Pretplata
Pišite nam
POČETNA
NAŠ IZBOR
ARHIVA
DOKUMENTI
LINKOVI
Broj 10 (1.10 - 31.10.2003.)
Broj 9 (1.9.-30.9.2003.)
Broj 7/8 (1.7.-31.8.2003.)
Broj 6 (1.-30.6.2003.)
Broj 4/5 (1.4.-31.5.2003.)
Broj 3 (1.-31.3. 2003.)
Broj 2 (1.-28.2. 2003.)
Broj 1 (1.-31.1.2003.)
Broj 12 (1.-31.12.2002.)
Broj 11 (1.-30.11.2002.)
Broj 10 (1.-31.10.2002.)
Broj 9 (1.-30.9.2002.)
Broj 8 (1.-31.8.2002.)
Broj 7 (1.7.-31.7.2002.)
Broj 5/6 (1.05.-30.06.2002.)
Broj 4 (1.04.-30.04.2002.)
Broj 3 (1.03.-31.3.2002.)
Broj 1/2 (1.01. - 28.02.2002.)

 

 

Broj 12- IZ SADRŽAJA

-Stipe Šuvar: KOMUNIZMA JOŠ NIJE BILO
-Filip Erceg: PAX AMERICANA: TRAGOVIMA AMERIČKOG IMPERIJALIZMA
-Nick Beams: GLOBALIZACIJA: SOCIJALISTIČKA PERSPEKTIVA

KOMUNIZMA JOŠ NIJE BILO
Stipe Šuvar

Niti je Oktobar 1917. godine u Rusiji značio pobjedu komu-nizma, niti je pad Berlinskog zida značio poraz komunizma.
Prve komunističke ideje pojavile su se već u starim civili-zacijama Istoka i Mediterana, a na određeni način pronosili su ih i prvi kršćani. U modernoj epohi, koja je počela u Evropi s humanizmom i renesansom, komunističke su ideje po prvi put jasnije formulirane u Francuskoj revoluciji, za koju je rečeno da je bila "divan izlazak sunca".
Kao što je pisao G. Lukacz, Francuska revolucija nije težila samo za tim da ukine feudalni poredak, već je stremila i "preko buržoaskih horizonata", imajući pred očima jedno buduće društvo koje bi bilo "zajednica dobara i radova". Najpotpunije je zahtjev za jednim takvim društvom obrazlagao Gracchus Babeuf, vođa i mislilac pokreta "jednakih". "Zavjera za jednakost", kojoj je Babeuf stajao na čelu, htjela je da se "komunizam uvede u društvenu i političku stvarnost".
A onda su polovicom 19. stoljeća Karl Marx i Friedrich Engels kumovali pretvaranju tadašnjeg Saveza pravednika u Savez komunista, partiju evropskog radništva, i poručili da "Evropom kruži bauk - bauk komunizma". U "Komunističkom manifestu" objašnjavali su potrebu, ali i historijsku neminovnost, da prole-tarijat, klasa modernog društva koja svojim radom stvara mate-rijalna dobra, treba da zbaci kapitaliste, klasnog eksploatatora svog rada, preuzme vođenje društva i preuredi ga u društvo bez klasa, privatnog vlasništva i eksploatacije. Uostalom, kao što je to Karl Marx još ranije u "Tezama o Feuerbachu" napomenuo, "filozofi su svijet različito tumačili, a radi se o tome da se on promijeni".
Ideje socijalizma i komunizma bile su inače u to vrijeme, kada Marx skicira svoju teoriju revolucije, koja bi trebala uspostaviti komunističko društvo, prilično rasprostranjene diljem Evrope, ali se radilo o pukim i naivnim konstrukcijama i o raznim zamislima vraćanja u neko prvobitno, primitivno društvo. Marx i Engels utoliko su u "Komunističkom manifestu" podvrgli bespoštednoj kritici "reakcionarni socijalizam", u koji su svrstali feudalistički, sitnoburžoaski i njemački ili "istinski" socijalizam, zatim "konzer-vativni ili buržoaski socijalizam" i najzad "kritičko-utopistički socijalizam i komunizam".
Komunizam kao teorija, a zapravo vizija revolucionarnog preobražaja društva, te kao pokret postoji, dakle, od vremena, kada je napisan "Komunistički manifest" i kada je u Londonu, novembra 1847. godine, osnovan Savez komunista, tada još uvijek tajno međunarodno radničko udruženje, koje okuplja, kako stoji na početku "Komunističkog manifesta", komuniste najrazličitijih narodnosti.
Prva, Druga i Treća internacionala bile su na međunarodnom planu organizirani izraz praktičnih političkih nastojanja da se komunistička teorija ozbiljuje i da komunistički pokret djeluje na ostvarenju svog krajnjeg cilja - komunističkog društva.
Pobjeda Oktobarske revolucije u Rusiji 1917. godine dovela je do preuzimanja vlasti od strane komunista u jednoj zemlji, i to nerazvijenoj, ma koliko god da je bila i prostrana. A sama Oktobarska revolucija bila je pak događaj koji je pokazivao da bauk komunizma počinje kružiti svijetom.
No, daleko od toga da je time komunizam i pobijedio. U Rusiji 1917. godine i u još petnaestak zemalja nakon Drugog svjetskog rata proklamirana je "izgradnja socijalizma", kao "prelaznog društva", koje je, doduše, proglašavano i "nižom fazom komu-nizma". Radilo se o socijalizmu nerazvijenih zemalja, koji je u razvoju proizvodnih snaga nastojao dostići i prestići kapitalizam razvijenih zemalja, a u političkom smislu je počivao na monopolu jedne partije, komunističke, koja se proglasila avangardom. I upravo se taj i takav socijalizam stropoštao zajedno sa Berlinskim zidom, koji ga je bodljikavom žicom dijelio od kapitalizma. On, naime, u kratkom vremenu nije mogao ni dostići ni prestići kapitalizam ni u tehnologiji, ni u proizvodnosti, ni u ponudi i potrošnji dobara, ni u razini tehničke civilizacije.
Zatvoren u sebe, suočen sa kapitalističkim svjetskim tržištem, prisiljen na redukciju političkih sloboda, pa i na ograničavanje ljudskih prava, socijalizam nerazvijenih zemalja raspao se u vlastitim protivurječnostima, ustuknuo je pred razvijenijim proizvodnim snagama, većom ponudom dobara, političkom demokracijom i većom razinom zaštite i ostvarivanja ljudskih prava i sloboda kapitalističkog svijeta. Doduše, u nekim zemljama taj se socijalizam još drži, odnosno još se "gradi" i "razvija", ali globalizacija kapitala, koja je upravo na kraju 20. i početku 21. stoljeća ušla u svoju završnicu, prijeti da ga i u tim zemljama sruši (što ne mora uslijediti nekom vanjskom intervencijom, kao što to nije bio slučaj ni sa raspadom socijalizma u bivšem Sovjetskom Savezu i u drugim zemljama, mada se vodio hladni rat između kapitalističkog i socijalističkog bloka u propagandi, politici, ekonomiji).
Socijalizam koji je bio pobijedio u nerazvijenim, neidus-trijali-ziranim, seljačkim zemljama nije mogao, a ne može ni tamo gdje se još održao, prekoračiti granice svoje nerazvijenosti, nije se mogao i ne može se sam iz sebe reproducirati. Bio je, i još je tamo gdje postoji, više manje izolirani otok, ili niz izoliranih otoka i otočića, opkoljenih oceanom kapitalističkog univerzuma, a koji se "prirodno" održava djelovanjem kapital-odnosa: oplo-đivanjem kapitala, ubiranjem profita.
A tek se treba roditi socijalizam razvijenosti, u 21. i idućim stoljećima.
Nije, dakle, postojao komunizam kao način proizvodnje, kao sistem društvenih odnosa, kao ono i onakvo društvo o kojem su Marx i Engels pisali u "Komunističkom manifesti" i koje su najavili kao neizbježno u budućnosti, po logici historijskog kretanja, ali i uspostavljeno revolucijom kao svjesnim pothvatom ljudi, a bit će besklasno. Komunizam je ono buduće društvo koje će se razviti nakon "eksproprijacije eksproprijatora", podruštvljavanjem proizvodnje i dokidanjem njezinog robnog karaktera, isko-rjenjivanjem eksploatacije čovjeka po čovjeku, konstituiranjem u asocijaciju slobodnih proizvođača.
Postojao je i postoji, međutim, komunizam kao ideja, kao misao revolucije, koji nije i ne može biti poražen. Jer, kako misao može biti poražena, osim ako je historija konačno ne odbaci, arhivira. A komunizam kao misao revolucije i te kako je još prisutan, jednako kao što su revolucije neizbježne i u budućnosti, premda se ne moraju manifestirati zauzimanjem Bastille ili Zimskog dvorca. Jednako tako, postojao je i postoji komunizam kao pokret, bolje reći kao konglomerat pokreta, koji također nije poražen padom Berlinskog zida, premda se radi o porazu jedne političke prakse, koju je taj pokret upražnjavao tamo gdje je došao na vlast i poduhvatio se "izgradnje" onakvog socijalizma, i u onakvim društvenim prilikama, koji smo naprijed okrstili socija-liz-mom nerazvijenosti.
Ako je historija u koječemu odbacila politiku i praksu komu-nista, kakvi su oni bili i kako su se ponašali u 20. stoljeću, to ne znači da komunista više nema i da ih više neće biti, te da je došlo do pada komunizma, kada ga kao društva nije bilo ni u samim počecima.
Komunisti još postoje i djeluju diljem globusa u brojnim političkim partijama koje se i dalje nazivaju komunističkim ili i drukčije, ali u biti imaju komunističku orijentaciju, u sindikatima koji stoje pod utjecajem tih partija, u raznim organizacijama i institucijama koje pronose komunističke ideje, u snažnoj inte-lektualnoj produkciji, i to danas mnogo više na Zapadu nego na Istoku, koja se još inspirira idejama izvorno izloženim u "Komu-nis-tičkom manifestu".
Danas u svijetu ima oko 400 komunističkih partija, a njihovih članova najmanje 200 milijuna (samo članova KP Kine ima 66 milijuna), dakle, više nego članova bilo kojih drugih partija, socijaldemokratskih, demokratskih, liberalnih itd. U nekim zemljama ima i po pet-šest partija komunističkog imena, s tim što se međusobno isključuju ili svađaju. To opet pokazuje da je iščezla monolitnost komunističkog pokreta iz vremena postojanja Komunističke internacionale, odnosno iz vremena kada je Svesa-vezna komunistička partija (boljševika), kasnije Komunistička partija Sovjetskog Saveza, dirigirala svim ostalim komunističkim partijama (a prva koja to dirigiranje više nije prihvaćala bila je Komunistička partija Jugoslavije, koja se 1948. godine oduprla Staljinovom diktatu). Odavno ne postoji neki homogeni komu-nistički pokret, niti neka organizaciona povezanost, a pogotovo centar komunističkih partija i njihovih transmisija.
Komunisti kao ljudi istog svjetonazora i borci za iste društvene ciljeve nisu bili monolitni ni ranije, a pogotovo to nisu danas. No, za komuniste u 20. stoljeću ipak vrijede dvije karakteristike: dok su se, bilo ilegalno bilo legalno, borili za revolucionarne ciljeve koji su ih inspirirali, bili su mahom stradalnici i heroji, a tamo gdje su i kada su došli na vlast, kada su njihove partije postale vladajuće, a oni vlastodršci (dakako, dijelili su se na manjinu vođa i većinu članova u samim partijama), mnogi su postali birokrati, karijeristi, oportunisti, a neki i zločinci na čelu i u širini repre-sivnih aparata.
Za ruske boljševike Andre Malraux svojedobno je rekao da su bili ljudi posebnog kova. No, to su svojstvo mnogi od njih izgubili kada su nakon pobjede Oktobra došli na vlast i što dalje to više tu vlast prakticirali voluntaristički, birokratski, pa i uzurpatorski. Da bi onda jedni žigosali i ubijali druge.
Za jugoslavenske komuniste u NOB-u 1941-1945. godine s pravom se pjevalo: "Poznaje se tko je komunista, vedra čela i obraza čista". A kada su i oni došli na vlast, mnogi među njima izgubili su čist obraz i sposobnost ispravne orijentacije.
Komunistički pokret, odnosno komunistički pokreti u 20. stoljeću pretrpjeli su poraz, koji se ogleda u propasti onakvog, odnosno onakvih socijalizama, koje su inaugurirali, te bili predvodnici u njihovoj "izgradnji", najviše zbog toga što su se zaparložili u kaljuži vlasti, što su uvelike izgubili sposobnost promišljanja povijesnih tokova, što su postali robovi volun-tarističkih projekcija, što su preuzeli metode manipulacije od vlastodržačkih klasa i elita koje su svrgavali, što nisu odolijevali iskušenjima privilegija za sebe, što su tzv. idejnu čistoću u svojim redovima čuvali ekskomuniciranjima i egzekucijama, što su pribjegavali represijama da bi nametnuli i očuvali tzv. više ciljeve i postizali ostvarenje svojih ideala.
Misleći da prave historiju, komunisti su u 20. stoljeću često padali daleko ispod razine svojih uzvišenih historijskih ciljeva. Mnogi od njih su ipak bili plemeniti zanesenjaci, a stradali su kao žrtve svojih neprijatelja, ali i onih s kojima su bili u istoj, komu-nističkoj partiji.
Napisana je i u svijetu naširoko plasirana "Crna knjiga komunizma". Komunisti su u 20. stoljeću tobože pobili sto milijuna ljudi. Od toga 60 milijuna samo u Kini. Ta knjiga,.koju su inače napisali bivši komunisti, vrvi teškim neistinama. No, i bez obzira na broj komunističkih žrtava, posebno je tragično to što su te žrtve i opet u većini bili sami komunisti. U 20. stoljeću je inače pobijeno najmanje 300 milijuna ljudi, a od toga u dva svjetska rata više od 100 milijuna. Za ta dva rata najmanje su pak krivi komunisti.
U svakom slučaju, komunisti su u 20. stoljeću pokazali da nisu ljudi posebnog kova, pogotovo onda kada su se od progonjenih revolucionara pretvarali i u nadmene vlastodršce, a pojedinci i u okrutne diktatore.
Pokazalo se da komunisti često nisu bili na visini uloge koju im je bio namijenio "Komunistički manifest": da stalno prednjače razumijevanjem uvjeta, toka i općih rezultata borbe radničkog pokreta čija su avangarda trebali biti.
Pobjedom Oktobra 1917. godine komunizam, dakle, nije pobijedio, a padom Berlinskog zida nije poražen kao misao i pokret emancipacije, ali se odigrala njegova drama u 20. stoljeću, koja je usporila, a nikako ne i zaustavila kretanje ljudskog društva u pravcu društva slobode, jednakosti i bratstva, društva u kojem je ostva-rena općeljudska emancipacija.
Na početku 21. stoljeća bila bi neophodna jedna nova analiza dostignutog nivoa proizvodnih snaga čovječanstva i razvoja proizvodnih odnosa, koja bi ili potvrdila ili opovrgla prognoze "Komunističkog manifesta". A vjerojatno bi ih potvrdila. Jer, u "Komunističkom manifestu" nagoviještena je i današnja glo-balizacija, čiji će ishod biti onakav kakav je tamo skiciran.
Historija teče cik-cak, a uz to ipak teče sporije nego što to ljudi žele. Kapitalizam se rađao i razvijao pet stoljeća. Kako bi se onda komunizam mogao roditi preko noći i preko noći propasti?

