VELIKI ĆE MOLOH IPAK
BITI SRUŠEN
Jasna Tkalec
"Wisner, to je sigurno, ima ogromne poslove u Srbiji,
i to ne od jučer. Radi se tu o automobilskoj industriji i ostalom. Ali
Balkan je uopće uzevši - tinta. Nitko se tu ne snalazi. Zasad, na sreću,
nema otvorenih sukoba. Pobjednički evropski narodi komadaju leš otomanskog
carstva. Što se tiče Srba, Rumunja, Bugara i Grka, tko zna koji će se
od njih sutra splesti s carem Wilhelmom II, a koji s Rusijom? Ja se u
to neću uplitati: konci Francuske u Srbiji koriste nacionalnoj industriji
... Ali ako Njemačka ... Ah, neka Quai d'Orsey (Ministarstvo vanjskih
poslova) protestira! Uostalom s Wisnerom treba otvoreno govoriti! - Ne
radi se tu o Njemačkoj, već o interesima velikih financijskih krugova;
njima je potreban mir na Balkanu, zbog daljnjeg toka njihovih poslova
i na kraju, poznato vam je, da uspješni financijski poslovi olakšavaju
dip-lo-matske odnose među zemljama ... Da, balkanski je mir veoma krhak.
A i Doumier mora, zbog svojih poslova, voditi računa o interesima Njemačke
... Vidite, danas, kad su poslovi razbili nacionalne okvire, mi industrijalci
smo istinski internacionalisti, a ne oni mahniti ljevičarski vikači sa
skupa u Saint-Gervaisu, koji bi željeli dati oružje u ruke cijelom narodu
... Za to teško primam, da se u ime interesa bilo koje nacije želi ograničiti
ekspanzija francuskog kapitala, istinskog zaloga mira u Evropi ... Kad
bi se kapitali jedne zemlje ispremiješali sa kapitalima susjednim zemalja
u svim poslovima na cijelom svijetu, zar ne bi zbog same te činjenice,
rat postao nemoguć? Jer bi u tom slučaju mi pucali sami na sebe!"
(Louis Aragon, Lijepe četvrti, Les beaux quartiers, Pariz, 1936).
Radnja Lijepih četvrti događa se 1913. godine, uoči I. svjetskog rata.
Ono o čemu govore u Aragonovom romanu francuski indus-tri-jalci i financijeri,
ono što je kao živa misao postojalo već uoči I. svjetskog rata, postalo
je kroz slijedeća desetljeća neoboriva realnost. Interesi multinacionalnih
kompanija danas su toliko razgranati, da neminovno svaki rat na Zapadu
znači ratovanje sa samim sobom. Zato je tako besprijekorno slaganje Busha
sa svim evropskim partnerima NATO-a, zato "historijski" ugovor
Putina u Rimu i Moskvi, po kojem Rusija postaje pridružena članica NATO-pakta,
odnosno približavanje i gotovo prilaženje istočnog kolosa zapadnoj alijansi.
Ulazak Rusije u Vijeće NATO-a ne obavezuje Rusiju na zajedničke ratne
akcije i ne daje joj pravo veta, ali znači suradnju u svim sadašnjim i
budućim ratovima (u prvom redu suradnju u tobožnjem ratu protiv terorizma).
