... U ocjeni došadašnjeg rada Mladih socijalista SRP-a, ne samo od pos-ljednje Skupštine već od osnutka 1997. godine, treba biti samokritičan. Jer, Mladi soci-jalisti, objektivno govoreći, nisu osnivali nove oraganizacije, re-dovito održavali sastanke, poduzimali konkretne akcije...
Nisu dovoljno živjeli političkim životom.
Ali, nadamo se, da su i Mladi socijalisti prošli svoju "dječju bolest".
Prošli su već fazu organizacije, pa onda fazu stagnacije, a valjda je ova Skup-ština faza afirmacije, njihov novi početak.
A sada, ukratko, kako stvari stoje s mladima u Hrvatskoj?
U posljednjih desetak godina imali smo, ajmo to tako reći, tranziciju omla-dine u mladež, preodgajanje negdašnjih pionira u zaglupljene tuđmanoide, potiranje starih vrijednosti iz vremena "mraka" i nametanje novih za doba "svjetlosti".
Generacije mladih prolazile su od 1990. godine, pa sve do danas proces tzv. duhovne obnove, a ustvari duhovne razgradnje, koja se, što otvoreno, što pri-kriveno, sistematski provodila kroz javni odgoj i obrazovanje, sredstva javnog informiranja i u svim sferama duhovnog života u hrvatskom društvu.
Ta je "duhovna obnova" sustav vrijednosti postavila naglavačke! Vri-jedenosti antifašizma, ravnopravnosti, solidarnosti, socijalne pravde za-mijenila je vrijed-nostima fašizma, diskriminacije, egoizma, nejednakosti.
Sve ono dobro od prije sami stariji su popljuvali, a ono loše (ratno pro-fiterstvo, mito, korupciju, pljačku i sl.) ostavili mladima za uzor.
Ako se upitamo, kome je danas u Hrvatskoj najteže, odgovor će biti - mladima.
U Hrvatskoj su, doduše, od devedesetih naovamo, najviše stradali ljudi sred-nje životne dobi, koji su, dakako, ostali bez posla, a odmah nakon njih i mladi, za koje u ovom društvu ima sve manje posla i perspektive, jer im neka bolja per-spektiva, po svemu sudeći, još skoro nije izvjesna.
Nezaposlenost je gorući problem većine stanovništva, a mladih napose. U Hrvatskoj je gotovo četiri stotine tisuća nezaposlenih, a od toga gotovo polo-vicu čine mladi, koji po prvi put traže posao.
A kao što znamo, nezaposlenost za sobom povlači i druge nedaće, poput delikvencije, ovisnosti, alkoholizma i sl.
Dokazano je da nezaposlenost povećava i suicidne sklonosti (da napo-me-ne-mo, u Hrvatskoj je kod mlađe populacije porastao broj samoubojstava).
Oni koji se zaposle u državnim službama ili u uspješnim javnim podu-zećima, smatraju se pravim sretnicima, a oni pak koji dospiju u vlast privatnih podu-zetnika, i nisu baš sretni, u neku ruku smatraju se gubitnicima. Jer, u pravilu su izloženi različitim oblicima eksploatacije (nesigurnost radnog mjesta, rad na određeno vrijeme, neplaćeni prekovremeni rad, neuplaćivanje doprinosa, nere-dovita isplata plaća i sl.).
Neka stoga ne čudi, što mladi, koji god to mogu, naprosto bježe iz Hrvat-ske, u svijet koji pruža daleko veće šanse.
Iz Hrvatske je tako, u proteklih trinaest godina, otišlo oko 150 tisuća mladih, mahom visokoobrazovanih. Otišlo je tamo gdje kilogram mozga ne vrijedi samo dvije marke. Takav "odljev mozgova", koliko nam je poznato, Hrvatska nije nikad doživjela u svojoj povijesti.
Hrvatska ima samo sedam posto stanovništva s višom i visokom nao-brazbom, a našoj vlasti izgleda nije stalo da spriječi odlazak u inozemstvo onih najboljih iz te kategorije. Mada im je poznato, da male i nerazvijene zemlje poput Hrvatske, moraju ulagati u znanost i obrazovanje daleko više od velikih i razvijenih.
No, pored toga, Hrvatska je sve starija zemlja, u kojoj čak 15,6 posto stanov-ništva ima iznad 65 godina života. Posebno je ta starost izražena u selima, pa tako imamo svojevrsno "odumiranje sela", ali i u nerazvijenim kra-jevima Hrvatske (Lika, Banija, Kordun, Dalmatinska zagora, Gorski kotar, unutrašnja Istra, gotovi svi otoci).
Ustvari, danas jedna četvrtina Hrvatske zjapi prazna, a u tisućama naselja ostalo je samo po nekoliko starijih.
Kao posljedica teške ekonomske situacije, smanjio se, posljednjih godina, i broj sklopljenih brakova. Tako već danas imamo čitava sela neoženjenih momaka i neudatih djevojaka.
Slijedom toga imamo onda i negativni prirodni priraštaj i veći mortalitet od nataliteta.
Pa, iako mladi i na svojoj koži osjećaju posljedice raznih duhovnih obnova i gospodarskih čuda, stječe se dojam, kao da ipak nisu previše zainteresirani za promjenu sadašnjeg stanja.
Suviše su tihi. Uopće se ne bune. Kada su to, pokušajmo se sjetiti, mladi u Hrvatskoj organizirali neki javni prosvjed protiv politike prethodne ili sadašnje vlasti?
Mlade je zahvatio najgori oblik pesimizma, izraženog u stavu: bit će onako kako drugi odluče, a mi ništa ne možemo promijeniti.
No, upravo treba razmišljati: bit će onako kako i mi odlučimo, a mi mo-žemo puno toga promijeniti. Jer, od političkih odluka danas ovisi sudbina nas sutra. Ono što možemo napraviti danas, ne ostavljajmo za sutra. Jer, sutra može biti kasno, a danas nije nikako rano.
Drugim riječima, i mi mladi moramo utjecati na promjenu sadašnje poli-tike, ako želimo sebi i svojoj djeci osigurati bolju perspektivu.
Ali, nažalost, mladi se u Hrvatskoj ne žele baviti politikom, kao da se, eto, politika ne bavi njima. Izrazito su apolitični, slabo stranački angažirani, najveći izborni apstinenti.
U tijelima vlasti su marginalizirani, pa tako na prste jedne ruke možemo na-bro-jiti zastupnike u Saboru mlađe od 35 godina. Na izbornim listama poli-tičkih stranaka su diskriminirani, jer ih se stavlja uglavnom na kraj lista.
Što se pak tiče podmladaka političkih stranaka, za koje se u javnosti slabo čuje, njima su seniori prepustili, jer im to očito odgovara, periferne stvari. Pa ni u tim se perifernim stvarima previše ne ističu.
Eto, mladi, koji trebaju biti puni energije, kao da su puni melankolije, mla-di koji trebaju biti puni optimizma, kao da su puni pesimizma.
Da je tome tako, potvrđuje i sve veća demotiviranost učenika u osnovnim i srednjim školama, pa i sve manji interes maturanata za upis na fakultete.
Recimo još, da je među omladinskom populacijom izražena podjela, uv-jetno rečeno, na ljevicu, centar i desnicu.
Ljevica je prestrašena i pritajena, pa je teško reći koliko je uopće ima. Čine je socijalisti, anarhisti, punkeri, reperi. Neki od njih "furaju" svoj stil oblačenja, odlaze na antiglobalizacijske prosvjede, ispisuju antikapitalističke grafite i slično.
Centar je pragmatičan, oportun, a čini ga velika većina mladih. To su oni mladi koji žive uobičajenim mladenačkim životom (zaljubljuju se, odlaze na koncerte, razmjenjuju CD-e, organiziraju tulume, surfaju internetom, dopisuju se SMS-om), a to će reći, bezbrižnim životom, uglavnom nezainteresirani za tako ozbiljne stvari kao što je politika.
Desnica je među mladima u manjini, naručito ona ekstremna, ali ne bezna-čajnoj. Strogo je disciplinirana i vrlo agresivna. Odlazi na Thompsonove kon-certe i sportske utakmice, pa tamo manifestira i svoj neonacizam.
Dakle, ogromna je većina mladih u centru, s tim da se ovdje pod "centrom" ne misli samo na političku orijentaciju, već ponajprije na "apolitičku" orijen-taciju.
To je, nažalost, ona većina koja zazire od politike uopće.
I da zaključimo, kako onda stoje stvari s mladima u Hrvatskoj?
Najkraće ovako: mladi su u društveno-političkom životu marginalizirani (do-nekle i svojom krivnjom), u idejno-svjetonazorskom pogledu dezor-jen-tirani, a u psiho-socijalnom smislu demoralizirani.
Postoji li uopće izlaz iz ovakve situacije? Ima li još nade za mlade u Hrvat-skoj?
Za Mlade socijaliste SRP-a izlaz je nedvojbeno u socijalističkoj alternativi. Za mlade u Hrvatskoj ima nade ako što prije pobijedi socijalistička opcija.
Mladi socijalisti se, međutim, ne zalažu za socijalizam prošlosti, kakav su gradile nerazvijene zemlje u 20. stoljeću, a bio je više nego deformacija istin-skog socijalizma, već za socijalizam budućnosti, koji će neminovno doći, kao odgovor na postojeće društvene odnose.
A socijalizam za nas, znači, političku, ekonomsku i socijalnu demokraciju, dakle, tzv. punu demokraciju, bez koje nema demokracije uopće.
No, Mladi socijalisti SRP-a nisu bez odgovora na aktualne probleme mla-dih u Hrvatskoj. Naprotiv, Mladi socijalisti imaju konkretna riješenja, s kojima će izaći i na slijedeće parlamentarne izbore:
1. treba što hitnije donijeti strategiju razvoja Hrvatske, koja će posebno, u suradnji eminentnih stručnjaka i intelektualaca, odgovoriti i na pitanje: kako pomoći mladima;
2. stimulirati poreznim olakšicama i povoljnim kreditima, prioritetno zapo-šljavanje mladih u privatnom i javnom sektoru;
3. pokrenuti javne radove, posebno u najsiromašnijim i najzapuštenijim krajevima Hrvatske, u koje bi se uključile različite struke i profesije, pa time i zaposlio veliki broj mladih;
4. raspisati državni zajam, i to: za modernizaciju i informatizaciju školskih učionica, kako bi se dostigli standardi srednje razvijenih zemalja; za izgradnju studentskih domova, kako bi se omogućilo lakše studiranje što većeg broja mladih; za izgradnju stanova mladim bračnim parovima i visoko obrazovanim, kako bi se spriječio "odljev mozgova" i socijalna nesigurnost;
5. osnovati fond solidarnosti, u koji bi svi građani RH, a po mogućnosti, i toliko nam brojna dijaspora, izdvajali za pomoć mladima određeni postotak od svojih mjesečnih primanja;
6. iskoristiti deviznu štednju, koja iznosi 200 milijardi kuna, i za izgradnju kulturnih objekata u manjim mjestima i selima, radi podizanja kulturnog ži-vota, a u cilju sprečavanja ostajanja ljudi u njima i sprečavanja paraurbanizacije;
7. nužno provesti reformu osnovnog i srednjeg, a i visokog obrazovanja, i to iz više razloga (rasterećenje učenika i studenata od suvišnog gradiva, uvo-đenje novih predmeta koje iziskuje novo doba, poticanje formi kreativnog i samo-ini-cijativnog obrazovanja, pojačati odgojnu funkciju škole, ukloniti iz nastavnih sadržaja neistinite podatke i ksenofobične poruke).
O svakoj ovoj točci moglo bi se štošta reći, ali nekom drugom prilikom.
No, jedno treba naglasiti: za bolju budućnost mladih, trebaju se boriti upravo mladi. A bolja budućnost mladih je upravo socijalizam. I zato, na prvoj liniji bor-be za socijalizam trebaju biti mladi, oni na kojima svijet ostaje.
Tu posebnu ulogu imaju studenti, kao revolucionarna snaga društva. Poznati je filozof Herbert Marcuse još 1968. godine pisao: "Studentska opo-zicija jedan je od odlučnih elemenata današnjeg svijeta. To, doduše, nije nepo-sredna revo-lucio-narna snaga, ali je jedan od impulsa koji se mogao preobraziti u revolucionarnu snagu. Zato je jedno od glavnih nužnosti strategije ovih go-dina međunarodno povezivanje studentskih opozicija. Ali isto tako, treba pristupiti i jednom težem i složenijem zadatku koji iznova veže um uz revo-luciju. Intelektualni proletarijat mora naći zajednički duhovni nazivnik akcije sa suvremenim industrijskim pro-letarijatom..."
Ovo je napisano 1968., ali pred nama je, na što upućuju zbivanja u svijetu, nova šesdesetosma, koju opet predvode mladi, mahom studenti, pripadnici anti-glo-balizacijskog pokreta.
I Mladi socijalisti SRP-a se također smatraju dijelom, i to onim lijevim, soci-jalističkim, tog antiglobalizacijskog pokreta.
Što se tiče samog SRP-a, mi Mladi socijalisti, kao njegov autonomni dio sma-tramo da bitno možemo pridonijeti njegovoj perspektivi. Jer, bez snažnih i utje-cajnih Mladih socijalista nema ni snažnog i utjecajnog SRP-a.
Na izborno-izvještajnoj skupštini SRP-a, održanoj 5. travnja 2002., pred-sjednik SRP-a prof. dr. Stipe Šuvar završio je referat ovim riječima: "Na nama starijima u Socijalističkoj radničkoj partiji je da privučemo što više mladih u Mlade socijaliste, autonomni dio partije, da u stotinjak već formiranih orga-nizacija stvorimo još najmanje toliko, da se izborimo za ulazak u Sabor, kako bismo pred najširom hr-vatskom javnošću mogli pokazati tko smo i za što se zalažemo, i da onda mladima ustupimo i vođenje partije."
Mladi socijalisti, kao što je poznato, zasad nisu veliki po broju članstva, ali jesu po idejama koje zastupaju. Po idejama, koje su možda i ispred našeg vre-mena.
Stoga, na kraju, recimo jasno i glasno: Mladi socijalisti trebaju i dalje ostati bespoštedni kritičari društvene zbilje, ali i postati nužni činilac u borbi za alter-nativu sadašnjoj močvari na vlasti i sadašnjoj desnici u tobožnjoj opoziciji.