PAX AMERICANA
TRAGOVIMA AMERIČKOG IMPERIJALIZMA
Filip Erceg

Cjelokupna povijest čovječanstva povijest je imperijalističkih poredaka. Da spomenimo najvažnije: drevni Egipat i Perzija, antički Rim, Makedonija Aleksandra Velikog, Bizant i Franačka, carska Kina, otomanska Turska, Aus-trougarska, Velika Britanija, carska Rusija, carska i Hitlerova Njemačka, Mu-sso-linijeva Italija, SSSR, Sjedinjene Američke Države.
Sve su one produkt svog vremena, sve one imaju svoje spe-ci-fičnosti, ali sve njih ipak nešto objedinjuje: težnja da ako ne cijeli svijet a ono što veći njegov dio podrede svojoj dominaciji.
Danas, pak, čovječanstvo živi u eri suvremene globalizacije, novog tota-litarizma i - američkog imperijalizma. U eri Pax Americane.
Promatrajući povijest Sjedinjenih Američkih Država, mogli bismo grubo naznačiti četiri razdoblja: prvo (od 1492. do 1917.) - otkriće i naseljavanje novog kontinenta, borbe za nezavisnost i stvaranje samostalne države; drugo (od 1917. do 1945.) - postupno uključenje u svjetsku politiku i stvaranje respektabilne svjetske sile; treće (od 1945. do 1990.)- izrastanje u vodeću ekonomsku, vojnu i političku silu Zapada sa sve očitijim imperijalističkim sklo-nos-tima; i četvrto (od 1990. do danas) - definitivno preuzimanje uloge neprikosnovenog gospodara svijeta.
Prošetajmo, dakle, stazama američkog imperijalizma.
No, krenimo redom.

Kada je Kristofor Kolumbo otkrio Ameriku (tako je nazvana 1507. po Amerigu Vespucciu), misleći da je otkrio Indiju, Evrop-ljani počinju ulagati velike nade u "Novi svijet".
A moćne se države, poput Španjolske, Portugala, Engleske i Francuske, počinju upravo utrkivati, pa i sukobljavati oko toga, tko će uzeti veći dio kolača od novog kontinenta.
Otkriće, zauzimanje i naseljavanje Amerike popraćeno je ognjem i mačem. Ondje je prije doseljenja Evropljana živjelo oko 30 milijuna ljudi, ali će oni uskoro biti u velikom broju istrebljeni. Genocid koji je izvršen nad tamošnjim domorocima bez premca je u dotadašnjoj povijesti čovječanstva. Uništavanje zatečenih civilizacija Inka, Maya i Azsteka, prisilno pokrštavanje stanov-ništva, eksploatacija prirodnih resursa, pljačkanje materijalnih dobara (koje kod tamošnjih plemena nije imalo nikakvu vrijed-nost), ubijanje i mučenje ljudi, pokazalo je sav "sjaj i bijedu" evropske civilizacije.
I dok je Evropa već bila kročila u manufakturni kapitalizam (nastanak prve faze kapitalizma ubrzalo je upravo otkriće Amerike i pomorskog puta za In-diju), ta ista Evropa je na novom kon-tinentu vratila kotač povijesti unatrag - uvela je ropstvo (inicirao ga je španjolski kardinal Bartolomej Delacaz).
Nije ni potrebno naglašavati koliko je besplatna radna snaga utjecala na neobično brz razvoj američkog društva!
Ameriku su Evropljani nastanjivali taman onako kako su je međusobno podijelili. Srednju i Južnu - Španjolci (konkvistadori), Portugalci i u manjem broju Nizozemci, a Sjevernu - Francuzi i Englezi. Ujedno su na neka područja naseljavani i crnci iz Afrike, hvatani u svojim postojbinama i pretvarani u robove.
Nas, dakako, zanima geografski prostor današnjih Sjedinjenih Američkih Država. Taj su prostor kolonizirali i eksploatirali Englezi sve do 1776. godine, nakon što se 13 američkih kolonija, pod vodstvom Georgea Washingtona, pobunilo protiv metropole (zbog nametnutih poreza) i proglasilo nezavisnost.
Ali time nije za svakoga zaokružen teritorij SAD-a. Sve do kraja 19. sto-ljeća one će ga širiti, bilo kupovinom (od Francuske Lauisianu, od Španjolske Floridu, od Engleske Texas, od Rusije Aljasku), bilo ratovima (od Meksika otimaju prostor između Rio Grandea i Tihog oceana, od Španjolaca Filipine, Guam i Puerto, a Kubu koloniziraju).
Te je 1776. donijeta i čuvena Deklaracija o nezavisnosti, prvi dokument visokih demokratskih načela. U njoj je zapisano: "svi su ljudi jednaki pred zakonom", "svi ljudi imaju pravo na sreću", "suverenost pripada narodu", ali te će parole, nažalost, ostati još dugo samo - parole.
I prvi demokratski ustav, inspiriran Montesquieuom, donijele su upravo SAD, 1787. godine.
Pa ipak, treba reći, bez obzira na epohalne vrijednosti oba dokumenta, uvijek je u SAD-u, kao i u ostalim kapitalističkim zemljama, postojao veliki raskorak između proklamacije demo-kratskih načela i njihove implementacije u praksi. Za primjer, uzmimo samo jedan aspekt političke demokracije - opće pravo glasa. Ono je u SAD-u ostvareno tek nedavno, prije tridesetak godina, kada su i crnci uvršteni u biračke spiskove.( Muškarci su, inače, dobili pravo glasa sredinom 19. stoljeća, a žene tek nakon Prvog svjetskog rata.)
Prvo razdoblje američke povijesti, koje smo već naznačili, obilježeno je odbranom od kolonijalnih pretenzija, izgradnjom vlastite države i, da nagla-simo - svojevrsnom izolacijom. Ovo potonje je kao doktrina službeno utvr-đeno u poruci predsjednika Jamesa Monroea, od 2. prosinca 1832. godine.
Naime, u toj se poruci osuđuje kolonizacija američkog kontinenta i mije-šanje tadašnjh evropskih sila u unutrašnje stvari SAD-a. Povod toj doktrini bio je pokušaj penetracije američkog teritorija od strane Svete alijanse i namjera Španjolske da ponovo uspostavi dominaciju nad njezinim bivšim kolonijama u Južnoj Americi.
Prema tome, u to vrijeme Sjedinjene Američke Države nisu pokazivale nikakve imperijalističke sklonosti, što je i razumljivo, jer su još, kao vrlo heterogena država nerazvijenih proizvodnih snaga, nastojale ugrožene izvana, prvenstveno obraniti same sebe.
Kada je Abraham Lincoln 1864. godine ponovo izabran za predsjednika, čestitku mu je ispred Međunarodnog udruženja radnika uputio Karl Marx, koji je inače vjerovao da će socijalistička revolucija prvo izbiti u Velikoj Bri-taniji i SAD-u, a tadašnji ministar u američkoj vladi Charles Francis Adams uzvratio mu je slijedećim riječima: "Vlada Sjedinjenih Država u potpunosti je svjesna da njena politika nije niti ikada treba biti reakcionarna. Ipak, moramo se pridržavati kursa koji nam je uvijek bio svojstven - uzdržavanje od bilo kakve propagande i nelegalne intervencije u inozemstvu. Naši principi nas primoravaju da primjenjujemo istu pravdu za sva ljudska bića i sve države, i računamo na blagotvorne posljedice napora da zadržimo podršku naših suna-rodnika, kao i poštovanje i prijateljstvo čitavog svijeta." (Pod. F.E.)
Pokušajmo sad usporediti ove riječi, ondašnjeg republikanca Frencisa Adamsa, s riječima sadašnjeg republikanca Georga Busha mlađeg - "SAD ima-ju interese svugdje u svijetu", "ili ste s nama ili ste protiv nas", pa ćemo vidjeti koliko se odonda radikalno promijenila američka vanjska politika.
Monroeva je doktrina vladala SAD-om sve do kraja 19. stoljeća, točnije, do 1898. godine, odkada se među političarima i biznismenima pomalo budi intervencionističko raspoloženje.
Naime, te je godine, za mandata Mc Kinleya, izbio američko - španjolski rat, iz kojeg su SAD izašle kao pobjednik. Mirovnim su ugovorom dobile Puor-to Rico, Guam, Filipine (rat je brzo okončan, nakon što su počeli sukobi s tamošnjim ustanicima i pristizati prvi sanduci s američkim vojnicima) uz odštetu od 20 milijuna dolara i Kubu koja je stavljena pod patronat.
Evo, to je, mogli bismo reći, neki ozbiljniji početak američkog impe-rija-lizma. Ali, imperijalizma, još uvijek daleko manje izra-ženog od onog evropskih zemalja.
Nasljednik Mc Kinleya, Theodor Roosevelt (1901. do 1908.) izazvao je u studenom 1903. godine rat u Kolumbiji, kako bi stvorio Panamu, preduvjet za izgradnju kanala. No, i taj je rat bio, doduše, "lokalnog" karaktera, ograničen na američki kontinent, pa se to u ono vrijeme tzv. ravnoteže snaga i ne može smatrati imperi-ja-lizmom u suvremenom smislu.
Predsjednik Theodor Roosevelt prvi je ustvrdio da SAD moraju preuzeti "ulogu međunarodnog policajca". Tu će, međutim, ulogu preuzeti, u ogra-ničenom smislu tek poslije Drugog svjetskog rata, a u potpunosti tek poslije raspada socijalizma.
Dolaskom na vlast demokrate Woodrova Willsona 1913. godine, nasta-vljene su intervencije u Latinskoj Americi, pa će već pod snažnim utjecajem krupnog kapitala Willsonov inter-nacio-nalizam (tada se to tako zvalo) dobiti i svoju drugu stranu medalje - imperijalizam.