A Zapad ratuje ili će ratovati pod tim ili nekim drugim sloganom protiv
zaostalih, primitivnih, zatucanih, njemu i kapitalu nepokornih i nepri-stu-pačnih
zemalja. "Rat protiv terorizma" je rat Zapada protiv Istoka,
rat jakih protiv slabih, rat razvijenih protiv nerazvijenih, u biti rat
bogatih protiv siromašnih. Uostalom, taj je rat počeo davno, mnogo ranije
od napada na Irak ili Afganistan. Taj su rat zemlje Zapada i kapital,
taj Veliki Moloh, koji neprestano guta ljudske žrtve, morali prvo dobiti
u vlastitim zemljama. Odlučan rat protiv siromašnih u vlastitoj zemlji
poveo je već Regan, a nastavio Bush stariji u Sjedinjenim Američkim Državama,
dok ga je u Velikoj Britaniji jednako uspješno i surovo vodila Margaret
Thacher. Istočni blok je spavao, nadajući se da će ga zbog velike oružane
moći ostaviti na miru. Zemlje trećeg svijeta, siromašne zemlje ostalih
kontinenata, u trudovima rađanja industrijske civilizacije, također su
se nadale da će biti pošteđene. Veliki Moloh, međutim, nema milosti, nema
pijeteta za slabe, nemoćne, nerazvijene, zaostale ... A ipak, kako je
već davno rekao rimski pjesnik Horacije u jedno drugo vrijeme, "pobijeđeni
drži neobuzdanog pobjednika", te postoji neka nada da će ga čak i
savladati. Kako? Time što je svijet globaliziran, mondijaliziran, internacionaliziran.
Zadatak pro-le-tarijata - internacionalizaciju odnosa, kako s pravom primjećuje
Toni Negri, obavio je kapital. A mase cijelog svijeta ipak neće biti moguće
ugnjetavati do sudnjega dana. Jedan je francuski novinar napisao knjigu
o nogometu kao o faktoru mondijalizacije, ističući kako je mondijalizacija
putem nogometa bolja od globalizacije, koja sve više postaje sinonim za
ameri-ka-ni-zaciju. Barem u nogometu SAD nisu sila koja vlastitu volju
diktira cijelom svijetu.
Velika moć izaziva veliku mržnju i velike otpore. Pa ako je danas još
uvijek taj otpor ne samo nedovoljan, nego i neujednačen, diskontinuiran
"poput traga zmije na pijesku" (kako pišu Negri i Hardt), ne
zna se kakvu će formu i kakvu snagu on poprimiti sutra - u nekom drugom
vremenu. Jedno je sigurno, i tu se čini da su Negri i Hardt u pravu, s
demokratskim centralizmom i s partijama lenjinističkog tipa je gotovo!
One su odigrale svoju historijsku ulogu - imale su uspjeha, učinile su
mnogo dobra, ali i mnogo zla; daljnja će borba posve sigurno imati potpuno
drugačije oblike ... Ovaj sud o partijama i organizacijama ljevičara ne
znači još, da treba bolje misliti i suditi o buržoaskom parlamentarizmu,
o građanskim partijama, nevladinim organizacijama i ostalim "humanitarnim"
institucijama kapitalističkog poretka. O par-la-mentu Nikolaja II. Lenjin
je kazao da je običan svinjac, a ni današnji parlamenti, u demokracijama
zapadnog tipa, nisu mnogo bolji, a kudikamo su gori u zemljama nepotpunih
ili "kržljavih" demokracija.
Do pobjede ljevice parlamentarnim putem teško da će doći, a i ako se to
dogodi, onda se izmisle neki Franco ili neki Pinochet, padne neki Madrid
ili se razori neka Moneda u Santiago de Chile i sve bude brzo gotovo,
a ljevičari se postrijeljaju, potuku ili poba-caju iz aviona u more...
Uostalom, pobjednička polovina naroda, ona koja vjeruje u buržoasku republiku,
likuje. "Hvala bogu, da je gotovo s tim" - govorile su stjuardese
i osoblje avio-kompanija zblenutim novinarima cijelog svijeta, kad su
poslije Pinochetovog puča došli u Čile. Isto tako, Regis Debré i njegova
potresna priča brzo su zaboravljeni. Nakon Bolivije, Čilea, Argentine,
u Južnoj Americi, ostao je tek prah revolucionara... A narod slijedi pobjed-nike.