POLITIKA I EKONOMIJA (II)
Filip Erceg

Od iznimne važnosti je, kako jučer tako i danas, odnos politike i eko-no-mije u društvu.
Danas se, u razvijenim građansko-demokratskim društvima, smatra da je politika odvojena od ekonomije, da je politika jedna, a ekonomija druga "sfera" društva, nezavisne jedna od druge.
Stoga ćemo često čuti: politika političarima, ekonomija biznismenima.
No, je li politika doista odvojena od ekonomije? Ili je politika možda povezana s ekonomijom? Nije li politika eventualno nadređena ekonomiji? Ili je ipak ekonomija nadređena politici?
Smatramo da politika, ne samo da nije odvojena od ekonomije, već da to ne može ni biti.
Ako prihvatimo da je politika povezana s eko-no-mi-jom, ostaje nam od-govoriti na pitanje, zašto je tome tako?
Da ne zaboravimo, ovdje mislimo na politiku kakva ona jest, a ne na poli-tiku kakva ona tek treba biti, na politiku otuđenu od svoga pojma i čovjeka, na "an-ti-po-litiku". Ili, drugim riječima rečeno, na politiku ogra-ni-čenu na državu, na funkcioniranje institucija vlasti.
Isto tako, ovdje mislimo na ekonomiju kakva ona jest, a ne na ekonomiju kakva ona tek treba biti.
No, što je to uopće ekonomija? Mi ćemo je najkraće definirati ovako: eko-nomija je ona ljudska djelatnost koja se odnosi na proizvodnju, razmjenu, raspodjelu i potrošnju društvenih dobara. Možemo tako zaključiti da je eko-nomija odlučujuća, osnovna, čovjekova, odnosno društvena djelatnost. A čim je bazna, onda ona time od-re-đuje i ostale ljudske, odnosno društvene djelat-nosti.
U predgovoru Prilogu kritici političke ekonomije, Marx kaže: "U društvenoj proizvodnji svoga života ljudi ulaze u određene odnose, nezavisne od njihove volje, odnose proizvodnje, koji odgovaraju određenom stup-nju razvitka nji-hovih materijalnih snaga. Cjelokupnost tih odnosa prizvodnje (mi bismo još dodali - razmjene, raspodjele i potrošnje, op. F.E.) sačinjava ekonomsku strukturu društva, realnu bazu nad kojom se izdiže pravna i politička (potc. F.E.) nadgradnja, kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svijesti. Način proizvodnje materijalnog života, uvjetuje proces socijalnog, političkog i du-hov-nog života uopće. Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, nego obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest."
Prema tome, kao što je rečeno, društvo se može podijeliti na "bazu" i "nadgradnju". Podijeliti, ali ne i sasvim odijeliti, kao što su to činili neki tzv. marksisti. Jer, jedno utječe na drugo, a drugo na prvo.
Dakle, "baza" je ekonomska struktura društva nad kojom se izdiže "nad-gradnja", kao "pravna i politička" i "oblici društvene svijesti" (moral, religija, filozofija, umjetnost). Dakle, politika je dio "nadgradnje". Ako "baza" određuje "nadgradnju, to znači, da ekonomija određuje politiku.
I tako dolazimo do odgovora, da je politika, slijedom toga, podređena ekonomiji.
Ovo, dakako, traži pojašnjenje. Ali prije toga, recimo još nešto o samoj "bazi", ekonomskoj strukturi društva. Ona se sastoji od proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Proizvodne snage čine sredstva za rad i ljudi, a proizvodne odnose pak, odnosi proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje.
I koliko god "baza" određuje "nadgradnju", jednako tako i proizvodne snage, unutar "baze", određuju prizvodne odnose.
I koliko god odgovara podjela društva na "bazu" i "nadgradnju", jednako tako odgovara i podjela čovjeka na materiju i svijest ( neki bi to nazvali - duh). A kao što smo već citirali: "Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, nego obr-nuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest".
Prema tome, proizvodne snage čine sredstva za rad i ljudi. Rad, kao bazna čovjekova praksa, ima u tome upravo revolucionarno značenje.
O tome Friedrich Engels, u Dijalektici prirode, piše slijedeće: "Rad je izvor ukupnog bogatstva, kažu politički ekonomisti. On to zaista i jest - uz prirodu koja mu pruža materijale, koje čovjek pretvara u bogatstvo. Rad je prvi osnovni uvjet ljudskog života, i to utolikoj mjeri da u izvjesnom smislu možemo reći: rad je stvorio samog čovjeka.".
Eto, da nije bilo rada, ne bi bilo ni čovjeka, a da nije bilo rada i čovjeka ne bi bilo "sredstava za rad".
Razvoj čovječanstva znači upravo razvoj sredstava za rad: od nebrušenog kamena do luka i strijele, od željezne sjekire do zanatskog oruđa, od parnog stroja do kom-pjutora.
Tako su kameno oruđe, luk i strijela, toljaga i koplje uvjetovali pojavu lova, pečenje ilovače, pojavu lon-čar-stva, plug i motika, pojavu zemljoradnje, alati i strojevi pojavu obrta i industrije, suvremena tehnika pojavu ro-botizirane proizvodnje.
A u konačnici, sredstva za rad su odredila i proiz-vod-ne odnose, što će reći, u najširem smislu, ekonomske odnose.
Za nas je važno reći da ekonomski odnosi pod-razu-mijevaju odnose - vlasništva. A vlasništvo, u klasnom društvu, podrazumijeva da su jedni vlas-nici, a drugi ne-vlasnici.
Uostalom, sam nas pojam ekonomije dovodi do tak-vog zaključka.
Naime, riječ ekonomija etimološki dolazi od grčkih riječi - oikos, u prije-vodu - gospodar, gospodarstvo, i nomos - zakon ( zakoni gospodarenja).
Dakle, ekonomija ili gospodarstvo implicira odnose subordinacije, odnose nadređenosti i podređenosti iz-među gospodara i sluge.
Naravno da su proizvodnja i raspodjela, razmjena i potrošnja postojali i u prvobitnoj zajednici, mada, dakako, sam pojam ekonomije nije postojao. Ustvari, pojam ekonomije, što nije sasvim slučajno, nastaje upravo s nas-tankom prvog klasnog društva.
A kako svako klasno društvo implicira odnose subordinacije, odnose nadređenosti i podređenosti između klase vlasnika "sredstava za proizvodnju" i klase nevlasnika, onda ovo - gospodar, oikos, upućuje na klasu gospodara, vlasnika "sredstava za proizvodnju", koji vladaju radnicima, klasom slugu, nevlasnika "sredstava za prozvodnju".
Taj je odnos, gospodar - sluga, bio donekle prisutan i u prvobitnoj zajed-nici, pa je tako u matrijahatu žena -majka gospodar gensa (roda), a u patri-jarhatu muškarac -otac. Poslije će se uloga gospodara roda, pa obitelji (npr. u starom Rimu - pater familias) zadržati u različitim oblicima sve do današnjih dana, posebno u tzv. konzervativnim, patrijarhalnim obiteljima.
Razvoj ekonomije prati ukupan razvoj društva: naturalna, robno -nov-čana, manufakturalna, industrijska, globalna, prati razvoj društveno-ekonom-skih formacija: prvobitna zajednica, robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam (danas živimo, da upotrijebimo termin Ernsta Mandela, u "kasnom kapi-ta-lizmu").
Klasno društvo se može na mikro-razini podijeliti na "gospodare" i "sluge", odnosno, u robovlasništvu na robovlasnike i robove, u feudalizmu, na feudalce i kmetove, u kapitalizmu na kapitaliste i proletere, ali i na globalnom planu na razvijeni "centar" i siromašnu "periferiju".
U svim je klasnim društvima, pa bila ona liberalno-demokratska ili tota-litarna, politika podređena ekonomiji, mada se ponekad stekne dojam, da je u totalitarnim poretcima (fašizmu i tzv. komunizmu) politika nadređena eko-nomiji.
Pa i da je politika nadređena ekonomiji, opet se ništa ne mijenja na stvari, jer, kao što smo rekli, politika je u klasnom društvu ograničena na šačicu ljudi, partijsku ili državnu elitu, koja drži vlast. Stoga je gotovo svejedno, koja od "sfera", politička ili ekonomska, dominira, jer kako god uzeli, opet manjina vlada većinom, opet dio vlada cjelinom. Drugim riječima, dio se otuđio od cjeline, i kao takav nametnuo cjelini.
No, jedno je izvan svake sumnje, politika je usko povezana s ekonomijom, politika i ekonomija su međusobno uslovljeni.
U poznatoj studiji Ekonomija i politika u dvadesetom stoljeću, Franz Neu-mann, nastoji dokazati tu povezanost na primjerima teorija Lockea i Hobbesa, istraživanja čartističkog pokreta i slučaja s Blancom i Blanquiom u vrijeme francuske revolucije, pa zaključuje: "Ono što, dakle, želimo reći jest: čak i u pravim induvidualnim liberalnim teorijama, politički element nije samo pri-sutan, nego čak i odlučujući."
