Nova vlada je dobra prilika za promjenu ekonomske politike - ako se to želi. No prethodno da vidimo nešto iz historije problema.
Rekli su:
Premijer Račan, pravnik, bivši socijalist: Lomit ćemo otpore reformama koje moramo provesti. Flickenschild, MMF: Premijer mi je potvrdio spre-m-nost za nastavak reformi (Vjesnik, 6. VI. 2002.)
A te su reforme, koje se provode već dvanaest godina, jedna razornija od druge: nekoliko stotina hiljada radnika bačeno je na ulicu. Za one koji su zaposleni, traži se reduciranje radničkih prava. Više od sto hiljada radnika ne dobiva redovno plaću. Stotine hiljada su otišli - ili natjerani - u prijevremenu mirovinu. Od 1991. do 2000. godine broj umirovljenika povećao se za 42%. Velika većina njih mogla bi i dalje raditi, da ima zaposlenje. To znači da je nezaposlenost znatno veća od 24%. Ali umjesto da neza-poslene zaposli, vlada izmišlja mirovinsku reformu! Naravno, na teret građana. U gradnji brodova nekad smo bili treći u svijetu. Sada, uz nesposobne uprave koje namješta država, brodogradnja ide iz sanacije u sanaciju. Vlasnici privatnih poduzeća ne plaćaju poreze i doprinose. Poslije "privatizacije", proizvodnja (a s njom i životni standard) iznosi jedva nešto više od četiri petine pro-izvodnje od prije 16 godina. Do 1998. godine izgubljeno je 16 godišnjih društvenih proizvoda industrije, a od onda se i dalje gubi. Osnovni faktor razvoja je industrija, a ona je razorena (pret-vorbom, "privatizacijom" i drugim reformama). U odnosu na 1987. godinu industrijska proizvodnja u 2001. godini iznosi svega 59%. Od 1995. godine, kad je završen rat, industrija se razvija po stopi od 2% godišnje, dok se ranije - u rukama zaposlenih - razvijala po stopi od 12% ili šest puta brže. Po vlastitim najavama, vlada će trebati još pet godina da dostigne proiz-vodnju iz 1986. godine.
Prema tome, 21 godina ili čitava jedna hrvatska gene-racija je izgubljena. Talentirani mladi ljudi masovno napuštaju zemlju. Ino-zem-no zaduženje pove-ćano je gotovo pet puta, i dalje se povećava na preko polo-vine godišnjeg naro-dnog dohotka. To znači da je svaki zaposleni građanin zadužen za veći dio svoje godišnje plaće - ali vlada tvrdi da to nije pretjerano zaduženje! Desetine hiljada firmi ima blokirane račune. U 1987. godini - kad su zaposleni upra-vljali svojim hotelima - broj noćenja u turizmu bio je 68 milijuna. Nakon što su rasprodani hoteli duž obale, broj noćenja bio je prošle godine 43 milijuna ili 64%. Živi se kraće nego ranije (a u Evropi duže). Znan-stveno je utvrđeno da nezaposlenost povećava smrtnost. Stotine hiljada hrvat-skih građana živi u velikoj bijedi. Sve to ima reperkusije na društveni život: konfliktnost društva se povećava (I. Crnić, predsjednik Vrhovnog suda), a agresivnost pojedinaca raste (M. Krizmanić, psiholog). Takvih reformi više je nego dovoljno da se zdravorazumski shvati da su loše - ako se nije za-slije-pljen ideologijom.
Da ne bude nesporazuma: neke su reforme prijeko potrebne. Npr. refor-ma sudstva, koja je počela i koja nailazi na velike otpore - što se brane neza-vis-nošću sudstva. Ili reforma državne uprave, o kojoj se tek stidljivo počinje govoriti. A u isto vrijeme imamo vladu dvostruko veću od američke, s četiri puta više pot-pred-sjednika i čitavom četom pomoćnika ministara. Ali svejedno, od glave riba smrdi - veli narod. Te se reforme opravdavaju "uskla-đivanjem s Evropskom unijom", što je sasvim nezanimljivo. Ono što je relevantno jest da smo u sudstvu i upravi ranije imali više standarde, a u posljednju deceniju ili dvije, umjesto napretka došlo je do regresije, ali to je izvan ekonomije, pa o tome više neće biti riječi.
Potpredsjednik vlade Goran Granić, inženjer: Sindikati ne prate dinamiku razvoja. Prvomajski protest je predstava. Vlada je poticala sindikate da pred-lože svoje mjere za privredni rast, smanjenje nezaposlenosti i porast životnog standarda. Država ne može odraditi posao umjesto uprava tvrtki.
Ako je Graničeva izjava točna, zašto se sindikati nisu odazvali? Eko-nom-ska znanost stoji im na raspolaganju. U naprednim zemljama sindikati imaju istraživačke institute, kako bi mogli s državom i poslodavcima ravnopravno razgovarati. A što se tiče posljednje izjave, očigledno je da Granić ne poznaje elementarnu razliku između mikroekonomije (koja je u nadležnosti poduzeća) i makroekonomije (koja je prvenstveno u nadležnosti države).
Ministar Vidović, sociolog, bivši socijalist: Gradimo tvrdi kapitalizam. Gruba realnost. Umjesto razgovora - ulica.
Ministar je bedasto iskren kada govori o namjerama vlade.
Ostali: Sindikati nemaju koncepciju. Ne znaju gledati dugoročno. Fleksibilnost na tržištu rada ubrzat će rast na 7% i povećati zaposlenost.
Ovo posljednje, što je i stav MMF-a, predstavlja grozomornu ekonomsku glupost. Samoupravna Jugoslavija, Japan sa senio-ritetom, doživotnom zapos-lenosti u firmi i s 1% nezaposlenosti (što zapravo nije nezaposlenost) i Kina, koja je veća od dvije Evropske unije, bili su najbrži u svojim okruženjima, a bez ikakve fleksibilnosti rada, jer je zaposlenje bilo zagarantirano. To su tri države s tri različita društveno-ekonomska sistema, s izuzetno brzim rastom i viso-kom stopom porasta globalne produktivnosti resursa, a bez "fleksibilnosti". Japan je sada u krizi, smanjuje se proizvodnja, a kamata je na nuli. No neće mu pomoći "fleksibilnost rada" već obustavljanje deregulacije (smanjenje pla-niranja), pose-bno financijske. Slično je u SAD, gdje je kamata jedanaest puta snižavana na 1,75%, nezaposlenost uvećana, a "fleksibilnost" je izuzetno velika.
Ciljevi vlade: Rast društvenog proizvoda 2002. godine 3,5%, 2003. godine 4,0%, čime je prepolovljena premijerova stopa od 7%, a on teško dezavuiran od vlastite vlade. I ni riječi isprike građanima zbog vlastite nekompetentnosti. No, stvari su još mnogo gore: (a) pitanje je da li će i ove stope biti ostvarene u situaciji svjetske recesije, a bez ikakvih posebnih mjera zaštite; (b) sve što je ispod 4% predstavlja povećanje nezaposlenosti, pa ispada da je to pravi cilj vlade!; (c) tržišni fundamentalizam, što je politika vlade, i ne omogućava veće stope od oko 4%, pa stoga Ministarstvo financija sasvim realno planira kon-zer-viranje nezaposlenosti; (d) objektivne mogućnosti su oko tri puta brži razvoj i uklanjanje nezaposlenosti.
Samo treba znati i htjeti. Najmanje razvijene članice EU (južnoevropske zemlje Grčka, Portugal i Španjolska) nisu pokazale znakove konvergencije prema razvijenim evropskim državama usprkos dobivene pomoći. Upravo je vlada, zbog političkih efekata, postavljenu stopu povećala. Kad se na koncu godine ispostavi da je rast sporiji, nitko neće biti odgovoran. Dodajmo još da je Jože Mencinger izračunao da za osam zemalja kandidata za EU, koje također prakticiraju tržišni fundamentalizam, strane investicije smanjuju stopu rasta (Gospodarska gibanja, br. 340, 2002).
Prema tome, vlada je potpuno amaterska, nestručna i ideo-loška, te svojim "reformama" obmanjuje građane.

NEKI PRIMJERI PROMAŠAJA EKONOMSKE POLITIKE
Ili, kako se osiromašuje Hrvatska i baca radnike na ulicu.
1. Milijarde dolara državnih i privrednih rezervi drže se u inozemstvu po niskim kamatama. U isto vrijeme država uvozi taj isti novac po dvostruko višim kamatama. Inozemno zaduženje raste. Upravo je u tišini Ministarstvo financija diglo novi veliki zajam u Japanu.
