KOMUNIZMA JOŠ NIJE
BILO
Stipe Šuvar
Niti je Oktobar 1917. godine u Rusiji značio pobjedu
komu-nizma, niti je pad Berlinskog zida značio poraz komunizma.
Prve komunističke ideje pojavile su se već u starim civili-zacijama Istoka
i Mediterana, a na određeni način pronosili su ih i prvi kršćani. U modernoj
epohi, koja je počela u Evropi s humanizmom i renesansom, komunističke
su ideje po prvi put jasnije formulirane u Francuskoj revoluciji, za koju
je rečeno da je bila "divan izlazak sunca".
Kao što je pisao G. Lukacz, Francuska revolucija nije težila samo za tim
da ukine feudalni poredak, već je stremila i "preko buržoaskih horizonata",
imajući pred očima jedno buduće društvo koje bi bilo "zajednica dobara
i radova". Najpotpunije je zahtjev za jednim takvim društvom obrazlagao
Gracchus Babeuf, vođa i mislilac pokreta "jednakih". "Zavjera
za jednakost", kojoj je Babeuf stajao na čelu, htjela je da se "komunizam
uvede u društvenu i političku stvarnost".
A onda su polovicom 19. stoljeća Karl Marx i Friedrich Engels kumovali
pretvaranju tadašnjeg Saveza pravednika u Savez komunista, partiju evropskog
radništva, i poručili da "Evropom kruži bauk - bauk komunizma".
U "Komunističkom manifestu" objašnjavali su potrebu, ali i historijsku
neminovnost, da prole-tarijat, klasa modernog društva koja svojim radom
stvara mate-rijalna dobra, treba da zbaci kapitaliste, klasnog eksploatatora
svog rada, preuzme vođenje društva i preuredi ga u društvo bez klasa,
privatnog vlasništva i eksploatacije. Uostalom, kao što je to Karl Marx
još ranije u "Tezama o Feuerbachu" napomenuo, "filozofi
su svijet različito tumačili, a radi se o tome da se on promijeni".
Ideje socijalizma i komunizma bile su inače u to vrijeme, kada Marx skicira
svoju teoriju revolucije, koja bi trebala uspostaviti komunističko društvo,
prilično rasprostranjene diljem Evrope, ali se radilo o pukim i naivnim
konstrukcijama i o raznim zamislima vraćanja u neko prvobitno, primitivno
društvo. Marx i Engels utoliko su u "Komunističkom manifestu"
podvrgli bespoštednoj kritici "reakcionarni socijalizam", u
koji su svrstali feudalistički, sitnoburžoaski i njemački ili "istinski"
socijalizam, zatim "konzer-vativni ili buržoaski socijalizam"
i najzad "kritičko-utopistički socijalizam i komunizam".
Komunizam kao teorija, a zapravo vizija revolucionarnog preobražaja društva,
te kao pokret postoji, dakle, od vremena, kada je napisan "Komunistički
manifest" i kada je u Londonu, novembra 1847. godine, osnovan Savez
komunista, tada još uvijek tajno međunarodno radničko udruženje, koje
okuplja, kako stoji na početku "Komunističkog manifesta", komuniste
najrazličitijih narodnosti.
Prva, Druga i Treća internacionala bile su na međunarodnom planu organizirani
izraz praktičnih političkih nastojanja da se komunistička teorija ozbiljuje
i da komunistički pokret djeluje na ostvarenju svog krajnjeg cilja - komunističkog
društva.
Pobjeda Oktobarske revolucije u Rusiji 1917. godine dovela je do preuzimanja
vlasti od strane komunista u jednoj zemlji, i to nerazvijenoj, ma koliko
god da je bila i prostrana. A sama Oktobarska revolucija bila je pak događaj
koji je pokazivao da bauk komunizma počinje kružiti svijetom.
No, daleko od toga da je time komunizam i pobijedio. U Rusiji 1917. godine
i u još petnaestak zemalja nakon Drugog svjetskog rata proklamirana je
"izgradnja socijalizma", kao "prelaznog društva",
koje je, doduše, proglašavano i "nižom fazom komu-nizma". Radilo
se o socijalizmu nerazvijenih zemalja, koji je u razvoju proizvodnih snaga
nastojao dostići i prestići kapitalizam razvijenih zemalja, a u političkom
smislu je počivao na monopolu jedne partije, komunističke, koja se proglasila
avangardom. I upravo se taj i takav socijalizam stropoštao zajedno sa
Berlinskim zidom, koji ga je bodljikavom žicom dijelio od kapitalizma.
On, naime, u kratkom vremenu nije mogao ni dostići ni prestići kapitalizam
ni u tehnologiji, ni u proizvodnosti, ni u ponudi i potrošnji dobara,
ni u razini tehničke civilizacije.
Zatvoren u sebe, suočen sa kapitalističkim svjetskim tržištem, prisiljen
na redukciju političkih sloboda, pa i na ograničavanje ljudskih prava,
socijalizam nerazvijenih zemalja raspao se u vlastitim protivurječnostima,
ustuknuo je pred razvijenijim proizvodnim snagama, većom ponudom dobara,
političkom demokracijom i većom razinom zaštite i ostvarivanja ljudskih
prava i sloboda kapitalističkog svijeta. Doduše, u nekim zemljama taj
se socijalizam još drži, odnosno još se "gradi" i "razvija",
ali globalizacija kapitala, koja je upravo na kraju 20. i početku 21.
stoljeća ušla u svoju završnicu, prijeti da ga i u tim zemljama sruši
(što ne mora uslijediti nekom vanjskom intervencijom, kao što to nije
bio slučaj ni sa raspadom socijalizma u bivšem Sovjetskom Savezu i u drugim
zemljama, mada se vodio hladni rat između kapitalističkog i socijalističkog
bloka u propagandi, politici, ekonomiji).
Socijalizam koji je bio pobijedio u nerazvijenim, neidus-trijali-ziranim,
seljačkim zemljama nije mogao, a ne može ni tamo gdje se još održao, prekoračiti
granice svoje nerazvijenosti, nije se mogao i ne može se sam iz sebe reproducirati.
Bio je, i još je tamo gdje postoji, više manje izolirani otok, ili niz
izoliranih otoka i otočića, opkoljenih oceanom kapitalističkog univerzuma,
a koji se "prirodno" održava djelovanjem kapital-odnosa: oplo-đivanjem
kapitala, ubiranjem profita.
A tek se treba roditi socijalizam razvijenosti, u 21. i idućim stoljećima.
Nije, dakle, postojao komunizam kao način proizvodnje, kao sistem društvenih
odnosa, kao ono i onakvo društvo o kojem su Marx i Engels pisali u "Komunističkom
manifesti" i koje su najavili kao neizbježno u budućnosti, po logici
historijskog kretanja, ali i uspostavljeno revolucijom kao svjesnim pothvatom
ljudi, a bit će besklasno. Komunizam je ono buduće društvo koje će se
razviti nakon "eksproprijacije eksproprijatora", podruštvljavanjem
proizvodnje i dokidanjem njezinog robnog karaktera, isko-rjenjivanjem
eksploatacije čovjeka po čovjeku, konstituiranjem u asocijaciju slobodnih
proizvođača.
Postojao je i postoji, međutim, komunizam kao ideja, kao misao revolucije,
koji nije i ne može biti poražen. Jer, kako misao može biti poražena,
osim ako je historija konačno ne odbaci, arhivira. A komunizam kao misao
revolucije i te kako je još prisutan, jednako kao što su revolucije neizbježne
i u budućnosti, premda se ne moraju manifestirati zauzimanjem Bastille
ili Zimskog dvorca. Jednako tako, postojao je i postoji komunizam kao
pokret, bolje reći kao konglomerat pokreta, koji također nije poražen
padom Berlinskog zida, premda se radi o porazu jedne političke prakse,
koju je taj pokret upražnjavao tamo gdje je došao na vlast i poduhvatio
se "izgradnje" onakvog socijalizma, i u onakvim društvenim prilikama,
koji smo naprijed okrstili socija-liz-mom nerazvijenosti.
Ako je historija u koječemu odbacila politiku i praksu komu-nista, kakvi
su oni bili i kako su se ponašali u 20. stoljeću, to ne znači da komunista
više nema i da ih više neće biti, te da je došlo do pada komunizma, kada
ga kao društva nije bilo ni u samim počecima.
Komunisti još postoje i djeluju diljem globusa u brojnim političkim partijama
koje se i dalje nazivaju komunističkim ili i drukčije, ali u biti imaju
komunističku orijentaciju, u sindikatima koji stoje pod utjecajem tih
partija, u raznim organizacijama i institucijama koje pronose komunističke
ideje, u snažnoj inte-lektualnoj produkciji, i to danas mnogo više na
Zapadu nego na Istoku, koja se još inspirira idejama izvorno izloženim
u "Komu-nis-tičkom manifestu".
Danas u svijetu ima oko 400 komunističkih partija, a njihovih članova
najmanje 200 milijuna (samo članova KP Kine ima 66 milijuna), dakle, više
nego članova bilo kojih drugih partija, socijaldemokratskih, demokratskih,
liberalnih itd. U nekim zemljama ima i po pet-šest partija komunističkog
imena, s tim što se međusobno isključuju ili svađaju. To opet pokazuje
da je iščezla monolitnost komunističkog pokreta iz vremena postojanja
Komunističke internacionale, odnosno iz vremena kada je Svesa-vezna komunistička
partija (boljševika), kasnije Komunistička partija Sovjetskog Saveza,
dirigirala svim ostalim komunističkim partijama (a prva koja to dirigiranje
više nije prihvaćala bila je Komunistička partija Jugoslavije, koja se
1948. godine oduprla Staljinovom diktatu). Odavno ne postoji neki homogeni
komu-nistički pokret, niti neka organizaciona povezanost, a pogotovo centar
komunističkih partija i njihovih transmisija.
Komunisti kao ljudi istog svjetonazora i borci za iste društvene ciljeve
nisu bili monolitni ni ranije, a pogotovo to nisu danas. No, za komuniste
u 20. stoljeću ipak vrijede dvije karakteristike: dok su se, bilo ilegalno
bilo legalno, borili za revolucionarne ciljeve koji su ih inspirirali,
bili su mahom stradalnici i heroji, a tamo gdje su i kada su došli na
vlast, kada su njihove partije postale vladajuće, a oni vlastodršci (dakako,
dijelili su se na manjinu vođa i većinu članova u samim partijama), mnogi
su postali birokrati, karijeristi, oportunisti, a neki i zločinci na čelu
i u širini repre-sivnih aparata.
Za ruske boljševike Andre Malraux svojedobno je rekao da su bili ljudi
posebnog kova. No, to su svojstvo mnogi od njih izgubili kada su nakon
pobjede Oktobra došli na vlast i što dalje to više tu vlast prakticirali
voluntaristički, birokratski, pa i uzurpatorski. Da bi onda jedni žigosali
i ubijali druge.
Za jugoslavenske komuniste u NOB-u 1941-1945. godine s pravom se pjevalo:
"Poznaje se tko je komunista, vedra čela i obraza čista". A
kada su i oni došli na vlast, mnogi među njima izgubili su čist obraz
i sposobnost ispravne orijentacije.
Komunistički pokret, odnosno komunistički pokreti u 20. stoljeću pretrpjeli
su poraz, koji se ogleda u propasti onakvog, odnosno onakvih socijalizama,
koje su inaugurirali, te bili predvodnici u njihovoj "izgradnji",
najviše zbog toga što su se zaparložili u kaljuži vlasti, što su uvelike
izgubili sposobnost promišljanja povijesnih tokova, što su postali robovi
volun-tarističkih projekcija, što su preuzeli metode manipulacije od vlastodržačkih
klasa i elita koje su svrgavali, što nisu odolijevali iskušenjima privilegija
za sebe, što su tzv. idejnu čistoću u svojim redovima čuvali ekskomuniciranjima
i egzekucijama, što su pribjegavali represijama da bi nametnuli i očuvali
tzv. više ciljeve i postizali ostvarenje svojih ideala.
Misleći da prave historiju, komunisti su u 20. stoljeću često padali daleko
ispod razine svojih uzvišenih historijskih ciljeva. Mnogi od njih su ipak
bili plemeniti zanesenjaci, a stradali su kao žrtve svojih neprijatelja,
ali i onih s kojima su bili u istoj, komu-nističkoj partiji.
Napisana je i u svijetu naširoko plasirana "Crna knjiga komunizma".
Komunisti su u 20. stoljeću tobože pobili sto milijuna ljudi. Od toga
60 milijuna samo u Kini. Ta knjiga,.koju su inače napisali bivši komunisti,
vrvi teškim neistinama. No, i bez obzira na broj komunističkih žrtava,
posebno je tragično to što su te žrtve i opet u većini bili sami komunisti.
U 20. stoljeću je inače pobijeno najmanje 300 milijuna ljudi, a od toga
u dva svjetska rata više od 100 milijuna. Za ta dva rata najmanje su pak
krivi komunisti.
U svakom slučaju, komunisti su u 20. stoljeću pokazali da nisu ljudi posebnog
kova, pogotovo onda kada su se od progonjenih revolucionara pretvarali
i u nadmene vlastodršce, a pojedinci i u okrutne diktatore.
Pokazalo se da komunisti često nisu bili na visini uloge koju im je bio
namijenio "Komunistički manifest": da stalno prednjače razumijevanjem
uvjeta, toka i općih rezultata borbe radničkog pokreta čija su avangarda
trebali biti.
Pobjedom Oktobra 1917. godine komunizam, dakle, nije pobijedio, a padom
Berlinskog zida nije poražen kao misao i pokret emancipacije, ali se odigrala
njegova drama u 20. stoljeću, koja je usporila, a nikako ne i zaustavila
kretanje ljudskog društva u pravcu društva slobode, jednakosti i bratstva,
društva u kojem je ostva-rena općeljudska emancipacija.
