index

Pomalo pojednostavljeno rečeno, buddhizam na sve oblike života gleda tako kao da su u biti patnja, a doktrina o tome sadržana je u Četiri plemenite istine. Sudi li se o tome prema našim zapadnim kategorijama, bilo je rečeno da je buddhizam pesimističan jer sve što možemo nastojati dostići jest da, počevši od velikog „minusa“, stignemo do „nule“ nirvâne, što

je teško postići.

Haiku je jedna od tipično japanskih umjetnosti koja se tijekom stoljeća razvijala pod snažnim utjecajem zen buddhizma. Mišljenja o tome je li zen za haiku bitan mogu se razilaziti, no nema sumnje da se u mnogim glasovitim haiku sigurno osjeća „aroma“ zena.

Jedan od uzroka koji nas sili da u životu patimo, prema buddhizmu, je sveprisutna prolaznost stvari koja se protivi našoj žudnji za vječnom postojanošću. Pupoljak će se ruže razviti u puni cvijet, no zatim će uvenuti, otpast će mu latice i ruža će propasti. Sve je prolazno; kao što reče Mefisto u Goetheovu Faustu „Denn alles was entsteht is wert dass es zugrunde geht“ (Jer sve što je nastalo zavrjeđuje da propadne).

Sve je prolazno, pa je takva i ljepota.

Međutim, kad se ortodoksni therawada buddhizam kasnije transformirao u mahâyâna buddhizam, došlo je do nekih značajnih pomaka u akcentu. Ideal therawade bio je Arhat, koji je prešao na „drugu obalu opstojanosti“ oslobođen od žudnji, pa time i od patnje. U mahâyâni idealna je figura Boddhisattwa koji, usprkos tome što je oslobođen, ostaje među neprosvjetljenima kako bi im pomogao da se i oni oslobode patnje.

Indijska se mahâyâna do neke mjere stopila s kineskim taoizmom, pa se tamo razvio ch’an, koji se, došavši u Japan, dalje pročistio (među ostalim čak i zahvaljujući shintôu) i tako je nastao zen-buddhizam, sigurno jedan od najljepših cvjetova kulture Japana.

Vratimo li se k haiku, dobro je poznato da mu se ljepota ne sastoji u raskoši i bogatstvu luksuza već da je ljepota haiku, naprotiv, sadržana i bliska idealima wabi i sabi. Pokušamo li o tome neko vrijeme razmišljati, rekao bih da se, zahvaljujući zenu, prolaznost ljepote transformiše u ljepotu prolaznosti.

Kada ruža vene i otpada, onda taj razvoj koji je počeo njezinim pupoljkom i svršio raspadom cvijeta, ne treba shvatiti tragičnim već, naprotiv, lijepim. Pa ako uspijemo na takav način gledati i na vlastiti život, možda ćemo i smrt moći prihvatiti s vedrinom.