Stipe Šuvar
"BALKANIZACIJA" KAO INSTRUMENT GLOBALIZACIJE

U Beogradu su 15. ožujka 2002. godine pred-sjednici Savezne Republike Jugoslavije i Re-publike Crne Gore Vojislav Koštunica i Milo Đukanović, premijeri Republike Srbije i Re-publike Crne Gore Zoran Đinđić i Filip Vuja-nović, te visoki predstavnik Evropske unije Javier Solana potpisali dokument Polazne osno-ve za preuređenje odnosa Srbije i Crne Gore. Političkim dogovorom predviđa se da se sa-dašnja Savezna Republika Jugoslavija prei-me-nuje u savez Srbije i Crne Gore (teško je reći da li će to biti unija, labavija i od Evropske unije). Novu će zajednicu činiti dvije poluzavisne dr-žave, koje će imati zajedničku obranu i vanjsku politiku, a posebne ekonomije, valute i carine.
Da bi se dogovoreno i potpisano i provelo, u jesen ove godine bit će održani izbori za sa-vezni parlament, a sadašnji parlamenti obje republike dotle će raditi na pripremi novih ustavnih rješenja. Srbija i Crna Gora imat će zasebna tržišta, ali će raditi na tome da se ta tržišta u određenom roku pretvore u jedno. Svaka država ima pravo da nakon tri godine od potpisivanja sporazuma preispita svoj državni status, odnosno istupi iz državne zajednice.
Potpisnici dokumenta nisu krili zado-volj-stvo time što su se dogovorili, u Evropskoj uniji bili su oduševljeni, a SAD su iskazale opti-mi-zam, ali i oprez.
Milo Đukanović je odmah nakon pot-pi-sivanja sporazuma nagla-sio kako sporazum ostavlja mjesta konačnom razlazu, odnosno odlukama naroda Srbije i Crne Gore da labavi savez napuste i žive u međusobno rastavljenim državama.
U Hrvatskoj su gotovo sve novine slavo-dobitno javile: Jugoslavije više nema! Razna piskarala, novinari-tuđmanoidi dali su oduška svojem ushićenju što iščezava i posljednja dr-žavna tvorevina koja se naziva Jugoslavijom. A Jugoslavija, na koju oni misle, nestala je u po-žaru i krvi 1991-1992. godine, pa sadašnje odu-stajanje dvije članice jedne veoma krnje Jugo-slavije od tog imena samo koriste za svoje la-men-tacije nad tobožnjim utamničenjem hr-vatskog naroda u prvoj i drugoj Jugoslaviji.
Tako smo, na primjer, na stranicama neiz-lječivog "Vjesnika" mogli čitati i tvrdnje da "državno ime koje gotovo čitavo stoljeće naj-češće nasilno udruživalo različite narode na slavenskom jugu i formalno odlazi u povijest", da je postojanje Jugoslavije "bilo povi-jesna nes-reća, pogotovo za Hrvate, čije je pokoravanje bilo preduvjet da bi Jugoslavija mogla živjeti", da je "nestao trag naše najveće zablude", od-nosno da "više ni ime neće podsjećati na jednu od najvećih hrvatskih zabljuda", itd.
Dezintegracija države koja se protezala od Triglava do Đevđelije bila je zapravo izraz "bal-kanizacije", mrvljenja, usitnjenja, a kao i ranije ipak u režiji i u interesu velikih i moćnih sila koje već više stoljeća Balkanu ne dopuštaju da prestane biti Balkan, "bure baruta", onaj naj-zapušteniji i najnesretniji dio Evrope, na kojem se prvotno svijet i podijelio na Zapad i Istok, na kojem je počeo Prvi svjetski rat i na kojem diobe, seobe i tragikomični a krvavi ratovi iz-me-đu nje-govih malih naroda nikako da pre-stanu.
Pojam "balkanizacija" ušao je u me-đu-na-rodni politički i diplo-matski jezik pred više od jednog stoljeća. Tako se, na primjer, u eri oslo-bađanja od kolonijalizma, šezdesetih godina prošlog stoljeća govorilo, recimo, i o "bal-ka-nizaciji" Afrike. "Balkanizaciji" je danas, na početku 21. stoljeća, izložen cijeli svijet, a pa-radoks je u tome da se ona odigrava po želji, diktatu i u interesu nosilaca globalizacije, naj-moćnije zemlje svijeta i drugih moćnih zemalja koje njoj sekun-diraju.
"Balkanizacija" je na samom Balkanu počela nekako u vrijeme, kada je njemački geograf A. Zeune poluotok na jugoistoku Evrope, koji su ranije nazivali Evropska Turska, Grčki polu-otok, Bizantski poluotok, Ilirski poluotok, na-zvao po turskom imenu za dio Stare planine, koja se inače proteže sa sjevera na jug Bugarske, izbijajući i na bugarsko-srpsku granicu. Tada, u počecima devetnaestog stoljeća, srpskim i grčkim ustancima protiv turske vlasti počela je i "balkanizacija" u smislu nicanja malih (na-cionalnih) država, u kojim će se poluotok po-litički "dijeliti", "mrviti", e da bi se riješilo "bal-kan-sko pitanje".
A "balkansko pitanje" pojavilo se kao pro-blem u sklopu šireg "istočnog pitanja", kada je Evropa (Amerika je tada bila daleko, a zanijeta doktrinom Monroa) željela i htjela konačno nestajanje golemog otomanskog carstva, koje ju je stoljećima ugrožavalo i koje je bilo naj-moć-nije na Mediteranu i Bliskom istoku. "Bal-kan-sko pitanje" je kao pitanje iskrslo u procesu raspadanja tog carstva utoliko što su tadašnje evropske velesile, a prije svih Austrija i Rusija, htjele proširiti svoj interes i vlast i nad tim evropskim poluotokom. Htjele su da se s Bal-kana makne "bolesnik s Bosfora", obolio već ranije, negdje u 17. i 18. stoljeću. Pa je iskrsla krilatica "Balkan balkanskim narodima", ali čijom bi sudbinom ipak upra-vljale Austrija, Rusija, Velika Britanija, Njemačka, Francuska. Mletačka Republika je već bila nestala, Italija nije bila ujedinjena, a Pruska će biti ona nje-mačka država koja će imati određenu ulogu u Evropi, pa i na cijelom njenom istoku do biz-markovskog ujedinjenja Njemačke. Njemačka će onda igrati glavnu ulogu na Berlinskom kon-gresu 1878. godine, na kojem se odlučivalo o sudbini Balkana.
Balkan se bio "balkanizirao" u prvom i dru-gom balkanskom ratu 1912. i 1913. godine, kada su četiri balkanske države(ice): Grčka, Srbija, Bugarska i Crna Gora prvo bacile Tursku na koljena i otjerale je s Balkana, osim iz Jed-rena i Carigrada, a onda i međusobno zaratile.
Na Balkanu su se vodili balkanski ratovi (1912, 1913, 1922, 1991-1999), ali i sklapali balkanski paktovi (prvi u vrijeme srpskog kneza Mihajla, drugi 1912, treći 1913, četvrti 1954), pokušavane balkanske federacije (od ideje Sve-tozara Markovića do razgovora Tita, Dimi-trova, Envera Hodže nakon Drugog svjetskog rata), održavane balkanske socijaldemokratske kon-ferencije, stvarane balkanske federacije ko-munističkih partija, priređivane balkanske spor-tske igre.
Balkanski narodi do dana današnjeg nisu uspjeli u tome da se i sami ne sukobljavaju, te složno rade na tome da njihov poluotok doista i pripada njima ("Balkan balkanskim naro-dima").
Srbi i Bugari međusobno su ratovali neko-liko puta, s tim što su saveznici Srbima 1913. godine bili i Grci i Rumunji. Grci i Turci ratovali su i nakon Prvog svjetskog rata. A najzad su 1991. godine i nakon nje međusobno zaratili i narodi koji su bili ujedinjeni u jugoslavenskoj fede-raciji: Srbi i Crnogorci protiv Slovenaca i Hr-vata, Srbi i Muslimani-Bošnjaci, Hrvati i Mus-limani-Bošnjaci, a onda i Srbi i Albanci na Ko-so-vu, pa Albanci i Makedonci u Makedoniji. A mo-žda će među narodima na Balkanu biti još ra-tova, ako to moćnici iz svijeta hoće ili do-puste.
Svi kao da još pate od toga da njihovo naci-onalno pitanje nije riješeno, pa imaju pretenzije ili osvetničke namjere prema su-sjedima.
Jugoslavija, prva i druga, bila je pokušaj da se barem na onom dijelu poluotoka što ga Ev-ropljani danas nazivaju Zapadnim Bal-kanom, izađe na kraj s "balkanizacijom". Prva je Jugo-sla-vija htjela proizvesti tzv. jugoslavensku na-ciju, a živjela je u znaku političkog sukoba Srba i Hrvata, uz priznavanje Slovenaca, negiranje pose-bnosti Crnogoraca, Makedonaca i Mus-limana, ugnjetavanje Alba-naca. Druga Jugo-slavija težila je bratstvu, jedinstvu i rav-no-pravnosti šest konstitutivnih naroda i desetak nacionalnih manjina, a završila je njihovim ponovnim krvavim obračunima (nakon onih u Drugom svjetskom ratu, a koji su bili pre-vla-dani zajedničkom antifašističkom borbom i socijalističkom revolucijom).
Ako je prva Jugoslavija bila rođena i pod uplivom načela ameri-čkog predsjednika Wil-sona o samoodređenju naroda, te na osnovu ugovora u Versaillesu, a druga snagom za-jed-ničke borbe protiv evropskog fašizma, te do-govorom u Jalti, nestajanje svake Jugo-slavije svakako je i rezultat današnje politike Zapada, kojom se "balkanizacija" uspostavlja kao instru-ment njegove hegemonije i na Balkanu, uklju-čujući i bombardiranja i iskrcavanja NATO-a.
Bilo kako bilo, rasplet je u znaku "bal-ka-nizacije", veće nego ikad u prošlosti, a koja, uz to, još možda nije dovedena do kraja: nad tri naroda u Bosni i Hercegovini uspostavljen je međunarodni pro-tektorat, kako ne bi možda još ili ponovo ratovali; ne zna se da li će se Srbija i Crna Gora i konačno razići; neizvjesno je što će biti s Kosovom; oružani sukob Makedonaca i Albanaca u Makedoniji mogao bi iznova buk-nuti, nakon što je jedva prekinut.
I nakon svega nisu pokopane ideje velike Srbije, velike Albanije, velike Hrva-tske, velike Bugarske (na račun Makedonije), velike Grčke (također na račun Makedonije), muslimanske transverzale.
Ako tragamo za povijesnim korijenima i ostvarenjima ideje jugoslavenstva, vidjet ćemo da su Jugoslaviju i stvarali i razarali Hrvati, Srbi i Slovenci, ne doduše bez uplitanja velikih sila iz Evrope i svijeta. Ideju jugoslavenstva prvi su formulirali Hrvati, videći u Zagrebu središte iz kojeg će se vladati, a tek kasnije su tu ideju prihvatili Srbi, nas-to-jeći od Beograda na-pra-viti središte za sta-no-vitu hegemoniju ili do-minaciju.
Slovenci i Hrvati da-nas glume da su Jugo-slaviji pripadali pri-sil-no, a Balkanu nikako. No, sudbina im je ipak bila i jest i balkanska. U oba ta naroda danas se potencira svijest da su u Jugoslaviju bili ušli naivno ili da su na to bili prisiljeni, te u njoj bili u neku ruku utamničeni. A da nije bilo Jugoslavije, i prve i druge, Slo-venija ne bi ostala ni ovolika kolika je danas. A ni Hrvatska.
U srpskom narodu proširena je pak svijest da se najviše žrtvovao i za prvu i za drugu Jugo-slaviju i da je u tome proigrao šanse da stvori iole zaokruženu svoju nacionalnu državu.
Svi se osjećaju gubitnicima. Svi su još sva-đalački raspoloženi prema prvim susjedima.
"Balkanizacija" se, dakle, odigrala, ali, po-no--vimo to, još možda ne do kraja. Prostor Bal-kana mora biti do kraja razmrvljen, da bi ga onda ujedinio i kontrolirao korporacijski ka-pital iz razvijenog svijeta, koji će preuzeti sve njegove prirodne resurse i po svom nahođenju uzimati i otpuštati jeftinu radnu snagu i u svim bal-kanskim državicama.
Ako se stvari promotre u kontekstu ev-ropskih i svjetskih zbi-vanja, ta "balkanizacija" - iako ovdašnji narodi nerado priznaju da su tek mali statisti - i danas je, kao što je to bila i u ranojoj povijesti, provocirana i kontrolirana od strane velikiih i moćnih, koji u svijetu proizvode stanja i mira i rata. I koji vode politiku glo-balizacije u vlastitom interesu, a on se sastoji u kontroli i eksploataciji svih ljudi i naroda u svijetu.
"Balkanizacija" na samom Balkanu krajem 20. i početkom 21. stoljeća zapravo se pokazuje kao uvertira "balkanizacije" Kavkaza, srednje Azije i svakog dijela svijeta, u skladu s inte-resima onih koji diktiraju globalizaciju po prin-cipu domina, te izazivaju lokalne krize i sukobe i upravljanju njima. Uostalom, države (dr-žavice), koje su se formalno osamostalile ras-padom Jugoslavije, već danas ne smiju na-pra-viti ništa, ni u unutrašnjoj ni u vanjskoj politici, bez blagoslova najprije SAD, a onda i EU.
O tome bi se moglo još štošta reći, no zasad toliko.

