UZ MANIFEST: "ŽELIMO MIJENJATI SVOJE DRUŠTVO!"

Uredništvo "Hrvatske ljevice" smatra da će za čitaoce našeg lista, ali i za širu javnost, biti osobito interesantno upoznati se s manifestom mladih sred-njoškolaca iz Zadra, okupljenih oko njihova magazina "Spektar". To je pro-gramski tekst, manifest upućen javnosti: "Sred-njoškolci, okupljeni smo oko magazina 'Spektar' ovim manifestom se obraćaju javnosti da im objasne koji su njihovi stavovi što ih vode u njihovu stvaranju. Želimo mijenjati svoje društvo!"
I Spektar i Hrvatska ljevica imaju razmjerno nisku nakladu, pa stoga na-ravno i obuhvat javnosti neće biti velik. Međutim, treba naglasiti: upravo činjenica da se na taj manifest nije osvrnuo niti jedan od visokotiražnih medija, čak ni oni koji su pisali o skandaloznoj odluci da se zabrani distribucija ovog broja Spektra, dovoljno govori o konzervativizmu hr-vatskog društva, o pos-vemašnjem pod-cjenjivanju mladih, njihova viđenja svijeta unutar kojega rastu i formiraju se, o ignoriranju kritičnosti pre-ma postojećim društvenim odno-sima. Vol-ta-ire bi, dakako, sve to popratio ironijom o hrvatskom društvu "kao najboljem od svih mogućih svjetova", a crkvene reakcije kao izraz nepro-mjenjivosti "bestidnice".
Spektar je list (ili "srednjoškolski ma-gazin", kako to kažu oni koji ga stva-raju), koji je Kemijska škola u Zadru, glavni urednik je profesor Edo Končurat, a nje-govi zamjenici učenici Mate Čosić i Ana Marija Fabijanić, kao što je to slučaj i s ostalim članovima uredništva i surad-nicima, izlazi već devetu godinu (dosad su izašla 22 broja). Već ta činjenica, ustrajnost i održanje kontinuiteta zaslužuje respekt. Ali posebno respekt zaslužuje i ozbiljnost s kojom se Spe-k-tar radi - njegov grafički izgled i, posebno, sadržaj.
Upravo je sadržaj Spektra, kao i reakcije tzv. zadarske javnosti, ono na što treba posebno obratiti pažnju. Spektar je, naime, osobito s posljednja dva broja (21 i 22) izazvao oštre reakcije tzv. zadarske javnosti, bolje re'i "za-darskog službenog estabilišmenta". U broju 21. objavljen je tematski blok o homoseksualnosti, a reakcije na sadržaj napisa navele su uredništvo Spektra da im se suprotstavi svojim manifestom s naslovom: "Želimo mijenjati svoje društvo!". No, ono što je slijedilo nakon izlaska broja 22 (izašao je u veljači 2003. godine), a u kojemu se nalazi manifest i "tema broja" - posvećena nacio-nalizmu - pokazuje koliko su uredništvo i suradnici Spektra zaista zrela, res-pekta dostojna i vidovita ekipa kritički usmjerenih i ozbiljnih mladih ljudi. Izlazak broja 22. Spektra kojem je osnovna tema rak-rana ovoga društva (nije jedina!) - nacionalizam - izazvala je gnjev "zadarskog službenog esta-biliš-menta", gnjev koji je rezultirao odlukom ravnatelja Kemijske škole o zabrani Spektra, burnim reakcijama zadarskih crkvenih krugova i, naravno, onih kojima je nacionalizam tokom posljednjih deceniju i pol temeljna "du-hovna hrana", isključivi "misaoni horizont" i kriterij djelovanja.
Neznamo u ovom momentu konačnu sudbinu Spektra, ali ma kakva mu sudbina bila (da nastavi svoj kritički diskurs, da bude 'kastriran', eventualno da bude za-branjeno njegovo izlaženje), on ostaje doku-mentom jednog vre-mena, dokumentom značajnijim od brojnih drugih pisanih "ma-nifesta", doku-mentom koji jasno pokazuje da "nacionalističko silovanje", kao i tzv. tran-zicijsko silovanje, hrvatskog društva nailazi na snažan otpor progresivnog dijela mladih ljudi. Tom otporu i Hrvatska ljevica daje podršku - i to je bitni motiv obja-vljivanja integralnog teksta manifesta: "Že-limo mije-njati svoje društvo!"
Dakako, može se navesti mnoštvo pri-mjera koji ilustriraju opra-v-danost osnovnih teza manifesta "Želimo mijenjati svoje dru-štvo!". U ovoj prilici spo-menimo samo je-dan. U Jutarnjem listu od 7. lipnja 2003. na str. 31. nalazi se tekst Davora Butkovića Nemoguća misija. Pre-mijerova predizborna oče-ki-vanja od koalicije. U neku je ruku taj tekst premijerov programski iskaz, jer ga novinar na nekoliko mjesta doslovce citira. Evo jednog takvog citata: "Mi moramo biti svjesni da stare podjele između ljevice i desnice, pri čemu je lje-vica uvijek na strani bilo kakvih radničkih i sindikalnih zahtjeva, više ne vri-jede, da takve podjele zapravo već dugo nemaju nikakvo značenje, te da odgo-vorna ljevica mora povlačiti socijalno vrlo bolne poteze u širem, strateškom druš-tvenom interesu." Da nije izrekao nikakvih drugih nesuvislosti (gluposti) u toku svog "političkog djelovanja", ova bi ga izjava cjelovito obilježila. Zane-marimo li pretenciozno negiranje, ali i proglašavanje "zastarjelim" "lijevog i desnog" diskursa i stvarne strukture društvenih interesa zasnovane na toj polarizaciji (ma kako unutar sebe ta struktura interesa bila slojevita i složena), zanemarimo li non-šalantnost formulacije o "bilo kakvim radničkim zahtje-vima" (u vremenu posvemašnje uzurpacije i redukcije ranije mučno i uz velike žrtve izborenih radničkih prava i postignuća), ostaje pitanje: koji su to "vrlo bolni socijalni potezi" i što je to "širi, strateški društveni interes"?! Fraza, kojom se zamamuljuje, zamagljuje činjenica da je riječ o nasilnom nametanju hrvat-skom društvu parametara ekonomije (i tome prilagođenog cjelokupnog sis-tema odnosa), koji odgovaraju kapital-odnosu općenito, a posebice suvre-menom. A ti parametri podrazumijevaju nedostojan položaj osnovne mase radnog stanov-ništva i na njegovoj grbači (eksploataciji) parazitiranje goleme mase "čuvara 'šireg strateškog društvenog interesa'" (represivni i činovnički aparat, golemi troškovi naoružanja, prljave obavještajne operacije rušenja svega što dovodi u pitanje interes kapitala...), rastuče socijalne nejednakosti, permanentno postojanje nezaposlenosti (rezervne armije radne snage), razvi-janje represivnog državnog aparata, prilagodbu obrazovanja za formiranje radne snage u funkciji potreba kapitala (sjetiti se treba polaznih parola šezde-seto-s-maškog bunta studenata u Francuskoj i zatim drugdje u Evropi u prošlom stoljeću!) - sve to i štošta drugoga vodi poziciji u kojoj su goleme mase novih generacija osuđivane da "budu ovce". Svaki pokušaj "ovaca" da se pobune protiv takve perspektive mora nailaziti na otpor i osudu "patentiranih pastira". Slučaj je to i s kritičkom mišlju mladih ljudi okupljenih oko magazina Spektar.
U "Uvodnoj riječi" (str. 3 Spektra, broj 22) urednik ovako obrazlaže razloge manifesta i obradu teme o nacionalizmu: "Zbog tih događaja (reakcija na broj 21, u kojemu se obrađuje tema homoseksualizma - naša opaska) javila se potreba da se ljudima objasne stavovi koji mlade spektrove novinare potiču na rad, pisanje, izražavanje... To je učinjeno u tekstu 'Želimo mijenjati naše dru-štvo' (radna verzija Spektrovog programskog manifesta) kojim se svim čita-teljima i javnosti željelo objasniti i jasno poručiti da srednjoškolci (i općenito mladi) nisu 'ovce' koji trebaju 'ovna predvodnika', već ozbiljni ljudi koji o život-nim pitanjima razmišljaju otvoreno i trezveno, s jasno definiranim odnosom prema društvenim prilikama i neprilikama, koji slobodno i bez ustezanja pro-govaraju i o najsloženijim društvenim problemima. Oni sasvim jasno perci-piraju probleme i žele priliku da ih mogu rješavati. U tom smislu im Spektar jedini pruža priliku da svoje viđenje društvenih (ne)prilika javno iskažu. Na njegovim će se stranicama, jasno je poručilo uredništvo, i dalje progovarati o društvenim tabuima - otvoreno, jednostavnim rječnikom kojeg može razu-mjeti svatko bez obzira na godine.
Tema ovog broja Spektra je nacionalizam, jedan od najvećih problema s kojim je suočeno današnje hrvatsko društvo. Njegovo rješavanje je jedan od uvjeta koji stoji pred hrvatskom vladom (sadašnjom ili budućom, svejedno je) želi li se priključiti razvijenim evropskim državama (Europskoj uniji). Na obradu ove teme potaklo nas je sve izraženije očitovanje nacionalizama među mladima, javno isticanje ustaških simbola i ikonografije, pozivanje na Neza-visnu Državu Hrvatsku i Antu Pavelića, a sve povezano s estradno-političkim nastupima Marka Perkovića Thompsona, njihovog novog idola. Mladi 'zaluđeni' ustaštvom hrle na njegove koncerte 'drugorazredne narod-njačke glazbe', kako je zapisao jedan Spektrov novinar, da bi se istaklo tko je veći Hrvat (kao da se hrvatstvo može izmjeriti posjetima Thompsonovim koncertima i(li) iska-zivanjem mržnje prema drugima - to je primitivizam, a ne hrvatstvo)! Pri tome je posjetiteljima tih 'koncerata (derneka)' samo bitno izraziti mržnju prema Srbima (uzvikujući 'Ubij Srbina' ili 'Srbe na vrbe'), izvrijeđati institucije vlastite države ('Mesiću cigane'), ponosno i zaluđeno pozdravljati sa '... spremni!' nakon što njihov idol (Thompson) sa stagea poviče ustaški pozdrav 'Za dom...', uz obavezno podizanje desnice visoko u zrak na fašistički pozdrav. Mladi 'nao-ružani' različitim nacionalističkim rekvizitima (zastave sa slovom U, kape s ustaškim znakovljem, bedževi, majice sa slikom NDH, Ante Pavelića ili nat-pisima 'Crna legija', 'za dom spremni'...) jure na Thopsonove koncerte da bi se iživljavali i ispuhali u 'nacionalističkom ludilu'.
Pokušati odgovoriti na pitanje zašto je nacionalizam zahvatio hrvatsku omladinu bila je svrha temata u ovom broju Spektra.
Na punih 30 stranica magazina Spektar dano je 14 priloga o temi nacio-nalizma, od čega je pet intervjua (Ivan Supek, Tine Frece, Drago Pilsel, Brani-slava Baranović, Juan Pablo Ordonez). Navodimo naslove: "Različitost donosi radost življenja" (Ana Marija Fabijanić); "Razmišljaj svojom glavom" (Maja Petric); "Mladi nisu dovoljno upućeni u povijesne događaje" (akad. Ivan Supek, intrvjuirali Nina Škifić & Laura Kotlar); "Grad koji guši različitost" (ured-ništvo); "Nacionalizam uništva životnu raznolikost" (Mate Ćosić); "U Sloveniji nacionalizam nije veći problem" (Tine Frece, intervjuirao Srđan Petri); "Crkva & nacionalizam" (Toni Kostić); "Katolička crkva u Hrvatskoj ne slijedi Papinu osudu nacionalizma" (Drago Pilsel, intervjuirale: Nina Škifić & Laura Kotlar); "Mir na Balkanu nije utopija" (uredništvo); "Među mladima nacionalizam je u porastu" (dr. Branislava Baranović, intervjuirale: Nina Škifić & Laura Kotlar); "U Hrvatskoj ne želim Srbe, Cigane i homoseksualce" (Vlatka Basioli & Dina Zečević); "NDH u školskim programima" (Vlatka Basioli & Dina Zečević); "Za demo-kraciju je nacionalizam rizik" (Juan Pablo Ordonez, intervjuirale: Laura Kotlar & Dina Zečević); "Uvod u Thompsona" (Ana Marija Fabijanić).
Na kraju ove uvodne bilješke smatramo potrebnim naglasiti: uredništvo Hrvatske ljevice ne dijeli nužno u manifestu sve izražene stavove. Ali snažno podržava zahtjeve za slobodom kritičkog izra-žavanja mladih ljudi, a osobito se slaže sa stavom da mladi ljudi ne mogu, ne smiju biti svedeni na "ovce" koje će služiti realizaciji poduhvata na štetu mladih ljudi, podržava i jasno izražen stav protiv licemjerja i "lažnog morala" itd. Stanovita "nezgrapnost" formulacija ne umanjuje dalekosežno značenje poruke, koja je javnosti ovim manifestom upućena. Manifest pokazuje da postoji jasno artikuliran otpor retrogradnim snagama, njihovim idejama i njihovoj praksi. U tom je smislu manifest, što ga u nastavku objavljujemo, ohrabrenje u našoj sumornoj zbilji.