Sve do 1917. godine, dok su trajale najkrvavije borbe u Evropi, Amerikanci su trgovali i sa silama Antante i sa Centralnim silama. Američka je industrija radila punom parom, a izvoz robe preko Atlantika se udvostručio.
No, zbog opasnosi od nadolazećeg komunizma, jer tada je već u Rusiji izbila Februarska revolucija, te zbog interesa vojne industrije, a manje zbog podmorničkog incidenta (koji se uzima kao povod ulasku u rat), SAD su 3. veljače 1917. objavile rat Njemačkoj.
Dakako, ne ratuje se na teritoriju SAD-a, a na evropskom ratištu američke trupe ulaze u ozbiljnije borbe tek početkom rujna 1918. Dakle, već tada poljo-privredno i industrijski najrazvijenija svjetska sila izbjegla je ona strahovita razaranja koja nije mogla Evropa, u ratu je izvukla samo materijalne koristi, a izašla je iz njega kao veliki pobjednik koji se počinje bitno uplitati u sudbinu ne samo zemalja u svom dvorištu, u srednjoj Americi, već i Evrope i svijeta.
Da je tome tako, vidimo iz tzv. Wilsonovih 14 točaka u kojima se, između ostalog, predlaže: evakuacija sa svih ruskih teritorija, restauracija Belgije, ispra-vak talijanskih granica, osnivanje neza-vis-ne Poljske, ali i očuvanje Aus-tro--ugarske (točka 10.) i dijela Otomanskog carstva (točka 12.), što je uvelike išlo protiv stvaranja jugoslavenske državne zajednice.
Iz tog dokumenta izlazi na vidjelo američko licemjerstvo i politika dvos-trukih standarda, koji će u međunarodnim odnosima doći do izražaja sjaja nešto kasnije.
Evo, uzmimo, primjera radi, prvu Willsonovu točku: "mirovni ugovori bit će javno raspravljani i zaključeni, a svi budući međunarodni i diplomatski pregovori vodit će se otvoreno u duhu moguće iskrenosti." Poznato je, među-tim, da na mirovnoj konfe-renciji u Versaillesu ni o čemu nisu odlučivale male zemlje, već isključivo "Savjet četvorice", koji su sačinjavali predstavnici Italije, Britanije, Francuske i SAD-a, i da su se odluke donosile u zatvorenim pro-storijama, daleko od očiju javnosti.
Ili, gdje se u točki 9 traži: "ispravak talijanskih granica duž linije koje jasno određuju princip nacionalnosti." A znamo je udovoljeno impe-rija-lističkim apetitima Italije što joj je obećano još 1915. tajnim Lon-donskim ugovorom.
Možda je ipak najznačajnija točka Willsonovog dokumenta ona zadnja, četrnaesta, u kojoj predlaže osnivanje jedne nadnacionalne organizacije, "kako bi velikim i malim državama bile pružene iste garancije političke nezavisnosti i teritorijalnog integriteta."(!). Ova će točka biti, kao što znamo, kamen temeljac budućoj Ligi naroda.
Iako je, dakle, njezino stvaranje inicirano od predsjednika SAD-a, ta drža-va neće postati njezin član.
Zašto?
Tada je još bila izražena bipolarnost na američkoj političkoj sceni, između izolacionista i intervencionista. Ovi su prvi bili i protiv ulaska u Prvi svjetski rat, pa po prirodi stvari onda i protiv ulaska u Ligu naroda, a ovi drugi su smatrali da SAD trebaju samostalno koristiti svoju moć i silu u svijetu, bez ogra-niča-vanja sa strane. Između tih dviju sukobljenih koncepcija jedini mogući kom-promis mogao je biti - neulazak SAD-a u Ligu naroda.
Poslije će, usporedo s razvojem kapitalizma u SAD-u, izolacio-nizam spla-šnjavati, a intervencionizam bujati. Sasvim logično, jer kapital sadrži koz-mopolitski karakter i njemu, dakako, ne odgovara nacionalistička izoliranost i učmalost.
Na pitanju izolacionizma i intervencionizma dolazilo je u početku do razmimoilaženja između dvije vodeće američke stranke - demokratske i repu-blikanske. Demokratska je bila uglavnom intervencionistički orijentirana, a republikanska izolacionistički. No, tamo negdje pred Drugi svjetski rat inter-ven-cionizam će prevladati u obje stranke, pa više između njih neće biti nekog značajnijeg razmimoilaženja.
Danas, i jedna i druga stranka potpuno jednako gledaju na vanjsku poli-tiku SAD-a.
U razdoblju između dva svjetska rata, elita sveučilišnih pro-fesora, novi-nara, bankara i pravnika formiraju Savjet za vanjske poslove, koji vrši ogroman utjecaj na vladu i javno mnijenje, služi kao eksponent krupnog kapitala i zago-vara američki inter-vencio-nizam u međunarodnim odnosima. U tom će Savjetu kasnije sjediti, između ostalih, John Foster Dulles, budući državni sekretar predsjednika Dwightea Eisenhowera (zastupao je jedno vrijeme interese Tre-ćeg Reicha), Nellson Rockefeller, poznati milijarder i Henry Kissinger, budući savjetnik predsjednika Nixona i jedan od najvećih ideologa američkog impe-rijalizma.
Taj će Savjet vjerno služiti i republikanskim i demokratskim vladama.
Od 1922. do 1929. godine, dok je trajalo razdoblje tzv. privre-mene sta-bilizacije kapitalizma, Sjedinjene Američke Države bilježe ubrzani razvoj eko-nomije. Osvajaju široka tržišta, ne samo u Južnoj Americi, već i u zemljama pod britanskom dominacijom, u Aziji i na Dalekom Istoku. No, za razliku od starih kolonijalnih sila, koje su tuđe zemlje osvajale topovima, Sjedinjene Američke Države to već u ono vrijeme rješavaju puno suptilnije, ne osvajujući teritorij, već tržišta, one na taj način formiraju svoju ekonomsku i političku zonu utjecaja.
Tih godina se američka privreda toliko osokolila da je nekontrolirana pro-iz-vodnja (po načelu laissez faire - laissez passer) dovela do hiperprodukcije i, slijedom toga, do izbijanja velike ekonomske krize 1929. godine.
Sve je počelo naglim padom dionica na njujorškoj burzi, u petak 24. listo-pada (poznatom kao "crni petak), a nastavilo se zaustavljanjem industrijske proizvodnje i zatvaranjem banaka. Rezultat krize bio je drastični porast neza-poslenosti (13 milijuna 1932. godine).
Po domino efektu, kriza se iz SAD-a proširila i na ostale kapitalističke zemlje, prvenstveno one visoko razvijene.Uspijeva je izbjeći jedino mlada socijalistička zemlja - SSSR, stavljena u izolaciju.
Velika ekonomska kriza je trajala do 1933. godine, i nadišla je po ukupnoj materijalnoj šteti Prvi svjetski rat. I toliko uzdrmala kapitalistički svijet da se on razvojem vojne industrije počinje već pripremati za novi rat.
Za predsjednika SAD-a izabran je 1933. Franklin Delano Roosevelt. On izlaz iz krize nalazi u državnom intervencionizmu, pa pokreće niz mjera za oživljenje američke privrede, tzv. New Deal, koji se uzima kao prvi primjer "državnog kapitalizma".
"Moja je administracija spasila sistem profita i slobodnog poslovanja i spriječila da taj sistem padne u provaliju..." , govorio je tada Roosevelt.
I doista, američka se privreda nakon New Deala uvelike oporavila, ali je nezaposlenost ostala još izrazito visoka. Sve do 1940. u SAD-u nikad neće biti manje od 7 milijuna nezaposlenih.
Koliko će rješenju i tog problema doprinijeti Drugi svjetski rat?
Dok je Hitlerova čizma gazila Evropu, Sjedinjene Američke Države su sa sigurne udaljenosti to promatrale pomalo ravnodušno, nastojeći ostati po stra-ni, pou-čene dobrim iskustvom iz Prvog svjetskog rata, a po mogućnosti razviti i ratnu trgovinu barem s jednom od zaraćenih strana. Nije im nikako odgo-varalo da rat zahvati i njihov teritorij, i to nedugo nakon što su jedva prebrodili veliku ekonom-sku krizu. A da su mislili direktno izbjeći rat, potvrđuje i njihova zate-čenost japanskim napadom na Pearl Harbor i nespremnost da učinkovito odgovore. Ali, ipak su SAD i u Drugom svjetskom ratu uspjele izbjeći sukobe na vlastitom teritoriju, što se za poslijeratni uzlet privrede pokazalo spaso-nosnim.
Upravo zbog odsutnosti ratovanja na teritoriju SAD-a (u pet stoljetnoj povijesti te države vodili su se kraći ratovi s Meksikom i Španjolskom, te ratovi između kauboja i indijanaca i građanski rat Sjevera i Juga od 1861. do 1865.), prvobitne eksproprijacije, besplatne ropske snage, pa i utjecaja "pro-tes-tanske etike", SAD su uspjele postati i najrazvijenija kapitalistička zemlja.
Dok je ekonomija drugih zemalja u ratu razarana, američka je pak doživ-ljavala ekspanziju.
U Drugom svjetskom ratu Velika Britanija postaje glavni saveznik SAD-u (da bi se njihovo čvrsto savezništvo nastavilo i nakon rata, sve do današnjih dana), a SAD na zapadnom frontu vodeća sila antifašističke koalicije.
Poput Willsona, koji je po završetku Prvog svjetskog rata predložio os-nivanje Lige naroda, ali SAD nisu postale njezin član, tako je i Roosevelt pred završetak Drugog svjetskog rata, na Teheranskoj konferenciji 1943., predložio osnivanje OUN-a, koji je trebao biti tobože puno efikasniji od Lige naroda.
Zbog sukoba interesa velikih svjetskih sila, a naročito SAD-a i SSSR-a, UN će vrlo aljkavo funkcionirati u poslijeratnom razdoblju (na njegove odluke SAD su 150 puta stavile veto, a SSSR 162), i više služiti kao statista tadašnjim rivalima.
Od početka devedesetih SAD sve otvorenije zaobilaze UN (usput rečeno, najveći su mu dužnik) i po svom nahođenju donose odluke koje se itekako tiču međunarodne zajednice.
Ono zbog čega su se intervencionisti u Willsonovo doba protivili ulasku u Ligu naroda - samovoljno ponašanje SAD-a u svijetu bez kontrole odozgo - postalo je conditio sine qua non američke politike, pa i nakon ulaska u stalno članstvo Vijeća sigurnosti UN-a.
No, recimo još ponešto o razdoblju američke povijesti od 1945. do 1990.

