index

Milenko D. Ćirović Ljutički, Srbija

Vesna Oborina, Zvuci tišine (Sounds of Silence), izdavač: Haiku udruženje Srbije i Crne Gore; ISBN 978-86-84813-13-0; haikue prevela: Saša Važić; lektura (haikua): Norman Darlington; recenziju prevela Dragana Bubalo.

TKANICA BLJESKOVA, TREPTAJA I MIRISA

Ljekar, humanista, slikar i pjesnik, Vesna Oborina nam poklanja i treću zbirku haiku poezije. Moram naglasiti kvalitetniju i zreliju od prethodne dvije. Rođena u Mostaru, živi u Podgorici, oslonjena na zaleđe Beograda i Novog Sada. Prelijetala je sve srušene mostove na ovim relacijama, na krilima poezije. Gradi mostove koje niko ne može porušiti. Živi sa Mostarom u duši i mostovima među ljudima.

Vesna Oborina maksimalno nastoji da zadovolji sve kriterijume koji određuju ovu čarobnu poetsku formu. Pjesme je svrstala u pet ciklusa po godišnjim dobima: Mirisi proljeća, Pod ljetnim nebom, Razigrani talasi, Jesenja elegija i Zimske slike. Izuzetak je ciklus U mrtvom gradu.

Možda njene haiku pjesme dopunjavaju njene slikarske motive, možda slikarski motivi dopunjavaju pjesme. Ono što je sigurno, to je da se prožimaju svojom suštastvenošću. Senzibilitetom autorke svakako. Haiku je doživljaj za onoga ko ga zapisuje. Jednako je doživljaj i za onoga ko ga čita. E, upravo to ga i potvrđuje i uslovljava da prione za dušu.

Jezero u noći.
U ogledalu svog sjaja
kupa se mjesec

Otisci stopa
usamljenog šetača
prate na žalu

Moto njene vizuelne senzacije nekada je zapitanost, radoznalost – nikako odgovori i zaključivanja. Nekada je to, opet, pristup posmatrača u prirodi i okruženju, ali ne čisto deskriptivni, što njenoj pjesmi daje (duhovnu) „vatru“ (bez koje bi pjesma otišla u vatru – da parafraziram Tagoru).

Haiku nema početka i kraja. Nastaje spontano, u trenutku. To je bljesak na relaciji pjesnikove percepcije i prirode.

Prašnjavi drum.
Pomiješani tragovi
čovjeka i psa

Škripa kočnica –
na asfaltu rasute
crvene jabuke

Kod Vesne Oborine, pri zapisivanju haikua izražena je umjetnost oduzimanja svega što je suvišno, ma koliko da je kitnjasto i samim tim za haiku neprimjereno.

Iz ove uspješne tkanice bljeskova, treptaja, zvukova i mirisa, u svoj punoći emaniraju čulni osjećaji prožeti sugestivnošću njenih opservacija doživljenog empatijom u prirodu.

Iz ciklusa U mrtvom gradu, punog emotivnog naboja, izdvaja se pjesma koja svoj emotivni odraz i odjek pojačava sinestezijom.

Stara kapija
na vjetru bolno škripnu –
čuh majčin glas

Svaki završetak čitanja njenih haiku pjesama ostavlja snažan utisak i želju za ponovnim iščitavanjem. I svaki put se osjeti nešto novo. To je ono nerečeno a otkriveno, što daje posebnu draž. Svakako i preporuku za ovom uspjelom tkanicom.

Beograd, januara 2009.