Ivan Ilić je jedan od najoriginalnijih i najintrigantnijih mislilaca i humanista druge polovice 20. stoljeća, pisac mnogih u svijetu poznatih i često citiranih knjiga, isusovac koji je u određenom trenutku istupio iz tog katoličkog reda, nekad veoma borbenog nosioca protureformacije a danas najmanje dogmatskog u samoj Katoličkoj crkvi, istraživač koji je desetljećima djelovao u Latinskoj Americi, jedan od inspiratora tamo čuvene i nekad utjecajne teologije oslobođenja, čovjek koga je Latinska Amerika i cijenila i voljela. Njegove dvije knjige, koje su postigle svjetsku slavu Dolje škole (u engleskom originalu The Scholing Society) i Medicinska Nimezis prevedene su i na hrvatski jezik, ali je on u maloj i u misaonom pogledu ubogoj Hrvatskom svejedno gotovo nepoznat, malo prevođen i malo čitan.
Godinama sam studentima u kolegiju iz sociologije obra-zo-vanja skretao pažnju i na njegove kritike škole kao institucije i njegove vizije raškolovanja, ali nisam siguran da sam i sa svoje strane imalo doprinio da se i u Hrvatskoj zna za Ivana Ilića.
Neupućeni obično misle da je taj svjetski čovjek bio Rus po-rijeklom. A otac mu je bio iz Miraca na otoku Braču. Njegovi preci Ilići stoljećima su živjeli na tom našem otoku i bili ljudi od ugleda. U osmoj godini života Ivan Ilić je počeo učiti očinski jezik i odlično ga savladao, materinji mu je inače bio njemački, a govorio je još deset jezika. Koliko znam, a Ivana Ilića nikad nisam osobno sreo, cijeli je život u sebi nosio i ljubav prema očevu zavičaju, pa i prema očevoj domovini.
Smrt Ivana Ilića 2. prosinca 2002. godine u jednoj bolnici u Njemačkoj zabilježile su mnoge najuglednije svjetske novine. A u hrvatskim medijima ta je smrt bila zabilježena jedino u Jutarnjem listu (možda i u još kojoj tiskovini, a da mi je to promaklo). Inoslav Bešker je mogao ispisati karticu-dvije teksta u spomen Ivana Ilića, jer je valjda o njemu čitao i saznavao u Italiji. U Ťlijepoj našojť nitko se više nije našao ponukanim da o tom velikanu, čiji su roots ovdje, u trenutku njegove smrti prozbori ma i jednu riječ.
O njemu nema ni retka ni u našim enciklopedijama i leksi-ko-nima.
Prihvatio sam prijedlog Frana Cetinića, uvaženog našijenca iz Pariza, da za "Hrvatsku ljevicu" prevede dva osvrta iz tako uglednih novina kao što su Le Monde i Le Monde Diplomatique, kako bi čitaoci našeg lista bar donekle vidjeli koliko je i zbog čega Ivan Ilić uvažavan na svjetskoj intelektualnoj sceni.
Stipe Šuvar

IVAN ILIĆ ILI RADOSNA VIJEST
Jean-Pierre Dupuy

Našem životu - tom nezajažljivom potrošaču energije i rijetkih neobnovljivih resursa - na neopoziv i konačan način zvoni mrtvo zvono. Teško je uopće zamisliti da bi mogao potrajati više od otprilike pola stoljeća. Mnogi od nas više neće biti na ovom svijetu, ali naša djeca, hoće. Ako imalo vodimo brigu o njima, više je nego krajnje vrijeme da postanemo svjesni onoga što ih čeka. Dva glavna razloga opravdavaju ovakvu prognozu.
Jeftina eksploatacija fosilnih izvora bliži se kraju. Sa svakom godinom koja prolazi, bliži smo kraju, utoliko više što energetske potrebe na planetarnoj ljestvici rastu veoma brzo, a područja svijeta gdje su koncentrirani resursi, s gledišta geopolitike, nalaze se među najuzavrelijim na planetu.