OD OVISNOSTI DO SLOBODE
Dr. Bogomil Karlavaris

Trajna je težnja čovjeka ka slobodi, dobru i pravednosti.
Današnju općedruštvenu situaciju karakterizira veoma brz razvitak znanosti i tehnologije, a s druge strane bitno zaostajanje ljudskih vrijednosti i pravednosti. Usporedo se formira mali broj moćnih pojedinaca i njihov veliki luksuz, uz neminovno nastajanje krajnjeg siromaštva i ovisnosti velike većine ljudi. Nije samo pro-blem nepravedna ekonomska eksploatacija većine ljudi, već i psi-hološka degradacija ljudske ličnosti. Splet mnogih okolnosti doveo je do bitne ovisnosti i otuđenja suvremenog čovjeka od svoje ljudske prirode, koje većina ljudi nije ni svjesna.
Da citiramo dvije autorice koje pišu o ovisnosti. "Mi sa Zapada pozivamo se na naš širok demokratski sistem i tvrdimo da smo slobodni, ali smo više ili manje, otvoreno ili skriveno manipulirani. Primoravani smo da živimo određenim životnim stilom koji podu-pire vlast ili socijalne strukture na štetu naše kvalitete života. Potiču nas da težimo sve većim materijalnim vrijednostima i da sve više i duže radimo. Uče nas da je uspjeh u životu uvjetovan posje-do-va-njem... Sami nismo iskusili što je sloboda i nismo niti jednom doživjeli kako to izgleda da nešto uradimo za nas same... U stvar-nosti idemo kroz život kao uspavani i ovo stanje se održava i pojačava pomoću naše ovisnosti. Kada bismo shvatili kako je to strašno biti stalno podčinjen, mi to ne bismo izdržali i počeli bismo od toga bježati... Mi provodimo život prisvajanjem predmeta,... ali izgleda da stvarno nitko nije ni veseo niti sretan."1 "Naše se društvo raspada zastrašujućom brzinom. Susrećemo se s informacijama o korupciji u vrhovima vlasti, finan-cijskim lomovima i moralnim deficitima u ustanovama, od vrtića do tvornica za pakovanje mesa. Bojimo se da nam djeca ne padnu u ruke dilerima droge i saznajemo kako naši tzv. liječnici svoje klijente seksualno iskorištavaju... Umjesto da se suprotstavimo, sve više reagiramo 'bolesnim stanjem' koje se širi - zbog toga posao s antidepresivnim lijekovima ima sve više profita... Mi ostajemo neupućeni, prividno zadovoljni i pristaše statusa quo. Posljednjih godina proizvedeno je brdo knjiga o ovim problemima... ali ni jedna knjiga ne shvaća njenu bit."2
To je, dakle, slika potrošačkog društva, bez duhovnih vrijednosti.
O psihološkim i socio-kulturnim degradacijama kod ljudi među prvima je pisao Karl Marx u svojim Ranim radovima. Ova je proble-matika oživljena od strane teoretičara pokreta mladih 68. godine (Marcuse, Adorno, Fromm, Sartre), a posebno od stručnjaka i teoretičara samoupravnog socijalizma u Jugoslaviji (časopis "Pra-xis", E. Kardelj i dr.). Otpor otuđenosti (odnosno kapitalističkom sistemu) je različit, parcijalan, kao u knjigama koje smo citirali, ili s neadekvatnih pozicija, kada se koristi terorizam, oživljava reli-giozni fundamentalizam ili drugi vidovi tradicionalnog otpora, koji su često ostvareni također manipulacijom. Ovakvi otpori ne mogu otvarati prostore emancipacije (oslobođenja) čovjeka. To može samo borba zasnovana na povijesnim zakonitostima razvoja čovje-čanstva, dakle ideja višeg stupnja čovječnosti.
* * *
OVISNOST nastaje kao posljedica iznuđene nadmoćnosti poje-dinca nad drugim ljudima, odnosno uslijed djelovanja takvih druš-tveno-ekonomskih odnosa koji omogućavaju dominaciju užih interesa malog broja ljudi u odnosu na potrebe većine drugih ljudi. Nasuprot slobode kao ljudskog prava, stoji dominacija, hegemonija, autoritarnost manjine, odnosno u političkim relacijama - diktatura. Tada se ovisan čovjek više ne ponaša prema svojim potrebama i željama, već prema očekivanju i interesima drugog moćnog čovjeka. Na taj način izgubljena je bit ljudskog bića - njegova sloboda. Kao što smo već nagovijestili, pojava ovisnosti nastaje kao objektivna posljedica društveno-ekonomskih odnosa neovisno od pojedinca, ali ona može biti uvjetovana subjektivnim psihološkim procesima kod određene osobe (obično uvjetovana prvom vrstom opće ovisnosti). U oba slučaja pojedinac blokira svoje snage koje bi bile usmjerene na promjene, ostaje u istoj situaciji, nema snage izabrati neko drugo, bolje rješenje, nalazi se u nekoj vrsti ukotvljenosti, koja je trajna osnova vladanja nad ljudima. Druga ovisnost je izrazito parcijalna i individualizirana, te se odnosi pretežno na jednosmjerne strasti, odnosno na objekte, kao što su alkohol, duhan, droga, kocka, hrana, slatkiši, zabavni sadržaji, kupovina, moda, medijske poruke i sl. Takva usmjerenja remete normalne međuljudske odnose, dovodeći također do različitih deformacija ljudske prirode - do depresije, besperspektivnosti, otuđenosti, osjećaja niže vrijednosti i sl. (Apsur-dno je da takvi ljudi, pogodni za manipuliranje, kao i oni koji leže u duševnim bolnicama, što je posljedice loše organizacije društva, nisu istovremeno pogodni za uključivanje u proizvodne procese, a što je temeljni postulat kapitalističkog sustava. Zanimljivo je da je visina profita u pret-hodnim razdobljima ovisila o tehnološkom i ekono-mskom napre-tku, a da danas daleko više ovisi o korištenju rezultata psihologije, kao za međuljudske odnose u proizvodnji tako i za plasman robe na "slobodnom tržištu". Ovisnost je, dakle, posljedica vladanja nad ljudima, ali je također postala smetnja daljeg kapi-talističkog razvoja.
OTUĐENOST je posljedica djelovanja ovisnosti, koja čini čovjeka drugačijim od njegove biti, njegove ljudske prirode. Čovjek po prirodi teži vlastitoj slobodi, radu i stvaralaštvu, ravnopravnoj suradnji s drugim ljudima, s ciljem zadovoljavanja svojih potreba. Otuđen čovjek, međutim, ne slijedi svoje potrebe, već njih zamje-njuje drugim, umjetno izazvanim, drugačijima, koji su kod njega podstakli drugi ljudi, od kojih je on ovisan. Oni postižu taj učinak "prevarama", manipuliranjem ovisnog čovjeka, nasiljem, nepra-ve-dnim društvenim normama itd. Pojavi otuđenosti ljudi spontano pružaju otpor, ali je svaki pojedinačni otpor neefikasan.
MANIPULACIJA je izraz koji je nastao razvojem informativnih medija (iako je ona od uvijek postojala u međuljudskim odnosima - već je u renesansi razrađena teorija o vladavini nad ljudima - N. Machiavelli, Vladalac, 1513). Ranija manipulacija ograničavala se, po prirodi stvari, na manje efikasne medije manipuliranja, na rituale, riječi, pjesmu, sliku i napisanu riječ. Da bi određen čovjek ostvario svoje namjere proizišle iz njegovih interesa, on odabira vidove uvjeravanja drugih kako bi mu "nesvjesno pomogli" u ostvarivanju njegovih ciljeva. Pojam reklame (ekonomske ili po-litičke) također je nastao u novije vrijeme, a svrha mu je da izazove nove i nerijetko umjetne potrebe čovjeka. U svojoj biti reklama je nastala od potrebe za informacijom o nekom proizvodu odnosno programu stranke, a kako su se razvili mediji slanja poruka, to je danas informacija efikasnija. No želja je onoga koji šalje informaciju da je dopuni vidom uvjeravanja. Svaka reklama, dakle, pored informacije sadrži i uvjeravanja, te tako utječe na ponašanje potro-šača, odnosno glasača. Tada čovjek čini ono što nije neposredno u njegovu interesu, već u interesu onog koji poruke šalje, dakle u interesu proizvođača ili političara. Reklama je najilustrativniji primjer manipulacije ljudima, a u političkom žargonu naziva se propagandom, pa je otuda već ostvarila neviđenu "znanstvenu" utemeljenost i efikasnost.3 Time se najperfidnije utječe na slobodu odlučivanja čovjeka. Proklamirane opće slobode odnose se i na slobodu reklame i propagande, kojom se posredno ograničava sloboda većine pojedinaca.4 Reklama je ne samo dopuštena, dakle slobodna, već i poželjna, neophodna u uvećavanju profita.5 Mani-pulacijom poslate poruke potencijalnim korisnicima prilagođavaju se njihovim očekivanjima, a koje ne moraju biti u direktnoj vezi s sadržajem manipulativne poruke. Otuda upotreba privlačnih i golih žena prilikom reklamiranja auto-guma, naočitih muškaraca i iza-zo-vnih "ljubavnih" situacija prilikom reklamiranja parfema i koz-me-tike, male ljupke djece prilikom reklamiranja sredstva za čišćenje i sl.5
