index

Jadran Zalokar, Hrvatska

Čudo preobrazbe

Dušan Vidaković: S prebolene obale/From the Forsaken Shore (Copyright: Društvo “Apokalipsa”, 2005, Lili Novy 25, 1000 Ljubljana, Slovenia). ISBN 961-6314-81-5, 86 str, 15 cm, broširan povez; likovno oblikovanje: Slavoljub Stanković i Božo Viher; prevod na slovenački: Edin Saračević, prevod na engleski: Saša Važić; narudžbine na adresu: Društvo “Apokalipsa”, Lili Novy 25, 1000 Ljubljana, Slovenija.

Haiku je planetarni fenomen polilogizacije u dimenziji pjesničkog bivstvovanja. I on ima svoju osobenu procesualnost i razvoj u kontekstu suvremene duhovnosti i životnih iskustava suvremenog pjesničkog senzibiliteta. Stoga se javljaju i određeni otkloni od tradicijskog kanona haikua. Klasični haiku evoluira, to je činjenica. Ne možemo to nazvati divljim haikuom, niti samo eksperimentom. Haiku pjesnik iskušava nove mogućnosti u okrilju urbane egzistencije. Haiku prestaje biti lijep i savršen, on postaje novo biće u prašumi tehnoidnog života. Postaje i satira i paradoks i ono nešto neodređeno što duša pjesnika otkriva u sebi/svijetu i želi koncizno poetski izgovoriti i drugima. Haiku jest i hrabrost, odvažnost započeti novu stazu. On nije ponavljanje uhodanim rješenjima, okrenutost idiličnosti i pastorali duše. Haiku je snaga novoga, snaga nepristajanja na niži život, odbijanje svakog vida barbariziranosti.

Taj “novi” haiku možda zvuči bogohulno uhu naučenom na klasični haiku. Haiku je snaga najdubljeg životnog i poetskog senzibiliteta, nagovor punini trenutka u bilo kojem okružju i svijest o praznini, trenutačnosti i prolaznosti pojavnog. Ali to pojavno mora biti zabilježeno, ono ima pravo na svoju istinu, na svoju jedinstvenost i pozornost duše pjesnika.

Haiku je zagonetka savršenstva u svemu nesavršenom. Ono je sloboda leta ka bilo kojoj obali i kazivanje o svemu što duša traži od čistog uma. Haiku je čudo preobrazbe koje stvara i razara kanone, bilo budnosti za sve u životu, pa i u onom najstrašnijem što donosi urbana egzistencija. Haiku nema mjere izvan sebe, on je haiku duh koji obasjava svaku pojavu svjetlom otkrivanja i prepoznavanja. Stoga nije sve u samosvojnosti autora, u nečemu što mu pridodajemo ili što ga “kategorizira”.

Dušan Vidaković svojom knjigom “S prebolene obale/From the Forsaken Shore” hrabro korača novom stazom haijinstva. Kolekcija sadrži 51 haiku, 8 tanki i 3 haibuna. Naziv zbirke simptologizira taj put odvajanja i od uprošćavanja pa i “istrošenosti” klasičnog haikua. Haiku je najdublja iskrenost i strogost i bez mogućnosti bijega ili lažiranja. Autor se potpuno predaje herezi i ustraje u njoj buntovnički čisto i nevino. Spoj discipline i nadahnuće slijedi plodno novo prepoznavanje bića, novo svijetlo istine.

Forma haibuna možda je najekstatičnija da pokaže spoj poetskog moderniteta (postmoderna) i klasičnog haikua. U pripovjesnom kontekstu haiku izranja kao što rep lastavice viri iz gnijezda u potkrovlju.

Čezne za vetrom/ sa planinskih livada/ gradski maslačak.

Haiku koji majstorski kazuje o istini urbane egzistencije ne može biti drugo nego – anti i buntovan. On je začudnost maslačkovom prisutnošću, ali i svakom zgodom i pojavom koja pripada naravi urbanog “pejsaža” duše.

Haiku/haibun ne potrebuje komentar niti opravdanje nekakvim diskursom. Sve jest iskazatost, sav kozmos je tu, čemu još nespretno treperenje uma? Uma koji voli objašnjavati, koji od stvarnog čini fikciju.

Maslačak nije biće s drugog planeta. On je takvost i suštastvo. Haijin mu se može klanjati ili ismijavati, zen je isti! Haiku postaje dosjetka, podsjetnik, pošalica, zagonetka… mnogo toga! Ništa mu nije strano, ništa mrsko, ružno, niti odurno. Autor to sjajno dokumentira.

Udišem čisto/ rublje odsutne žene./ Vrtoglavica

Mada bezbrižan/ zaslepljen neonima/ obaram pogled.

Egzistirati “neonski”, brutalno-bačeno u košmare gradskog javolikog snoviđenja, sveprihvaćanje i distanca istodobno. Sve što doleprša ili prasne iz blizine bića i usuda susreta, ostaje zabilježeno:

Demonstranti su /srećno doputovali./ Na “Hirurgiju”.

Umire nikom./ Živeo je za druge./Drugi za sebe.

Između snova/ o buđenju pameti -/ dišem košmare.

Posrnu dečak/ ne sustigavši loptu./ Otvoren prelom.

Treba istaknuti i dva posebno značajna haikua! Prvi, koji parodira izvrsno sliku klasičnog haikua, i drugi, koji ironizira kozmičku nabijenost pobratimstva.

Uvek pronađe/ razlog da me (begunca)/ uhodi mesec.

Odmah smrznuta/ kap mokraće u snegu -/ zvezdina sestra.

Ističemo i tanku:

Ako i jesam/imao instinkt da se/pretvorim u dim,/ uzrok tome je bio/tvoj stil pušenja “lorda”.

Dušan Vidaković suvereno hodočasti stazom klasično/novog haiku obješenjačke postmoderne. U pohvali drumolikosti svega, razdraženosti emocija, grčenju paslika, zapitanosti trajanjem trenutka.

Da li “eliptička haiku forma”, da li “distanca” itd. – to je irelevantno! Za haiku nema trivijalnosti, nema omalovažavanja malog i sitnog, nema iščeznuća sićušnosti, nema “ružnog”. Uistinu nema “nadhaiku” ili “antihaiku” već samo pohvalnog čina samoironije i samoruganja. Postoji samo iskrenost slike i čistina hrabre duše. Nema mjesta pojmovnim i terminološkim izumima, nema lažiranja, treba ići “iza naziva”, osjetiti nagovor istine bića – sve jest i postaje haiku!

Dušan Vidaković osmjelio se krenuti novom stazom – samo haiku, pa čak niti on! Ne prepoznajem li tu Zen Um, Budni Um? Disanje može biti duboko i zdravo, pravilno ili nepravilno, maternično ili ubrzano, može biti hropac, može biti… / ali uvijek jest i ostaje DISANJE! Tako i haiku…