Drugi svjetski rat završava bacanjem atomske bombe na Hiro-ši-mu i Naga-saki, 6. i 9. kolovoza 1945. godine. Amerikanci su atom-sko oružje proizveli još u toku rata i čekali samo pogodan tre-nutak kada će ga upotrijebiti. Japan bi kapitulirao ubrzo, i bez bacanja atomske bombe, koja je samo ovako bes-potrebno oduzela preko milijun nedužnih života i ostavila zastrašujuće gene-racijske pos-ljedice.
Kao da nije bilo suviše fašističkih zločina u toku Drugog svjetskog rata, pa je i jedna zemlja antifašističke koalicije, pri njegovu kraju, trebala počiniti još jedan teški zločin protiv čovječnosti?
No, bacanje atomske bombe na Japan, kao da je generalna proba za atom-ski rat sa SSSR-om, koji tada nema atomsko naoru-žanje(izradit će ga tek po-čet-kom pedesetih). Naime, SAD i Zapad nastoje što prije srušiti SSSR i soci-jalizam, pa makar i po cijenu nuklearnog rata.
Odmah nakon Drugog svjetskog rata SAD počinju instru-mentalizirati sve najznačajnije svjetske institucije moći. I UN i MMF i Svjetska banka dobivaju sjedište u SAD-u i padaju pod utjecaj američkog političkog i biznis lobija.
Roosevelt je umro pred sam kraj rata. Na njegovo je mjesto došao dota-dašnji potpredsjedni Harry Truman. S njime pak nastupa poslijeratno raz-doblje američkog imperijalizma.
Niču različite teorije o sputavanju SSSR-a i komunizma. Predlaže se, pri-mjera radi, stvaranje "containmenta" (u prijevodu: okruženje, zadržavanje, kočenje) oko SSSR-a, nekog novog "sani-tare coridone". Stvaranje prvih "okru-ženja" započelo je 1947. američkom intervencijom u Grčkoj i Turskoj, odno-sno slanjem vojne, tehničke i financijske pomoći tim zemljam radi spašavanja i učvršćivanja proameričkih režima.
U Trumanovoj poruci Kongresu, od 12. ožujka 1947., naziru se glavni obrisi nove, tzv. Trumanove doktrine, koja promovira američki inter-ven-cionizam. U toj poruci stoji i ovo: "Čitav svijet treba prihvatiti američki sistem. A američki sistem može preži-vjeti i u samoj Americi samo ako postane svjet-skim sistemom."
A to je, eto, kratka i jasna formule suvremene globalizacije, započete dale-ko ranije nego što se misli.
Trumanova doktrina se pojavila kao sušta suprotnost Mon-roevoj doktrini i okrenula novu stranicu američke politike.
Tek što je završio Drugi svjetski rat, odmah je takoreći započeo novi, "hlad-ni rat". To je bio, najkraće rečeno, rat Zapada i Istoka, kojeg je, to treba na-glasiti, bez obzira i na sve negativnosti tadašnjeg Istoka, započeo Zapad. Uos-talom, i sam akronim "hladni rat", prvi je upotrebio američki delegat u OUN-u Bernard Baruh.
Od 1945. Zapad, predvođen SAD-om, kontinuirano provocira SSSR, a time i ostale zemlje istočnog bloka, i naprosto izaziva sukob.
Uplitanje SAD-a u politiku evropskih država poslije Prvog svjetskog rata, simbolično je, u usporedbi s onim što se događalo nakon Drugog svjetskog rata.
Koliko je američka vanjska politika postala prodorna pokazuje i perfidni plan ekonomske pomoći Evropi - Marshallov plan.
Tim se planom trebalo konzervirati kapitalističke društveno-ekonomske poretke u zapadnoj Evropi, dakle zaustaviti nadolazeći val socijalizma, ali, dakako, i pospiješiti izvoz američkog kapitala.
Marshallov plan je bio izrazito antikomunistički usmjeren. Iako u početku namjenjen za cijelu Evropu, uskoro će se ograničiti samo na zapadnu. Drugim riječima, pomoć su mogle dobiti isključivo one zemlje koje su podržavale politiku SAD-a. Pa tako poglavlja "Ograničenje pomoći" piše da će SAD uskra-titi pomoć nekoj zemlji: "kada uslijed političkih promjena pomoć prestaje biti u skladu s interesima Sjedinjenih Država."
Na temelju tog plana, u travnju 1948. osnovana je Organizacija za evrop-sku ekonomsku suradnju (OEEC). Ukupna američka pomoć, a ustvari dobra investicija, iznosila je 15 milijardi dolara, koja će se oplođena za nekoliko godina vratiti nazad. Od tada evropski kapital značajno pada pod utjecaj ame-ričkog kapitala.
U međuvremenu, u SAD-u traje bjesomučna antikomunistička kampanja. Razbijaju se sindikalne organizacije, guše radnički nemiri, hapse i maltretiraju komunisti, montiraju sudski procesi i sl. Po tzv. Makaranovom zakonu (Pat McCarran), 1954. je KP SAD-a proglašena ilegalnom. Cjelokupna antiko-munistička histerija kulminirala je makartizmom (nazvanim po Raymondu McCar-thyu, predsjedniku zloglasnog Komiteta za ispitivanje anti-ame-ričke djelatnosti Senata), za koji je Albert Einstein rekao jednom prilikom, da je "američaka varijanta hitlerizma".
Daljnji korak u razvoju imperijalizma osnivanje je NATO pakta 1949. u Washingthonu.
Ta je vojno-politička asocijacija osnovana tobože zbog odbrane zapadnih zemalja od eventualne agresije SSSR-a i istočnog bloka, ali, osnivanje su ini-cirale SAD iz sasvim drugog razloga. Vojna industrija toliko narasta da postaje glavni kotač ekonomskog razvoja (90 posto industrije odpada na vojnu, pa će poslije predsjednik Dwaight Eisenhower ukaziti na opasnost tzv. vojno-in-dustrijskog kompleksa koji proždire američko društvo), a i njezini proizvodi traže itekako tržište. Moralo se, dakle, preko NATO pakta omogućiti prodaju naoružanja saveznicima, a ujedno i demonstrirati moć pred SSSR-om.
Sjevernoatlanski pakt trebao je biti regionalnog karaktera, kako to uos-talom propisuje član 52 Povelje UN-a, ali on to nikad neće biti. SAD će pružiti svoje pipke u sve dijelove svijeta, putem raznih vojno-političkih saveza, kao što su: Manilski pakt ili SEATO, Bagdadski pakt ili CENTO, Interamerički ugovor ili RIO pakt. Ili putem bilateralnih ugovora s nizom država za slobodno koriš-tenje vojnih baza, a naročito s onima koje se nalaze na tzv. perifernim točkama svijeta, kao što su: Japan, Južna Koreja, Tajvan, Novi Zeland, Španjolska, Panama i dr.
Pod kraj 1955. SAD već imaju vojne baze u više od 40 država širom svijeta, a samo oko SSSR-a 995 (danas su vojno prisutne u 132 od 190 država članica UN-a).
Svi ti paktovi i bilateralni ugovori nastali su pod krinkom borbe protiv "komunističe opasnosti i sovjetske penetracije".
Da ne zaboravimo, Varšavski pakt je stvoren tek 1955., kao reakcija na primanje SR Njemačke u NATO, čime se čaša strpljenja SSSR-a napokon pre-lila.
Dakle, Sjedinjene Američke Države izrastaju sredinom prošlog stoljeća u najag-resivniju zemlju svijeta. Potiču mnoge ratove, a u nekima otvoreno i sudjeluju (Koreja, Kuba, Malezija, Filipini, Vijetnam, Laos, Kambodža...). Staju na stra-nu reakcionarnih režima (Grčka, Tajvan, Čile, Afganistan, Iz-rael...). Vode pedesetih i šezdesetih godina dva velika kopnene rata - korejski i vijetnamski. Obadva gube.
Poučene onda lošim iskustvom kopnenih ratova, poslije će, a naročito u današnje vrijeme, promijeniti strategiju ratovanja, oslanjajući se više na ratove iz zraka (tzv. humano bombardiranje), koji oduzimaju manje ljudskih života, a prije dovode neprijatelja do kapitulacije.
Po nekim procjenama, SAD su do sada izazvale oko 70 lokalnih ratova. O njima bi se moglo još štošta reći, ali nekom drugom prilikom.
Čak je i predsjednik J. F. Kennedy, za koga vlada uvjerenje da je bio veliki demokrata i humanista, što u neku ruku stoji kad je u pitanju unutrašnja poli-tika (možda je zato i ubijen?!), također vodio agresivnu vanjsku politiku.
Poznat je Kenedyjev projekt atlanske ekonomske i političke zajednice, kojom je nastojao integrirati zapadne kapitalističke zemlje, a imajući na umu njihove velike ekonomske potencijale, značajne za daljnju američku robnu ekspanziju.
Poznat je i Kennedyjev program "Savez za progres", kojim je nastojao spriječiti osnažene socijalističke pokrete u Latinskoj Americi.
No, pored toga, Kennedy je 1961. naredio iskrcavanje kontra-revo-lucio-narnih emigrantskih snaga u Zaljevu svinja, a onda i bombardiranje Kube. Naredio je i napad na Vijetnam.
Pa, ipak, ne smiju se zaboraviti ni Kennedyjevi dobri potezi na unutrašnjem polju (suzbijanje rasne segregacije), kao ni oni na međunarodnom: ugovor o primirju u Laosu, zatopljenje odnosa s Moskvom, sporazum o nuklearnom razoružanju - što je vjerojatno razljutilo neke ratnohuškačke krugove.
Ti su krugovi inače bili vrlo utjecajni u američkom društvu, a razvili su i morbidnu vojnu doktrinu - "ravnoteža straha", po kojoj je, zamislite, mir više vjerojatan ako se dva bloka permanentno, ali uravnoteženo naoružavaju i tako održavaju stanje stalne među-sobne napetosti i straha.
Valja još reći da je američka obavještajna služba CIA bila i ostala leglo ratnih huškača, a i najveća svjetska teroristička organizacija. Nema ni jednog značajnijeg političkog zapleta ili ratnog sukoba u koje nisu umješani njezini prsti. Od rušenja vlade Mohameda Mosadika u Iranu pa do ubistva Salvadorea Alliendea u Čileu, od pripremanje invazije na Kubu pa do finan-ciranje talibana u Afganistanu (!), od poticanja nemira na Cipru pa do rušenja Jugoslavije...

Evo nas, najzad, i do posljednjeg razdoblja američkog impe-rijalizma.
Krajem osamdesetih godina SAD pružaju svestranu poli-tičku i financijsku podršku antisocijalističkim i nacionalističkim pokretima i strankama širom istočnog bloka.
Nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a, postaju jedina supersila, koja sada nesmetano, po svojim uzusima, kroji "novi svjetski poredak" (ter-min je prvi upotrebio 1990. Georges Bush st.).
Do raspada SSSR-a, svijet je bio blokovski podijeljen, što je značilo da SAD moraju donekle obuzdati svoje imperijalističke apetite u korist snažnog konkurenta, a poslije raspada, postaje unipolaran, što znači da SAD više nema tko obuzdati.
Sve je podređeno jednom centru moći, jednoj državi. I UN i NATO i MMF i Svjetska banka... Ama baš sve.
U svijetu je krahirao jedan totalitarizam, tzv. komunistički, sovjetski, koji se hrvao s drugim totalitarizmom, tzv. neoli-beral-nim, američkim. Ovaj sada nesmetano zauzima cijeli globus, pa utoliko svoju politiku i naziva globa-li-zacijom.
Ako je imperijalizam najviši stadij kapitalizma, onda je globalizacija najviši stadij imperijalizma. A lice i naličje takve globalizacije upravo su SAD.
Još je T. Roosevelt SAD-u namjenio ulogu svjetskog policajca, ali, kako je to dobro primijetio poznati slovenski sociolog Tonči Kuzmanić, policajac je u službi zakona, a nije iznad zakona, zar ne?
A SAD se posljednjih godina stavljaju iznad zakona, iznad Vijeća sigur-nosti, iznad Međunarodnog kaznenog suda, a bogme i iznad NATO- pakta.
I dok su prije neprijatelji bile socijalističke zemlje, sada su uglavnom islamske. I dok su prije neprijatelji bili komunisti, sada su teroristi. Kao što je borba protiv komunizma krila iza sebe ekonomske interese, tako to danas krije i borba protiv terorizma (koji je jednim dijelom rezultat američke politike i neoliberalne globalizacije).
Kao što je jučer vojni angažman SAD-a u Kolumbiji bio tobože zbog borbe protiv trgovine drogom, pa je proširen na borbu protiv političkog nasilja, a ustvari zbog zaštite naftovoda kojim se nafta iz unutrašnjosti transportira do rafinerija na obali, tako je i danas borba protiv oružja za masovno uništenje u Iraku (kao da ga SAD nemaju!) ustvari borba za bliskoistočni naftovod.
Da će SAD imati neprijateljski stav prema nekim, ponavljamo - nekim, islamskim državama (očigledna je politika dvostrukih standarda) pokazalo se već početkom devedesetih, kada je izvršen napad na Irak (Zaljevski rat).
Strategija kojom treba zadovoljiti povećane potrebe SAD-a za naftom objavljena je u dokumentu "Nacional Energy Policy Develpment Group", koji je potpisao potpredsjednik Dick Cheney.
Naime, SAD će 2020., a ova se strategija odnosi na razdoblje od 25 godina, morati uvoziti 60% više nafte nego danas, jer rezervi ima za jedva deset godina, pa to već izaziva paniku u naftnim korporacijama i političkim strukturama.
Još kad znamo da se u Perzijskom zaljevu nalazi dvije trećine svjetskih energetskih rezervi, bit će nam puno jasnije zašto se po drugi put sprema na-pad na Irak( ta zemlja posjeduje naftne rezeve za više od jednog stoljeća)
Sjedinjene Američke Države nastojat će osigurati slobodno korištenje najvećih izvorišta nafte u Perzijskom zaljevu(otud interes za Irak, Iran, Saudij-sku Arabiju) i u Kaspijskom bazenu (posebno u Kazahstanu i Azerbejdžanu).
Što se tiče Perzijskog zaljeva, potrebno je za prvu ruku srušiti režim Sa-dama Huseinna i uspostaviti proamerički režim.
Što se tiče Kaspijskog bazena, potrebno je osigurati slobodni pro-laz nafto-voda od Kazahstana i Azerbejdžana preko Turske, Bu-gar-ske i Rumunjske do Mađarske( sve četiri su članice NATO-a).
Osim toga, vojne baze SAD-a u BiH, Kosovu i Makedoniji, strateški su izuzetno važne, jer se odatle može kontrolirati cijeli Mediteran, dakle "srce svijeta", a time i Kaspijski bazen.
Zbog svojih strateških interesa, Sjedinjene Američke Države su instru-menalizirale i NATO pakt, a to je bilo više nego očiti kada je 1999. izvršen napad na SR Jugoslaviju.
NATO je inače samo dva puta upotrijebio silu otkad postoji, prvi put 1995. protiv bosanskih Srba, a drugi put 1999. protiv SRJ, a to znači, u oba slučaja, izvan svojih granica, čime je ozbiljno povrijedio svoj vlastiti Statut, te Povelju UN-a i ustave većine zemalja članica.
Mediteran, Bliski i Daleki Istok, najvažnije su strateške točke SAD-a. Nakon 11. rujna 2001. i napada na Afganistan, mnogi će reći: "ništa više neće biti kao prije". I neće, doista! Pentagon je vojno i geostrateški podijelio svijet na pet dijelova (tzv. UNECOM), i predvidio postavljanje antiraketnog štita, kojim bi se zaštitile "demokratske" zemlje od "nedemokratskih", pa i preselio jedan dio nuklearnog oružja u svemir, kako bi se valjda i odande mogao kon-trolirati svaki kutak zemlje. A izradio je i novu vojnu strategiju "preventivnog ratovanja", koja predstavlja veliku opasnost za suvremeno čovječanstvo. Što znači preventivno djelovati, da li osuti bombe po svakoj državi, koja po svo-jevoljnom izboru Georga Busha ne ulazi u "osovinu dobra".
Naime, američki predsjednik je svrstao države svijeta u "osovinu dobra" i "osovinu zla", kao što su nekad davno Rimljani dijelili narode na civilizirane i barbare.
Poznato je koje to države ulaze u "osovinu zla", jer ih je jednom Bush javno prozvao, i one će kad-tad biti napadnute. Bez obzira koja stranka bila na vlasti i tko bio predsjednik, jer američka politika je usko povezana s ekonomijom, ekonomija s vojnom industrijom, a vojna industrija s ratovima.
Ratovi su u naravi svakog imperijalizma. Pa tako i američkog.
Vojni proračun za obranu SAD-a uskoro će biti veći od proračuna devet najrazvijenijih država na svijetu, a u 2003. iznosit će frapantnih 379 milijardi dolara (45 milijardi više nego 2002.).
I na kraju, postavlja se pitanje, koliko će još dugo SAD gospodariti svije-tom?
Na to pitanje je nemoguće odgovoriti.
No, jedno je izvan sumnje: "svako carstvo je za svoga vakta".
Sjedinjene Američke Države su danas na vrhuncu svoje moći, a to znači i na početku kraja te moći.


GLOBALIZACIJA: SOCIJALISTIČKA PERSPEKTIVA
Nick Beams

Nick Beams, član Internacionalnog izdavačkog odbora svjetske so-cija-lis-tičke Web stranice na Internetu i nacionalni sekretar Socijalističke partije Aus-tralije (Socialist Equality Party of Australia) održao je još 2000. godine pre-da-vanje na šest australskih univerziteta: "Globalizacija: socijalistička perspektiva". Predavanje je kasnije tiskano i u tri dijela plasirano na Internetu, odakle smo to predavanje "skinuli", te ga donosimo u "Hrvatskoj ljevici", kako bi se čitaoci našeg lista pobliže upoznali s neotrockističkim gledištima.