Jedan se Francov faliangist sjećao, kako je nakon pobjede nad španjolskom
republikanskom vojskom odu-še-vljenje bilo toliko veliko, te se za pohod
na Rusiju uz Hitlerove trupe javilo toliko dobrovoljaca, da su ih morali
odbijati, jer se naprosto nije mogao opremiti tako veliki broj vojnika.
Tako je trebao biti sretnik onaj tko je bio primljen u one desetine tisuća
vojnika, koji će ostaviti vlastite kosti u ruskoj stepi ili ispod Staljingrada
... Danas je ponovo u modi filozof, vojni pisac i nacistički poslanik
Jürgens, koji je već odavna ustvrdio da "boj ne bije ... srce u junaka"
već vatrena udarna moć - odnosno tehnička nadmoć. Pobjeđuje onaj koji
je u stanju da stvori jači vatreni udar, veći pakao na zemlji, onaj tko
ima tehnički i tehnološki superiorniju silu. To je Jürgens napisao već
poslije I. svjetskog rata. Isto tako, nije istinito uobičajeno mišljenje,
da se Sovjeti i Staljin nisu pripremili za Hitlerovu agresiju i da nisu
imali zaštićenu zapadnu granicu. Uprkos sramnom paktu s Hitlerom i svih
Staljinovih majmunijada oko Japana, te primanja japanskih izaslanika,
sovjetske su divizije bile na zapadnoj granici u punoj bojnoj spremi.
Bilo ih je jedva za šaku manje od broja njemačkih divizija upotrebljenih
u operaciji "Barbarosa" (radilo se o 135 divizija s jedne strane
i 150 divizija s druge strane) - što nije bilo presudno. Pobjedu je, međutim,
tog ljeta 1941. odnijela njemačka tehnika, naoružanje i brzina kretanja
Hitlerovih armija, koja je za to vrijeme bila savršena. Ruska tehnika
i naoružanje bili su zastarjeli. I to je potrajalo sve dok tvornice oružja
nisu pre-mje-šte-ne u Sibir i dok predani rad milijuna ruku nije proizveo
toliko tenkova, topova i granata, da su bile moguće pobjede pod Staljingradom
i kod Kurska, sve do pobjedo-nosnog prodora u samo srce Hitlerove zemlje.
ŽIVJELO ORUŽJE!
Tu su lekciju dobro shvatili Amerikanci i zato je inzistiranje na ogromnoj
vojnoj nadmoći oduvijek bila okosnica vanjske politike SAD-a. No, da je
ispreplitanje velikih interesa krupne industrije te vojnih interesa militarističkih
krugova moćne zemlje opasno i po tu zemlju, a kako se kasnije pokazalo
i po cijeli svijet, upozoravao je još Eisenhower. A o tome postoje i mnogi
pisani dokazi i dokumenti. Danas je sraslost tih interesa tolika, da ih
je nemoguće rasplesti i baš zbog toga javlja se zahtjev za perma-nen-tnim
ratom. Permanentni se rat, uostalom, vodi već više desetljeća po svim
kontinentima bijede, a bez obzira da li se američki "imperijalizam
slobode" upliće direktno ili indirektno, odnosno padaju li američke
bombe ili su na redu masovni pomori, kao djece u Iraku ili pokolji, kao
u Angoli, Kongu i na drugim mjestima u Africi.
Prema statistici UN, svaki dan se na globusu izvrši smrtna kazna nad deset
do petnaest ljudi (4.500 smaknutih lica u pos-ljednjoj godini, a broj
pogubljenih vrtoglavo raste nakon 11. septembra!). A uz to, svakog dana
nekoliko tisuća ljudi umire od gladi i žeđi ... Kad bi samo manji dio
novaca potrošenih na naoružanje i izdržavanje vojski i policija bio upotrebljen
za borbu protiv gladi i boleština, ovog pomora ne bi bilo. Međutim, u
zapadnim zemljama (i ne samo u njima) veliki broj zaposlenih "u mehanizmu
organizirane sile vladajuće klase" ostao bi bez radnog mjesta i bez
sredstava za život ...
