index

SV: Širokoj javnosti ste poznati kao akademik, dr matematičkih nauka, ali i jedan od najvećih japanologa na području jugoistočne Evrope. Objavili ste petnaestak knjiga poezije i esejistike vezane za Daleki Istok. Možete li nas, najpre, upoznati sa Vašim radom iz oblasti matematike?

VD: Stručnije i dublje o matematici se, nažalost, ne može pisati za one koji nisu matematičari, a koji će, svakako, činiti većinu čitateljica i čitatelja ovoga našeg razgovora. Zato se ovdje moram ograničiti na općenitije napomene koje će, nadam se, svima biti razumljive. Kao prvo, moram istaći da matematika nije samo najegzaktnija nauka, nego je ona, ispravno shvaćeno, i umjetnost par excellence. Stoga ne čudi da je tijekom povijesti bilo vrlo istaknutih matematičara koji su se kompetentno bavili i nekom umjetnošću, kao i obrnuto, bilo je istaknutih umjetnika koji su se kompetentno bavili i matematikom. Možda kasnije bude prilike da se na ovo vratim opsežnije.

Osobno sam matematiku zavolio još u osnovnoj školi. Ona mi je bila, već tada, ne samo najzanimljiviji već i daleko najljepši predmet. U gimnaziji sam redovito nabavljao i čitao matematičke udžbenike za dvije godine unaprijed, a u posljednja dva razreda nabavljao sam i čitao matematičke udžbenike za univerzitet.

Оd matematičkih područja najviše sam se u svojem znanstvenom radu bavio tzv. apstraktnom algebrom, teorijom skupova, matematičkom logikom i elementarnom euklidskom višedimenzionalnom geometrijom. O tome sam objavio četrdesetak znanstvenih radova (u dvadesetak međunarodnih matematičkih znanstvenih časopisa iz jedanaest zemalja) i više od dvije stotine i pedeset stručnih i popularnih prikaza. Također sam za ta područja niz godina bio jedan od referenata međunarodnih referativnih časopisa Mathematical Reviews (USA) i Zentralblatt fürMathematik (Njemačka). Objavio sam i 17 matematičkih knjiga i monografija.

Godine 2003. primio sam državnu nagradu RH za životno djelo na području matematičkih znanosti.

Do mojega prvog putovanja u Japan 1961. godine, dakle, do svoje 36. godine, matematika je svakako bila najdominantnije područje mojega zanimanja.

SV: Otkud ta ljubav prema matematici a ujedno i prema haiku poeziji, za koje bi se moglo reći da nemaju mnogo dodirnih tačaka?

VD: Na prvi, površni, pogled moglo bi se činiti da su matematika i poezija na upravo suprotnim krajevima ljudske duhovne djelatnosti. Prva je strogo logična, druga osjećajna i emotivna. Ipak, razmislimo li pažljivije, postoje i duboke sličnosti. Ako se, posebno u poeziji, ograničimo na haiku, on i matematika kao zajedničke crte imaju sažetost, stanovitu askezu u sredstvima izražavanja i bogatstvo sadržaja u krajnje zgusnutoj formi. Evo jednog banalnog primjera. I nematematičar zna za Pitagorin poučak: а2 + b2 = c2. Taj zapis sadrži samo 8 znakova: slova a, b и c; tri brojke 2 i znakove + i =. Za onoga koji to zna pročitati, tu je sadržano mnogo toga: nužan i dovoljan uvjet da trokut bude pravokutan i niz posljedica koje iz toga proizlaze. A tako i kratki haiku, primjerice, Issin:

Topi se snijeg.
Selo je preplavljeno
djecom

govori o proljeću i prvotni strah od poplave preobraća u radost nad time što selo nije potopljeno poplavom već njime trče, vesele se i igraju djeca. Takvo bi se događanje moglo opisati opširnim tekstom, no Issin kratki haiku u sebi već sadrži sve što je trebalo reći ako ga samo znamo pročitati, kao što je to bio slučaj i kod Pitagorina poučka.

SV: Pišući o razvoju haikua na našim (jugoslovenskim, a potom i srpskim) prostorima navela sam da je «naša haiku scena /nakon Miloša Crnjanskog, šezdesetih godina minulog veka/ obogaćena delom jednog od najobaveštenijih haiku pesnika, Vladimira Devidéa, matematičara, akademika, ideologa jugoslovenskog haiku pokreta. Mada su mišljenja o njegovim pogledima i stavovima podeljena, nesumnjiv je njegov doprinos razvoju haikua na našim prostorima (objavio je preko 150 eseja o haiku poeziji u oko 20 naših i stranih književnih revija i časopisa i održao oko 220 javnih predavanja o poeziji, književnoj i kulturnoj istoriji Japana)». Ovaj stav da su mišljenja o Vašim pogledima i stavovima podeljena zasnivam, pre svega, na onom što je izneto u jedinoj kritičkoj knjizi haikua, Gost sa Istoka, koju je objavio pokojni Živan Živković. Kakvo je Vaše mišljenje o onome što je o Vama i Vašem radu on napisao?

VD: Živkovićeva opsežna knjiga Gost sa Istoka na 460 stranica većeg formata, koju je 1996. godine izdala Prosveta iz Niša (u, nažalost, maloj nakladi od samo 500 primjeraka), spominje me na šezdesetak mjesta (vidjeti Registar imena na str. 441). Jedino Bashōa spominje na više, naime, na 72 mjesta. Velika većina citata u kojima me navodi vrijednosno je pozitivna ili neutralna, a negativnih (i to radikalno) napomena ima na pet-šest mjesta (pa po njima proizlazi da smo ja i oni koji prihvaćaju moje stavove amateri, diletanti, dogmatičari, ignoranti i idolopoklonici). Ovdje ću se osvrnuti na ponešto od toga.

Mislim da neke od tih Živkovićevih kritika potječu od nesporazuma koji su mogli biti uzrokovani time što Živković nije poznavao japanski jezik1, što nije bio japanolog2, što vjerojatno nije bio pobliže upoznat sa zen-buddhizmom i što, koliko znam, nije pisao niti objavljivao haiku pjesme.

