index

U Hrvatskoj, još više u svijetu, nastala je prava haikumanija, haikuizira se da se sve praši: stvorio se osjećaj da je u tri stiha potrebno tek nešto lirski, lijepo reći i – pjesma je tu. Taj osjećaj ima rezona jer, na prvi pogled, zaista, u haikuu potrebno je (tek) biti kondenzirano liričan. Recept za (dobar) haiku je, izgleda: što liričnije i kondenziranije (idealno 5-7-5 metar), to pjesmotvornije. Međutim, doslovno shvaćen – makar nije netočan, nego je samo nedovoljno točan – ovaj stav vodi do pisanja lirskih minijatura, terceta, ponajviše, dakle, do ne- i čak anti-haikua. Da bi se nejasnoće i kvazi-haikui uklonili, evo nekih objašnjenja koja, nadam se, mogu pomoći onima koji bi htjeli napisati kratku pjesmu i kojima ars scribendi nešto znači.

Lirska minijatura

Lirska minijatura je jednostavno kratka lirska pjesnička forma. Ona je lirska zbog naglašene konotativnosti1 (što je rezultat tropizma, učestale upotrebe tropa, metafore, ponajviše) te minijatura jer se sastoji od male (po meni, od jednog do pet-šest stihova) količine riječi. Može biti pisana bilo klasičnim rimovanim stihom bilo slobodnim stihom. Dakle, sama po sebi ona je definirana formalno, gotovo kvantitativno: mali broj stihova i što veći broj tropa2. Glede sadržaja, a naročito glede duha, lirska minijatura nema nikakve bitne odrednice: može govoriti o svemu i svačemu na bilo koji način (humoristički, patetično, lascivno, didaktično, neutralno, sentimentalno, tragikomično, filozofski itd.). Tek kad se lirska minijatura konkretizira, ona udovoljava, ili ne udovoljava, kriterijima ciljane pjesničke forme te tako postaje književno relevantno djelo.

Evo nekoliko primjera:

R. M. Rilke: Mendule Promatram, blažene, uvijek ponašanje vaše, i kako/ uresu nestalnu svom dajete vječiti cilj./ Ah tko bi cvjetati znao: nad svakom bi srce mu moglo/ slabom opasnosti bit, veliku utjehom zvat.

F. G. Lorca: Shematični nokturno Koromač, zmija i sitina./ Miris, trag i polusjena./ Uzduh, zemlja i samoća./ (Ljestve idu do mjeseca.)

S. Jesenjim: (bez naslova) Kakva vijavica, đavo da je nosi,/ krov obija bijelim čavlićima kosim!/ Ne bi bilo strašno kad me sudba ne bi/ lakovjernim srcem prikovala k tebi.

Ch. Baudelaire: Lola de Valence Među ljepotama što ih svuda ima,/ Pa nije nam uvijek lako odabrati,/ No Lola de Valence zbilja može sjati/ Crnoružićasta među draguljima.

D. Cesarić: Tiho, o tiho govori mi jesen Tiho, o tiho govori mi jesen:/ Šuštanjem lišća i šapatom kiše./ Al zima srcu govori još tiše./ I kad sniježi, a spušta se tama,/ U pahuljama tišina je sama.

B. Breht: U osvit Nije tek slučaj/ Što se u osvit svakog novog dana/ Oglašava pijetao kukurikanjem/ Najavljujući od davnine/ Izdaju.

Hölderlin: Uživao sam slasti ovoga svijeta Uživao sam slasti ovoga svijeta,/ Vesela mladost nesta pred mnogo ljeta./ April se, i maj, i juni udaljiše,/ Sad nisam ništa, rado ne živim više.

Nazor: Sentimentalni mačak Sentimentalno ovdje mjaukati stadoh ko mačak,/ Koji na tuđ je krov pao i našo se sam./ Svoje svak nevolje prti – a moja reumatična noga/ Misli, da os je, što sav vrti oko nje se svijet.