2. Hrvatska (kao nekad Argentina) ima zakovanu kunu za njemačku mar-ku, odnosno sada za euro (Argentina za dolar). Kako je inflacija u Hrvatskoj dvostruko veća nego u EU, kuna je oko 60% precijenjena (slično je bilo sa pezetom, koja je pala na trećinu svoje ranije vrijednosti). Zbog toga uvoz buja, a izvoz još nije premašio ratnu 1995. godinu. Odatle neizlječiv deficit. Kraj će isto tako biti argentinski: devalvacija, inflacija, kaos i bunt.
3. Kad je papirnata mirovinska reforma završena, prvi akt vlade bilo je emi-tiranje obveznica za mirovinske fondove od preko milijardu kuna. Na obvez-nice država plaća kamate, a to predstavlja financiranje vlasnika fondova. Sve to ne ide direktno umiro-vlje-ni-cima, a da se o odluci Ustavnog suda i ne govori. Vlasnici fon-dova su strane banke. To se zove "produbljivanje financijskog tržišta." Osim toga, realna vrijednost mirovina nije zagarantirana. Štoviše, zna se da će pasti: devalvacija je neizbježna, vlada će proizvesti inflaciju, realna vrijednost mirovina će pasti, a strane banke kao vlasnici fondova će profitirati jer će isplaćivati istu nominalnu a smanjenu realnu vrijednost mirovina. Na-ravno, neki fond može raditi s gubitkom, ili čak propasti; no to su samo do-dani rizici građana. U slobodnoj zemlji građani slobodno biraju između dr-žavnih i privatnih fondova. Kod nas se to naređuje.
4. Od 1991. do 1995. godine uništeno je 30.000 objekata. A gradi se tri puta manje stanova nego kad su svi ti objekti postojali. Tobože nema sred-stava za stanove, pa se izbjeglice već jednu deceniju potucaju od nemila do nedraga. U isto vrijeme ima sredstava za autoput Zagreb-Split, iako se isti efekt može postići sa znatno manjim ulaganjima. I MMF smatra tu investiciju sada promašenom.
5. MMF je predbacio vladi što ne povezuje prodaju narodne imovine s novim investicijama i otvaranjem novih radnih mjesta već koristi za krpanje rastrošnog budžeta.
6. Država troši više od polovine društvenog proizvoda. To je, naravno, previše i ne da se uskladiti tržišnom privredom. Zato MMF traži smanjenje postotka. Pred vladom su dvije mogućnosti, što će pokazati jedan poje-dno-stavljeni primjer. Može se uz stag-na-ntni DP smanjiti državna potrošnja npr. 10% apsolutno. Ima previše vojnika, policajaca i činovnika. Samo broj općina je povećan više nego četiri puta. Tome treba dodati i 21 županiju. A može se državna potrošnja ostaviti istom, a DP povećati za 10%, pa da rezultat bude isti. U prvom slučaju povećava se nezaposlenost i socijalno vrenje. U drugom postoji mogućnost bezbolnog državnog prestrukturiranja u hodu. Vlada je, kao obično, odabrala prvu, neracionalnu varijantu.
Promašaja, inače, ima sva sila. Industrijska proizvodnja uništena je i sve-dena na dvije trećine one od prije šesnaest godina. Samo u Tuđmanovom de-set-ljeću zaostali smo za svjetskim industrijskim prosjekom za više od 60%. U poljoprivredi 500.000 hektara oranica leži neobrađeno. Kako pokazuju prvi rezultati državne revizije, 80% pretvorbe je nezakonito (a 100% protu-us-tav-no). Itd. Vlada ne zna i ne želi to promijeniti, "jer drukčija ekonomska politika uz postojeću nije moguća" (Linić).

DESET ZAPOVIJEDI EKONOMSKE ZNANOSTI ZA NAJPREČE
MJERE EKONOMSKE POLITIKE
Obično je analiza vladine politike reaktivna: reakcija na poteze vlade. Ovdje se taj običaj ne slijedi već se daju prijedlozi jedne pozitivne politike. Mnogo toga treba uraditi, no ovdje se radi samo o ekonomskoj politici i to samo o najvažnijim mjerama. Ne treba isticati da su zahtjevi ekonomske znanosti i hrvatski nacionalni interesi identični.
1. Odmah obustaviti rasprodaju hrvatskog nacionalnog bogat-stva pod izlikom privatizacije. Također obustaviti daljnje stand-by aranžmane s MMF-om. Nema ih Austrija, Švicarska, Norveška, Finska, nije ih imala ni bivša Jugo-slavija i druge male zemlje, pa ne moramo ni mi - ukoliko već nismo pretvoreni u polu-kolo-ni-jalnu zemlju. Drago mi je da se u tom pogledu slažem s novim ministrom privrede, dr. Ljubom Jurčićem.
2. Vlada se žali da su poduzetnici loši i neće investirati. Da li hoće ili neće, stvar je diskusije, ali vlada je odgovorna za privredni razvoj i zapošljavanje, pa prema tome mora stvoriti investicije. U tu svrhu treba osnovati investicionu banku s dva odjela: indus-trijski i agrarnim. Sada se poljoprivredni proizvodi uvoze umjesto da se izvoze, a seljaci nemaju zagarantirane uvjete privređivanja. Sve banke, osim, dakako, emisione, u stranom su vlasništvu. Banke finan-ciraju potrošače i nerado financiraju neuređenu privredu jer su rizici veliki. Ako i financiraju, kamatna stopa je visoka, 11 i više posto. To privreda ne može podnijeti pa i ne uzima kredite za investicije. A kad nema investicija, nema ni rasta i tu se krug zatvara. Strani kapital vodi računa o svojim profitima, a ne o hrvatskim nacionalnim interesima i zapošljavanju radnika.
3. Investicije godišnje povećavati za dva procentna poena, dok ne dos-tignu 36% društvenog proizvoda. Uz kapitalni koeficijent od 3,5-4%, to daje stopu rasta od 9-10%. Na taj način nezaposlenost će biti eliminirana za nekih šest godina.
4. Zaustaviti stečajeve s otpuštanjem radnika. Posrnula podu-zeća predati posebno formiranoj agenciji, u kojoj bi bili okupljeni dobri menadžeri i koja će ih postaviti na noge. Agenciju je OUN već uspostavila u Moldovi. Poljska primjenjuje drugi sistem za posrnula poduzeća, ali nema stečajeva. Sada su u desetinama hiljada hrvatskih poduzeća blokirani računi. Sanirati poduzeća bez otpuštanja radnika.
5. Obnoviti Zavod za privredno planiranje. Privredni plan (= strategija razvoja) prihvaća Sabor i on postaje obaveza za vladu. Ukoliko ga ne izvrši, vlada pada i bira se nova. Plan nije obavezan za poduzeće koje je privredno samostalno. Vlada i Narodna banka imaju instrumente ekonomske politike kojima poduzeća mogu navesti na potrebno ponašanje. Početkom godine Eko-nomskom savjetu predočen je plan vlade prema kojem će se do 30. lipnja for-mirati nešto poput zavoda za plan. Protestirao sam zašto se čeka pola godine a ne uradi odmah kad u Zagrebu živi šest bivših direktora zavoda za plan. Umirili su me da je to administrativno bolje. Sada više ništa ne čujemo o planiranju.
6. Uvesti porez po jednakoj stopi na uvoz (recimo 10%) i subvencije na cjelokupni izvoz da se korigira teško precijenjeni tečaj. Na taj način početi prevladavati vanjskotrgovinski deficit. Kako je uvoz dvaput veći od izvoza time se ujedno dobivaju dodatna sredstva za budžet.
7. Smanjiti radikalno inozemnu zaduženost, koja je sada gotovo pet puta veća nego u socijalističkoj Hrvatskoj, a i dalje se povećava. Ove godine dos-pije-vaju otplate koje su četiri-pet puta veće od prirasta društvenog proizvoda. Tome treba dodati repatrijaciju profita i amortizacije kod proizvodnih investicija stranaca. To znači da će se smanjiti životni standard i/ili ići na nova zadu-živanja kao kod seoskih lihvara. Najvjerojatnije i jedno i drugo, jer po služ-benim izja-vama Hrvatska je "samo" srednje zadužena, a u naredne dvije godine dospjele otplate rastu. Može se dodati ekonomska opaska: zaduženje u ino-zemstvu ima smisla dok je prirast društvenog proizvoda osjetno veći od ka-mata. Tada se osigurava razvoj na račun tuđega kapitala. Mi smo tu točku odavno prešli. Slična je situacija i u drugim zemljama koje prakticiraju tržišni funda-men-talizam - i to se uzima kao opravdanje za Hrvatsku.