Možemo se, dakako, složiti da je politički element prisutan, važan, da je politika povezana s ekonomijom, što Neumann uspješno i dokazuje, ali da je politika odlučujući element, to ne možemo prihvatiti.
Naime, potpuno je jasno, da su politika i ekonomija, upravo u kapi-ta-lizmu, isprepleteni do te mjere, da više nije moguće razlučiti što je političko, a što ekonomsko. Političko je postalo ekonomsko, a ekomomsko političko.
Uostalom, sam pojam "politička ekonomija" upotrebljen je, ne sasvim slučajno, prvi put u kapitalizmu (uvodi ga francuski ekonomist Antoine de Montchretion, 1615., u djelu Traite de l economie politiqeu).
Od samog nastanka kapitalizma, politika je u neraskidivoj vezi s eko-nomijom. Od početne faze kapitalizma -merkantilizma (zagovarao je državni intervencionizam) preko liberalizma (fiziokrati, klasična politička ekonomija, marginalisti i dr.), tzv. državnog kapitalizma ( J. M. Keynes) do neoliberalnog kapitalizma (Milton Friedman i dr.).
Da kažemo i ovo: sintagma "državni kapitalizam" je besmislena. Svaki kapitalizam je, više -manje, državni. Jer, da nije državni, već društveni, onda i ne bi bio kapitalizam, već prije - socijalizam.
Što se liberalizma tiče, za koji se vjeruje da nastoji odvojiti politiku od ekonomije, valja samo podsjetiti na učenje Adama Smitha, koji ipak nije mogao otkloniti "vidljivu ruku"(državu, politiku) iz ekonomskog života.
Što se pak neoliberalnog kapitalizma tiče, kojeg stručnjaci nazivaju "tr-žišni fundamentalizam", a koji se danas širi u vidu suvremene globalizacije, ne treba povjerovati da tu država, odnosno politika, nema nikakve veze s trži-štem, odnosno s ekonomijom.
Jer, kad je gotovo sve prepušteno tržištu, znači da je kapital prepušten sam sebi, a kad je kapital prepušten sam sebi, znači da je otuđen od društva. Kako je već i politika otuđena od društva, a u ovom slučaju je ona svakako podređena ekonomiji, onda time politika i ekonomija, baš kao "politička ekonomija", čine zasebnu cjelinu (ustvari dio) nadređen društvu (istinskoj cjelini).
Utjecaj ekonomije na politiku može se promatrati i kroz nastanak prvih političkih stranaka. S početnom fazom kapitalizma nastaju liberalne stranke, kao zastupnici krupnog kapitala. S razvojem industrijskog društva nastaju socijalističke stranke, kao zastupnici radništva. Liberalne stranke su elitis-tičke, a one to i mogu biti, jer iza njih stoji krupni kapitak kao glavni finansijer. Socijalističke stranke su masovne, a one to i moraju biti, jer im je članarina njihova članstva glavni izvor prihoda.
Danas su pak u trendu tzv. catch all stranke, koje karekterizira slaba uloga članstva, a jaka uloga stranačkog rukovodstva (elitizam, partitokracija). Ove stranke, pored budžetskog, imaju i izvanbudžetske izvore financiranja (bogati poslovni ljudi, korporacijski kapital i sl.), koji bi, međutim, trebali biti "tran-sparentni", a uglavnom su tajni. Iz tih se "tajnih" izvora financiraju i prediz-borne kampanje. U posljednjih nekoliko godina otkriveno je dosta slučajeva nelegalnog financiranja, pa i kad su u pitanju predsjedničke kampanje Jacquesa Chiraca, Helmuta Kohla, Ariela Sharona, Georga Busha i dr.
Koliko ekonomija utječe na politiku , pokušao je pokazati na niz primjera Richard Lewinsohn - Morus, njemački publicist i novinar, u izvrsnoj, a slabo poznatoj knjizi Das Geld in der Politik (Novac u politici).
Tako na jednom mjestu konstatira: "Novac nije samo pokretačka snaga, kojom se stavlja u pokret državna birokracija, nego su država i politika isto tako sredstva za dolazak do novca, sredstvo da se osigura za sebe veći dio u nacionalnom prihodu i nacionalnom bogatstvu."
Koliko je i prije ekonomija imala zastrašujući utjecaj na politiku, govori nam i tzv. imovinski cenzus, koji je u nekim evropskim zemljama postojao sve do Drugog svjetskog rata.
Tako je, na primjer, u Velikoj Britaniji, najstarijoj zemlji parlamentarne demokracije, sramotna kupovina glasova početkom 19. stoljeća bila potpuno legalna stvar. Advokati su za vrijeme izbora skupljali birače u grupe i prodavali njihove glasove onom kandidatu koji bi ponudio najviše novaca.
U Sjedinjenim Američkim Državama, koje vole svima popovati o demo-kraciji, postoje odavno tzv. lobisti (lobby = predsoblje, misli se na kuluare parlamenta), posrednici između biznisa i politike, koji u hodnicima Kongresa vrbuju političare za interese poduzeća, banaka i dr.
Iza političke moći stoji ekonomska moć. Politička moć je samo "fantas-tični odraz" ekonomske moći.
Pa tako, iza političke odluke da se krene u rat stoji ekonomski interes. Da ne idemo u povijest, evo nam slučaja rata u Iraku. Iza političke odluke Bush-ove administracije da se napadne Irak, stoje ekonomski interesi njezinih "jas-trebova".
Malo tko zna da je američki potpredsjednik Dick Cheney, kada je napuštao naftnu kompaniju Hallibarton, dobio od nje 8,5 milijuna dolara, i da su trideset i dva dužnosnika Bushove administracije bili direktori, konzultanti ili glavni dioničari kompanija koje posluju s oružjem.
Rekli smo već da je u klasnom društvu politika otuđena od svoje biti (opće dobro), ali je isto tako i ekonomija u klasnom društvu otuđena od svoje biti. No, koja je to bit ekonomije?
Ako malo dublje zavirimo u pojam ekonomije, vidjet ćemo da je njezina bit također - opće dobro! Naime, ekonomija obuhvaća odnose proizvodnje, ras-po-djele, razmjene i potrošnje, dakle društvene odnose. A kad su u pitanju društveni odnosi, onda je u pitanju i društveno, opće dobro.
Međutim, ekonomski se odnosi temelje na odnosima vlasništva, pa tako u klasnom društvu imamo klasu vlasnika "sredstava za proizvodnju" i klasu nevlasnika ("Proizvode društvenog rada prisvaja sebi kapitalist kao vlastite", Marx). A čim u ekonomskim odnosima imamo vlasničku podjelu, odmah u društvenim odnosima imamo klasnu podjelu. I čim u društvenim odnosima imamo klasnu podjelu, odmah kod ljudskog bića imamo podjelu općeg dobra na posebna i pojedinačna.
Time se, kada malo bolje razmislimo, ekonomski odnosi, u klasnom dru-š-tvu, otuđuju od svoje biti (općeg dobra).
Evo nam jednog ilustrativnog primjera. Kada su nedavno siromašne afrič-ke zemlje, u kojima ima najviše oboljelih od virusa HIV, zatražile od jedne poznate američke farmaceutske tvrtke licencu za proizvodnju skupocjenog lijeka kojim se suzbija taj smrtonosni virus, nije im se udovoljilo. A zašto? Samo zato što je profit te tvrtke (posebno dobro), a onda i profit njeznih vlasnika (pojedinačno dobro), bio iznad života i zdravlja ljudi (općeg dobra).
Prema tome, da bi došlo do razotuđenja ekonomije, potrebno je pro-mije-niti vlasničke odnose. Potrebno je, drugim riječima, ukinuti klasne odnose, kako bi se time posebno i pojedinačno dobro zamijenilo općim dobrom.
Dakle, samo društveno vlasništvo omogućuje opće dobro, samo bes-klasno društvo razotuđuje ekonomiju.
No, razotuđenje ekonomije nije moguće bez razotuđenja politike, isto kao što ni razotuđenje politike nije moguće bez razotuđenja ekonomije. I po tome se, eto, vidi koliko su politika i ekonomija povezane i uvjetovane, odnosno, koliko "baza" uzročno djeluje na "nadgradnju", i koliko "nadgradnja" povratno utječe na "bazu". Da bi čovjek postao "političko biće", potrebno je da u njemu "političko" nadvlada "ekonomsko". A da bi "političko" nadvladalo "eko-nom-sko", potrebna je da čovjekom ovlada revolucionarna "praksa".
I na kraju, u kakvom bi odnosu trebale biti politika i ekonomija? U sva-kom slučaju, politika i ekonomija moraju biti povezane, i to nije loše. A nije loše, samo ako se misli na razotuđenu politiku i razotuđenu ekonomiju, koje se tek trebaju ostvariti. Kako bi u tom slučaju i politika i ekonomija bile unutar-društvene djelatnosti, onda niti jedna "sfera" ne bi dominirala.