Kao što se iz ovih arbitrarno uzetih pjesama vidi, prevladavaju rimovani katreni, dosta često humoristični. Na temelju većeg broja primjera moglo bi se vidjeti da u zapadnjačkoj poeziji općenito dominiraju upravo rimovani katreni naglašeno didaktično-humorističnog karaktera. Čini se da za zapadnjake kratkoća3 implicira šalu i poruku te da je zato naglašeno subjektivna. Također, na Zapadu nije previše omiljena jer pjesniku ne omogućuje da se raspjeva, pokaže svoj ars scribend. Što se Japanaca4 tiče, osim moderne poezije koja je podosta okcidentizirana, u lirske minijature spadaju haiku, senryu i tanka/waka i sve su još uvijek jako popularne. Odmah je reći da su ove tri forme naglašeno impersonalne, nedidaktične, ali da i one, pogotovo senryu, šaljivi haiku, sadrže elemente humora, koji je, doduše, podosta prigušen, indirektan. Također, za Japance kratkoća je prigoda da se govori bitno, da se pjeva ne pjevajući5. U ovome je jedna od temeljnih, vjersko-filozofskih razlika između dviju poetika, pa i dviju kultura.

U lirske minijature spadaju: 1) dvostisi: a) epigrami, b) kupleti (eng. couplets ), 2) terceti: a) terceti u užem smislu, b) tercine, c) haikui, d) senryui6, 3) katreni: a) „čisti“ katreni, b) rubaije, c) kople , d) krakovjaci te 4) petorostisi: a) wake/tanke b) limerici. Neke od njih su samostalne pjesničke forme, dok su druge najčešće dijelovi većih formi.

Treba spomenuti da postoje i pjesme od jednog stiha kao što je D. Ivaniševićeva Tišina koja se sastoji od jedne jedine riječi, Srnče. Smatram da se radi (tek) o eksperimentu, kuriozitetu čija je glavna i (gotovo) jedina odlika – zanimljivo7. Čak i za istočnjake ovo bi bilo premalo za pjesmu. Ovdje bi se možda moglo govoriti o anti-pjesmi, o strukturi koja negira (sve dosad) poznate karakteristike pjesme, dakle, djela od riječi vješto upotrebljenih i s gustom mrežom konotacija. No, kako se termin anti-pjesma nije ustalio ni praktički ni teoretski, vrlo ga je nesigurno upotrebljavati.

1. Dvostisi

a) Epigrami

Kao samostalna forma dvostisi se najčešće nalaze u epigramima, satiričko-didaktičkim pjesmama, koje su u antičko doba najčešće pisane u elegijskim distisima. Začetnik epigrama je Simonid. Epigrame su pisali8: Marcijal, Boileau, Voltaire, La Fontaine, Lessing, Herder, Schiller, Göthe, kod nas Vraz, Matoš, Krklec itd. Uglavnom su rimovani. Nekoliko primjera:

Casti: Tko državu pljačka, dostojan je slave,/ a tko na sitno krade, ostane bez glave.

G. Krklec: Nekoć su blago dijelili sveci,/ a danas ga dijele – grešnici.

P. R. Vitezović: Ni vse zlato što laska,/ niti je grom vse što praska.

M. Marulić: Tašćina od tašćin i sve je tašćina,/ ovi svit jest osin i magla i hina.

b) Kupleti

Kupleti su dvostisi koji zaključuju šekspirovski sonet, dakle, nisu samostalne pjesničke forme, makar se često izdvojeno citiraju jer rezimiraju cijeli sonet, odnosno, njegova su poanta. Obavezno imaju aa rimu. Nekoliko Shakespeareovih kupleta:

... Dok ljudi dišu i dok oči sjaje,/ i ovo živi, život tebi daje. (18. sonet)

... Il kušaj sve: usprkos tvojih jada/ u mom će stihu živjet, vječno mlada. (19. sonet)

... i druge boli, što me sada pale,/ u usporedbi s tim će biti male. (90. sonet)

... Tako mi neba, ipak divna mi je,/ I nijedna joj druga ravna nije. (130. sonet)

2. Terceti

Terceti se podjednako pojavljuju kao samostalne pjesničke forme („čisti“ tercet, epigram u tri stiha, haiku, senryu) kao i (nesamostalni) dijelovi većih pjesničkih formi. Ovo potonje je karakteristično za zapadnjačku pjesničku tradiciju, dok na Istoku prevladavaju kao samostalni oblici. Zanimljivo je spomenuti da se danas događa recipročan proces9: zapadnjačka poezija se skraćuje, sve je više lirskih minijatura najrazličitijih vrsta, dok se istočnjačka poezija produžuje – pišu se (sve) duže pjesme. Globalizacija u poeziji?