ŽIVOT KAO REVOLUCIJA
A što preostaje ljevici? Ono što je rekao komandant u Chiapas, Markos.
Kad su Michelangelu donijeli oštećeni komad mramora, on je ipak, jer je
bio genije, od njega izvajao Davida, najljepšu skulpturu svih vremena!
Davida, koji se borio i pobijedio Golijata, ogromnog diva zaprepašćujuće
snage ...
Ljevica, dakle, može pobijediti samo genijem, talentom, du-hom, inteligencijom,
znanjem, kulturom, umjetnošću. Što se tiče ovih svojstava, vaga je i danas
i odvajkada bila na strani ljevice. U Italiji, kao uostalom i u drugim
evropskim zemljama, intelektualci ljevice, pisci ljevice, filmski i kazališni
režiseri, slikari i umjetnici uopće daleko su nadmašivali i nadmašuju
one na desnoj strani. Pa ukoliko je uloga genija i stvaralaštva u lijevoj
misli činjenica jasna i meksičkom studentu, čije lice pokriveno maramom
niko još nije vidio i koji već godinama vodi gerilu u meksičkim brdima
i prašumama, kako to da ona izmiče tolikim očajnim ili posustalim ljevičarima
u Evropi?
Znanje i mogućnost umjetničkog stvaranja jedino je svojstvo što se ne
može oduzeti nikakvim nasiljem, nikakvim ratom, nikakvom policijom. Pa
ukoliko ubiju umjetnika, ostaje ipak umjetnost. Pjesme Garcie Lorce nadživjele
su smrt pjesnika, južnoamerička i kubanska muzika i dalje razgaljuje duše,
usprkos tome što su u Argentini najboljem gitaristi prvo odrezali prste,
a zatim ga smakli. Babeljeva Crvena konjica i dalje ostaje remek djelo
ruske književnosti, uprkos tragičnom kraju Isaka Babelja, a Majakovski
je davno razbio stih i opjevao Oktobarsku revoluciju, mada se kasnije
i sam razbio o njene grebene... Umjetničko stvaralaštvo i duhovno nasljeđe
ostaju, usprkos promjenama političkih i društvenih prilika. A velike nade
i velike promjene rađaju velike ljude. Ne zna se baš zašto i kako, ali
se eto dogodi, da u nekom gradu ili u nekoj zemlji nastane novo vrijeme,
ono vrijeme o kojem je maštao Čehov u svojim pričama i dramama, nastane
nova umjetnost i odjednom se javi tolika količina stvara-laca, da se naprosto
ne zna kamo će se s njima ...
GRAD NA ARNU
Novi je vijek počeo u talijanskom gradu koji leži na rijeci Arnu, u Firenzi,
jednom od talijanskih medijevalnih gradova, nešto sretnijem u trgovini
i zanatstvu (i bankarstvu) od drugih. No kako to, da su se baš u tom gradu,
u razdoblju od dvije stotine godina, rodili svi ti geniji, teško je objasniti
- Dante, Petrarca, Boccaccio u literaturi, Giotto, Bruneleschi, Masaccio,
Da Vinci, Cellini, Michelangelo u figurativnim umjetnostima i još toliko
drugih ... Palače Uffizzi i Pitti sadrže tolika slikarska i skulptorska
djela, da čovjek ostaje bez daha pred tolikom količinom umjetnosti. A
što tek reći o zgradama i zbirkama kao što su one u Palazzo Vecchio, Bargello
ili Battistero, sa čuvenim Giottovim vratima i starim mozaicima? A sve
je to počelo Danteovim epom, koji je poput medijavelne katedrale, ali
ipak, pisan već talijanskim jezikom, stremio prema novom svjetlu, te onom