I.
Dolazak 21. stoljeća je sasvim razumljivo pobudio zanimanje za retro-spektivnim ispitivanjem proteklih 100 godina. Postavilo se pitanje u kojem se smjeru razvija naša civilizacija. Ne radi se samo o smjeni stoljeća, već o tome da suvremeno društvo prolazi kroz ogromne transformacije, koje će utjecati i na život budućih generacija.
U proteklom vremenu je došlo do začuđujućeg razvoja znanosti i teh-nologije, a da spomenemo samo kompjutorizaciju, teh-nologiju gena i sred-stava komunikacija, o kojima se donedavno moglo samo sanjati. Ali ovaj enor-mni rast znanosti i tehničkog znanja, kao i proizvodnih snaga čovječanstva, stoji u oštrom kontrastu prema drugim prevladavajućim osobinama našeg vremena - sve snažnijem osjećaju socijalne bespomoćnosti i retrogradnom trendu u odnosu na društveni položaj ljudi.
Ogromne promjene u samim proizvodnim procesima unatrag posljednja dva desetljeća prošlog stoljeća, udružene s glo-balizacijom svih aspekata eko-nomskog života, potisnule su u stranu svu staru političku i ekonomsku si-gurnost. Mase ljudi čitavog svijeta našle su se uhvaćene u nekoj vrsti vrtloga i u takvim situacijama u kojima su bile gurnute na ovaj put od sila kojima one nisu mogle upravljati, a koje, kako izgleda, imaju takav karakter da se čini da nitko s njima ne može upravljati ni kontrolirati ih. Svaki dan donosi nove katastrofe: ogromni porast gladi, građanske ratove i etničke sukobe, likvi-di-ranje pro-izvodnih pogona, smanjenja broja poduzeća i smanjenje društvenih usluga.
A tu je i prijetnja velike financijske krize koja visi iznad čitavog svijeta. Na nju su upozoravale financijske oluje koje su bjesnile kroz globalnu kapi-talis-tičku ekonomiju u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća.
U antičkim vremenima ljudi su konzultirali zvijezde, da bi spoznali neke smjernice koje bi im mogle poslužiti kao vodič za njihove akcije, ili su gledali znakove u samoj prirodi da bi razaznali jesu li im bogovi naklonjeni. Moderni je čovjek odbacio takve postupke. Ali ipak svaki dan milijuni ljudi širom svijeta pažljivo prate Dow Jones ili NSDAQ, ili neke druge indexe na burzovnom tr-žiš-tu dionica, ne bi li predvidjeli što bi im se moglo dogoditi sutra. Kao da socijal-ni i ekonomski razvoj određuju brojevno stanje raznih indeksa!
Da je došlo do ogromnog porasta nesigurnosti, nije nikakva novost. U stvari, sadašnja situacija je rezultat procesa koji su inherentni samom razvoju globalnog kapitalizma i u njemu su prisutni od samog početka. Još pred 150 godina, Marx je u "Komunističkom manifestu" pisao da buržoazija ne može egzi-stirati a da neprestano ne revolucionira sredstva za proizvodnju i odnose proizvodnje, a da neprestano ne revolucionira ukupne društvene odnose... Neprestani prevrat proizvodnje, neprestano mijenjanje svih društvenih od-nosa, neprekidna nesigurnost i turbulencija razlikuje buržujsku epohu od svih prijašnjih. Svi društveni odnosi sa njihovim starim predrasudama jednostavno se ruše, a svi novi odnosi zastarjevaju već i prije nego što uzmu maha. Sve što izgleda fiksno topi se u zraku, sve što je sveto postaje profano i čovjek je na koncu prisiljen da se trijezno suoči sa stvarnim uvjetima života i formira svoj odnos prema svijetu.
Polazeći upravo od tih konstalacija iz "Komunističkog ma-nifesta", pokušat ćemo sagledati uvjete današnjeg stvarnog života i naznačiti obrise budućnosti. Australian financial review obavio je, u rubrici "Vaše mišljenje" napis: "stvarno nam nikada nije bilo tako dobro", u podnaslovu je stajalo: "Naše današnje blagostanje zahvaljujemo kapitalističkom slobodnom tržištu". Tu se kon-statira da su ljudi koji žive u današnjim naprednim ekonomijama naj-bogatiji i najnapredniji ljudi kakve svijet dosad nije upoznao. "Mi uživamo na bespri-mjernoj razini individualno zdravlje, du-govječnost, pokretljivost, sigurnost, obrazovanje i ostale ljepote života. Možemo sa sigurnošću reći da je problem postizanja i osiguranja blagostanja i slobode-centralni ljudski problem od davnina i tokom 20. stoljeća napokon u biti riješen".
U istom se napisu konstatira da je kapitalizam dokazao svoju superi-or-nost nad socijalizmom i to upravo u onim stvarima za koje je socijalizam tvrdio da ih može najbolje riješiti i na taj način poboljšati sudbinu običnih ljudi i žena. "Ako smo mi svi danas za kapitalizam, to je zato što smo mi moderni ljudi-desni, lijevi i u centru - duboko prožeti idejom jednakosti, a kapitalizam se pokazao kao poredak koji zastupa ideje najveće jednakosti među ljudima."
Dakako, te su tvrdnje pretjerane, i zapravo bedaste. Ali se ne razlikuju u biti od onih hvalospjeva kojih je bio pun zrak na početku posljednjeg deset-ljeća 20. stoljeća, kada su kolaps sta-ljinističkog režima u Sovjetskom Savezu i zemljama istočne Evrope bili pozdravljeni kao "smrt socijalizma" i konačna pobjeda slobodnog tržišta.
S parlamentarnih govornica, i sveučilišnih katedra, u no-vinskim člancima i u akademskim časopisima neprestano se postavljalo: veliki ideološki i poli-tički sukobi i borbe dvadesetog stoljeća su završeni. Odsada će tržište, za-snovano na privatnom vlasništvu sredstava za proizvodnju i privatnim finan-cijskim izvorima, u konkurentskoj utakmici, a u svrhu akumulacije profita i interesa kapitala, neosporno vladati svijetom. Neki su išli čak tako daleko da su proglašavali "kraj povijesti".
No, svi oni koji su najavili "smrt socijalizma" nisu uzimali u obzir činjenicu da Staljinov režim ni u kojem slučaju nije pružao ništa od izvornog socijalizma, već se radilo o vladavini birokracije, koja se služila brutalnim represalijama nad radničkom klasom i brutalnim umorstvima vođa revolucije.
Nisu iznijete nikakve činjenice koje bi dokazivale da je kapitalističko tržiš-te jedini oblik socijalne organizacije sposobne da preživi.
Sve je počelo naglašavanjem neograničenog slobodnog tržišta u politici Reagana i Margareth Thatcher 80-ih godina. I onda se to nametalo po cijelom svijetu. Socijaldemokratske partije, koje su desetljećima proklamirale moguć-nost reformiranja kapitalizma s ciljem poboljšanja životnih uvjeta masa sta-nov-ništva, bacili su u koš politiku socijalnih reformi. Sindikalne su vođe požurile u partnerstvo sa kapitalom, kako bi sebi osigurali profitabilnost i "internacionalnu konkurenciju" na globalnom tržištu, dok su vođe nacionalnih režima u takozvanim nerazvijenim zemljama napuštale programe razvijanja nacionalnih ekonomija, proklamirajući svoju spremnost da omoguće glo-balnom kapitalu investiranja u njihove zemlje kao i svoju privrženost prin-cipima slobodnog tržišta.
U proteklih dvadeset i pet godina koje su kulminirale sa enormnim raz-vojem u desetljeću 1990.-2000., sve ekonomske organizacije čitavog svijeta došle su pod utjecaj globalnog kapi-talističkog tržišta. U nijednom drugom periodu ljudske povijesti nije taj kapital imao takvu dominaciju. To nas stavlja u poziciju da moramo suditi o izjavama i tvrdnjama zagovornika tog tržišta, pitajući se može li sve to izdržati test povijesnog iskustva.
Prije svega, suočeni smo sa začuđujućim porastom socijalne nejednakosti diljem svijeta. Bogatstvo koje ima 475 milijardera na svijetu, na primjer, ekvi-valentno je dohotku koje ostvari više od 50 posto svjetskog stanovništva! A to je nekih tri milijarde ljudi. A omasovljenje bogataša se ubrzava. Broj mili-jardera samo u Sjedinjenim Američkim Državama porastao je od 13 u 1982. godini na 149 u 1996. godini i taj raste se i dalje nastavlja.
Prema izvještaju komiteta za razvoj Ujedinjenih naroda, trojica naj-boga-tijih pojedinaca u svijetu imaju bogatstvo koje prelazi zajednički GDP 48 najnerazvijenijih zemalja, 15 najbogatijih pojedinaca imaju imovinu koja vrijedi više nego ukupni GDP podsaharske Afrike, a 32 najbogatijih pojedinaca imaju bogatstvo koje je veće nego GDP čitave južne Azije. Imovina najbogatijih 84 pojedinaca premašuje GDP Kine, sa njezinih 1,2 milijarde stanovnika!
U kakvom se položaju nalazi većina svjetskog stanovništva?
Od 4,8 milijardi ljudi koji žive u takozvanim razvijenim zemljama, skoro tri petine nema sanitarne uređaje u kućama, jedna trećina nema pitke vode, a jed-na četvrtina nema adekvatan stambeni prostor, dok je jedna petina pot-hra-njena, a isti postotak nema pristupa minimalnom nivou zdravstvenih usluga.
U razdoblju od 1960. do 1994. godine razlika u dohotku po glavi stanov-nika između petine najbogatijih stanovnika zemlje i petine najsiromašnijih više se nego podvostručila, s 30:1 na 78:1. Već 1995. taj se odnos povećao na 82:1.
U 1997. godini najbogatija petina svjetskog stanovništva prisvajala je 86 procenata svjetskog dohotka, dok je najsiromašnija petina prisvaja samo 1,3 posto. Više nego 1,3 milijarde ljudi prisiljeni su preživljavati s iznosom ma-njim od 1 dolara dnevno - situacija koja ugrožava ljudske živote.
Prema izvještajima iz OUN-a, od 147 zemalja koje se definiraju kao "raz-vi-jene" u nekih 100 zemalja zabilježen je "opasni eko-nomski pad" u zadnjih trideset godina.
Stalno osiromašenje čitave svjetske populacije nije rezultat nekih "pri-rodnih katastrofa", već dolazi direktno kao posljedica operacija financijskog tržišta i nametanja programa tzv. stru-kturalnih prilagođavanja, koje provodi Međunarodni monetarni fond, a koji ima zadatak stvoriti uvjete za dominaciju inter-nacionalnog kapitala.
Unatoč masovnom i urednom otplaćivanju dugova koje zemlje dužnici uspijevaju namaknuti na račun ukidanja najosnovnijih izdataka za socijalnu skrb, zaduženost mnogih zemalja raste. U 1990. godini ukupni dug razvijenih zemalja iznosio je 1,4 trilijuna dolara, a već 1997. godine je porastao na 2,7 trilijuna dolara. U Africi ukupan dug iznosio je 370 dolara po stanovniku (uračunata i djeca) kontinenta. U nekim zemljama ukupna razina duga je četiri puta viša od GDP te zemlje. U 1998. godini zemlje trećeg svijeta plaćale su za servisiranje duga velikim bankama i raznim fi-nancijskim ustanovama 717 milijuna dolara dnevno.
Rusija, nakon što se raspao Sovjetski Savez, prepolovila je svoju eko-nomiju. Po ekonomskim pokazateljima, ruska privreda nije sada veća od nizo-zemske, a ima gubitke i veće od onih u 1942. godini, kada je znatan teritorij Rusije bio pod okupacijom na-cističkih osvajača.
Stopa nataliteta u Rusiji je gotovo prepolovljena poslije 1985. godine. Ako se nastave sadašnja demografska kretanja, u Rusiji će broj stanovnika opasti za jednu trećinu do 2010. godine. Na prekretnici prošlog stoljeća životni vijek ruskog muškarca bio je 16 godina duži nego što je danas. Unatoč dva svjetska rata, gladi, smrtnosti u čistkama i masovnih umiranja u gulagima, muški 16-godišnjak je imao u 1990. godini dvopostotnu veću šansu da će doživjeti 60-tu godinu, nego što ju je imao u 2000.-toj godini.
Kada bi čak neki zao duh odlučio da se okrutno poigra sa čovječanstvom, sigurno je da ne bi uspio stvoriti takvu situaciju koja se sada pred našim očima odvija. Unatoč toga što je novo tisućljeće počelo sa "trijumfom tržišta", ono sada prerasta u sve veću katastrofu.
Po svim kutovima svijeta socijalni uvjeti nose pečat sve većeg siromaštva, sve jačeg raslojavanja i sve veće nejednakosti među ljudima, a što će nužno rezultirati u neprestanim erupcijama novih ljudskih katastrofa. A u središtu ovih socijalnih katastrofa stoji "novi svjetski poredak" kapitalističkog tržišta, koji je sada razot-krio svoje pravo lice - lansirajući brutalne ratove kojima impe-rija-lističke sile žele opet postati gospodari svijeta.
Veza između dominacije "slobodnog tržišta" i upotreba vojne snage, jez-grovito je sumirana u jednom članku Thomasa Fried-mana u "New York Ti-mesu", a godinu dana prije napada NATO-a na SR Jugoslaviju.
"Skrivena ruka tržišta", pisao je Friedman, nikada neće funkcionirati bez skrivene pesnice - Mc Donaldu ne mogu cvjetati poslovi bez Mc Donnel Do-ug-lasa, proizvođača borbenih aviona F-15. A skrivena pesnica koja osigurava poslove za tehnologiju Silikonske doline, zove se armija, zračne snage i mor-narički korpus Sjedinjenih Američkih Država. Bez američke borbene sile na dužnosti ne bi bilo Amerike koja svuda ima svoje prste".
Kapitalizam je uvijek proizvodio mizeriju i siromaštvo za široke mase svjet-ske populacije, ali više od pedeset godina branioci kapitalizma dokazuju da je bar u najbogatijim zemljama kapitalizam donio porast životnog standarda većini stanovnika. No, ekonomska ekspanzija u posljednji dvadeset i pet go-di-na nije samo produbila polarizaciju bogatstva, već i stvaran pad realnih prihoda onih koji rade za plaću. Ta tendencija nikad nije bila uočljivija u SAD-u, zemlji koja se smatra modelom ekonomije "slobodnog tržišta", nego što je danas.
Utvrđeno je da je vrijednost realne nadnice u SAD danas oko 7 posto manja nego što je bila 1993. godine. Nikada ranije, čak i uključujući veliku depresiju tridesetih godina, nije dovelo do smanjivanja realnih nadnica u tako dugom vremenskom razdoblju.
Smanjenje realnih nadica za većinu radnog stanovništva rezultat je preras-podjele bogatstva u korist gornjeg sloja. U 1962. godini 90 posto pripadnika najnižeg sloja stanovništva primilo je 69 posto od ukupnog dohotka. Već 1992. godine ovaj odnos je pao na 59 posto. Drugim riječima, u ovom vremenskom periodu, 10 posto, ukupnog dohotka bilo je redistribuirano u korist gornjih, bolje plaćenih slojeva, a većina tog dohotka dospjela je u ruke naj-bogatijeg sloja koji čini samo jedan posto stanovništva. U apso-lutnom iznosu riječ je o 700 milijardi dolara godišnje.
Prema "Forbesu", bogatstvo 400 najbogatijih Amerikanaca raslo je u pro-sjeku 940 milijuna dolara po pojedincu u vre-menskom periodu od 1997. do 1999. godine. U vremenskom periodu od preko dvanaest godina, i to od 1983. do 1995, neto prihod kućanstava 40 posto najnižih slojeva pao je za 80 posto. Toliko o "efektu kapanja", omiljenom kod zagovornika slobodnog tržišta. Prije bi se moglo govoriti o "efektu usisavanja" prema gore.
Ukupno bogatstvo onih po "Forbesu" 400 najbogatijih iznosilo je 1,0 tri-lijuna dolara u septembru 1999. godine, što pokazuje povećanje sa 738 mi-lijardi samo u jednoj godini. A petina ovog porasta, oko 48 milijardi dolara bila bi dovoljna da sve Ame-rikance koji se službeno svrstavaju u kategoriju vrlo siromašnih (oko 15 posto od ukupnog stanovništva i 25 posto sve djece) izvede iznad linije siromaštva.
Slični pokazatelji mogli bi se navesti za sve glavne kapitalističke države. Na primjer, prema nedavnoj studiji iz Australije: "U 1994. godini gornjih 20 posto stanovništva primili su 40 posto od ukupnog raspoloživog dohotka, a najniži slojevi stanovništva kojih ima 20 posto, primili su manje od 6 posto. Ako se to komparira sa 1984. godinom, onda se vidi da je najnižoj trećini smanjen udio u raspodjeli, četvrtina je zadržala svoj udio, a najbogatiji su povećali svoj udio. Stvarni raspoloživi dohodak bio je niži u 1994. za sve kategorije stanovništva, osim za one najbogatije, usprkos rasta u dvjema kategorijama kućanstva". Drugim riječima, mo-žemo kazati da je, ne samo za veliku većinu pučanstva postalo gore u relativnim odnosima, već im je postalo gore i u apsolutnom smislu, jer im se je realni dohodak smanjio.