• Tercet u užem smislu

Kao samostalna pjesma tercet je rijedak u zapadnjačkoj poeziji. Osim temeljne odrednice da je to pjesma u tri stiha, druge odrednice nema ni glede forme (ovaj ili onaj metar, rima ili slobodni stih). To naročito važi za sadržaj terceta – on može govoriti o bilo čemu. Budući da je tako kratak, ne dozvoljava „raspjevavanje“, tjera na sažetost, na bitno te tako onemogućava lirskom ja da se ostvari, što je jedna od okosnica zapadnjačke poezije. Moglo bi se reći da je tercet u užem smislu izuzetak u toj poeziji, gotovo eksces. Do 20. stoljeća, do upoznavanja s istočnjačkom (japanskom) pjesničkom tradicijom, tercet na Zapadu samostalno postoji kao epigram. U „ozbiljnoj“ poeziji njega nema. Čak i danas je teško naći samostalne tercete koji nisu haiku ili epigram. Evo nekoliko primjera:

R. M. Rilke: Seini . . . . . . . . . ./ . . . . . . . . . . . ./ taj obris utišan . . ./ . . . . ribiči u nizu/ međusobno u skladu zaistavljaju dan10 D. Ivanišević: Metafizika 1 Dvije muhe kruže uokolo ožičane lampe/ Jutro/ Dvije muhe

D. Ivanišević: Utjeha Kamen kamen kamen/ Kamen voda biti/ U vremenu kamenu ovome vodi ovoj postojati

D. Ivanišević: Poratna Sve se hoće/ kad se može/ čovi ipak teško je

• Tercina

Tercina, talijanski terza rima, nesamostalna je pjesnička forma. Nalazimo je u Danteovoj Božanstvenoj komediji, dok se danas smatra anakronom. Pjevanja Božanstvene komedije, tal. cantos, sastoje se od niza tercina, koje – što je temeljna razlika između tercine i terceta, a koji također može biti rimovan - imaju vrlo strogi rimovni lanac: aba bcb cdc ded itd. Evo početka petog pjevanja Božanstvene komedije:

„Tako se spustih iz prvoga kruga/ u drugi, manji prostorom al koji/ tim više ječi od plača i tuga.// Tu Minos strašan, zubma režeć stoji,/ na pragu ondje grijehe ispitiva,/ sudi i šalje, repom pravdu kroji.// To jest, kad duša, na nesreću živa,/ tu stigne, sva se ispovijeda tada,/ a ovaj znalac svakog djela kriva ...“

• Haiku

Formalno i strogo gledajući, haiku je nerimovani tercet od po 5, 7 i 5 slogova, star oko 400 godina. Također, klasični haiku sadrži kigo, riječ koja označava godišnje doba, a bazira se na raspoloženju koje karakterizira yugen (tajnovitost), aware (melankolična svijest o prolaznosti), sabi (samotnost) i wabi (tugaljivost). Sve ovo je važno za haiku, ali nije bitno.11 Bitno je, kako bi Bašo12 rekao, ono ovdje i sada, dakle, konstatacija onog što je ili se događa ovdje i sada. Iz toga proizlazi da haiku ne može biti narativan, da „poznaje“ (samo) prezent, da je maksimalno objektivan, odnosno, drugačije rečeno, da nije subjektivan, tj. da uopće ne poznaje lirsaki ja, da ne koristi (gotovo nikakve) trope13, da – zbog odsutnosti subjekta – ne docira niti ne sentimentalizira. Sama kratkoća forme već to onemogućava. U haikuu pjesnik kao da si je odrezao pola jezika. Budući da je haiku tako „gola“ (nenakićena) pjesma, za zapadnjaka, koji poeziju izjednačava s umjetnošću riječi, dakle, s ars scribendi, vještinom upotrebe riječi, haiku je nužno poetički nerazumljiv. Poslije svakog haikua za njega se postavlja pitanje: A gdje je tu pjesma? Naravno, haiku nije djelo umjetnosti riječi14, haiku je djelo ars sestiendi, vještine doživljavanja. Zato dobre haikue mogu pisati i jezično neobrazovani ljudi15. Haiku je rezultat djelovanja čistoga/čistoće duha autora16 koji, bivajući kao takav, nezagađen sebičnošću i samodopadnošću17, prihvaća zbilju takvom kakva ona jest. Bez svoje intervencije, on je „čistu“ tek verbalizira, on joj „dozvoljava“ da živi svoj život, a ne (zlo)upotrebljava je kako bi sebe do/pokazao. Naravno, „kvaka“/umjetnost je u tome što se doživljava. A sadržaj doživljaja je (uvijek?) jing-jangovski odnos dva različita dijela/djelića/djelićića stvarnosti koji, haikuovski doživljeni, predstavljaju (tek) vrh „sante“ bitnog18 koja pluta oko nas. Taj vrh zbog njegove veličine, pa zato i važnosti, mi ne opažamo, a kamoli santu skritu morem/ valovima banalija, rutina i virtualija. Čak, makar je ponekad osjećamo kao ono bitno, skloniji smo vjerovati da se radi o varci nego o ese-nciji, sub-stanciji19, dakle, istinskoj vrijednosti po kojoj i mi imamo/ dobivamo vrijednost.

