ISKORAK IZ MONIZMA
Dr. Dejan Jović

Prošlosubotnja je gay parada ponovno otvorila neka pitanja o identitetu i smjeru hrvatskog društva na početku ovog stoljeća, koja se sada već učestalo pojavljuju od jednog povoda do drugog. Ona je, naime, još jednom uzdrmala monističku definiciju Hr-vatske i hrvatstva, izvodeći u javnost ono što je bilo "skriveno", i što su zagovornici monističke ("jedne nam i jedine, vječne nam Hrvatske") željeli zauvijek zadržati izvan sfere javnosti. Već sama činjenica da se održala (a i da je imala, barem u svojem cen-tral-nom dijelu, policijsku, tj. državnu zaštitu) bila je golem korak daljnjoj pluralizaciji Hrvatske i njezinu izlasku iz "kulture laži", o kojoj sam pisao na ovom mjestu. Gay pokreti, naime, već i na svojoj zastavi (prugastoj u duginim bojama) ističu vrijednost pluralizma i različitosti. Zagovornici su monističke Hrvatske, koji pluralizam i različitost doživljavaju kao prijetnju opstanku Hrvatske, upravo zato cijeli događaj shvatili kao neču-venu pro-vokaciju.

MACHO HRVAT
U posljednjih desetak godina (što pod utjecajem ratnih prilika, a što zbog samih ultrakonzervativnih vizija hrvatskog identiteta koje je razvijala tadašnja politička i kulturna elita), razvila se slika o idealno-tipskom Hrvatu koja je u potpunom neskladu s onim što su pro-movirali momci iz Iskoraka i djevojke iz Kontre. "Pravi Hrvat" (osim što je imao "hrvatsko" ime i prezime, odnosno porijeklo) bio je macho ratnik, branitelj koji (u javnoj sferi, na razini rituala; ne nužno unutar četiri zida) poštuje tradicionalne obiteljske, religijske, nacionalne i "moralne" vrijednosti. Takva definicija "pravoga Hrvata" nije osta-vljala mnogo prostora za bitno drukčije političke orijentacije, za etničke manjine ili za one s drukčijim spolnim orijentacijama. Kad se danas govori o tom razdoblju, često se Hrvatsku kritizira zbog "etničkog čišćenja" vlastite strukture stanovništva. Ali to je "čišćenje" bilo samo dio općeg trenda svođenja razlika na minimalne. Hrvatski su monisti bili podjednako alergični i na sve druge manjine, potiskujući ih prije svega iz sfere javnosti u "podzemlje". Godine čišćenja Hrvatske i hrvatstva od pluralizma i raznolikosti bile su godine opasnog življenja ne samo za Srbe nego i za one koji su se usudili propitivati samu bit novog poretka, a također i za gay momke i djevojke.
Nedavni je popis stanovništva samo prikazao rezultate tog trenda eliminiranja različitosti. On je bio logična posljedica hrvatskog okretanja leđa pluralizmu. Deset godina je u njoj višenacionalnost i multikulturalnost, alternativnost u svakom smislu, bila ne samo u opoziciji nego izvan sistema, u nejavnoj sferi ili čak u emigraciji. Zaustavljen je prethodni trend sve veće pluralizacije Hrvatske i njezina otvaranja prema suvremenim europskim tokovima, koji je karak-terizirao osamdesete godine prošloga. Uzmimo upravo primjer gay populacije. Mnogi će se sjetiti da je, primjerice, upravo u Zagrebu krajem osamdesetih izlazio časopis "Erotika M", koji je bio prva ekskluzivno gay publikacija u tadašnjoj Jugoslaviji, a to vjerojatno znači i u cijelom socijalističkom svijetu. Nije se radilo o nekoj ilegalnoj, samizdat tiskovini; ona se mogla sasvim normalno kupiti na svakom kiosku, a objavljivala ju je državna izdavačka kuća "Vjesnik". I u (pretežno heteroseksualnoj) "Erotici" krajem osamdesetih mnoge su priče imale homoseksualne detalje; a neke su čak bile potpuno gay. Nemali broj oglasa u tim novinama bio je homoseksualan po sadržaju. Čak bi i televizija u to doba tu i tamo objavila koji film s (manje-više) otvorenim gay temama; da ne govorimo o preu-zimanju "Dinastije" sa svima poznatim Stevenom. Zagreb je, dakle bio relativno otvoren grad za tu vrstu alternative.
A po čemu je to danas Hrvatska drukčija od ostalih zemalja Zapadne Europe, pa i razvijenijih tranzicijskih zemalja? Prije svega po nesenzibiliziranosti za različitost i manjine bilo kog tipa. Naš je javni rječnik grubijanski, i za suvremene zapadne standarde često potpuno politički nekorektan. Primjerice, u suvremenoj je zapadnoj Europi politički potpuno nekorektno govoriti o homo-seksualnosti kao bolesti ili čak i kao o "neprirodnoj" pojavi. Smatra se da biti gay nije ništa "neprirodnije" nego biti ljevoruk.