Na str. 30. svoje knjige Živković se oštro obara na moj stav da se haiku ne može definirati u okvirima zapadne teorije književnosti. Prema klasičnoj „definiciji definicije“: Definitio fit per genus proximum et differentiam specificam (Definicija se stvara prema najbližem rodnom pojmu i specifičnoj razlici; primjerice: „Kvadrat je četvorokut kojem su sve stranice jednake i svi kutovi jednaki“), mislim da nije prikladna za neku zapadnjačku definiciju haiku. Smatram da se teorija književnosti na Zapadu razvijala prateći zapadne književne oblike i da stoga nije prikladna na teoriju haiku pjesništva. Isto tako kao što, primjerice, poruku romantičke i gotičke skulpture i arhitekture nećemo moći u potpunosti primiti opisujući ih samo likovnim kategorijama a ne poznavajući kršćanstvo (ali ne nužno prihvatajući ga kao vlastiti svjetonazor), tako, po mojem mišljenju, niti poruku haiku pjesništva nećemo moći u potpunosti primiti ako je analiziramo samo kategorijama zapadne teorije književnosti a bez pobliže upućenosti u zen-buddhizam (koji, i opet, ne znači da moramo prihvatiti kao svoj svjetonazor).

Na str. 62/3. Živković prigovara da su neki naši pisci nekritički prihvatili moju privrženost Bashōu. Mislim da se Bashō ne može precijeniti.

Na str. 69/70. Živković me vrlo oštro napada jer sam se u nekom svojem tekstu protivio neznalačkim komentarima i „haiku“ pjesmama koje to nisu. Jedan ovdašnji vrlo poznati književni kritičar napisao je o Ivančanovoj najboljoj zbirci haiku pjesama Uvijek iznova raste pjenušavo stablo bijelog vodoskoka poraznu kritiku pod nazivom Osveta detalja. Ovdje su neki „načelni“ protivnici haiku govorili da su to „pjesmice o cvjetićima i leptirićima za malu djecu“ ili da je „haiku dobar za Japance ali ne za nas“ ili da „haiku pišu oni koji nisu u stanju napisati 'pravu pjesmu' “. Na takve sam stvari mislio kad sam naveo da su gadne.

Na str. 117. Živković me također napada zbog jednoga mojeg citata koji završava: „Tako i haiku – da bi ga se dublje shvatilo, treba ga i pisati i čitati i živjeti.“ Usput napada i neke druge autore koji su prihvatili takve moje „u najizvornijem smislu amaterske i književno irelevantne teze“ (redak 17. i 21). Ako, možda, kako Živković navodi, i onaj koji nije napisao nijedan roman može kompetentno govoriti o romanu, ja i dalje smatram da o haiku može kompetentno govoriti samo onaj koji je i sam haiku pjesnik.

Na str. 226. moju napomenu da su elementi haiku prisutni i u nekim stihovima Vidrića, Ujevića i drugih pjesnika, Živković naziva „pikanterijom“ (?).

Rekao bih da se stvarna pikanterija nalazi na str. 122/3. Živkovićeve knjige gdje govori o knjizi Vladimira Stankovića i mene Razgovori o haiku poeziji, koja je prikazana kao razgovor između nas dvojice, pri čemu mi Stanković postavlja pitanja a ja na njih odgovaram. Živković nije mogao znati kako je do te knjige došlo. Stanković i ja smo duže vrijeme o njoj razgovarali planirajući je a da tekst bude ujednačeniji, dogovorili smo se da ću ja formulirati pitanja i odgovore, s tim da će Stanković lektorski urediti „svoj“ tekst, tako da u njemu bude korektna terminologija uobičajena u Srbiji. No, Živković u svojem tekstu „Stankovićeva“ pitanja zdušno hvali, a moje odgovore zdušno kudi!

Osim već navedenog, Živković meni i mojim „sljedbenicima“ prigovara diletantizam, elementarno nepoznavanje osnovnih postavki metodologije proučavanja, ignorantski odnos prema kritičkom diskursu (str. 30, redak 26. do 28), neodržive sudove (str. 69, redak 19), najordinarniju dogmu (redak 25), amaterstvo u najizvornijem smislu (str. 117, redak 17) i već navedenu „više pikanteriju nego književno relevantni podatak“ (str. 226, redak 4. odozdo).

Žao mi je što Živan Živković više nije među nama; zanimali bi me njegovi eventualni odgovori na moje navedene primjedbe o njegovim kritikama mojih stavova.

SV: Godine 1970. objavili ste prvu knjigu o haiku poeziji pod nazivom Japanska poezija i njen kulturno-povjesni okvir, koja se još uvek smatra bukvarom haiku poezije na našim prostorima. Možete li nam reći kako je došlo do toga da ste se posvetili radu na ovoj knjizi i koliko je bilo teško raditi na njoj?

VD: Kada sam 1961. godine po prvi put došao u Japan sa stipendijom njihova Mom-bushōa (Ministarstva prosvjete) za postdoktorske studije iz matematike, nisam uopće znao da postoji nešto što se zove „haiku poezija“. Ali ubrzo sam saznao.

U Yokohamu, gdje sam pristao, došao je po mene njihov službenik Shigemitsu Shinomiya i odveo me u dom za strane stipendiste u Komaba-chō, Meguro-ku, Tokyo. Tako sam, u kutu blagovaonice, gdje je bio televizor i dnevna štampa, među novinama uočio The Japan Times na engleskom jeziku, gdje je na posljednjoj stranici bila kolumna sa haiku pjesmom. Toga je dana to bio Sodōov haiku koji u originalu i prijevodu glasi:

Yado no haru
nani mo naki koso
nanimo are

Koliba u proljeće:
ničega u njoj –
u njoj je sve!

Pročitavši to, bio sam kao ošinut. U proljeće, kad se sve budi, eto prazne kolibe koja upravo time što je prazna omogućava da sve uđe u nju, upravo ga zove. Nema ničega, nikakvih nepotrebnih stvari koje bi to priječile. Svo bujanje proljeća puni praznu kolibu svojim beskrajnim bogatstvom. Od toga dana, pod kraj jula 1961. godine, do dana današnjega mogu sa sigurnošću reći da nije prošao niti jedan jedini dan a da nisam nešto čitao ili pisao ili barem razmišljao o haiku.

Kad sam se krajem marta 1963. godine vratio u tadašnju Jugoslaviju, počeo sam o haiku na raznim tribinama držati predavanja. Uskoro sam napisao i knjigu koju ste spomenuli. Ali od rukopisa do gotove knjige nije lak put. Kad sam rukopis pokušao ponuditi jednom zagrebačkom velikom izdavaču, njegov je urednik za poeziju, kad je shvatio što mu nudim, "skočio je na noge lagane" između vratiju i stolca (da ne bih, možda, nedajbože, sjeo) i uzviknuo „Ne, ne, hvala... Vi ste matematičar... nismo zainteresirani“. Kasnije sam, ipak, zahvaljujući razumjevanju akademika Ivana Supeka koji je tada uređivao savezni časopis Encyclopedia Moderna u njemu uspio objaviti dva opsežnija eseja o haiku.