MANIFEST "SPEKTRA": ŽELIMO MIJENJATI SVOJE DRUŠTVO!

Zadnja Spektrova tema broja, koja je govorila o homoseksualnosti, podigla je veliku prašinu i zgražanje pojedinih članova našeg društva što i nije izne-nađujuća činjenica. Naime, Spektar stalno za sobom ostavlja "neizbrisive" tragove i burno reagiranje pojedinaca. Primjer za to su i prijašnji brojevi koji su progovarali o dekriminalizaciji lakih droga, seksualnosti, sotonizmu... koji su uznemirili veći dio populacije u našoj školi i gradu Zadru. Međutim, do izlaska prošlog broja Spektra reakcije nikad nisu bile tako drastične. Naime, nakon što se pojavio prošli broj bila je dovedena u pitanje njegova daljnja egzistencija jer mu se pokušala oduzeti samostalnost i sloboda pisanja. Postojala je velika mogućnost da se svaki slijedeći broj prije tiskanja pregledava, što znači cenzu-rira. No, oduzme li se Spektru autonomija i sloboda izražavanja, u potpunosti se gubi smisao njegova daljnjeg izlaženja. A ukidanje slobode pisanja je jed-naka ubojstvu misli i prava da se misli drugačije. Jer Spektar je tokom svih dosadašnjih godina izlaženja uspio očuvati samostalnost i slobodu izraža-vanja, a to su najvažniji uvjeti da bi neke novine sačuvale svoju vrijednost.
Pored toga Spektar je kolektiv unutar kojeg se odvija puno više od samog pisanja - unutar njega se diskutira, razmjenjuju iskustva, preispituju sta-jališta... On je neka vrsta foruma iz kojega možeš izaći poljuljanih ili, pak, na-do-punjenih stavova, mjesto na kojem se uvijek postavljaju pitanja kako i zašto, što daje snagu za promišljanje i zaključivanje - a to je čar koju donosi au-tonomija.
Važno je naglasiti da Spektar nije u uobičajenoj šabloni školskih novina koje pišu o kojekakvim "glupostima" kao što su školske ekskurzije i maturalne zabave, već je fokusiran na cijelu lepezu problema iz društvene i kulturne sfe-re. Jer život jednog (srednjo)školca ne završava izlaskom iz školske zgrade, on se i dalje produžava i manifestira u društvu. A društvo koje nam se nudi je homofobično, ksenofobično, društvo izvrnutih vrijednosti i lažnog morala, gdje smo osuđeni plesati po melodiji koju nam sviraju "stariji" i "pametniji" od nas. Iz tog razloga mislimo da je to najkraći put za ubijanje nečije indi-vidu-alnosti. Unutar Spektra, naprotiv, vlada individualna sloboda, pluralizam mišljenja, a ono što nas veže je tolerancija tih raznolikosti. Stoga je posve jasno da smo u slučaju cenzure Spektra odlučili okončati i njegovo daljnje postojanje.
Baci li se pogled na situaciju u našem društvu lako je uočiti da je većina starije populacije politički izmanipulirana te su njihove glave opterećene poli-tkanstvom i neznalačkim pričama o politici koju krive za svoje nevolje i pro-bleme. Zato se želimo osvrnuti na većinu starijeg društva koji su toliko zao-kupljeni sami sobomda zaboravljaju na nas, predstavnike mlađeg naraštaja. Zaboravljaju da su prolazni i da svijet ostaje na nama mladima. I umjesto da nam se pruži prilika da i mi budemo aktivni članovi društva, da nam se osigura prostor da otvoreno djelujemo, kao zadnja ološ gurnuti smo na ulicu, uz po-ruku: čekaj da odrasteš, još si premlad(a) da bi shvatio(la) što se oko tebe događa. Mi smo isuviše nezreli, neiskusni, povodljivi i problematični misle stariji. Točno je da su mladi danas problematični, gubeći dane i dane u ne-produktivnim druženjima, navlačeći na sebe bijes starijih, utapajući se u pre-komjernim količinama alkohola i uzimajući sve jače i jače droge. Većina njih je apatična, bezperspektivna masa, bez uzora i ideala, no tko je za to odgovoran? Tko odgaja mlade? Tko im može služiti kao uzor?
Na koji način škola pomaže (ili odmaže) izvesti mlade na pravi put? Op-terećeni smo opširnim i nepotrebnim gradivom koje nam ni u kojem slučaju ne pomaže na putu da postanemo ljudi. Jer, u školama ima premalo života! Sve se uči teoretski, a profesori nisu spremni (ili sposobni) podučiti nas, kao iskus-niji ljudi, nekim životnim stvarima, pričati o životnim problemima s kojima se svukuda susrećemo, ohrabriti nas i podržati. Oni koji su takvi, zaista su rijet-ki! I njima svaka čast! Škola je postala samo hladna ustanova koja oduzima vrijeme i, što je najgore, zatupljuje! Treba samo pogledati učenike s kakvim mislima i voljom idu u školu! Kao da idu na mučenje! Ima i onih koji su na školu posve ravnodušni, ili pak onih kojima je ona postala prostor za iska-ljivanje frustracija i bjesova.Zar se ne bismo trebali zamisliti i zapitati kamo da odu oni koji žele nešto naučiti, kojima treba životni savjet neke iskusnije osobe, koji su odlučili živjeti punim dahom, a ne "trunuti" po grad-ski-m uli-cama u nihilističkim putovanjima po životnim pitanjima?