Drugi je razlog nedvojbeno još teži. Ne prođe ni jedan tjedan a da neki novi simptom klimatskog zagrijavanja ne potvrdi ono oko čega su sada svi eksperti suglasni: zagrijavanje postoji, i ono je u biti rezultat čovjekove aktivnosti, a njegovi učinci bit će mnogo ozbiljniji nego što se još donedavno mislilo.
I dok andski ledenjaci nestaju rekordnom brzinom, posvuda oko Sredozemlja širi se pustinja, dočim voda postaje sve rjeđe dobro.
Stručnjaci znaju da su ciljevi protokola iz Kiota, koje je američka sila pogazila, već smiješni u odnosu na ono što bi trebalo poduzeti e da bi se zaustavilo povećanje koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi: na svjetskoj ljestvici prepoloviti količine što se svakodnevno izbacuju u atmosferu. Uvjet sine qua non da se to postigne je spriječiti zemlje u razvitku da slijede naš model rasta. Ako se mi, industrijske zemlje, njega ne odreknemo, naša poruka nema nikakvih izgleda da bude primljena.
No,znanstveni optimizam poziva nas da budemo strpljivi. Uskoro, došaptava nam, inženjeri će iznaći načina da se uklone prepreke što nam stoje na putu. Ništa nije manje sigurno. Eksperti s nuklearnog područja smatraju da imaju odgovor na bolno pitanje otpada, ali isto tako znaju da će javnosti biti sve manje sklone da ga prihvate. Pred terorističkom prijetnjom, ne mogu jamčiti ni sigurnost centrala ni sigurnost transporta. Ni u kom slučaju nuklearna energija neće naći dostatno goriva da bi se na plane-tar-noj ljestvici proširila više nego marginalno, osim ako se ne okrenemo regeneracijskim reaktorima ili neizvjesnoj eksploataciji urana na morskome dnu.
Što se tiče obnovljivih energija, biomase, eolske i drugih energija, recimo samo to da će iz tehničkih razloga - uslijed disperzije između ostalog - biti uvelike nedostatne. Masovno okretanje fosilnom ugljenu, čije su planetarne rezerve goleme, bio bi pokušaj kojem se treba energično suprotstaviti, pod prijetnjom još težeg pogoršanja klimatskog zagrijavanja. Spopada nas jeza kad vidimo da ni jedan scenarij koji su razradile specijalizirane agencije ne sadrži realističko rješenje koje bi omogućilo da se prekorači prag 2040-2050.
Nalazimo se pred zidom. Moramo onda reći ono što nam se čini najvažnijim: naš etički zahtjev za jednakošću koja završava u načelima univerzalizacije, ili naš model razvitka. Ili se povlašteni dio planeta izolira, što znači da se sve više naoružava štitovima svih vrsta od agresija koje će osjećaj napuštenosti svaki put činiti sve okrutnijim i sve strašnijim; ili se pak zamišlja novi odnos sa svijetom, prirodom, stvarima i bićima, odnos koji će biti u stanju da se univerzalizira na ljestvici čovječanstva.
Ipak, evo i radosne vijesti. Spokojna smrt Ivana Ilića, prije nekoliko dana, podsjeća nas da je radosna vijest objavljena - ali je nismo čuli - u sedamdesetim godinama, u vrijeme kad je radikalna kritika industrijskoga društva imala najdubljeg utjecaja. Radosna nam vijest kazuje da se ne bismo trebali odreći našega načina života radi izbjegavanja negativnih sekundarnih učinaka nečega što bi bilo dobro po sebi - kao da imamo odabrati između zadovoljstva koje nudi ukusan obrok i pripadajućih mu pogibelji. Ne, ona znači da je obrok bitno neukusan, i da ćemo biti sretniji ako ga se odreknemo. Živjeti drugačije, e da bi se živjelo bolje.