Sve u svemu, ove, rekao bih, zenovske odrednice20 važnije su za haiku nego njegove formalne. Zato nisu hakui nego tek haikuoidni terceti pjesme kao što su:

• umire ljetna noć/ rumeno nebo pjeva/ rađa se zora (Čak tri personifikacije!)

• NERAZUMIJEVANJE Pričati tebi,/ govoriti letiru/ uzaludan mi trud. (lirsko ja)

• Skrivam se vjetru/ jer mi hladi srce./ Mislim na prošlost. (lirsko ja)

• Zible se muha/ na klatcu zidne vure/ sim tam – morti spi. (izdajničko „morti“)

• Pjesnikinja stihom/ rasiplje zlatne niti -/ blagdan za duše. (metafora, sentimentalno)

• sunčano jutro/ žedne mi oči piju/ srebro iz rose (personifikacija, metafora)

• Tužan sam./ Zamrzih oblake/ ove kišne zime. (lirsko ja, „ubojica“ haikua)

Na međunarodnim haiku natječajima, u Japanu, također, sve se češće događa da haikui ovoga tipa bivaju nagrađeni. Budući da se radi o bastardima zapadnjačke i istočnjačke poezije, mislim da je ovo put kojim ne treba ići. No, možda on donese neku novu formu, novu vrijednost. Trend je svakako uspostavljen.

Ovdje moram spomenuti fenomen koji, nažalost, uzima sve više maha u haiku poeziji. Čak se događa da neki haikui ovog tipa budu nagrađeni. Radi se o falsificiranim, licemjernim haikuima. To su oni koji su zaista pisani u duhu haikua pa ispada da jesu pravi, dobro haikui. Međutim, oni falsificiraju zbilju. Zbilje kakvu oni prikazuju nema, odnosno, postoji tek kao alibi za (dobri i, poželjno, nagrađeni) haiku. Primjeri:

• Ljetna oluja/ starica drži kišobran/ nad grmom ruža.

(Teoretski je moguće da starica tako postupi, ali je tako, tako malo vjerojatno.)

• celu se večer/ vrti stari kolovrat/ za špulu preje

(Gdje se to danas radi?)

• Trčeći uz prugu/ pas je sjeo na pločnik/ putnicima za ljubav.

(Pas to radi zbog umora.)

• sinek vu zipki/ spi – stiha popevaju/ maček i kolovrat

(Gdje toga danas – sjetite se, haiku: Sada! Ovdje! – ima?)

• Planinsko selo./ Miris mlijeka curi/ kroz svaka vrata.

(Da bar, da bar. Danas „miris mlijeka curi“ samo kroz vrata farmi.)

• Cvijet na grobu./ Okružen suzama/ on cvate, cvate ...

(Na grobu ne rastu suze pa zato ni ne mogu „okruživati cvijet“. Uz to, sentimentalno!)

• U ambulanti/ starcu na dršku štapa/ sletio leptir.

(Leptiri ne idu liječniku. Ako pak zalutaju u ambulantu, to je samo u – ovu haikuovsku!)