Kad izdavača za knjigu nisam mogao naći, odlučio sam – a ne znajući što me čeka – izdati knjigu o vlastitoj nakladi. To me je koštalo kao malo što u životu: preko godine dana morao sam svakoga četvrtka stajati u repu na poreznoj upravi pa ponovo i ponovo dokazivati da sam za knjigu već uplatio porez.

No, knjiga je uspjela; godine 1970. bila je ovdje drugi po redu „bestseller“ (prvi je bila „Razgovori s Miroslavom Krležom“ Predraga Matvejevića).

Do danas je knjiga izašla u pet izdanja (prvo vlastita naklada, drugo i treće u nakladi Sveučilišne naklade Liber, četvrto u nakladi Cankarjeve založbe Zagreb i peto u Zagrebačkoj nakladi). Ukupno je štampano 15.000 primjeraka knjige što je za naše prilike, za djelo o poeziji, izuzetan uspjeh.

SV: Kakva su Vaša sećanja na začetke haikua u bivšoj Jugoslaviji i na saradnju sa onima koji su najviše doprineli da se znanja o ovoj dalekoistočnoj pesničkoj formi ukorene na našim prostorima?

VD: Već sam u odgovoru na jedno ranije pitanje naveo protiv kakvih smo se predrasuda i neshvaćanja u to „pionirsko“ doba haiku pjesništva u nas morali boriti. Nije to bilo ni lako, ni ugodno ni jednostavno. Suprotstavljati se priznatim „papama“ koji haiku, blago rečeno, nisu razumjeli, nije bilo oportuno, pogotovo za takve poput mene koji, kao predstavnici drugih struka, nisu bili bliski literarnom „establishmentu“. Ipak, snagu su nam davali oni književnici čije je ime imalo težinu a koji prema haiku nisu imali predrasuda. Moram ovdje istaći akademike Slavka Mihalića, Petra Šegedina i Marijana Matkovića, a bilo je i drugih. No glavna zasluga za konačni proboj i prihvat haiku poezije pripada onim mladim pjesnicima koji se nisu bojali navući na sebe odium priznatih neznalica. A ti često nisu birali sredstva da „pljuckaju“ po haiku kojeg uopće nisu razumjeli. Primjerice, jedan zagrebački kritičar objavio je u beogradskoj Književnoj reči opsežan članak (na ćirilici) pod naslovom Treba li nam časopis o haiku poeziji? koji je, dakako, mišljen kao retoričko pitanje s očekivanim odgovorom da, dakako, „ne treba“. To se odnosilo na varaždinski časopis Haiku. Isti autor danas je visokopozicionirani predstavnik RH u Ujedinjenim narodima.

Godine 1986. održana je u zagrebačkom Muzejskom prostoru Mimara na Jezuitskom trgu br. 4 velika reprezentativna izložba japanske umjetnosti pod naslovom Kyotо – cvijet kulture Japana. Glavni dio vrlo opsežnog posla izrade luksuznog kataloga te izložbe izveli smo moja supruga Yasuyo Hondō i moja malenkost čime smo znatno zadužili tadašnjeg direktora Muzejskog prostora, gospodina Antu Sorića, na čemu nam se posebno zahvalio u predgovoru kataloga. Za uzvrat mi je pomogao da je u okviru popratnih priredbi izložbe muzeja omogućio organizaciju Prve večeri jugoslavenske haiku poezije.

U Informacijama Muzejskog prostora o tome je objavljeno sljedeće:

„U okviru popratnih priredbi izložbe Kyoto – cvijet kulture Japana održana je u Muzejskom prostoru 13. studenog (novembra) 1986. godine „Večer jugoslovenske haiku poezije“ na kojoj su sudjelovali Tomislav Marijan Bilosnić (Zadar), Vladimir Devidé (Zagreb), Ljubomir Dragović (Šibenik), Franjo Krizmanić (Banja Luka), Tomislav Maretić (Zagreb), Tonči Petrasov Marović (Split), Zvonko Petrović (Varaždin) i Slavko Sedlar (Vršac), pročitavši po deset svojih haiku pjesama. Pjesme Dubravka Ivančana čitala je njegova prevoditeljica, prof. Helga Smodić. Nakon recitiranja i kratkog izlaganja o razvoju haiku poezije u našoj zemlji, razgovaralo se s brojnim posjetiteljima recitala, prvoga takve vrste u Jugoslaviji“.

SS: Vi ste neosporno stvorili ali i promovisali haiku poeziju ne samo u Hrvatskoj i Srbiji, već i u celoj Jugoslaviji. Gde ste se i kada prvi put sreli sa haiku?(Devidé a i moja malenkost tretiramo samu reč „haiku" kao indeklinabilnu reč muškog roda, prim. SS).

VD: Moj prvi susret s haiku pjesmom već sam opisao u odgovoru na jedno prijašnje pitanje. Međutim, i neki kasniji susreti s haiku nisu bili manje značajni, primjerice kad sam nešto kasnije dobio u ruke tekst o japanskoj haiku poeziji Miloša Crnjanskog, pa onda naše haiku pjesme Dubravka Ivančana, Tončija Petrasova Marovića i Milana Tokina, a posebno i iznad svega, kada sam uspio nabaviti i pročitati šest obimnih knjiga o japanskom haiku Reginalda Horacea Blytha koje su, po mojem mišljenju, najvrijednije knjige o japanskoj haiku poeziji na nekom nejapanskom (ovdje engleskom) jeziku. Danas u svojoj biblioteci imam više od hiljadu dijela o haiku, kako na japanskom tako i na europskom i američkom i, uz matematiku, to mi je najbogatiji dio biblioteke. Ako bih tome dodao još i haiku časopise na japanskom, engleskom, njemačkom, francuskom i našem jeziku, bila bi to vjerojatno još kakva hiljada svezaka.

No, ako se pitanje gdje sam se sreo sa haiku shvati slobodnije, to ne bi bile samo knjige i časopisi. S haiku se srećemo u svakodnevnom životu, ako samo znamo vidjeti značenje i ljepotu i poetičnost u prividno trivijalnim stvarima i doživljajima. Sjećam se jedne zgode kada sam u Japanu posjetio svojeg dobrog i dragog prijatelja prof. dr. Norio Karubea, inače jednog od prvih svjetskih stručnjaka za primjenu lasera u medicini. Stajali smo u vrtu njegove kuće kad je njegov petogodišnji sinčić Norito rekao, dakako na japanskom: „Sada je upravo pored strike Devidéa na tlo pao jedan smeđežuti list javora“. Zar to nije haiku doživljaj haiku trenutka?

Kroz svijet i život krećemo se u vremenu i prostoru i ako imamo, kako stoji u Bibliji, „oči da vidimo i uši da čujemo“, nikad neće uzmanjkati doživljaja haiku.