II.
Erupcija takozvane azijske ekonomske krize u 1997.-98. godini zadala je strašan udarac zagovornicima politike "slobodnog tržišta". Prije toga, još 1993. godine, rast ekonomije u ovoj regiji poslužio je Svjetskoj banci da proglasi "azijsko ekonomsko čudo", uzimajući to i kao dokaz sposobnosti kapi-talis-tičkog tržišta da stane na kraj siromaštvu.
Nezastrašeni ovim, ipak vrlo jasnim kontradikcijama između prokla-mi-ranih ciljeva i rezultata u praksi, predstavnici globalnog kapitalizma povećali su svoju već od prije zagušljivu viku za obranu "slobodnog tržišta".
U govoru održanom u travnju 1998. godine, kada je azijska ekonomska kriza bila u punom zamahu, predsjednik uprave US FEDERALNIH REZERVI, Alan Greenspan naglasio je da je kriza bila "vrlo važna prekretnica u onome što je evidentno bio signifikantni i nesmiljeni trend prema tržišnom kapitalizmu". Prema Greenspanu, tržište ima porijeklo u "duboko ukorijenjenoj stabilnosti ljudske prirode" i "povijest je puna primjera eko-nomskih i socijalnih sistema koji su pokušavali spriječiti ili promijeniti ljudsku narav, ali su ti pokušaji uvijek propadali".
Čini se da ideološki branioci kapitalizma nisu mnogo na-predovali u od-no-su na konzervativnog engleskog filozofa iz 18. stoljeća Edmund Burkea, koji je tvrdio da je kapitalističko društvo, ne samo prirodno, nego i sveto. "Eko-nomski zakoni", pisao je Burke prije više od 200 godina, "prirodni su zakoni i kon-zek-ven-tno tome i Božji zakoni.."
Ili, kako je tvrdio Greenspan, "lekcija koja se pojavljuje u ovom slučaju je ta da samo slobodno tržište posjeduje fleksibilitet i robusnost, da bi se prila-godilo ljudskoj naravi i upregnulo rapidni porast tehnologije konzistentan napretku životnog standarda.
Naša zadaća je, ipak, da prezentiramo nepobitne činjenice koje ukazuju na kontradikciju između stvarne situacije u kojoj se nalazi većina svjetskog sta-nov-ništva i izjava branioca kapitala, koji propagiraju čuda slobodnog tržišta i kvalitetu profitnog sistema...
Svako klasno društvo je u konačnoj analizi zasnovano na izvlačenju viška rada od one klase koja je direktni proizvođač, a u korist one klase koja posje-duje sredstva za proizvodnju. Ali klasna društva se ipak razlikuju funda-men-talno po svojoj strukturi. Ta je razlika u konačnoj analizi uvjetovana socijalnim mehanizmom na koji se način izvlači višak rada. U ranijim oblicima klasnog društva - robovlasničkom i feudalnom - izvlačenje viška rada vrši se poli-tičkom prisilom. U kapitalizmu je pak zasnovano na socijalnim odnosima slobodnog tržišta, a koji svoj vrhunac postižu sistemom nadnica.
Višak rada u kapitalizmu uzima oblik viška vrijednosti, a čiji je izvor razlika u vrijednosti robe koju radnik prodaje kapitalu u obliku ugovora o nadnici - a koji je u stvari njegova radna sposobnost ili kapacitet za izvršenje posla - i vrijednosti koju uptreba radne snage stvara u proizvodnom procesu. Vrijed-nost radne snage i dodana vrijednost od strane radnika u proizvodnom pro-cesu tokom radnog dana su dvije potpuno različite veličine. Ta je razlika izvor viška vrijednosti koji se pojavljuje na površini društva u obliku profita, kamate i rente.
Ali ovo izvlačenje viška vrijednosti je obilježeno dubokim protuslovljem, koje uzrokuje stvaranje snage koja pokreće razvoj proizvodnih snaga unutar kapitalističke ekonomije.
Jedini izvor profita je višak vrijednosti, koji se izvlači od živog rada rad-ničke klase. Ali profitna stopa - odnos kojim se povećava kapital - izračunava se na osnovu čitavog kapitala, koji je ubačen u proizvodni proces. Ovaj kapital se sastoji iz dvije komponente, jedna je kapital koji se koristi za kupnju radne snage (va-ri-jabilni kapital) - izvor je viška vrijednosti - a druga se ulaže u kupovinu sirovog materijala i strojeva (konstantni kapital), i održava, bez povećanja svoje vrijednosti proces proizvodnje.
S obzirom na to da je za akumulaciju kapitala karakteristična tendencija da se konstanti dio kapitala povećava relativno prema varijabilnom kapitalu - što je direktna posljedica porasta pro-duk-tivnosti rada - postoji stalna tendencija opadanja profitne stope. Drugim riječima, ukoliko ukupni kapital raste, rela-tivna veličina one proizvodne komponente kapitala koja stvara višak vrijed-nosti pokazuje tendenciju opadanja. Shodno rečenom, profitna stopa, odnos viška vrijednosti prema ukupnoj angažiranoj masi kapitala ima tendenciju opadanja...
Na osnovu ovih teoretskih razmatranja možemo se okrenuti ispitivanju najnovije faze kapitalističkog razvoja, koji je povezan s globalizacijom proiz-vodnje.
Ta faza počinje kada se javlja novo opadanje profitne stope početkom 70-ih godina. Čitavih dvadeset i pet godina poslije Drugog svjetskog rata kapi-talistički sistem doživljavao je bes-primjernu ekspanziju. Mnogi su činioci doprinijeli tome, a među njima i posljeratni politički i ekonomski poredak koji su inicirale SAD s takozvanim Marschallovim planom, te prilagodba kej-nezijanske politike potražnje, koju su stimulirale vlade glavnih kapitalističkih zemalja putem zakona kojima se daju socijalne pogodnosti radničkoj klasi, sve u strahu da se ne bi ponovile 30-te godine.
U tom poslijeratnom razdoblju došlo je do ekspanzije aku-mulacije viška vrijednosti u svim kapitalističkim ekonomijama, a što je omogućilo uvođenje produktivnijih metoda montažnih linija, inače uvedene u SAD još 20-ih i 30-ih godina.
Akumulacija kapitala koja je postala moguća ovakvim me-to-dama proiz-vodnje, ipak je, međutim, neizbježno vodila do opadanja prosječne stope profita. Jer, ukupna masa viška vrednosti na koncu se pokazala nedovoljnom da bi se održao porast kapitala po prijašnjim stopama rasta.
Podaci o profitu u ekonomiji SAD-a jasno ukazuju na taj proces pada pro-sječne profitne stope. U 1946. godini stopa profita u SAD-u bila je oko 22 posto, u 1966. godini još uvijek je bila 21 posto, ali onda dolazi do njezinog naglog pada, tako da je 1974. godine iznosila 12 posto, a 1980. godine 10 posto. Znači, od 1966. do 1974. godine profitna je stopa pala za oko 45 posto, a nakon što je dva desetljeća bila relativno stabilna. Podaci o profitu u drugim zemljama ukazuju na sličan proces.
Pad prosječne profitne stope najavio je svoj dolazak s pojavom globalne recesije 1974.-1975. godine, najveće nakon velike depresije 30-ih godina. A nakon što se izišlo iz te recesije, pokazalo se da se ekonomske prilike nisu vratile, na one koje su bile u 50-im i 60-im godinama. Izostao je povratak pro-sječne profitne stope na prijašnji nivo. Javila se tzv. stagnacija, izražena u visokoj stopi nezaposlenosti i ujedno visokoj inflaciji.
Sedamdesete godine bile su godine ekonomskih i političkih previranja, koje se protežu od majskih događaja u Francuskoj 1968., godine do smje-njivanja torijevske vlade u Britaniji 1974. godine, povodom štrajka rudara, pa do revolucionarnih prevrata u Portugalu 1974.-1975. godine. Ipak, zahva-ljujući suradnji tako-zva-nih socijal-node-mokratskih stranaka i staljiniziranih komu-nističkih partija na Zapadu, buržoazija je bila sposobna tu situaciju staviti pod kontrolu.
Čim su stabilizirali svoje pozicije poduzeli su ofenzivu protiv radničke klase. Kontrarevoluciju su najprije poduprle vlade Regana i Thacherove. A s ekonomskog stanovišta, najznačajniji je događaj bio dolazak Paul Volckera za šefa US FEDERAL RESERVE u 1970. godini i lansiranje programa visoke ka-mat-ne stope u 80-im godinama.
Došlo je i do brzih transformacija u proizvodnji, zasnovanih na kom-pjutorskoj tehnologiji. Sučeljen s padom profitne stope, kapital je odgovorio sa, nezajažljivom težnjom porasta produk-tivnosti rada, da bi tako povećao prisvajanje viška vrijednosti od radničke klase, težeći istodobno uvođenju takvih tehnologija koje smanjuju troškove i omogućuju da se mogu raspršiti dosad ujedinjujući proizvodni procesi, da bi se na taj način iskoristile pred-nosti koje pruža jeftina radna snaga u ostalim krajevima svijeta.
U svojoj analizi koja obrađuje tendenciju pada profitne stope, Marx je ukazao na dvije posljedice:
"Ako pada profitna stopa, nju slijedi, s jedne strane nastojanje kapitala da individualni kapitalist kroz unapređene metode proizvodnje itd. može sniziti vrijednost njegovog individualnog proizvoda ispod društvenog prosjeka i na taj način realizirati ekstra profit u odnosu na prevladavajuću cijenu na tržištu. S druge strane, pojavljuju se špekulacije i uopće generalna promocija špeku-lacija, gdje se pribjegava raznim rizičnim poduhvatima sa novim meto-dama proizvodnje, novim investicijama kapitala, novim poslovnim pustolovinama, i to sve u svrhu osiguravanja djelića ekstra profita koji je nezavisan od ge-ne-ralnog prosjeka i nadilazi ga."
Razvoj globalne proizvodnje i uvođenje na kompjutorima baziranih teh-nologija koja su revolucionirale proizvodne procesa u posljednje dvije de-cenije, pokušaj je kapitala da slijedi prvi put, na koji je ukazao Marx. Svaka sekcija kapitala traži da poveća svoj udio raspoloživog viška vrijednosti koje izvlači iz radničke klase na taj način da razvija nove metode proizvodnje koje smanjuju troškove ispod društveno prosječnih.