• Senryu

Senryu je jednostavno šaljivi haiku, zbog čega često „koketira“ s (i zapada!) aforizmom. Zato bi ga se moglo kategorizirati kao podvrstu haikua. Vrlo često „sezonske“ riječi nema, nego je zamijenjana direktnom ili indirektnom naznakom ljudske prisutnosti, što je jedna od temeljnih razlika između haikua i senryua. U Haiku Handbook W. Higginson kaže: „Današnji haiku pjesnici obično se koncentriraju na estetsko doživljavanje svijeta; senryu pjesnici fokusiraju pažnju uglavnom na humor u ljudskim uvjetima.“ (str. 230) U istoj knjizi (str. 232) kaže se da je Odbor za definicije Američkog haiku društva ovako „definirao“ senryu: „Otprilike, pjesma slična haikuu koja ne udovoljava kriterijima haikua.“ Na istoj stranici je objašnjenje urednika Američkog haikua, Clementa Hoyta: „Senryu se oslanja na duhovito stanovište21 umjesto na provokaciju kontrastom, kao što je slučaj kod haikua.“

Zbog humora, baziranog na ljudskoj prisutnosti22, senryu djelomično „omekšava“ zenovsku bit „smiješnoga haikua“ jer je za humor potreban netko (promatrač) kome će nešto biti smiješno23. No, kako je po zenu humor24 jedna od temeljnih i ravnopravnih osebina svemira25, moguće ga je naći i među stvarima i, naročito, životinjama. Rekao bih da je takav senryu najbolji senryu jer direktnije dolazi do bitnog. Evo prvo nekoliko primjera dobrih domaćih „ne-ljudskih“ senryua:

• Na grani punoj/ debelih cica-maca/ debele se vrapci. (S. Rožić)

• Na dvorištu/ ostala mačka mašući/ ostatkom repa (V . Romich)

• Šljunak uz more./ Malo se okupa,/ puno se sunča. (M. Štebih)

• Nesnosna vrućina ./ Golub u golubica/ pretromi za parenje. (V. Devide)

• Žubor sred blata./ Dva potočića žure/ za kotačima. (I. Posavec)

Pa nekoliko dobrih „ljudskih“:

• Poslije mise/ neobično sjaji/ bakin zlatni zub. (I. Jembrih)

• Vapno pod plotom/ sused Štef je belil bor,/ brezu i trnak. (Đ. V. Rožić)

• Za romobilima/ i djecom/ psima rastu jezici. (Z. Oreč)

• Gledajući brod,/ mladić poprimio/ mornarsko držanje. (Z. Skotak)

• Na jednoj nozi/ imam staru čarapu,/ na drugoj novu. (L. Paljetak)

4. Katren

Kao i tercet, katren može biti samostalni pjesnički oblik (katren u užem smislu), a može biti nesamostalan, tj. dio veće cjeline. U katrene u užem smislu spadaju a) „čisti“ katren, b) rubaija26, c) kopla27 i d) krakovjak. Kao dio većih cjelina/formi katreni se pojavljuju kod soneta (petrarkistički sonet ima dva katrena i dva terceta, dok šekspirijanski ima tri katrena i kuplet) i glosa (počinje uvodnim katrenom, koji služi i kao moto).

a) „Čisti“ katren

Možda se radi o terminološkoj zbrci, ali, priznajem, ne znam kako bih drugačije nazvao ovu formu. Radi se o, najčešće rimovanoj, pjesmi od četiri stiha. Sadržajnih zahtjeva nema. Neka primjeri govore za sebe:

J. R. Jimenez: Umrijeti Umrijeti, to je samo/ gledati unutra, otvoriti život jedino/ prema unutra, biti tvrđava neosvojiva/ za žive iz života.

P. B. Shelley: Lutanje On luta (poput sna na javi/ Što se divljinom uma vere)/ Kroz samotne šume, kraj nalik na pravi,/ Ocean, pust, bez ruba i mjere.

W. Blake: Ljiljan Čedna se ruža trnjem krije,/ Rogove krotka ovca vije,/ U ljubavi dok cvjeta sjaj ljiljana tog;/ Ne smeta ljepoti njegovoj trn ni rog.

R. Burns: Molitva poslije jela Hvala ti, dragi Bože, stoga/ Što najeli smo blaga se tvoga,/ Sada nam više do njega nije:/ Nek Jack donese što, da se pije.

b) Rubaija

Osnovno je da rubaiju karakterizira rimovna shema aaba te naglašena epigramatičnost, obično, četvrtog stiha. Pisac koji je uveo rubaiju u umjetničku književnost je Perzijanac Omer Hajjam. Evo dvije njegove rubaije:

To je carstvo Zbirka poezije i burence vina,/ komad suha kruha – nijema tišina,/ a ja i ti sami – oko nas pustinja./ To je carstvo, a ne kruna od rubina!