Kako se može reći da je obrok neukusan, kad svi narodi Zemlje žele da ga kušaju? Potreban bi bio, da bi se to pokazalo, cijeli jedan pedagoški rad, a koji ovdje mogu samo nabaciti.
Glavno oružje ilićevske kritike jest pojam "kontraproduk-tivnosti". Nakon što su prekoračeni određeni kritični pragovi razvitka, razvijaju se velike institucije naših industrijskih društava i postaju sve većom preprekom ostvarenju upravo onih ciljeva koje bi one imale ostvarivati: medicina upropaštava zdravlje, škola zaglupljuje, transport nas čini nepokretnim, komunikacije glu-hi-ma i nijemima, protoci informacija uništavaju smisao, a pribje-gavanje fosilnoj energiji, koje reaktualizira dinamizam minulog života, prijeti da uništi budući život i, last but not least, industrijska prehrana se pretvara u otrov. Tu smo, dakle.
Iza ovoga, što bi moglo izgledati tek kao slijed provokacija, krije se zapravo podrobna i rigorozna analiza mehanizama kontraproduktivnosti. Svaka upotrebna vrijednost može se proizvesti na dva načina, primjenom dvaju načina proizvodnje: autonomnog i heteronomnog. Možemo se podučiti tako što ćemo postati budnima prema stvarima života u sredini ispunjenoj smislom; a možemo stjecati znanje i od profesora koji je za to plaćen. Možemo ostati u dobrom zdravlju vodeći zdrav, higijenski život; a možemo potražiti njegu kod profesionalnog terapeuta. Prema prostoru u kojem obitavamo možemo imati odnos utemeljen na pokretljivosti niske brzine: hodanje, bicikl; a možemo održavati i instrumentalni odnos, onda kad je naš cilj da preko-ra-čimo prostornu razdaljinu, da je poništimo najbrže što je moguće, i to daje prijevoz motornim vozilima. Možemo pomoći onome tko od nas ište pomoć; ali mu možemo i odgovoriti: za to postoje odgovarajuće službe.
Suprotno od onoga što proizvodi heteronomni način, to što proizvodi autonomni način ne može, općenito govoreći, biti mjerljivo, procijenjeno, uspoređeno i pridodano drugim vrijed-nostima. Ne radi se, zacijelo, o tome da se kaže da je heteronom-nost zlo po sebi, daleko od toga. Ali zasluga je Ilića da je postavio veliko pitanje - pitanje artikulacije dva načina proizvodnje. Heteronomna proizvodnja može uistinu uvelike razviti autonomne sposobnosti proizvodnje upotrebnih vrijednosti. Posve jedno-stavno, heteronomija je tu samo preokretanje proizvodnje ka cilju koji ne smijemo izgubiti iz vida: a to je autonomija.
Ilićeva hipoteza glasi: Ťpozitivna sinergijať dvaju načina ostaje nemoguća izvan stanovitih veoma preciznih uvjeta. Preko-rače-njem kritičnih pragova razvitka, heteronomna proizvodnja stvara reorganizaciju fizičke, institucionalne i simboličke sredine koja paralizira autonomne sposobnosti. Stavlja se u pokret začarani krug koji je drugačiji od kontraproduktivnosti. Osiromašenje veza koje povezuju čovjeka s njim samim, s drugima, i svijet postaje moćan generator zahtjeva za heteronomnim supstitutima koji omogućuju puko preživljavanje u sve otuđenijem svijetu, pojačavajući pri tom uvjete koji ga čine nužnim. Ova analiza pokazuje jasno zašto smo toliko privrženi onome što nas uništava.
Ivan Ilić je umro, ali njegovim je idejama namijenjena lijepa budućnost.