Ali rezultirajuće povećanje produktivnosti radne snage nije uspjelo uspo-staviti osnovu za novu eru ekspanzije na razini one iz 50-ih i 60-ih godina. Na primjer u SAD-u bez obzira na generalno smanjenje realnih nadnica i previranja koje su uslijedile na svim područjima industrije, profitna stopa pokazuje opo-ravak samo oko jedne trećine, najviše 35 do 40 posto prijeratnog maksimalnog nivoa.
Postavlja sljedeće pitanje: je li moguće, ako se tehnološke inovacije uspje-šno nastave, da kapital uspostavi novi period ekspandirajućeg profita, radnih mjesta i nadnica, ili tu postoje kontradikcije u samom procesu akumulacije viška vrijed-nosti, a koje bi mogle značiti da pad životnog standarda nije samo privremeno odstupanje, već je to permanentna karakteristika kapitalističke ekonomije, s kojom ona ulazi u 21. stoljeće.
Da bismo na to odgovorili, potrebno je ući dublje u sam proces aku-mu-lacije viška vrijednosti.
Povećanje produktivnosti radne snage povećava i količinu bogatstva koje se proizvodi. Ali za kapital je od velike važnosti tehnologija, radi utjecaja koje ima na višak vrijednosti.
Vidjeli smo da se višak vrijednosti javlja kao razlika između vrijednosti radne snage koju radnik prodaje kapitalu kroz ugovor o nadnici i vrijednosti koja se dodaje korištenjem ove radne snage u toku radnog dana.
Prema tome, radni dan je u sebi podijeljen: između vremena koje pripada radniku, da bi mogao reproducirati vrijednost svoje radne snage, i vremena koje radnik ustupa kao višak rada ka-pi-talistu. Utjecaj tehnologije na aku-mulaciju viška rada ovisi o tome koliki ona ima utjecaj na raspodjelu radnog dana između pot-reb-nog rada i viška rada.
Pretpostavimo, da u radnom danu koji traje osam sati, vrijed-nost repro-dukcije radne snage radnika iznosi četiri sata, dok četiri sata on predaje kapi-talu u obliku viška rada. Pretpostavimo, nadalje, da se, kao rezultat tehno-loških inovacija (u društvu kao cjelini), vrijeme koje radnik uzima za repro-dukciju svoje radne snage smanjilo sa četiri na dva sata. Na taj način u radnom danu koji traje osam sati, sada se nalazi šest sati viška rada koje uzima kapital, što rezultira povećanjem od 50 posto tog dijela rada.
Pretpostavimo li daljnje dvostruko povećanje proizvodnosti rada tako da je potreban rad radnika s dva sata smanjen na jedan. Višak rada će sada um-jesto šest iznositi sedam sati. Ali u uspo-redbi s prvotnim povećavanjem od 50 posto, sada će se samo povećati za 16 posto. Tako možemo vidjeti da će za svako dvostruko povećanje proizvodnosti rada biti proporcionalno sve manji porast ostvarenog i iscijeđenog viška vrijednosti.
Drugim riječima, što tehnologija više podiže produktivnost rada, to jest što više dolazi do smanjenja potrebnog rada (i to u čitavoj kapitalističkoj industriji), to je i teže novim tehnologijama, bez obzira na to koliko su pro-duktivne, povećavati stupanj viška vrijednosti u tolikoj mjeri da bi bio dovo-ljan ponovo uspostaviti prijašnje profitne stope i s time osigurati ekspanziju kapitala u cjelini.
Možemo biti sigurni da će svaka kapitalistička firma moći, a u stvari je i svaka prisiljena pritiscima konkurencije, održati ili povećati svoj individualni profit uvođenjem novih tehnologija kojima će smanjiti troškove. Ali koji je rezultat tih procesa na akumulaciju ukupne mase viška vrijednosti?
Nove metode proizvodnje smanjuju troškove pomoću elimi-nacije čitavih područja u kojima je bio potreban rad. Ali rad je jedini izvor viška vrijednosti, pa prema tome i profita. Stoga razvoj tih metoda imaju tendenciju da smanjuju masu viška vrijednosti u cijeloj kapitalističkoj ekonomiji. S druge strane, toj se tendenciji donekle pokušava kontrirati povećavanjem količine viška vri-jednosti izvučenim od preostalog rada koji je još ostao u procesu proizvodnje. Ali potreban rad je već bio smanjen na relativno mali udio u radnom danu - kao rezultat svih dosadašnjih razvoja tehnologije - te se ne može povećati na dovoljnu veličinu, da bi se mogla osigurati ekspanzija mase viška vrijednosti kao cjeline.
To je razlog zašto nove tehnologije ne mogu dalje proizvoditi onu masu viška vrijednosti koju su izvlačile u prošlosti, već donose stagnaciju ili čak pad, a što vodi do sve veće grozničave kon-kurencije, rezanja svih mogućih troškova i smanjenja troškova rada, i time do daljnjeg opadanja akumulacije općeg viška vri-jednosti.
Uočavanjem ovih protuslovlja koji se dešavaju u procesu akumulacija viška vrijednosti, mi smo sada u stanju jasno vidjeti zašto se kapital sve više okreće onom drugom putu, koji je definirao Marx - pokušaju da se pad profitne stope nadomjesti financijskim operacijama, koje se sve više odvajaju od samog pro-cesa proizvodnje. A radilo se o uistinu globalnom procesu. Jer, uglavnom je bila posrijedi prekogranična transakcija dionica.
Naime, pokušaji da se poveća kapital kroz čisto monetarne manipulacije i transakcije vodili su porastu globalnog tržišta dionica. Američki ekonomist Robert Shiller detaljno je, u svojoj knjizi Irational Exuberance, opisao tu pojavu na primjeru tržišta dionica u SAD:
"Dow Jones Industrial Average iznosio je 3,600 na početku 1994. godine. Ali već 1999. je premašio 11,000, što je u stvari trostruko povećanje u pet godina, a ukupno povećavanje cijena na tržištu dionica iznosilo je više od 200 postotaka. Na početku 2000. godine Dow je prešao već 11,700. Ipak, u istom periodu, bazični eko-nom-ski pokazatelji nisu se ni približili tom trostrukom povećavanju".
Često se mislilo da je zadatak tržišta dionica da novim kapitalom opskrb-ljuje investicije u proizvodnji. Ono zbilja i izvršava ovu svoju funkciju, ali ona ne predstavlja glavni zadatak. Trgovina dionicama ima malo zajedničkog s povećavanjem novog kapitala. Trguje se uglavnom vlasničkim titularima, kojim se polaže pravo na akumulaciju u budućem prihodu i profitu. Na taj način dionice i obveznice su fiktivni kapital utoliko što uopće nisu direktno anga-žirane u izvlačenje viška vrijednosti od radničke klase, već kao titulari u od-nosu na prihod i vlasništvo imaju pravo na višak vrijednosti koji je proizveden od drugog kapitala.
Razvoj kreditnog sistema i pojava kapitala dobivenog trgo-va-njem dionica se neki put tretira kao nepotrebna, parazitska izraslina na inače zdravom tijelu kapitalističkog sistema. U stvari, pojava različitih oblika, fiktivnih kapitala ukorijenjena je u procesu kapitalističke akumulacije viška vrijednosti.
Kapital, a to je Marx neumorno ponavljao, nije stvar, već društveni odnos. On uzima oblik novca, sredstva za proizvodnju, robe, pa opet novca,da bi se oplođivao.
Utoliko proces akumulacije kapitala nikad ne prestaje. Kapital je pri-moran svladavati raz-ne prepreke. Vrlo rano u svojoj povijesti na-letio je na barijere akumulaciji u smislu granica personalnog bogatstva i prihoda. Da bi mogao ekspandirati izvan granica koje su mu pos-ta-v-lja-le poduzeća familijarnog karaktera ili og-ra-ničeno partnerstvo, on je morao izboriti pris-tup izvorima cjelokupnog društva. Razvoj kre-dita i dioničkih kompanija vodio je tom cilju.
Dalje, kako se proizvodnja povećavala, pro-izvodni kapital se sve više konc-entrirao. Investicije u fiksni kapital - tvornice, zgrade, sve kompliciraniji strojevi, kemijski ogromni procesi i procesi za ra-finiranje mogli su vršiti svoju funkciju samo ako su kao proizvodna sredsta na duži rok angažirana u izvla-čenju viška vrijednosti od radničke klase. To znači, da je sam proizvodni proces zahtijevao da potreban kapital ostane u fiksnom obliku u što dužem vre-men-skom razdoblju. Ali u isto vrijeme kapitalu je isto tako potrebno da se može slobodno kretati iz područja jedne ekonomije u dugo područje, da bi isko-ris-tio mogućnosti koje se stvaraju u neprestanoj borbi za prisvajanje viška vrijed-nosti.
Ta suprotnost između potrebe investiranja u kapitalističkoj proizvodnji na dug rok, na jednoj strani, i potrebe za što većom mobilnošću kapitala, rješavala se tržištem dionica. Postojanje tržišta dionica omogućava vlasnicima dionica, uključujući i one koji su i uložili početni kapital, da svoj kapital odne-su u druga područja, prodavajući svoje dionice, svoje titulare na prihod, a bez da dolazi do stvarne likvidacije samog proizvodnog kapitala. Drugim riječima, razvoj tržišta dionica postao je povijesno sredstvo pomoću kojega je kapital razriješio protuslovlje između potrebe za velikim količinama fiksnog stabilnog kapitala na jednoj strani i potrebe za mobilnim kapitalom na drugoj strani.
Fiktivni kapital stoga se pojavljuje kao sredstvo da bi se razriješila protu-slovlja koje nastaju u procesu akumulacije viška vrijednosti. Ali on sam postaje izvor novih protuslovlja. Pojava tržišta titulara na vlasništvo, baziranom na višku vrijednosti, omogućuje da kapital povećava svoju vrijednost trgujući na ovom tržištu.
A ova mogućnost postaje sve više privlačna - ustvari čak nužna - tamo gdje se proizvodni kapital suočava sa sve većim ograni-čenjem akumulacije viška vrijednosti. I zato u uvjetima stagnacije ili pada stope profita, kapital se okreće sve više spekulativnim poduhvatima, da bi se mogao povećavati.
U ovome leži uzrok fantastične eskalacije vrijednosti na tržištu dionica, koje smo mogli vidjeti od početka 80-ih godina, a koje su se sve više ubr-zavale, kao i ogroman porast tržišta dionica u odnosu na čitavu ekonomiju.