Od globalizacije svjetskog informativnog sustava, cjelokupna je medijska realnost pod utjecajem krupnog kapitala, pa je iluzija demokratski postulat o "slobodi govora i slobodi štampe". Parola o slobodi štampe je također jedan vid manipulacije. Postojala je kontrola svih informacija npr. u zaljevskom ratu (Kuvajt-Irak), u ratu u Bosni6, zatim prilikom "humanog bombardiranja" Jugo-slavije, pa tako i sada tokom invazije Afganistana. Prvo se u me-dijima priprema javno mnijenje za rat, zatim, koriste se najgrublje laži da se omrzne "potencijalni" protivnik i najzad ističu lažni ali ljudima prihvatljivi ideali kao ciljevi rata, dok se stvarni ciljevi kriju7.
Koliko su uspješne manipulacije pokazuje stanje duha u Hrvat-skoj. Građani su mogli svojim očima vidjeti stvarno granatiranje (ponekad i od strane vlastite vojske), ali su čvrsto vjerovali onome što je prenosila televizija, odnosno službena priopćenja, uključujući i zločine protivnika. Otuda, ni do danas građani ne vjeruju da su i hrvatski branitelji počinili zločine. Samo rijetki, emancipirani pojedinci, kritički nastrojeni prema porukama i poznavatelji meha-nizama manipulacije, mogli su razlikovati istinu od najgrubljih laži. Za takav kritički stav bilo je potrebno samo otkriti što je u interesu pošiljaoca poruke i na taj način pronalaziti one tendenciozne poda-tke i komentare koji nisu istiniti.
EMANCIPACIJA (OSLOBOĐENJE) ČOVJEKA je izraz koji ozna-čava upravo prevladavanje stanja ovisnosti, otuđenosti i procesa manipulacije. To je postupak vraćanja čovjeka svojoj slobodi, neovisnosti i stvaralačkoj prirodi. Kao ilustraciju možemo navesti banalan primjer mogućih odnosa žene i muža. Nezaposlena žena, ovisna od prihoda muža, postaje emancipirana tek ako se oslobodi te ovisnosti zaposlenjem i vlastitim prihodima, pa tako postaje i ravnopravni sudionik odlučivanja o svemu s mužem. No, eman-cipira se tek kada ostvari pravo iskazivanja svojih specifičnih potreba, uključivši se u javni život i vršeći utjecaj na ove ili one društvene tokove. Prema tome, emancipaciju označavamo kao ishodište neovisnosti i mogućnost iskazivanja slobode i stvaralaštva8 uz ravnopravnu suradnju s drugim slobodnim ljudima.
Sloboda čovjeka iskazuje se tek tada kada se prevladaju ona ograničenja koja uvjetuju ovisnost, otuđenost i manipulaciju. Ovisnost je uvijek suprotnost slobodi. Otuda se opravdano smatra da je funkcija socijalističkog društva oslobođenje čovjeka, odnosno vraćanje njegove izgubljene slobode.
* * *
Današnja stručna i popularna literatura bavi se pretežno subje-ktivno-psihološkim problemima ovisnosti. Autori pokušavaju da pomognu ljudima kako da se oslobode ovisnosti, pri čemu ne uviđaju da se svaka individualna ovisnost javlja na globalnom mehanizmu modela funkcioniranja neravnopravnih društvenih odnosa. Izvorni marksizam ukazivao je na postojanje ovisnosti većine ljudi od kapitala, zaposlenosti (straha od gubljenja radnog mjesta), negiranja potreba čovjeka za radom i dohotkom. Radi opstanka i preživljavanja, ovisan čovjek čini ono što u biti ne izvire iz njegove ljudske prirode. On gubi osjećaj ravnopravnosti i uređi-vanja uvjeta života zajedno s drugim ljudima. On deformira svoje ljudsko biće. Na izvjestan drugačiji način, moćan, vladajući poje-dinac također deformira svoju ljudsku prirodu, prihvaćajući ne-etičke osobine vladanja nad ljudima, negiranjem njihovih ljudskih vrijednosti, izražavanjem grabežljivosti i ovisnosti od materijalnih dobara, manifestiranjem želje za profitom. I takvi pojedinci trebali bi težiti svojoj emancipaciji u smjeru ljudskih vrijednosti (što je u praksi teško ostvarivo). Dakle, u nepravednom društvu, jednostrano usmjerenom ka materijalnoj dobiti, svi ljudi postaju taoci svoje specifične ovisnosti. Vladavina kapitala deformira, dakle, sve ljude, degradirajući humane postulate stvaralaštva, suradnje i životne radosti. Većina ljudi nisu svjesni svoje nametnute uloge koju u životu igraju u interesu krupnog kapitala, nisu svjesni svoje ovis-nosti od nametnutih životnih pravila, društvenih normi, vrijed-nosnih stavova itd. Otuda i strah od stvarne slobode, koja traži vla-stitu odgovornost, a koja je bitna vrijednost svakog čovjeka. Kapital nameće svoje norme većini, on sve kontrolira i ne dopušta da dođe do bilo kakvih promjena nepovoljnih za njegov interes i status. Svi mehanizmi u društvu podređeni su materijalnom interesu i s druge strane nečovječnim posljedicama, uz formalni okvir slobode ini-cijative i privređivanja "za opće dobro". Značajni faktori tih meha-nizama je danas uloga obrazovanja9,i djelovanja medija. Sve to utječe da se pojedincu ne otvaraju prostori uviđanja svojih ljudskih prava i puteva kojima ta prava može ostvariti, kao i otvaranja onih pro-stora za afirmaciju kreativnosti, međuljudske suradnje i soli-darnosti. Čovjek neminovno postaje ovisan naročito putem dje-lovanja medija. Pretpostavka uvjerljivog djelovanja medija jeste uvjerenje da su ona objektivna, odgovorna i stručna. Mediji koriste uvjerljivost i pre-ciznost detalja (npr. u ratu - broj ispaljenih hitaca odgovarajućeg omjera, u određen sat i minutu na određene objekte i sl.), a zane-maruju bit i istinitost pojave.10 Zbog toga ne može imati uspjeh parcijalna borba protiv ovisnosti, čak i od droge, alkohola i sl., jer se ne mogu odstraniti bitni uzroci tih ovisnosti - opća društveno-ekonomska ovisnost svih ljudi. Najzad, droga, alkohol, zabavni sadržaji itd. i sami su u spletu djelovanja zakonitosti profita i doprinose njihovom umnožavanju.
U naporu za uspostavljanje novog pravednijeg društva, demo-kratskog socijalizma, nije dovoljno ukazivati samo na potrebu mijenjanja nepravednih produkcionih odnosa među ljudima, ili s druge strane ukazivati na mogući pravedniji model raspodjele ostvarenih vrijednosti, već je potrebno nalaziti puteve ozdravljenja društva i pojedinaca od ovisnosti i otuđenosti, te onemogućiti nastavak manipuliranja građana. Moguće je pretpostaviti da bi duhovno zdrave, etički stabilne, emancipirane jedinke mogle otklo-niti negativne posljedice djelovanja sadašnjih društvenih meha-nizama. Da li je potrebno početi od pojedinca, parcijalnog ovisnika, ili se mora djelovati usporedo kako na planu subjektivno-psiho-loškom, tako i na planu ekonomsko-društvenom, tako da ljudi zajednički postepeno ostvaruju proces oslobođenja. Svaki daljnji mogući ujednačeni razvoj čovječanstva otežava upravo splet raznih ovisnosti kojima su ljudi izloženi. Oni su danas robovi svoje ovi-sno-sti, a ne slobodni ljudi. Zbog toga oni ne mogu lučiti sporedne inte-rese i pojedinačnu ovisnost od onih društveno bitnih interesa koji jedino mogu dovesti do pozitivne akcije i promjena u društvu.
Jedna od dilema ovog problemskog kruga odnosi se na moguću apsolutnu slobodu čovjeka, pojedinca (koja u praksi sigurno nije ostvariva). Takav apsolutno slobodan i odgovoran čovjek nema potrebu da traži pomoć i uključivanje drugih ljudi u njegove pro-bleme i njegovo odlučivanje. Pomoć drugih ljudi mogla bi značiti smanjivanje slobode za tog pojedinca, odnosno mogućih ostva-rivanja interesa (koristi) drugih ljudi putem utjecaja na tog poje-dinca. Tu je dilemu moguće riješiti etičnim kriterijem, kada ljudi žele zaista samo pozitivne posljedice suradnjom s određenim čovjekom, dakle, stvaranjem etički zasnovanih međusobnih odnosa. Kon-kre-tno, to pitanje možemo ilustrirati jednim primjerom: da li nam je potrebno zdravstveno osiguranje na temelju solidarnosti ili će svaki pojedinac sam brinuti za svoju sutrašnjicu. Visoko etička služba i ljekari ne bi ugrožavali slobodu pojedinca niti bi zdravstveno osoblje trebalo imati u tom radu neku posebnu korist. Očigledno je potrebna briga i zajednice za pojedinca, motivirana humanim razlozima a ne pretežno materijalnim. Takvu brigu mogu slobodni i neovisni ljudi ostvariti u međusobnom dogovoru, bez štetnih posljedica za svaku pojedinačnu slobodu. Mora se, dakle, tražiti rješenje za normalni rast, razvoj društva, unutarnju sigurnost i individualnu slobodu. Ovisnost i iskorištavanje jednih ljudi od strane drugih nema više svoga opravdanja, jer ne može biti temelj pravednog društva. Ljudi sazrijevaju, uviđaju sve nedostatke suvre-mene organizacije društva, a to znači da sazrijevaju za izvršavanje promjena i za život u novim, pravednijim uvjetima. Danas se ljudi moraju odlučiti da li žele da žive kao ljudi i da međusobno surađuju ili će u protivnom čovje-čanstvo doživjeti degeneraciju i bes-per-spektivnost.
Samo demokratski socijalizam omogućava emancipaciju čovjeka od ovisnosti i njegovu slobodu.