SV: Šta je za Vas haiku poezija i zašto ste odabrali ovu drevnu poetsku formu da preko nje izrazite svoj unutrašnji život?

VD: Drago mi je što ste mi postavili ovo vrlo dobro pitanje jer mi to omogućuje da se vratim na još jednu vezu između matematike i haiku.

Rekao bih da sam osobno imao vrlo težak život. Doživio sam, proživio i preživio vrijeme Drugoga svjetskog rata od 1941. do 1945. godine i poraća koje mu je slijedilo, a tako i teško i mučno vrijeme za posljednjeg ratnog sukoba na ovim našim prostorima u posljednjih dvadesetak godina. Doživio sam brojne zločine, nepravde, pljačke, izdaje i zla svake vrste što ih možemo i što ih ne možemo zamisliti. A kako nakon svega ne izgubiti vjeru u čovjeka (pa i u Boga koji sve to dopušta)?

U svojem se životu čovjek u mnogo čemu može razočarati, i to opravdano. Može se razočarati u prijatelju ili prijateljici, može se razočarati u idelogiji, može se razočarati u vjeri, može se razočarati u svjetonazoru, može se, dakako, razočarati u ljubavi, može se razočarati u filozofiji... Ali, rekao bih, rekao bih da se, primjerice, u haiku poeziji kao i u matematici ne može razočarati. Netko će možda naći druge stvari u kojima se neće moći razočarati, no meni osobno to su matematika i haiku. Kadgod mi je u životu bilo jako, jako teško, a to nije bilo rijetko, te su mi dvije stvari, matematika i haiku pjesništvo, bila dva granitna stupa za koja sam se mogao uhvatiti i na koja sam se mogao osloniti da ne padnem. I za to ću im zauvijek biti zahvalan, bar tako dugo dok mi možda Alzheimer ili neka druga staračka boljetica ne pomrači pamet.

SV: Možete li se setiti svojih prvih haiku pesama?

VD: Ne znam hoću li se sjetiti baš posve prvih, ali sjetit ću se nekih koje su bile među prvima. Jednom sam otišao na Sljeme zagrebačke Medvednice i šetao po jednoj tamošnjoj livadi te bilježio haiku koji su mi se nametali.

Na vlati trave
titrava sjena
neke druge vlati.

Ako se to pažljivo motri, vlat trave i sjena na njoj prevažna je stvar! Baš takva kakva je i nikakva drukčija!

Nad djetelinom
bumbar se utrkuje
sa svojom sjenom.

Naravno, nije mu to bila namjera, ali, približivši se tlu, bliži je svojoj sjeni, a kad poleti više, udaljuje se od nje. Tako bumbar i njegova sjena čas se približe, čas udalje, utrkujući se jedno s drugim.

Nakon poljupca
i zvukovi s ulice
postaju ljepši.

Galama s ulice smeta nam, ide nam na živce. No ako smo imali priliku da tada poljubimo osobu koju volimo, sva ta nelagoda nestaje, pa čak i odjeci svađe ili psovke s ulice više nisu neugodni.

SV: Kada ste ih napisali i pod čijim uticajem?

VD: Koliko se mogu prisjetiti, mislim da sam prve svoje haiku stihove napisao negdje 1964. ili 1965. godine. Dotle sam već pročitao mnoge haiku kako japanskih majstora tako i naših pjesnika, poglavito Dubravka Ivančana, pa su svi oni, svaki na svoj način, svjesno a i podsvijesno (ili nadsvjesno?) utjecali na mene. Ipak, od Japanaca to su svakako najviše bili Bashō i Issa, a od naših Ivančan.

SS: "Kad si jednom bio kao ošinut lepotom nečega, posveti tome svoj život." Može li se ova А. Hejtingova maksima odnositi na Vaš prihvat haiku poezije i življenje ovim trostisima?

VD: Za moje osobne preferenicije u matematici Arend Heyting svakako je jedan od najvećih matematičara, ne takav gigant kakvi su bili, recimo, Arhimed, Gauss ili Hilbert, ali svakako matematičar koji je svojim stavovima u razvijanju takozvane intuicionističke matematike bio blizak onome što sam ja o matematici intimno osjećao. Zato mi je i njegova misao o toj grani matematike (s kojom sam se počeo upoznavati nešto prije nego li sam susreo haiku a koju si upravo citirao u svojem pitanju), vjerojatno nešto najbolje što se o takvoj situaciji može reći, kako u matematici tako i u haiku pjesništvu.

SS: U svojoj knjizi, u komentaru haiku br. 22: "U putnom odelu, / roda u kiši / kasne jeseni", stari majstor Bašo kaže: "Onaj kome forma nije cvet jest varvarin. Onaj čije misli nisu Mesec jest poput životinje. Napustimo varvarstvo i ostavimo zver pozadi. Sledimo prirodu i vratimo se prirodi." Da li biste i Vi danas, isto tako, cenjeni Vlado, komentarisali taj haiku? (Sedlar tvrdi da ne volite persiranje, otud „Vlado“, prim. SV)

VD: Chorin haiku o Bashōu koji si naveo ne bih danas komentirao ništa drukčije nego tada, prije četrdeset godina. Haiku je previše ozbiljna i uzvišena stvar a da bi se o njemu mijenjalo mišljenje kao što to, inače, nije rijedak slučaj u modi (sad visoke ženske pete, sad niske; sad mali čvor na kravati, sad veliki itd) ili politici, recimo. U nas ima političara koji su nekada bili članovi Saveza komunista a sad su članovi neke nacionalističke stranke. Ja ne bih rekao da su oni o svom političkom „uvjerenju“ mijenjali mišljenje (bez obzira da li iskreno ili neiskreno), nego pretpostavljam da niti su nekad bili iskreni komunisti s uvjerenjem da se treba boriti za ideje pravde i jednakosti među ljudima, a niti su sada iskreni Hrvati kojima je na srcu (na kojem drže desnicu kad se svira hrvatska himna) boljitak, napredak i prava hrvatskoga naroda. Naprotiv, nisu oni promijenili mišljenje nego su ostali što su uvijek bili: karijeristi a ne komunisti niti nacionalisti. U haiku poeziji takvih dilema nema - mišljenja se ne mijenjaju (ni stvarno niti fiktivno) zbog karijere, nego se o pravom haiku mišljenjа ne mijenjaju jer nema razloga da bi se mijenjala. Sjećam se jednog „pseudohaiku“ koji je približno glasio:

Revolucionari
kad osvoje vlast
zaziru od revolucije.

SS: Čini mi se da Vi mislite da je bavljenje haiku zdravo, a ja velim da sam bez posledica preživeo tešku depresiju baš u vreme učenja haiku i da me je to, uz ostalo, prikovalo uz haiku i haiku lekovitost. Kako Vi to, Vlado, komentarišete?