Na početku 21. stoljeća bila bi neophodna jedna nova analiza dostignutog
nivoa proizvodnih snaga čovječanstva i razvoja proizvodnih odnosa, koja
bi ili potvrdila ili opovrgla prognoze "Komunističkog manifesta".
A vjerojatno bi ih potvrdila. Jer, u "Komunističkom manifestu"
nagoviještena je i današnja glo-balizacija, čiji će ishod biti onakav
kakav je tamo skiciran.
Historija teče cik-cak, a uz to ipak teče sporije nego što to ljudi žele.
Kapitalizam se rađao i razvijao pet stoljeća. Kako bi se onda komunizam
mogao roditi preko noći i preko noći propasti?
PAX AMERICANA
TRAGOVIMA AMERIČKOG IMPERIJALIZMA
Filip Erceg
Cjelokupna povijest čovječanstva povijest je imperijalističkih
poredaka. Da spomenimo najvažnije: drevni Egipat i Perzija, antički Rim,
Makedonija Aleksandra Velikog, Bizant i Franačka, carska Kina, otomanska
Turska, Aus-trougarska, Velika Britanija, carska Rusija, carska i Hitlerova
Njemačka, Mu-sso-linijeva Italija, SSSR, Sjedinjene Američke Države.
Sve su one produkt svog vremena, sve one imaju svoje spe-ci-fičnosti,
ali sve njih ipak nešto objedinjuje: težnja da ako ne cijeli svijet a
ono što veći njegov dio podrede svojoj dominaciji.
Danas, pak, čovječanstvo živi u eri suvremene globalizacije, novog tota-litarizma
i - američkog imperijalizma. U eri Pax Americane.
Promatrajući povijest Sjedinjenih Američkih Država, mogli bismo grubo
naznačiti četiri razdoblja: prvo (od 1492. do 1917.) - otkriće i naseljavanje
novog kontinenta, borbe za nezavisnost i stvaranje samostalne države;
drugo (od 1917. do 1945.) - postupno uključenje u svjetsku politiku i
stvaranje respektabilne svjetske sile; treće (od 1945. do 1990.)- izrastanje
u vodeću ekonomsku, vojnu i političku silu Zapada sa sve očitijim imperijalističkim
sklo-nos-tima; i četvrto (od 1990. do danas) - definitivno preuzimanje
uloge neprikosnovenog gospodara svijeta.
Prošetajmo, dakle, stazama američkog imperijalizma.
No, krenimo redom.
Kada je Kristofor Kolumbo otkrio Ameriku (tako je nazvana
1507. po Amerigu Vespucciu), misleći da je otkrio Indiju, Evrop-ljani
počinju ulagati velike nade u "Novi svijet".
A moćne se države, poput Španjolske, Portugala, Engleske i Francuske,
počinju upravo utrkivati, pa i sukobljavati oko toga, tko će uzeti veći
dio kolača od novog kontinenta.
Otkriće, zauzimanje i naseljavanje Amerike popraćeno je ognjem i mačem.
Ondje je prije doseljenja Evropljana živjelo oko 30 milijuna ljudi, ali
će oni uskoro biti u velikom broju istrebljeni. Genocid koji je izvršen
nad tamošnjim domorocima bez premca je u dotadašnjoj povijesti čovječanstva.
Uništavanje zatečenih civilizacija Inka, Maya i Azsteka, prisilno pokrštavanje
stanov-ništva, eksploatacija prirodnih resursa, pljačkanje materijalnih
dobara (koje kod tamošnjih plemena nije imalo nikakvu vrijed-nost), ubijanje
i mučenje ljudi, pokazalo je sav "sjaj i bijedu" evropske civilizacije.
I dok je Evropa već bila kročila u manufakturni kapitalizam (nastanak
prve faze kapitalizma ubrzalo je upravo otkriće Amerike i pomorskog puta
za In-diju), ta ista Evropa je na novom kon-tinentu vratila kotač povijesti
unatrag - uvela je ropstvo (inicirao ga je španjolski kardinal Bartolomej
Delacaz).
Nije ni potrebno naglašavati koliko je besplatna radna snaga utjecala
na neobično brz razvoj američkog društva!
Ameriku su Evropljani nastanjivali taman onako kako su je međusobno podijelili.
Srednju i Južnu - Španjolci (konkvistadori), Portugalci i u manjem broju
Nizozemci, a Sjevernu - Francuzi i Englezi. Ujedno su na neka područja
naseljavani i crnci iz Afrike, hvatani u svojim postojbinama i pretvarani
u robove.
Nas, dakako, zanima geografski prostor današnjih Sjedinjenih Američkih
Država. Taj su prostor kolonizirali i eksploatirali Englezi sve do 1776.
godine, nakon što se 13 američkih kolonija, pod vodstvom Georgea Washingtona,
pobunilo protiv metropole (zbog nametnutih poreza) i proglasilo nezavisnost.
Ali time nije za svakoga zaokružen teritorij SAD-a. Sve do kraja 19. sto-ljeća
one će ga širiti, bilo kupovinom (od Francuske Lauisianu, od Španjolske
Floridu, od Engleske Texas, od Rusije Aljasku), bilo ratovima (od Meksika
otimaju prostor između Rio Grandea i Tihog oceana, od Španjolaca Filipine,
Guam i Puerto, a Kubu koloniziraju).
Te je 1776. donijeta i čuvena Deklaracija o nezavisnosti, prvi dokument
visokih demokratskih načela. U njoj je zapisano: "svi su ljudi jednaki
pred zakonom", "svi ljudi imaju pravo na sreću", "suverenost
pripada narodu", ali te će parole, nažalost, ostati još dugo samo
- parole.
I prvi demokratski ustav, inspiriran Montesquieuom, donijele su upravo
SAD, 1787. godine.
Pa ipak, treba reći, bez obzira na epohalne vrijednosti oba dokumenta,
uvijek je u SAD-u, kao i u ostalim kapitalističkim zemljama, postojao
veliki raskorak između proklamacije demo-kratskih načela i njihove implementacije
u praksi. Za primjer, uzmimo samo jedan aspekt političke demokracije -
opće pravo glasa. Ono je u SAD-u ostvareno tek nedavno, prije tridesetak
godina, kada su i crnci uvršteni u biračke spiskove.( Muškarci su, inače,
dobili pravo glasa sredinom 19. stoljeća, a žene tek nakon Prvog svjetskog
rata.)
Prvo razdoblje američke povijesti, koje smo već naznačili, obilježeno
je odbranom od kolonijalnih pretenzija, izgradnjom vlastite države i,
da nagla-simo - svojevrsnom izolacijom. Ovo potonje je kao doktrina službeno
utvr-đeno u poruci predsjednika Jamesa Monroea, od 2. prosinca 1832. godine.
Naime, u toj se poruci osuđuje kolonizacija američkog kontinenta i mije-šanje
tadašnjh evropskih sila u unutrašnje stvari SAD-a. Povod toj doktrini
bio je pokušaj penetracije američkog teritorija od strane Svete alijanse
i namjera Španjolske da ponovo uspostavi dominaciju nad njezinim bivšim
kolonijama u Južnoj Americi.
Prema tome, u to vrijeme Sjedinjene Američke Države nisu pokazivale nikakve
imperijalističke sklonosti, što je i razumljivo, jer su još, kao vrlo
heterogena država nerazvijenih proizvodnih snaga, nastojale ugrožene izvana,
prvenstveno obraniti same sebe.
Kada je Abraham Lincoln 1864. godine ponovo izabran za predsjednika, čestitku
mu je ispred Međunarodnog udruženja radnika uputio Karl Marx, koji je
inače vjerovao da će socijalistička revolucija prvo izbiti u Velikoj Bri-taniji
i SAD-u, a tadašnji ministar u američkoj vladi Charles Francis Adams uzvratio
mu je slijedećim riječima: "Vlada Sjedinjenih Država u potpunosti
je svjesna da njena politika nije niti ikada treba biti reakcionarna.
Ipak, moramo se pridržavati kursa koji nam je uvijek bio svojstven - uzdržavanje
od bilo kakve propagande i nelegalne intervencije u inozemstvu. Naši principi
nas primoravaju da primjenjujemo istu pravdu za sva ljudska bića i sve
države, i računamo na blagotvorne posljedice napora da zadržimo podršku
naših suna-rodnika, kao i poštovanje i prijateljstvo čitavog svijeta."
(Pod. F.E.)
Pokušajmo sad usporediti ove riječi, ondašnjeg republikanca Frencisa Adamsa,
s riječima sadašnjeg republikanca Georga Busha mlađeg - "SAD ima-ju
interese svugdje u svijetu", "ili ste s nama ili ste protiv
nas", pa ćemo vidjeti koliko se odonda radikalno promijenila američka
vanjska politika.
Monroeva je doktrina vladala SAD-om sve do kraja 19. stoljeća, točnije,
do 1898. godine, odkada se među političarima i biznismenima pomalo budi
intervencionističko raspoloženje.
Naime, te je godine, za mandata Mc Kinleya, izbio američko - španjolski
rat, iz kojeg su SAD izašle kao pobjednik. Mirovnim su ugovorom dobile
Puor-to Rico, Guam, Filipine (rat je brzo okončan, nakon što su počeli
sukobi s tamošnjim ustanicima i pristizati prvi sanduci s američkim vojnicima)
uz odštetu od 20 milijuna dolara i Kubu koja je stavljena pod patronat.
Evo, to je, mogli bismo reći, neki ozbiljniji početak američkog impe-rija-lizma.
Ali, imperijalizma, još uvijek daleko manje izra-ženog od onog evropskih
zemalja.
Nasljednik Mc Kinleya, Theodor Roosevelt (1901. do 1908.) izazvao je u
studenom 1903. godine rat u Kolumbiji, kako bi stvorio Panamu, preduvjet
za izgradnju kanala. No, i taj je rat bio, doduše, "lokalnog"
karaktera, ograničen na američki kontinent, pa se to u ono vrijeme tzv.
ravnoteže snaga i ne može smatrati imperi-ja-lizmom u suvremenom smislu.
Predsjednik Theodor Roosevelt prvi je ustvrdio da SAD moraju preuzeti
"ulogu međunarodnog policajca". Tu će, međutim, ulogu preuzeti,
u ogra-ničenom smislu tek poslije Drugog svjetskog rata, a u potpunosti
tek poslije raspada socijalizma.
Dolaskom na vlast demokrate Woodrova Willsona 1913. godine, nasta-vljene
su intervencije u Latinskoj Americi, pa će već pod snažnim utjecajem krupnog
kapitala Willsonov inter-nacio-nalizam (tada se to tako zvalo) dobiti
i svoju drugu stranu medalje - imperijalizam.
Sve do 1917. godine, dok su trajale najkrvavije borbe
u Evropi, Amerikanci su trgovali i sa silama Antante i sa Centralnim silama.
Američka je industrija radila punom parom, a izvoz robe preko Atlantika
se udvostručio.
No, zbog opasnosi od nadolazećeg komunizma, jer tada je već u Rusiji izbila
Februarska revolucija, te zbog interesa vojne industrije, a manje zbog
podmorničkog incidenta (koji se uzima kao povod ulasku u rat), SAD su
3. veljače 1917. objavile rat Njemačkoj.
Dakako, ne ratuje se na teritoriju SAD-a, a na evropskom ratištu američke
trupe ulaze u ozbiljnije borbe tek početkom rujna 1918. Dakle, već tada
poljo-privredno i industrijski najrazvijenija svjetska sila izbjegla je
ona strahovita razaranja koja nije mogla Evropa, u ratu je izvukla samo
materijalne koristi, a izašla je iz njega kao veliki pobjednik koji se
počinje bitno uplitati u sudbinu ne samo zemalja u svom dvorištu, u srednjoj
Americi, već i Evrope i svijeta.
Da je tome tako, vidimo iz tzv. Wilsonovih 14 točaka u kojima se, između
ostalog, predlaže: evakuacija sa svih ruskih teritorija, restauracija
Belgije, ispra-vak talijanskih granica, osnivanje neza-vis-ne Poljske,
ali i očuvanje Aus-tro--ugarske (točka 10.) i dijela Otomanskog carstva
(točka 12.), što je uvelike išlo protiv stvaranja jugoslavenske državne
zajednice.
Iz tog dokumenta izlazi na vidjelo američko licemjerstvo i politika dvos-trukih
standarda, koji će u međunarodnim odnosima doći do izražaja sjaja nešto
kasnije.
Evo, uzmimo, primjera radi, prvu Willsonovu točku: "mirovni ugovori
bit će javno raspravljani i zaključeni, a svi budući međunarodni i diplomatski
pregovori vodit će se otvoreno u duhu moguće iskrenosti." Poznato
je, među-tim, da na mirovnoj konfe-renciji u Versaillesu ni o čemu nisu
odlučivale male zemlje, već isključivo "Savjet četvorice", koji
su sačinjavali predstavnici Italije, Britanije, Francuske i SAD-a, i da
su se odluke donosile u zatvorenim pro-storijama, daleko od očiju javnosti.
Ili, gdje se u točki 9 traži: "ispravak talijanskih granica duž linije
koje jasno određuju princip nacionalnosti." A znamo je udovoljeno
impe-rija-lističkim apetitima Italije što joj je obećano još 1915. tajnim
Lon-donskim ugovorom.
Možda je ipak najznačajnija točka Willsonovog dokumenta ona zadnja, četrnaesta,
u kojoj predlaže osnivanje jedne nadnacionalne organizacije, "kako
bi velikim i malim državama bile pružene iste garancije političke nezavisnosti
i teritorijalnog integriteta."(!). Ova će točka biti, kao što znamo,
kamen temeljac budućoj Ligi naroda.