( Le Monde, 27. prosinca 2002 )
Preveo Frane Cetinić

OTPOR PO IVANU ILIĆU
Thierry Paquot

U ponedjeljak, 2. prosinca, Ivan ilić je produžio svoju sijestu sve do vječnosti. Odsada je mrtav. Pišem "odsada", jer već godinama, na spomen njegova imena, moji bi me sugovornici neizostavno upitali o datumu njegove smrti. On je mrtav, a njegovo cjelokupno djelo bit će uskoro ponovno tiskano1 , što će jednima omogućiti da ga otkriju, drugima da ga iznova čitaju. Djelo zahtjevno i obilno, isto tako uznemirujuće, i koje je teško klasirati - na sliku i priliku, dakle, samog autora koji je rijetko tamo gdje ga očekujemo.
Visok, suhonjav, zavodljiva pogleda, prijaznog osmijeha, lijepog profila, osim sa strane velike grbe koja ga je deformirala, u društvu s Ivanom Ilićem bilo je uvijek veoma ugodno. Nakon prvih razmijenjenih riječi o svakidašnjici, njegova bi se misao stavljala u pogon, usmjerujući tok njegove riječi i ispunjavajući vas njegovom inteligencijom. Govori o "mušicama" jednog njemačkog liječnika iz XVIII. stoljeća, poseže za Aristotelom, okreće se Diderotu i Lavoisieru, spominje Claudea Bernarda, zaustavlja se na Balintu, te ponovno vraća na njemačkog liječnika i glasno se pita o dijagnozi, konsultaciji, o tome kako čovjek gubi moć nad sobom i postaje rob nekog drugog - najčešće liječnika - o odbijanju bola, i do u tančine precizno opisuje sadašnji bolnički mehanizam, ispravljajući pri tom neke od svojih ranijih analiza koje nalazimo u Medicinskoj Nimezis.
Jednog drugog dana, ova lutajuća misao zapućuje se drugim smjerom, dokazuje da šutnja može biti oružje osporavanja, kao i ne-nasilje, izlaže filozofsku misao Maxa Picarda, suprotstavlja joj refleksiju jednog Levinasa, sve to da bi pokrenuo raspravu s Michelom de Certeau o "osvojenju riječi" i tišini, zatim govori o ocima Crkve i pustinjačkom životu, oživljuje uspomene na različite "nijeme hepeninge" kojima je prisustvovao, postavlja "riječ" u kontekst društva pisma, zatim društva slike, i oduševljava se za XII. stoljeće, njemu najomiljenije.
Ove dvije anegdote, kojima sam tek skroman svjedok, dosta se dobro slažu s opisima što ih daju drugi gosti njegove trpeze, ljuti ili očarani, o nevjerojatnom enciklopedizmu koji je bio nošen lakoćom služenja s mnogim jezicima ( ne manje od dvanest!), s jedne, i beskrajnom radoznalošću, s druge strane.
Istina je da mladi Ivan - rođen u Beču, od oca Dalmatinca katolika i majke njemačke Židovke - nema samo jedan materinski jezik, već više njih - francuski, talijanski i njemački - prije nego što bude naučio, počevši od osme godine, i hrvatsko/srpski, jezik svojih predaka. Kasnije će učiti grčki i latinski - što će mu olakšati etimološki pristup riječima i pojmovima - španjolski, portugalski, hindu, itd. Upisuje se na studij kristalografije u Firenci, filozofije i teologije u Rimu, srednjovjekovne historije u Salzburgu, postaje svećenik i 1951. odlazi u New York, gdje je zatražio jednu portorikansku župu, zatim postaje vicerektor katoličkoga sveu-čilišta u Porto-Ricu 1956 - tek mu je trideset godina! - i sve više dovodi u pitanje postojeći školski sustav i reakcionarne stavove klera, te osniva paralelne seminare i različite radne grupe.
Tri godine kasnije, autobusom i pješke obilazi cijelu Latinsku Ameriku, suprotstavlja se sjevernoamerikoj koncepciji razvitka, nastanjuje u gradu Cuernavaca, otvara Međunarodni centar za kulturnu dokumentaciju ( CIDOC ). Taj centar, koji u početku posjećuju američki "volonteri" - iz programa "Alijansa za na-pre-dak", što ga je bio pokrenuo John Kennedy - koji dolaze učiti španjolski jezik i civilizaciju zemlje u koju odlaze, naročito je poznat po kritici kapitalističkog društva koju će tu razvijati brojni intelektualci različitih nacionalnosti pod autoritetom svoga utemeljitelja.