8. Jedan od najvažnijih problema posrnule hrvatske privrede je nedostatak tržišta. Slobodna trgovina je korisna za zemlje na približno istoj razini razvoja. Inače razvijeniji i ekonomski moćniji eksploatiraju slabije partnere. Hrvatska je zaključila ugovore o slobodnoj trgovini, ili su oni u toku, s Albanijom, Bos-nom i Hercegovinom, Bugarskom, Makedonijom, Moldovom, Rumunj-skom i Jugoslavijom. Sada mora povesti inicijativu, da sve te zemlje poveže u carinsku uniju i tako zaštiti od razvijenijih dijelova svijeta. Ujedno se stvara veliko tržište koje će pogodovati razvoju.
9. Popuniti i poboljšati državnu statistiku, kako bi omogućila egzaktnu ekonomsku politiku. Što treba uraditi suviše je stručno, da bi se ovdje moglo raspraviti. Bez dobre i razrađene ekonomske statistike nemoguća je deval-vacija bez inflacije.
10. U približavanju Evropskoj uniji ozakoniti njihovo "Evrop-sko podu-zeće". Među ostalim, u privatnim firmama uvesti participaciju po uzoru na EU. U državnim poduzećima i u nezakonito pretvorenim poduzećima obnoviti samoupravljanje, koje je spontano nastalo u Dalmaciji 1949. godine, oza-konjeno je 1950. godine, a protuustavno ukinuto 1991. godine. Nadzorni odbor, koji predstavlja sinekuru bez stvarne funkcije, zamijeniti radničkim savjetom. Upravu imenovati javnim natječajem za najodgovornije, umjesto postavljanja politički podobnih. U ko-misiju za izbor uprave ulaze predstavnici države, sindikata te izabrani predstavnici zaposlenih. Kriteriji su stručnost, ekonomska uspješnost i moralnost.
Tih deset mjera ubrzavaju rast i potiču zapošljavanje čega dosad nije bilo. Netočno bi bilo reći da se nije dogodio diskon-tinuitet s Tuđmanovim reži-mom. Prošli režim je bio lopovski, a ovaj to nije. Prošli režim je međunarodno izolirao Hrvatsku, a ovaj ju je počeo izvoditi iz izolacije, ali je sada u tome zakazao. U onome što je za građane osnovno, u ekonomskoj politici, postoji puni kontinuitet. A o tome je ovdje riječ.

PORUKA RADNICIMA ŽELJEZARE SISAK

Uoči izlaska radnika Željezare Sisak na cestu i most koji vodi prema Zag-rebu, Gradska organizacija Socijalističke radničke partije uputila im je poruku, a koja, dakako, nije zabilježena u medijima:
Dragi naši sugrađani, radnici Željezare Sisak!
Nekada smo bili drugovi, imali svoju željezaru, upravljali njome, imali smo i sva prava radnika i dobar standard. Što je od toga ostalo? Vjerovali ste onima koji su vas odveli u propast. Danas manipuliraju s vama, igraju se vašom sud-binom i sudbinom vaše djece. zar vam je dovoljno da vas umjesto druže oslo-vlja-vaju s gospodine? Da li vam je jasno da ste danas instrument u rukama HDZ-a i SDP-a? Gospodin župan, Đuro Brodarac sjeti vas se, ako se ukaže prilika da vas upo-trijebi u političke svrhe, ili za svoju osobnu korist. Znate li zašto imate dva sin-dikata, tko su ljudi na njihovom čelu i čiji su igrači? Koliko imate managera i svih drugih birokratskih trutova? Uvijek ste živjeli od vlas-titog rada i bili primjer mnogima na prostoru bivše države. Možete i ubuduće. Ne dopustite da kojekakvi mafijaši trguju s vama kao s igračkama. Jasno je da ne možete svojom pro-izvo-dnjom konkurirati tehnološki naprednijem dijelu svijeta, ali na prostorima bivše države ima dovoljno neiskorištenih kapaciteta koji bi vama i gradu Sisku osigurali normalnu egzistenciju. ŤGospodoť - dru-govi, smijete li se sjetiti prošlih vremena? Da li ćete svojoj djeci moći objasniti razliku između prošlog i ovog sada? Možete li bar sebi priznati u čemu ste pogriješili? Imali ste mnogo, mnogo više.
Danas:
- nemate plaće,
- nemate posla,
- nemate osnovna radnička prava,
- nemate nikakve socijalne sigurnosti,
- nemate mogućnosti napredovanja i usavršavanja,
- nemate mogućnosti odlučivanja o svojoj sudbini,
- nemate mogućnost rješavanja osnovnih životnih pitanja svojih porodica.
Uskoro ćete biti na rubu gladi. zar vas to ne brine? Otvorite oči, riješite se poltrona. Izaberite među vama prave ljude koji će vas voditi i oživjeti tog mrtvaca - Željezaru. Izborite se za ono što vam pripada, ne tražite milostinju. Zahtijevajte od vlade (države) da vam stvori uvjete za normalno poslovanje, a vi imate dovoljno vlastitih kadrova da možete voditi poslovanje Željezare bez tutorstva sa strane. Država je dužna to napraviti, jer je ona otimanjem Že-lje-zare od radnika dovela kolektiv u stanje u kojem se sada nalazi.
Vaša sudbina je u vašim rukama i djelima. Želimo, kao i vi, snažnu Želje-zaru, koja može hraniti barem 15.000 stanovnika našeg grada. Mi vas podr-žavamo u toj borbi i želimo vam milijune tona cijevi.
Drugovi, glavu gore, zajedno smo jači!
Gradska organizacija Socijalističke radničke partije Sisak

DRUŠTVENE BORBE U ITALIJI
STVARANJE NOVE LJEVICE
Antonio Negri

Velike đenovske demonstracije1 protiv summita G8, koje su se održale prije godinu dana, bile su šok koji je probudio Italiju. Nekoliko mjeseci prije ljevica je skinuta s vlasti i Silvio Berlusconi je mislio da mu je njegova velika izborna prevlast dala slobodne ruke da čini što mu se svidi. Genova je pore-metila njegove planove. Antiglobalizacijski pokret se pretvorio u silu i mobi-lizirao velik broj ljudi. Novi oblici borbe su počeli izlaziti na vidjelo, i ofenziva radničke klase na brojnim frontama nije pokazala znakove popuštanja. Para-doksalno, pobjeda desnice je, izlaženjem ljudi na ulice, uvećala nade za moguć-nost ponovnog utemeljenja ljevice i izgradnju Republike.
Nakon Berlusconijeve pobjede na talijanskim izborima u svibnju 2001. godine, promatračima političke scene postalo je jasno da je ljevica bila pot-puno poražena. Ne samo da je izgubila fotelje, također je izgubila povjerenje. Uspon socijalne demokracije dosegao je vlastiti limit, i reformističke promjene bivše velike i slavne Komunističke partije Italije (PCI) završile su historijskim porazom. Različite komponente lijevog centra su se međusobno izmotavale pred srditim i ironičnim pogledom pobjednika.
Potom je došla Genova i događaji iz srpnja 2001. Upotrebom plastičnih mačeva i kartonskih štitova antiglobalizacijski pokret zaputio se na uspinjanje do visina summita G8. Bilo je to novo okupljanje političkih i društvenih snaga.
Politički gledano, došlo je do sjedinjenja ljudi s krajnje lijevog auto-nom-nog pokreta (tute bianche, nazvane tako po bijeloj odjeći koju nose na demon-stracijama) i katoličkih grupa s iskustvom rada u zajednici. Obje ove kom-ponente - svaku sačinjava velik broj ljudi s poviješću borbenih aktivnosti - stvorile su razno-vrsno pleme demonstranata.
U društvenim terminima, mnoštvo predstavljeno u Genovi bilo je prvo potpuno predstavljanje novog sloja privremenih radnika u "socijalnom" radu proizvedenom revolucijom postordizma. Kada su prvi put izašli na ulice, nisu bili svjesni vlastite snage, ali su znali da ne duguju ništa vladajućoj desnici - a još manje lijevom centru, koji je poražen jer je pridonio slamanju otpora rad-ničke klase neoliberalizmu (kao i glupom participiranju u stvaranju novih proletera). Također su svjesni stvaranja novog siromaštva - i to u sferi intelek-tualnog i nematerijalnog rada, ključnom području gdje znakovi emancipacije počinju izlaziti na vidjelo.