Profesori i učenici se uopće ne odnose kao ljudi pošto između njih nema komunikacije, bliskosti i povjerenja. Nastavnici se žale da dolaze sve gore generacije, prisjećajući se kako je to bilo u njihovo vrijeme kada je profesor imao autoritet, a djeca su bila pristojna pa su danas mnogi od njih postali ugledni i rado viđeni ljudi u društvu - liječnici, pravnici, profesori, uspješni poslovni ljudi...
Što se dogodilo u međuvremenu? Zar smo mi "prokleta" generacija, koja zaista nema uzgleda da postigne nešto u životu? Mi nemamo egzaktne od-govore na ova i slična pitanja, no zasigurno našim vršnjacima, pa i onima malo mlađima ali i starijima, možemo ponuditi alternativu. Možemo ih utješiti da je drukčiji svijet moguće izgraditi. Za to čovjek treba promijeniti sebe, a ne svijet i to svima pre-po-ru-čujemo. I trudit ćemo se mijenjati, kada su nas već stariji "unakazili". No, nemojte dopustiti da istrunete do kraja! Jer na nama mladima ostaje svijet, to je zakon koji nije donio čovjek, već priroda. Stoga nemojte dopustiti da svijet postane do kraja crn i prljav. Apatiju, koja trenutno vlada, smatramo samo fazom koju smo kadri prebroditi. I moramo imati na umu da ćemo jednom postati stariji i da će na nama biti odgovornost kakav ćemo svijet stvarati i dati svojoj djeci. Nećemo valjda dozvoliti da oni odrastaju u sivilu, bezvoljnosti, mržnji ili strahu kao mi!
Mi srednjoškolci, okupljeni oko magazina Spektar, ne mirimose s tom situacijom i pokušat ćemo je promijeniti. Želimo mladima poručiti da situacija nije tako crna kao što izgleda. Svojim angažmanom nastojimo potaknuti na aktivnost ostale, jer se samo tako može promijeniti cijela atmosfera koja je danas prisutna u našem društvu da bismo ostvarili svoje ciljeve.
Stoga smo protiv:
a) lažnog morala s kojim se danas svakodnevno susrećemo - od škole pa do ostalih sfera života. sa svih strana moraliziraju; kazna se izriče u ime mo-rala, rat se vodi iz principa morala, ubijaju se životinje iz istog principa... Mnogi koji nam "trube" o moralu su krajnje nemoralni. Samo za ilustraciju osvrnut ćemo se na crkvu koja istovremeno, dok na sva zvona širi glas morala, puni svoje blagajne novcem, podržavajući razno razne vlastodršce kao što je kroz povijest podržavala inkviziciju, ropstvo, antisemitizam i rat, a danas neto-leranciju prema drugim vjerama, spolnim opredjeljenjima... sve se više uda-ljavajući od vlastitog naroda... uzimajući si pritom za pravo da mu kroje sudbinu.
Zaziremo i od morala "pripadnosti jednoj naciji, rasi i vjeri" te isto tako od njenog principa žrtvovanja za te vrijednosti kroz totalitarističku frazu "kako se pojedinac treba pokoriti društvenim interesima". Međutim, pojedinac i dru-štvo su komplementarni - kao što se jedan kolektiv ostvaruje kroz skupinu pojedinaca, tako se i pojedinac ostvaruje kroz kolektiv. I dok mnogi "trube" o moralu, zaboravljaju na njegovu suštinu koja se sastoji u tome da se "ne čini drugom ono što ne želiš da drugi učini tebi". To je, dakle, potpuna sloboda pojedinca uz poštivanje slobode drugog pojedinca. S druge strane, mnogi se moralisti pozivaju na tradiciju - ali tko nam jamči da je tradicija ispravna i jedina. Jer, prirodno je da ljudski um evoluira iz dana u dan, iz mjeseca u mje-sec, iz godine u godinu... Tradicija bi trebala biti samo putokaz pomoću kojeg ćemo iskustvom izbaciti loše, a na-dograđivati pozitivne strane;
b) tabua kojih ima mnogo u našem društvu. Naime, velik dio društva oba-vijen je tabuima koji ignoriraju probleme ili pojave koji su sada i ovdje. Tako se tabuizira sama vlast, spolno opredjeljenje, nepogrešivost pape itd. Tabui su jako loši, oni zatvaraju prostor diskusije i onemogućavaju rješavanje od-re-đenih problema. Ukazivanje i rušenje tabua je uvijek konstruktivno jer se pokazuje, kao prvo, da se to o čemu se govori (piše) nalazi među nama (kao što je npr. nacionalizam), poziva se na diskusiju (npr. pro i kontra nacionalizma, koji su mu uzorci i kako se on manifestira) te se, kao treće, poziva na rje-šava-nje tog problema.
c) konzumerskog i potrošačkog društva u koje smo već duboko za-glibili. Sve nam se nudi gotovo, servirano na pladnju, a mi to konzumiramo te smo de facto lišeni stvaranja i uživanja u plodovima toga što smo sami stvorili. Sve nam se nudi već spremno za konzu-ma-ciju - od banalnih stvari kao što su razni odjevni i(li) ukrasni rekviziti pa do onih vrlo bitnih kao što je istina (npr. istina o tome što se događa u svijetu, istina o onome što je smisao naših života...). Tako smo lišeni kritičkih sagledavanja stvari. To ponekad zamišljamo kao labirint u kojem se krećemo s potpunom slobodom, ali slobodom koja "od-ređuje" što ćemo konzumirati, dok se na višem nivou šačica ljudi s nama igra i odlučuje o našim životima. Po našem mišljenju, konzumersko društvo za posljedicu ima sve veću okrenutost mate-ri-jal-nim stvarima, neza-interesiranost za ostale životne sfere (politika, umjetnost...). Tako se čovjeka pretvara u robu, a od ljudi se stvaraju olupine lišene duha. Ovaj proces, ili bolje kazano, "trovanje" dolazi od samih vrhova vlasti, koji nas pripremaju za "totalni kapi-talizam", ne pružajući nama mladima izbor već pasivnost (ili pose-sivnost za materijalnim stvarima). U borbi protiv ove pojave vodeću ulogu moraju dobiti obrazovne ustanove, koje bi trebale, da se slikovito izrazimo, njegovati "klicu" kako bi kasnije postala "lijep, zdrav i slobodouman cvijet";
d) gušenje slobode pojedinca/ke što je usko vezano uz lažni moral i potrošačko društvo. Prvi s jedne strane guši u nama "instinkt" putem kojeg bi bili spremni neke stvari sagledati i proučiti sami a tek onda rasuditi, a drugi fenomen jako pomaže u gušenju te slobode nudeći nam već sve servirano i tako u nama što više smanjiti onu progresivnost. Jedna individua istinski se može ostvariti samo ako je slobodna;
e) ksenofobije ili straha od nepoznatog. Nepoznato nas ne mora plašiti, s njim se treba upoznati, istaržiti ga i nadopuniti svoj duh novim spoznajama. No pri tome je potrebno nepoznatom prenijeti i svoja saznanja i napuniti nje-gov/njen duh. Krajnje je glupa izreka tipa "nemoj tuđe, prokleto je" jer oni koji zagovaraju takvo što rijetko se kada susreću s "tuđim". Kad se jednom pre-skoči zid predrasuda od "tuđeg" i "prokletog" spoznaje se da i tamo ima života, i to cijeli spektar pojava i situacija koje su slične "našem" i "svetom" - ima i dobrog i zlog. A gdje toga nema?
Ksenofobija je elitistička i želi nas uvjeriti u to kako trebamo biti sretni što smo se rodili na određenom mjestu i kako smo zbog toga već neka polu-božanska bića. Nasuprot toga upravo trebamo shvatiti kako smo samo jedna točka, sa svojim prednostima i manama, stopljena u spektar jedne puno veće cjeline. Ksenofobija je majka predrasuda, nacionalizama i homofobije što mi odlučno odbacujemo. Ksenofobija je reakcionarna, ona zaustavlja evoluciju.
f) kompromiserstva i konformizma što od nas društvo očekuje, želeći nas uvjeriti u to, ako smo drugačiji, da se moramo prilagoditi okolini - a na-silno (ili dobrovoljno) pokoravanje društvu je tota-li-taristički čin. S druge strane nam se želi nametnuti kako trebamo biti konformisti - prihvatiti dru-štvo takvo kakvo je i što bolje se snaći u njemu. A to je predaja! I zapamti, iako si u manjini, nisi ni lud/a ni nenormalan/na, a niti glup/a. Manjina je uvijek bila progresivna i svaki pomak u ljudskoj povijesti krenuo je od nje, od njezine borbe protiv robovlasništva pa do borbe za drugačiju globalizaciju danas. Velik dio tih ljudi nije bio ni kompromiserski nastrojen ni konformističan. Takvima možemo zahvaliti sve dobre promijene u društvu, a nikako kraljevima ili vlasti, kojima se to često pripisuje. Jer, vlast je tek nešto mijenjala kada se na nju vršio pritisak i kada se našla ugrožena - to je tobože pokušavala ostvariti putem reformi koje su često bile vrlo slabašne (u tom smislu vrlo je slikovita uzrečica francuskih '68-aša koja kaže kako je "reforma kloroform" koji nas uspavljuje i guši nam pro-gresivnost, kompromitira nas s "lošim" društvom, tj. liječi sim-pto-me, ali ne i bolest). Da manjina nije bila beskompromisna i ne-konformistična još uvijek bismo bili robovi nekog robovlasnika;
g) autoriteta jer smatramo da je on loš, koji podjarmljuje pojedince volji jednoga. Naime, autoritet prema svojim subjektivnim vizijama - jer svi smo mi različiti/e - nameće ideje i misli drugima. Čim se pojedinac podloži volji auto-riteta, gubi slobodu, a time i ljudskost. Društvo se tada sastoji od mnoštva pojedinaca ispranih glava, bez vlastitih misli, bez volje i osjećaja. Glas au-toriteta postaje sve i samo se za nj živi. Očiti primjer za to su totalitarizmi koji su "prohujali" prošlim stoljećem (nacizam i boljševizam). No, i bilo koja orga-nizacija kad se podloži volji pojedinca gubi smisao postojanja. Tek kada u njoj postoji skup ravnopravnih subjekata koji slobodno ulaze u nju i sudjeluju u raspravama o problemima koji ih se tiču - to otvara pristup pravoj slobodi i predstavlja jedan od najboljih i najhumanijih načina organiziranja. Takve orga-nizacije u kojoj su svi ravnopravni su najjače, jer ne postoji glava koja kada se otkine zaustavlja rad kolektiva. Svi smo jednaki i svi smo različiti. To je, dragi naši, direktna demokracija!
Takav je i Spektar. On je plod rada jednog nehijerarhijskog kolektiva. Unu-tra nema strogo postavljenih funkcija tipa da je samo netko i jedan urednik, da je netko samo novinar ili pak samo upisivač tekstova. Svatko ima slobodu, prema svojim afinitetima, izabrati ono što mu odgovara. Svi imaju slobodan pristup svemu što otvara jedno široko polje učenja, proširivanja vlastitih vi-dika, kao i međusobnog upoznavanja. Ovakav tip organizacije omogućava i to da ako netko negdje zapne drugi mu može priskočiti u pomoć i popraviti stvar. Mnogi možda smatraju kako je naš profesor neki autoritet nad nama, ali on nikada nije određivao ili zapovjedao kako će nešto biti napra-vljeno. On je samo savjetovao, a zadnja odluka je bila na svakom od nas pojedinačno.
Stoga, ne želimo da nas netko smatra nezrelima i nedoraslima u rješavanju društvenih problema. Stariji su nas doveli do današnje situacije, za koju mi nismo krivi. A mi tražimo priliku da pokažemo što možemo!
Zato mislimo da je pravo vrijeme da se nešto poduzme! Ne čekajmo! Krenimo! Jer "vrijeme je na našoj strani", da parafraziramo stih jedne pjesme "The Rolling Stonesa".