Bilješke
1 Cia Criss, Loslassen, Oesch, Zürich, 1991.: Osloboditi se ovisnosti (njemački prevod engleskog originala, citati iz njemačkog prijevoda.
2 Anne Wilson Schaef, Im Zeitalter der Sucht, Hoffmann und Campe, Hamburg, 1989, U doba ovisnosti, njemački prijevod engleskog originala, citati iz njemačkog prijevoda.
3 Pakard, Vans, Industrija svesti - skriveni ubeđivači, Sedma sila, Beograd, 1967; Šušnjić, Đuro, Ribari ljudskih duša, Zagreb, 1983.
4 "SAD sebe smatraju najslobodnijom zemljom. "(Ovo) je misija žitelja SAD. Najslobodnije nacije na svijetu. Nacije podignute na bitnim vrijednostima koje odbacuju mržnju, odbacuju nasilje, odbacuju ubojstva i odbacuju zlo - izjavio je predsjednik Bush na početku napada na Afganistan u toku 2001. godine. A da je to licemjerje i cinizam, dovoljno je pokazati da je u SAD izvršeno najviše atentata na visoko rangirane ličnosti, da se smrtne kazne i dalje izvršavaju, da su SAD od Drugog svjetskog rata bombardirale 19 zemalja, jedine upotrijebile atomsku bombu itd.; poslije 11. rujna uvedene su u gotovo svim zemljama restriktivne mjere "sigurnosti", redukcija demokracije, protjerivanje azilanata i sl. - Otto Schily: Abschied vom Grundgesesetz, S. Z., 2. 11. 2001.
5 Troškovi reklame danas ulaze u troškove proizvodnje kao dio ekonomska cijena (iznos doseže i do 8%).
6 Objavljeno je više tekstova i knjiga o brojnim primjerima informativnih laži o ratu u Jugoslaviji - Klaus Bittermann (Hg.), Serbien muss sterbien, Warheit und Luege im jugo-sla-wi-schen Buergerkrieg, Tiamat, 1994. (Srbija mora umrijeti - istine i laži o jugoslavenskom građanskom ratu).
7 Bin Laden, obučavan od američke tajne agencije - CIA-e, bio je sa svojim ratnicima borac za slobodu kada se borio protiv prosovjetskog režima u Afganistanu; sada kada je iz Afganistana izvršio udar na New York postao je najtraženiji terorista i neprijatelj slobodnog svijeta; sa talibanima su SAD vodile pregovore o izgradnji naftovoda preko Pakistana do Perzijskog zaljeva, a sada bombardiraju tu istu zemlju; SAD navode da je naziv ope-racije protiv terorista - "operacija za beskrajnu pravdu" ili "operacija za trajnu slobodu", a stvarni cilj rata je dolazak na područja bogata naftom.
8 Teorija kreativnosti nastala je u SAD (Guillford) ali je uvijek shvaćana u funkciji ekonomskog interesa; otuda se to može smatrati ograničenim vidom kreativnosti. Vidjeti kritiku ovako shvaćene kreativnosti u: P. M. Kastner: Domestizierte Krea-tivität, Kritik einer Illusion, Raith Verlag, Starnberg, 1973. Puna kreativnost je uvijek u funkciji oslobađanja čovjeka, a cilj joj je opći ljudski napredak, ali se takva istraživanja danas gotovo ni u jednoj zemlji ne finan-ciraju, jer se smatra nepo-trebnim bilo kakvo mijenjanje društvenih odnosa.
9 Već je Lenjin ukazivao na povezanost društvene strukture i obrazovanja; svako društvo organizira školu po svojoj mjeri i zahtjevima. Obrazovanje za budućnost je ono koje shvata svijet integralno, uz uvažavanje indi-vidualnosti i slobode svakog pojedinca. U tom smislu vidi istraživanje - Karlavaris, Barath, Kamenov, Razvoj kreativnosti u funkciji emancipacije, Institut za pedagoška istraživanja, Beograd, 1988.
10 7. Postoji šala da Amerikanac, kada vidi neki događaj pred svojom kućom, žuri u svoj stan da otvori televizor da bi vidio i saznao što se to događa, dakle više vjeruje televizoru nego svojim očima.