Iako je, dakle, njezino stvaranje inicirano od predsjednika SAD-a, ta
drža-va neće postati njezin član.
Zašto?
Tada je još bila izražena bipolarnost na američkoj političkoj sceni, između
izolacionista i intervencionista. Ovi su prvi bili i protiv ulaska u Prvi
svjetski rat, pa po prirodi stvari onda i protiv ulaska u Ligu naroda,
a ovi drugi su smatrali da SAD trebaju samostalno koristiti svoju moć
i silu u svijetu, bez ogra-niča-vanja sa strane. Između tih dviju sukobljenih
koncepcija jedini mogući kom-promis mogao je biti - neulazak SAD-a u Ligu
naroda.
Poslije će, usporedo s razvojem kapitalizma u SAD-u, izolacio-nizam spla-šnjavati,
a intervencionizam bujati. Sasvim logično, jer kapital sadrži koz-mopolitski
karakter i njemu, dakako, ne odgovara nacionalistička izoliranost i učmalost.
Na pitanju izolacionizma i intervencionizma dolazilo je u početku do razmimoilaženja
između dvije vodeće američke stranke - demokratske i repu-blikanske. Demokratska
je bila uglavnom intervencionistički orijentirana, a republikanska izolacionistički.
No, tamo negdje pred Drugi svjetski rat inter-ven-cionizam će prevladati
u obje stranke, pa više između njih neće biti nekog značajnijeg razmimoilaženja.
Danas, i jedna i druga stranka potpuno jednako gledaju na vanjsku poli-tiku
SAD-a.
U razdoblju između dva svjetska rata, elita sveučilišnih pro-fesora, novi-nara,
bankara i pravnika formiraju Savjet za vanjske poslove, koji vrši ogroman
utjecaj na vladu i javno mnijenje, služi kao eksponent krupnog kapitala
i zago-vara američki inter-vencio-nizam u međunarodnim odnosima. U tom
će Savjetu kasnije sjediti, između ostalih, John Foster Dulles, budući
državni sekretar predsjednika Dwightea Eisenhowera (zastupao je jedno
vrijeme interese Tre-ćeg Reicha), Nellson Rockefeller, poznati milijarder
i Henry Kissinger, budući savjetnik predsjednika Nixona i jedan od najvećih
ideologa američkog impe-rijalizma.
Taj će Savjet vjerno služiti i republikanskim i demokratskim vladama.
Od 1922. do 1929. godine, dok je trajalo razdoblje tzv. privre-mene sta-bilizacije
kapitalizma, Sjedinjene Američke Države bilježe ubrzani razvoj eko-nomije.
Osvajaju široka tržišta, ne samo u Južnoj Americi, već i u zemljama pod
britanskom dominacijom, u Aziji i na Dalekom Istoku. No, za razliku od
starih kolonijalnih sila, koje su tuđe zemlje osvajale topovima, Sjedinjene
Američke Države to već u ono vrijeme rješavaju puno suptilnije, ne osvajujući
teritorij, već tržišta, one na taj način formiraju svoju ekonomsku i političku
zonu utjecaja.
Tih godina se američka privreda toliko osokolila da je nekontrolirana
pro-iz-vodnja (po načelu laissez faire - laissez passer) dovela do hiperprodukcije
i, slijedom toga, do izbijanja velike ekonomske krize 1929. godine.
Sve je počelo naglim padom dionica na njujorškoj burzi, u petak 24. listo-pada
(poznatom kao "crni petak), a nastavilo se zaustavljanjem industrijske
proizvodnje i zatvaranjem banaka. Rezultat krize bio je drastični porast
neza-poslenosti (13 milijuna 1932. godine).
Po domino efektu, kriza se iz SAD-a proširila i na ostale kapitalističke
zemlje, prvenstveno one visoko razvijene.Uspijeva je izbjeći jedino mlada
socijalistička zemlja - SSSR, stavljena u izolaciju.
Velika ekonomska kriza je trajala do 1933. godine, i nadišla je po ukupnoj
materijalnoj šteti Prvi svjetski rat. I toliko uzdrmala kapitalistički
svijet da se on razvojem vojne industrije počinje već pripremati za novi
rat.
Za predsjednika SAD-a izabran je 1933. Franklin Delano Roosevelt. On izlaz
iz krize nalazi u državnom intervencionizmu, pa pokreće niz mjera za oživljenje
američke privrede, tzv. New Deal, koji se uzima kao prvi primjer "državnog
kapitalizma".
"Moja je administracija spasila sistem profita i slobodnog poslovanja
i spriječila da taj sistem padne u provaliju..." , govorio je tada
Roosevelt.
I doista, američka se privreda nakon New Deala uvelike oporavila, ali
je nezaposlenost ostala još izrazito visoka. Sve do 1940. u SAD-u nikad
neće biti manje od 7 milijuna nezaposlenih.
Koliko će rješenju i tog problema doprinijeti Drugi svjetski rat?
Dok je Hitlerova čizma gazila Evropu, Sjedinjene Američke Države su sa
sigurne udaljenosti to promatrale pomalo ravnodušno, nastojeći ostati
po stra-ni, pou-čene dobrim iskustvom iz Prvog svjetskog rata, a po mogućnosti
razviti i ratnu trgovinu barem s jednom od zaraćenih strana. Nije im nikako
odgo-varalo da rat zahvati i njihov teritorij, i to nedugo nakon što su
jedva prebrodili veliku ekonom-sku krizu. A da su mislili direktno izbjeći
rat, potvrđuje i njihova zate-čenost japanskim napadom na Pearl Harbor
i nespremnost da učinkovito odgovore. Ali, ipak su SAD i u Drugom svjetskom
ratu uspjele izbjeći sukobe na vlastitom teritoriju, što se za poslijeratni
uzlet privrede pokazalo spaso-nosnim.
Upravo zbog odsutnosti ratovanja na teritoriju SAD-a (u pet stoljetnoj
povijesti te države vodili su se kraći ratovi s Meksikom i Španjolskom,
te ratovi između kauboja i indijanaca i građanski rat Sjevera i Juga od
1861. do 1865.), prvobitne eksproprijacije, besplatne ropske snage, pa
i utjecaja "pro-tes-tanske etike", SAD su uspjele postati i
najrazvijenija kapitalistička zemlja.
Dok je ekonomija drugih zemalja u ratu razarana, američka je pak doživ-ljavala
ekspanziju.
U Drugom svjetskom ratu Velika Britanija postaje glavni saveznik SAD-u
(da bi se njihovo čvrsto savezništvo nastavilo i nakon rata, sve do današnjih
dana), a SAD na zapadnom frontu vodeća sila antifašističke koalicije.
Poput Willsona, koji je po završetku Prvog svjetskog rata predložio os-nivanje
Lige naroda, ali SAD nisu postale njezin član, tako je i Roosevelt pred
završetak Drugog svjetskog rata, na Teheranskoj konferenciji 1943., predložio
osnivanje OUN-a, koji je trebao biti tobože puno efikasniji od Lige naroda.
Zbog sukoba interesa velikih svjetskih sila, a naročito SAD-a i SSSR-a,
UN će vrlo aljkavo funkcionirati u poslijeratnom razdoblju (na njegove
odluke SAD su 150 puta stavile veto, a SSSR 162), i više služiti kao statista
tadašnjim rivalima.
Od početka devedesetih SAD sve otvorenije zaobilaze UN (usput rečeno,
najveći su mu dužnik) i po svom nahođenju donose odluke koje se itekako
tiču međunarodne zajednice.
Ono zbog čega su se intervencionisti u Willsonovo doba protivili ulasku
u Ligu naroda - samovoljno ponašanje SAD-a u svijetu bez kontrole odozgo
- postalo je conditio sine qua non američke politike, pa i nakon ulaska
u stalno članstvo Vijeća sigurnosti UN-a.
No, recimo još ponešto o razdoblju američke povijesti od 1945. do 1990.
Drugi svjetski rat završava bacanjem atomske bombe na
Hiro-ši-mu i Naga-saki, 6. i 9. kolovoza 1945. godine. Amerikanci su atom-sko
oružje proizveli još u toku rata i čekali samo pogodan tre-nutak kada
će ga upotrijebiti. Japan bi kapitulirao ubrzo, i bez bacanja atomske
bombe, koja je samo ovako bes-potrebno oduzela preko milijun nedužnih
života i ostavila zastrašujuće gene-racijske pos-ljedice.
Kao da nije bilo suviše fašističkih zločina u toku Drugog svjetskog rata,
pa je i jedna zemlja antifašističke koalicije, pri njegovu kraju, trebala
počiniti još jedan teški zločin protiv čovječnosti?
No, bacanje atomske bombe na Japan, kao da je generalna proba za atom-ski
rat sa SSSR-om, koji tada nema atomsko naoru-žanje(izradit će ga tek po-čet-kom
pedesetih). Naime, SAD i Zapad nastoje što prije srušiti SSSR i soci-jalizam,
pa makar i po cijenu nuklearnog rata.
Odmah nakon Drugog svjetskog rata SAD počinju instru-mentalizirati sve
najznačajnije svjetske institucije moći. I UN i MMF i Svjetska banka dobivaju
sjedište u SAD-u i padaju pod utjecaj američkog političkog i biznis lobija.
Roosevelt je umro pred sam kraj rata. Na njegovo je mjesto došao dota-dašnji
potpredsjedni Harry Truman. S njime pak nastupa poslijeratno raz-doblje
američkog imperijalizma.
Niču različite teorije o sputavanju SSSR-a i komunizma. Predlaže se, pri-mjera
radi, stvaranje "containmenta" (u prijevodu: okruženje, zadržavanje,
kočenje) oko SSSR-a, nekog novog "sani-tare coridone". Stvaranje
prvih "okru-ženja" započelo je 1947. američkom intervencijom
u Grčkoj i Turskoj, odno-sno slanjem vojne, tehničke i financijske pomoći
tim zemljam radi spašavanja i učvršćivanja proameričkih režima.
U Trumanovoj poruci Kongresu, od 12. ožujka 1947., naziru se glavni obrisi
nove, tzv. Trumanove doktrine, koja promovira američki inter-ven-cionizam.
U toj poruci stoji i ovo: "Čitav svijet treba prihvatiti američki
sistem. A američki sistem može preži-vjeti i u samoj Americi samo ako
postane svjet-skim sistemom."
A to je, eto, kratka i jasna formule suvremene globalizacije, započete
dale-ko ranije nego što se misli.
Trumanova doktrina se pojavila kao sušta suprotnost Mon-roevoj doktrini
i okrenula novu stranicu američke politike.
Tek što je završio Drugi svjetski rat, odmah je takoreći započeo novi,
"hlad-ni rat". To je bio, najkraće rečeno, rat Zapada i Istoka,
kojeg je, to treba na-glasiti, bez obzira i na sve negativnosti tadašnjeg
Istoka, započeo Zapad. Uos-talom, i sam akronim "hladni rat",
prvi je upotrebio američki delegat u OUN-u Bernard Baruh.
Od 1945. Zapad, predvođen SAD-om, kontinuirano provocira SSSR, a time
i ostale zemlje istočnog bloka, i naprosto izaziva sukob.
Uplitanje SAD-a u politiku evropskih država poslije Prvog svjetskog rata,
simbolično je, u usporedbi s onim što se događalo nakon Drugog svjetskog
rata.
Koliko je američka vanjska politika postala prodorna pokazuje i perfidni
plan ekonomske pomoći Evropi - Marshallov plan.
Tim se planom trebalo konzervirati kapitalističke društveno-ekonomske
poretke u zapadnoj Evropi, dakle zaustaviti nadolazeći val socijalizma,
ali, dakako, i pospiješiti izvoz američkog kapitala.
Marshallov plan je bio izrazito antikomunistički usmjeren. Iako u početku
namjenjen za cijelu Evropu, uskoro će se ograničiti samo na zapadnu. Drugim
riječima, pomoć su mogle dobiti isključivo one zemlje koje su podržavale
politiku SAD-a. Pa tako poglavlja "Ograničenje pomoći" piše
da će SAD uskra-titi pomoć nekoj zemlji: "kada uslijed političkih
promjena pomoć prestaje biti u skladu s interesima Sjedinjenih Država."
Na temelju tog plana, u travnju 1948. osnovana je Organizacija za evrop-sku
ekonomsku suradnju (OEEC). Ukupna američka pomoć, a ustvari dobra investicija,
iznosila je 15 milijardi dolara, koja će se oplođena za nekoliko godina
vratiti nazad. Od tada evropski kapital značajno pada pod utjecaj ame-ričkog
kapitala.
U međuvremenu, u SAD-u traje bjesomučna antikomunistička kampanja. Razbijaju
se sindikalne organizacije, guše radnički nemiri, hapse i maltretiraju
komunisti, montiraju sudski procesi i sl. Po tzv. Makaranovom zakonu (Pat
McCarran), 1954. je KP SAD-a proglašena ilegalnom. Cjelokupna antiko-munistička
histerija kulminirala je makartizmom (nazvanim po Raymondu McCar-thyu,
predsjedniku zloglasnog Komiteta za ispitivanje anti-ame-ričke djelatnosti
Senata), za koji je Albert Einstein rekao jednom prilikom, da je "američaka
varijanta hitlerizma".
Daljnji korak u razvoju imperijalizma osnivanje je NATO pakta 1949. u
Washingthonu.