Genova je bila velik šok. Po prvi put u talijanskoj povijesti policija se pona-šala bez apsolutno ikakvih ograničenja, pri-mjenjujući tehnike "ratnog stanja niskog intenziteta", slične onima koje koriste Izraelci u Palestini. Mladog demonstranta Carla Giuliania ubio je, metkom ispaljenim u lice, policajac koji je imao isti broj godina kao on. Dvadeset četiri sata poslije, noću, za vrijeme spavanja, grupa policajaca je brutalno napala i ozlijedila stotinjak demon-stranata.
Socijalnodemokratska ljevica nije prisustvovala pripremama za genovske demonstracije, pa čak i nakon što su bili upoznati s hororom koji se dogodio, nisu znali kako reagirati. Ni parla-mentarna opozicija, na vlastitu sramotu, nije bila bolja. Bila je preplašena i poluparalizirana, nesposobna da se otvorenije suprotstavi velikoj perverziji demokratskog procesa, kojoj je pribjegla Berlu-sconijeva vlada.
Sve to objašnjava zašto sada imamo novi scenarij u Italiji. Militanti, in-telek-tualci, učitelji i žene javno ističu vlastito neza-dovoljstvo nepostojanjem stvarnog lijevog vodstva i njegovim nesposobnim vođenjem. Ovo su nazvali movimento dei girotondi, ring-a-roses pokret. On ne dovodi u pitanje socijal-demokraciju kao takvu, nego prije inertnost i ispraznost lijevog vodstva. Izražava se kroz javna druženja, u kojima sudjeluju poznati lijevi inte-lektualci.2
Ti pokreti intelektualca koji misle drugačije koincidiraju s razvojem druš-tvenih pokreta u Italiji. Vidjeli smo umnožavanje uličnih demonstracija 10. listopada 2001. godine, kao odgovor na napade od 11. rujna, desnica je poku-šala organizirati marš "u znak solidarnosti s američkom zastavom" - drugim riječima kao potporu odluci SAD-a da se inicira program dugotrajnog glo-balnog rata. Stotine tisuća kontrademonstranata izašlo je na ulice kako bi se usprotivili maršu i izrazili svoju želju za mirom.

POVRATAK SINDIKATA
Imigranti su također priređivali marševe - u Rimu i drugdje - protiv Bo-ssi-Finijevog zakona3, kojim se prava imigranata (naročito stanarske dozvole) vežu samo uz one koji regularno rade. To perfektno izražava licemjerstvo zemlje, koja je prva u Evropi u pogledu nelegalnog radništva i nasilja od strane vlade. Imigrantski otpor je bio tako jak da su prvi ovogodišnji "obojeni štraj-kovi" bili priređeni u ključnim industrijskim pogonima u sjevernoj Italiji.
Još jedna fronta otpora bila je kampanja protiv nametanja Berlusconijevog programa školske reforme: stotine tisuća stu-denata i profesora protestiralo je na ulicama više tjedana.
Ukratko, od ljeta 2001. godine vidjeli smo niz kontinuiranih borbi protiv svega, od rata do rastućeg utjecaja neoliberalizma u talijanskom društvu. Genova je omogućila utemeljenje ovog pokreta i još uvijek služi kao referentna točka.
Također, nakon Genove, i na marginama "mnoštva" borbi, svjedoci smo sindikalne akcije. Sindikati su, također, u cjelini bili dezorijentirani Berlus-conijevom izbornom pobjedom. Dok su neki elementi, na primjer metalski radnici Talijanske generalne fede-racije radnika (FIOM - CGIL) i nekoliko učiteljskih sindikata, poduprli antiglobalizacijske inicijative, vodstva velikih sindikata bili su u istom stanju zbrke kao i Democratici di sinistra (DS - Demo-kratska ljevica), posebno otkad su navikli na miran život u zamjenu za njihovu potporu talijanskim vladama lijevog centra. U dva specifična primjera inercija je bila radikalno uzdrmana.
U prvom od ovih, odgovor socijaldemokratske ljevice na izborni poraz bio je pokušaj pregrupiranja pomakom udesno. Na kongresu DS u Pessaru, u studenom 2001. godine, to je dovelo do burnog sukoba s CGIL sindikatom. Vodstvo bivše komunističke partije je percipirano kao politička elita bez savjesti u njihovoj namjeri da ostanu na vlasti.
Kombinacija cinizma i blerizma. Ali ovo nije izbor koji ostaje otvoren CGIL-u: on zna da se mladi radnici osjećaju puno bliže demonstrantima u Ge-novi nego starom stilu udruživanja ljevice. Zato se sindikat osjeća obaveznim suprotstaviti se približavanju lijevog centra neoliberalizmu.
Drugi slučaj bila je arogancija Berlusconijeve vlade u pritisku da se abolira član 18. Statuto dei lavaratori (radnička povelja), koja kaže da ljudi ne mogu biti otpušteni bez "dobrog razloga". Premda je to uglavnom ostalo samo mrtvo slovo na papiru, ono sad zadobiva na simbolici.
Te dvije provokacije dovele su sindikalno vodstvo na teren autonomnih pokreta, "genovijanaca" i "girotondi" aktivista, i to se pretvorili u antiratni pokret i pokret protiv školske reforme i diskriminacije imigranata. 23. ožujka 2002. godine marš tri milijuna ljudi nastavio je proces započet u Genovi prije manje od godinu dana. Impresivan pokret se nalazi u procesu pregrupiranja, boreći se, ne samo s trenutačnom vladom, nego također - i iznad svega - s opozicijskim partijama. Cilj je ponovno stvaranje ljevice koja će biti vrijedna imena.
CGIL, koji trenutačno predstavlja oko 20% talijanskog izbornog tijela, očito je kompleksan. On mora odabrati između brojnih mogućih scenarija. Prvi je opcija podržavati sadašnje "blerističko" vodstvo lijevog centra, opcija koju zastupaju mediji. To bi neminovno dovelo do porasta sindikalnih borbi i vjero-jatno također do nasilnog otpora. Ali, je li moguće - i ovo je drugi scenarij - da unatoč unutarnjim podjelama sadašnje vodstvo CGIL-a može pronaći načina da se izmiješa s elementima radikalnog katolicizma, kako bi nanovo izgradili pristojnu socijaldemokratsku ljevicu, koja će imati šanse za izbornu pobjedu u predvidivoj budućnosti.

ZA KONCEPT "APSOLUTNE DEMOKRACIJE"?
Ovaj drugi scenarij nalazi simpatije na ljevici. On bi imao prednost mar-ginaliziranja bivših komunista, koji su još od 70-tih godina 20. stoljeća akti-vno upleteni u represiju društvenih pokreta, ušutkavali sindikate i prakticirali birokratizaciju parlamentarnih predstavnika, doprinoseći sadašnjoj reak-cionarnoj promjeni, a izdajući pritom komunističku tradiciju. Kako bilo da bilo, mislim da, na ovom mjestu, trebamo biti oprezni. Zabrinjavajući dio scenarija nije poštenje ili suvislost sadašnjeg vodstva CGIL-a, nego njegov kulturni deficit - kultura koja se najbolje opisuje kao radnička. On još uvijek zamišlja vladajući projekt baziran na staroj ideji da radnička klasa još uvijek može biti nosilac "vladajućih" vrijednosti, u Gramscijevom smislu.
Na žalost, svijet više nije tako sazdan. Većina novih pokreta smatraju da svaki pokušaj utemeljenja ljevice mora biti zasnovan na potpuno novom sektoru: radničkoj klasi, naravno, ali također i na privremeno zaposlenim rad-nicima i siromašnima. Industrijski radnici, ali također i intelektualni radnici. Bijelci, ali također i imigranti. I to nas dovodi do trećeg finalnog scenarija, kojeg podupire antiglobalistički pokret, za sada najjača komponenta ljevice. To bi uključivalo izgradnju ljevice oko programa države blagostanja (welfare state), sa zagarantiranom plaćom, uni-verzalnim građanstvom, slobodom migracija i novom definicijom općeg dobra, koje bi bilo branjeno i promovirano u ter-minima ekologije, proizvodnje i onog što nazivamo "biopolitičkim". Ovaj novi program - prema slijedećoj i naprednijoj fazi komunističke revolucije - sada je urezan u političku svijest određenog broja građana i militanata nove ljevice. To je program "apsolutne demokracije", kako bi Spinoza rekao, i kakvu bi Marx želio: republiku utemeljenu na najširoj mogućoj suradnji među gra-đanima, i na razvoju općeg dobra. To su termini u kojim stvarno možemo govoriti o slobodi svih. Alternativa bi bila odustajanje od izbornog sustava, a time i negativni i frustirani građanski egzodus.