IMPERIJA, ILI RAZIĐITE SE KUĆAMA
Jasna Tkalec

Imperija, impozantno djelo Tonija Negrija i Michaela Hardta*, izazvalo je pravu oluju na evropskoj ljevičarskoj sceni, a posebno na onoj najkonzistentnijoj, kao na primjer na talijanskoj marksističkoj ljevici. Čini se da će na svom predstojećem kongresu stranka Rifo-ndazione comunista (obnovljeni komunisti) prihvatiti u programu ne više Marksovo i Lenjinovo, već Negrijevo viđenje borbe (za koju se ne može više tvrditi ni da je klasna). Prihvaćanje ideologije Negrija i Hardta ne znači samo odbacivanje Hegela, Marxa, pa i Gramscija, već i negiranje dijalektike i smisla historije, odnosno svih ustaljenih načela općeljudske borbe za emancipaciju.
Da se razumije - i Negri i Hardt su za otpor kapitalizmu, ali izvan kapitalizma (jer uvjereni su da živimo u vremenu postkapitalizma, kad je kapitalizam već istrošio samog sebe). Preživjelost kapitalizma, pa i marksizma, znači onaj iskorak kroz ogledalo iz priče o Alisi u zemlji čudesa, a upravo u takvoj se zemlji i nalazimo. Jer, radnička je klasa kao i radni proces dekomponiran, destrukturiran, nacio-nalne države su preživjele, nema više centara (moći), koja je disper-girana posvuda - zato i otpor treba biti posvuda, uvijek i svagdje, ali nipošto planiran, organiziran i rukovođen (od priznatih auto-riteta - jer je prvo geslo antiglobalističkog pokreta smrt auto-ri-tarizmu), a sve hijerarhije i sve ustaljene vrijednosti dovedene su u pitanje i to ne od osporivača, već razvitkom kapitalizma samog. Ovaj se cijeli globus pretvorio u mjesto proizvodnje, eksploatacije, ali i kontinuiranog pružanja otpora. Pri tom je spontana pobuna ona koja zaslužuje najveće divljenje - neponovljiv moment otpora koji mijenja odnose...
Imperija, djelo od 500 stranica, na tragu je vrlo pomodne u suvremenom svijetu kritike racionalizma - odnosno kritike filozofa prosvjetitelja, očeva Francuske revolucije. Ta kritika baš i nije neka novost. U Francuskoj ona postoji od bonapartizma nadalje i najbolje ju je predstavio Victor Hugo u Jadnicima. Pariški deran Gavroche pada pogođen na barikadi upravo dok skuplja fišeklije od poginulih uz pjesmicu:
"Što ja padoh ne bje fer,
zato mi je kriv Voltaire;
Što sam bio bos i gô
zato mi je kriv Rousseau..."
Kritika racionalizma javlja se kao filozofija poraza: cijelo XIX. stoljeće u Francuskoj narod se buni i diže barikade. Ali revolucije dovode ili do masakra i terora ili do nakaznih režima... Uostalom, široke bulevare Pariza podigao je Napoleon III. ne samo da uljepša grad već da sruši uske i krivudave uličice srednjovjekovnog Pariza, po kojima je sirotinja svaki čas dizala barikade. Jednom riječju, izgradili su bulevare da bi vojska i policija lakše marširala na gomile i lakše ih rastjerivala. A danas ... to izgleda kao u Genovi prošlog ljeta.
Ideolozi antiglobalističkog pokreta smatraju da je imperija sve i svugdje. Ta je imperija dekonstruiranog kapitalizma, rasklopljene, razbacane i dijelom nematerijalne proizvodnje te rasutih odnosa moći, koji takva proizvodnja nameće. Imperija autoriteta, koji su također svugdje i nigdje, jer je cijela planeta kolektivna tvorevina, ali je zato i otpor takvom stanju planetaran.
Unutar društvene formacije kasnog kapitalizma s obzirom na oblike produkcije i reprodukcije života i stvari, Negri i Hardt svoje promišljanje zasnivaju na pojmu "genealoškog" nastanka zapadne civilizacije, što će ih uputiti na Nietzschea i na njegovu dekon-strukciju ovještalih vrijednosti Zapada.

EX OCCIDENTE NOX
(naspram Ex Oriente lux - kako su se nadali tvorci Oktobra)
Transvalutacija ili transvrednovanje odnosno prekovrednovanje vrijednosti zaokuplja Negrija i Hardta na tragu Nietzscheova miš-ljenja. Ovaj je već bio svoj filozofski napor uložio na "demaskiranje" temeljnih vrijednosti civilizacije Zapada, pa i na demaskiranje filozofija te civilizacije. Nietzsche je smatrao "fiktivnima", dakle lažnima sve ideje i "ideale", što su inspirirali velike kolektivne pokrete na Zapadu, uključivši i one socijalističke. Nietzsche, a po njemu i Negri i Hardt, kreću od pojma vitalnog (vita = život), dakle životnog. Vitalan je tako neosporno nagon rasta pa i trajanja, sav usmjeren na akumuliranje snage, a akumuliranje snage nije drugo do akumuliranje moći (F. Nietzsche: Antikrist). Taj nagon koji stalno nastoji "dominirati", znači gospodariti i "prevladavati", ne samo da je u biti postojećeg svijeta već je i osnovica sveukupnih ljudskih postupaka, svih društvenih institucija, ideja i ideala. Ideje i ideali, naime, spadaju u proizvodnju simbola. Sam je život ustvari želja i volja za moći i dominacijom - taj je nagon ishodište svake ljudske akcije. Tako Nietzsche razobličava manje više prikrivenu istinu o pravom temelju zapadne civilizacije - osvjetljava primarni poriv koji je manje više teško priznati. A da ga ne bi priznali ljudi su izmislili "civilizatorske funkcije". Nietzsche naprotiv tvrdi da funkcija života kao što su moralne obaveze, obaveze koje proizlaze iz društvenih institucija (kao što je npr. institucija braka) kao i iz društvenih konvencija, unizuju odnosno, degradiraju životinju-čovjeka (jer lažu i obmanjuju) i upravo čine suprotno od onog što bi trebalo. Čovjek nema hrabrosti da sagleda istinu i da gleda stvarni svijet, jer se u njega uvukla kukavička nada u "transcendenciju". Nadu u tran-scen-dentalno Nietzsche smatra patološkom - pravom bolešću u odnosu na sve što predstavlja moć. Jer, jedino je moć istinska plemenitost. Pa i svi osjećaji izazvani takozvanom vrlinom (dobrota, altruizam, osjećaj za pravičnost itd.) upućuju ustvari na vlastito ishodište - na nagon vladanja.
Neispovjediva je istina, da ljudska svijest potječe od nagona i to nagona ovladavanja. Na taj su nagon svodive i sve fiktivne vrijed-nosti njome inspirirane (religijske, društvene, teorijsko-znanstvene). Tako se nadilazi sam pojam dobra i zla i prelazi se preko zadane (i dopuštene) crte. Budući da je Nietzsche na taj način oduzeo ugled i prestiž vrlinama, preostaju gole ljudske potrebe. Jer, ukoliko čovjek nije drugo nego njegov nagon, tada za svijest i sa-vjest nema nigdje mjesta - svijet je samo niz uzroka i posljedica - dok moralne odgovornosti, moralnog subjektiviteta, a ni slobodnog rasuđivanja nema. Tako će Nietzsche o tome u Sumraku idola. I tu se uvodi pojam "geneo-loškog" razvitka - to jest pojam uvijek konfliktnog razvoja ins-titucija i vrijednosti. Historijsko-so-cio-loška vizija ljudskog razvitka svedena je na geneološki razvoj, a ovaj na govor o stvaranju, razvijanju i sukobu aparata i režima dominaciji. Taj je razvoj na kraju svodiv na topografiju bitke: tako se ref-lektira "mikrofizika" moći. To je sad vi-đenje Foucolta. Autori Imperije, Negri i Hardt, daju Foucoltu središnje mjesto. U vlastitom elaboriranju Foucolt ne traži smisao historije, on ne vidi i ne želi vidjeti nikakav unutarnji cilj ni smisao razvoja događaja, posebno ne nikakvo kretanje unaprijed, nikakvo pro-gresivno usmjerenje. On opisuje slučajnu igru do-minacija i po-javnosti - suprotnosti između različitih oblika do-minacije. Sva ta igra moći nema nikakvog funk-cionalnog ni huma-nizirajućeg pro-jekta - historija je disperzija događaja, označena bujanjem doga-đanja, u njihovoj vanjskoj poja-vnosti i slučajnosti. Ona nije nipošto ni "dijalektika" ni "dijalektična" - nije razvoj usmjeren ka nekoj nutarnjoj vrijednosti, pa prema tome razumljiv i logičan. Ono što je razumljivo jeste obračun Negrija i Hardta s marksističkom dija-lektikom i dijalektikom uopće...