S ONE STRANE FEMINIZMA
Mladenka Pinčić

Neposredan, prirodan, nužan odnos čovjeka prema čovjeku jest odnos muškarca prema ženi. U tom prirodnom rodnom odnosu odnos čo-vjeka prema prirodi neposredno je njegov odnos prema čovjeku, kao što je odnos prema čovjeku neposredno njegov odnos prema prirodi, njegovo vlastito prirodno određenje. U tom odnosu pokazuje se, dakle, na osjetilan način, svedeno na očiglednu činjenicu to, koliko je ljudsko biće postalo čovjeku priroda, ili koliko je priroda postala čovjekovo ljudsko biće... Odnos muškarca prema ženi je najprirodniji odnos čo-vjeka prema čovjeku. U njemu se, dakle, pokazuje koliko je čo-vje-kovo prirodno odnošenje ljudsko ili koliko je ljudsko biće njemu po-stalo prirodnim bićem, koliko je njegova ljudska priroda postala njemu prirodom (K. Marx, Rani radovi, Naprijed, Zagreb, 1989.)

Povijest ljudskog društva je i povijest patrijarhalne svijesti koja je bila, i još jest, izvor potlačivanja i ugnjetavanja žena. Robovlasnička, feudalna i ka-pitalistička društva nisu samo svojom klasnom strukturom određivala, od-nosno ograničavala razvoj žena, nego su žene odgajane i u skladu sa specifično muškim potrebama. Ženi se onemogućavala intelektualna sloboda i ne-giralo njeno seksualno biće. Žene su kao fizički slabije i pravno podređene muškarcu služile za reprodukciju patrijarhalne porodice, koja nije oduvijek bila mo-no-gamna. Muškarac je bio gospodar, pa si je mogao dozvoliti i sek-sualne čud-ljivosti. Ženski preljub se kažnjavao smrću i to u ne tako dalekoj prošlosti (kulture u kojima se to i danas prakticira nema smisla niti spominjati u kon-tekstu ženke emancipacije). Religija, kao oblik otuđene ljudske svijesti, bila je i ostala važan faktor realizacije i održavanja muške dominacije nad ženama. Zakonodavci, svećenici, filozofi, pisci i znanstvenici s mnogo su uvje-renja i strasti dokazivali da je žena manje vrijedno, jedva ljudsko biće, da je njen podređen položaj određen već na nebu, i samo takav nužan i koristan na zemlji. I mnogi su sveci tome dali važan obol, kao Sv. Toma ili Sv. Augustin, na primjer.
Ipak, kroz cijelu ljudsku povijest bilo je muškaraca, koji su uspijevali nadrasti nečovječnost patrijarhalne represije i u praksi se solidarizirati sa ženama i njihovim pokušajima da se izbore za život, koji bi bio dostojan čo-vjeka. U tome su bile uspješni otprilike koliko i Spartak i njegovi drugovi.
Jedan od razloga zašto su se žene kroz povijest vrlo teško i najčešće ne-uspješno borile za ravnopravan status u društvu jest specifičan položaj žene kao čovjeka. Žene nisu klasa u Marxovom smislu tog pojma, jer pripadaju svim klasama (i eksploatatorskoj i eksploatiranoj). One žive među muškarcima i vezane su za njih biološkim, društvenim i ekonomskim interesima. Tako, na primjer, buržujke nisu solidarne s proleterkama, nego s buržujima, bijele žene su solidarne s bijelim muškarcima, a ne s crnkinjama i slično. Eksploatirana klasa, npr. proleteri, teži dokinuću eksploatatorske, vlasničke klase. Žene niti mogu, niti žele uništiti muškarce. Podjela čovječanstva na dva spola jest bio-loška datost, a ne trenutak ljudske povijesti. Ma kako ljudsko društvo bilo strukturirano, uvijek će, pa i u mogućem besklasnom društvu, postojati dvije rodne kategorije ljudi: muškarci i žene.