LOGIKA RATA
Howard Zinn

Magazin Rolling Stone, postavio vam je pitanje što biste izrekli u jednom kratkom zapisu za budućnost. Odgovorili ste vrlo za-nimljivo. Rekli ste da biste uvrstili pjesmu Boba Dylana Gos-podari rata (Masters of War)1
Upravo sam jutros u autu slušao tu pjesmu. Gospodari rata bili bi jedan dobar dodatak ovom kratkom iskazu za budućnost. Volio bih također umetnuti neke druge Dylanove pjesme koje nam mnogo kažu. Njegove pjesme o Geo-rgeu Jacksonsu, Hu-rri-caneu Carteru i Emme-tu Tillu nezaboravne su i snažne pjesme. Go-vo-re o našem vremenu i na-šoj civilizaciji na šo-kan-tan način.2
Bio sam nedavno na Dylanovu koncertu u Bo-stonu kad je izvodio još dvije proturatne pje-sme: Puhati u vjetar (Blowin' in the Wind), sa zapanjujućim stihom: "Da, i koliko će još smrti trebati da se spozna kako je odveć mnogo svijeta umrlo?" te John Brown, priču o vojniku koji se unakažen vratio iz rata i susreo majku na željezničkom kolodvoru:

Sjećaš li se, mama, kad sam otišao u rat
Mislila si: to je bilo najbolje što sam mogao učiniti?
Bio sam na bojištu, a ti si bila kod kuće... djelujući ponosno.
Nisi bila tamo u mojoj koži.

Ah, mislio sam kad sam bio tamo, Bože, što ja tu radim?
Pokušavam ubiti nekoga ili umrijeti.
Ali ono što me najviše zastrašilo bilo je kad mi se
neprijatelj približio
i vidio sam da njegovo lice izgleda upravo kao i moje.3

Čini mi se da bi u taj kratki iskaz za budućnost isto tako trebali uvrstiti i druge pozitivnije i uzvišenije priče. Možda neke od pjesama Petea Seegera, Brucea Springsteena i Ani DiFranco, pjesme koje slave ono što ljudi čine odupirući se ugnjetavanju.

Druga pjesma Boba Dylana čini se upravo sada aktualna: S Bogom na našoj starani (With God on Our Side). George Bush rekao je nedavno: "Bog nije neutralan u ovom sukobu". Bushova administracija smatra da ima Boga na svojoj strani, upravo kao što Osama bin Laden ima Boga na svojoj strani.4
- Dakle, ako Bog nije neutralan, tada bi Bush trebao otići... ali nikad nisam stvarno provjerio ništa o Božjoj neutralnosti.
Svi su se američki predsjednici pozivali na Boga. Odvajanjem crkve od države, doista je ironično da je svaki predsjednik uvijek opsjednut obraćanjem Bogu da nas blagoslovi. Ronald Reagan pisao je: "Možda nijedan običaj ne otkriva karakter naše nacije kao što je slavljenje Dana zahvalnosti - ulazeći duboko u naše židovsko-kršćansko naslijeđe, praksa zahvalnosti podcrtava našu nepokolebljivu vjeru u Boga kao temelj našeg čvrstog oslonca na Boga od koga svi blagoslovi dolaze".5 Ali Bush se obraća Bogu više nego itko. I kada to povežete s njegovim govorom o "križarskom ratu" protiv svakoga tko je skrivio napad 11. rujna, tada on stavlja Sjedinjene Države u poziciju vođenja križarskog rata, s Bogom na našoj strani.6
Interesantno je da je Bog ubačen na scenu kad je vlada činila najveće nasilje. Možda upravo kada činite najveće nasilje, očaj-nički trebate neku podršku. Nećete moralnu podršku tražiti od nekog tko razmišlja. Ali budući da Bog u tome trenu ne razmišlja, to koristite da ga pridobijete na svoju stranu da vam da podršku. On zaista nije blizu da bi vam proturječio.
Strašno je kako se koristi činjenica da mnogo ljudi u našoj zemlji vjeruje u Boga, ide u crkvu i misle o Bogu kao o moralnoj snazi. U ovom slučaju Bog se koristi za podršku najnemoralnijem činu, a to je rat.

Eugene Debs pisao je u jednom pismu New York Sunu, 1915: "Ako ... Sjedinjene Države hoće pružiti dokaz da je njihovo opiranje barbarizmu i ratnoj klaonici dobronamjerno, onda trebaju pro-kla-mirati mir i vlastitim razoružanjem poslužiti za primjer drugim nacijama svijeta. Ovako bi sebe pripremili, ne samo u skladu sa svojim idealima nego bi dobili tisuću puta veću garanciju poštivanja od strane svojih susjeda, a to znači vlastitu sigurnost i mir. Dakako da bi to bilo pametnije od nagomilavanja sredstava za ubijanje i razaranja na zemlji. 7
- Debs je govorio o "pripremi", jer je rat u Europi već počeo i premda Sjedinjene Američke Države još nisu ušle u rat, ljudi su počeli pričati o pripremama za rat. Američka vojska već je bila spremna i Debs je to uočio. Dokazivao je da je najbolja stvar koju možemo učiniti da se objavi naša vjera u mir i da se prekine s ratnim pripremama. Spremate li se za rat, time je već stvoren momenat ulaska u rat. To smo imali prilike vidjeti više puta.