BEZ MJESTA I BEZ CENTRA
Foucolt se najviše bavio analizom režima discipliniranja, a tu analizu Negri i Hardt prihvaćaju bez zadrške. Počinje se od predim-perjalnog razdoblja. Režimi disciplinacije poprimaju konačne oblike razvojem institucija buržoaskog društva.
Njihov je najznačajniji razvoj postignut u XIX. stoljeću, kada institucije doživljavaju naročito snažan razvoj "odozgo". Tada se javlja i pojam autoriteta, a razvijaju ga prosvjećeni vladari. Tako već tokom XIX. stoljeća više nema direktne represije, već se uzimaju u obzir potvrđene subjektivnosti i na taj način održava društvena kohezija. Mehanizam sankcija djeluje trostruko: na tijelo, na vrijeme i na duh, odnosno dušu - stvaranjem navika. Na isti se način vrši utjerivanje discipline u tvornicama, zatvorima, u vojskama, u koledžima, u školama i u psihijatrijskim ustanovama. Radi se o vrlo ograničenom broju tehnika, ali "minuciozno razrađenih", o "sitnim lukavstvima", o odredbama "koje sadržavaju insinuacije", o "predo-strožnostima" i o različitim "taktikama". Disciplina djeluje poje-dinačno, vršeći utjecaj na duh i tijela ljudi. (Treba se samo sjetiti filma Let iznad kukavičjeg gnijezda).
Sada se ne radi o zakonu koji nešto propisuje ili brani (s čisto pravne strane gledišta) u koncepciji moći, već o produktivnoj moći koja se pretvara u silu. A ta sila, ta moć, proizvodi užitke, govore, istine te biva artikulirana "odozdo" i strukturira se kapilarno.
Odnosno, ona dobija različite oblike u različitim društvenim kontekstima - u kontekstu rada, seksualnosti, porodice, znanosti, tehnike. Iz ovog proizlazi da imamo posla s režimom discipliniranja, koji djeluje u međusobno nehomogenim društvenim kontekstima, te da se isti ne mogu specifičnije svesti na određeni dru-štveni poredak. Svakako ne samo na onaj kapitalistički, koji je strukturalno od-ređen posebnim oblikom dominacije, a ta je kapitalistička eksplo-atacija (izra-bljivanje). Foucolt, Hardt i Negri ne ana-liziraju klasne suprotnosti, ni eks-ploa-taciju. Negrija i Hardta zanimaju odnosi segregacije u suprotnosti sa uklapanjem i/ili odbacivanjem u odnosu na "normu" a norma kazuje, što se društveno smatra "normalnim", a što ne.
Sa imperijalnim odredbama sveopćeg "kontroliranja" dolazi se do novog su-vereniteta" koji preobražava i još više sofisticira pret-hodne režime discipline.
Discipliniranje dobija još dublju vlast i moć nad ljudskom prirodom, čineći je sastavnim dijelom društvenog bića i tako se dolazi do pojma biomoć. Biomoć nadmašuje klasične disktinkcije baze i nadgradnje, štoviše ona čini podjelu na bazu i nadgradnju potpuno zastarjelom. U postmodernom društvu, čije je novi domi-nus - novi gospodar - sam Imperija - kontrola nadilazi prije opisana mjesta i institucije te modele discipliniranja (aparate vlasti). I ona se rasipa - dispergira i postaje pervazivna - svuda razlivena. Imperija ne podnosi ni barijere, ni granice; nema fiksnih međa ni jasnih podjela: tamo gdje je moderni suverenitet bio tipično bino-man: Upravljani/Upravljač; Ja/Drugi; Unutarnji/Vanjski - sve je sada zamagljeno, pomjereno, omekšano, dok prevladavaju "hibridni oblici" i "retrogradni tokovi". Sve se pretvara u kretanje, cirkulaciju, mobilnost, različitost, mješavinu, razliku (roba, populacija, kultura). Ta opća uznemirenost i luda pokretljivost otvorila je rupe u zidi-nama, što ih je bilo podiglo XX. stoljeće. Padaju zidovi, što su prije razdvajali, dijelili i štitili upražnjavanje discipline. Odredbe su sad mekše, a subjektiviteti mobilni unutar i izvan tvornice, unutar i izvan škole itd.
Kontrola direktno i indirektno proizvodi društveno biće, koje je istovremeno i unutarnje i vanjsko, te stvara "planetarnu tvornicu". Ne postoji topografsko mjesto moći - ona je svugdje i nigdje. Nejasno je kako povezati tu nigdje i svugdje prisutnu moć sa suvre-menim organizacijama represije, na koju antiglobalistički pokret nailazi od Seatlea do Genove, a koja nipošto nije dispergirana nego vrlo koncentrirana i ubojita).
Inspiratori Hardta i Negrija, pored Foucolta, su još i mislioci postmoderne kao Lyotard i Baudrillard, te dekonstruktivist i dife-ren-cijalist Derrida ili Deleuse i Gauttari, koji se bave filozofijom želja. Ono što se prvoj dvojici može s pravom zamjeriti jeste prihvatanje tog filozofskog pravca, koji na kraju krajeva ipak predstavlja apolo-getiku kapitalizma. Postmoderna se misao u mnogome podudara s bezobzirnim strategijama kapitalističkog tržišta: uzdizanje perma-nentnog sho-pp-inga, fetišističko slavljenje imaginarnih, neopipljivih, "virtualnih" vrijednosti, slike koje dobijaju tržišnu vrijednost, fleksibilne organizacije koje stvaraju raz-ličitost, sve to spada u ma-đioničarsku kutiju te pomodne ideo-lo-gije. Mul-ti-kul-turnost se također vrlo uno-sno prodaje. Pa i "užici regresije" mogu možda zado-voljiti visoke estetske kriterije njujorških elita sa Greenwich Willagea, no nipošto ne umanjuju očaj milijuna radnika mi-granata, koji rade za mizerne nadnice. Za tom će možda biti ilu-stra-tivniji film Ken Ledgea Rose and Bred - ili Kruh i Ruža, ljubavi meksičke čistačice i sindikaliste s fakultetskim obrazo-va-njem - nemoguća i tragična, naravno).

ZALAZAK IMPERIJALIZMA
I NACIONALNIH DRŽAVA
- OTROVNI DAR
Hardt i Negri u promišljanju novog doba i Zapada nailaze na konflikt istovremeno politički i metafizički, koji dovodi u suprotnost Poredak naspram Želji, Transcendenciju naspram Imanenciji, Autoritet s hijerarhijom naspram Mnoštvu, Sintezu i Posredovanje u procesu pacifikacije naspram Neposrednosti pobune. Tako se stavlja Descartesa, Kanta i Hegela naspram Macchiavellija, Spinoze i samog Marxa. U tome je dvoznačan tok Moderniteta, simbo-liziranog umijećem "posredovanja" i "predstavljanja", a oba su ova umijeća u krajnjoj liniji institucije prisile, koje služe da prignječe društvene subjekte i njihovu vitalnost, njihove neposredne težnje i njihovu žudnju za "apsolutnom demokracijom". No još legitimnija i svetija od prije nabrojenog je potreba ljudi za "autonomnim i spontanim organiziranjem". Nasuprot toj svetoj potrebi za "samo-organiziranjem" porobljivačka snaga Imperije predstavlja tragediju "modernog doba". No najveću katastrofu moderniteta utjelovljuju nacionalne države stare Evrope. Nacionalne države i aspiracije na njih krive su za genocide i imperijalističke ratove, za logore istre-bljenja i za sve strahote, što su se dogodile ljudima u XX. stoljeću.
Nastankom nacionalnih država duh evrocentrizma postaje agresivan i dovodi do zala kao što su kolonijalizam ili rasizam. U nekoj analitičkoj pometnji koja slijedi filozofske pomodnosti, Negri i Hardt osuđuju podjednako ponore Auschwitza i Buchenwalda (svetišta nacionalnog suvereniteta), kao i sovjetski nacionalizam (regresivnu "mitologiju" Staljina) sve do "opće volje" sirotog Jean-Jacquesa Rousseaua (jer ova u sebi sadrži klicu totalitarizma), te je njena neposredna nasljednica Francuska revolucija. Francuska je revolucija izmislila "narod". Narod je zlehudi ideološki proizvod ispreplitanja suverenosti te nacije i buržoazije. Iz tog brodoloma "moderniteta" nema spasa ni za "samoodređenje naroda". Negri i Hardt priznaju antikolonijalnoj borbi i oslobodilačkim pokretima u početku progresivan karakter, jer je to borba protiv imperijalističkih ciljeva moćnijih naroda, ali svi su se ti pokreti pretvorili i preokre-nuli u ugnjetavanje, budući da ih sve proždire otrovni crv države i nacionalizma.
Indija, Alžir, Kuba, Vijetnam, Crne pantere, Palestina - sve njih izjednačuje zajednički neuspjeh. No jednako tako kao i oslobodilački pokreti likvidirane su i partije ljevice, posebno evropske, jer sve one nose sramni žig "nacionalnih politika". Obarajući se na nacionalne države, Hardt i Negri ne vide razlike između kapitalizma Zapada i real-soci-jalizma na Istoku. Zamjeraju Lenjinu i Gramsciju divljenje tejlorizmu i for-di-zmu. Prema tome, i SAD i SSSR nudile su uklapanje u isti pogubni model. Pre-lazi se preko radničkog pokreta, njegovih dostignuća i borbe masa protiv fašizma, za demokraciju i socijalnu pravdu i si-gurnost. To sve nije važno - glavni ne-prijatelj ostaje nacionalna država i re-žimi discipliniranja. "Država je otrovni dar nacionalnog oslobođenja", kažu Ne-gri i Hardt.
No na veliku sreću nacionalne su države na zalasku, u fazi nestanka. To je veliko dobro. Jer, Imperija je od njih bolja. Imperija ima decentraliziran i decentralizirajući aparat.
Hijerarhija je destrukturirana - granice se otvaraju. Sve se miješa - "periferija" navaljuje na "centar", ali i "centar" na "periferiju". Nadna-cionalni autoriteti gutaju "domaće", nestaje državnog pla-niranja i autonomnog prostora što je pripadao politici. U kontekstu stalne nestabilnosti kriza postaje normala.
I upravo tu dolazi do bitne mutacije - imperijalni rat postaje "pravedni rat", legitimno pravo da se vlada jednom situacijom trajne nestabilnosti. Imperija postaje stroj sposoban da kontrolira margi-nalna zbivanja. Nema više klasičnog "imperijalizma", jer nema ni teritorija, koje treba osvojiti, nema ni geopolitičkih interesa, koje treba braniti, ni energetskih izvora, koje treba štititi...
Šteta što mnogi nevažni kao Afganistanci,Panamci, Jugoslaveni, Sudanci i sl. ne misle kao Negri i Hardt. Jer iza sega toga krije se udivljenje američkom načinu života, američkoj demokraciji i ame-ričkoj Konstituciji, te američkom konceptu "slobode". Nešto poput Đilasovog iznenadnog zaljubljivanja u Englesku i forme njene demokracije. Đilas je zato završio u zatvoru, a i Toni Negri je upravo sada u zatvoru u Italiji. Jer, što da se misli o američkoj "slobodi" ili "novoj granici" možda su kompetentniji oni u Vijetnamu ili u Argentini i Čileu. Međutim, jedno je sigurno - od Imperije se nigdje ne može pobjeći, jer je Imperija svugdje i nigdje, on je posvemašnje ne-mjesto, koje nas okružuje. Ali nije u-topija (u-topos), već u viđenju Negrija i Hardta stvarnost.