VD: Na ovo sam pitanje djelomično već odgovorio kada sam govorio o tome kako se u haiku ne možemo razočarati. I iz (ponovljenog) osobnog iskustva znam kako nam, kad nam je teško i kad osjećamo kao da su nam, kako se kaže, sve lađe potonule, haiku može pružiti utjehu, ohrabriti nas i dati nam novu snagu da se uhvatimo u koštac s prividno nesavladivim teškoćama. Mislim da je na toj ili takvoj liniji bio i običaj u klasičnom Japanu da pjesnik, kad osjeti da mu se bliži kraj, napiše svoje jisei (čitaj: đisei), haiku ili waka predsmrtnu pjesmu. Takve su, primjerice, Bashōova i navodno Issina jisei:

Tabi ni yande
yume wa kareno wo
kakemeguro.

Bolestan na putu –
snovi se rastrčavaju
pustopoljinom.

Bashō

Tarai kara
tarai ni utsuru
chimpunkan.

Od korita3 do
korita4 brbljao sam
koještarije.

Issa

Također bih ovdje spomenuo da u Zagrebu jedna specijalizirana škola za učenice i učenike s poteškoćama u razvoju govora već nekoliko godina sa znatnim uspjehom razvija metode sposobnosti izražavanja takve djece pomoću haiku pjesama.

Dakle, pored umjetničke, haiku ima i terapeutsku vrijednost!

SV: Kojoj vrsti poezije, i zapadnој i istočnој, ste Vi lično naklonjeni? Ko su Vam omiljeni pesnici i zašto?

VD: Još za svojih gimnazijskih dana prilično sam čitao poeziju. Za haiku tada, dakako, nisam još uopće čuo da postoji, ali sam, pored pjesama na našem jeziku, čitao klasike, najviše na njemačkom pa i nešto na engleskom jeziku. Od hrvatskih sam pjesnika najviše volio Vladimira Vidrića, Antuna Gustava Matoša, Dobrišu Cesarića i Tina Ujevića. Vidrićev opus nije velik, jedna tanja knjižica, ali sam sve njegove pjesme znao naizust, a neke još i sada znam napamet. Kad sam sreo haiku, shvatio sam da mi se Vidrić dopao upravo stoga što su mnogi njegovi stihovi po svom duhu, ako već ne po formi - zapravo haiku. Primjerice:

I kad sam otvorio prozor
blistav od kapi kiše,
trznula se je grana
i još se lagano njiše.

ili

Tamo u dolu
gdje lovori šume
i srebrene vode teku
kucaju srca: crni satiri
rumenog ovna peku.

Od svjetske književnosti obožavao sam Goetheova Fausta; nekoliko podužih odsječaka znao sam, i još znam, naizust. Također, dijelove pjesme u prozi Nietzschеova Also sprach Zarahtustra (Tako govoraše Zaratustra).

SV: Ono što nam je svima dostupno su prevodi klasične poezije. Šteta je što većina nas ne zna japanski jezik, tako da smo prinuđeni da se oslanjamo na ono što dobijamo u prevodu kada su pesme velikih haiku majstora u pitanju. Kakvo je Vaše mišljenje o ovom nedostatku? Još uvek se vode debate o značenju nekih pesama koje su napisali Bašo i drugi haiku majstori. Kako ćemo ikada biti sigurni šta su ovi drevni pesnici imali na umu?

VD: Neki je kineski autor na jednom mjestu napisao da je svaki prijevod zapravo izdaja, poput suprotne strane brokatne svile gdje su sve niti tu, ali cjelina daje posve drukčiji dojam nego prava strana. Pored toga, japanski je jezik, u usporedbi sa zapadnim jezicima, prilično fluidan i neodređen u značenju, te često dopušta različita tumačenja. Za veliku većinu imenica na japanskom singular se ne razlikuje od plurala, pa kad, primjerice, prevodimo Bashōov haiku

Kare eda ni
karasu no tomari keri
aki no kure

nije određeno hoćemo li karasu prevesti s gavran (ili vrana) ili pak s gavrani (ili vrane). To treba ocijeniti iz konteksta pa, konkretno, gornji haiku većina prevodi s

Na goloj grani
šćućureni gavran –
jesenji sumrak

jer osjećaju da je doživljaj osame jači ako se spominje jedan gavran nego jato njih . Međutim, neki prevodioci ipak (i Japanci i Zapadnjaci!) odlučili su tu karasu prevesti s gavranovi. Što je sâm Bashō mislio, dakako, ne možemo znati, a moglo bi čak biti da je namjerno želio prenijeti doživljaj da nije određeno je li riječ o jednom ili o više gavrana - što se na japanskom može, a na zapadnima ne.

Nadalje, iz razloga koji bi tražili previše prostora da budu objašnjeni (а mogli bi biti), japanski jezik ima vrlo mnogo homonima, riječi s više značenja koja se jednako izgovaraju ali drukčije pišu. To omogućuje bogate varijante stanovitih igri riječi koje su apsolutno neprevodive; može ih se samo tumačiti opširnim „fusnotama“, ali to je onda posve drukčiji doživljaj nego li onaj što ga stvara neposredna igra riječi.

Moglo bi se navesti još mnogo toga što otežava „adekvatni“ prijevod japanskoga teksta, a posebno haiku pjesme. Potpuno zadovoljavajuće rješenje je jedino poznavanje japanskog jezika, ali to je teški i veliki zahtjev što se tiče izgovora, a pogotovo što se tiče pisma. Zbog toga su, svakako, „prijevodi prijevoda“ japanskih haiku neke vrste „čorbine čorbe čorba“ što bitno umanjuje vrijednost čak i onoga što je, primjerice, napisao Crnjanski. Prijevod prijevoda zbog rečenog (i još mnogo čega drugog) nužno ne može biti bolji od prvotnoga prijevoda a vjerojatno će biti još slabiji od njega - koji i sâm možda nije besprijekoran.

Pokušat ću ovo bar djelomice pojasniti usporedbom nekoliko prijevoda jednog Bashōovog haiku od različitih prevodilaca na različite jezike. Pokazat će se da u nekim slučajevima i neće biti nedoumice u interpretaciji.

Shizukasa ya
iwa ni shimiiru
semi no koe

Kakva tišina –
u pećine prodire
zrika cikada

Od četrdeset prijevoda ovoga haiku koje sam skupio iz literature, navodim ovdje nekoliko.

Prijevod na engleski Т. Оsekoa

What quietness!
Penetrating the rocks
The voices of cicadas

Prijevod na njemački Т. Hasumija

Stille!
In das Felsengestein
Dringt der Zikaden Ton

Prijevod na francuski G. Bonneaua

Calme immense.
Seul, pénétrant les rocs,
le cri des cigales!