Zato sada u Italiji potrebujemo otvorenu i duboko uko-rijenjenu debatu između komponenti ovog novog pokreta i onih sindikalne ljevice. Obje strane moraju se osloboditi trenutačnog socijalnodemokratskog vodstva. Moraju slomiti mrtvu težinu birokracije, koja još uvijek čini sve da uguši socijalne pokrete. Trebat će mobilizirati ljude oko novog programa opozicije globa-liziranom svjetskom tržištu. Trebat će se također izboriti za povratak poli-tičkog interesa u onih 20% birača, čija je apstinencija oblik pasivnog otpora izbornoj politici, te ih uključiti u su-dje-lovanje u vlasti i u građanstvu. Ovi ljudi bi mogli biti snažna sila za transformaciju.
Htio bih istaknuti važnost administrativne participacije i, još bitnije, udruživanja. To podrazumijeva ponovno promišljanje postojećeg koncepta politike, zamišljenog, ne kao repre-zen-ta-tiv-nog, već kao ekspresivnog, i također koncept borbenosti. Važno je da ih načinimo dijelom stvarnosti.
Nakon 23 ožujka 2002. ovaj kotrljajući rast pokreta i borbi, čini se, gubi na političkom intenzitetu. Ova faza nesigurnosti postala je očita kada je, suočen sa sindikalnim pozivom na generalni štrajk 16. travnja 2002., anti-globa-liza-cijski pokret također pozvao na "generalizirani štrajk", ali nije identificirao oblike koje bi ovaj trebao zauzeti. Tamo gdje su se ljudi odazvali sloganu, rezultiralo je demonstracijama koje su bile male i koje, za razliku od onoga što se dogodi kad radnici tvornice stupe u štrajk, nisu imale stvaran učinak na postojeću vlast. Privremeni radnici, fleksibilni radnici, mobilni radnici i ono što zovemo "društvenim" radnikom nisu bili u stanju udariti šefove u bolno mje-sto. To je značilo određeni gubitak povjerenja u iskušenju za povratak na stare metode zastupanja CGIL-a.
To su iskušenja koje treba izbjeći. Problem nisu vodstva nego politička linija i ponovno pokretanje nade. Problem je u tome što je socijalna demo-kracija iscrpila svoju historijsku misiju. Na svim velikim političkim sastan-cima danas se može čuti ljude kako govore o tome da pokret treba utemeljiti mimo socijal-de-mo-krat-ske tradicije, gradeći jedinstvo između tvorničkih rad-nika i drugih radnika i isključenih, i prepoznajući da su društvena "nestalnost" i intelektualne snage proizvodnje danas dominantni politički termini.
Ali iznad svega se izražava, pod okriljem aktivnost diljem Italije, odlučna i razborita želja za otkrivanjem oblika društvenih borbi, pridajući organizacijske izraze novom jedinstvu koje se stvara na ulicama. Primjerice, danas ljudi, promišljaju načine organiziranja štrajka u onome što nazivamo "nema-teri-jalnim" radništvom, komuniciranje borbi upotrebljavajući povezanost In-terneta; i rastvaranje kapitalističke komande nad metropolisom. To je put - jedini put - izgrađivanja ljevice.
Dakle, da zaključimo: Italija je apsolutno najbolji evropski primjer situ-acije u kojoj je pad socijalnodemokratske ljevice popraćena učinkovitom akcijom otpora. Iskusili smo neku vrstu napretka u svijesti. Teško ga je defi-nirati, ali nam govori da mnoštvo niše ne treba socijalnu demokraciju u borbi i promjeni svijeta. U Italiji se govori o "pokretu pokreta", procesu traženja novih oblika političkog izražavanja kako na teorijskoj razini, tako i u masovnim borbama. Projekt je uspostavljanje novog sistema vodstva. "Talijanski labo-ratorij" je započeo s radom.
Preveo Boris Josipović

KINESKI KOMUNISTI I KINESKI KAPITALISTI
Stipe Šuvar

U Pekingu je od 8. do 14. studenog održan 16. kongres Komunističke partije Kine, političke stranke s najbrojnijim članstvom u svijetu (66 milijuna članova), a što je i razumljivo, jer djeluje kao vladajuća stranka (ali ne i jedina stranka) u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta (milijarda i 250 milijuna stano-vnika).
Komunistička partija Kine osnovana je u Šangaju 1. jula 1921. godine. Trinaest komunista, predstavnika marksističkih grupa i kružoka koji su među kineskom inteligencijom u zemlji i inozemstvu nastali pod utjecajem Okto-barske revolucije u Rusiji, sastalo se da bi osnovalo partiju, koja će se boriti za pobjedu ko-munizma i u Kini i odlučilo da se partija organizira po lenjinskim načelima. Prisustvovali su i predstavnici Ko-minterne, Rus Borodin i Indijac Roj. Među delegatima se nalazio i Mao Zedong, tada pomoćni bibliotekar u knjižnici Pekinškog sveučilišta, koji je za sobom imao izvjesna revolucionarna iskustva i godine individualnog studiranja marksizma. I u inozemstvu tada počinju dje-lovati ogranci KP Kine, u onome u Njemačkoj se nalazi Chu De, o onome u Francuskoj Chu En Lai, Li Li San, Chen Ji.
Među izrekama Mao Zedong, koje su u vrijeme ki-neske kulturne revo-lucije, što ju je on pokrenuo pred kraj svog života, bile ukoričene u mini-jatur-nu crvenu knjižicu, te, možda umnažane i u milijardu primjeraka, rasturane po cijelom svijetu, nalazila se i izreka: "Do-voljna je jedna iskra pa da zapali cijelu stepu". Od oku-pljanja prvih trinaest kineskih komunista u partiju, pa do pobjede revolucije u Kini koju su oni organizirali i predvodili proteklo je 29 godina. Mao Zedongova Crvena armija sa četiri i po milijuna vojnika krenula je sa sjevera na jug Kine, da bi on u Pekingu 1. oktobra 1949. godine proglasio Narodnu Republiku Kinu, u kojoj je Komunistička partija Kine uzela vlast i zadržala je do danas. Pokazalo se da je 1921. godine upaljena iskra, koja je do 1949. godine zapalila cijelu stepu: komunističke ideje ovladale su golemom seljačkom zemljom, najvećom i najseljačkijom na glo-busu.
Od 1949. do svoje smrti 1976. godine Mao Zedong je bio na čelu Kine kao jedna vrsta mesije i ujedno kumira, koji je u sebi ujedinjavao mandarinsku mudrost i dogmatskog marksistu. Provodio je politiku "velikog skoka", u kojoj se čelik pokušao proizvoditi i u seoskim dvorištima, te gotovo posvemašnje kolektivizacije života u narodnim komunama, a onda, strahujući od buržoaske restauracije i sumnjajući i u svoje bliske drugove u vrhu partije kao u ekspo-nente te restauracije, inspirirao je i tzv. kulturnu revoluciju, u kojoj je njemu iza leđa, ali ne i bez njegove privole i podrške, Kinom bila zavladala "četveročlana banda", predvođena njegovom ženom. Mao je otišao sa životne scene, te su u Kini uslijedili obračun sa "četveročlanom bandom" i određena demaoizacija, ali se do danas očuvao njegov kult i ritual pozivanja na njegove misli.
Kineski komunisti su u početku surađivali sa Koumintangom, strankom kineskih narodnjaka, koju je osnovao otac moderne Kine Sun Jat Sen, a tu je suradnju prekinuo Chang Kai Shek, kada je u Šangaju 1927. pobio 27 tisuća radnika. Pa je Mao preuzeo kormilo KP Kine iz ruku "moskovskih đaka", koji su inzistirali na ustancima proleterijata u velikim gradovima, a u golemoj zem-lji s golemom većinom siromašnog i gladnog, te nepismenog seljaštva. Stvarao je sovjetske oblasti i crvene odrede na seoskim područjima, a od konačnog poraza komunisti i partizani spasili su se dugim maršem sa juga na sjever Kine 1934-1935. godine, besprimjerenim po naprezanjima i podvizima. Japansko osvajanje Kine natjeralo je na novi savez Koumintanga i KP Kine, a bitke s Japancima praktično su vodile samo jedinice crvenih. Nakon Drugog svjetskog rata Staljin je inzistirao na održanju sporazuma sa Chang Kai Shekom, ali Mao Zedonga nije htio poslušati.