Ta je vojno-politička asocijacija osnovana tobože zbog odbrane zapadnih
zemalja od eventualne agresije SSSR-a i istočnog bloka, ali, osnivanje
su ini-cirale SAD iz sasvim drugog razloga. Vojna industrija toliko narasta
da postaje glavni kotač ekonomskog razvoja (90 posto industrije odpada
na vojnu, pa će poslije predsjednik Dwaight Eisenhower ukaziti na opasnost
tzv. vojno-in-dustrijskog kompleksa koji proždire američko društvo), a
i njezini proizvodi traže itekako tržište. Moralo se, dakle, preko NATO
pakta omogućiti prodaju naoružanja saveznicima, a ujedno i demonstrirati
moć pred SSSR-om.
Sjevernoatlanski pakt trebao je biti regionalnog karaktera, kako to uos-talom
propisuje član 52 Povelje UN-a, ali on to nikad neće biti. SAD će pružiti
svoje pipke u sve dijelove svijeta, putem raznih vojno-političkih saveza,
kao što su: Manilski pakt ili SEATO, Bagdadski pakt ili CENTO, Interamerički
ugovor ili RIO pakt. Ili putem bilateralnih ugovora s nizom država za
slobodno koriš-tenje vojnih baza, a naročito s onima koje se nalaze na
tzv. perifernim točkama svijeta, kao što su: Japan, Južna Koreja, Tajvan,
Novi Zeland, Španjolska, Panama i dr.
Pod kraj 1955. SAD već imaju vojne baze u više od 40 država širom svijeta,
a samo oko SSSR-a 995 (danas su vojno prisutne u 132 od 190 država članica
UN-a).
Svi ti paktovi i bilateralni ugovori nastali su pod krinkom borbe protiv
"komunističe opasnosti i sovjetske penetracije".
Da ne zaboravimo, Varšavski pakt je stvoren tek 1955., kao reakcija na
primanje SR Njemačke u NATO, čime se čaša strpljenja SSSR-a napokon pre-lila.
Dakle, Sjedinjene Američke Države izrastaju sredinom prošlog stoljeća
u najag-resivniju zemlju svijeta. Potiču mnoge ratove, a u nekima otvoreno
i sudjeluju (Koreja, Kuba, Malezija, Filipini, Vijetnam, Laos, Kambodža...).
Staju na stra-nu reakcionarnih režima (Grčka, Tajvan, Čile, Afganistan,
Iz-rael...). Vode pedesetih i šezdesetih godina dva velika kopnene rata
- korejski i vijetnamski. Obadva gube.
Poučene onda lošim iskustvom kopnenih ratova, poslije će, a naročito u
današnje vrijeme, promijeniti strategiju ratovanja, oslanjajući se više
na ratove iz zraka (tzv. humano bombardiranje), koji oduzimaju manje ljudskih
života, a prije dovode neprijatelja do kapitulacije.
Po nekim procjenama, SAD su do sada izazvale oko 70 lokalnih ratova. O
njima bi se moglo još štošta reći, ali nekom drugom prilikom.
Čak je i predsjednik J. F. Kennedy, za koga vlada uvjerenje da je bio
veliki demokrata i humanista, što u neku ruku stoji kad je u pitanju unutrašnja
poli-tika (možda je zato i ubijen?!), također vodio agresivnu vanjsku
politiku.
Poznat je Kenedyjev projekt atlanske ekonomske i političke zajednice,
kojom je nastojao integrirati zapadne kapitalističke zemlje, a imajući
na umu njihove velike ekonomske potencijale, značajne za daljnju američku
robnu ekspanziju.
Poznat je i Kennedyjev program "Savez za progres", kojim je
nastojao spriječiti osnažene socijalističke pokrete u Latinskoj Americi.
No, pored toga, Kennedy je 1961. naredio iskrcavanje kontra-revo-lucio-narnih
emigrantskih snaga u Zaljevu svinja, a onda i bombardiranje Kube. Naredio
je i napad na Vijetnam.
Pa, ipak, ne smiju se zaboraviti ni Kennedyjevi dobri potezi na unutrašnjem
polju (suzbijanje rasne segregacije), kao ni oni na međunarodnom: ugovor
o primirju u Laosu, zatopljenje odnosa s Moskvom, sporazum o nuklearnom
razoružanju - što je vjerojatno razljutilo neke ratnohuškačke krugove.
Ti su krugovi inače bili vrlo utjecajni u američkom društvu, a razvili
su i morbidnu vojnu doktrinu - "ravnoteža straha", po kojoj
je, zamislite, mir više vjerojatan ako se dva bloka permanentno, ali uravnoteženo
naoružavaju i tako održavaju stanje stalne među-sobne napetosti i straha.
Valja još reći da je američka obavještajna služba CIA bila i ostala leglo
ratnih huškača, a i najveća svjetska teroristička organizacija. Nema ni
jednog značajnijeg političkog zapleta ili ratnog sukoba u koje nisu umješani
njezini prsti. Od rušenja vlade Mohameda Mosadika u Iranu pa do ubistva
Salvadorea Alliendea u Čileu, od pripremanje invazije na Kubu pa do finan-ciranje
talibana u Afganistanu (!), od poticanja nemira na Cipru pa do rušenja
Jugoslavije...
Evo nas, najzad, i do posljednjeg razdoblja američkog
impe-rijalizma.
Krajem osamdesetih godina SAD pružaju svestranu poli-tičku i financijsku
podršku antisocijalističkim i nacionalističkim pokretima i strankama širom
istočnog bloka.
Nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a, postaju jedina supersila,
koja sada nesmetano, po svojim uzusima, kroji "novi svjetski poredak"
(ter-min je prvi upotrebio 1990. Georges Bush st.).
Do raspada SSSR-a, svijet je bio blokovski podijeljen, što je značilo
da SAD moraju donekle obuzdati svoje imperijalističke apetite u korist
snažnog konkurenta, a poslije raspada, postaje unipolaran, što znači da
SAD više nema tko obuzdati.
Sve je podređeno jednom centru moći, jednoj državi. I UN i NATO i MMF
i Svjetska banka... Ama baš sve.
U svijetu je krahirao jedan totalitarizam, tzv. komunistički, sovjetski,
koji se hrvao s drugim totalitarizmom, tzv. neoli-beral-nim, američkim.
Ovaj sada nesmetano zauzima cijeli globus, pa utoliko svoju politiku i
naziva globa-li-zacijom.
Ako je imperijalizam najviši stadij kapitalizma, onda je globalizacija
najviši stadij imperijalizma. A lice i naličje takve globalizacije upravo
su SAD.
Još je T. Roosevelt SAD-u namjenio ulogu svjetskog policajca, ali, kako
je to dobro primijetio poznati slovenski sociolog Tonči Kuzmanić, policajac
je u službi zakona, a nije iznad zakona, zar ne?
A SAD se posljednjih godina stavljaju iznad zakona, iznad Vijeća sigur-nosti,
iznad Međunarodnog kaznenog suda, a bogme i iznad NATO- pakta.
I dok su prije neprijatelji bile socijalističke zemlje, sada su uglavnom
islamske. I dok su prije neprijatelji bili komunisti, sada su teroristi.
Kao što je borba protiv komunizma krila iza sebe ekonomske interese, tako
to danas krije i borba protiv terorizma (koji je jednim dijelom rezultat
američke politike i neoliberalne globalizacije).
Kao što je jučer vojni angažman SAD-a u Kolumbiji bio tobože zbog borbe
protiv trgovine drogom, pa je proširen na borbu protiv političkog nasilja,
a ustvari zbog zaštite naftovoda kojim se nafta iz unutrašnjosti transportira
do rafinerija na obali, tako je i danas borba protiv oružja za masovno
uništenje u Iraku (kao da ga SAD nemaju!) ustvari borba za bliskoistočni
naftovod.
Da će SAD imati neprijateljski stav prema nekim, ponavljamo - nekim, islamskim
državama (očigledna je politika dvostrukih standarda) pokazalo se već
početkom devedesetih, kada je izvršen napad na Irak (Zaljevski rat).
Strategija kojom treba zadovoljiti povećane potrebe SAD-a za naftom objavljena
je u dokumentu "Nacional Energy Policy Develpment Group", koji
je potpisao potpredsjednik Dick Cheney.
Naime, SAD će 2020., a ova se strategija odnosi na razdoblje od 25 godina,
morati uvoziti 60% više nafte nego danas, jer rezervi ima za jedva deset
godina, pa to već izaziva paniku u naftnim korporacijama i političkim
strukturama.
Još kad znamo da se u Perzijskom zaljevu nalazi dvije trećine svjetskih
energetskih rezervi, bit će nam puno jasnije zašto se po drugi put sprema
na-pad na Irak( ta zemlja posjeduje naftne rezeve za više od jednog stoljeća)
Sjedinjene Američke Države nastojat će osigurati slobodno korištenje najvećih
izvorišta nafte u Perzijskom zaljevu(otud interes za Irak, Iran, Saudij-sku
Arabiju) i u Kaspijskom bazenu (posebno u Kazahstanu i Azerbejdžanu).
Što se tiče Perzijskog zaljeva, potrebno je za prvu ruku srušiti režim
Sa-dama Huseinna i uspostaviti proamerički režim.
Što se tiče Kaspijskog bazena, potrebno je osigurati slobodni pro-laz
nafto-voda od Kazahstana i Azerbejdžana preko Turske, Bu-gar-ske i Rumunjske
do Mađarske( sve četiri su članice NATO-a).
Osim toga, vojne baze SAD-a u BiH, Kosovu i Makedoniji, strateški su izuzetno
važne, jer se odatle može kontrolirati cijeli Mediteran, dakle "srce
svijeta", a time i Kaspijski bazen.
Zbog svojih strateških interesa, Sjedinjene Američke Države su instru-menalizirale
i NATO pakt, a to je bilo više nego očiti kada je 1999. izvršen napad
na SR Jugoslaviju.
NATO je inače samo dva puta upotrijebio silu otkad postoji, prvi put 1995.
protiv bosanskih Srba, a drugi put 1999. protiv SRJ, a to znači, u oba
slučaja, izvan svojih granica, čime je ozbiljno povrijedio svoj vlastiti
Statut, te Povelju UN-a i ustave većine zemalja članica.
Mediteran, Bliski i Daleki Istok, najvažnije su strateške točke SAD-a.
Nakon 11. rujna 2001. i napada na Afganistan, mnogi će reći: "ništa
više neće biti kao prije". I neće, doista! Pentagon je vojno i geostrateški
podijelio svijet na pet dijelova (tzv. UNECOM), i predvidio postavljanje
antiraketnog štita, kojim bi se zaštitile "demokratske" zemlje
od "nedemokratskih", pa i preselio jedan dio nuklearnog oružja
u svemir, kako bi se valjda i odande mogao kon-trolirati svaki kutak zemlje.
A izradio je i novu vojnu strategiju "preventivnog ratovanja",
koja predstavlja veliku opasnost za suvremeno čovječanstvo. Što znači
preventivno djelovati, da li osuti bombe po svakoj državi, koja po svo-jevoljnom
izboru Georga Busha ne ulazi u "osovinu dobra".
Naime, američki predsjednik je svrstao države svijeta u "osovinu
dobra" i "osovinu zla", kao što su nekad davno Rimljani
dijelili narode na civilizirane i barbare.
Poznato je koje to države ulaze u "osovinu zla", jer ih je jednom
Bush javno prozvao, i one će kad-tad biti napadnute. Bez obzira koja stranka
bila na vlasti i tko bio predsjednik, jer američka politika je usko povezana
s ekonomijom, ekonomija s vojnom industrijom, a vojna industrija s ratovima.
Ratovi su u naravi svakog imperijalizma. Pa tako i američkog.
Vojni proračun za obranu SAD-a uskoro će biti veći od proračuna devet
najrazvijenijih država na svijetu, a u 2003. iznosit će frapantnih 379
milijardi dolara (45 milijardi više nego 2002.).
I na kraju, postavlja se pitanje, koliko će još dugo SAD gospodariti svije-tom?
Na to pitanje je nemoguće odgovoriti.
No, jedno je izvan sumnje: "svako carstvo je za svoga vakta".
Sjedinjene Američke Države su danas na vrhuncu svoje moći, a to znači
i na početku kraja te moći.
GLOBALIZACIJA: SOCIJALISTIČKA PERSPEKTIVA
Nick Beams
Nick Beams, član Internacionalnog izdavačkog odbora svjetske
so-cija-lis-tičke Web stranice na Internetu i nacionalni sekretar Socijalističke
partije Aus-tralije (Socialist Equality Party of Australia) održao je
još 2000. godine pre-da-vanje na šest australskih univerziteta: "Globalizacija:
socijalistička perspektiva". Predavanje je kasnije tiskano i u tri
dijela plasirano na Internetu, odakle smo to predavanje "skinuli",
te ga donosimo u "Hrvatskoj ljevici", kako bi se čitaoci našeg
lista pobliže upoznali s neotrockističkim gledištima.
I.
Dolazak 21. stoljeća je sasvim razumljivo pobudio zanimanje za retro-spektivnim
ispitivanjem proteklih 100 godina. Postavilo se pitanje u kojem se smjeru
razvija naša civilizacija. Ne radi se samo o smjeni stoljeća, već o tome
da suvremeno društvo prolazi kroz ogromne transformacije, koje će utjecati
i na život budućih generacija.
U proteklom vremenu je došlo do začuđujućeg razvoja znanosti i teh-nologije,
a da spomenemo samo kompjutorizaciju, teh-nologiju gena i sred-stava komunikacija,
o kojima se donedavno moglo samo sanjati. Ali ovaj enor-mni rast znanosti
i tehničkog znanja, kao i proizvodnih snaga čovječanstva, stoji u oštrom
kontrastu prema drugim prevladavajućim osobinama našeg vremena - sve snažnijem
osjećaju socijalne bespomoćnosti i retrogradnom trendu u odnosu na društveni
položaj ljudi.