Između muškaraca i žena postoje očite fiziološke razlike, no "ženski" kvaliteti su isključivo društveno uvjetovani. Ti su kvaliteti razvijani tokom više tisuća godina represije, dresiranja, prilagođavanja i borbe za elementarno preživljavanje ženskog ljudskog bića. Tokom tog dugog procesa oni su mogli postati ženama "druga priroda", a ona se neće i ne može sama od sebe pro-mijeniti, samo zato što su stvorene nove institucije, na primjer socijalističke. Te specifično "ženske" kvalitete bile bi, na primjer, tolerantnost, osjećajnost, nenasilnost, nježnost, solidarnost, no neki smatraju da su žene i frivolne, djetinjaste, neodgovorne, zadovoljne statusom potčinjenosti muškarcu, krotke itd. Očito su osobine, kojima bi se htjelo opisati "pravu ženu", vrlo heterogene. Unatoč tome često čujemo, da se za neku ženu kaže da je "prava žena" ili da je neka reakcija "tipično ženska" ili da je neka žena reagirala kao žena (tj. "žena kao žena"). To je sve, naravno, besmislica iako i danas "mud-raci" pokušavaju piskarati u takvom duhu. Svaki pokušaj, da se neka osobina neke žene ili neka njena realizacija opiše kao tipično ženska, uvredljiv je i zlonamjeran, jer sa pripadnošću ženskom rodu nema nikakve veze. Sve pozi-tivne i negativne osobine neke ličnosti mogu biti pripisane svakom čovjeku bez obzira na rodnu pripadnost. To znači da i ženi i muškarcu mogu biti pri-pisane osobine kao što su dobrota, tolerantnost, poštenje, hrabrost, inte-ligencija, ali i nasilnost, nepoštenje, kukavičluk, izdajstvo ili prevrtljivost.
Samostalni ženski pokret, koji se opirao represiji u skladu sa povijesnim trenutkom, ali sa zahtjevima koji su uvijek dopirali iz budućnosti, bio je oprav-dan i nužan. On je nužan i danas. Feministice su uvijek bile i jesu u sukobu s općeprihvaćenim, zdravorazumskim poimanjem žena i ženskosti, njihove naravi, posebnosti, esencije itd. Svaki ženski pokret se mora uvijek iznova boriti s idejom o ženi kao drugom spolu, o ženi kao ne-muškarcu, o ženi koja je to "uslijed izvjesnog nedostatka osobina" (Aristotel) ili je kao žena "promašen muškarac" (Sv. Toma).
Kapitalistički način proizvodnje i tehnička revolucija kreirali su društvene uvjete u kojima je postao moguć masovan ženski pokret. Industrijalizacija je uvjetovala, da su milijuni žena bili prisiljeni tražiti posao izvan obitelji i unutar društva kao cjeline. Tada postaju svjesne činjenice, da su društveno nerav-nopravne i da je ta neravnopravnost protivna njihovim najosnovnijim inte-resima. Može se reći, da se tada prvi put postavilo žensko pitanje u modernom smislu tog pojma, tj. započeo je moderan ženski ili feministički pokret. Dvije osnovne struje u ženskom pokretu su ženski pokret proleterki i onaj buržujki. Ta su dva pokreta veoma različita, jer su različite i klasne situacije u kojima egzistiraju njhove pripadnice, pa im interesi nisu, niti mogu biti jednaki. Bur-žujke zahtijevaju nova prava u društvu kakvo ono jeste i odbijaju revolu-cio-narnost. Buržujke i pripadnice srednje klase zahtijevaju pravo glasa za žene, te jednako pravo prilikom zapošljavanja i nasljeđivanja. Zahtijevaju slobodan pristup svim poslovima i nesmetanu konkurenciju između žena i muškaraca. Buržoaski ženski pokret nije bio motiviran samo ekonomskim, nego i duhov-nim i moralnim razlozima. Naime, pripadnice građanskog sloja su zahtijevale i pravo na nesmetani duhovni razvoj žene kao individuuma. Zahtjevi građanskog feminističkog pokreta za općim pravom glasa, te za ekonomsku, intelektualnu i moralnu emancipaciju su nesumnjivo opravdani. S druge su strane proleterke, premda radeći u neljudskim uvjetima za premalu nadnicu, postigle kakvu-takvu ekonomsku neovisnost, ali nisu dobile mogućnost da razviju svoju individualnost. Borba proleterki, zajedno s proleterima, vodila se protiv cijele kapitalističke klase. Proleterke su podržavale zahtjeve pripadnica građanske klase, ali se buržujke nisu solidarizirale s proleterkama. Zbog partikularnih klasnih interesa one nisu podržavale zahtjeve proleterki za kraćim radnim vremenom i većim nadnicama, na primjer.
Proletarijat 19. i 20.-tog stoljeća nipošto nije bio politički jedinstven. Postojale su različite idejno-teorijske orijentacije u međunarodnom rad-ničkom pokretu. Ali zajednički i osnovni zahtjev svih komunističkih, socija-lističkih i socijaldemokratskih partija i pokreta bio je uvijek na tragu zahtjeva za potpunom rodnom ravnopravnošću.
Nakon II. svjetskog rata žene su u mnogim zemljama ostvarile djelomičnu ili potpunu zakonsku ravnopravnost s muškarcima. No, promjena zakona i institucija nije rezultirala promjenom običaja, javnog mnijenja i društvenog konteksta uopće. Pitanje je, da li je u okviru kapitalizma uopće moguća ravno-pravnost spolova u smislu socijalne, ekonomske i kulturne ravnopravnosti žena i muškaraca? Da, ona je moguća u okvirima jednog kapitalizma, koji bi bio modificiran u odnosu na kapitalizam, kakav danas poznajemo. Tu je bitno uočiti da već dugo, a osobito danas, ne postoje ekonomski razlozi koji bi tu ravnopravnost onemogućavali. Unatoč tome, što se borba za ravnopravnost žena često imenuje borbom za njezinu punu emancipaciju, ona to ne može biti, jer je ostvarivanje potpune ravnopravnosti tek nužan, ali ne i dovoljan uvjet za to.
Da bi ženski (feministički) pokret uopće imao smisla, on mora postavljati ciljeve, koji impliciraju radikalne promjene materijalne i intelektualne kulture, što znači da ti ciljevi mogu biti ostvareni samo promjenom ukupnog druš-tvenog bitka. Feministički pokret mora biti povezan s političkom borbom za revolucioniranje postojećih životnih odnosa i oblika ljudskog komuniciranja. On, dakle, mora težiti stvaranju društva u kojem će postojeća dihotomija muškarac - žena biti prevladana bitno novim društvenim i osobnim odnosima između muškaraca i žena. Ti bi odnosi trebali biti oslobođeni nagona i zahtjeva za dominacijom i eksploatacijom. Samo takav, radikalan feministički pokret može ostvariti postavljene ciljeve. To je zbog toga, što je transcendiranje postojećih društvenih odnosa moguće samo onda, ukoliko se potpuno iz-mijeni sustav vrijednosti patrijarhalne civilizacije, odnosno radikalno odbaci njene ekploatatorske i represivne momente. Možda je tu ipak najbitniji mo-ment odbacivanje agresivne produktivnosti na kojoj je kapital - odnos baziran, u korist jedne stvaralačke produktivnosti. Takav radikalni zaokret ne može biti usputan proizvod nekih novih, idealnijih društvenih institucija. On mora, prije svega, biti zasnovan na samoosviještenosti i promijenjenoj nagonskoj strukturi muškaraca i žena.
Dominantne vrijednosti u društvima kojima dominira kapital - odnos jesu: "princip efikasnosti, vladavina funkcionalnog racionalizma, koji potiskuje emocije, izvjestan dvostruki moral, 'radna etika' koja za veliku većinu stanov-ništva znači osudu na otuđeni i ponižavajući rad i konačno volja za moći, po-ka-zivanje 'snage', muškost". (H. Marcuse: Merila vremena, Grafos, Beograd, 1985.) Kapitalizam je sam tokom svog razvoja stvorio uvjete za razvoj femi-nističkog pokreta, koji ako se sukobljava s kapitalizmom, postaje jaka sub-verzivna politička snaga. Danas su ti uvjeti povoljniji nego ikad prije. Većina ženskih pokreta danas (mora se govoriti u množini, jer se pokreti razlikuju ovisno o političkoj orijentaciji i zemlji u kojoj djeluju) kao svoj prvenstveni zahtjev ističe realiziranje potpune rodne ravnopravnost. A da bi žene postale ravnopravne muškarcima u privredi i politici (kapitalizma), one moraju po-primiti agresivne i natjecateljske kvalitete. Samo ostvarivanje ravnopravnosti zahtjeva agresivnost. Ti pokreti, dakle, nisu radikalni, jer se zalažu samo za potpunu ravnopravnost unutar radne i vrijednosne strukture onakvog društva kakvo ono već jeste. No inzistiranje na samo takvoj, premda totalnoj, rav-nopravnosti može završiti jedino u općem i totalnom onečovječenju. Ravno-pravnost nije sloboda! Oslobođenje žena (a ono je nemoguće bez oslobođenja muškaraca) je s "one strane ravnopravnosti" (H. Marcuse, ibid.) i moguće je samo u revolucionarnoj rekonstrukciji društva. U ženskom pokretu sigurno postoje vrijednosti, koje transcendiraju postojeće društvene odnose: to-lerantnost, nježnost, nenasilnost, osjećajnost i osjetilnost. Postavlja se pita-nje, kako da žena, koja se bori za ravnopravnost, pa mora biti natjecateljski orijentirana i agresivna, sačuva sve te osobine. Taj problem mora riješiti svaka žena za sebe, pa onda i ženski pokret u cjelini. Ti ženski kvaliteti (kako ih shvaća Marcuse) stvarno jesu suprotstavljeni osobinama, kojima se ostvaruje tlačenje i agresija (a koje patrijarhalno društvo smatra prihvatljivim ili čak i poželjnim kod muškaraca). Ako u procesu emancipacije žene, ti dominantno ženski kvaliteti ne bi postali društveni kvaliteti, to jest ne bi formirali do-minantnu mušku nagonsku strukturu, patrijarhat ne bi bio prevladan.
Da bi se iskoračilo s one strane ravnopravnosti, nužno je ukinuti postojeću hijerarhiju. U procesu emancipiranja gradilo bi se društvo bazirano na pot-puno novoj realnosti, jedan poseban oblik socijalizma, takozvani feministički socijalizam (H. Marcuse, ibid). To ne bi bilo društvo u kojem je jedna hije-rarhija zamijenjena drugom, nego bi to bilo kvalitativno drugačije društvo, koje utjelovljuje antitezu, to jest negaciju agresivnih i represivnih potreba i vrijed-nosti kapitalizma (kao kulture kojom dominiraju muškarci). U tom fe-mi-nističkom (ne feminiziranom) socijalizmu kvaliteti, koji formiraju žensku nagonsku strukturu, stvarno bi bili i društveni kvaliteti. A ti "ženski kvaliteti" se (na primarnoj psihološkoj razini) pripisuju području erosa, to jest nagonu života protiv nagona smrti i destrukcije. Marcuse razlikuje eros od sek-sual-nosti: "Seksualnost: parcijalni nagon; libidinalna energija koja se ograničava i koncentrira na erogenim zonama tijela, naročito: genitalna seksualnost. Eros: libidinalna energija koja u borbi s agresivnom energijom stremi intenziviranju, ispunjenju i sjedinjavanu života i okolnog svijeta: nagon života protiv nagona smrti (Freud)" (H. Marcuse, ibid). Dakle, u takvom bi se društvu čulnost i um emancipirali od racionalnosti vladanja, a kreativna receptivnost bi zamijenila represivnu produktivnost.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća pojavljuje se takozvana nova ljevica, koja je artikulirala ciljeve i vrijednosti, koji su se mogli ostvariti u razvijenom ka-pitalizmu, ali ih je on do tada kanalizirao i potiskivao. Nova ljevica je pos-tavljala ekološke ciljeve, borila se za mir, a protiv kolonijalnih ratova i za uki-nuće rasne segregacije. Borila se protiv odnosa, koji su ljudima bili nametuti kapitalističkim sistemom i njegovom reprodukcijom, zahtijevajući rav-no-pravnost žena, ali ne u smislu da one poprime represivne osobine muške pre-vlasti. Pri tome se zahtijevao novi seksualni moral i novi humaniji odnosi među spolovima, koje ne bi određivala primitivna i agresivna "muškost".
Suočen s takvim radikalno novim i revolucionarnim impulsima, pa-tri-jarhalni sistem, utjelovljen u kapitalizmu, morao je reagirati intenziviranjem represije, mobiliziranjem agresivnosti, militarizacijom društva, bru-ta-li-ziranjem snaga "zakona i poretka".
"Kapitalizam ne može dozvoliti da uspon libidinalnih kvaliteta u samoj individui ugrozi strogu radnu etiku principa učinka i reprodukciju ove radne etike. Tako oslobađajuće tendencije na ovom stupnju, u njihovoj ma-ni-pu-li-ranoj formi, postaju dio reprodukcije postojećeg sistema, postaju prometne vrijednost, koje se prodaju sistemu i koje sistem prodaje. Društvo razmjene svoj vrhunac dostiže komercijalizacijom seksualnosti. Žensko tijelo nije samo roba, nego i odlučujući faktor u realizaciji viška vrijednosti.... Tako se ovjekovječuje postvarivanje žene na krajne efikasan način". (H. Marcuse, ibid.)
U društvu u kojem dominiraju muškarci nisu slobodni ni žene ni muš-karci. Možda je onečovječenje muškaraca i veće od onečovječenja žena. "Oslo-bođenje žena bilo bi i temeljnije od oslobođenja muškaraca, jer se ugnjetavanje žena, iskorištavanjem njene biološke konstitucije, stalno još povećava. Rađanje djece (uloga majke) smatra se ne samo njenom prirodnom funkcijom nego i njenom 'prirodom'. Isto vrijedi i za ulogu supruge, budući da se reprodukcija roda odvija u okvirima monogamne patrijarhalne porodice. Izvan ovih okvira žena je još uvijek uglavnom igračka ili objekt za u braku nezadovoljenu sek-sualnu energiju... Historijski se desilo da su slika žene kao seksualnog objekta i njezina prometna vrijednost na tržištu obezvrijedile prethodne represivne slike žene kao majke i supruge... Suvremena slika žena kao seksualnog objekta pred-stavlja desublimaciju buržoaskog morala, što je karakteristično za jedan 'viši stupanj' kapitalističkog razvitka... Raspadanje buržoaskog morala možda - ali cui bono?... Poslije sekularizacije religije, pretvaranje etike u orwellovsko licemjerstvo, 'socijalizacija' tijela kao seksualnog objekta predstavlja možda jedan od presudnih koraka ka dovršenju društva razmjene: dovršenja koje je početak kraja?
Ipak upotreba tijela (suvremeno prije svega ženskog) kao javnog objekta promatranja je onečovječujuća, i to utoliko više kada se ona ulaguje domi-nirajućem muškarcu kao agresivnom subjektu, za kojeg je žena samo za to da bude uzeta, savladana ...Prekomjerna agresija muškarca je društveno uvje-tovana - kao i prekomjerna pasivnost žene." (H. Marcuse, Kontrarevolucija i revolt, Grafos, Beograd, 1979.)
Revolt zbog patrijarhalne slike žene, kao seksualnog objekta izaziva u ženskom pokretu ponekad tendencije ka biologizmu, jer se muškarce iden-tificira s represijom i agresijom. Unatoč tome što postoje mnogi izuzeci, po-nekad se muškarce kao biološko-fiziološka bića pokušava definirati pomoću kvaliteta, koje su društveno određene.
U današnjem je svijetu postvarenje poprimilo zastrašujuće razmjere. Da li uopće postoji ikakva sila, koja bi se mogla suprotstaviti tome da se ovaj svijet profiterstva, birokratske bezličnosti, totalne militarizacije, masovnog jed-noumlja (prokapitalističkog) i kulture ispraznosti i tuposti, ne sunovrati u barbarstvo? Ekološki pokreti nisu dovoljno radikalni, a antiglobalizacijski nisu dovoljno revolucionarni. Feministički pokret je mogao postati radikalna i re-vo-lucionarna snaga (kao masovan revolt protiv kapitalizma), da mu je cilj bio stvaranje kvalitativno drugačijeg društva, to jest feminističkog socijalizma, u kojem proizvodne snage ne bi služile "samo za smanjivajne otuđenosti rada i radnog vremena, nego i za pretvaranje života u svrhu po sebi, razvijanje čula i intelekta za smirivanje agresivnosti"(H. Marcuse, Merila vremena, Grafos, Beograd, 1985.).
Umjesto toga, čini se da feministički pokret danas oscilira između dvije krajnosti: pokušaja da se u okruženju nesenzibiliziranom za problem zlo-stavljanja žena, organizira briga za njih i zahtjeva, da se što više žena, ko-je-kakvim ženskim kvotama, uvede u politiku, ne razmišljajući pri tom, da se patrijarhat neće ugroziti, ako su te žene osobe koje će zdušno sudjelovati u represivnoj muškoj prevlasti.
Gdje je, dakle, izlaz? Možda u revitalizaciji klasne borbe? No danas je proletarijat totalno onemoćao nametnutim pristankom na neslobodu. Ipak, brutalnost neoliberalne globalizacije budi nadu u početak samoosvješćenja. Odgovor na postavljeno pitanje bi vjerojatno trebao biti u nužnosti povratka univerzalnosti borbe za općeljudsku emancipaciju.