U gotovo tridesetgodišnjoj borbi koju su komunisti u Kini vodili za druš-tveni prevrat, te u prvom desetljeću nakon njihovog dolaska na vlast stradalo je mnogo njih, ali i mnogo onih koji su bili na drugoj, neprijateljskoj strani, ili su bili tretirani i kao klasni neprijatelji. Pisci "Crne knjige komunizma", i sami ranije francuski komunisti, ustvrdili su, ali ne baš egzaktno, već iz razloga propagande, da je žrtava komunizma u cijelom svijetu tokom 20. stoljeća bilo 100 milijuna, a od toga u Kini - 60 milijuna. Po svemu što o kineskoj novijoj povijesti znamo, to je svakako veoma preuveličana brojka, a moramo znati da se radi i o zemlji, u kojoj je već polovicom stoljeća živjelo više od 600 milijuna ljudi. Ali, da je u Kini bilo i žrtava ko-munista, bilo ih je, kao što su i komunisti, nikako ne manje, bili žrtve svojih protivnika.
Bilo kako bilo, Kina je i u vrijeme Mao Zedonga učinila velike korake kada se radi o izlaženju tamošnjih ljud-skih većina iz milenijske bijede i stanja masovnih umi-ranja od gladi, o industrijalizaciji, razvoju kulture i znanosti, o podizanju vojne moći i utjecaja Kine u me-đunarodnoj politici. (O ranijem raz-doblju novije ki-nes-ke povijesti autor je pisao u svojoj "Kronici kineske revo-lucije", časopis "Naše teme" br. 8-9/1967, str. 1661-1695, te u raspravi "Se-ljaštvo u kineskoj revoluciji i sadašnjosti", napisanoj također 1967, a nado-punjenoj 1988. godine).
A nakon odlaska sa scene Mao Zedonga kormilo Kine preuzeo je i dvade-setak godina držao Deng Xiaoping, jedan od njegovih starih revolucionarnih drugova, koji je, također uz Maoovo znanje, bio posve degradiran i ponižavan u vrijeme kulturne revolucije. On je proklamirao "četiri modernizacije" u Kini i ujedno objasnio da mu nije važno da li je mačka crna ili bijela već je važno da miševe lovi. Mao Zedong je tvrdio da će klasna borba trajati još deset tisuća godina, pa prema tome do tada neće biti ni komunističkog društva, Deng Hsiao Ping je bježao od ideologizacije ciljeva, premda je budno pazio da u Kini ne dođe do meteža i ugrožavanja sistema, što se pokazalo i u njegovom nare-đenju da voj-ska rastjera, pa i pobije nezadovoljnike i demonstrante na pe-kinškom Tian-an-menu 1989. godine.
Pod paskom Deng Xiaopinga ključne pozicije u Kini su još za njegova života zaposjeli ljudi, koji su se sada, a zbog poodmakle dobi, dragovoljno povukli sa tih položaja, a što se počelo ostvarivati na 16. kongresu KP Kine.
A što se u Kini događalo nakon suzbijanja nemira na Tiananmenu 1989 (koji mjesec prije pada berlinskog zida)?
Prvo, Kina se razvijala najbrže u svijetu. I u ovoj, 2002. godini stopa rasta bruto proizvoda u Kini bit će veća od 7 posto, a tolika je bila i u proteklih šest godina. To je rezultat visoke stope investicija - u prvih devet mjeseci 2002. godine one su porasle za 21,8 posto. Izvoz je u prvih devet ovogodišnjih mje-seci bio veći za 19,4 posto, a izvoz za 17,2 posto. Strana ulaganja su pak za 22,6 posto veća. No, cijene su pale za 0,8 posto.
Kina je otvorila vrata stranom kapitalu on je u nju dosad ušao u ukupnom iznosu od preko 400 milijardi američkih dolara.
Kina je veoma povećala svoju vanjsku trgovinu, koja je već premašila 600 milijardi dolara godišnje, s tim što zemlja u razmjeni sa svijetom ima suficit od 60 milijardi dolara.
Kina, koja je u doba Mao Zedonga težila da sve bude u državnom vlasništvu ili u rukama narodnih komuna, dopustila je pojavu domaćih kapitalista, te u njoj već izrađa sve brojnija i moćnija kapitalistička klasa. 1998. godine u Kini je bilo 90 tisuća registriranih privatnih poduzeća, a krajem 2001. godine bilo ih je već 2 milijuna i 300 tisuća. Američki časopis "Forbess" je donio popis 100 najbogatijih Kineza, a među njima je i jedan od delegata na 16. kongresu KP Kine, 56. godišnji She Werong, vlasnik čeličane u Šangaju, čija se imovina procjenjuje na 150 milijuna dolara. Procjenjuje se da privatni sektor već ostva-ruje polovicu kineskog bruto proizvoda. On je koncentriran u primorskim gradovima, u kojima su iznikli neboderi i poslovna zdanja nalik onima u gra-dovima Amerike i Evrope. Što se mijenja, može se vidjeti i na primjeru najvećeg kineskog grada, 17-milijunskog Šangaja. U njemu je ovog mjeseca otvoren najveći šoping-centar u Aziji na 240.000 kvadratnih metara., otvoreno je i zatvoreno skijalište na 100.000 kvadratnih metara. Porast industrijske proiz-vodnje u prvih devet mjeseci 2002. godine u tom gradu iznosi 14 posto.
Za kinesko tržište bore se sve najrazvijenije zemlje u svijetu. Kina je krajem prošle godine primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju.
Da svijet sve više respektira Kinu, vidi se i po tome da joj je povjerena i olimpijada 2008. godine.
No, Kinu još mnogi kritiziraju zbog gaženja ljudskih prava, a osobito zbog Tibeta, te i relativno brojnih smrtnih kazni i egzekucija (oko 2.500 godišnje). Dok se manjina naglo bogati, velika većina je još siromašna, a sve više suočena i sa besposlicom. Raste korupcija, a nepotizam ionako ima tradicionalne kori-jene.
Državna poduzeća se zatvaraju zbog nerentabilnosti. Broj tih poduzeća pao je sa 102.300 u 1989. godini na 42.900 u julu 2002. godine. Zbog zatva-ranja državnih poduzeća milijuni ljudi ostaju bez posla, zbog čega izbijaju protesti i nemiri. U protekle četiri godine broj zaposlenih u državnim podu-zećima smanjio se za 34 milijuna ili za 30 posto.
Nisu zadovoljni ni seljaci, a njih je u Kini još najmanje 800 milijuna. Jer, tuže se na previsoka davanja državi, te na korumpiranost lokalnih vlasti.
Kako piše britanski "The Economic", u Kini se brzo formira srednja klasa. Oni s visokim primanjima sada čine 15 posto zaposlenog stanovništva, odno-sno to je 110 milijuna ljudi, a za tri godine moglo bi ih biti i 200 milijuna. Pret-platnika na mobitele u Kini sada je 190 milijuna, a korisnika Interneta 46 milijuna.
Kapitalisti u Kini nisu više klasni neprijatelji, već ljudi koji se također pri-maju u Komunističku partiju Kine. Među 2.114 delegata na 16. kongresu bila su i najmanje četiri kapitalista s "Forbessove" liste 100 najbogatijih Kineza.
Podnoseći referat na 16. kongresu, Jiang Zemin, Šangajac koga je Deng Xiaoping prije 13 godina instalirao na čelo partije i države, naglasio je da su poduzetnici i zaposleni u privatnom sektoru "također prijatelji kineskog socijalizma" i da im treba omogućiti pristupanje Komunističkoj partiji, a čija se uloga vladajuće partije ne smije dovoditi u pitanje.
Na Zapadu se neki ne mogu načuditi: u Kini grade socijalizam sve više se oslanjajući na kapitaliste, a i na ulogu tržišta, a ostaju na jednopartijskoj vla-davini.
Jiang Zemin je izričito odbacio zapadnu višestranačku demokraciju, i još jednom citirao Mao Zedongove riječi o "cvjetanju sto cvjetova i natjecanju sto škola mišljenja", pozivajući i na iskorjenjivanje "kultove zla" (što se odnosi na zabranjenu sektu Falun Gong). 16. kongres je inače zatvoren intoniranjem Internacionale. U završnoj riječi dosadašnji vođa partije Jiang Zemin je rekao, kako će njegove odluke "ohrabriti cijelu partiju i kineske ljude svih etničkih skupina da idu ukorak s vremenom, da kroče nove putove u pionirskom duhu i nastave s povjerenjem promicati velike ciljeve socijalizma s kineskim odli-kama".