Ogromne promjene u samim proizvodnim procesima unatrag posljednja dva
desetljeća prošlog stoljeća, udružene s glo-balizacijom svih aspekata
eko-nomskog života, potisnule su u stranu svu staru političku i ekonomsku
si-gurnost. Mase ljudi čitavog svijeta našle su se uhvaćene u nekoj vrsti
vrtloga i u takvim situacijama u kojima su bile gurnute na ovaj put od
sila kojima one nisu mogle upravljati, a koje, kako izgleda, imaju takav
karakter da se čini da nitko s njima ne može upravljati ni kontrolirati
ih. Svaki dan donosi nove katastrofe: ogromni porast gladi, građanske
ratove i etničke sukobe, likvi-di-ranje pro-izvodnih pogona, smanjenja
broja poduzeća i smanjenje društvenih usluga.
A tu je i prijetnja velike financijske krize koja visi iznad čitavog svijeta.
Na nju su upozoravale financijske oluje koje su bjesnile kroz globalnu
kapi-talis-tičku ekonomiju u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća.
U antičkim vremenima ljudi su konzultirali zvijezde, da bi spoznali neke
smjernice koje bi im mogle poslužiti kao vodič za njihove akcije, ili
su gledali znakove u samoj prirodi da bi razaznali jesu li im bogovi naklonjeni.
Moderni je čovjek odbacio takve postupke. Ali ipak svaki dan milijuni
ljudi širom svijeta pažljivo prate Dow Jones ili NSDAQ, ili neke druge
indexe na burzovnom tr-žiš-tu dionica, ne bi li predvidjeli što bi im
se moglo dogoditi sutra. Kao da socijal-ni i ekonomski razvoj određuju
brojevno stanje raznih indeksa!
Da je došlo do ogromnog porasta nesigurnosti, nije nikakva novost. U stvari,
sadašnja situacija je rezultat procesa koji su inherentni samom razvoju
globalnog kapitalizma i u njemu su prisutni od samog početka. Još pred
150 godina, Marx je u "Komunističkom manifestu" pisao da buržoazija
ne može egzi-stirati a da neprestano ne revolucionira sredstva za proizvodnju
i odnose proizvodnje, a da neprestano ne revolucionira ukupne društvene
odnose... Neprestani prevrat proizvodnje, neprestano mijenjanje svih društvenih
od-nosa, neprekidna nesigurnost i turbulencija razlikuje buržujsku epohu
od svih prijašnjih. Svi društveni odnosi sa njihovim starim predrasudama
jednostavno se ruše, a svi novi odnosi zastarjevaju već i prije nego što
uzmu maha. Sve što izgleda fiksno topi se u zraku, sve što je sveto postaje
profano i čovjek je na koncu prisiljen da se trijezno suoči sa stvarnim
uvjetima života i formira svoj odnos prema svijetu.
Polazeći upravo od tih konstalacija iz "Komunističkog ma-nifesta",
pokušat ćemo sagledati uvjete današnjeg stvarnog života i naznačiti obrise
budućnosti. Australian financial review obavio je, u rubrici "Vaše
mišljenje" napis: "stvarno nam nikada nije bilo tako dobro",
u podnaslovu je stajalo: "Naše današnje blagostanje zahvaljujemo
kapitalističkom slobodnom tržištu". Tu se kon-statira da su ljudi
koji žive u današnjim naprednim ekonomijama naj-bogatiji i najnapredniji
ljudi kakve svijet dosad nije upoznao. "Mi uživamo na bespri-mjernoj
razini individualno zdravlje, du-govječnost, pokretljivost, sigurnost,
obrazovanje i ostale ljepote života. Možemo sa sigurnošću reći da je problem
postizanja i osiguranja blagostanja i slobode-centralni ljudski problem
od davnina i tokom 20. stoljeća napokon u biti riješen".
U istom se napisu konstatira da je kapitalizam dokazao svoju superi-or-nost
nad socijalizmom i to upravo u onim stvarima za koje je socijalizam tvrdio
da ih može najbolje riješiti i na taj način poboljšati sudbinu običnih
ljudi i žena. "Ako smo mi svi danas za kapitalizam, to je zato što
smo mi moderni ljudi-desni, lijevi i u centru - duboko prožeti idejom
jednakosti, a kapitalizam se pokazao kao poredak koji zastupa ideje najveće
jednakosti među ljudima."
Dakako, te su tvrdnje pretjerane, i zapravo bedaste. Ali se ne razlikuju
u biti od onih hvalospjeva kojih je bio pun zrak na početku posljednjeg
deset-ljeća 20. stoljeća, kada su kolaps sta-ljinističkog režima u Sovjetskom
Savezu i zemljama istočne Evrope bili pozdravljeni kao "smrt socijalizma"
i konačna pobjeda slobodnog tržišta.
S parlamentarnih govornica, i sveučilišnih katedra, u no-vinskim člancima
i u akademskim časopisima neprestano se postavljalo: veliki ideološki
i poli-tički sukobi i borbe dvadesetog stoljeća su završeni. Odsada će
tržište, za-snovano na privatnom vlasništvu sredstava za proizvodnju i
privatnim finan-cijskim izvorima, u konkurentskoj utakmici, a u svrhu
akumulacije profita i interesa kapitala, neosporno vladati svijetom. Neki
su išli čak tako daleko da su proglašavali "kraj povijesti".
No, svi oni koji su najavili "smrt socijalizma" nisu uzimali
u obzir činjenicu da Staljinov režim ni u kojem slučaju nije pružao ništa
od izvornog socijalizma, već se radilo o vladavini birokracije, koja se
služila brutalnim represalijama nad radničkom klasom i brutalnim umorstvima
vođa revolucije.
Nisu iznijete nikakve činjenice koje bi dokazivale da je kapitalističko
tržiš-te jedini oblik socijalne organizacije sposobne da preživi.
Sve je počelo naglašavanjem neograničenog slobodnog tržišta u politici
Reagana i Margareth Thatcher 80-ih godina. I onda se to nametalo po cijelom
svijetu. Socijaldemokratske partije, koje su desetljećima proklamirale
moguć-nost reformiranja kapitalizma s ciljem poboljšanja životnih uvjeta
masa sta-nov-ništva, bacili su u koš politiku socijalnih reformi. Sindikalne
su vođe požurile u partnerstvo sa kapitalom, kako bi sebi osigurali profitabilnost
i "internacionalnu konkurenciju" na globalnom tržištu, dok su
vođe nacionalnih režima u takozvanim nerazvijenim zemljama napuštale programe
razvijanja nacionalnih ekonomija, proklamirajući svoju spremnost da omoguće
glo-balnom kapitalu investiranja u njihove zemlje kao i svoju privrženost
prin-cipima slobodnog tržišta.
U proteklih dvadeset i pet godina koje su kulminirale sa enormnim raz-vojem
u desetljeću 1990.-2000., sve ekonomske organizacije čitavog svijeta došle
su pod utjecaj globalnog kapi-talističkog tržišta. U nijednom drugom periodu
ljudske povijesti nije taj kapital imao takvu dominaciju. To nas stavlja
u poziciju da moramo suditi o izjavama i tvrdnjama zagovornika tog tržišta,
pitajući se može li sve to izdržati test povijesnog iskustva.
Prije svega, suočeni smo sa začuđujućim porastom socijalne nejednakosti
diljem svijeta. Bogatstvo koje ima 475 milijardera na svijetu, na primjer,
ekvi-valentno je dohotku koje ostvari više od 50 posto svjetskog stanovništva!
A to je nekih tri milijarde ljudi. A omasovljenje bogataša se ubrzava.
Broj mili-jardera samo u Sjedinjenim Američkim Državama porastao je od
13 u 1982. godini na 149 u 1996. godini i taj raste se i dalje nastavlja.
Prema izvještaju komiteta za razvoj Ujedinjenih naroda, trojica naj-boga-tijih
pojedinaca u svijetu imaju bogatstvo koje prelazi zajednički GDP 48 najnerazvijenijih
zemalja, 15 najbogatijih pojedinaca imaju imovinu koja vrijedi više nego
ukupni GDP podsaharske Afrike, a 32 najbogatijih pojedinaca imaju bogatstvo
koje je veće nego GDP čitave južne Azije. Imovina najbogatijih 84 pojedinaca
premašuje GDP Kine, sa njezinih 1,2 milijarde stanovnika!
U kakvom se položaju nalazi većina svjetskog stanovništva?
Od 4,8 milijardi ljudi koji žive u takozvanim razvijenim zemljama, skoro
tri petine nema sanitarne uređaje u kućama, jedna trećina nema pitke vode,
a jed-na četvrtina nema adekvatan stambeni prostor, dok je jedna petina
pot-hra-njena, a isti postotak nema pristupa minimalnom nivou zdravstvenih
usluga.
U razdoblju od 1960. do 1994. godine razlika u dohotku po glavi stanov-nika
između petine najbogatijih stanovnika zemlje i petine najsiromašnijih
više se nego podvostručila, s 30:1 na 78:1. Već 1995. taj se odnos povećao
na 82:1.
U 1997. godini najbogatija petina svjetskog stanovništva prisvajala je
86 procenata svjetskog dohotka, dok je najsiromašnija petina prisvaja
samo 1,3 posto. Više nego 1,3 milijarde ljudi prisiljeni su preživljavati
s iznosom ma-njim od 1 dolara dnevno - situacija koja ugrožava ljudske
živote.
Prema izvještajima iz OUN-a, od 147 zemalja koje se definiraju kao "raz-vi-jene"
u nekih 100 zemalja zabilježen je "opasni eko-nomski pad" u
zadnjih trideset godina.
Stalno osiromašenje čitave svjetske populacije nije rezultat nekih "pri-rodnih
katastrofa", već dolazi direktno kao posljedica operacija financijskog
tržišta i nametanja programa tzv. stru-kturalnih prilagođavanja, koje
provodi Međunarodni monetarni fond, a koji ima zadatak stvoriti uvjete
za dominaciju inter-nacionalnog kapitala.
Unatoč masovnom i urednom otplaćivanju dugova koje zemlje dužnici uspijevaju
namaknuti na račun ukidanja najosnovnijih izdataka za socijalnu skrb,
zaduženost mnogih zemalja raste. U 1990. godini ukupni dug razvijenih
zemalja iznosio je 1,4 trilijuna dolara, a već 1997. godine je porastao
na 2,7 trilijuna dolara. U Africi ukupan dug iznosio je 370 dolara po
stanovniku (uračunata i djeca) kontinenta. U nekim zemljama ukupna razina
duga je četiri puta viša od GDP te zemlje. U 1998. godini zemlje trećeg
svijeta plaćale su za servisiranje duga velikim bankama i raznim fi-nancijskim
ustanovama 717 milijuna dolara dnevno.
Rusija, nakon što se raspao Sovjetski Savez, prepolovila je svoju eko-nomiju.
Po ekonomskim pokazateljima, ruska privreda nije sada veća od nizo-zemske,
a ima gubitke i veće od onih u 1942. godini, kada je znatan teritorij
Rusije bio pod okupacijom na-cističkih osvajača.
Stopa nataliteta u Rusiji je gotovo prepolovljena poslije 1985. godine.
Ako se nastave sadašnja demografska kretanja, u Rusiji će broj stanovnika
opasti za jednu trećinu do 2010. godine. Na prekretnici prošlog stoljeća
životni vijek ruskog muškarca bio je 16 godina duži nego što je danas.
Unatoč dva svjetska rata, gladi, smrtnosti u čistkama i masovnih umiranja
u gulagima, muški 16-godišnjak je imao u 1990. godini dvopostotnu veću
šansu da će doživjeti 60-tu godinu, nego što ju je imao u 2000.-toj godini.
Kada bi čak neki zao duh odlučio da se okrutno poigra sa čovječanstvom,
sigurno je da ne bi uspio stvoriti takvu situaciju koja se sada pred našim
očima odvija. Unatoč toga što je novo tisućljeće počelo sa "trijumfom
tržišta", ono sada prerasta u sve veću katastrofu.
Po svim kutovima svijeta socijalni uvjeti nose pečat sve većeg siromaštva,
sve jačeg raslojavanja i sve veće nejednakosti među ljudima, a što će
nužno rezultirati u neprestanim erupcijama novih ljudskih katastrofa.
A u središtu ovih socijalnih katastrofa stoji "novi svjetski poredak"
kapitalističkog tržišta, koji je sada razot-krio svoje pravo lice - lansirajući
brutalne ratove kojima impe-rija-lističke sile žele opet postati gospodari
svijeta.
Veza između dominacije "slobodnog tržišta" i upotreba vojne
snage, jez-grovito je sumirana u jednom članku Thomasa Fried-mana u "New
York Ti-mesu", a godinu dana prije napada NATO-a na SR Jugoslaviju.
"Skrivena ruka tržišta", pisao je Friedman, nikada neće funkcionirati
bez skrivene pesnice - Mc Donaldu ne mogu cvjetati poslovi bez Mc Donnel
Do-ug-lasa, proizvođača borbenih aviona F-15. A skrivena pesnica koja
osigurava poslove za tehnologiju Silikonske doline, zove se armija, zračne
snage i mor-narički korpus Sjedinjenih Američkih Država. Bez američke
borbene sile na dužnosti ne bi bilo Amerike koja svuda ima svoje prste".
Kapitalizam je uvijek proizvodio mizeriju i siromaštvo za široke mase
svjet-ske populacije, ali više od pedeset godina branioci kapitalizma
dokazuju da je bar u najbogatijim zemljama kapitalizam donio porast životnog
standarda većini stanovnika. No, ekonomska ekspanzija u posljednji dvadeset
i pet go-di-na nije samo produbila polarizaciju bogatstva, već i stvaran
pad realnih prihoda onih koji rade za plaću. Ta tendencija nikad nije
bila uočljivija u SAD-u, zemlji koja se smatra modelom ekonomije "slobodnog
tržišta", nego što je danas.