NEMATERIJALNOST IZRABLJIVANJA
Ukoliko postmoderna uvodi nove tehnologije koje izbacuju radnika, odnosno preokreću i izbacuju iz radnog procesa velik dio ljudske radne snage, onda one dovode do onoga što Negri zove krajem rada. Proizvodnja se "dematerijalizira", ona ne stvara više materijalne vrijednosti, jer se te vrijednosti (nematerijalne i neopi-pljive) stvaraju svuda, a ne samo na mjestima proizvodnje u užem smislu. Prema tome "društvena proizvodnja" koincidira s dru-štvom u cjelini. Dakle, rad (a s njim i eksploatacija rada) se gasi, a Marx isparava. I tu počinje cijela svađa oko Marxovih Grundrisse - jer Negri - nepravilno - definitivno premješta proizvodnu funkciju vrijednosti odnosno bogatstva, koje proizlaze iz rada (shvaćenog kao produkt radne snage) ne generalni intelekt to jest na općedruštvenu moć znanosti, komunikacije i govora.
Negri i Hardt tvrde obrnuto od uobičajenog, kako društveni odnosi pokrivaju proizvodne i žele poistovjetiti sa proizvodnim odnosima. Iz toga slijedi da "eksploatacija ne može više biti ni lokalizirana ni kvantificirana". Eksploatacija se danas ne odnosi na proizvodne odnose već na "univerzalnu moć proizvodnje, na apstra-ktnu društvenu aktivnost", odnosno "aktivnost bez mjesta". To je davnašnja Negrijeva postavka o "općoj ljudskoj kreativnosti, sintezi slobode, želje i živog rada". Mreža - Internet - je demokratskija od rada na traci. U toj dedukciji Negri i Hardt dovode do istovjetnosti proizvodne snage, proizvodne odnose te produkciju i reprodukciju.
Ukoliko se postmoderno vrednovanje poklapa sa opće-druš-tvenom inteligencijom, onda je ovaj izraz "sposobnosti proiz-vodnosti života" lutajućih mnoštava - gomila, pa kao takva ona nadilazi usku radnu aktivnost (sate provedene na radnom mjestu). Ona je po definiciji "prerasla mjeru". U tom smislu teorija vrijed-nosti (a ona je teorija mjerenja vrijednosti) nema više nikakvog smisla. Cijela je planeta "društvena tvornica". Nemjerljiva krea-tiv-nost subjekata nagrađuje se snagom emancipacije zajednice. I potencijalno se dolazi do "neke vrste spontanog komunizma i to elementarnog", pišu Negri i Hardt. I tu je upravo utopijsko čvorište knjige: zahvaljujući novim tehnologijama (elektronici te tehno-logijama komunikacije) kapitalizam je "ugašen, prevladan svojim vlastitim razvojem, ekonomski beskoristan. Kapitalizam postoji još kao čista volja za dominacijom, kao gola politička "prisila", sad već potpuno bez svrhe vrednovanja."

ANTI-IMPERIJA, NE KLASE VEĆ MNOŠTVA, GOMILE
Destrukturiranje, disperzija, gubitak centralne pozicije radničke klase u društvenim promjenama doveo je do pretvaranja u "rad-ničku masu" i "radnička društva" (jer svi su radnici), te klasnu borbu skinulo s dnevnog reda. Skinuti su s dnevnog reda i sindikati i političke i partijske organizacije. Sve je to prevladano. U vremenu postmoderne dolazi do ritmičkih lomova, do nenadanih pobuna, bez međusobne komunikacije, ali tim intenzivnijih. Radi se o lokalnim pobunama, o društvenim eksplozijama usmjerenim protiv orga-nizacije rada ili o rasnim antagonizmima ili o ustanku protiv repre-sivnih aparata (Trg Tien An Men u Kini, Intifada, crnački nemiri u Los Angelesu, pobuna Chapasu u Meksiku, štrajkovi u Francuskoj i Južnoj Koreji). Nema više "krtice koja rije duboko pod zemljom. "Prevladana metafora: Opće nomadstvo ne razlikuje niti izrađuje strategiju i taktiku. Događaji su diskontinuirani, koliko i ne-pred-vidivi. Subverzivnu neposrednost nemoguće je kontrolirati. Imperija je moćna i krhka istovremeno: svaka se konfliktna situacija, ma koliko jedinstvena i partikularna, odnosi i na centar. "Mnoštvo" - gomila je neprestano na "rubu ponora". Jer ono je - to mnoštvo - primalja novog svijeta, babica "novih vrijednosti". To je mnoštvo koje odbija rad, mrzi svaku disciplinu ili autoritet (u tvornici, u porodici, odbija tradicionalna pravila koja se odnose na zonu seksualnosti) i u tom smislu traži drugo, novo društvo, bez "sta-bilnih i stalnih struktura autoriteta". Njegova se vitalnost sastoji u njegovoj nepokornosti, u protivnosti i protivljenju, u dezertiranju. To je nova nomadska horda, nova rasa barbara, koju je već bio naslutio Nietzsche.
U toj novoj filozofiji kulturne se instance smjesta pretvaraju u političke, koje jednostrano izbacuju ili uklapaju - inglobiraju - ono što bi Negri i Hardt željeli, pa onda to tako i vide. No tko su te zemaljske sile koje će uništiti nebeski Imperij koji vlada planetom? Radi se u biti o filozofiji zapadne civilizacije prezrelog kapitalizma, koja se obraća velikoj populaciji migranata, suvremenih nomada koji nastavljaju sva mjesta postindustrijskog društva; ta se filozofija obraća, osim migrantima, i sitnim namještenicima, koji mrze svoj posao i studentskim masama u potrazi za zaposlenim mladima koji traže mjesto pod kapom nebeskom i ženama, koje odbijaju patri-jarhalne odnose. Ukratko, svima onima preobraženim u modernoj retorti, koji su oduvijek bili osjetljivi na anarhističke načine miš-ljenja. To je filozofija suvremenog zapadnog društva proizišla i iz poraza, koji je označio kraj XX. stoljeća, a ujedno odražava nes-posobnost tog istog društva, da vidi i razumije Jug ili Istok planete. Ono ostaje zatvoreno, autistično u vlastitoj problematici za svjetove, koji žive u nekoj drugoj dimenziji od one kasne ili post-kapi-talističke. Ono što se događa od Jadrana do Afganistana nije perti-nentno. Imperija se bavi problemima mnoštava zapadne sfere, a mnoštva Istoka i Zapada su nevažna, pa stoga i nepostojeća. Ono što je nepobitno u Imperiju to su analize "novih životnih formi", tematiziranje pojave novih subjekata na historijskoj sceni i posve novih kontradikcija, iako je način likvidiranja marksističke analize neuvjerljiv i nategnut. Sve simplifikacije i apstrakcije dovode do stare opozicije i kontrapozicije proživljenog i neposrednog prema racionalnom i zamišljenom. Destrukturalizacija, koja je danas toliko u modi od lingvistike do arhitekture, vraćena je na antropološku destrukturalizaciju instinkata - nagona, kojom se prvi bavio Niet-zsche. Ti se instinkti kriju "ispod" historije, dok se "iznad" nalaze mehanizmi racionalizacije (pravila međuljudskih odnosa i druš-tvenog života, običaji, navike i institucije). Ti su uvijek "fiktivni" gotovo "slučajni", mada predstavljaju "gornje", "vidljivo". Nietzsche je prvi osjetio "nelagodu civilizacije", ali nije toj nelagodi nipošto dao historijsko-društveni karakter, kako to čine Negri i Hardt. Parola novih pobunjenih društvenih subjekata je "Hoćemo sve i odmah"! Odbijanje mehanizama Imperije je posvemašnje. Ti novi subjekti netrpeljivi su za bilo koju organizaciju ili trajnu formaciju. Jedino je vrijedna uzdizanja spontanost. Tako je neponovljivi momenat iznenadne pobune suprotstavljen strateškom konstruiranju revo-lucije. Jer, potonja je totalitarna, dok je spontana pobuna slobo-darska.
Osim teorije (viška) vrijednosti, koja je odbačena kao prevla-dana, na optuženičkoj je klupi i "anđeo univerzalne historije", jer u ime kretanja iste, on sebi prisvaja pravo da vrši totalitarno nasilje. Prema tome, ukinuta je i historija i njen smisao, odnosno njeno progresivno usmjerenje. Ukinuta je i eksploatacija i klasna borba, jer mjesto eksploatacije ne postoji. Jedino što preostaje i postoji jeste dispergirana, nepovezana, žestoka, nepredvidiva i uvijek spremna, da izbije, pobuna... tko zna gdje i tko zna kad... A što da kažu komunisti - drugovi, raziđite se kućama?

MILAN KANGRGA:
ŠVERCERI VLASTITOG ŽIVOTA

Šverceri vlastitog života najnovija je knjiga uglednog zagrebačkog filozofa Milana Kangrge. Knjigu je prošle godine u Beogradu izdala tamo-šnja novina Republika, a u pripremi je i prošireno izdanje u Hrvatskoj.