Centar će djelovati deset godina, od 1966. do 1976, i Ivan Ilić raskida veze s Rimom, koji ga poziva na odgovornost na temelju jednog izvještaja američke obavještajne agencije (CIA), ali kojeg posebno zabrinjava odjek na koji su naišli neki od tekstova pretiskani u zborniku Osloboditi budućnost (1971), kao primjerice Nestanak svećenika (1959). On govori o pritiscima na Centar, i čak fizičkim nasrtajima na njega samog, ne pridajući tome veliko značenje... Navratiti u Cuernavacu postalo je nezaobilaznim činom za stanoviti broj pristaša radikalne ljevice i tercomondista. Ozbiljne se studije ukrštaju sa svečarskim susretima, što su dvije krš-ćan-stvom obilježene aktivnosti. Uos-talom, premda je prihvatio laički status, Ivan Ilić ostaje i dalje uvjeren da "većina ključnih ideja koje od suvremenog svijeta čine posebnu stvarnost ima kršćansko porijeklo2 ".
Knjige Ivana Ilića kao što su Društvo bez škole (na hrvatski prevedena pod naslovom Dolje škole) i Konvivijalnost osiguravaju mu ugled: nije napunio ni pedesetu, a o njegovim se idejama raspravlja diljem svijeta3 . Tim svojim prvim djelima hoće pokazati da "oruđa" ( pod tim misli na "institucije" i druge velike društvene "mašine", kao što je Crkva, Škola, Bolnica, Transport, itd.), kad prekorače stanoviti prag, postaju kontraproduktivna - "paradoksalna kontraproduktivnost", napominje, budući da je bila neželjena od svih njenih promicatelja. Što se jedan tehnički sustav više razvija, to raste i udio heteronomije u prosječna pojedinca, a opada udio njegove autonomije, čineći ga tako sve ovisnijim o svemu onome što se nalazi izvan djelokruga njegove vlastite moći: o nuklearnoj energiji, autocestama, kemoterapiji, genetskim manipulacijama itd.
Iza tvrdnji koje su od njegovih pristaša bile odveć brzo pojednostavljene, kao što su škola bez škole, bolnica nas čini bolesnim, ili automobil ometa cirkulaciju, nailazimo na značajnu kritiku "napretka" i onoga što ga legitimira, zadovoljenje tobožnjih "potreba4 ". Ivan Ilić odbija ugao napada koji zauzimaju članovi Rimskoga kluba, a koji - bilo je to godine 1972 - pozivaju čelnike svijeta da zaustave rast kako bi se odložila nestašica sirovina i smanjilo rasipanje energetskih rezervi. On nipošto ne vjeruje u nekakvu "zaštitu prirode", ali prokazuje nerazborito razvijanje tehnika kao i političku ekonomiju razvitka, kritiku koju će preuzeti i produbiti autori poput Renéa Passeta i Sergea Latou-chea. Te knjige treba čitati zajedno, toliko pripadaju istom projektu: potpunom oslobođenju posebnosti svakog pojedinca - ma kakva da je njegova kultura, dohodak, ili mjesto u proiz-vod-nom sustavu, itd.
Oslobođenje subjekta - ove riječi ne pripadaju Ilićevom rječniku - za osnovu ima vladavinu nad vlastitim tijelom i vlastitim potrebama, neovisno o raspoloživim tehnikama. Ivan Ilić prepričava slučaj jedne studentice koja mu, na ponudu da popije čašu jabukovače, odgovora: "Ne, hvala, već sam udovoljila svojim dnevnim potrebama za glukozom". Njene su potrebe zaplijenjene od strane mjerila kaloričnosti... Popiti zajedno piće, tokom nekog razgovora, potpuno je strano tom načinu mjerenja, mada se vezuje uz obred koji zorno pokazuje kako je svaka potreba uvijek kulturalna i historijska. Istraživanje standardiziranih i za svakoga valjanih potreba oduzet će Ivanu Iliću više godina rada i primorati ga, uz put, da uspostavi drugačije genealogije, kao što je genea-logija "ljudskoga bića", "života", "osobe", "roda" i "zdravlja"5 itd., što pretpostavlja osobito putovanje kroz povijest Zapada.