Debs je također sumnjao u ideju da veći novčani izdaci za naoružanje ili za "obranu" osiguravaju mir. Ovo je imalo odjeka u obnovljenoj raspravi o nacionalnom raketnom sustavu obrane.
- Dakako. Bushova administracija zalagala se za raketnu obranu. Ne samo administracija nego i Demokratska stranka, koja je samo teoretski dio oporbe, ali praktički, pogotovo u vanjskoj politici, uvijek ide paralelno s vladom, bez obzira kakva je vladina politika. Demokrati slijede ideju raketnog štita, iako su u prošlosti kri-tizirali Program rata zvijezda i ukazivali su često znan-stve-nicima što trebaju činiti: jednostavno da na tome ne rade. Testovi koji su bili zacrtani u cilju isprobavanja raketnog obrambenog su-stava pokazali su samo da to jednostavno ne funkcionira.
Nadalje, imate drugi veoma jaki argument protiv raketne obrane: odbijanjem Pro-tu-balističkog raketnog ugovora s Rusijom 1972. stvaraju se mogućnosti veće utrke u nao-ružanju. Izazivaju se ostale nacije da razvijaju naoružanje koje može nadmašiti raketni ob-ram-beni štit. Povijest tehnologije naoružanja potvrđuje činjenicu da je svugdje razvoj ob-rambene tehnologije usko uzro-kovao razvoj ofenzivne tehnologije, koja je premašila de-fanzivnu. Francuzi su gradili Maginotovu liniju koja je trebala biti zaštita od njemačke invazije, ali kad su je izgradili, pokazalo se to kao promašaj.
Raketna obrana je u osnovi program profita korporacija kojim bi dobile milijarde dolara ugovorima za izradu ovog sustava. To je u stvari golema pljačka američkog naroda. Sjetite se Eisen-howerova navoda: "Svaka proizvedena puška, svaki ratni brod porinut u more, svaka ispaljena raketa, znače u krajnjem smislu krađu od onih koji su gladni i nenahranjeni, onih koji se smrzavaju, a nemaju što obući. Svijet naoružavanja ne troši svoj novac. To je znoj radnika, genij znanstvenika i gubitak dječjih nada."

Rosa Luxemburg, poljska revolucionarka, pisala je 1911. da "militarizam u oba svoja oblika - kao rat i kao oružani mir - jest zakonito dijete kapitalizma."9 Postoji li veza između rata i načina vođenja ekonomije u kapitalizmu?
- Svakako da postoji veza između kapitalizma i rata, no ne znači da je to ekskluzivna veza. Imali smo ratove i prije kapi-ta-lizma, a imali smo ratove u kojima smo bili angažirani od strane vlada koje su blizu kapitalizmu. Imali smo ratove u koje nas je uvukao Sovjetski Savez, koji stvarno nije bio socijalistička država, a ni potpuno kapitalistička država. Katkada je opisivan kao "državni kapitalizam".
Međutim, ne mora biti društvo kapitalističko da bi se ratovalo. Doista, kapitalizam hrani rat i rat hrani kapitalizam. Dok postoje društva koja su motivirana profitom, imate situaciju u kojoj se nacije natječu u eksploataciji drugih ljudi i dobara. Tada se nacije koje se natječu za profit angažiraju u međusobnom ratovanju. Zna se koliko se ratovalo za kolonije, naftu i jeftinu radnu snagu. To je doista imperijalizam.

Budući da je kapitalizam utemeljen na profitu, radi toga uzrokuje i ratove među nacijama, ratove za prisvajanje ekonomskih resursa i moglo bi se prema tome reći da ih čini neizbježnima.
Pored toga, postoji i druga činjenica o ka-pitalizmu: u kapi-talizmu, korporacije koje proizvode oružje dobivaju goleme profite od ratnog oružja i zato im konveniraju i pripreme za rat kao i sam rat. U slučaju kada se pri-premate za rat dobivate sve vladine ugovore, i sav novac, a zatim angažiranjem u ratu, to što se proizvelo neprestano se dalje proizvodi.
Dakle, kapitalizam i rat blisko su povezani. Kad bismo i mogli izgraditi svijet bez ka-pi-ta-lizma, svijet koji nije izgrađen na načelu profita, ipak sumnjam da bismo uklonili sve sukobe, nasilja i ratove, ali bismo prevalili dug put prema tome cilju.

1 Mark Binelli et al., "Howard Zinn", Rolling Stone, 30 December 1999 - 6 January 2000, 66. Bob Dylan, "Masters of War", u Lyrics, 1962-1985 (New York: Knopf, 1985), 56.
2 Dylan, "George Jackson", Lyrics, 302, Dylan and Jacques Levy, "Hurricane", Lyrics, 375-77; Dylan, "The Death of Emmett Till", Lyrics, 20
3 Dylan "Blowin' in the Wind", Lyrics, 53; Dylan "John Brown", Lyrics, 46-47.
4 Dylan, "With God on Our Side", Lyrics, 93.
5 Ronald Reagan, "Thanksgiving Day, 1986", Christian Science Monitor, 14 November 1986, 6.
6 Kenneth R. Bazinet, "A Fight Vs. Evil, Bush and Cabinet Tell U.S.", Daily News (New York, 17 September 2001, 8.
7 Eugene Debs, "EVD to New York Sun", (29 November 1915), U Letters of Eugene V. Debs, Vol. 2: 1913-1919, ed. J. Roberts Constantine (Urbana: Uni-versity of Illinois Press, 1990), 205
8 Dwight D. Eisenhower, "The Chanse for Peace", govor Američkom udru-ženju novinskih izdavača, Washington D. C., 16 April 1953.
9 Rosa Luxemburg, "Peace utopias", u Rosa Luxemburg Speaks, ed. Mary-Alice Waters (New York: Pathfinder, 1970), 251.

(Poglavlje iz knjige Howarda Zinna, poznatog američkog profesora, autora brojnih knjiga, borca za ljudska prava, Terorizam i rat, izdanje Prometeja, Zagreb, 2003. godine. Preveo Ante A. Ujević)

BASTILJE KOJE SU PALE, BASTILJE KOJE ĆE PASTI
Jasna Tkalec

Na dan 14. jula, u znak sjećanja na Francusku revoluciju, u Parizu se od 1919. godine održava vojna parada. Ta je tradicija prekinuta samo u doba II. svjetskog rata, a parada održana 1939, kad je Francuskoj već srce bilo u grlu, jer se osjećalo da je rat neizbježan, bila je na nebu praćena od engleskih aviona, koji će tokom rata imati tako veliku ulogu. Godine 1945. u povorci su išli makizari - francuski partizani - narod i savezničke snage - oslobodioci zemlje. A što je Francuska doživjela 2003. godine? Parada je održana u policijskom kordonu, praćena od ogromnih snaga policije. Mada je rečeno da je to zbog prošlogodišnjeg pokušaja atentata na predsjednika Chiraca, svima je poznat pravi razlog. Politika vođena od jednog žandara kao predsjednika vlade, Raferena i jednog korzikanca, Sarcozija, ministra policije, dovela je zemlju u stanje gotovo pred pobunu. Sve prefekture u južnoj Francuskoj bile su u stanju najveće pri-prav-nosti, u strahu da se ne digne narod, kao što se digao 1851, kad je Louis Napoleon ukinuo republiku i proglasio se za cara. Tada se digao buntovni narod Provence, htijući s oružjem u rukama braniti legitimnu republiku. Ali je pobuna ugušena u krvi. O tome je pisao Zola u romanu Blago Rougonovih. I sada, kao i prije sto pedeset godina, zemlju su tjednima i mjesecima potresali štrajkovi. Štrajkali su željezničari, osoblje aviokompanija, prosvjetni radnici, medi-cinsko osoblje, na cestu su izlazili učenici i studenti. Deregulacija i ukidanje cijelih sektora državnih službi, te povećanje godina staža potrebnih za mirovinu, privatizacija mirovinskih fondova, raz-gradnja socijalne države i nestanak sigurnosti egzistencije zapo-slenih u sektorima neophodnim za funkcioniranje društva, sve "lijepe nove stvari" koje zahtijeva i potiče i ujedinjena Evropa, organizirana na "moderan" način, po ugledu na "velikog brata" preko mora, razbjesnile su mase ionako teško pogođene poskup-ljenjima izazvanim uvođenjem eura. A na to se još nadovezao skandal svađe predstavnika teatarskih radnika, pomoćnog osoblja i statista s francuskom državom, koja je odbila financirati provan-salske festivale, te su festivali s pedesetgodišnjom tradicijom u Avignonu, Aix en Provencu i La Rochelli otkazani.
Francusko je ljeto postalo zaista burno, ali ne na daskama pozornice, već na poprištu života. Da stvar bude još gora, upravo dva dana prije 14. srpnja, dana pada Bastille, pale su teške osude korzikanskih separatista na procesu u Marseillesu. Za ubojstvo prefekta u Aiacciu, grupa separatista dobila je kazne od po trideset godina tamnice - kao teroristi - iako su neki od njih samo idejni vinovnici zločina, jer su se u doba eksplozije bombe koja je ubila prefekta već nalazili u zatvoru. Tragedija Korzike se nastavlja, komentirali su napredni novinari. Nije na odmet znati, da talijan-ska riječ "corsaro" - korzikanac - znači gusar, a da je napuljski kralj u XVIII. stoljeću (1768) prodao Korziku, taj buntovni otok, Francuzima, te da je korzikanac Napoleon u ranoj mladosti snovao, da se posveti borbi za autonomiju i oslobođenje Korzike. Ali je kasnije postao artiljerski oficir u francuskoj vojsci, a dalje o njemu govori historija. Bonapartizam je bio personifikacija onih ideja Francuske revolucije koje su odgovarale bogatoj buržoaziji. A revolucija je počela 14. srpnja padom zloglasne tvrđave i tamnice Bastille. Na taj dan predsjednik republike obično izriče pomilo-vanja, ali ove godine ona su bila škrta, te kako iz tamnice nije pušten ni poznati predstavnik pobunjenih seljaka, Bouvier, osuđen zbog napada na Mc Donaldse i kao borac protiv genetski pro-mijenjenih usjeva i bezobzirne amerikanizacije. Bouvieru su oproštena svega dva mjeseca tamnovanja, te će on u zatvoru čučati sve do listopada, dok pred zatvorom svaki dan demonstriraju njegovi istomišljenici. I zato su prefekture dignute na noge, da se ne pobuni stari bundžija, Provenca, sjećajući se 14. srpnja, dana kad je narod provalio u zatvor i potukao uzničare.