Prijevod na talijanski N. Macciolia

quanta calma! solo,
penetrante le rocce,
il grido delle cigale!

Prijevod na ruski V. Markove

Тишина кругом.
Проникает в сердце скал
Легкий звон цикад.

Dakle, tu i nema nekih nejasnoća ni razilaženja u interpretaciji. No, nije uvjek tako. U američkom književnom zborniku Studia Mystica (Vol. XVI, Nr. 1. 1995, str . 221. do 232) objavljen mi je opsežniji tekst Comparing Translations of Bashō’s Haiku Kare-Eda ni sа četrdesetak prijevoda toga Bashōova haiku na desetak jezika. Isti je članak kasnije u nastavcima objavljen u japanskom haiku časopisu Кō. U tom slučaju već postoje uočljive divergencije u interpretaciji.

Ako, dakle, ne znamo japanski, preostaje nam da od neke haiku pjesme potražimo, po mogućnosti, što više prijevoda na nekoliko jezika, pa da odatle pokušamo zaključiti što je zapravo poruka izvorne pjesme na japanskom jeziku. Naravno, ni to neće biti potpuna garancija da smo primili potpunu poruku haiku pjesme.

SV: Kako biste objasnili razliku između haikua na engleskom jeziku, posebno onih koji se pišu u Americi, koji su vrlo kratki i koncizni, i na drugim jezicima (posebno na srpskom, hrvatskom, slovenačkom...) koji u većini slučajeva nisu tako kratki i koncizni?

VD: Mislim da to pretežno potiče od nepoznavanja strukture japanskog jezika. Na Zapadu se obično smatra da je haiku trostih slogovnog metra 5-7-5 а kigo riječ koja neposredno ili posredno određuje godišnje doba u koje je haiku smješten, „uronjen“. Kao prvo, strogo uzevši, klasični japanski haiku nije trostih već je to trodijelni monostih, pa se tamo tako i zapisuje. No, na Zapadu se uobičajilo zapisivati ga kao trostih i nema valjanoga razloga da se od toga odustane.

Međutim, što se tiče 5-7-5 metra, tu je riječ o gruboj a upornoj greški koja se na velikom dijelu Zapada posve neopravdano ukorijenila. Klasični japanski haiku ima оnji (čitaj: onđi) metar 5-7-5 a to nije isto što i naš slogovni metar. Onji ima neku vezu i sličnost s našim slogom (i, uopće, sa slogom u zapadnim jezicima), ali isto to nije iz više razlogа. Kao prvo, dugi vokal kao u našim riječima „lūk“ i „bōl“ doprinosi u nas jedan slog, ali po japanskom brojanju, to su dva onjija. Konsonant n na kraju riječi po našem brojanju ne doprinosi nijedan slog, ali po japanskom brojanju doprinosi jedan onji. Riječ s duplim konsonantom kao „netto“ brojali bismo mi kao dvosložnu, ali po japanskom brojanju, to su tri onjija: ne-t-to. Nadalje, u klasičnom japanskom jeziku dijaktrički znakovi kao „!“, „?“ itd. nisu znakovi nego riječi: ! = ya, ? = ka a postoje i daljnji kao „keri“, „kana“, „zo“, „yo“ itd. Sve to doprinosi broju onjija dok naši dijaktrički znakovi slogovima ne pridonose ništa. Rezultat svega toga jest da japansko brojanje onjija redovito daje veći broj nego naše i uopće zapadno brojanje slogova.

Ako, dakle, mi napišemo haiku sa slogovnim metrom 5-7-5, pa mu na japanski način izbrojimo onjije, bit će tih više od 5+7 + 5 = 17, naime, dvadesetak ili više.

U njemačkom govornom području Europe (Njemačka, Austrija i njemački govorni dio Švicarske) još se uvijek većina haiku pjesnika tradicionalno drži 5 -7-5 slogovnog metra. U engleskom govornom području (Engleska, SAD, Kanada i Australija) većina haiku pjesnika ne drži se slogovnog metra 5-7-5 već piše haiku s ukupno manje od 17 slogova, čime postiže da auditorni efekat čitanja bude bliži japanskom od 17 onjija.

SV: Kakav je, po Vama, odnos između haiku poezije i drugih poetskih vrsta?

VD: Japanski je haiku nastao osamostaljivanjem prve, uvodne strofe renge, glavne njezine „trakavice“, a sâma renga razvila se od wake. Nisam se time bavio, pa ne znam jesu li na rane oblike japanske poezije, kao što su nagauta, chōka i sedōka djelovali oblici starije kineske poezije. Vjerujem da je haiku, kao „ unuk “ wake, autohtoni oblik japanske poezije.

SV: Šta mislite o svetskom haiku pokretu? Zašto se, po Vama, haiku toliko raširio svuda po svetu više no ijedna poetska forma?

VD: Tome ima više razloga, i suštinskih a i povijesnih. Nakon Drugoga svjetskog rata u Japan je stigla ne samo američka okupaciona vojska nego i mnogi američki stručnjaci i sveučilišni profesori koji su, među ostalim, mnogo doprinijeli širenju japanske kulture na Zapad, pa tako i haiku. Informacije o haiku na Zapad su stizale i mnogo ranije, još u devetnaestom stoljeću, ali tada nisu imale značajnijeg odjeka. Suštinski, pak, kad se Zapad ozbiljnije zainteresirao za haiku, uvidjelo se da je to jedna posve drukčija forma od svega što je Zapad poznavao a značajno je i to da je svemu tome doprinijelo i zapadno zanimanje za zen-buddhizam. Tako su, od pojedinaca, za prodor haiku na Zapad svakako najzaslužniji Reginald Horace Blyth i profesor Daisetz Teitaro Suzuki. René Etiemble je u jednom pismu Dubravku Ivačanu naveo i to da je Zapad postao sit svojih oratorskih poema i stoga prigrlio haiku. Proces prodora haiku na Zapad tako je potrajao više od pola stoljeća, pa se danas haiku razvija prihvaćen u pedesetak zemalja kako Zapada tako i ostalih dijelova svijeta.

SV: Kakvo je Vaše viđenje haiku sveta? Da li se on razvija ili stagnira u poređenju sa njegovim japanskim korenima? Smatrate li da se danas haiku piše uspešnije nego pre više stotina godina? Kakvo je Vaše mišljenje о starim japanskim majstorima? Smatrate li da je njihova vrednost možda procenjena? Šta mislite o savremenim haiku pesnicima uopšte i koja imena biste naveli kao posebno uspešne haiku pesnike?