U kojem trenutku, u kojim okolnostima i s kakvim poslje-di-cama, na primjer, rad postaje snažan trenutak pojedinačne i kolektivne egzistencije? Rad utvara i Vernakularni rod upotpu-nju-ju i objašnjavaju prve oglede, s naglaskom na jeziku kao odlučujućem individualnom ukorjenjenju, seksualizaciji društva kao diskriminaciji među rodovima i na pogrešnom vjerovanju u homo śconomicusa kao model ponašanja, itd. Ovi radovi, prebrzo čitani, razdražuju tercomondiste, za koje "rad utvara" ne valorizira "siromašne", dužnike "neformalnog sektora", i feministkinje koje odbijaju diferencijalizam Ilićevih rodova te se bore za pravnu i ekonomsku jednakost muškarac/žena. Njegova posljednja istraži-vanja o govornom, pisanom i slikovnom proći će nezapaženo.
Obožovan od pristaša francuske "druge ljevice" u sedam-de-setim godinama, Ivan Ilić im se učinio veoma pesimističnim kad su, izborom François Mitterranda, 1981. godine došli na vlast. Tercomondisti moraju reagirati na konac hladnoga rata i na mondijalizaciju ekonomija i telekomunikacija: i kod Ilića više ne nalaze odgovore na svoja pitanja. Ekologisti pak ne cijene više njegovu kritiku načela odgovornosti, što ga je bio pokrenuo Hans Jonas, i ne pristaju više uz njegovu kritiku tehnike, nadahnutu djelima Jacquesa Ellula, Lewisa Mumforda i drugih.
Ukratko, zastoj na vezama između jednog mislioca zbunjujuće originalnosti i jedne dezorijentirane inteligencije. No, izvan Francuske, mreže koje je Ilić uspostavio šire i dalje rezultate njegovih istraživanja i nastavljaju putem koji je on otvorio. Njegov utjecaj - koji je teško mjerljiv - ostaje nepobitan, kao što svjedoči popularnost njegovih pojmova i prisutnost u bibliografijama. Od Vancouvera ( "Habitat I", 1976 ) pa do Ria ( "Summit Zemlje", 1992 ), od odbora za participativni budžet gradskih četvrti pa do udruženja za alternativu mondijalizaciji, Ilićeve ideje nisu zabo-ravljene. Daleko od toga.
( Le Monde diplomatique, siječanj 2003)
Preveo Frane Cetinić

2 Vid. David Cayley, Razgovori s Ivanom Ilićem, francuski prijevod, Bellarmin, Sain-Laurent, Quebec, 1996, str. 146.
3 Jean-Marie Domenach stavlja časopis Esprit, koji tada uređuje, u službu širenja ideja Ivana Ilića i objavljuje više njegovih članaka u godinama 1970-1971, a pos-ve-ćuje mu i dva tematska broja: "Rasprava o Iliću", br. 3, ožujak, 1972, i "Ići na-prijed s Ilićem", r. 7-8, srpanj-kolovoz 1973. U odabranim stranicama svoga Dne-vnika 1944-1977, Velik jezik a pameti malo (Beaucoup de guele et peu d'or), Domenach posvećuje Iliću samo nekoliko redaka, str. 291, iako mi je u razgo-vo-rima potvrdio važnost koju je za nj imalo čitanje Ilića ( vidjeti njegovu kroniku u l'Express,od 21. rujna 1990 ). Ilić je u sadržaju časopisa Les Temps Modernes 1969. i 1970, i Herbert Gintis piše jednu "kritiku ilićizma", br. 314-315, rujan-listopad 1972. Broj 109, prosinac 1972, časopisa Les Cahiers pédagogiques i broj 62 časopisa L'Arc, godine 1975. potpuno su posvećeni Iliću. U tjedniku Le Nouvel Observateu, Michel Bosquet ( alias André Gortz ) vulgarizira, raspravlja i širi Ilićeve teze, gradeći pri tom vlastito izvorno djelo.
