Ljubomir Dragović, Dugo svitanje (Narodna knjiga, Alfa, Beograd, 2006; glavni i odgovorni urednik: Miličko Mijović, urednik: Mileta Aćimović Ivkov, umetnička oprema: Tode Rapaić, tehnički urednik: Dejan Mladenović), 59 str; 21 cm; ISBN 86-331-3004-1.

Mileta Aćimović Ivkov

DUŽE OD ŽIVOTA

Nisam li pjesnik, ja sam barem putnik.

Tin

Ljubomir Dragović nije posegao za ostvarivanjem pomodne, epigonske ambicije: da njegova pesnička knjiga preslika uzorni ideal klasičnih japanskih ostvarenja već, naprotiv, da koristeći literarne predloške i unekoliko poštujući poetičke postulate u haiku pesmi iskaže snagu vlastite senzacije, lepotu domaćeg kraja i pesničku ekspresivnost maternjeg jezika. Zbog toga njegova haiku poezija i jeste, u odnosu na množinu tekuće produkcije, ne samo fenomenološki drugačija, nego, što je mnogo važnije, vrednosno ostvarenija i sugestivno delotvornija, prijemčivija.

Mirisi proleća.
Rogove mladog bika
zaoštrio mjesec.

Dragan Jovanović Danilov

U PRAVCU NAŠEG SRCA

Ako se ne varam, Šejmas Hini je jednom prilikom rekao (navodim po sećanju) da je zadatak pesnika i poezije da održe lepotu u životu, naročito u vremenima kada represivni režimi uništavaju tu lepotu. Pesnik Ljubomir Dragović, koji isključivo piše haiku, ne zazire od svetlosti, od estetike lepog. On otelovljuje onog »brusača dijamanta« o kome govori Maks Žakob, nastojeći da svoj svet gradi od svetlosti dana i prozračujući memlu i ovaj mrak zlatosjajem svojih haiku-svitaca. Čitajući Dragovićev haiku, ja uranjam duboko u njega, rastvaram se u tom kosmosu bez vrha i dna, zavodljivom i bliskom kao i sam život što je:

Usamljen otočić
izronio na pučinu
po malo zraka.

Koliko lepote, preciznosti i pesničke osetljivosti u svega tri stiha? Koliko discipline uma i imaginacije? Dragovićeva najveća mudrost je što on ume da uroni u lotos svoga srca i da se izrazi na jednostavan način. Na način rudimentaran... Ali, put do te jednostavnosti i rudimentarnosti nije nimalo lak. To je put izbistravanja i zenovskog očišćenja od svih suvišnosti i efemernosti života. Ljubomir Dragović nosi u svojoj duši jedan ezoterični, mediteranski spokoj pomirenja sa svetom, sa pejzažom. No, njegovi haiku su oblagorodjeni i melanholičnim resentimentom, iza koga stoji nežnost, sažaljenje, blagost, blagost koja je strahovita sila.

Vladimir Devidé

O JEDNOM HAIKU LJUBOMIRA DRAGOVIĆA

Već prva zbirka haiku pjesama DAH ZEMLJE Ljubomira Dragovića, objavljena u Šibeniku 1983. godine, dakle, prije dvadeset godina, pokazala je kako je Ljubomir zreli haiku pjesnik; niz trostiha iz te zbirke nesumnjivo je od trajne, antologijske vrijednosti. Osvrnuo bih se na sljedeći:

Cvjećarnica.
Osmijeh prodavačice
na laticama cvijeća.

Osmijeh prodavačice nije samo na njezinim usnama; onaj koji ga je vidio i osjetio, tko je doživio taj osmijeh, morao ga je »ekstrapolirati« preko čitave njegove okoline. Taj je osmijeh subjekat doživljaja koji prožima sve oko sebe. Odražava se i zrcali i na cvijeću što ga prodavačica nudi, pa latice cvjetova nose poruku osmijeha prodavačice. Pa ako o tome dalje i dublje razmislimo, možda nije samo osmijeh prodavačice prešao na latice cvijeća, nego i obratno, možda su bijele i crvene latice satkale osmijeh koji se uzvio do usana i bisernih zubi prodavačice. Odlika je istinskog haiku da čitatatelju ne daje kategorički kruto uokvirenu sliku kojoj se više nema što dodati, već mu pruža majstorsku kroki-skicu koja će ga potaknuti na doživljavanje svega onoga što je u haiku – možda i nehotice - pjesnik »uspavao«.