III.
U kršćanskoj religiji, prema svećenicima, duša odlazi iz tijela i odlazi na nebo. Visoki svećenici tržišta pričaju sličnu doktrinu, tvrdeći da se novac može odijeliti od proizvodnog procesa i ući u financijsko nebo, gdje beskrajno može stvarati novi novac.
Da li je moguće da kapital može ostvariti svoj san i da beskonačno proiz-vodi uvijek novi novac? Ili možda ipak postoje neke granice tom procesu?
Vrijednosti dionica mogu rasti i profit se može ostvarivati transakcijama dionica sve dotle dok postoji dotok kapitala na tržište. Drugim riječima, pri-hod i profit može se akumulirati na način sheme piramide ili lanca pisama.
Ali budući on kontinualno raste iznad svoje vrijednosti i smanjuje proiz-vodni kapital, fiktivni kapital ipak ne može izbjeći svoje porijeklo. U odre-đenom momentu konfrontira se sa činje-nicom da on postavlja pravo na višak vrijednosti, a taj višak vrijednosti može se stvarno izvući samo iz radničke klase. Prema zagovornicima "nove ekonomije", vrijednosti na tržištu dionica nisu "iracionalne" nego samo uzimanje unaprijed od podizanja produktivnosti i profita koji će podići zaposlenici nove teh-nologije, posebno oni vezani za Internet.
Ne postoji sumnja da nove tehnologije donose i da će u budućnosti dono-siti velika povećanja u proizvodnosti rada. Ali, kako smo to mogli vidjeti, ova-kvo povećavanje produktivnosti neće moći pomoći izlasku iz tog stanja.
Prema tome, struktura globalnog kapitala sve više uzima oblik obrnute piramide, jer ma-sa fiktivnog kapitala koja postavlja pravo na višak vrijednosti raste skokovito, bez granica u odnosu na proizvodni kapital koji na kraju mora zadovoljiti svoj zahtjev za profitom.
Iznijet ćemo samo neke podatke koji ilu-striraju taj fenomen. Početkom 90-ih firma "Amerika Online" zapošljavala je 10.000 ljudi, a njezina vrijednost na tržištu kapitala iz-no-sila je 66,4 bilijuna dolara. U isto vrijeme "Ge-neral Motors" zapošljavao je 600.000 radnika i imao je tržišnu vrijednost od samo 52,4 bi-lijuna dolara. Obje firme postavljaju pravo putem dionica na višak vri-jed-nosti prema svojoj tržišnoj vrijednosti. No, posve je jasno da doprinos "American Online" ukupnoj akumulaciji viška vrijednosti, dobi-venog iz ukupno uloženog kapitala, daleko je manji od onog "General Motorsa". Čak i u slučaju da svi zaposleni u "America Online" rade čitavih 24 sata dnevno i da uopće ne dobiju plaću nebi ostvarili onaj iznos viška vrijednosti kao zaposleni u "Ge-neral Motorsu".
U slučaju "Yahooa", kontradikcija između zahtjeva koji kapital postavlja prema višku vrijednosti na jednoj strani, stvarnog izvlačenja istoga daleko je drastičniji. "Yahoo" sa svega 673 zaposlena ima tržišnu vrijednost od 33,9 bilijuna dolara.
Obrnuta piramida strukture globalnog kapitala izvor je eks-tremnih nesta-bilnosti. Stotine bilijuna dolara kapitala, na taj način lutaju svjetskim tržiš-tima, tražeći priliku da postignu profit.
Kad cijene za vlasnički titular-imovina, obveznice, nekretnina-narastu, kapital se slijeva u njih, tražeći da postigne profit time što kupuje jeftino a prodaje skupo. Svaki je sretan dok sunce sija. Ali kad tržište zatetura, i kad postane jasno da je vrijednost kapitala dostigla veliku inflaciju, trka da se iz tog izađe uzima oblik stampeda i preko noći vrijednost kapitala se ruši, ne samo fiktivnog nego i proizvodnog kapitala.
Bilo je pokušaja da se azijska financijska kriza 1997.-1998. godine objasni uvjetima specifičnim za tu regiju. U stvari, taj azijski kolaps, u kojemu je zbri-sano na milijune radnih mjesta, a banke i korporacije su se iznenada suočile sa bilijunima dolara dugova koje nisu bile u stanju isplatiti, nisu bili posljedica "azijskih uvjeta", već modus operandi čitavog sistema kapitalističkog tržišta.
Ogroman tok kapitala koji se izvukao iz Azije i drugih tržišta i nagrnuo u SAD podižući tržišnu vrijednost dionica, stvorio je uvjete za katastrofu pen-zionih i štednih fondova.
Nedavno je jedan autor ustvrdio da prijetnja čovječanstvu nisu strojevi - roboti, već razularene sile financijskog kapitala. Financijska tržišta su uzela oblik kolektivnog kapitaliste i uvela takvu vrst automatizacije koja dominira životima ljudi diljem globusa, podređujući sve kondicije života neprestanom nagonu za akumulacijom zadnje trunke viška vrijednosti. Korijen ove domi-nacije nije tehnologija nego sistem društvenih odnosa koji se zasnivaju na samoekspanziji vrijednosti.
Krize s kojom se sučelilo čovječanstvo takve su da same tehnologije i proizvodne snage proizvode potrebnu mate-rijalnu bazu za ljudsku eman-cipaciju ,
Prije više od stopedeset godina, u briljantnom predviđanju situacije sa kojom se sada suočavaju široke mase ljudi širom svijeta, Marx je pisao o stanju kada će udruženi individuumi biti u stanju da prisvoje otuđene društvene snage u svjetskim raz-mjerima.
Razmotrimo načas današnje svjetsko tržište u znaku golemog kretanja financijskih sredstava, koje diktiraju zatvaranje tvornica ovdje, ogromna pus-to-šenja ondje, i koje pokazuje da usprkos najvećem porastu proizvodnje u ljudskoj historiji, ipak, nema dovoljno novaca za zdravstvenu skrb i školo-vanje, da se smanjuju socijalni izdaci u jednoj državi, a uvode "strukturalne prilagodbe" u drugoj. Unatoč tvrdnji svojih zastupnika, taj sistem ne može biti produkt božje ljubavi a niti dar prirode. To je otuđeni izraz društvenih proiz-vodnih snaga čovječanstva.
Kako bi se to otuđenje moglo prevladati?
Marx zahtijeva ispunjene dvije premise.
Da bi kapital postao "nepodnošljivom snagom", tj. takvom snagom, koju bi čovjek nastojao srušiti revolucijom, mora nužno učiniti veliku masu čovje-čanstva vrlo siromašnom, tj. "bez ikakvog vlasništva", nasuprot beznačajnoj manjini svijeta bogatih.
Globalizacija proizvodnje stvorila je na stotine milijuna radnika u onim krajevima svijeta, gdje industrija egzistira tek od prije nekoliko desetljeća. U naprednim industrijskim zemljama čitave sekcije populacije koje su smatrane srednjom klasom, danas su u doslovnom smislu i efikasno proletarizirane. A borbe radnika diljem čitavog svijeta, koje i ako uzimaju razne oblike, postaju objektivno ujedinjene činjenicom da su isključene od operacija globalnog tržišta, koje dominira nad svakom nacionalnom eko-no-mijom, a u interesu velikih svjetskih banaka i transnacionalnih kompanija.
Goruće pitanje današnjice je - na kojem se programu mora povesti borba protiv globalnog kapitala, koji je sada organiziran a i optužen? U posljednjim godinama mogli smo vidjeti serije protesta i demonstracija protiv Svjetske trgovačke organizacije (WTO), MMF i Svjetske banke. A to je odjeknulo kao alarm, u vladajućim krugovima, jer je očigledno da su narodne mase svijeta ipak vrlo duboko nezadovoljne sa situacijom i da zapravo ne prihvaćaju posto-jeći društveni poredak.
Temeljna politička perspektiva protestnih pokreta, koja god bila taktička razlika između njih (na pitanjima treba li se MMF i druge institucije globalnog kapitalizma "reformirati" ili "ukinuti") isticanje je potrebe ponovnog uspos-tavljanja nacionalnog suvere-nitet kako bi se izašlo na kraj s dominacijom glo-balnog finan-cijskog sistema.
Profesor Shossudsky ukazuje, potpuno točno, na to da je i samo obećanje "slobodnog tržišta" ekonomsko ugrožavanje ljudskih života. Ali elaborirajući svoju misao, on tvrdi, da "mo-ramo nanovo uspostaviti vrijednost istine, moramo ponovo insta-lirati suverenost u našim zemljama, a koju će prak-tici-rati ljudi koji u njima žive. A tu onda leži fundamentalna razlika između socija-lističke opozicije globalnom kapitalizmu, koja teži unifikaciji internacionalne radničke klase izvan nacionalnih granica i opozicije sitnoburžoaskih nacio-nalističkih snaga "globalizaciji", koje pak zahtjevaju restauraciju snažne nacio-nalne države.
Ova druga vrsta opozicije globalizaciji u biti je reakcionarna, u najdubljem historijskom značenju riječi. Na svakom stupnju razvoja kapitalizma, javljali su se, kao odgovor na socijalne perturbacije, izazvane revolucioniranjem proiz-vodnih snaga, pokreti koji su tražili vraćanje u prošlost.
U prvoj fazi fazvoja industrijskog kapitalizma, postojali su pokreti koji su tražili destrukciju seljačke i sitne obrtničke proizvodnje. U eri monopolizacije i formiranja divovskih kapi-talističkih kombinata, na početku 20. stoljeća, javili su se pokreti, koji su zahtijevali restoraciju proizvodnje manjih serija, kao što je bila u ranijem periodu. Sada, kao odgovor na najzadnju fazu razvoja kapi-talizma, vidimo zahtjeve za povratak na kapitalizam, u kojem je nacionalna država vodila kejnezijansku politiku, a na čemu se zasnivao kapitalistički boom nakon Drugog svjetskog rata.
Mi smatramo da treba razlikovati sam po sebi progresivan razvoj kom-pjutorske tehnologije, telekomunikacija i transporta od destruktivnih pos-ljedica stalne podređenosti ekonomskog života sistemu koji je sa svoje strane tjeran anarhičnom jurnjavom za privatnim profitom, a koji je sjedinjen sa nemodernim nacio-nalnim oblikom političke organizacije nacionalnom orga-niza-cijom.
Najvažnije pitanje danas nije kako da se povrati nazad razvoj u one dane velikog mita, kada je bio izolirani nacionalni eko-nomski život, - već je pitanje: tko će kontrolirati i upravljati globalnom ekonomijom, čiji interesi će odre-đivati kako i koliko će se ogromne tehničke i kulturne sposobnosti isko-rišta-vati.
Nacionalna država je formirana od strane buržoazije, koja je stremila da razvije proizvodne snage i preobliči svijet, da može zadovoljiti potrebe novog socijalnog poretka koji danas egzistira. Ali sistem nacionalne države danas je postao sasvim reakcionaran u odnosu na globalni razvoj produkcionih snaga. Stoga, zasnivati danas političku perspektivu na zahtjevu za restauracijom nacio-nalnog suvereniteta bilo bi nalik na svojedobni zahtjev za odr-žanjem feudalne društvene strukture.
Za razliku od sitno buržoaskih pokreta, koji gledaju u prošlost, opozicija socijalista globalnom kapitalizmu okrenuta je prema budućnosti. Ili, preciznije rečeno, ona svoju perspektivu zasniva na objektivnim procesima unutar kapi-talističke ekonomije današnjice, koja sada priprema put za razvoj višeg stupnja socijalne organizacije i napredak civilizacije.
Razvoj kapitalističke proizvodnje uvijek je i svugdje bio nošen napred od strane buržoazije, a radi akumulacije profita i inten-zifikacije klasne eksploa-tacije. Ipak, sam proces razvoja pro-izvodnih snaga je onaj koji podriva vlast buržoazije i priprema uvjete za njeno zbacivanje s vlasti. Kao što je Marx obja-snio u "Komunističkom manifestu", buržoazija je slična čarobnjaku koji više nije u stanju da kontrolira sile podzemnog svijeta koje je prozvao svojim vrač-binama.
Globalizacija proizvodnje i financija nije samo stvorila grobare globalnog kapitalizma u obliku internacionalne radničke klase, nego je i pripremila objektivne temelje planske socijalističke ekonomije.
Što bi inače bile moderne transnacionalne kompanije koje imaju svoje sistem izrade detaljnih planova, informacija, i kon-trolnih mehanizama, ako ne one preteč, koje se razvijaju u krilu kapitalizma, a koje će služiti sutra socija-lističkom planiranju i socijalističkoj proizvodnji? Ako je putem tran-sna-cio-nalnih kom-panija, od kojih mnoge imaju ekonomsku proizvodnju veću nego neke čitave nacionalne ekonomije danas moguće organizirati proizvodnju i distribuciju roba i usluga preko svih kontinenata i država, onda je to tim prije kada će proizvodne snage biti oslo-bođene pritiska logike akumulacije viška vrijednosti.
Kroz razvoj globalnih ekonomskih tržišta i njihovih udruženih sistema komunikacije bit će moguće dobivati najnovije, up-to date, informacije o ekonomskim aktivnostima u bilo kojem djeliću kugle zemaljske, s tim što bi prvi put u ljudskoj historiji, široke mase mogle planirati i organizirati ekono-m-ski život, te upravljati njime.
To je cilj za koji se socijalistički pokret bori, - cilj koji ne bi bio izveden iz shema ovih ili onih takozvanih univerzalnih refor-matora nego iz procesa koji se sada odvijaju pred našim očima.
Stvaranje političkog pokreta za postizanje ove perspektive zahtijeva usva-janje političkih lekcija koje nam je dalo 20-to stoljeće, iznad svega najveći događaj, ruska revolucija iz 1917. godine.
Nesposobnost revolucije da se proširi i konsekventno tome degeneracija prve radničke države u totalitaran sistem, predvođen Staljinom, i kasnijom postepenom restauracijom kapitalizma izazvao je velike konfuzije i političku dezorijentiranost među ljudima.
Objektivni uvjeti koji se mogu objasniti i rasvijetliti najprije najna-pred-nijima elementima radničke klase i inteligenciji, a preko njih i širokim masa-ma, sada su stvoreni razvojem globalnog kapitalizma.
Ruska revolucija nije se pojavila iz vedra neba. Ona je iznikla, i njenu erup-tivnu pojavu predviđali su i na njoj aktivno sudjelovali pripadnici Marxova pokreta krajm 19-tog stoljeća, i to od prve njene faze sve do kapitalističke globalizacije.
Prvi pokušaj da se prevlada barbarizam, u koji je globalnim kapitalizmom uvalio čovječanstvo, nije uspio, propao je i bur-žoazija je bila sposobna da ostane na vlasti i revolucija se degenerirala.
Ali stavimo ovaj prvi pokušaj u širi historijski kontekst. Svi uvjeti koji su doveli do te revolucije opet su još jednom sazreli. Historija, naravno, više se neće ponoviti, ali ni jedna od historijskih protivrječnosti koje su dovele do ruske revolucije nije do danas razjašnjena. Ako je kapitalizam u toku od više od 100 godina bio sposoban da osigura harmonični razvoj proizvodnih snaga i osigura socijalni, ekonomski i kulturni razvoj širokih masa radnog naroda, tada mi moramo biti u stanju reći da projekt inter-na-cionalnog socijalizma os-ta-je realna perspektiva.
Sve historijske kontradikcije kapitalizma koje su dale povoda dizanju revolucionarnih borbi u prvom dijelu ovoga XX. stoljeća dobile su danas još eksplozivniji oblik. Historijska perspektiva na kojoj se je izvršila ruska revo-lucija - reorganizacija svijeta na temelju internacionalne socijalističke revo-lucije - ostali su i dalje jedini ispravan put iz ove slijepe aleje, u koju je globalni kapital utjerao čovječanstvo.
Stvaranje internacionalnog vodstva na bazi ove perspektive, urgentni je zadatak današnjice - postignuće istoga je zadatak Socijalističke partije i Inter-nacionalnog komiteta Četvrte inter-nacionale.
Preveo Ante Banić

 

Hosted by www.Geocities.ws

1