BITI GAY JE NORMALNO
Rugati se ljevorukima, napadati ih ili smatrati "neprirodnim" (ili još gore, kako to ovih dana čitamo: "izopačenim"!) drži se izrazom lošeg odgoja, a u službenoj se komunikaciji drži nedo-pustivim. U Zapadnoj se Europi trenutačno drži ozbiljnim gafom ako se (auto-matizmom) pretpostavi da je netko heteroseksualan; službeni formulari pitaju za ime "partnera", ne "supruga" ili "supruge". U školama u Škotskoj (koja je sve donedavno bila prilično konzervativna zemlja) nastavnici ne smiju promovirati heteroseksualnost, nego ili obje spolne orijentacije ili nijednu. Tako je, primjerice, nedavno u školsku lektiru uveden i određeni broj knjiga s gay temama. Iako homofobije ima posvuda, sudovi je tretiraju s velikom osjetljivošću. Potom, razlikujemo se u pravima koja imaju homoseksualni partneri u odnosu na hetero-seksualne. U većini zapadnoeuropskih zemalja gay partneri imaju pravo nasljeđivanja (uključujući i mirovine, ako tako želi jedan/jedna od njih); a pri podizanju kredita za stan tretira ih se kao da su muž i žena, pa im se prihodi zbrajaju. Jedan po drugom mogu imati i zdravstveno osiguranje.
Čak i najkonzervativnije institucije društva, poput policije, danas imaju zaposlenike koji su homoseksualni. U politici biti gay može čak biti i prednost: Pariz ima gay gradonačelnika, a britanska je vlada u jednom trenutku imala četiri gay ministra. To su prava koja, koliko se može razumjeti, traže i hrvatske gay organizacije. Hrvatska će na njihove prijedloge ostati gluha samo ako ne želi biti dio takve Europe. Uostalom, svaka diskriminacija na temelju spolne orijentacije bit će i u hrvatskom slučaju predmetom daljnje rasprave pred europskim sudovima.
Gay parada je izazvala monističku definiciju hrvatskog iden-titeta, jer se usudila usprotiviti statusu koji je ta definicija namijenila onima koji su različiti u bilo kom smislu. Do svakog je pojedinca da sam sebe definira kako želi: kao pripadnik većine ili manjine u društvu, te da - ako želi - o svojem identitetu govori javno, bez straha ili pak (ako ne želi) da o tome ne govori. Monistička Hrvatska to ne dopušta. Ona je spremna "trpjeti" manjine sve dok one pristaju na negiranje vlastita identiteta. "Iskorak" je iskoračio iz tih okvira; a to monistička Hrvatska jednostavno ne može podnijeti.
(Slobodna Dalmacija, 6. srpnja 2002.)

Napomena: Dr. Dejan Jović je docent na Sveučilištu u Stirlingu, u Škotskoj. Član je Savjeta Socijalističke radničke partije Hrvatske.