1789.
Mnogi su historičari Francuske revolucije ispisali kroniku toga dana: kako se u Versaillesu pirovalo, a u Parizu bunilo; a kraljevi teklići nosili depeše: "Satrite fukaru!" Slične depeše slala je carica Aleksandra Romanova svom mužu, Nikolaju II, koji se nalazio sa glavnim štabom ruskih armija u Mogiljevu. "Najodlučnije uništite te bjednike!", pisala je Aleksandra u februaru mužu. Telegram je bio uhvaćen i nije radio Nikolaju II. u prilog. Željezničari su odbili da voze u Petrograd i Nikolaja i kozačke trupe vjerne caru. Nikolaj neće više nikad vidjeti Petrograd, koji će se gotovo sedam desetljeća zvati Lenjingradom.
A u Parizu srpnja 1789. narod je protestirao pred zloglasnim zatvorom, zahtijevajući da se puste uznici. Upravnik zatvora bio je pozvao na ručak predstavnike grada Pariza i predstavnike okupljene mase i kažu da se mnogo kreveljio očekujući dolazak trupa iz Versaillesa. Ali je narod bio nestrpljiv i navaljivao na vrata. Neki nespretni podoficir naredio je vojnicima da pucaju. Kad je u masi bilo više desetina mrtvih i ranjenih, ova je pobjesnila, zauzela tvrđavu, pobila stražu i oslobodila zatočene. A zatim na trgu plesala farondolu, mašući glavama pogubljenih. Trupa iz Versaillesa, kad je konačno stigla i vidjela nepreglednu masu ljudi koja je klicala idealima slobode, jednakosti i bratstva među ljudima, nije mogla ništa drugo učiniti no pridružiti se narodu. Tako je počela velika Francuska revolucija - kako ju je nazivao Lenjin. Kasnije je zloglasna tvrđava sravnjena sa zemljom i danas je to mjesto samo stanica metroa Bastille - a trg pred njom i danas se zove Republique - Republika.
Francuska je revolucija nastavila svoj zapleten i neujednačen tok. Konsituanta (konvent) ja zasjedala, a vojske reakcionara kretale su na revolucionarnu Francusku. Kralj je komplotirao s neprijateljem, kako bi ponovo bio vraćen na prijestolje. Izdaje je dokazana te je odveden na Place Concorde (Trg Sloge), gdje je neprekidno zasjedao Komitet narodnog spasa, a giljotina stalno radila, i tu pogubljen. Mnoga se aristokratska glava otkotrljala u krvnikovu košaru. Kažu, da su vlasulje izišle iz mode, jer ih je previše palo u košaru krvnika. Napoleon će kasnije, u doba kad je revolucionarni vihor razvijao ideje Francuske revolucije širom Evrope, ideje jednakosti, bratstva, slobode, a romantična zane-se-nost uzimala maha, nositi razbarušene čuperke na čelu i sljepo-očni-cama. Moda empiras zato što će sto godina kasnije vođa revolucije u Rusiji, koji se divio jakobincima, biti ćelav. Kakav će biti vođa revolucije što će srušiti suvremenu Bastillu? Dugokos ili ćelav, ili vođe uopće neće ni biti; bit će to mase, mnoštva, kako tvrde Negri i Hardt, što će tražiti apsolutnu demokraciju… Tko će znati? No u doba Francuske revolucije, nakon okrunjenih i aristokratskih glava, u doba Terora, pod nož giljotine stigle su i glave izuzetnih ljudi, najboljih Francuza tog vremena, kao Dantona, Saint Justa, pa i samog nepotkupljivog Robespierrea. U tom divljanju krvi, kad je tek rođeni parlament bio ukočen od užasa, a pariške žene iz naroda sjedile pred tribinom Vijeća javnog spasa na Trgu Concorde, da bi se zatim, ne ispuštajući pletivo iz ruke, smjestila na klupama pred giljotinom i gledala kako lete glave, i to takve kao glava samog glasovitog fizičara Foucolta. Revolucija je jela svoju djecu i gradila put bonapartizmu, koji će napokon donijeti građanski mir. Kažu da je Beethoven poderao svoju kompoziciju Eroica iskomponiranu u čast velikih događaja, kad se Napoleon proglasio carem. Dug, težak i krvav bio je put do makar djelomičnog ostvarenja parola: sloboda, jednakost, bratstvo. U njih uvijek vjeruju nesretnici, napisao je Emile Zola.
Revolucije donose mnoge žrtve, a rijetko uspijevaju. I kada uspiju - izrode se. A sve je to već viđeno 1789. u Francuskoj revoluciji. Stalno su tandrkala kola za gubilište od tog krvavog jula 1789. godine. Kažu da je Marija Antoinetta, nesretna žena Louisa XVI, koja je, kad su joj kazali, da se narod buni, jer nema kruha, uzviknula: Pa dajte mu kolača! - na krvnikovim kolima ležala bez ikakve snage, poput krpene lutke. Muža i maloljetnog sina već su joj pogubila prethodnih dana, pa čak i njenu navodnu ljubavnicu, groficu od Lamballe-Couregnano (obje su kćeri Marije Terezije i francuska i napuljska kraljica, bile optuživane za lezbijske veze), te je neki momak bio glavu Lamballove nabio na štap i, napravivši od stidnih dlaka nesretne grofice brkove, došao da se krevelji pred prozorom Marije Antoinette. Ona je sad užasnuta kretala na poslednje putovanje. Kad ju je krvnik dohvatio, da bi je popeli na stratište, spotaknula se o njegove čizme i uplašeno promrmljala: "Oprostite, gospodine krvniče!" A ovaj je odgovorio: "Budite hrabri, gospođo!" Pariz se zacrvenio od krvi. A revolucionarna Francuska dobila je novu zastavu - tricoloru - trobojku: crveno, kao krv, kao revolucija, bijelo kao boja burbonskih ljiljana, plavo kao boja grada Pariza…

RECI: NE!
Bilo kako bilo, i danas su parole Francuske revolucije još daleko od ostvarenja. Sloboda je sloboda bogatih, jednakost više nitko i ne spominje, a bratstvo je u društvu individualnog egoizma upravo sarkazam. No, ljudsku je nadu nemoguće ubiti. Kad umre velik čovjek, svi smo siromašniji. A svi veliki ljudi kao da su izumrli zajedno s ideologijama nade, krajem proteklog stoljeća. Ipak, nešto je od njih ostalo. Pa su ostale i riječi Lea Ferréa, muzičara i anarhiste, koji u pjesmi Anarhist govori: Reci Ne! Reci Ne! Reci Ne! Reci ne i onda kad bi morao reći da… To ne govori narod antiglobalista, narod iz Porto Allegrea i Johannesburga tukući se s policijom u Genovi ili Genevi… Poručuju to sa filmskih platna, sa muzičkih podija, iz knjiga i sa stranica novina. Čak je i oronuli papa Woytila, napuštajući Rim, da bi otišao u ljetnju rezidenciju Castel Gandolfo, kazao: "Demokracija bez vrijednosti lako se pretvara u totalitarizam". I taj je starac vidio ono za što su mnogi slijepi kod zdravih očiju: uz silnu viku izjednačavanja komu-nističkog i fašističkog totalitarizma, ne primjećuju, da su upali u treći - najgori - totalitarizam tržišta, "imperijalizam slobode… kapitala." Potrošačko društvo gore je od svih fašizama!", zagađeno je uzviknuo Pier Paolo Pasolini. Ubijen je negdje na putu od Rima do Ostije, na surov način…