U knjizi je riječ, kao što nam već podnaslov kazuje, refleksija o hrvatskoj političkoj kulturi i duhovnosti. No, knjiga je i svojevrsni historijat zagre-bačke filozofije pra-kse, koja je postala čuvena u svjetskim razmjerima, po-sebice u mark-sističkim krugovima. Dakako, riječ je o životu Milana Kangrge, pa je čitava priča ujedno inti-mizirana i biografski obojena.
Milan Kangrga je u svakom slučaju pozvan govoriti o filozofiji prakse, jer je bio i jest među najistaknutijim protagonistima te filozofije, čija su uporišta bila u Za-grebu i Beogradu. Još je pozvaniji govoriti imamo li na umu da je on posljednji autentični svjedok svega što se događalo u vezi s praxis-filozofijom: Danko Grlić, Rudi Supek, Gajo Petrović i Branko Bošnjak umrli su prije nego li je Kangrga počeo pisati Švercere, a nedugo nakon što je knjiga izašla napustio nas je Predrag Vranicki.
Kangrga daje pregled historije praxis-filozofije: od njezina početka u Pogledima i Našim temama, preko slavnog Praxisa i Korčulanske ljetne škole, sve do prestanka izlaženja časopisa Praxis (zbog uskraćivanja finan-cijskih sredstava), pa do današnjih dana. Kroz čitavo vrijeme rada i djelo-vanja praksisovci su bili napadani (čak i do te mjere da je njihovo ljudsko dostojanstvo dolazilo u pitanje) i vodili bitke sa staljinizmom, nacio-nalizmom i "švercerima vlastitog života" svih tipova i profila.
Filozofska bitka sa staljinizmom kulminirala je na simpoziju o Ťteoriji odrazať, koji se u organizaciji Jugoslovenskog udruženja za filozofiju održano na Bledu krajem 1960. godine, kada su praksisovci porazili stalji-nističke teoretičare (tzv. dijamatovce) na čelu s Dušanom Nedeljkovićem. No, staljinizam u praksi bio je mnogo opasniji i beskrupulozniji nego onaj filozofski (filozofski staljinizam je opravdanje staljinističke prakse), pa makar se u bivšoj Jugoslaviji radilo i o razvodnjenom (u odnosu na zemlje "željezne zavjese") staljinizmu. Praksisovce se šikaniralo i napadalo na sve moguće načine. Njihovi su tekstovi bili i cenzurirani, proglašavalo ih se neprijateljima socijalizma, a novac za izdavanje časopisa i održavanje škole na Korčuli davao im se na kapaljku, sve dok 1974. godine Praxisu nije uskraćena svaka financijska potpora.
Nacionalisti su ih proglašavali anacionalnima, kako bi pod firmom nacionalnog prošver-cali nacionalizam, šovinizam i vlastite (uglavnom financijske) interese. Kangrgina analiza nacionalizma pokazuje kako biti nacionalistom znači stajati na bitno sebičnoj i egocentričnoj poziciji, koja ne dospijeva do čovjeka kao povijesno-socijalnog i duhovnog bića, te kao takva ostaje u predvorju povijesnog i ljudskog. Znači živjeti kao puka biologijska (da ne kažemo životinjska, a ne ljudska) činjenica, jer biti čovjekom nije nešto što nam je naprosto dano na-rođenjem. Čovjekom se mora postajati. Nacionalistima vlada rodovsko-plemenska kolektivna svi-jest, koja ne priznaje čovjeka kao čovjeka, nego samo svoj čopor, krv i tlo (blut und boden), te se kao takav nacionalist nalazi onkraj moralno-etičke sfere, kao moralno biće, jer živi kolektivitet, a za eminentno moralni odnos mu nedostaje osamostaljena, na samoga sebe upućena i time oslobo-đe-na individualnost. Pa, stoga biti samo Hrvatom znači još ne biti čovjekom.
Kad se govori o "švercerima vlastitog života", onda je riječ o fenomenu koji je specifičan za onaj društveni sloj koji se obično naziva inteligencijom. Biti "švercerom" znači voditi dvostruki život, švercati vlastiti život kako bi se vladalo tuđim, prodati sebe radi karijere, radi probitka. "Švercati" svoj život znači gmizati kroz život. Takvih karikatura je zaista mnogo. Prisjetimo se samo Šime Đodana i Marka Veselice, prvo žestokih "komunista", pa onda žestokih antikomunista ili bivšeg "komunističkog" generala Tuđmana, poslije "oca nacije", brojnih marksista (ponajprije po fakultetima!) koji su preko noći postali najvjerniji apologeti nacionalizma...
Danas, pedeset godina od začetka praxis-filozofije, možemo ustvrditi da njen duh nije ušutkan niti uništen, unatoč brojnim pokušajima u prošlosti, ali i današnjici. Ako ni zbog čega drugog onda zato jer je duh neuništiv, besmrtan.
Dakako, moglo bi se pretpostaviti da je tok historije marginalizirao praksisovski duh. O tome Kangrga kaže slijedeće: "Ne samo da praxis-filozofija nije marginalizirana tim (histo-rijskim, op. B.J.) tokom, nego naš tok još nije ni dospio na ovaj povijesni nivo što ga je ta misao anticipirala, nego će se naše faktičko historijsko kretanje još morati dobrano potruditi, da bi se iz ove plemensko-rodovske, polufeudalne, predgrađanske histo-rijske situacije dovinulo da onoga što se praxis-filozofijom misaono iskazalo i dokučilo... Stoga bi se prije trebalo govoriti o marginalnoj poziciji i situaciji postojećeg stanja u odnosu na ovaj naš filozofski nivo, a ne obratno. Naša filozofija govori s najviših vrhunaca evropske misli i povijesti, a realnost nam je sada negdje ispred, tj. prije događanja epohalne (francuske) gra-đanske revolucije od 1789. Ili kako bi rekao Marx, ta filozofija pretječe to realno kretanje najmanje za oko dvjesto godina, mjereno evropskim povijesnim vremenom. Dakle, prva povijesna realnost koju izražava ta filozofija ima tek da dođe. Naravno, ako ikad, jer nigdje to nije - osigurano!"
Boris Josipović

MILADIN KORAĆ
(1924-2002)

Miladin Korać rođen je u Valjevu. Nje-gov otac Miljko, trgovac, bio je učesnik II. kon-gresa KPJ u Vukovaru 1920. godine, da bi, kao pri-padnik udružene opozicije, u vri-jeme izbora 1938. godine bio ubijen.
Miladin Korać učestvovao je u NOB-u, a onda po oslobođenju krenuo na studij. Na Eko-nom-skom fakultetu u Beogradu di-plo-mi-rao je 1949. godine, a doktorirao 1956. go-dine. Na tom je fakultetu proveo cijeli radni vijek, prešavši put od asistenta 1949. godine do redovnog profesora 1966. godine. Pre-davao je političku ekonomiju, a u vremenu 1980-1988. godine i ekonomsku teo-riju sa-mo-upravnog socijalizma.
U Cambridgeu je 1953/54. bio na post-diplo-mskom studiju, 1961/62 bio je gost profesor na više univerziteta u SAD, kao visiting scholov posjetio je 29 univerziteta diljem svijeta, a na njih 18 je držao i preda-vanja.
Vodio je osam velikih istraživačkih pro-je-kata u Beogradu i Zagrebu. Objavio je 21 knjigu, a radovi su mu izlazili i na engle-skom, njemačkom, ruskom, francuskom, španjolskom, talijanskom, kineskom, ja-panskom jeziku.
Bio je dopisni član JAZU (HAZU) od 1981. godine. Dobio je i znanstvenu nagradu Hr-vatske "Božidar Adžija" 967. godine.
Bio je i dekan Ekonomskog fakulteta u Beo-gradu.
Bio je član CK SKJ od 1974. do 1982. godine.
Glavno djelo Miladina Koraća, Socija-listički samoupravni način proizvodnje, u tri toma, poja-vilo se 1980-81. godine i izazvavši veliki odjek i rasprave.
Miladin Korać je svakako jedan od naj-mar-kantnijih ekonomista na prostoru bivše Ju-go-slavije. Iako je 1988. otišao u profesorsku mi-rovinu, nastavio je pratiti teorijsku misao, pratio zbivanja i pisao do kraja života.
Odlikovao se originalnim mišljenjem, egzak-tnošću i analitičnošću, polemičkim darom, ali i tolerancijom za poglede i rad drugih.
Nisu ga voljeli srpski, i ne samo srpski nacio-nalisti, pa ga utoliko nisu htjeli primiti ni u Srp-sku akademiju nauka. Bio je i oštar protivnik politike Slobodana Miloševića. Redovno je pri-mao i "Hrvatsku ljevicu" i u njoj surađivao.
Bio je čestit, dosljedan i nesebičan. U to se može uvjeriti i svatko tko pročita njegovu knjigu "Život i zbivanja", koju je pred koju godinu obje-lodanio u suradnji sa svojom suprugom Verom.
Poznavao sam ga mnogo godina. Pos-ljednji put smo se susreli dva mjeseca prije nego ga zatekla iznenadna smrt kada smo ja i moja su-pruga Mira bili gosti na večeri, na koju su nas Koraći pozvali u svoj stan na vrhu jednog beo-gradskog nebodera. Dje-lovao je još vitalno, čak i bodro. Pogodila ga moždana kap.
Miladin Korać ostavio je za sobom zna-čajan opus ekonomskog teoretičara i ničim okaljano ime humaniste i ljevičara.
Stipe Šuvar