VD: Na to se može gledati različito, kao, uostalom, i na mnoga druga pitanja kad se današnja kultura uspoređuje s onime što je stvarano prije više stoljeća. Mnogi će reći da, primjerice, u slikarstvu i glazbi danas nema stvaralaca kakvi su bili Bach, Beethoven, Mozart... ili Michelangelo, Leonardo, Rafael... i da je kvalitetu zamijenila kvantiteta (nasuprot dogmi dijalektičkog materijalizma koja je tvrdila suprotno). Tako će mnogi reći i za haiku: da danas nema pjesnika koji bi se mogao usporediti s Bashōom, Busonom, Issom, Shikijem, Onitsurom, Kaga no Chiyom... S druge strane, sve veća popularnost međunarodnih natječaja u haiku pjesništvu (poput japanskih Ito-Enovih) mnogo doprinosi zanimanju za haiku, pa se uvijek javljaju i novi talenti vrhunskoga ranga – čak i među djecom! Tako bih bio sklon reći da je pitanje usporedbe današnjega haiku s klasičnim više gledanje na kulturu uopće a ne tek na haiku kao takav.

Zato bih se teško odlučio na izbor imena haiku pjesnika „prve lige“ današnjice.... Recimo, James Hackett, David Cobb, Patricia Neubauer, H. F. Noyes, Ion Codresku, Alain Kervern, Ban’ya Natsuishi... teško se zaustaviti.

Ali, bilo kako bilo, nekadašnje crne prognoze „načelnih“ protivnika haiku da će on „nestati isto tako brzo kako je došao“ nemaju nikakve šanse: haiku je tu i ostat će!

SV: Čitava debata se vodi o tome šta je a šta nije haiku. Postoji niz definicija haikua i još uvek prilično neslaganja kada su u pitanju njegova forma, sadržaj i stilske figure koje se mogu ili ne mogu koristiti, a što sve dovodi do različitog načina pisanja haikua i pesničkih izraza. Posebno su se u Americi vodile mnoge diskusije i uložilo prilično napora da se iznađe definicija haikua za Zapad, tako da je Haiku društvo Amerike osnovalo čak i komitet koji je trebalo da sačini konačnu definiciju. Može li se haiku definisati? Ako može, šta bi bila Vaša definicija?

VD: U ovom sam našem razgovoru već isticao kako, za razliku od Živana Živkovića, smatram da kategorije i metode zapadne teorije književnosti nisu prikladne za definiciju što je haiku. Način na koji bih ja definirao haiku možda će vas iznenaditi a nekog možda i zgroziti kao romantično bulažnjenje, pa moram zamoliti za pažnju da me se sasluša jer moj stav o tome traži pojašnjenje. Prvi sam puta ovo objavio u japanskom haiku časopisu Ginyu (Trubadur) u broju od 20. 1. 2003. godine na japanskom i na engleskom jeziku, a kasnije, 16. 2. iste godine, i u zagrebačkom Nedjeljnom Vjesniku na hrvatskom. Dakle, moja definicija glasi:

Haiku je poljubac pjesme života

To je mišljeno u sljedećem smislu:

Svaka stvar, bila ona živa ili (navodno) neživa, samim očitovanjem svojeg postojanja, svoje opstojnosti, pjeva svoju pjesmu života, svoju životnu pjesmu.

Tako je let leptira, njegovo lepršanje od cvijeta do cvijeta, pjesma života leptira. Pjev ptice, u zoru i u sumrak, u njezinu gnijezdu ili u zraku ili na tlu, pjesma je života ptice. Miris ruže, kad joj se rascvate pupoljak i kad joj lahor ponese miomiris naokolo, pjesma je života ruže. Okus zrele breskve, kad smo u nju zagrizli, pa joj se slatki sok prelio našim nepcem, pjesma je života breskve. Dodir usana kad sretnu druge usne, bilo da je blag i nježan, bilo da je strastven i silovit, pjesma je života usana. Veselo krckanje ugljena u kaminu, pjesma je života ugljena. Polet misli koja je dokučila neku istinu ili ljepotu, pjesma je života misli.

Pa kad smo tako neku pjesmu života doživjeli, primili smo njezin poljubac kao poruku te pjesme života. A upravo je to doživljaj haiku trenutka ukoliko on ima i svoju poetsku vrijednost a nije tek banalna registracija okolnosti.

Dakako, takav je doživljaj haiku trenutka kao poljupca pjesme života bitno subjektivan. No, upravo time i po tome, on je apsolutan. Svojom neposrednošću i krajnošću onoga što nam je uopće putem naših osjetila spoznajno i doživljajno dostupno. Doživljaj je, kao subjektivna istina, apsolutan, a činjenica je, kao objektivna istina, relativna. Važno je da o tome budemo na čistu, pa evo primjera iz astronomije za takvo gledanje i za takav zaključak.

Objektivno rasuđujući, Zemlja kruži oko Sunca, a subjektivno to doživljavamo kao da Sunce kruži oko Zemlje. Taj je subjektivni doživljaj, kao doživljaj, apsolutan. O njemu kao doživljaju nema mjesta sumnji. Objektivna je činjenica relativna; o njoj kao činjenici možemo rasuđivati u skladu s Newtonovom mehanikom neba ili u skladu s relativističkom, Einsteinovom. Za putanju možemo reći da je približno kružnica, točnije da je elipsa, a još točnije, uzmemo li, primjerice, u obzir utjecaj ostalih planeta, ona postaje vrlo zamršena krivulja.

SV: Kakvo je Vaše mišljenje o modernizaciji haikua (ključne reči, odstupanje od izvorne forme i suštine ...)?

VD: Već je u Japanu ranije bilo pokreta koji su išli za manje ili više radikalnim promjenama u pristupu haiku pjesmi – kako u njezinim formalnim karakteristikama tako i u tome što treba, smije ili može biti tematika takvog pjesništva. Najvredniji i najuspešniji takav zahvat bio je Shikijev, dok su manje opravdani pokušaji uglavnom zaboravljeni. Ali, konačno, ono što je učinio sam Bashō bila je, također, bitna reforma prijašnje Danrin škole haiku koja je pretežno bila na nivou pomalo jeftine dosjetke – a veliki Bashō izdigao je haiku odatle na razinu istinske umjetnosti. I danas ima – gotovo svugdje u svijetu – pokušaja reformiranja haiku, no mislim da većina (ne sve!) toga neće preživjeti. Prognoze oko takvih pitanja nezahvalne su, a presudit će najobjektivniji i najbolji sudac – vrijeme.

SV: Kako biste procenili stanje haikua u Srbiji i drugim republikama bivše Jugoslavije?