U svakom slučaju, Kina više nije zemlja čistunstva i jednakosti u siro-maštvu. Poslušala je Deng Xiaopinga, kada je još pred dvadesetak godina naja-vio raskid s ortodoksnim marksističkim shvaćanjima porukom: "Dobro je bogatiti se". I doista, oni koji među Kinezima znaju kako se obogatiti danas se bogate. A bogati su, dakako, u svakom društvu manjina, pa tako i u kineskom.
Komunistička partija Kine, čiji je član otprilike svaki trinaesti punoljetni stanovnik Kine (svi građani Kine su Kinezi, ali oko 150 milijuna nisu Kinezi u etničkom smislu), još uvijek funkcionira kao disciplinirana organizacija, koja ima poslušne transmisije (organizacije sindikata, omladine, žena), a i članstvo prihvaća i provodi direktive vodstva. Za članove i kandidate za članove Cen-tralnog komiteta KP Kine 16. kongres je izabrao 356 muškaraca i žena, i starih i mladih, ali nitko nije stariji od 70 godina, petina je mlađa od 50, a njih 180 su novi članovi i kandidati. U Politbiro CK izabran je 22 čovjek, a u Stalni komitet Politbiroa 9. Stalni komitet je najuži vrh koji vlada Kinom. Do 16. kongresa imao je sedam članova i samo je jedan bio mlađi od 70 godina. Kinom su sve do smrti Deng Xiaopinga upravljali sve stariji ljudi, učesnici slavnog dugog marša iz 1934-35. godine, koji su tada bili golobradi mladići, da bi se onda smjenjivali (jer, neki su umirali, a neki uklanjani) u kineskom vijeću staraca, kakav je do ovog 16. kongresa bio Stalni komitet Politbiroa CK KP Kine.
Ovaj puta izvršeno je određeno pomlađivanje. Svi stariji od 70 godina svo-jom su voljom i dogovorno napustili to tijelo, i u nj su izabrani mlađi.
Za generalnog sekretara Centralnog komiteta KP Kine, pa prema tome i na čelo Politbiroa i Stalnog komiteta Politbiroa izabran je 59-godišnji Hu Jintao, koji je dosad bio potpredsjednik, a jedini mlađi u najužem vrhu. Uz njega, u deveteročlano vodstvo izabrani su mahom inženjeri po struci, a to je i Hu, stari od 58 do 67 godina. Drugi čovjek KP Kine postao je Wu Banggno, 61-godišnjak, inženjer radio-elektronike. Iz vrha partije odstupili su dosadašnji generalni sekretar i ujedno predsjednik države Jiang Zemin, 76-godišnjak, predsjednik parlamenta Li Peng i premijer Zhu Pongji, 74-godišnjaci. Očekuje se da će na proljeće ta trojica napustiti i svoje dužnosti u državi, s tim što će čovjek broj jedan Jiang Zemin ostati predsjednik Centralne vojne komisije, zapravo vrho-vni zapovjednik vojske.
A vojska je u Kini, uz partiju, po prirodi stvari najorganiziranija, ali i naj-moćnija snaga. Mao je govorio da bi "bez narodne vojske narod ostao bez iče-ga", ali i da "partija zapovijeda pušci i pušci se nikada ne smije dopustiti da ona zapovijeda partiji". Sada se, izgleda, ide na daljnju modernizaciju i smanjenje vojske, a možda i na njezino pretvaranje iz vojske partije u vojsku države. Uz to, i vojska je već pomlađena, otišli su iz nje maršali i generali-metuzalemi. U novije vrijeme su povodi za modernizaciju vojske poslužili kriza oko Tajvana 1996. godine i NATO-ovo bombardiranje SR Jugoslavije 1999. godine, kada je "slučajno" pogođena i zgrada kineske ambasade u Beogradu. Pribjeglo se poja-čanoj kupovini modernog oružja od Rusije i ubrzanom razvoju vojne industrije. Na vojsku i naoružanje sada se troši 20 milijardi dolara godišnje, prema služ-benim izvorima. No, možda su ti izdaci stvarno i dva do tri puta veći, a rastu za 17 posto godišnje. Vlada geslo: manje vojske, više raketa. Na obali nasuprot Tajvana već je raspoređeno oko 350 raketa srednjeg dometa s konven-cio-nal-nim bojevim glavama, a kroz koju godinu bit će ih 600. Kina raspolaže i sa interkontinentalnim balističkim raketama, s nuklearnim bojevim glavama, od kojih oko 20 može letjeti i do SAD.
Kina je jedinstvena na globusu po tome što razvija privatno podu-zet-ništvo, a u okviru državnog planiranja i što svoje kapitaliste već tretira kao "treću snagu" u komunističkoj partiji; uz radnike i seljake. Ujedno zadržava vlast jedne političke partije. A nesumnjivo izrasta u sve veću silu, koja bi već polovicom ovog stoljeća mogla igrati ulogu nove, druge supersile, uz sada jedinu supersilu, SAD.
Kako će se stvari u Kini dalje razvijati, teško je predvidjeti.
Kineski ekonomist Hu Xingdon, koji radi u jednom institutu u Pekingu, poručuje putem svog sitea na Internetu da "Kina još nije savladala najteže pre-preke", da će "stvarni nemiri tek izbiti" i da je Tianmenn 1989. godine bio tek predigra.
Radi li se o zlogukom proroku među kineskim disidentima, čiji broj nije nezanemariv?

ZAŠTO ANTIFAŠIZAM?
(Povodom 9. studenog, Međunarodnog dana borbe protiv fašizma i antise-mitizma)

Fašizam, nacizam i balkanske verzije istih - ustaštvo i četništvo, četiri su naziva istog Zla. Ono je obilježilo prošlo stoljeće ubijanjem i patnjama milijuna ljudi jer su bili Židovi, Rusi, Srbi, Romi, politički neistomišljenici ili pak naprosto humanisti. Netko je rekao da je pojava Zla značila konačnu smrt Hegela, jer Zlo je značilo negaciju ostataka evropskog moderniteta i rušenje čovjeka kao čov-jeka s pijedestala najveće vri-jednosti. Marxa pak je već ranije ubio Staljin. Zlo je destruiralo epohalno geslo Velike francuske revolucije: "Sloboda, jednakost, bratstvo", geslo što stremi daleko više nego što je čovjek ikada uspio ostvariti u procesu vlastite emancipacije.
Zlo je nekrofilno; slavi smrt a život tolerira tek kao sredstvo prakticiranja smrti. Bio je palež knjiga, bila je "Kristalna noć". Bili su Auschwitz, Jasenovac, Jadovno, Glina, Dachau, Pag, Kozara. Bila je Glavnjača, Banjica, Kraljevo i Kragujevac. Bile su peći za ljude i bili su živi kosturi. Noževi i maljevi punili su jame. Ljudima.
Vojnički poraženo, Zlo je ipak opstalo. Kao stanje duha. Mislili smo da je prošlo, no duh se materijalizirao. Ponovno imamo neka nova mjesta što znače patnju i smrt. Gospić, Sisak, Škabrnja, Vukovar, Medački džep, Dretelj i Ahmići. Heliodrom i Manjača. A tu su i Sre-brenica, Lora i Pakračka Poljana. Nastavak istog nakon 45 godina. I opet kao i onda neljudi peru ruke. Kažu nacija i "naši" prije svega. I država i vođa. Mržnja caruje. Slovo U buja. I četnička kokarda. Samo partizana više nema. Huli se: "Bog i Hrvati!", "Pomoz Bog, četnici!", "Srbe na vrbe!", "Hrvate ćemo klati, vratove rezati!" Mala Aleksandra Zec u kon-tejneru za smeće. I majka joj. Otac slično. A ubojice odli-kovane. Nitko ne protes-tira, a spomenici se ruše: herojima NOB-a. Na tisuće. Ustaški se grade. Koga je više briga za taoce iz Dubrave, Dotršćine, Rakovog potoka... Thompsonovi marširaju. Kliče se: Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana! Za dom spremni!
Država šuti. Paktira. Jer "dečki su naši". I gospodin general je naš, makar travu jeli. Ustaše su naši. Četnici su njihovi. Partizani su ničiji.
Eto, zašto treba antifašizam. Jer Zlo je ponovno tu. Pokraj nas i među nama, u šutljivoj i nezainteresiranoj svjetini i konformističkim "intelektualcima" koji se "ne bi šteli mešati". Kažu: to je njihovo pravo! Fašizam je u etničkom čišćenju, u nacionalizmu, ksenofobiji, populizmu i rasizmu. On je u autoritarnosti i pred-rasudi, u plemensko-patri-jarhalnoj svijesti i seksizmu i u svemu što je mržnja prema "drugome". Fašizam je i u nezajažljivosti prebogatih satra-pa, a spava i u sirotinji bez nade. Jer nada je ubijena, a utopija zabranjena.