4 Usp. Ivan Ilić, "Needs", The Development Dictionary,urednik Wolfgang Sachs, Zed Books, London 1992.
5 Usp. "Opsesija savršenom mišlju", Le Monde diplomatique, ožujak, 1999, str. 28.

ROMSKO NASELJE U SNIJEGU
Zoran Zeković

Bez vodovoda i kanalizacije te bez sigurnih krovova i zidova od opeke na -5 stupnjeva Celsiusa, na zabačenom dijelu zagre-bačkoga Žitnjaka bijeli se dvadesetak kućeraka, optočenih debelim sigama što svjetlucaju na popodnevnom suncu. 11. je siječanj 2003. Oprezno prilazim. Noge mi propadaju pod škriputav snijeg ispod kojega nikad nije bilo asfaltnoga sloja.
"Ajde slikaj!", dobacuju mi stanovnici romskoga naselja. "Hrvatska d...jevica? "Ne, Hrvatska ljevica!" - odgovaram. "Ah, čuo sam ja za njih." odgovara kuštravi. Spontano me okružuju. Govore. Djevojčica mi se smije.
Nakon nekoliko minuta primjećuju da drhtim od hladnoće. Pozivaju me unutra, u malu prostoriju drvene kolibice. Govore ne čekajući na svoj red za riječ. Srdačno, šarmantno i susretljivo. Nitko ne može tako slobodarski i na prepad osvojiti srce kao siromašni Romi. A onda osjetim da sam slušatelj. Sjetim se Aristotelove "Retorike": govornici neće polučiti uspjeh ako slušatelj ne otvori ključem onoga što je čuo vrata uspjeha. A bilo je što da se sluša i da se čuje. Umijeće slušanja govornika odvojilo me od moga ozebloga tijela. Bio sam doista i slušatelj i prijatelj snažne strategije uživljavanja. A ono što sam čuo i shvatio izlažem ovako:
Egzogene i endogene su prirode problemi koji oduzimaju ljudsko dostojanstvo njihovom siromašnom opstanku. Egzogene su vrste one teškoće za koje su odgovorne vlast i država.
Gradske vlasti nisu, naime, omogućile da do njihovog naselja dospije bar jedan odvojak gradskoga kanalizacijskoga sustava i vodovodna infrastruktura. Dakle, u glavnom gradu Hrvatske, koji se diči visokim stupnjevima kulturnih i civilizacijskih standarda, postoje naselja koja nemaju tekuću vodu i kanalizacijski pri-klju-čak.
Njima, siromašnim Romima općina ne dopušta da grade kuće od čvrste cigle. Birokratske prepreke oko izdavanja dozvole za gradnju važnije su vlastima negoli ljudsko dostojanstvo na koje ima pravo svaki stanovnik ove zemlje. Romi su već desetljećima prisiljeni graditi kolibe od drva i ostalih slabih materijala. A kakav je ishod življenja u takvim nastambama, ne treba ni spominjati. Zamislite samo kako djeci izgleda zima u kućerku sačinjenom od propusnih materijala, s krovom iz kojeg se izlijeva hladna voda. Nakon blatne jeseni koja im donosi zaraze, dolazi zima bez sustava za grijanje, osim možda rasklimane stare peći u nekom uglu male prostorije u kojoj ih živi petero, i to po nekoliko generacija. Nadalje, nitko im nije popločio put koji se proteže oko njihovog naselja, a kamoli asfaltirao odvojak ceste kojom se stiže do njih. A kažu da su im to obećali.