VD: Izvan svake je sumnje da je haiku danas u nekim bivšim republikama nekadašnje Jugoslavije na visokoj razini uzevši u obzir da su to male zemlje – a što se tiče razine njihove haiku poezije bez daljnjega mogu stati uz bok velikih zemalja. Ako možda ne i uz bok SAD i Japana, dakako, ali recimo uz bok Francuske, Njemačke, Španjolske, Italije... Jedino možda postoji opasnost da ponegdje dođe do inflacije i time devalvacije haiku: primjerice, čini mi se da neki naši pjesnici, u želji da stvore neki „supermoderni“ haiku, masovno fabriciraju prilično bezvrijedne trostihe. Ali, tako je i drugdje u svijetu.

SV: Mada je haiku poezija najraširenija poetska forma koja se danas piše u svetu, još uvek je (čak i posle više stotina godina) njeno tržište ograničeno i malo. Reč profesionalnih kritičara se o njoj retko može čuti. Verovatno je tako svuda u svetu... Kako biste Vi to objasnili? Može li išta da promeni položaj haikua?

VD: Predrasude su uporne i teško se mijenjaju. Mnogi kritičari, previše komotni a da bi se potrudili naučiti što je haiku, radije ga ignoriraju ili bagateliziraju. Ipak, danas u tom pogledu situacija je neusporedivo bolja negoli je bila prije 40 ili 30 ili 20 godina. S druge strane, baš i nije prevažno koliko će haiku biti masovno prihvaćen – važnija je njegova kvaliteta. Si parva licet componere magnis, ako priliči maleno uspoređivati s velikim, sjetimo se prvih desetljeća kršćanstva u Rimskom carstvu kad je ono tamo još bilo zabranjeno. Kršćani su se potajno sastajali u katakombama ali su tamo održavali i gajili izvorne i istinske vrednote Kristova učenja. Kasnije, kad je kršćanstvo u Rimu postalo državnom religijom i zamijenilo prethodne paganske religije, počelo je i nastavljalo se do danas razdoblje u kojem crkva biva moćnija i utjecajem i financijski, ali u svakodnevnoj praksi možda više i nije na onoj razini čistoće Kristova učenja na kojoj su bili kršćani u katakombama.

1 Za transliteraciju japanskih riječi na latinicu općenito je (međunarodno) prihvaćen Hepburnov (James Curtis Hepburn , liječnik , 1815–1911) sustav po kojem se, malo pojednostavljeno rečeno, vokali pišu kao na talijanskom a konsonanti kao na engleskom. Tako se, primjerice, „j“ čita kao „đ“ a „y“ kao „j“. Na japanskom se za haiku pjesnika koji ne samo da piše haiku već ih i „živi“ kaže da je haijin što se čita „ haiđin “. Ako se to ispisuje ćirilicom, dakle, fonetski, prema izgovoru, valja pisati „haiđin“ a ne „haijin“ kao što to konsekventno piše Živković jer bi se to čitalo „haijin“ kako se po Hepburnu piše. Slično Živković pogrešno transliterira na ćirilicu imena nekih japanskih haiku pjesnika, primjerice Joco (umjesto Đoso; str. 367, 445), Taiđi (umjesto Taigi; str. 379, 456), Etsujin (umjesto Ecuđin; str. 379, 443).

2 Na str. 70, redak 14, Živan Živković piše da je „renga niz haiku“ što ne stoji. Renga nije nastala nizanjem haiku pjesama, već je, obrnuto, haiku nastao osamostaljivanjem prve, uvodne strofe starije renge.

3 korito za pranje novorođenčeta

4 korito za pranje mrtvaca

Biobibliografija (podaci navedeni u intervjuu nisu ovde dati)

Vladimir Devidé rođen je u Zagrebu 3. 5. 1925. godine.

Realnu gimnaziju maturirao 1944. s odličnim uspjehom. Na građevinskom odsjeku konstruktivnog smjera Tehničkog fakulteta u Zagrebu diplomirao 1951. s odličnim uspjehom. Doktorsku disertaciju iz područja matematičkih znanosti „Jedna klasna grupoida“ obranio na Prirodoslovnom-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1956. Habilitirao se na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1956.

Od 1952. do 1957. je bio asistent, do 1958. docent na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu a do 1960. na Strojarsko-brodogradilišnom fakultetu, do 1965. izvanredni profesor a do odlaska u mirovinu, 1990, redovni profesor na istom fakultetu.

Od 1973. izvanredni je član JAZU (Jugoslovenska akademije znanosti i umjetnosti) a od 1990. redoviti član JAZU, odnosno HAZU (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti).

Niz godina bio je član Association for Symbolic Logic, USA.

Od 1970. član je Društva književnika Hrvatske a od 1981. Hrvatskoga PEN centra.

Počasni je predsjednik Društva hrvatskih haiku pjesnika, počasni član njemačkoga haiku društva, savjetnik WHA (World Haiku Association) i član HIA (Haiku International Association).

Godine 1965. odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem, 1969. primio je republičku nagradu „Ruđer Bošković“, 1982. nagradu grada Zagreba a 1977. međunarodnu nagradu Le Prix C.I.D.A.L.C.

Godine 1983. primio je japansko carsko odličje za zasluge od japanskog Ministarstva kulture.

Godine 1968. je bio Visiting Professor australskog univerziteta Monash u Melburnu a 1971. američkog univerziteta Ohio u Columbusu.

Sudjelovao referatima ili saopćenjima na više od 20 matematičkih međunarodnih kongresa i simpozija u desetak zemalja.

Izradio sinopsise za veliki broj nastavnih TV filmova iz matematike.

Primio deset plaketa i posebnih priznanja.

Bio je predsjednik ili član raznih komisija fakulteta i sveučilišta, a 17 godina Predstojnik Katedre za matematiku itd.

Iz područja japanologije i književnosti objavio je sljedeće knjige:

Japan – tradicija i suvremenost, 1978.

Japanska književnost, 1982.

Iz japanske književnosti, 1985.

Japan – poezija i zbilja, 1987.

Japan za decu, 1987.

Japan – prošlost i budućnost u sadašnjosti, 1988.

Razgovori o haiku poeziji, 1991.

Bijeli cvijet, 1988. i 1994.

Zen, 1992. i 1993.

Renge (zajedno s T. Maretićem i Z. Petrovićem), 1995.

Antidnevnik prisjećanja, 1995.

Antologija hrvatskog haiku pjesništva, 1995.

Haibun – riječ i slika (zajedno s Nadom Žiljak), 1997.

Haibun – Words and Pictures (isto na engleskom), 1997.

Haibun -Wort and Bilt (isto, njemačko izdanje), 1999.

Haibun – kotoba to e (isto, japansko izdanje), 2006.

Trenutak/The Moment, 1997.