Na vrata kuca i novi fašizam. Ne manje zloćudan. Globalizacija nasilja umjesto globalizacije humanosti valja se svijetom. I socio-dar-vinizam. I idolo-poklonstvo kapitalu. Stvara se imperija jedne države, jedne klase i jedne ideo-logije, dok se milijuni odriču svoje slobode zbog slobode svojih tlačitelja.
Mnogi kažu da nema izlaza. No on postoji: povratak nadi i mišljenju uto-pije. Bez toga čovjeka nema i ne će ga ni biti. On je jedino biće mogućnosti i kao takav slobodno djelatno biće, a da bi uopće bio, mora se uvijek iznova izboriti za svoju pravu ljudsku bit, što čini budućnost. Ne nasjedajmo ni tlapnji tole-rancije. Smijemo li biti tolerantni prema onim ljudskim postupcima i mišlje-njima, koji se kose s elementarnom humanošću, koji su zločinački i drugom ljudskom biću uzimaju pravo na život ili pak negiraju ljudsku slobodu? Takva ponašanja mogu i moraju biti samo predmet naše praktične borbe, jer njihovo toleriranje bi bilo saučesničko i nehu-ma-no.
Umjesto kraja - navedimo, kao memento, riječi njemačkog pastora Martina Niemollera: "Prvo su došli po Židove, i ja se nisam pobunio jer nisam Židov; potom su došli po komuniste, i ja se nisam pobunio jer nisam komunist; potom su došli po sindikaliste, a ja se nisam pobunio jer nisam sindikalist. Na kraju su došli po mene - a nije ostao nitko da se buni zbog mene."
Mladenka Pinčić
Dr. Saša Blagus

O TOTALITARIZMU
I LJUDSKIM PRAVIMA

Smatram korisnim otvaranje prostora u "Hrvatskoj ljevici" za iznošenje različitih mišljenja o suvremenoj društvenoj zbilji i pers-pektivama socijalističke alternative, jer je i to jedan od puteva rješavanja mnogih otvorenih pitanja daljeg razvoja društva u smjeru višeg stupnja slobode i demokracije.
Iz tih razloga imam potrebu da se osvrnem na dva teksta u "Hrvatskoj lje-vici", broj 10, od listopada ove godine. U pitanju su tekstovi koji različito tumače pojmove totalitarizam i ljudska prava. Prvi teks je zapravo uvodnik, koji već u naslovu (Neoliberalni totalitarizam) ukazuje na novo i šire značenje totali-tarizma nego li što je do sada bilo uobičajeno. Totalitarizam je omiljena tema građanskih teoretičara, jer se njemu suprotstavljaju demokracija i sloboda. Oni totalitarizam definiraju kao neograničenu vladavinu (diktaturu) pojedinca ili odabrane elite. U tom smislu oni uvijek u totalitarne režime ubrajaju i fašizam i "komunizam". Ovi su režimi propali tokom XX stoljeća i predstavljaju, dakle, samo povijesnu pojavu. Svi ti teoretičari pojam "komunizam" izjednačavaju, međutim, s režimom nerazvijenog i birokratskog socijalizma, ne mareći za bitne teorijske pretpostavke socijalizma - oslobođenje čovjeka od ovisnosti i njegovo pravo da slobodno upravlja svim područjima svoga života, dakle pretpostavke da je socijalizam po prirodi stvari viši oblik međuljudskih odnosa. Oni ne vide da ni liberalna demokracija i sloboda tržišta nisu u praksi osigurali ljudska prava i slobode. Zato se u uvodniku "Hrvatske ljevice" suvre-meni neoli-bera-lizam opravdano definira kao diktatura krup-nog kapitala, odnosno totali-tarizam. Taj totalitarizam određuje cjelokupnu praksu i norme ponašanja svakog pojedinca i svih država svijeta, i to isključivo u interesu krupnog kapi-tala. Interesi kapitala i profita brutalno ruše sve prepreke, uključujući i ljudska prava. Nisu, dakle, bitne formalno proklamirane sloboda i demo-kracija, već stvarna, realna praksa, koja očigledno govori da je većina ljudi obespravljena i osiromašena, a da je sve manja manjina i sve bogatija. Stoga se socijalisti, u borbi za oslobođenje čovjeka, moraju suprotstaviti praksi jednostrane glo-balizacije (u interesu samo malog broja ljudi) i zalagati se za ostvarenje stvar-nih sloboda čovjeka i svih njegovih ljudskih prava u svakodnevnom životu. U tom smislu socijalisti su na strani sve brojinijih antiglobalista, dakle, oni su protiv diktature krupnog kapitala, a za jedan mogući bolji svijet.
Drugi tekst u istom broju "Hrvatske ljevice" - "Ljudska prava - najviša vrijednost suvremenog svijeta" od dr. Mojmira Križana govori o ljudskim pra-vima kao završnoj i najvišoj vrijednosti građanskog društva, ne nalazeći nika-kvu povezanost između ljudskih prava i socijalizma. Nije sporno isticanje vri-jed-nosti ljudskih prava, što se u potpunosti prihvaća, već statično pro-mat-ranje povijesnih procesa i zagovaranje trajnosti građanske demo-kracije. Ovaj je autor inače pisao produbljene i analitičke tekstove u ranijim brojevima "Hrvatske ljevice", pa su otuda analize u ovom novom tekstu odviše neuvjerljive i pojed-no-sta-vljeno objašnjene. Nesumnjivo je bolje u navedenoj analizi poći od tu-mačenja druš-tvenog razvoja kao stalne borbe čovjeka protiv svake ovisnosti, a za osvajanje sve više slobode i svih svojih prava, i time i za osvajanje pret-postavki viših etičkih i ravnopravnih odnosa, dakle demo-kracije. U tom smislu, u temeljima socijalističkog društva treba da leži viši stupanj ljudske slobode i demokratičnosti, pravednosti i ravno-pravnosti (što građansko društvo nije ostvarilo).
Danas ljudi mogu mahati svojom formalnom slobodom, ali stvarnost je neumoljivo drugačija. Kao ljudsko pravo postoji i pravo na rad, ali mnogi nemaju svoja radna mjesta; postoji pravo na obrazovanje, ali bogatiji posje-ćuju bolje škole i fakultete, a mnogi se ne mogu školovati; postoji pravo na zdrav život, ali siromašni ne mogu kupiti skupe lijekove, a svi su ugroženi zagađenim okolišem; postoji jednakost pred zakonom i neovisnost sudstva, ali siromašni ne mogu platiti sudske takse i odvjetnika; postoji sloboda izra-ža-vanja i stvaralaštva, ali se istražuje samo ono što kapital želi financirati i što njemu koristi; postoji pravo na iznošenje mišljenja i sloboda govora i tiska, te pravo na informiranje, ali praksa pokazuje stalno manipuliranje građanima, kupcima i glasačima, nasilje nad demonstrantima, a odluke ipak donose moćni u svom interesu; postoji pravo na izbor boravišta i stana, ali bezbrojni ljudi žive u nehumanim uvjetima i nemaju mogućnost drugog izbora, a moćne zemlje og-ra-ničavaju slobodu kretanja nepoželjnih; postoji pravo na privatnost, ali još nikada nije bila toliko razvijena kontrola vlasti nad svim ljudima; postoji pravo na puni razvoj svakog pojedinca, njegovih sposobnosti, ali stvarne šanse imaju samo malobrojni; najzad, postoji sloboda u ekonomskoj utakmici, ali jedni imaju ogromni kapital i utjecaj u vlasti, a drugi ne mogu niti preživjeti. Su-vremeno građansko društvo je u moralnoj krizi i očekuje promjene na svim područjima djelatnosti, pa tako i na području ljudskih prava.
Zbog toga, obrazloženja dr. Mojimira Križana o vrijednosti ljudskih prava nemaju tako optimističnu poruku, a manjkava su upravo zbog toga što naše vrijeme obilježava jedan novi totali-tarizam. Slabosti Križanova teksta pos-ljedica su raširenih pred-rasuda prema socijalizmu, pa i prema ideji demo-kratskog socija-lizma. Socijalisti moraju neprestano dokazivati da je demo-kratski (humani) socijalizam osvajanje višeg stupnja slobode i demokracije za sve ljude i da mu pripada budućnost.
Dr. Bogomil Karlavaris