index

Slavica Blagojević, Gugutkina ogrlica (Copyright@Haiku udruženje Srbije i Crne Gore, 2005, Beograd, Francuska 7, Srbija). ISBN 86-84813-06-5, 95 str, 21 cm, likovna oprema: Slavica Blagojević, prevod: Saša Važić, lektura: Norman Darlington; narudžbine od autora na adresu: Slavica Blagojević, 35255 Mutnica, selo Lešje, Paraćin, Srbija; [email protected] i od izdavača.

Vladimir Krasić

STAZOM DO KOLIBE

Kad stasala devojka iz sela Lešja ispod planine Babe skida svoju haljinu stida bez namere da opčini zadremalog cvrčka, onda moramo verovati u svu njenu zanesenost i vernost poeziji kojoj se predaje bez ostatka.

Nanizala je Slavica Blagojević već poodavno gugutkinu ogrlicu od sna i jave. Lutala je mnogim kontinentima i sakupljala ostatke prošlosti po Africi i ivicama samoće, straha, pohote i čudosveta. A onda sela za sto i mukotrpno pisala. Slikala na svili, priređivala izložbe, obilazila manastire, čuvala u skutu svoje monahe i hrabrila jednog da joj crkvu, tik uz kuću, obnovi i narod svekoliki dovede.

Mnogo je perunika oko njene kuće radosti u kojoj su noći toliko duge da ih mora deliti u radne i neprospavane.

Tako su se britke misli nizale u pesme vezane za daleki Japan. Zato je, valjda, Slavica skratila put do Beograda da bi tu, sa onima sto vole savremeno i egzotično, čitala i svoje prepletaje ljubavi. Kada je proverila da je to ono sto želi, složila je i svoju “Gugutkinu ogrlicu” i iznela je na svetlost dana.

I cvrčak je zadremao u toploj čergi. Perunike opadaju i do sledećeg proleća je rastanak. Pa opet - Jovo nanovo.

Rađaju se sasvim nove i nedokučive ljubavi. Slavica ne zna da li sanja ili je to ono što traži, a nije našla. Tek ona je detinjasto srećna sa svim novim i izgubljenim. Njena se lira glaska na njen način. Ona ništa ne menja i kada je sve promenjeno. Lešje je u tišini. Vetar slika gugutku na ivici neba. U tom parčetu sna je Slavica Blagojević. Zamotana u šarenicu još čeka svog princa na belom konju. Ko zna, možda On i stigne stazom do kolibe - u crkvicu gde će se zamonašiti uz njeno krilo i njihovu pesmu.

Slavica Blagojević hoda svojim kontinentom zanesena i zavedena na “stranputicu” poezije i svile optočene vatrometom boja. Ona veruje u nemoguće dok je okolina gleda zatečena svim što vidi i neće da vidi. Ova vidarica snova se ne osvrće na zlopogleđe jer zna da joj vidoslut doseže do mogućeg. Ne osvrće se jer najviše veruje Slavici Blagojević.

Dajući svoj blagoslov ovom rukopisu, potpisujem svoj stav i mišljenje da ne grešim ako kažem da je Slavica Blagojević verna iskušenica na svom dugom putu traženja Bogoljublja.

Zoran Raonić

OVDJE NEKO HAIKU ŽIVI 
(izvod iz recenzije)

... Kad kaže da crkvena zvona probudiše nebo, ova pesnikinja time ni kod sebe ni kod čitaoca ne budi neku simboliku koja se u toj pojavnosti podrazumijeva (uz varijacije svojstvene svakoj individui), niti pak metaforikom želi da iz dremeža pokrene onoga kome slika postaje dostupna, već ona doslovno bilježi svoj doživljaj trenutka, upravo zato što je samo njen, i to u mjeri u kojoj ju je dotakao, i zato što zna da nikada više ni taj prizor koji se ponavlja ni njoj samoj neće više biti isti – a nekamo li kome drugome. А taj drugi (sada već čitalac ili slušalac) će ga uzeti onako kako umije i koliko mu je drugojačiji i značajniji od huja svih titraja svijeta koji prolazi. Zato taj trenutak valja uhvatiti, zapisati, da bi ostao, nadživeo sebe. Za onoga koji ga je već doživio, ali i za još ponekoga. Rijetki su, ali ima ih.