NEMA GLASA CIJELI SVIJET!
No global pokreti i zaljubljenici demokracije zahtijevaju demokraciju za cijeli globus - neka glasa cijeli svijet! Jer, ukoliko 200 multinacionalnih kompanija odlučuje o sudbini svijeta i diktira politike, koje vodi vrh SAD, ali i druge države, onda Ujedinjeni narodi ne mogu više predstavljati interese globusa. Financijski upropaštene od SAD, pod stalnim pritiskom te najmoćnije od svih država, nalazeći se u New Yorku, na njenom teritoriju, one više nisu u stanju sprečavati ratne sukobe, ni štititi obespravljene narode. Ipak, podaci, koji se slivaju na stolove funkcionera UN, govore o zastrašujućoj pošasti izrabljivanja djece, o gladi, o boleštinama i o siromaštvu, koje se ekspo-nen-cijalno širi. Škare razlika između bogatih i siromašnih zemalja sve su veće. Na to su se nadovezali i alarmantni podaci o dječjem radu i iz najburžoaskije od svih zemalja: iz Engleske!
Budući da Evropska unija upravo reformira školstvo po uspješnom anglo-američkom modelu, netko se sjetio pa pogledao statistike. Otkriveno je, da je Engleska još uvijek zemlja Olivera Twista, mada je danas Oliver vjerojatno obojen. Obavezno deseto-go-dišnje školovanje u toj je zemlji napušta gotovo 70%, a dječji je rad žalosna svakodnevica o kojoj se dobijaju podaci neizravno: kroz broj (vrlo velik) djece povrijeđene na poslu. Oni što su napustili obavezno školovanje najčešće odlaze u struke, koje zahtijevaju velik broj nekvalificirane radne snage, kao građe-vi-nar-stvo, gdje je broj incidenata uvijek visok. Većina te djece radi i na crno, u ilegalnim tvornicama ili pod ugovorima koji ne iskazuju njihove godine. Fleksibilnost ima svoje naličje, o kojem poslodavci ne vole govoriti…
Djeca umiru u Africi, kontinentu pogođenom sušom i sidom. A po Africi putuje predsjednik Bush, vlasnik naftnih kompanija, jer se odjednom otkrilo, da je zapadna Afrika jako bogata naftom, i to izvrsne kvalitete. Nije to samo Nigerija, već i sve okolne zemlje. Bush obećava pomoć u novcu i u lijekovima i ona će doći, ali samo pokornima. Novac će dobiti samo oligarhije, koje besprije-korno slušaju naredbe. Nema više kolonija, ni kolonijalnih trupa. Zemlje se koloniziraju na suvremen način: tako da same pristanu na podređenost. Čemu slati vojske, držati vojne posade, ginuti i na kraju biti prisiljen da odeš, kao što se to dogodilo Englezima u Indiji i Francuzima u Alžiru, kao i svugdje drugdje? Ima i drugih sredstava: posijati razdor. Neka "službe" što više zavade bijednike na etničkoj, vjerskoj, tribalnoj osnovi. Neka plaćaju, potkupljuju i korumpiraju kolovođe, pokrete i navodne intelektualce, slabih glava, novopečene i stare političare. Kad je situacija dovedena do ključanja i kad počnu sukobi, pošalju se prokušani provokatori i koljači, uz velike količine droge i oružja. Plaćaju se stotine, hiljade agenata i doušnika. Odredi smrti kolju, bacaju bombe po tržni-cama, vojske ratuju, dižu se i padaju vlade, te stari i novi lideri. Što je narod primitivniji i siromašniji - recept bolje uspijeva. A kad su zbrka i pokolj dosegli kulminaciju, pošalju se umirivači, dolazi internacionalna trupa kao peace keaping. U međuvremenu su osigurane pokorne i dupelizačke vlade i njihovi lideri, koje će narod birati, vjerujući da je izvršio "slobodan izbor". Formiraju se vlade, što se klanjaju zapadnjacima, zaplašene i nemoćne, a iz zemlje se uzme, iznese ili unese sve što donosi korist, iznese se i pokupuje sve što vrijedi ili bi moglo vrijediti, a tržišta se zemlje preplave šarenim lažama, lijepom ali bezvrijednom robom široke potrošnje, na kojoj zarađuju "poduzetnici"… Niste li već gledali taj film? A svjetsko javno mnijenje veli: vidi što su te budale učinile same sebi!
Ukoliko se pojave neposlušni, kao što je to bio Irak, ti bivaju podvrgnuti bejsomučnom bombardiranju. A u Iraku su Sjedinjene Američke Države dobile rat, a izgubile mir. Svaki dan tamo izgubi život bar po jedan Amerikanac. Ali će iz svih krajeva Evrope biti poslani vojnici, da održavaju mir i red. Lucido Caracielo, Agne-llijev nećak, talentirani geopolitičar izjavio je: Irak više ne postoji. On nikada više neće biti cjelovita zemlja. Sjever nastanjen Kurdima potpuno se odvojio. On je i najbogatiji naftom, te su za taj dio posebno zainteresirane kompanije, a u južnim dijelovima zemlje cijepa se šitska većina od sunitske manjine itd. itd. Nije li vam poznat i taj scenario?

SVJETSKI PARLAMENT
Pobornici apsolutne demokracije, koji tvrde da treba da glasaju svi ljudi svijeta, misle da bi trebao postojati svjetski parlament i vlada, jer Ujedinjeni narodi predstavljaju države, a ne sve ljude svijeta, a uostalom stalno su u pat poziciji. Za te ideje zalaže se u svojoj knjizi i Mario Capanna, ostarjeli studentski lider iz 1968. godine. Na talijanskoj su mu televiziji kazali, da je to utopija. A znate li što znači utopija: u - topos, mjesto koje ne postoji. Ali ukoliko se za to budemo borili, možda će postojati jednog dana. Capanna je naveo kako je 1941. na Liparima, u konfinaciji, anarho-socijalist Spinelli, dok su nacističke armije, razlivene po Evropi, napredovale prema Lenjingradu i Moskvi pisao: Evropa sutrašnjice bit će Evropa bez granica… Ovaj ne samo da je utopist, nego mora da je lud, sigurno su pomislili Mussolinijevi cenzori, koji su čitali Spinellijeve napise. Ipak, ta je Evropa bez granica danas stvarnost. Ja sam realist, a ne utopist, kazao je Capanna. Jer, znate li koja je najveća utopija? Vjerovati da će ovakav svijet kakav je danas - svijet u kojem vlada princip dominacije najjačeg, princip rata i princip što veće proizvodnje, bez obzira na prirodna pustošenja i zagađenje - moći opstati u budućnosti. Takav će razvoj uništiti svijet - zar nije dovoljno vidjeti što se događa s klimom, zaga-đe-njem atmosfere, novim boleštinama…
Princip solidarnosti viši je od principa dominacije. Nasilje je u krajnjoj liniji ubijanje. A svakim ubojstvom čovjeka svijet je siromašniji. Ubiti znači ne samo lišiti života drugoga, već i osakatiti sama sebe! Danas u svijetu ima mnogo sakatih. Ali ljudi imaju srce i um - dušu, kako kažu ruski pisci - a čovjek bez duše, rekao je Fabrizio De Andre, je poput nerasta s diplomom mate-matike. Sila ništa ne može na dugu prugu protiv razuma. U Iraku, evo, gdje Amerikanci još uvijek drže 120.000 vojnika nema ni reda ni mira… U-topos, mjesto koje ne postoji, mora postati jednog dana stvarnost, prije nego uništimo planetu i ono što je na njoj najdragocjenije - ljudski um!