Utvrđeno je da je vrijednost realne nadnice u SAD danas oko 7 posto manja
nego što je bila 1993. godine. Nikada ranije, čak i uključujući veliku
depresiju tridesetih godina, nije dovelo do smanjivanja realnih nadnica
u tako dugom vremenskom razdoblju.
Smanjenje realnih nadica za većinu radnog stanovništva rezultat je preras-podjele
bogatstva u korist gornjeg sloja. U 1962. godini 90 posto pripadnika najnižeg
sloja stanovništva primilo je 69 posto od ukupnog dohotka. Već 1992. godine
ovaj odnos je pao na 59 posto. Drugim riječima, u ovom vremenskom periodu,
10 posto, ukupnog dohotka bilo je redistribuirano u korist gornjih, bolje
plaćenih slojeva, a većina tog dohotka dospjela je u ruke naj-bogatijeg
sloja koji čini samo jedan posto stanovništva. U apso-lutnom iznosu riječ
je o 700 milijardi dolara godišnje.
Prema "Forbesu", bogatstvo 400 najbogatijih Amerikanaca raslo
je u pro-sjeku 940 milijuna dolara po pojedincu u vre-menskom periodu
od 1997. do 1999. godine. U vremenskom periodu od preko dvanaest godina,
i to od 1983. do 1995, neto prihod kućanstava 40 posto najnižih slojeva
pao je za 80 posto. Toliko o "efektu kapanja", omiljenom kod
zagovornika slobodnog tržišta. Prije bi se moglo govoriti o "efektu
usisavanja" prema gore.
Ukupno bogatstvo onih po "Forbesu" 400 najbogatijih iznosilo
je 1,0 tri-lijuna dolara u septembru 1999. godine, što pokazuje povećanje
sa 738 mi-lijardi samo u jednoj godini. A petina ovog porasta, oko 48
milijardi dolara bila bi dovoljna da sve Ame-rikance koji se službeno
svrstavaju u kategoriju vrlo siromašnih (oko 15 posto od ukupnog stanovništva
i 25 posto sve djece) izvede iznad linije siromaštva.
Slični pokazatelji mogli bi se navesti za sve glavne kapitalističke države.
Na primjer, prema nedavnoj studiji iz Australije: "U 1994. godini
gornjih 20 posto stanovništva primili su 40 posto od ukupnog raspoloživog
dohotka, a najniži slojevi stanovništva kojih ima 20 posto, primili su
manje od 6 posto. Ako se to komparira sa 1984. godinom, onda se vidi da
je najnižoj trećini smanjen udio u raspodjeli, četvrtina je zadržala svoj
udio, a najbogatiji su povećali svoj udio. Stvarni raspoloživi dohodak
bio je niži u 1994. za sve kategorije stanovništva, osim za one najbogatije,
usprkos rasta u dvjema kategorijama kućanstva". Drugim riječima,
mo-žemo kazati da je, ne samo za veliku većinu pučanstva postalo gore
u relativnim odnosima, već im je postalo gore i u apsolutnom smislu, jer
im se je realni dohodak smanjio.
II.
Erupcija takozvane azijske ekonomske krize u 1997.-98. godini zadala je
strašan udarac zagovornicima politike "slobodnog tržišta". Prije
toga, još 1993. godine, rast ekonomije u ovoj regiji poslužio je Svjetskoj
banci da proglasi "azijsko ekonomsko čudo", uzimajući to i kao
dokaz sposobnosti kapi-talis-tičkog tržišta da stane na kraj siromaštvu.
Nezastrašeni ovim, ipak vrlo jasnim kontradikcijama između prokla-mi-ranih
ciljeva i rezultata u praksi, predstavnici globalnog kapitalizma povećali
su svoju već od prije zagušljivu viku za obranu "slobodnog tržišta".
U govoru održanom u travnju 1998. godine, kada je azijska ekonomska kriza
bila u punom zamahu, predsjednik uprave US FEDERALNIH REZERVI, Alan Greenspan
naglasio je da je kriza bila "vrlo važna prekretnica u onome što
je evidentno bio signifikantni i nesmiljeni trend prema tržišnom kapitalizmu".
Prema Greenspanu, tržište ima porijeklo u "duboko ukorijenjenoj stabilnosti
ljudske prirode" i "povijest je puna primjera eko-nomskih i
socijalnih sistema koji su pokušavali spriječiti ili promijeniti ljudsku
narav, ali su ti pokušaji uvijek propadali".
Čini se da ideološki branioci kapitalizma nisu mnogo na-predovali u od-no-su
na konzervativnog engleskog filozofa iz 18. stoljeća Edmund Burkea, koji
je tvrdio da je kapitalističko društvo, ne samo prirodno, nego i sveto.
"Eko-nomski zakoni", pisao je Burke prije više od 200 godina,
"prirodni su zakoni i kon-zek-ven-tno tome i Božji zakoni.."
Ili, kako je tvrdio Greenspan, "lekcija koja se pojavljuje u ovom
slučaju je ta da samo slobodno tržište posjeduje fleksibilitet i robusnost,
da bi se prila-godilo ljudskoj naravi i upregnulo rapidni porast tehnologije
konzistentan napretku životnog standarda.
Naša zadaća je, ipak, da prezentiramo nepobitne činjenice koje ukazuju
na kontradikciju između stvarne situacije u kojoj se nalazi većina svjetskog
sta-nov-ništva i izjava branioca kapitala, koji propagiraju čuda slobodnog
tržišta i kvalitetu profitnog sistema...
Svako klasno društvo je u konačnoj analizi zasnovano na izvlačenju viška
rada od one klase koja je direktni proizvođač, a u korist one klase koja
posje-duje sredstva za proizvodnju. Ali klasna društva se ipak razlikuju
funda-men-talno po svojoj strukturi. Ta je razlika u konačnoj analizi
uvjetovana socijalnim mehanizmom na koji se način izvlači višak rada.
U ranijim oblicima klasnog društva - robovlasničkom i feudalnom - izvlačenje
viška rada vrši se poli-tičkom prisilom. U kapitalizmu je pak zasnovano
na socijalnim odnosima slobodnog tržišta, a koji svoj vrhunac postižu
sistemom nadnica.
Višak rada u kapitalizmu uzima oblik viška vrijednosti, a čiji je izvor
razlika u vrijednosti robe koju radnik prodaje kapitalu u obliku ugovora
o nadnici - a koji je u stvari njegova radna sposobnost ili kapacitet
za izvršenje posla - i vrijednosti koju uptreba radne snage stvara u proizvodnom
procesu. Vrijed-nost radne snage i dodana vrijednost od strane radnika
u proizvodnom pro-cesu tokom radnog dana su dvije potpuno različite veličine.
Ta je razlika izvor viška vrijednosti koji se pojavljuje na površini društva
u obliku profita, kamate i rente.
Ali ovo izvlačenje viška vrijednosti je obilježeno dubokim protuslovljem,
koje uzrokuje stvaranje snage koja pokreće razvoj proizvodnih snaga unutar
kapitalističke ekonomije.
Jedini izvor profita je višak vrijednosti, koji se izvlači od živog rada
rad-ničke klase. Ali profitna stopa - odnos kojim se povećava kapital
- izračunava se na osnovu čitavog kapitala, koji je ubačen u proizvodni
proces. Ovaj kapital se sastoji iz dvije komponente, jedna je kapital
koji se koristi za kupnju radne snage (va-ri-jabilni kapital) - izvor
je viška vrijednosti - a druga se ulaže u kupovinu sirovog materijala
i strojeva (konstantni kapital), i održava, bez povećanja svoje vrijednosti
proces proizvodnje.
S obzirom na to da je za akumulaciju kapitala karakteristična tendencija
da se konstanti dio kapitala povećava relativno prema varijabilnom kapitalu
- što je direktna posljedica porasta pro-duk-tivnosti rada - postoji stalna
tendencija opadanja profitne stope. Drugim riječima, ukoliko ukupni kapital
raste, rela-tivna veličina one proizvodne komponente kapitala koja stvara
višak vrijed-nosti pokazuje tendenciju opadanja. Shodno rečenom, profitna
stopa, odnos viška vrijednosti prema ukupnoj angažiranoj masi kapitala
ima tendenciju opadanja...
Na osnovu ovih teoretskih razmatranja možemo se okrenuti ispitivanju najnovije
faze kapitalističkog razvoja, koji je povezan s globalizacijom proiz-vodnje.
Ta faza počinje kada se javlja novo opadanje profitne stope početkom 70-ih
godina. Čitavih dvadeset i pet godina poslije Drugog svjetskog rata kapi-talistički
sistem doživljavao je bes-primjernu ekspanziju. Mnogi su činioci doprinijeli
tome, a među njima i posljeratni politički i ekonomski poredak koji su
inicirale SAD s takozvanim Marschallovim planom, te prilagodba kej-nezijanske
politike potražnje, koju su stimulirale vlade glavnih kapitalističkih
zemalja putem zakona kojima se daju socijalne pogodnosti radničkoj klasi,
sve u strahu da se ne bi ponovile 30-te godine.
U tom poslijeratnom razdoblju došlo je do ekspanzije aku-mulacije viška
vrijednosti u svim kapitalističkim ekonomijama, a što je omogućilo uvođenje
produktivnijih metoda montažnih linija, inače uvedene u SAD još 20-ih
i 30-ih godina.
Akumulacija kapitala koja je postala moguća ovakvim me-to-dama proiz-vodnje,
ipak je, međutim, neizbježno vodila do opadanja prosječne stope profita.
Jer, ukupna masa viška vrednosti na koncu se pokazala nedovoljnom da bi
se održao porast kapitala po prijašnjim stopama rasta.
Podaci o profitu u ekonomiji SAD-a jasno ukazuju na taj proces pada pro-sječne
profitne stope. U 1946. godini stopa profita u SAD-u bila je oko 22 posto,
u 1966. godini još uvijek je bila 21 posto, ali onda dolazi do njezinog
naglog pada, tako da je 1974. godine iznosila 12 posto, a 1980. godine
10 posto. Znači, od 1966. do 1974. godine profitna je stopa pala za oko
45 posto, a nakon što je dva desetljeća bila relativno stabilna. Podaci
o profitu u drugim zemljama ukazuju na sličan proces.
Pad prosječne profitne stope najavio je svoj dolazak s pojavom globalne
recesije 1974.-1975. godine, najveće nakon velike depresije 30-ih godina.
A nakon što se izišlo iz te recesije, pokazalo se da se ekonomske prilike
nisu vratile, na one koje su bile u 50-im i 60-im godinama. Izostao je
povratak pro-sječne profitne stope na prijašnji nivo. Javila se tzv. stagnacija,
izražena u visokoj stopi nezaposlenosti i ujedno visokoj inflaciji.
Sedamdesete godine bile su godine ekonomskih i političkih previranja,
koje se protežu od majskih događaja u Francuskoj 1968., godine do smje-njivanja
torijevske vlade u Britaniji 1974. godine, povodom štrajka rudara, pa
do revolucionarnih prevrata u Portugalu 1974.-1975. godine. Ipak, zahva-ljujući
suradnji tako-zva-nih socijal-node-mokratskih stranaka i staljiniziranih
komu-nističkih partija na Zapadu, buržoazija je bila sposobna tu situaciju
staviti pod kontrolu.
Čim su stabilizirali svoje pozicije poduzeli su ofenzivu protiv radničke
klase. Kontrarevoluciju su najprije poduprle vlade Regana i Thacherove.
A s ekonomskog stanovišta, najznačajniji je događaj bio dolazak Paul Volckera
za šefa US FEDERAL RESERVE u 1970. godini i lansiranje programa visoke
ka-mat-ne stope u 80-im godinama.
Došlo je i do brzih transformacija u proizvodnji, zasnovanih na kom-pjutorskoj
tehnologiji. Sučeljen s padom profitne stope, kapital je odgovorio sa,
nezajažljivom težnjom porasta produk-tivnosti rada, da bi tako povećao
prisvajanje viška vrijednosti od radničke klase, težeći istodobno uvođenju
takvih tehnologija koje smanjuju troškove i omogućuju da se mogu raspršiti
dosad ujedinjujući proizvodni procesi, da bi se na taj način iskoristile
pred-nosti koje pruža jeftina radna snaga u ostalim krajevima svijeta.
U svojoj analizi koja obrađuje tendenciju pada profitne stope, Marx je
ukazao na dvije posljedice:
"Ako pada profitna stopa, nju slijedi, s jedne strane nastojanje
kapitala da individualni kapitalist kroz unapređene metode proizvodnje
itd. može sniziti vrijednost njegovog individualnog proizvoda ispod društvenog
prosjeka i na taj način realizirati ekstra profit u odnosu na prevladavajuću
cijenu na tržištu. S druge strane, pojavljuju se špekulacije i uopće generalna
promocija špeku-lacija, gdje se pribjegava raznim rizičnim poduhvatima
sa novim meto-dama proizvodnje, novim investicijama kapitala, novim poslovnim
pustolovinama, i to sve u svrhu osiguravanja djelića ekstra profita koji
je nezavisan od ge-ne-ralnog prosjeka i nadilazi ga."
Razvoj globalne proizvodnje i uvođenje na kompjutorima baziranih teh-nologija
koja su revolucionirale proizvodne procesa u posljednje dvije de-cenije,
pokušaj je kapitala da slijedi prvi put, na koji je ukazao Marx. Svaka
sekcija kapitala traži da poveća svoj udio raspoloživog viška vrijednosti
koje izvlači iz radničke klase na taj način da razvija nove metode proizvodnje
koje smanjuju troškove ispod društveno prosječnih.