KRAJ LIBERIZMA
Jasna Tkalec

U javnoj diskusiji organiziranoj o temi onečišćavanja okoline i prirodnih nepogoda i katastrofa izazvanih ljudskim djelovanjem, koja je u siječnju 2003. godine vođena u Francuskoj, odjednom su stručnjaci došli do sasvim neočekivanih zaključaka. Budući da naftna mrlja uništava francusku obalu, kao i uzgoje školjaka i riba, pošto je to sve već viđeno u Španjolskoj, a da i Francuska, kao uostalom i cijela Evropa, stoji pred naftnim ratom, odnosno ratom protiv Iraka, pozvani su na diskusiju kompetentni stručnjaci različitih profesija, koji se bave tom problematikom i već su ponešto o tome rekli i napisali. No zaključak je bio posve neoče-kivan: liberizmu (ovdje namjerno koristimo termin liberizam, umjesto termina liberalizma) je došao kraj! On se kao sistem pokazao ne samo potpuno nesposobnim, da odgovori na izazove suvremenog svijeta nego prijeti katastrofom, ugrožava daljnji razvoj - pa čak i opstanak! Neočekivan i poražavajući zaključak u prvom redu za sazivače skupa, koji zacijelo nisu imali tako bundžijske namjere. Dogodilo im se isto što se prije više od dva stoljeća dogodilo Luju XVI, kad je pozvao predstavnike staleža i bankara Neckera, da razgovaraju o praznim blagajnama i krizi, a digla se revolucija.
Iz svega onog, što su francuski stručnjaci naveli - a bilo ih je svih profila - od biologa i liječnika do ekonomista te predstavnika nevladinih organizacija, a i političara i diplomata - (od Couchnera do Ramoneta) - proizlazi da francuska filozofska i politička misao nije nipošto mrtva i ne pristaje - bar ne u potpunosti - na diktaturu gospodara svijeta. Bar ne bez roptanja i bez lucidne analize stanja. Francuski stručnjaci poručuju da nakon kraja ideologija nade, koji se može poistovjetiti s krajem minulog stoljeća, odnosno s padom berlinskog zida, liberizam - koji u ekonomiji i tržištu, uz političku slobodu, vidi najveći domet i krajnji cilj razvoja ljudskog društva - danas, a pod hegemonijom SAD-a, doživljava vlastitu kulmi-naciju, ali i kraj. Kraj kao nor-ma-lan ishod kapitalizma financijskih špekulacija i komercijalnih makinacija, iza kojih u stvari ne stoji nikakva realna vrijednost. Proizvodni kapitalizam - kapitalizam otaca i djedova - koji je gradio tvornice, u njima proizvodio robu, što se poslije prodavala na domaćem, evropskom i svjetskom tržištu, više ne postoji. Njegov je kraj vjerojatno počeo prije više desetljeća, kad su šezdesetih godina SAD oslobodile novac veza-nosti za zlato. Monete oslobođene te financijske stege strelovito su poletjele i razletjele se širom svijeta, dakako, u prvom redu dolari. A također je omogućena, i vrtoglavo ubrzana, špekulacija burzovnim vrijed-no-stima i vrijednosnim papirima iza kojih ne stoji nikakav realan novac, nikakva stvarna vrijednost. Tržište je proglašeno najvećim suverenom, a SAD, kao najmoćnija kapi-talistička zemlja u svijetu, ostaju vrhovni arbitar njegovih tokova. Ti su tokovi pak strelovito ubrzani trećom tehnološkom revo-lucijom - kompjutorizacijom i Internetom koji omogućuju mu-nje-vitu trgovinu virtualnim vrijednostima. I tako se promijenila i sama bit kapitalizma - to više nije "kapitalizam otaca", koji je akumuliranjem viška rada stvarao nove realne, opipljive vrijednosti - robe iznošene na svjetska tržišta. Suvremenom turbokapitalizmu - ostvarenju trijumfa liberizma - tržište više nije sredstvo nego cilj. I to takvo tržište, na kojem se trže akcije (dionice) kompanija, koje u Evropi ili SAD imaju samo propagandne i financijske urede, dok se sve proizvodi u Aziji i na Dalekom istoku; takvo tržište na kojem se špekulira financijskim kapitalom i strašno napuhavaju vrijednosti pojedinih akcija (dionice) - daleko više no što one realno vrijede i no što to banke mogu pokriti. A onda dolazi do velikih financijskih afera, u kojima propadaju milijuni dolara i koje upropašćuju milijune - siromašnih. Onim bogatima to previše ne naškodi - oni su osigurani. A što je sitan svijet ostao bez neop-hod-ne ušteđevine ili penzijice s kojom je računao, to nikog ne zanima. To je neophodan danak takvom razvoju. Uostalom, ne radi se samo o računskim pronevjerama. Te akcije nisu nikada ni imale vrijednost za koju su prodavane. Trženje nepostojeće i nestečene vrijednosti sama je bit razvoja neokapitalizma. Zato taj i takav kapitalizam mora neprekidno voditi ratove, kako bi pokrio rupe u ekonomiji izazvane trgovinom nepostojećim vrijednostima. Kolaps američke privrede, kao i prijašnja kriza u Japanu i na Dalekom istoku, rezultat je ne samo isuviše velikog oslanjanja japanske privrede na državu, kako se to željelo prikazati i prikazivalo, već nesavjesnog mešetarenja financijskim kapitalom i špekuliranja, burzovnim vrijednostima. Zolin roman o ban-kovnim špekulacijama, napisan prije više od sto godina, Novac još uvijek je aktuelan. On objašnjava kako do krahova dolazi - stvari su samo umnožene i internacionalizirane: osnovni meha-ni-zmi ostali su isti.
Financijski skandali odnosno pronevjere, te otkrivanje budžet-skih rupa moglo je strmoglaviti u ambis velik dio američke, pa i svjetske privrede. Da bi se to spriječilo i nadoknadili gubici, pokazalo se vrlo svrsishodnim napadati Irak, dokopati se naftnih rezervi i sniziti cijenu benzinu. Rezimirajući ovakvu svjetsku situaciju, kao i učinke tržišnog liberizma i sadašnju fazu razvoja (kapitalizma), stručnjaci su zaključili, da je tržišni liberizam u praksi doživio krah... Razvijajući se dalje u tom smjeru, on će uni-šta-vati i upropaštavati, a ne spašavati svijet. Svijet treba mije-nja-ti - da bismo ga spasili. Tko u to ne vjeruje, neka analizira podatke kojima raspolažu Ujedinjeni narodi - ti su podaci zasad najeks-plo-zivnija i time najrevolucionarnija riznica globusa. Evo ukratko nekih najordinarnijih činjenica: 200 multinacionalnih kompanija raspolaže za 28 posto bogatstva cijelog globusa. Nacio-nalne države i njihove politike ovise o volji i potrebama među-na-cio-nalnih kompanija. Sedam veličanstvenih (najbogatijih i najrazvijenijih zemalja svijeta) bogatiji su i moćniji od sedamdeset zemalja svih kontinenata - uključujući i one mnogoljudne, kao što su Rusija, Indija i Kina. Dok bogatstvo raste, broj se bogatih zemalja, kompanija i pojedinaca sve više i sve brže smanjuje. Ono danas predstavlja na grafikonu tanak i šiljast vrh, dok se siromaštvo širi, na uštrb srednjih slojeva, a proletarizacija zahvata ne samo klase, već zemlje i kontinente. I dok je sve manji broj pojedinaca i zemalja bogat, jedna trećina globusa raspolaže sa svega jedan posto svjetskog bogatstva.
Da li je takav razvoj moguć i održiv? Jasno, da nije - odgovaraju francuski stručnjaci. Dok se jugom planete širi nestašica vode, hara suša, glad i boleštine kao malarija, sida ili TBC, te pored nataliteta raste i mortalitet djece, na sjeveru planete javlja se divljanje klime, vremenske nepogode i prirodne katastrofe također odnose živote i nanose ogromne štete. To je cijena u ljudskim životima i ljudskom trudu ozonskih rupa i pretjeranog zagađenja izazvanog prije prometom no industrijom. No uprkos štetama od zagađenja, SAD ne žele potpisati međunarodni ugovor o ogra-ničenju razvoja onečišćivača. Da li je moguće nastaviti takav razvoj bez ugrožavanja planete? Ne, nije, odgovaraju stručnjaci.
U dosadašnjim (i u budućim) ratovima, kao posljedica upo-trebe oružja - bojnih glava raketa punjenih uranom - javljaju se nove užasne bolesti i degenerativne pojave. Opasnost od upro-paš-tavanja cijelog jednog pokoljenja rađanjem nakazne djece mogući je strašan scenarij za čovječanstvo. Na žalost, to se već dogodilo nekim od vojnika, ali i žrtava ratova posljednjeg decenija proteklog milenija. I ma da se podaci o tome taje, nemoguće je osporiti, da je razvoj koji je do svega toga doveo i dovodi, s humane točke gledišta ne samo porazan, već i beznadan u smislu perspektive. Ukoliko su ideologije nade bile već poražene od realnosti i prije 1989. i 1990. godine - godina slavljenog pada berlinskog zida i globalne pobjede zapadnog, demokratskog, odnosno kapi-talis-tič-kog sistema, o tome se nije pretjerano govorilo ni pisalo, a jasno je, kažu znalci, da je i pobjednički model u ovom posljednjem desetljeću pokazao ne samo svoje slabosti, već i vlastiti kraj.
I on se, naime, pokazao katastrofalnim po dobrobit planete i ljudskih zajednica, na što ukazuju i podaci Ujedinjenih naroda i na što upiru prstom predstavnici siromašnijeg dijela planete u Riu, Porto Allegre i Johanesburgu. Da li je, da bi se to dokazalo, potrebna još jedna katastrofa svjetskih razmjera - pokazat će historija, tvrde francuski stručnjaci. Po njihovom mišljenju, parola iz Porto Allegre: "Drugačiji svijet je moguć!" nije dovoljna. Nevladine organizacije mogu takve parole izbacivati još slijedećih dvadeset godina - do promjena neće doći. Da bi došlo do promjena, treba mijenjati institucije. Institucije su pak vezane za organizaciju - ustroj - države. Svejedno da li reformama ili revolucijom, pro-mje-ne su neophodne. Pa ma kako se to malo sviđalo anarhistima - koji s pravom odbacuju represivne državne aparate i moć, kojom ovi raspolažu, ipak, dok svi ljudi ne budu svjesni, obrazovani, odgovorni i disciplinirani, a što ne će biti tako brzo, ustanove odnosno institucije moraju postojati ne samo da ograničavaju ljude, nego da ih i pomažu. Toga su bili svjesni i ruski revolucionari i pjesnici još 1917, ma da je oko toga slomljeno mnogo kopalja. A ipak je Aleksandar Blok - bliži manjini nego većini - pjevao u čuvenoj poemi Dvanaestorica (o revoluciji).... "I državnim stupaju korakom!"
No, promjena institucija je iluzorna i izlišna ukoliko se ne mijenjaju ljudi. Na tome, na mijenjanju čovjeka i njegovog pona-šanja, do sada su pale sve revolucije, u kojima se toliko polijetalo naprijed i padalo nazad. Da bi se mijenjali ljudi, tvrde francuski stručnjaci, a pri tom su naglasili, da ne misle na kadrovske promjene i grabež stolica, državnih plaća i društvenih privilegija, već na promjenu svijesti ljudi - vječni kamen spoticanja razvoja i revolucija - treba ljude učiti promjenama u smislu pozitivnog socijalnog ponašanja i solidarnosti.
O socijalnoj zgradi Evrope, tako dugo građenoj kroz radničke borbe i civilizacijsko napre-do-vanje, Evropa bi imala mnogo toga da kaže. Na žalost, dio tih ustanova već je srušen bezobzirnim privatizacijama. Socijalno zdanje treba mijenjati, dopunjavati i osuvremenjivati, a SAD u tome nisu i ne mogu biti uzor.
Nadalje, školske institucije - sva mjesta gdje se odgaja i obrazuje mlada generacija, imaju presudno značenje. Svijet ne pripada samo jednoj generaciji i jednom tipu razvitka i odnosa, koji su ga čak i ugrozili zbog vlastite neza-jaž-ljivosti i pohlepe, već pripada i generacijama, koje će ga naslijediti. Svijest o tome mora biti stalno prisutna u javnosti. U tom cilju trebala bi djelovati i sredstva informiranja, ali su ona, na žalost, danas gotovo potpuno u službi gospodara svijeta - kapitala - i njegovih interesa. Te tako informativna sredstva neprestano lažu, predstavljajući interese kapitala, Svjetske banke, MMF, Svjetske trgovinske organizacije, itd., ne samo kao legitimne i nužne, već kao plemenite i nemi-nov-ne. Ratovi se prikazuju i nazivaju "humanitarnim" i navodno se vode u ime slobode i dobrobiti. Koga? Kapitala i bogatih - naravno.
Da bi se o svemu tome stvorila i rasprostrla svijest, treba drugačije upotrebljavati medije.
Mno-gima je to u Evropi jasno. Jer, kažu francuski stručnjaci - u protivnom s Evropom bi se moglo dogoditi svašta; po mitološkoj priči, ona je i nastala tako što je bila prevarena i nasilno odvedena. Po grčkom mitu, Evropu, lijepu djevojku, kćer Kadma, zaveo je Zeus, pretvoren u snažnog bika. On je odveo Evropu i učinio nad njom nasilje. Ne riskira li opet Evropa nešto slično i to u polugođu, u kojem će Evropskom unijom predsjedati Grk?