Masacciovom freskom u crkvi Santa Maria del Carmine, preko rijeke Arno,
na kojoj su naslikani Adam i Eva, istjerani iz raja. I na toj se fjorentinskoj
fresci odjednom raspukla srednjovjekovna nepokretnost, jer se na licima
Adama i Eve po prvi put vidjela istinska ljudska bol ... S tom je slikom
ljudske patnje i boli ustvari i počela Renesansa. A zatim se u jednom
ušljivom toskanskom seocetu, nazvanom Vinci, na vratima Firenze, rodio
jedan drugi genije: Leonardo. Još tamo u Vinciju stoji njegova sirotinjska
kuća. Od Giotta sa njegovim zvonikom od mramorne čipke preko cijele lavine
genija dolazi se i do kupole Bruneleschija, pravom čudu arhitekture, o
čijoj je izgradnji napisana cijela jedna literatura, iako se i danas tajna
te kupole samo nagađa. Tu je u sjenovitom Borgo Albizi i skromna kuća
genijalnog Michelangela, gdje je živio, dosta skučeno. Raskalašena i svadljiva
Michelangelova braća su u tučama i parnicama potrošila sve Michelangelove
novce, pa su, pavši u dugove, morali prodavati i njegova djela. A tu negdje
u blizini, u labirintu uskih uličica, gotovo dvije stotine godina prije
Miche-lan-gela, odjekivali su i jecaji nesretne Gemme, žene Dante Alighierija,
kad joj je protivnička strana (crni guelfi, jer Dante je bio bijeli guelf)
orobila i zapalila kuću. Postoje dokumenti o obeštećenju nesretnice, koja
je imala i priličan broj djece, posredstvom Gemminog brata, što je imao
jake veze u protiv-nič-kom taboru. Pa Boccaccio iz seoceta Certaldo, pa
Cellini, skulptor, juvelir i pisac, pa Botticelli, a još prije Beato Angelico
i još toliko drugih... I svi oni okupljeni na jednom mjestu u jednom gradu
... koji će postati oličenje Renesanse, da bi potom utonuo u zaborav,
osim za onih sedam kratkih godina, kad je pod Savojcima postao prijestolnicom
Italije, još dok Garibaldi nije oslobodio Rim. Ostaje ipak činjenica,
da se Renesansa rodila u gradu na Arnu, da je tamo prohodala i progovorila,
da bi se kasnije razlila cijelim poluotokom pa i cijelim do tada poznatim
svijetom. A sve se to čudnom igrom okolnosti, slučaja i sudbine dogodilo
samo u jednom gradu ...
GRAD NA NEVI
A sve značajno i novo u svim granama umjetnosti i ljudskog stvaralaštva,
šire uzevši, dogodilo se u prvih dvadeset ili trideset godina proteklog
stoljeća u Petrogradu. Najzgusnutija događanja bila su od 1910. do početka
tridesetih - do krvavih Staljinovih kupki - čistki, kad je konačno partijskim
kongresom (1933. godine), te kongresom pisaca (1934. godine) zabranjena
"deka-den-tna umjetnost" ruske avangarde. Već nakon revolucije
velik se broj umjetnika, koji su svi na ovaj ili onaj način bili uzeli
učešća u ruskoj revoluciji, raspršio po svim gradovima Evrope, a kasnije
dolaskom nacizma i vjetrovima rata, koji su zapuhali na starom kontinentu,
nešto je od tog "velikog djela" prenešeno i na novi kontinent
- u SAD. I tamo se te škole razvijaju dalje u arhitekturi, slikarstvu,
dizajnu, primjenjenoj umjetnosti...