Ali rezultirajuće povećanje produktivnosti radne snage nije uspjelo uspo-staviti
osnovu za novu eru ekspanzije na razini one iz 50-ih i 60-ih godina. Na
primjer u SAD-u bez obzira na generalno smanjenje realnih nadnica i previranja
koje su uslijedile na svim područjima industrije, profitna stopa pokazuje
opo-ravak samo oko jedne trećine, najviše 35 do 40 posto prijeratnog maksimalnog
nivoa.
Postavlja sljedeće pitanje: je li moguće, ako se tehnološke inovacije
uspje-šno nastave, da kapital uspostavi novi period ekspandirajućeg profita,
radnih mjesta i nadnica, ili tu postoje kontradikcije u samom procesu
akumulacije viška vrijed-nosti, a koje bi mogle značiti da pad životnog
standarda nije samo privremeno odstupanje, već je to permanentna karakteristika
kapitalističke ekonomije, s kojom ona ulazi u 21. stoljeće.
Da bismo na to odgovorili, potrebno je ući dublje u sam proces aku-mu-lacije
viška vrijednosti.
Povećanje produktivnosti radne snage povećava i količinu bogatstva koje
se proizvodi. Ali za kapital je od velike važnosti tehnologija, radi utjecaja
koje ima na višak vrijednosti.
Vidjeli smo da se višak vrijednosti javlja kao razlika između vrijednosti
radne snage koju radnik prodaje kapitalu kroz ugovor o nadnici i vrijednosti
koja se dodaje korištenjem ove radne snage u toku radnog dana.
Prema tome, radni dan je u sebi podijeljen: između vremena koje pripada
radniku, da bi mogao reproducirati vrijednost svoje radne snage, i vremena
koje radnik ustupa kao višak rada ka-pi-talistu. Utjecaj tehnologije na
aku-mulaciju viška rada ovisi o tome koliki ona ima utjecaj na raspodjelu
radnog dana između pot-reb-nog rada i viška rada.
Pretpostavimo, da u radnom danu koji traje osam sati, vrijed-nost repro-dukcije
radne snage radnika iznosi četiri sata, dok četiri sata on predaje kapi-talu
u obliku viška rada. Pretpostavimo, nadalje, da se, kao rezultat tehno-loških
inovacija (u društvu kao cjelini), vrijeme koje radnik uzima za repro-dukciju
svoje radne snage smanjilo sa četiri na dva sata. Na taj način u radnom
danu koji traje osam sati, sada se nalazi šest sati viška rada koje uzima
kapital, što rezultira povećanjem od 50 posto tog dijela rada.
Pretpostavimo li daljnje dvostruko povećanje proizvodnosti rada tako da
je potreban rad radnika s dva sata smanjen na jedan. Višak rada će sada
um-jesto šest iznositi sedam sati. Ali u uspo-redbi s prvotnim povećavanjem
od 50 posto, sada će se samo povećati za 16 posto. Tako možemo vidjeti
da će za svako dvostruko povećanje proizvodnosti rada biti proporcionalno
sve manji porast ostvarenog i iscijeđenog viška vrijednosti.
Drugim riječima, što tehnologija više podiže produktivnost rada, to jest
što više dolazi do smanjenja potrebnog rada (i to u čitavoj kapitalističkoj
industriji), to je i teže novim tehnologijama, bez obzira na to koliko
su pro-duktivne, povećavati stupanj viška vrijednosti u tolikoj mjeri
da bi bio dovo-ljan ponovo uspostaviti prijašnje profitne stope i s time
osigurati ekspanziju kapitala u cjelini.
Možemo biti sigurni da će svaka kapitalistička firma moći, a u stvari
je i svaka prisiljena pritiscima konkurencije, održati ili povećati svoj
individualni profit uvođenjem novih tehnologija kojima će smanjiti troškove.
Ali koji je rezultat tih procesa na akumulaciju ukupne mase viška vrijednosti?
Nove metode proizvodnje smanjuju troškove pomoću elimi-nacije čitavih
područja u kojima je bio potreban rad. Ali rad je jedini izvor viška vrijednosti,
pa prema tome i profita. Stoga razvoj tih metoda imaju tendenciju da smanjuju
masu viška vrijednosti u cijeloj kapitalističkoj ekonomiji. S druge strane,
toj se tendenciji donekle pokušava kontrirati povećavanjem količine viška
vri-jednosti izvučenim od preostalog rada koji je još ostao u procesu
proizvodnje. Ali potreban rad je već bio smanjen na relativno mali udio
u radnom danu - kao rezultat svih dosadašnjih razvoja tehnologije - te
se ne može povećati na dovoljnu veličinu, da bi se mogla osigurati ekspanzija
mase viška vrijednosti kao cjeline.
To je razlog zašto nove tehnologije ne mogu dalje proizvoditi onu masu
viška vrijednosti koju su izvlačile u prošlosti, već donose stagnaciju
ili čak pad, a što vodi do sve veće grozničave kon-kurencije, rezanja
svih mogućih troškova i smanjenja troškova rada, i time do daljnjeg opadanja
akumulacije općeg viška vri-jednosti.
Uočavanjem ovih protuslovlja koji se dešavaju u procesu akumulacija viška
vrijednosti, mi smo sada u stanju jasno vidjeti zašto se kapital sve više
okreće onom drugom putu, koji je definirao Marx - pokušaju da se pad profitne
stope nadomjesti financijskim operacijama, koje se sve više odvajaju od
samog pro-cesa proizvodnje. A radilo se o uistinu globalnom procesu. Jer,
uglavnom je bila posrijedi prekogranična transakcija dionica.
Naime, pokušaji da se poveća kapital kroz čisto monetarne manipulacije
i transakcije vodili su porastu globalnog tržišta dionica. Američki ekonomist
Robert Shiller detaljno je, u svojoj knjizi Irational Exuberance, opisao
tu pojavu na primjeru tržišta dionica u SAD:
"Dow Jones Industrial Average iznosio je 3,600 na početku 1994. godine.
Ali već 1999. je premašio 11,000, što je u stvari trostruko povećanje
u pet godina, a ukupno povećavanje cijena na tržištu dionica iznosilo
je više od 200 postotaka. Na početku 2000. godine Dow je prešao već 11,700.
Ipak, u istom periodu, bazični eko-nom-ski pokazatelji nisu se ni približili
tom trostrukom povećavanju".
Često se mislilo da je zadatak tržišta dionica da novim kapitalom opskrb-ljuje
investicije u proizvodnji. Ono zbilja i izvršava ovu svoju funkciju, ali
ona ne predstavlja glavni zadatak. Trgovina dionicama ima malo zajedničkog
s povećavanjem novog kapitala. Trguje se uglavnom vlasničkim titularima,
kojim se polaže pravo na akumulaciju u budućem prihodu i profitu. Na taj
način dionice i obveznice su fiktivni kapital utoliko što uopće nisu direktno
anga-žirane u izvlačenje viška vrijednosti od radničke klase, već kao
titulari u od-nosu na prihod i vlasništvo imaju pravo na višak vrijednosti
koji je proizveden od drugog kapitala.
Razvoj kreditnog sistema i pojava kapitala dobivenog trgo-va-njem dionica
se neki put tretira kao nepotrebna, parazitska izraslina na inače zdravom
tijelu kapitalističkog sistema. U stvari, pojava različitih oblika, fiktivnih
kapitala ukorijenjena je u procesu kapitalističke akumulacije viška vrijednosti.
Kapital, a to je Marx neumorno ponavljao, nije stvar, već društveni odnos.
On uzima oblik novca, sredstva za proizvodnju, robe, pa opet novca,da
bi se oplođivao.
Utoliko proces akumulacije kapitala nikad ne prestaje. Kapital je pri-moran
svladavati raz-ne prepreke. Vrlo rano u svojoj povijesti na-letio je na
barijere akumulaciji u smislu granica personalnog bogatstva i prihoda.
Da bi mogao ekspandirati izvan granica koje su mu pos-ta-v-lja-le poduzeća
familijarnog karaktera ili og-ra-ničeno partnerstvo, on je morao izboriti
pris-tup izvorima cjelokupnog društva. Razvoj kre-dita i dioničkih kompanija
vodio je tom cilju.
Dalje, kako se proizvodnja povećavala, pro-izvodni kapital se sve više
konc-entrirao. Investicije u fiksni kapital - tvornice, zgrade, sve kompliciraniji
strojevi, kemijski ogromni procesi i procesi za ra-finiranje mogli su
vršiti svoju funkciju samo ako su kao proizvodna sredsta na duži rok angažirana
u izvla-čenju viška vrijednosti od radničke klase. To znači, da je sam
proizvodni proces zahtijevao da potreban kapital ostane u fiksnom obliku
u što dužem vre-men-skom razdoblju. Ali u isto vrijeme kapitalu je isto
tako potrebno da se može slobodno kretati iz područja jedne ekonomije
u dugo područje, da bi isko-ris-tio mogućnosti koje se stvaraju u neprestanoj
borbi za prisvajanje viška vrijed-nosti.
Ta suprotnost između potrebe investiranja u kapitalističkoj proizvodnji
na dug rok, na jednoj strani, i potrebe za što većom mobilnošću kapitala,
rješavala se tržištem dionica. Postojanje tržišta dionica omogućava vlasnicima
dionica, uključujući i one koji su i uložili početni kapital, da svoj
kapital odne-su u druga područja, prodavajući svoje dionice, svoje titulare
na prihod, a bez da dolazi do stvarne likvidacije samog proizvodnog kapitala.
Drugim riječima, razvoj tržišta dionica postao je povijesno sredstvo pomoću
kojega je kapital razriješio protuslovlje između potrebe za velikim količinama
fiksnog stabilnog kapitala na jednoj strani i potrebe za mobilnim kapitalom
na drugoj strani.
Fiktivni kapital stoga se pojavljuje kao sredstvo da bi se razriješila
protu-slovlja koje nastaju u procesu akumulacije viška vrijednosti. Ali
on sam postaje izvor novih protuslovlja. Pojava tržišta titulara na vlasništvo,
baziranom na višku vrijednosti, omogućuje da kapital povećava svoju vrijednost
trgujući na ovom tržištu.
A ova mogućnost postaje sve više privlačna - ustvari čak nužna - tamo
gdje se proizvodni kapital suočava sa sve većim ograni-čenjem akumulacije
viška vrijednosti. I zato u uvjetima stagnacije ili pada stope profita,
kapital se okreće sve više spekulativnim poduhvatima, da bi se mogao povećavati.
U ovome leži uzrok fantastične eskalacije vrijednosti na tržištu dionica,
koje smo mogli vidjeti od početka 80-ih godina, a koje su se sve više
ubr-zavale, kao i ogroman porast tržišta dionica u odnosu na čitavu ekonomiju.
III.
U kršćanskoj religiji, prema svećenicima, duša odlazi iz tijela i odlazi
na nebo. Visoki svećenici tržišta pričaju sličnu doktrinu, tvrdeći da
se novac može odijeliti od proizvodnog procesa i ući u financijsko nebo,
gdje beskrajno može stvarati novi novac.
Da li je moguće da kapital može ostvariti svoj san i da beskonačno proiz-vodi
uvijek novi novac? Ili možda ipak postoje neke granice tom procesu?
Vrijednosti dionica mogu rasti i profit se može ostvarivati transakcijama
dionica sve dotle dok postoji dotok kapitala na tržište. Drugim riječima,
pri-hod i profit može se akumulirati na način sheme piramide ili lanca
pisama.
Ali budući on kontinualno raste iznad svoje vrijednosti i smanjuje proiz-vodni
kapital, fiktivni kapital ipak ne može izbjeći svoje porijeklo. U odre-đenom
momentu konfrontira se sa činje-nicom da on postavlja pravo na višak vrijednosti,
a taj višak vrijednosti može se stvarno izvući samo iz radničke klase.
Prema zagovornicima "nove ekonomije", vrijednosti na tržištu
dionica nisu "iracionalne" nego samo uzimanje unaprijed od podizanja
produktivnosti i profita koji će podići zaposlenici nove teh-nologije,
posebno oni vezani za Internet.
Ne postoji sumnja da nove tehnologije donose i da će u budućnosti dono-siti
velika povećanja u proizvodnosti rada. Ali, kako smo to mogli vidjeti,
ova-kvo povećavanje produktivnosti neće moći pomoći izlasku iz tog stanja.
Prema tome, struktura globalnog kapitala sve više uzima oblik obrnute
piramide, jer ma-sa fiktivnog kapitala koja postavlja pravo na višak vrijednosti
raste skokovito, bez granica u odnosu na proizvodni kapital koji na kraju
mora zadovoljiti svoj zahtjev za profitom.
Iznijet ćemo samo neke podatke koji ilu-striraju taj fenomen. Početkom
90-ih firma "Amerika Online" zapošljavala je 10.000 ljudi, a
njezina vrijednost na tržištu kapitala iz-no-sila je 66,4 bilijuna dolara.
U isto vrijeme "Ge-neral Motors" zapošljavao je 600.000 radnika
i imao je tržišnu vrijednost od samo 52,4 bi-lijuna dolara. Obje firme
postavljaju pravo putem dionica na višak vri-jed-nosti prema svojoj tržišnoj
vrijednosti. No, posve je jasno da doprinos "American Online"
ukupnoj akumulaciji viška vrijednosti, dobi-venog iz ukupno uloženog kapitala,
daleko je manji od onog "General Motorsa". Čak i u slučaju da
svi zaposleni u "America Online" rade čitavih 24 sata dnevno
i da uopće ne dobiju plaću nebi ostvarili onaj iznos viška vrijednosti
kao zaposleni u "Ge-neral Motorsu".
