Sadraj:
Novo:
James W. Hackett: "Haiku" i "Haiku poezija"
H.F. Noyes: Čin nestajanja u haikuu
D. Anakiev: Nepoznati um u haikuu
Stevan Mihailović: Zašto haiku?
Nebojša Simin: Haiku poezija Desanke Maksimović
===
D. Anakiev i R. Gilbert: Jakušimska deklaracija
Jim Kacian: Stanje umetnosti: Haiku u SA
Dejvid Dž Lanu: Ne vaš uobičajeni svetac
Vladimir Devide: Prolaznost i ljepota u haiku
Željko Funda: Ponekad, ipak, ptice nebeske!
Jadran Zalokar: Zen-Božanski život
Intervju sa Vladimirom Devideom
===
Mohammed Fakhruddin: Kopno i more...
Margaret Chula: Harmonija: poezija i činija čaja
Bruce Ross: Iskrenost i budućnost haikua
Intervju sa Milijanom Despotovićem
===
Aleksandar Ševo: Haiku naš nasušniDraga J. Ristić: Haiku: Istok i Zapad
Jim Kacian: Govor o haiku poeziji na Balkanu
H.F.Noyes: Tišina i bezmerje u haikuu
Željko Funda: Neka objašnjenja povodom haikumanije
Susumi Takiguchi: Može li se prevesti duh haikua?
Saša Važić: Putevi i stranputice
Jim Kacian: Šta hoće ti urednici?
Aleksandar Prokopiev, Makedonija
ODAKLE TOLIKI HAIKU?
Odakle toliki haiku?
Na Dalekom Istoku, Japanci su, što je opšte poznato, vođeni saosećanjem sa lepotom mikrokosmosa, razvili haiku kao čudesni oblik duhovnog i duševnog identiteta. Danas, skoro četiri veka kasnije, haiku se piše širom sveta - od Aljaske do Australije! Na haiku se može primeniti botanička logika. On je seme koje klija u oku čitaoca. Zato on danas nastaje i čita se na najrazličitijim jezicima i raznim alfabetima. Kao primer te munjevite haiku poplave cele planete, formirana je WHA (World Haiku Association), koja ujedinjuje rastuću energiju svetskog haiku sa brojnim japanskim i još brojnijim inostranim članovima. Može se slobodno reći da je danas haiku najdemokratskiji pesnički žanr, kojim se bave svi, od eminentnih autora, dokazanih u svojim nacionalnim književnostima, do amatera, kako visokoobrazovanih tako i samoukih, penzionera i dece. Ali osim svojevrsnog buma u pogledu teritorijalne i kvantitative ekspanzije, on je i žanr koji sve više biva zastupljen, ravnopravno, rame uz rame, sa "istinskom" poezijom u antologijama i pesničkim izborima (da ne govorimo o književnim novinama i časopisima), gubeći nekadašnje marginalizovano i potcenjivano mesto u evropskim i balkanskim književnim hijerarhijama.
Čime je haiku zaslužio tu svoju popularnost, kao i prilično uspinjanje na pesničkim lestvicama nacionalnih književnosti, i to na jezicima i sa tradicijom prilično različitom od japanske? Možda zbog drevne čovekove privrženosti prirodi, koja zatiče i najurbanijeg stanovnika kad zapazi neki detalj usputnog pejzaža pored kojeg juri svojim super modernim automobilom i u njemu probudi želju da se već sledećeg dana prepusti pešačkom predahu u gradskom parku ili jutarnjem penjanju do vrha zelenog brežuljka.
Možda zbog želje da se podele slike iz intimnog albuma kada i oni potisnuti, naizgled nevažni životni trenuci postaju vidljivi i važni. U haiku, priroda osvežava nevinost čula i bljesak uma. Istinitost postojanja “montažira” se zapisom od 17 slogova. Haiku je manje, ali i više od poezije. Kada se analizira, teoretizira, kada "se posreduje", on kao da gubi od svog neposrednog šarma, od svog koncentrisanog uticaja. Kada se "sastavlja", pak, i još više, kada deluje - to je kao iščekivanje da iz negovane majušne larve izleti prelepi leptir!