A kako je sve to počelo? Zamorom od impresionizma i 'novog ili jugend
stila' ... Možda je počelo kad se Kandinski jednog zimskog dana u Petrogradu
vratio kući i umoran iz tamnog predsoblja spazio u sobi svjetlu mrlju
- njegovu naopako okrenutu i još nedovršenu sliku obasjanu suncem. I Kandinski
se zamislio i počeo istraživati, da bi kasnije s mukom dokučio kako umjetnik
mora slikati svoje osjećanje života i svoja shvaćanja, a ne slike predmeta,
koje je već mogao točnije uhvatiti svaki fotografski aparat. Maljevič
je u tome otišao još dalje, naslikavši savršenu sliku: četverokut! Pa
ruski eksperiment u poeziji kojem se tako bezob-zir-no rugao Fadjejev
(lik Tatocke u "Posljednji iz Udege"). A taj je Staljinov korifej
bio dovoljno pošten (napisao je on između ostalog i nepravedno zaboravljena
vrijedna djela o revoluciji u Sibiru) da se ubije, kad su objelodanjena
Staljinova nedjela ...
Futuristi, kao Majakovski i Burljuk, slušaoce su na književnim večerima
polijevali čajem i dražili bezobraznim stihovima. O tome piše Aleksej
Tolstoj u Hodu po mukama. Dadaisti su namjerno izazivali gnjev buržuja,
te je Duchampsov bide izložen u New Yorku 1914. godine bio umjetnički
gest daleko upečatljiviji od konzervi s izmetom na venezijanskom bijenalu
šezdesetih godina.
Osim Burljuka i Majakovskog te gradskog mangupa i huligana Jesenjina,
koji je iz poze pjevao "ja sam posljednji pjesnik ruskog sela",
u Petrogradu su se našle i cijele legije pisaca, pjesnika i slikara, o
čemu su kasnije pisali Majerhold i Šklovski, Blok, Pasternak, Mandeljštam,
Cvetajeva, Gumeljev, Ahmatova, Zamjatin, Andrej Belij: simbolisti, akmeisti,
ornamentalisti. Svo to šareno društvo, što je u gladnim godinama građanskog
rata stanovalo u "Domu umjetnosti", koji je stvorio Gorki, a
razjurio, čini se, Buharin, opisala je Olga Dmitrovna Forš u znamenitom
djelu Brod luđaka, nastalom pod Staljinovom "diktaturom" 1930.
godine. Nakon kongresa pisaca, 1934. godine, koji je stavio izvan zakona
rusku avangardu, Foršova je pisala cijenjene historijske romane. Veliki
roman menjševika Zamjatina Mi poslužio je kao para-dig-ma, gotovo prijepis,
čuvenoj Orwellovoj knjizi 1984. Ruska umjetnost nije zacrtala smjernice
samo u poeziji i u prozi. Smjela djela Bulgakova, Zamjatina i drugih pratila
je skulptura i arhi-tek-tura. Neobičan spomenik III. internacionali umjetnika
i arhitekte Tatlina i njegove razbijene linije najavile su novu skulpturu
i arhitekturu. U teatrima se također eksperimentiralo, na Tangajki i u
Hudožestvenom rađale su se nove scenografije, novi dekori, novi baleti.
Nije li u Petrogradu plesala s Jesenjinom životni bal i američka balerina
Isidora Duncan, kojoj je Jesenjin posvetio nezaboravne stihove u pjesmi
Psu Kačalova, slavnog glumca, koji je palio srca i duše u Hudožestvenom
teatru. Muzičari su komponirali dotad nečuvenu muziku, a djela Stravinskog
i Šostakoviča odražavala su to nemirno vrijeme. Bili su tu i veliki filmski
umjetnici, kao Eisenstein i njegova Krstarica Potemkin ili Aleksandar
Nevski. Bulgakov je svojom velikom predskazujućom prozom anticipirao napredak
znanosti i posebno medicine u XX. stoljeću (Pasje srce i Majstor i Margarita),
a tu su još mnogi revolucionarni inovatori na svim poljima stvaralaštva.