U slučaju "Yahooa", kontradikcija između zahtjeva koji kapital
postavlja prema višku vrijednosti na jednoj strani, stvarnog izvlačenja
istoga daleko je drastičniji. "Yahoo" sa svega 673 zaposlena
ima tržišnu vrijednost od 33,9 bilijuna dolara.
Obrnuta piramida strukture globalnog kapitala izvor je eks-tremnih nesta-bilnosti.
Stotine bilijuna dolara kapitala, na taj način lutaju svjetskim tržiš-tima,
tražeći priliku da postignu profit.
Kad cijene za vlasnički titular-imovina, obveznice, nekretnina-narastu,
kapital se slijeva u njih, tražeći da postigne profit time što kupuje
jeftino a prodaje skupo. Svaki je sretan dok sunce sija. Ali kad tržište
zatetura, i kad postane jasno da je vrijednost kapitala dostigla veliku
inflaciju, trka da se iz tog izađe uzima oblik stampeda i preko noći vrijednost
kapitala se ruši, ne samo fiktivnog nego i proizvodnog kapitala.
Bilo je pokušaja da se azijska financijska kriza 1997.-1998. godine objasni
uvjetima specifičnim za tu regiju. U stvari, taj azijski kolaps, u kojemu
je zbri-sano na milijune radnih mjesta, a banke i korporacije su se iznenada
suočile sa bilijunima dolara dugova koje nisu bile u stanju isplatiti,
nisu bili posljedica "azijskih uvjeta", već modus operandi čitavog
sistema kapitalističkog tržišta.
Ogroman tok kapitala koji se izvukao iz Azije i drugih tržišta i nagrnuo
u SAD podižući tržišnu vrijednost dionica, stvorio je uvjete za katastrofu
pen-zionih i štednih fondova.
Nedavno je jedan autor ustvrdio da prijetnja čovječanstvu nisu strojevi
- roboti, već razularene sile financijskog kapitala. Financijska tržišta
su uzela oblik kolektivnog kapitaliste i uvela takvu vrst automatizacije
koja dominira životima ljudi diljem globusa, podređujući sve kondicije
života neprestanom nagonu za akumulacijom zadnje trunke viška vrijednosti.
Korijen ove domi-nacije nije tehnologija nego sistem društvenih odnosa
koji se zasnivaju na samoekspanziji vrijednosti.
Krize s kojom se sučelilo čovječanstvo takve su da same tehnologije i
proizvodne snage proizvode potrebnu mate-rijalnu bazu za ljudsku eman-cipaciju
,
Prije više od stopedeset godina, u briljantnom predviđanju situacije sa
kojom se sada suočavaju široke mase ljudi širom svijeta, Marx je pisao
o stanju kada će udruženi individuumi biti u stanju da prisvoje otuđene
društvene snage u svjetskim raz-mjerima.
Razmotrimo načas današnje svjetsko tržište u znaku golemog kretanja financijskih
sredstava, koje diktiraju zatvaranje tvornica ovdje, ogromna pus-to-šenja
ondje, i koje pokazuje da usprkos najvećem porastu proizvodnje u ljudskoj
historiji, ipak, nema dovoljno novaca za zdravstvenu skrb i školo-vanje,
da se smanjuju socijalni izdaci u jednoj državi, a uvode "strukturalne
prilagodbe" u drugoj. Unatoč tvrdnji svojih zastupnika, taj sistem
ne može biti produkt božje ljubavi a niti dar prirode. To je otuđeni izraz
društvenih proiz-vodnih snaga čovječanstva.
Kako bi se to otuđenje moglo prevladati?
Marx zahtijeva ispunjene dvije premise.
Da bi kapital postao "nepodnošljivom snagom", tj. takvom snagom,
koju bi čovjek nastojao srušiti revolucijom, mora nužno učiniti veliku
masu čovje-čanstva vrlo siromašnom, tj. "bez ikakvog vlasništva",
nasuprot beznačajnoj manjini svijeta bogatih.
Globalizacija proizvodnje stvorila je na stotine milijuna radnika u onim
krajevima svijeta, gdje industrija egzistira tek od prije nekoliko desetljeća.
U naprednim industrijskim zemljama čitave sekcije populacije koje su smatrane
srednjom klasom, danas su u doslovnom smislu i efikasno proletarizirane.
A borbe radnika diljem čitavog svijeta, koje i ako uzimaju razne oblike,
postaju objektivno ujedinjene činjenicom da su isključene od operacija
globalnog tržišta, koje dominira nad svakom nacionalnom eko-no-mijom,
a u interesu velikih svjetskih banaka i transnacionalnih kompanija.
Goruće pitanje današnjice je - na kojem se programu mora povesti borba
protiv globalnog kapitala, koji je sada organiziran a i optužen? U posljednjim
godinama mogli smo vidjeti serije protesta i demonstracija protiv Svjetske
trgovačke organizacije (WTO), MMF i Svjetske banke. A to je odjeknulo
kao alarm, u vladajućim krugovima, jer je očigledno da su narodne mase
svijeta ipak vrlo duboko nezadovoljne sa situacijom i da zapravo ne prihvaćaju
posto-jeći društveni poredak.
Temeljna politička perspektiva protestnih pokreta, koja god bila taktička
razlika između njih (na pitanjima treba li se MMF i druge institucije
globalnog kapitalizma "reformirati" ili "ukinuti")
isticanje je potrebe ponovnog uspos-tavljanja nacionalnog suvere-nitet
kako bi se izašlo na kraj s dominacijom glo-balnog finan-cijskog sistema.
Profesor Shossudsky ukazuje, potpuno točno, na to da je i samo obećanje
"slobodnog tržišta" ekonomsko ugrožavanje ljudskih života. Ali
elaborirajući svoju misao, on tvrdi, da "mo-ramo nanovo uspostaviti
vrijednost istine, moramo ponovo insta-lirati suverenost u našim zemljama,
a koju će prak-tici-rati ljudi koji u njima žive. A tu onda leži fundamentalna
razlika između socija-lističke opozicije globalnom kapitalizmu, koja teži
unifikaciji internacionalne radničke klase izvan nacionalnih granica i
opozicije sitnoburžoaskih nacio-nalističkih snaga "globalizaciji",
koje pak zahtjevaju restauraciju snažne nacio-nalne države.
Ova druga vrsta opozicije globalizaciji u biti je reakcionarna, u najdubljem
historijskom značenju riječi. Na svakom stupnju razvoja kapitalizma, javljali
su se, kao odgovor na socijalne perturbacije, izazvane revolucioniranjem
proiz-vodnih snaga, pokreti koji su tražili vraćanje u prošlost.
U prvoj fazi fazvoja industrijskog kapitalizma, postojali su pokreti koji
su tražili destrukciju seljačke i sitne obrtničke proizvodnje. U eri monopolizacije
i formiranja divovskih kapi-talističkih kombinata, na početku 20. stoljeća,
javili su se pokreti, koji su zahtijevali restoraciju proizvodnje manjih
serija, kao što je bila u ranijem periodu. Sada, kao odgovor na najzadnju
fazu razvoja kapi-talizma, vidimo zahtjeve za povratak na kapitalizam,
u kojem je nacionalna država vodila kejnezijansku politiku, a na čemu
se zasnivao kapitalistički boom nakon Drugog svjetskog rata.
Mi smatramo da treba razlikovati sam po sebi progresivan razvoj kom-pjutorske
tehnologije, telekomunikacija i transporta od destruktivnih pos-ljedica
stalne podređenosti ekonomskog života sistemu koji je sa svoje strane
tjeran anarhičnom jurnjavom za privatnim profitom, a koji je sjedinjen
sa nemodernim nacio-nalnim oblikom političke organizacije nacionalnom
orga-niza-cijom.
Najvažnije pitanje danas nije kako da se povrati nazad razvoj u one dane
velikog mita, kada je bio izolirani nacionalni eko-nomski život, - već
je pitanje: tko će kontrolirati i upravljati globalnom ekonomijom, čiji
interesi će odre-đivati kako i koliko će se ogromne tehničke i kulturne
sposobnosti isko-rišta-vati.
Nacionalna država je formirana od strane buržoazije, koja je stremila
da razvije proizvodne snage i preobliči svijet, da može zadovoljiti potrebe
novog socijalnog poretka koji danas egzistira. Ali sistem nacionalne države
danas je postao sasvim reakcionaran u odnosu na globalni razvoj produkcionih
snaga. Stoga, zasnivati danas političku perspektivu na zahtjevu za restauracijom
nacio-nalnog suvereniteta bilo bi nalik na svojedobni zahtjev za odr-žanjem
feudalne društvene strukture.
Za razliku od sitno buržoaskih pokreta, koji gledaju u prošlost, opozicija
socijalista globalnom kapitalizmu okrenuta je prema budućnosti. Ili, preciznije
rečeno, ona svoju perspektivu zasniva na objektivnim procesima unutar
kapi-talističke ekonomije današnjice, koja sada priprema put za razvoj
višeg stupnja socijalne organizacije i napredak civilizacije.
Razvoj kapitalističke proizvodnje uvijek je i svugdje bio nošen napred
od strane buržoazije, a radi akumulacije profita i inten-zifikacije klasne
eksploa-tacije. Ipak, sam proces razvoja pro-izvodnih snaga je onaj koji
podriva vlast buržoazije i priprema uvjete za njeno zbacivanje s vlasti.
Kao što je Marx obja-snio u "Komunističkom manifestu", buržoazija
je slična čarobnjaku koji više nije u stanju da kontrolira sile podzemnog
svijeta koje je prozvao svojim vrač-binama.
Globalizacija proizvodnje i financija nije samo stvorila grobare globalnog
kapitalizma u obliku internacionalne radničke klase, nego je i pripremila
objektivne temelje planske socijalističke ekonomije.
Što bi inače bile moderne transnacionalne kompanije koje imaju svoje sistem
izrade detaljnih planova, informacija, i kon-trolnih mehanizama, ako ne
one preteč, koje se razvijaju u krilu kapitalizma, a koje će služiti sutra
socija-lističkom planiranju i socijalističkoj proizvodnji? Ako je putem
tran-sna-cio-nalnih kom-panija, od kojih mnoge imaju ekonomsku proizvodnju
veću nego neke čitave nacionalne ekonomije danas moguće organizirati proizvodnju
i distribuciju roba i usluga preko svih kontinenata i država, onda je
to tim prije kada će proizvodne snage biti oslo-bođene pritiska logike
akumulacije viška vrijednosti.
Kroz razvoj globalnih ekonomskih tržišta i njihovih udruženih sistema
komunikacije bit će moguće dobivati najnovije, up-to date, informacije
o ekonomskim aktivnostima u bilo kojem djeliću kugle zemaljske, s tim
što bi prvi put u ljudskoj historiji, široke mase mogle planirati i organizirati
ekono-m-ski život, te upravljati njime.
To je cilj za koji se socijalistički pokret bori, - cilj koji ne bi bio
izveden iz shema ovih ili onih takozvanih univerzalnih refor-matora nego
iz procesa koji se sada odvijaju pred našim očima.
Stvaranje političkog pokreta za postizanje ove perspektive zahtijeva usva-janje
političkih lekcija koje nam je dalo 20-to stoljeće, iznad svega najveći
događaj, ruska revolucija iz 1917. godine.
Nesposobnost revolucije da se proširi i konsekventno tome degeneracija
prve radničke države u totalitaran sistem, predvođen Staljinom, i kasnijom
postepenom restauracijom kapitalizma izazvao je velike konfuzije i političku
dezorijentiranost među ljudima.
Objektivni uvjeti koji se mogu objasniti i rasvijetliti najprije najna-pred-nijima
elementima radničke klase i inteligenciji, a preko njih i širokim masa-ma,
sada su stvoreni razvojem globalnog kapitalizma.
Ruska revolucija nije se pojavila iz vedra neba. Ona je iznikla, i njenu
erup-tivnu pojavu predviđali su i na njoj aktivno sudjelovali pripadnici
Marxova pokreta krajm 19-tog stoljeća, i to od prve njene faze sve do
kapitalističke globalizacije.
Prvi pokušaj da se prevlada barbarizam, u koji je globalnim kapitalizmom
uvalio čovječanstvo, nije uspio, propao je i bur-žoazija je bila sposobna
da ostane na vlasti i revolucija se degenerirala.
Ali stavimo ovaj prvi pokušaj u širi historijski kontekst. Svi uvjeti
koji su doveli do te revolucije opet su još jednom sazreli. Historija,
naravno, više se neće ponoviti, ali ni jedna od historijskih protivrječnosti
koje su dovele do ruske revolucije nije do danas razjašnjena. Ako je kapitalizam
u toku od više od 100 godina bio sposoban da osigura harmonični razvoj
proizvodnih snaga i osigura socijalni, ekonomski i kulturni razvoj širokih
masa radnog naroda, tada mi moramo biti u stanju reći da projekt inter-na-cionalnog
socijalizma os-ta-je realna perspektiva.
Sve historijske kontradikcije kapitalizma koje su dale povoda dizanju
revolucionarnih borbi u prvom dijelu ovoga XX. stoljeća dobile su danas
još eksplozivniji oblik. Historijska perspektiva na kojoj se je izvršila
ruska revo-lucija - reorganizacija svijeta na temelju internacionalne
socijalističke revo-lucije - ostali su i dalje jedini ispravan put iz
ove slijepe aleje, u koju je globalni kapital utjerao čovječanstvo.
Stvaranje internacionalnog vodstva na bazi ove perspektive, urgentni je
zadatak današnjice - postignuće istoga je zadatak Socijalističke partije
i Inter-nacionalnog komiteta Četvrte inter-nacionale.
Preveo Ante Banić
|