CINIZAM NA DJELU

A. J. Višinski (državni tužilac u vrijeme najžešćih Staljinovih čistki, kasnije predsjednik Vrhovnog suda SSSR-a, bivši menjševik, koji je prišao boljše-vicima tek nakon svršetka građanskog rata), običavao se obraćati optuženima riječima: "Ti, sine bika i krave". Isto je tako poznato, kako su u SAD bili tre-tirani ljudi koji bi došli pod udar MacCharthyjevih istražnih odbora. Intencija, nivo i rezultati svih tih procesa dobro su poznati. Spominjem to zato, što su in-tencija i nivo odgovora novinara Borisa Pavelića u rubrici Reagiranja (Novi list, 18.2. 2003.) na moj tekst u istoj rubrici pod naslovom "Manipuliranjem masa liberalni demokrati onemogućili su političku demokraciju" (Novi list, 13.2. 2003.) otprilike isti. Kako je Pavelićev tekst pisan u najboljoj staljinskoj ili pak makartijevskoj maniri (gospodin Pavelić neka izabere što mu se više sviđa), nije daleko od istine da bi i rezultati mogli bit slični. Na djelu je, dakle, klasični politički linč (zapravo više linč nego politički). Otuda činjenica obja-vljivanja mog teksta ne znači da nema cenzure, već dapače: moj je tekst obja-vljen upravo i samo zato, kako bi se moglo poduzeti još jedno pogromašenje protiv Marx-ove revolucionarne misli i onog tko se tu misao usudio braniti (tipični primjer neformalne zabrane izražavanja misli). Odmah me se, na pri-mjer (u klasičnoj maniri), na samom početku nastoji dezavuirati, objedom da lažem, jer da tvr-dim nešto čega u Pavelićevom tekstu nema (a u stvari ima). No, ja ipak ostajem pri tvrdnji: u spomenutom intervjuu ne samo, da se tvrdi kako su i nacizam i komunizam zlo, nego se još i licitira koje je zlo veće. Da stvar bude jasnija, ponavljam Pavelićevo pitanje upućeno prof. I. Goldsteinu: "Ne-prestano traje rasprava o tome koje je zlo veće: nacizam ili komunizam. Što vi mislite?" Sam kontekst pitanja je takav, da (posebno u našim, hrvatskim uvjetima) implicira odgovor: komunizam je veće zlo. Neka Pavelić svoj intervju s I. Goldsteinom još jednom pogleda, pak će valjda shvatiti o čemu ja govorim.
Što se pak tiče liberalnosti Novog lista, dovoljno je spomenuti podlistak Fokus od 30. prosinca 2002, u kojem se pojavljuju dva napisa izvjesnog Zvo-nimira Mamića. U jednom se daje sarkastičan prikaz praškog muzeja komu-nizma, s jasnom porukom: eto to vam je komunizam, a u drugom se članku veliča Thompson kao svehrvatski idol i seks simbol novog tisućljeća uz predo-čenje "junakove" fotografije u maskirnoj uniformi s puškom na ramenu (u kojoj mu je valjda sadržana sva njegova čovječnost). Tada nisam reagirao, jer me je naprosto bilo sram spuštati se na nivo jednog Z. Mamića. No na spo-menute Pavelićeve tekstove ipak moram odgovarati premda nisam ni sanjao, da bi gospodin Pavelić mogao spasti na svoj zlonamjerni tekst od 18. veljače 2003., to jest ispod svake razine novinarske etike. Zato bih mu preporučio, da svakako pročita što o etici i novinastvu kaže M. Kangrga u nedavno izašloj knjizi Nacinalizam ili demokracija (kako mu ja opet ne bih morao citirati), a bilo bi također uputno da pročita i stavove Noama Chomskog, kako u vezi s medijskim manipuliranjem građanima, tako i po pitanju značaja Marxove filozofije.
Gospodin Pavelić je svakako u pravu, kada govori o monstruoznim reži-mima nastalim pod Staljinovom sjenom. I dobro je da su takvi režimi pali. Zašto? Zato što su ti režimi, nazivajući se komunističkim ili socijalističkim, što nikako nisu bili (jer nije komunizam/socijalizam sve što bi se tim imenima htjelo kititi), predstavljali balast koji su zlonamjernici vješali oko vrata Marxu, Blochu, Marcuseu, našim praksisovcima i, da dalje ne nabrajam - samom Hegelu. Jer kod tih, kažimo još jednom, monstruoznih režima i ideologija nečovještva, nije riječ ni o kakvim deformacijama, koje bi imale korijene u Marxovoj (ili čak Hegelovoj) filozofiji, već se radi o eklatantnoj negaciji same biti Marxove filozofije. I upravo su ti i takvi režimi krivci što se danas na Marx-ovu epohalnu misao baca anatema kao na ideologiju, koja je uzrokovala patnje milijuna. Podlo je, međutim, pothranjivati takvu neistinu. Podlo je taman isto toliko, koliko bi bilo podlo anatemizirati ideju Isusa Krista zbog grijeha Svete inkvizicije. Istaknimo i ovdje: u epohalnoj ideji Isusa Krista ne postoje nikakvi začeci inkvizicije. No, Boris Pavelić ne misli tako. On bezobrazno tvrdi da je Marx teoretski začeo Staljina. A argumenti su mu takvi, da bi sam nad njima trebao plakati. Taj novinar, koga sam do sada poštovao, tvrdi kako su "u Marxa prepoznati teoretski začeci (i) za ono što su Lenjin i Staljin pretvorili u ma-sovna ubojstva i deportacije milijuna". I sad nam tu podastire kao svjedoke ljude poput Kolakowskog, Milosza, Poppera , Havela, Gotovca... No sad ću sebi dozvoliti, da Pavelića malo podučim, pa ću navesti, kako je spomenuti Leszek Kolakowski u jednom svom kratkom napisu od prije oko 35 godina, nabrajajući što sve socijalizam nije, a pritom je istaknuo sve ono bitno za staljinizam, na svoje pitanje: "A što onda socijalizam jeste?", odgovorio: "So-ci-jalizam je nešto dobro". Moje bi sad pitanje bilo: Iz kojeg je perioda Pavelić tog svog Kolakowskog izvukao?
Nemam namjere ovdje i sada replicirati Paveliću na njegove insinuacije na račun Marxove filozofije. O tome je mnogo pisano, pa bi se gospodin mogao potruditi, da ponešto od toga i pročita (bilo izvorne tekstove Marxsa, bilo tekstove filozofa koji su mislili na Marxovom tragu, a posebno mu preporučam tekstove naših praksisovaca). Tako bi barem imao malo prava, da o tome go-vori. Zahijevat ću od njega ipak da kaže i pokaže gdje su ta mjesta u Marxovoj filozofiji, koja impliciraju ili su direktan izvor za nadahnuće staljinizmu. To gospodin, dakako, neće moći, jer takvih mjesta nema.
Primjer gospodina Pavelića je tipičan. Naime, često se kao kriterij pre-suđivanja protiv Marxove filozofije, i komunizma, koristi akademski, politički ili neki drugi status izricatelja određene neistine. Širitelji tih neistina ne pre-zaju od srozavanja svog vlastitog digniteta znanstvenika, profesora, publicista, novinara ili političara, iako se inače jako vole osjećati, u moralnom pogledu, iznad sredine u koju spadaju. Ti istaknuti pojedinci, koji su, čini se, pre-do-dređeni da "kruže" po tribinama (poput putujućeg cirkusa), okruglim sto-lovima, novinskim kolumnama i sličnom, za razliku od ljudi koji misle lijevo, kojima su mediji zatvoreni (ah, ta sloboda medija), rado ističu svoj liberalno-demokratski svjetonazor, koji lako zaboravljaju, čim se od njih očekuje barem minimum znanstvene objektivnosti u pristupu Marxovoj misli. Zbog ideo-loške netrpeljivosti, od svog njihovog liberalizma i nužnog znanstvenog poš-tenja tada ostaje samo nepatvoreni, brutalni i vulgarni antikomunizam. Tu se sredstva ne biraju, pa se koristi svaka prilika, da bi se dezavuirala Marxova filozofija. Zanimljivo je kako ti ljudi, koji inače vrlo mnogo drže do svog znan-stvenog i ljudskog renomea, odjednom sve to odbacuju, da bi na temelju ne-pro-čitanog, bez znanstvenih i filozofskih argumenata, korištenjem par otrcanih fraza, podvrgli "kritici" nešto što se nisu potrudili ni pročitati, a kamoli razu-mjeti. Te se "kritike" najčešće svode na nivo već davno "pročitanih" i pro-mašenih, takozvanih "kritika" marksizma s pozicija malograđanske svijesti, a radi se o dosadnim, propagandističkim, klasnokonzervativnim i naj-reak-cionarnijim floskulama i smicalicama, zasnovanom na poistovjećivanju mark-sizma, to jest socijalizma i komunizma sa staljinizmom. Ponekad se ide ispod čak i takvog nivoa, pa se kao glavni "argument" koristi ruganje i to još ko-rištenjem neistinitih, navodno, Marxovih postavki. Tu se čak ne radi ni o vul-garizaciji, nego o notornoj insinuaciji.
Moja odbrana Marxove filozofije, i komunizma/socijalizma (kojeg, da ponovno istaknemo, nigdje još nije bilo) nije ni neobično ni nekritično apo-logetstvo. Gospodinu bih Paveliću savjetovao, da uzme knjigu u ruke, pa da se u to sam uvjeri. Nije dovoljno napajati se samo na jednom izvoru, jer se tada lako zabrazdi u ideološkim vodama. To se je njemu očito dogodilo, pa je cijeli njegov traktat o strahotama "komunizma" i intelektualnoj nekorektnosti lijeve kritike liberalne demokracije samo odraz njegove ideološke zatucanosti. Nisu se ljudi pobunili protiv takozvanog komunizma u ime ideala liberalne demokracije (kojih to ideala?), već zato što su se razočarali u tvorevine, koje su im podvaljene pod komunizam. Liberalni demokrati su tu bili spretni i do-voljno pokvareni, pa su tim jadnim ljudima još jednom podvalili. Naime, mi-lijune ljudi su staklenim perlicama kapitalizma uvalili u još veću bijedu, poni-ženje i bezizlaznost. Oni sada govore o dva "neprihvatljiva" ekstremizma, s time da se obično onaj lijevi gleda (kako se po njima i pristoji) malo podozrivije. Ekstremna desnica je za to vrijeme udobno zavaljena u saborske fotelje. Iza svega se nazire, ipak ne dovoljno skrivena, manipulacija masama, koju podu-zima kvaziintelektualna "elita", kako se ove ipak ne bi dosjetile o čemu se tu zapravo radi. A radi se tu o vrlo trivijalnoj stvari: spriječiti da "obični" ljudi, koji žive samo od svog rada, manuelnog ili intelektualnog - svejedno, shvate da su mogući ljudski odnosi u kojima nema "gazda", tj. društvo ravnopravnih i slo-bodnih individuuma. Radi se tu o očuvanju egoističnih interesa - života na tuđim grbačama i očuvanja lagodnih pozicija dobro plaćenih sluga. Postoji tu, međutim, još jedan aspekt: težnja kvaziintelektualne elite za moći vladanja nad svima, koji su izvan njihova samoreproducirajuća zatvorenog kruga. Zato sva ta gospoda ne govore istinu, a razlozi su čisto egoistični i unosni. Oni mirne savjesti anatemiziraju jednu humanu ideju (jer komunizam i nije ništa drugo nego humanizam u praksi), kako ne bi došlo ni do kakve radikalne promjene, koja bi išla u smjeru povratka čovjeka svojoj ljudskoj biti - što je pak ulti-mativni zahtjev čovjekova opstanka.
Još nešto u vezi s Pavelićevom vizijom svijeta. On tvrdi da za svijet ne postoji alternativa globalizaciji, a liberalna demokracija da je najviše u povi-jesti unaprijedila živote najvećeg broja ljudi. Je li to baš tako? Nije li prava istina ipak u korist socijaldemokracije? Nije li socijaldemokracija ta koja je (usprkos kapitalizmu) na zapadu Evrope inaugurirala ono što zovemo socijalnom drža-vom? Tome pak je prethodilo dugo razdoblje oštre klasne borbe. Danas se ta socijalna država zatire u korist vlasnika kapitala. Tko je u tome najrevnosniji? Bit će da su to ipak oni, koji sebe smatraju liberalnim demokratima. SAD se obično smatraju bastionom liberalne demokracije. A što ta zemlja radi i u šta se izrodila? Sad kad je ostala jedinom svjetskom velesilom, naumila je stvoriti svjetsku imperiju, zasnovanu na argumentima moći i nasilja. Pa gdje je tu dokaz da je "liberalna demokracija nasilje i cenzuru uspjela isključiti iz svog teoret-skog pojma (za razliku od Marxove filozofije koja valjda njeguje kult nasilja i cenzure?) - a u priličnoj mjeri i iz praktičnog oživotvorenja - te uvelike po-boljšati svakodnevnicu najvećega broja svojih građana". Gdje gospodin Pavelić u SAD-u to vidi? Zar ne vidi u čemu je bit takozvane globalizacije? Nije li tu ipak najbitnija globalizacija nasilja nad globalizacijom humanizma, a u korist one šačice najbogatijih ljudi svijeta i njihovih pripuza?
Omalovažavanje pak današnjih lijevih pokreta koji djeluju na anti-glo-ba-lističkoj osnovi u najmanju je ruku kratkovidno. Jer, tek sada stasaju osnovi za pun razmah Marxove misli. Globalizaciju je ipak predvidio Marx.
Na kraju, ponešto o mojim, navodno, skrivenim motivima cijele rasprave. Prema Paveliću, završetak mog teksta zapada u "sitnopolitičku jalovost", jer da se srozavam na razinu proglašavanja Hegela, Marxa, Kangrge, Petrovića i Žižeka glasnogovornicima Šuvarova SRP-a, koji bi imao biti jamcem ostvaritelja nji-hovih ideja. Kao prvo, Socijalistička radnička partija Hrvatske nije nikakva Šuvarova partija, a prof. Šuvar je samo aktuelni predsjednik partije. Ni više ni manje. A kao drugo, Pavelić bi ipak trebao znati, da je filozofska osnova ne samo poželjna nego i nužna za partiju kojoj bi cilj bio korjenita promjena neljudskih uvjeta čovjekovog života, odnosno iskorak iz trulog, nekrofilnog svijeta, kakav on danas jest.
Objeda pak prema kojoj je SRP partija, koja "nikada neće pristati da bude tek stranka umjerenog napretka u granicama zakona" već je malo ozbiljnije prirode. Što time gospodin Pavelić želi reći? Tvrdi li on možda, da je SRP nekakva stranka opasnih namjera? Želi li on insinuirati SRP-u nekakvo pod-zemno terorističko djelovanje (danas su takve objede popularne, jer tada možete svakom skinuti glavu, a da za to ne odgovarate)? Druga je mogućnost da se gospodin Pavelić boji (možda je on pobornik statusa quo), da bi SRP (pod uvjetom da na izborima dobije većinu) išao na radikalnu promjenu za-kona i tako u korijenu promijenio društvene odnose. Pa to svakako bi, jer sada možemo na primjeru raspadajuće koalicije dobro naučiti, što znači osvojiti većinu na izborima, a ostaviti u državi sve kako je bilo. U svakom slučaju Pavelićeve metode obračuna sa SRP-om pokazuju da sam bio u pravu kada sam progovorio o medijskoj blokadi ne samo SRP-a, nego i lijeve misli uopće. Ta će nakon ovog odgovora vjerojatno biti još rigidnija. Borisu Paveliću šaljem primjerak knjige pod naslovom: Nema demokracije bez socijalizma, nema socijalizma bez demokracije, koja sadrži Program i Statut Socijalističke rad-ničke partije Hrvatske, kako bi se informirao o karakteru i namjerama jedine istinski lijevo i socijalistički orijentirane partije u Republici Hrvatskoj. S obzirom na tešku objedu, koju je izrekao na račun Socijalističke radničke partije Hrvatske, zahtjevam od Borisa Pavelića da svaki trag nasilničkih i nepoštenih namjera, koji bi eventualno pronašao u Programu SRP-a izvoli podastrijeti javnosti. Ako pak u traženju takvih namjera ne uspije, onda je SRP-u dužan javnu ispriku zbog zlonamjernih insinuacija, koje bi mogle imati oz-biljnih posljedica, kako za SRP kao stranku, tako i za njegove članove.
Dr. Saša Blagus

Napomena: Ovaj je tekst pred mjesec dana poslat "Novom listu", u kojem je Boris Pavelić novinar i u kojem je on tiskao svoje objede, ali u tom listu nije ugledao svjetlo dana.