Ne mari što su iz Doma umjetnosti jednog jutra odveli Gumiljeva, čini
se, zimi 1920. godine, a njegove dvije žene pjesnikinje, od kojih je jedna
bila Ana Ahmatova, neprestano intervenirale za njega i nosile mu odjeću
i hranu. Gumiljev je streljan od ČEKE (Izvanredne komisije, na čijem je
čelu bio Đeržinski), zbog navodne umješanosti u neku zavjeru, i to po
kratkom postupku, bez suda. Ahmatova i pjesnici su ovaj slučaj razglasili
po cijelom svijetu i otada već datira priča o krvavim zločinima ČEKE ...
Ali to za umjetnost nije važno. Pa isto tako ne mari što su Staljinu pokorni
kritičari ogovarali Bulgakova, da je svoja djela pisao pod utjecajem morfija,
jer je kao liječnik u vrijeme građanskog rata i sam postao morfinist.
O građanskom ratu u Ukrajini Bulgakov je napisao prekrasan roman Bijela
garda, koji mu Staljin nikada nije oprostio, iako je sam Bulgakov bio
vrlo poštovan i od vođe neobično cijenjen pisac. Danas te priče svakako
nemaju nikakvog značaja, kad po hipo-dro-mima Milana i Pariza diskvalificiraju
čak i konje, jer su "morfinisti", čak i konjima daju nedopuštene
doze morfija! Eto kakav je svijet danas! A ruski su umjetnici željeli
stvoriti novi svijet i novi život, onaj o kojem je Čehov govorio: ..."kad
u dalekoj budućnosti prestanu postojati tamnice i zavodi za umobolne,
tada neće biti ni rešetaka na prozorima, ni takvih odijela ... Dakako,
to će vrijeme prije ili kasnije svakako doći."
Tako su do 1920. sve umjetnosti revolucionirane. Svi su bili svjesni "novog"
vremena i uvjereni, kao što je pjevao Jesenjin, da nema "povratka
na staro". Majakovski je živio u troje s Lili Brik i Ostapom Brikom,
svojim izdavačem. Bila je to velika ljubav. Ne mari što se nesretno završila
po pjesnika. A Louis Aragon se oženio sestrom Lili Brik, Elsom Triolet.
A i na Capriju je Gorki živio u velikoj porodici, sa svojom prvom i drugom
ženom. Prva žena Gorkog bila je slavna glumica, a druga žena član boljševičke
partije, žena vrlo bogatog trgovca, koji se ubio u Monte Carlu, a kojeg
je Gorki opisao kao jedan od likova u Klimu Samginu.
Ljudi su eksperimentirali sa svime, životom, ljubavlju, brakom. Uske granice
malograđanske pristojnosti i uobičajenih banalnosti "dosadnog, beskrilnog
života", postale su im tijesne, neprihvatljive. Kao u Gorkijevoj
priči o sokolu i smuku, ni ljudi nisu više željeli da gmižu u smrdljivom
blatu svakidašnjice, snivali su da se poput sokola vinu u plavi bezdan,
pokušali su juriš na nebo... Razbivši rešetke i granice i vinuvši se u
slobodu, eksperimentirali su svime. Burevjesnik Gorkog najavljivao je
novo, gordo vrijeme za čovjeka - vrijeme slobodnih ljudi.
Epohalna je šteta što je sve to slomila i u pepeo pretvorila čelična Staljinova
pesnica. Nakon krvavih obračuna u partiji i smiješnih odluka partijskih
kongresa sve je bilo srušeno i zabe-tonirano uravnilovkom staljinističkog
shvaćanja dometa i zadataka Revolucije, koja je, skučivši i srozavši slobode
ljudi prestala da bude Revolucija. Ipak, ona je još uvijek nadah-njivala
mnoge. Freudov učenik Wilchelm Reich napisao je tada svoja epohalna djela
Seksualna revolucija i Masovnu psihologiju fašizma. Oskar Davičo je pjevao:
"Za život mio, o kom sam snio, u borbi ja sam pao. Za novi život
crni se život; Za život - život sam dao!"