Kad se plava ljubica Kad se plava ljubica u bašti previja,/ a jutarnji lahor ružicu razvija -/ mudar je, tko s dragom prebijelih grudi/ pije vino – i čaše o kamen razbija!

c) Kopla

Kopla je beznaslovni katren koji je karakterističan za španjolsku narodnu poeziju. Stara je preko 500 godina. Rimovna shema je abab. Sadržajnih ograničenja nema. Nije česta u umjetničkoj poeziji. Evo tri kople iz Zlatne knjige španjolske poezije28:

- Moj je uzdah otišao,/ otići će i tvoj s tugom,/ ako se na putu sretnu,/ što će reći jedno drugom?

- Svoj san sam izgubio,/ ne znam gdje da ga tražim./ Tražit ću u zaboraVU.../ a gdje je zaborav? – Kaži.

- Ti si meni riječ zadala/ tamo pokraj bistrog vrela,/ i što si kod vode rekla,/ to je voda odnijela.

d) Krakovjak

Krakovjak je poljski narodni katren, jako sličan španjolskoj kopli. Rimovna shema mu je abcb. Često je ljubavne tematike. Pojavljuje se samostalno i u parovima. Kod nas ga je uveo S. Vraz svojim Đulabijama (1836.) U modernoj umjetničkoj poeziji je nestao.

5. Peterostisi

a) Waka29/ tanka/

Waka, odnosno tanka30, klasična je japanska lirska forma, stara preko tisuću godina. Iz nje se razvila haikai no renga, doslovno, šaljiva povezana pjesma, koju je obično pisalo više pjesnika. Jedan bi napisao hokku, uvodni trostih, drugi bi na principu asocijacije dodao dvostih, treći bi nastavio s novim hokuom itd. Waka se sastoji od uvodnog dijela, japanski kami no ku31, od 5,7,5 slogova, i od završnog dijela, šimo no ku32, koji ima 7,7 slogova. Dakle, waka, koja nikad nema naslov, ima 31 slog, koji su raspoređeni u pet stihova od po 5, 7, 5, 7, 7 slogova. Objašnjavajući razliku između wake i haikua Blythe33 piše: „... waka cilja na ljepotu, ponešto površnu ljepotu ponekad, koja isključuje sve ružne stvari. Cilj haikua nije ljepota, nego nešto dublje i šire. Cilj je značajnost, poetska značajnost, 'šok blagog iznenađenja' koji pjesnik doživljava kad se rađa haiku te čitatelj kad se on ponovno rađa u njegovoj glavi.“ U odnosu na haiku, waka je subjektivnija i artističnija te zato traži poznavanje mekene poetike. Kao i kod haikua, danas se pjesnici strogo ne pridržavaju klasičnog waka metra. Evo nekoliko primjera:

G. Sadaiđin: Gledajući/ tako gdje je slavuj/ zapjevao,/ ostaje tek/ jutarnji mjesec.

Ryosen: Usamljen,/ ostavio sam kolibu./ Gledajući unaokolo,/ posvuda ista/ jesenska večer.

K. Kageki: Probudivši se noću/ kad se svjetlo/ ugasilo -/ beskonačnost/ žalosti.

Y. Akiko: Poslušaj pjesme:/ tko da porekne crvenilo/ poljskog cvijeća?/ Kako nježno je to -/ djevojka u proljetnoj žudnji.

Saiđi: Čak i bez srca,/ moje tijelo mora znati/ kako je dirljivo:/ šljuka se diže iz močvare/ u jesenji sumrak.

J. L. Borges: Gore na vrhu,/ cijeli vrt je mjesečina,/ mjesec je zlatan./ Još dragocjeniji je dodir/ tvojih usnica u sjenci.

M. McClintock: gladan/ bez novca -/ nakon nekog vremena/ prestao se pretvarati/ pojeo pastrnjak/

b) Limerik

Limerik34 je engleski šaljivi peterostih s čvrstom metričkom i rimovnom shemom. Prva dva stiha, kao i zadnji, imaju po osam slogova, treći i četvrti po šest. Humor mu je naglašeno apsurdan i lascivan. U umjetničku književnost uveo ga je E. Lear svojom Knjigom besmislica 1836. Budući da nisam našao domaćih limerika, evo dva moja kajkavska limerika:

• Dragica, nu hodi na me./ Em to ti je posel za dame./ Ne znaju mužače/ za takve kolače/ kaj se mere na jebograme.