Zar može neko ko ravnodušan ovim svijetom prolazi da zapazi da «Otkinuvši cvet – otkinu – i parče neba. . . «, a ova pjesnikinja tako lako zapaža i osjeća onu nevidljivu nit koja drži nebo nad nama. Jer ona živi životom neke povišene osjećajnosti i vrhunske prijemčivosti za sve vrste titraja, od neba i vasione do bluze, do nutrine, i zato vidi što drugi ne vide, pa osjeća i ono za što drugi nemaju razvijena čula, čula koja povlašćenima onaj moćniji od svega ugrađuje negdje u predjele duše – koja zato mora biti široka i otvorena. Jednim ubranim cvijetom je otkinuto i parče neba – pjesnikinja to izgovara kao činjenicu, i niti jadikuje niti opravdava, no samo kaže: čovječe, to si uradio, tako je bilo.

«Orlov let / mi skraćuje / snove u zoru.» - kaže Slavica, a možda ni sama ne zna da li je taj let iz sna ili se zaista ostvario negdje na vidiku koji pruža njen pogled u praskozorje neko; ali to ovdje nije ni bitno – u stvari – bitno je da nije bitno! da li je let bio! Isto kao što nije bitno ni da li je ovo «čisti» haiku i da li je ove ili one vrste. Nad nama je (i ostaje) ženin san o letu, ali u obliku nekog dobroćudnog leta koji se upravlja željenim koridorima.

Zar može neko ko nije obdaren posebno bogatim duhom kazati (osjetiti, spoznati, doživjeti) ovo:

Mirisna noć. 
Mesec mi senkom 
raseca bluzu.

Od uzvišenih, lunatičkih ponoćnih vaznesenja pa sve do prigušenih erotičnih treptaja, razlistava se ovim stihovima jedna lepeza treperavih zaveslaja jezerom noći koja jeste barka za svoje sanjare nesmirene.

Ili pak stihovi:

Skidam haljinu.
Bez kičice oslikan 
leptir na tvom zidu.

Ili:

Moje selo 
puno modrih perunika 
i modrog neba.

Zatim:

Kad te već nema 
ako i cveta perunika – 
sve jedno mi je.

Pa možda i ovaj:

Žute dunje 
posute po podu kolibe. 
Jesen sred zime.

I tako dalje i tome (ne)slično. . .

Ovi stihovi, ove slike nose u sebi energiju koja nedvosmisleno govori kako sve što je tu jeste odživljeno, da je poteklo iz duše, da tu ništa nije nazor i rezultat puke konstrukcije ili improvizacije kao prečice kojom se ide do lažnih vrijednosti. Kazuje nam se da je sve zapisano zato što je samo to «tražilo», zato što je samo sebe zapisalo. Pa kud će više i ljepše! Danas i ovdje u ovom svjetu otuđenosti, ne samo čovjeka od čovjeka, no još više čovjeka od prirode, od svijeta ukupnosti.

Mnoge od ovih stihova iz zbirke Slavice Blagojević sam doživio intenzivno toliko kao da sam bio sudionikom trenutaka koji je dati zapis inicirao i trajnu sliku ostavio. Ova je zbirka pisana većma u slavu gugutke, ali će istinska hvala pripasti autorki koja guguće jezikom ljudskosti nesvakidašnjeg sjaja i nudi nam nisku, zapravo ogrlicu divnih haiku trenutaka (koji se poslije čitanja umnožavaju u vidu jata novih slika, naših – ili ko zna čijih i odakle), koju (ogrlicu) valja ponijeti kroz ovo vrijeme posustalosti i posrnuća.