NAPRIJED SLIJEDEĆI!
A talijanska Židovka Elsa Morante ovako je opisala tu istu nadu u knjizi
Historija:
"Ja sam Židov. Ali su i Židovi talijanski građani, kao i svi drugi!
... Rase, klase, državljanstva: to su sve mađioničarski trikovi, koje
priređuje vlast! Ovaj je Židov, ovaj je crnac, ovaj je radnik, ovaj je
rob ... ovaj je različit ... on je Neprijatelj! Sve su to trikovi, da
se sakrije istinski neprijatelj, a to je baš ona, vlast, moć! To je kuga,
koja uništava svijet u deliriju. Slučajno se rađamo kao Židovi ili kao
crnci ili kao bijelci, ali se rađamo i kao ljudi i to ne slučajno! ...
A svatko tko govori o revoluciji, a ujedno i o vlasti varalica je i falsifikator.
I svatko tko želi vlast za sebe ili za bilo kog drugog, reakcionaran je;
pa čak i ako se rodio kao proleter, on je buržuj! Buržuj - jer su Vlast
i Buržoazija nerazdvojivi. Simbioza je uspostavljena. Gdje god postoji
vlast tamo raste i buržoazija i množe se paraziti - klaka i baruština...
Novac je bio prva velika prevara u Historiji... Oni su s tim trikom kupili
naše živote! Svi su novci lažni! Da li se novac može pojesti? Oni prodaju
po skupoj cijeni običnu mistifikaciju, pokupljenu sa smetišta! Kad bi
se prodavao po težini, milijun u novcu vrijedi manje od kile govana! U
anarhističkoj komuni novaca neće biti!... Jer je zemlja hram opće svijesti
i savjesti. A od nje su buržuji načinili razbojničku špilju!"
Tako Elsa Morante. A svakom se pokolenju nameće uvijek isto pitanje -
kako razbiti okvire starog, kako izaći iz razbojničke špilje? Kako doći
do novog, boljeg života? Negri izaziva bijes u redovima ljevičara, jer
tvrdi da boriti se u uvriježenim orga-ni-zacijama znači navoditi vodu
na protivnički mlin - oni zbog toga imaju razloga, da još više stežu lance,
da obučavaju specijalce i da pucaju na mase po ulicama. A ići u kojekakvim
humanitarnim organizacijama i helsinškim odborima i dojavljivati nedjela
u Afganistanu ili sličnim zemljama, znači ići kao prethodnica američkih
bombi... Na mnogo toga u Negrijevoj i Hardtovoj knjizi drugovi su se uvrijedili.
Ipak, istina je da je Imperij (kapitalizma) uradio ono, što radnička klasa
nije uspjela uraditi - inter-nacionalizirao je globus! I Negri je logično
primjetio, da umjesto te klase, koja je omanula, postoje mase u položaju
te iste klase, da se one bune, jer ne mogu da se ne bune. A koje će sve
oblike uzeti ta pobuna, nije nam dano znati. Zasad borba traje i kao što
je ispjevao i uglazbio onaj muzičar i pjesnik Pariza i barikada 1968.
(autor mjuzikla Notre Dame):
Što mari, što u borbi sam nest'o!
Naprijed slijedeći! Nek moje zauzme
mjesto!
A generacije koje odlaze, i koje su vidjele poraze i borbu, mogu da kažu,
zajedno s Aleksandrom Blokom:
Ne vjerujem - neće proć' bez traga
sve što ljubljah sa toliko žara,
sve što voljah sa toliko strasti,
sa životom bijednim, koji me obara,
zar će kao prah sve nestati, propasti?
A Louis Aragon je napisao, završavajući Lijepe četvrti: "Ja sam s
onima, milijunima, koji traže kruha, mira i slobode".
Šteta, što se bez borbe to nikada neće dobiti...
|