Većinom su nezaposleni. Ako netko od njih i dobije posao, onda taj posao ne može biti bolji od posla čistača ulica u "Gradskoj čistoći". (Zagrepčani bi na to dodali "smetlar", s akcentom na zadnjem slogu.)
Nitko od njih ni u strukturi poduzeća kao što je "Gradska čistoća" nije dospio dalje od najnižeg ranga djelatnika. To znači da oni nisu vozači vozila "Gradske čistoće" već pravi ulični "smetlari". Takav je posao za siromašnog Roma očito zgoditak. Kažu da ih nerijetko diskriminiraju zbog toga što su tamnoputi. "Ak si crn, neš dobit posao." - tvrdi jedan od njih. Prisjećam se da policija još uvijek nije pronašla onog rasista koji je u svibnju 2001. nanio tjelesne povrede djevojčici samo zato što je Romkinja. Ali šutim pred njima o tome jer ja sam slušatelj, a oni govornici. Oni to ne spominju. Govore o poslu kojeg nema.
NOTA BENE! Velika većina Roma je nezaposlena, ali je ipak sretna što je uopće evidentirana na zavodu za zapošljavanje, jer to znači da barem imaju hrvatske dokumente i državljanstvo.
Ekološki problemi koji se javljaju u blizini ovoga romskoga naselja ipak nisu samo romski. Kemijsko onečišćenje prijeti i ostalim žiteljima naselja Struge. To je jednostavno problem svih siromašnih. Onečišćenja tek na kraju stižu onima na vrhu društva koji za njih najmanje brinu, a nerijetko iza njih stoje zbog svojih neodgovornih postupaka.
Moji domaćini Romi ipak su našli nekoliko pohvalnih riječi za vlast nakon 3. siječnja 2000. Oni prije njih nisu učinili ništa. A ovi ipak dolaze i nešto su učinili. Sada ne moraju odlaziti daleko po pitku vodu kao što su prije morali. Ali njima iznad svega trebaju slavine u vlastitim domovima!!
Endogene su pak prirode problemi koji potječu od same romske zajednice. Žale se da su pojedinci među njima samima nepravedno prisvojili sve što su Romi kao etnička skupina dobili. To nije samo romski problem. Sebičnost i prijevare pod maskom zalaganja za vlastitu etničku zajednicu uobičajena su pojava i kod ostalih.
"Neki od nas žive ko da nisu Romi!" - kazuje mi žena koja ima poteškoća oko dobivanja socijalne pomoći. Ova je njena tvrdnja svakako bremenita značenjem. Presupozicija je da Rom mora živjeti jadno. Zapravo me ta tvrdnja osvijestila i potakla na to da promislim o rješenju ove zagonetke koja nije samo romska. Ako je totalitarna vlast koja je vladala od 1990. do 2000. u građa-nima Hrvatske u prvom redu gledala većinski narod i nacionalne manjine, a podjelu stano-v-ništva na klase zanemarila, onda taj pristup dominira još i danas kao dio kralježnice sistema u kojem živimo. Ova paradigma je i danas previše snažna i upravo je zato moguće da pojedinci unutar jedne etničke zajednice tako lako mogu prijevarom prisvojiti materijalna dobra koja su namijenjena cijeloj zajednici.
Zašto ne bi, primjerice, bio napravljen program pomoći najnižim klasama hrvatskog društva bez posebnog naglaska na pripadnost ovom ili onom narodu? Sirotinja je sirotinja. Dakako da su Romi u najvećem postotku sirotinje, ali nije sva sirotinja romske narodnosti. Naravno, da bi i Rome trebalo pitati što misle o tome. Vjerujem da bi to oni prihvatili. Vjerujem da na ovom svijetu postoji samo jedan ljudski narod.
S ovim pravim uvjerenjem u srcu napustio sam romsko naselje. Ali i s nadom da će uskoro dobiti vodovod i kanalizacijsku infra-strukturu. Oni to moraju dobiti.
Sve nas ostale treba biti sram ako ne dobiju.