• Žitek vam je luk i voda/ čeprem zgledi kot jagoda./ Ves je v zgledu, teka nê,/ rodiš se, vre se mre -/ dok ga vživaš, on te gloda.

1 Ovo važi prvenstveno za zapadnjačku poeziju. Istočnjačka poezija nije toliko tropična, njezina poetičnost izvire iz njene fluidnosti i po tome se, paradoksalno, približava zapadnjačkoj pjesmi u prozi.

2 U klasičnoj poeziji tropizam počinje s rimom – koja je gotovo postala njen zaštitini znak - zatim dolazi ritam, zvučnost (asonance, aliteracije), epiteti, usporedbe, litote, hiperbole, oksimoroni, polisindeton, asindeton, anafora, epifora, igra riječima, ironija, što sve obavija metaforičnost (metonimije, singdohe, personifikacije).

3 U pjesničkom smislu.

4 Ovaj esej, naravno, nije prigoda za šire elaboriranje teme. Za nju je zaista potrebna cijela jedna knjiga.

5 Radi se o pjesnički primijenjenom taoističkom principu djelovanja nedjelovanjem, kineski, wu wei.

6 Senryu, haiku i tercina su zapravo vrste terceta.

7 Nešto slično postoji i u haiku poeziji. Po uzoru na L. Gormana, G. Swedea i E. Amanna Z. Petrović piše „anti-haikue“ od dvije riječi. Vidi Haiku zbornik, Ludbreg, 2006., str. 62.

8 Ne uvijek kao dvostihe, nego i kao četverostihe (katrene), pa i kao tercete.

9 Naravno, ovo je samo jedan, ali indikativan element razvoja tih poezija.

10 Ovo je, naravno, „nečist“, eksperimentalan tercet.

11 Osim trostihovnosti, rekao bih.

12 Nikako ne razumijem zašto Hrvati japanska imena pišu na engleski način. Trendizam, snishodljivost ...?

13 „Jake“ trope (metaforu) ne koristi. Najčešće koristi „muzičke“ trope, asonancu i aliteraciju, što se može vidjeti samo u originalu. Primjer:

14 Možda preciznije rečeno, on je to manjim, ili svojim manje bitnim, dijelom.

15 Obrnuto, da takvi ljudi pišu dobru zapadnjačku poeziju, nemoguće je.

16 Blyth govori o satoriju (prosvjetljenju) kao temelju haikua. Mislim da je to pretenciozno.

17 One se vrlo često manifestiraju kroz lirsko ja i naglašenu/ vještu upotrebu tropa („Gle kako ja znam baratati riječima!“)

18 Bitka?

19 Doslovno, ono što stoji ispod!

20 Po meni, „zenovski“ haikui su bolji jer 1. na teži način ostvaruju haiku i (haikuovski) poetski doživljaj, 2. u najboljoj mjeri nasljeđuju klasike, dakle, školski su dobri te 3. čistiji su, nenakičeniji te stoga intrigantniji jer bar djelomično imaju narav koana. Usput, Blythe kaže da haiku ima ruralni, pastoralni i bukolički okus, da je popularan, demokratski i plebejski.

21 Igra riječima: u originalu point of wit kao aluzija na point of view (stanovište).

22 Samo ljudima je nešto smiješno.

23 Samo po sebi ništa nije ni komično ni tragično.

24 Naravno, ostaje pitanje što je humor. Meni se sviđa objašnjenje da je to neočekivana nespojivost.

25 Vidi knjigu Conrada Hyersa Zen and the Comic Spirit, Rider, London, 1974.

26 Na arapskom rubaii znači katren.

27 Može se pojaviti i u tri stiha.

28 Matica hrvatska, Zagreb, 1972., str. 159.

29 Japanski, doslovno, japanska pjesma.

30 Postoje mišljenja da su ovo sinonimi, dok neki dijele waku na tanku i čoku. Vidi wikipedia.org.

31 Doslovno, gornja fraza.

32 Doslovno, donja fraza.

33 R. H. Blythe: Haiku, Eastern Culture, (1. svezak), Hokuseido, Tokio, 1973., str. 112-113.

34 Ime, navodno, potječe od irske pokrajine/grada Limerick.