Michael Hardt, Toni Negri: Empire

Nema dvojbe da knjiga Michaela Hardta i Tonija Negrija Imperija za-vrje-đuje da bude zabilježena i za našu čitateljsku javnost premda sa zakašnjenjem od jedne godine. I to za onu javnost, koju zanimaju znanstvene rasprave koje nastoje dati originalnu, te manje ili više dobro razrađenu i utemeljenu dija-gno-zu globalnog stanja i globalnih gibanja u današ-njem svijetu ili je barem inte-resiraju suvremeni spo-rovi oko takvih dijagnoza jer ipak na kraju govore i o našoj mo-gućoj sutrašnjici i o tome kuda ovaj svi-jet ide. No ta knjiga bi to zaslužila i po nekim dru-gim okolnostima. To bi, prije sve-ga, zaslužila po svo-jim autorima. Naime, posrijedi je opširna ali ri-jetka studija - od preko 400 stranica - koju su na-pisali zajedno dva autora: i to jedan - Michael Hardt - ame-rički knji-ževni teoretičar, kulturolog i kul-turni kritičar te drugi - Toni Negri - talijanski poli-tolog, koji je 70-tih godina bio zatvaran, suđen i po-bjegao iz zat-vora i to zbog svog političkog an-gaž-man u izvanparlamentarnoj ljevici - u pokretu "rad-nička autonomija" - pod optužbom koje je sadr-žajno samo pona-vljale poznatu sintagmu iz svo-jevremenih ustaških plakata o strijeljanju Og-njena Prica i drugova, to jest kao "duhovnih začetnika" protudržavnih akcija. Zatim, to je knjiga koja je pre--ma riječima jednog američkog stručnog recenzenta "izazvala ogroman odjek" koji je izašao izvan uskih zidova akademske "kule od bjelokosti" na način koji se rijetko događa kad su posrijedi bilo po-li-tolozi ili književni teoretičari. Stoga je to knjiga koja se po interesu koji je izazvala približila pravim best-selerima. Na sličan način to je knjiga u kojoj se na neki način kao sugovornici ili protivnici po-jav-ljuju i poznati filo-zofi i sociolozi i pravnici i knji-ževnici, od Spinoze, Mac-chia-vellija, Hobbesa, He-gela i Marxa, te Foucaulta i Deleuze do Webera i Kelsena, pa zatim i Kafke, Musila i Melvillea. Na-dalje, to je knjiga koju je po svojim ključnim teza-ma izrazito prijeporna, tako da su je neki recenzenti pozdravili kao svo-jevrsni "Komunistički manifest" našeg vremena, a drugi je osudili kao knjigu ap-so-lutne apstrakcije - apstrak-cije koja je dovedene do kraja, dok su je treći podrugljivo nazvali djelom koje nudi " Marxa skuhanog u globalizacijskom sosu". Na sličan način , to je knjiga koja je zanimljiva jer se po tezama koje postavlja i argumentacijama koje raz-rađuje uklapa u današnje rasprave o glo-ba-li-za-ciji, ali s jednog osobitog pola-zišta koje se može označiti kao neomarksističko. I to po tome što nas-toji dati sveobuhvatni prikaz sadašnje glo-ba-li-za-cijske zbilje, ali s osobitog stajališta njezine mo-guće revolucionarne promjene. U tom smislu knji-ga pruža analizu uspostavljanja i funkcioniranje ka-pi-tala kao suvremene imperije, ali i prepo-znavanje u okvirima globalizacijskih procesa onih gibanja i stvaralačkih po-tencijala izrabljivanog i pod-či-nje-nog mnoštva proizvodača koji danas sa sobom no-se mogućnost svojevrsne anti-imperije. U tom smi-slu to je knjiga koja nudi jednu novu paradigmu u okviru globalizacijskih studija, koja se po svom pozitivnom odnosu naspram globalizacije razlikuje i od onih glo-balizacijskih studija koje su tra-di-cio-nalno antiglobalistički usmjerene. U tom osobitom pogledu to je knjiga koja npr. u velikim migracijama stanovništva, te u rastućoj pokretljivosti i flek-si-bilnosti radnog stanovništva, kao i u rastućoj ulozi nema-terijalnog rada (u komunikacijama, koo-pe-raciji, produkciji i repro-dukciji afe-kata) vidi, za raz-liku od klasičnih kritičara iz redova radničkih sin-dikata, veliko dostignuće suvremenog razvoja koje ima u sebi i veliki anti-kapitalistički naboj. Na posljetku, to je knjiga koja je bila napisana nakon onog prvog rata u Per-zijskom za-ljevu, ali i prije 11.rujna. A to znači da je posrijedi knjiga koja je barem neke svoje ključne tvrdnje stavila na težak ispit suče-ljavanja s realnošću svijeta nakon 11.rujna i taj ispit do sada s uspjehom pro-šla. Naime, glavna zbivanja koja su se dogodila na svjetskoj sceni podigla su uvjerljivosti dijagno-ze suvre-menog svijeta kao svijeta u terminima imperije i dominacije imperije.
Temeljna teza ove knjige je da se stanje suvremenog svi-jeta može dija-gnosticirati kao stanje u kojem je uspo-sta-vljena imperija i dominacija imperije nad svijetom, što je novi oblik globalnog nadzora i globalne vlasti. No imperija se pri tome ne izjednačava s klasičnim imperijalizmom, even-tual-no samo enor-mno povećanim i dovedenim do kraja. Na-protiv, imperija znači nadilaženje imperijalizma kapitalom koji sada svojom jedinstvenom logikom operira u svim sfe-rama društvenog života i u svim područjima suvremenog svijeta. Nai-me, klasični imperijalizam je uvijek bio i ostao vezan za nacionalne države, te je praktično dijelio svijet u velike, teritorijalno jasno razgraničene blokove s tipičnim obilježjima nacionalno-državne suverenosti. Imperija, nap-rotiv, donosi novi oblik suverenosti i to u globalnim raz-mje-rima, te, stoga, pred-stavlja novi oblik nadzora i vlasti u svjet-skim razmjerima, pri čemu sve manju ulogu imaju nacionalne države. Zapravo, dominacija kapitala u svjetskim razmjerima znači podvođenje cjeline svijeta i sveukupnog društvenog života pod logiku kapitala, koji se sada uspostavlja i fun-kcionira kao imperija.
Zanimljiva su obilježja koja se prepoznaju da kara-kte-riziraju imperiju.
Prvo, imperija nema prostorno povučenih i određenih granica. Naprotiv, po tendenciji imperija obuhvaća čitav svi-jet, odnosno poput starog rimskog carstva čitav 'civilizirani' svijet, pa tako ono što stoji izvan imperije zapravo tvori ' necivilizirani svijet barbara'. U tom smislu jasna postaje na-čelna razlika između dva značenja pojma granica, na koju je izričito upozorio Anthony Giddens, a koja se očituje na jed-noj strani između granica engleskim jezikom izraženih kao borders ili boun-daries, te na drugoj strani granica kao frontiers, a što znači između u prvom slučaju jasno i precizno određenih granica između suverenih država, a u dru-gom slučaju granica koje nisu određene i iza kojih dolazi politički neobli-ko-vani prostor, u koji se, stoga, legitimno može pro-dirati, te osvajati ga i zauzi-mati .
Drugo, imperija ne poznaje ni vremenskih granica. Ona svoju dominaciju uspostavlja načelno i izvan povijesti . Stoga, imperija nastupa s pretenzijom da ne tvori samo jednu vremenski određenu fazu ili epizoda u povijesnom gibanju koje ide dalje nego stoji ' na kraju' povijesti, pa tako njezina dominacija za-pravo predstavlja' kraj povijesti'.To znači da imperija pretendira da praktično ukida povijest: povijesti je do sada bilo u smislu i temeljitih promjena u ustroju društva i svijeta, no od sada povijesti u tom smislu više nema .
Treće, imperija se predočuje kao konačno dostignut i zajamčen 'vječni mir'. I to, dakako, izvan i s onu stranu povijesti. Doduše, taj 'vječni mir' još uvijek kao svoje neizbježno naličje ima praksu " permanentne krvave kupke", to jest svojevrsnog stalnog ratovanja i ratnog stanja . Pri tome i samo ratovanje mije-nja svoj oblik. Naime, rat i ratovanje se pretvaraju u policijsku akciju ili po-licijsku raciju, te ponajčešće u čistu egzekuciju tj. puko izvršenje smrtne kaz-ne. Na sličan način rat i ratovanje se načelno i trajno zaodijevaju u ruho "pra-vednog rata": zapravo svaki rat se unaprijed određuje kao pravedni rat i kao rat u ime pravednosti. Zapravo, imperija nastaje i održava se na pozadini svoje-vrsnog i stalnog izvanrednog stanja. U tom smislu neke mjere inače svojstvene samo izvanrednom stanju nisu više samo slučajne i prigodne naravi nego, na-protiv, tvore način aktualnog funkcioniranja imperije.
Četvrto, imperija se temelji na osobitom tipu dominacije. To je domi-nacija koja se više ne zajamčuje prvenstveno discipliniranjem nego nadzorom, ali zato nadzorom koji po tendenciji prodire kako u cjelinu tako i u dubinu društvenog svijeta. U tome je osobitost dominacije imperije: imperija teži ne samo disciplinirati ljude nego kontrolirati kako sav društveni svijet u cijelosti tako i samu ljudsku prirodu. I to čini ponajprije sustavom komunikacija koji djeluje izravno i potpuno na svijest i osjećaje ljudi. U tom smislu kontrola se uspostavlja tim što imperija proizvodi i odgovarajući tip subjektivnosti. Im-perija time donosi jedan novi oblik vladanja i novi oblik vlasti i moći . Sada se vlast ili moć javljaju u obliku bio-vlasti i bio-moći koja regulira društveni život iznutra, slijedi ga, interpretira ga, apsorbira ga i preoblikuje ga. Sam život postaje predmet vlasti. Vlast se tako izražava kao kontrola koja se širi u dubinu preko svijesti i preko tijela stanovništva, kao i preko sveukupnosti društvenih odnosa. U tom smislu postoji značajna razlika između stavova autora ove knjige i stavova Zygmunta Baumana: za autore ove knjige kontrola imperije se uspostavlja do razine produkcije i reprodukcije samog života i uspostavljanja kontrole nad temeljnim procesima života, za Baumana one se uspostavlja sintezom zaluđivanja i represije.
Naposljetku, imperija donosi i predstavlja i novo shvaćanje prava, nov način kako nastupa autoritet i nov način kako se oblikuju norme i druga sred-stva pravne prisile.U tom pogledu veoma je znakovit Zaljevski rat. Naime, u tom ratu SAD se predočio kao jedina sila koja može upravljati međunarodnim pravom, i to ne u funkciji vlastitih nacionalnih razloga nego u ime globalnog prava.
Na prvi pogled bi se moglo učiniti da Hardt i Negri opisujući svojstva im-perije misle na današnju dominaciju SAD-a u svjetskim razmjerima. No, oni se izričito ograđuju od takvog tumačenja njihovih stavova.
Srđan Vrcan

UKINUTI SLUŽENJE VOJNOG ROKA?
(OTVORENO PISMO MINISTRICI OBRANE
ŽELJKI ANTUNOVIĆ)

Poštovana gospođo Antunović, iako sumnjam da čitate list "Hrvatska ljevica", ipak Vam upućujem ovih nekoliko redaka.
Postavljeno mi je nekidan, na obveznom zdravstvenom pre-gledu budućih hrvatskih vojnika, pitanje: želite li redovno služiti vojni rok? Odgovorio sam da ne želim, s obrazloženjem da ta odluka proizlazi iz prigovora savjesti. Po mom je mišljenju služenje vojnog roka u Republici Hrvatskoj svedeno na nivo najobičnije farse. Nekome u toj vojsci očigledno nije u interesu odgojiti vojnika, već stvoriti ovisnika, luđaka, samoubojicu, delikventa, poslušnika državnog aparata.
Izjavili ste, nekidan u Požegi, da je stanje u vojsci Republike Hrvatske fenomenalno. Dakle, po vama je ubojstvo koprivničkog ročnika izolirani incident, a problemi s drogom i alkoholom su ionako problemi cjelokupne hrvatske mladeži, pa onda stoga nije čudo što ih imaju i vaši ročnici.
Naime, o čemu se radi?
Pokojni je Ardijan Jupa (ročnik), bi moj znanac, dečko kojem, da ste ga poznavali, nikad ne bi palo napamet izvršiti samo-uboj-stvo. Otac mu je bio visoko vojno lice JNA, i koliko mi je poznato, učinio je sve da mu sin vojsku odsluži u Koprivnici, blizu rodne kuće.
Ardijan se još prije vojske počeo družiti s koprivničkim navijačima (inače, svi su odreda smiješne replike neonacista), koji ga onda i nisu imali razloga maltretirati. Štoviše, svi su mu odreda odali počast i pustili suzu na dan njegova pokopa. Dakle, jedan prosječan mladić, prilagodljiv netolerantnoj hrvatskoj sredini, odlazi na odsluženje vojnog roka, a u vojsci "pukne", te se iz "čista mira" ubije.
Odonda me, skoro svi prijatelji, koji su odslužili vojni rok ili ga još uvijek služe, savjetuju da ne idem u vojsku. Svaki od njih izražava kajanje što je bio ili što je još uvijek u toj vojsci. Mnogi su popustili pred drogom, koje, prema njihovim riječima u vojsci ima u izobilju, a prema njihovim saznanjima, upravo su nadležni u vojarnama njihovi glavni rasparčivači droge.
Pored toga, u vojsci se uglavnom besposličari, opija, troši teško zarađeni novac naših roditelja.
Rekao bih još ovo, gospođo ministrice, vaše ministarstvo daje dozvolu za slijetanje američkih aviona na teritorij Republike Hrvatske, valjda s namjerom da se dodvori SAD-u za ulazak u NATO pakt.
Pa zašto se, zaboga, toliko trsite ući u taj vojnopolitički savez? Zar Hrvatska kroz povijest nije i previše ratovala zarad tuđih interesa? Vojsci koja želi ratovati u sklopu imperijalističke mašinerije, ubijati siromašne i nenaoružane stanovnike, razarati tuđe domove, moja malenkost, eto, ne želi pristupiti. Ne želim pristupiti vojsci kojom zapovijedaju nesposobni kadrovi (još iz Šuškovog doba), a koji danas imaju više mogućnosti za obavljanje nelegalnih poslova, nego što su imali prije. Ne želim služiti vojsku u kojoj se dila droga, stvaraju narkomani, psihopati, alkoholičari i samoubojice, vojsku u kojoj svaki doslovno ćaknuti časnik ili dočasnik može ročnika prisiliti na zado-vo-ljenje vlastite pohote.
Stoga, predlažem vam slijedeće: ukinite obvezno služenje vojnog roka, koje Hrvatskoj, u trenutku socijalnog kaosa, zaista nije potrebno.
Umjesto što Hrvatska ulaže u suvremeno naoružanje, kojim moji vršnjaci uče upravljati tokom tih šest mjeseci, bolje neka ulaže u otvaranje novih radnih mjesta, u zapošljavanje mladih.
Vjerujem da ste Vi za onu: više maslaca, a manje topova.
Andrija Kunić, učenik, Koprivnica