EUROAMERIKANCI
Euroamerikancima zadnji broj Caraciolovog časopisa Limes naziva one koje su u presudnom času sukoba u Iraku bili na strani SAD-a. Među njima su i novi budući članovi ujedinjene Evrope, kao na primjer Litva. U Litvi, za razliku od Engleske, 30% stanov-ništva je visokoobrazovano, omladina mnogo studira, posebno ženska i zauzima istaknuta mjesta u ekonomskom i političkom životu zemlje. Još jedan dokaz da spol sam po sebi nije garant napretka, već da su to ideje… Litva ima oko 3,6 milijuna stanov-nika, od toga Litvanaca manje od tri milijuna. Limes se najviše bavi zemljama bivšeg istočnog bloka, koje netko smatra trojan-skim konjem, kojeg su SAD podvalile Ujedinjenoj Evropi, da bi je uništile. Uostalom, lakše je i bezopasnije baviti se Poljskom, nego Engleskom! Poljska, primjera radi, ima prihod po glavi stanovnika svega 40% od prosječnog evropskog prihoda, a ujedno je i najveća od zemalja kandidata EU. A nadmeno kraljevstvo, što je nekoć imalo kolonije širom svijeta, postalo je danas agentom i slugom svojih nekadašnjih izopćenika i iseljenika /Sic transit gloria mundi… rekli bi stari Latini ili: Što bi gori, sad je doli…/
Posebno počasno mjesto u defileu 14. srpnja 2003. godine imao je mješoviti francusko-njemački bataljon, koji je prvi promarširao u Parizu Jelizejskim poljanama sa svoje dvije jedinice: Moliere i Schiller. Dočekan je ovacijama. Bataljon je uspješan, ogledao se na terenu, u Bosni i na Kosovu, sposoban je i za bojne okršaje. U slučaju rata može smjesta da podigne pod oružje čak 60.000 ljudi. Na njega su posebno ponosni u Parizu i u Berlinu, jer on pred-stavlja jezgro budućih evropskih vojnih snaga.
Ali upitani ponaosob, komandanti su upozorili i na teškoće. Ne, jezik komande ne predstavlja teškoću. Iako postoje surev-njivosti u pristupima vojnoj strategiji, različitim vojnim filozo-fijama, pa i navikama službe i komandiranja, one se daju prevla-dati. Sve to nije problem. Problem je suvremena vojna industrija, koja Evropi nedostaje: elektronika, koja dirigira nišanskim spravama, avionima, raketama. NATO je naoružan američkim oružjem, zato su evropske zemlje relativno malo trošile na naoružanje. Danas evropske tvornice oružja, uz najsuvremeniju tehnologiju kojom dominira elektronika, nisu više u stanju da naoružaju ni jedan bojni konvoj, objasnili su zabrinuti komandanti.
Ipak, tvrdi Lucio Caraciolo, NATO je mrtav. On je stvoren da brani Evropu od sovjetskog bloka, koji više ne postoji. Zato Evropa neće NATO… A što je s ljubiteljima demokracije i liziguzama SAD-a u zemljama bivšeg sovjetskog bloka? Neko je te zemlje nazvao Euroamerikancima, te je Caraciolo i novi broj časopisa nazvao tako: Euroamerikanci. On je objasnio, da te zemlje u SAD vide garanta i zaštitnika od ruskog imperijalizma, jer su navodno pod sovjetskom čizmom stenjale gotovo pedeset godina. Evropa im nije dovoljna obrana od ruske prijetnje, ali zato od nje očekuju novac i pomoć u prevladavanju teškoća. One se dive evropskoj kulturi i civilizaciji, iz koje smatraju da su bile izbačene i nasilno odijeljene, te je red da se vrate u njeno krilo. Na njih treba utjecati, njih treba mijenjati, kaže Caraciolo: što misli i čini sa svojim zajtevima i Prodi. A kako SAD gledaju na Evropu? Kao na vrt s trešnjama, odgovara Caraciolo. U kojem Amerika bere slatke plodove, kad god joj se to prohtije. Ukoliko se nađe i po koji kiseo, kao Francuska za vrijeme iračkog rata, SAD to dobro zapamte! Ipak treba graditi Evropu, donositi evropski Ustav, na nov način organizirati vladu. Diskusije u toku. Giscard de Estaigne predlaže glasanje dvotrećinskom većinom, a Prodi želi natpolovičnu većinu. Kako će izgledati evropski parlament i vlada odredit će Kon-sti-tucija, koju su načelno prihvatili u Solunu, ali je još mijenjaju. To je Evropa država, i Evropa kapitala, to još nije Evropa građana, Evropa slobodnih, ravnopravnih i bratski raspoloženih ljudi. Ali nju treba graditi. To je jedini put, da se s Amerikom razgovara manje podređeno, ako ne može ravnopravno, kažu.
Nazim Hikmet je u zatvoru u Ancari napisao: "Ja sam ovdje slobodniji, nego mnogi napolju!" Jer, jedina je sloboda, sloboda duha, sloboda onih koji razumiju današnji svijet i žele ga učiniti boljim. Bastilje padaju, Bastilje će pasti! Sloboda, jednakost i bratstvo ljudi cilj su za koji se vrijedi boriti i žrtvovati. Već odavna se vodi ta borba, ona još uvijek traje, ne napuštajte je! Zbijajte redove!

JUGONOSTALGIJA - ZA ČIME?

Poznata je pojava optimizma memorije, tj. činjenica da ljudi prošlost, posebno onu osobnu, obično uljepšavaju, vide ju "kroz ružičaste naočale". To je posebno slučaj kada u toj prošlosti nisu bili samo mlađi i snažniji, već i uspješniji, barem utoliko što su sudjelovali u projektima koje su smatrali smislenim, ali koji su kasnije propali. Taj optimizam memorije je razlog sve učestalijih javnih razmišljanja o "jugonostalgiji", pa tako i teksta "Jugonostalgija: mit ili stvarnost" Vladimira Kapuralina, objavljenog u Hrvatskoj ljevici br. 6/2003.
Razumljivo, nostalgija za Jugoslavijom je stvarnost, ali odatle ne slijedi da je ona zvijek opravdana, što sugerira Kapuralin. On u svom tekstu konstruira slijedeću alternativu: s jedne strane stoji socijalistička Jugoslavija kao suverena država s pri-lično visokim nivoom socijalne sigurnosti stanovništva i, negdje do 1980, koliko-toliko uspješnom privredom, a s druge strane jadne "nacionalne" državice, nastale raspadom Jugoslavije, koje su uglavnom pod stranom ekonomskom i vojnom kontrolom, zadnjih se godina nastoje izvući iz svojih zagušljivih nacionalističkih kaveza i zbog toga marljivo i krajnje nesolidarno rivaliziraju oko toga koja će se od njih brže približiti Evropskoj uniji.
Ovoj dihotomiji suprotstavljam nešto drugačiju, diferenciraniju sliku predmeta "jugonostalgije".
Socijalistička Jugoslavija je bila država utemeljena na modificiranoj ideologiji marksizma-lenjinizma, prema kojoj se "prevladanom" kapitalizmu suprotstavlja "diktatura proletarijata", s tim da "proleterijat" - kojega nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji jedva da je i bilo - vodi i supstituira Komunistička partija, kasnije Savez komunista Jugoslavije (SKJ), koji je pak Josipa Broza Tita do njegove smrti priznavao kao neupitnog vođu i krajnjeg arbitra. Mnogi ovakve poretke - koji su uspostavljeni gotovo isključivo u predindustrijskim društvima - s pravom nazivaju "moder-niza-cijskim diktaturama", dakle diktaturama - a ne demokracijama - čija je "objektivna" povijesna funkcija bila industrijalizacija privrede i modernizacija društva - a ne "izgradnja socijalizma". Primjer Jugoslavije ovo potvrđuje: ubrzana industrijalizacija, obrazovanje i podizanje materijalnog bogatstva stanovništva su obavljeni, a sve je to bilo praćeno relativno visokim stupnjem socijalne sigurnosti, nadasve važnom za ljude koji nisu samo siromašni, već su u toku ubrzane industrijalizacije i urbanizacije bili naglo izbačeni iz svojih tradicionalnih socijalnih okruženja. Za te nove "proletere" - "proletere" ne u smislu Marxovih nosilaca povijesnog uma, instrumenata neumitnog povijesnog razvoja, već u smislu ugroženih i dezorijentiranih "polutana" i nove gradske sirotinje - novi je poredak zaista nudio prednosti u odnosu na moguću alter-nativu, tj. brutalne ranokapitalističke odnose.
Ne treba, međutim, ispustiti iz vida naličje ove medalje: postojanje SKJ kao neu-pitne, iako nikada demokratski izabrane stranke na vlasti, njegov položaj kao vladara iznad zakona, pa čak i iznad demokratski izabrane stranke na vlasti, pa čak i iznad samoupravljanja, totalno nepoštivanje vlas-ništva (zakonom definiranog poje-di-načnog ili grupnog prava na raspolaganje odre-đenim predmetima, novcem, pa i vlas-titim sposobnostima i radnom snagom), svjesno nastojanje da pod naslovom "druš-tvenog vlasništva" vlasnički odnosi ostanu nede-finirani, budući da bi u protivnom SKJ ostao bez onog dijela svoje moći, koji je pro-izlazio iz mogućnosti upravljanja privredom u okviru različitih izvanlegalnih "stru-ktura", širenje korupcije, na koju je Milovan Đilas upozorio već početkom 50-tih godina, te sve slabiju sposobnost održavanja koraka s dinamičnim industrijama za-pad-nih zemalja. Nakon što su uspješno okončane rane faze modernizacije, jedno-partijska vladavina, neodređeni vlasnički odnosi, sputanost pojedinačnih inicijativa i tržišta i stalno uplitanje vladajuće partije u sva područja društvenog života pokazali su se kočnicom daljnjeg razvoja.
Vladimir Kapuralin tvrdi "da je nacionalno pitanje u višenacionalnoj zajednici ipak bilo riješeno na zadovoljavajući način". Koliko je bilo riješeno, pokazalo se 90-tih godina: dok god je solidarnost ili barem integritet jugoslavenskog društva održavala karizma Josipa Broza Tita i diktatura SKJ, nacionalizam je bio pod kontrolom. Ras-padom SKJ i ukidanjem njegove diktature, ljudi su se, međutim, okrenuli upravo nacio-nalizmu kao novom temelju solidarnosti. Jedva se tko pokazao sposobnim da vidi razliku između države, koju je valjalo sačuvati, i njezinog poretka, koji je bio osuđen na propast. Ta nesposobnost diferencijacije bila je posebno izražena kod Srba: oni su Jugoslaviju vidjeli kao državu koja je ne samo nedjeljiva od komunizma, već je isto-vremeno i njihova "nacionalna država", uslijed čega su bili uvjereni da se za Jugo-slaviju bore ekskomunikacijom Slovenije, pa i razaranjem i podijelom Bosne i Her-cegovine i Hrvatske - da bi na kraju ostali na "užoj Srbiji", u zajednici s nemirnom Vojvodinom. Čak je i Jugoslavenska armija, čiji je temeljni zadatak bio da brani inte-gritet države, propala na ovom ispitu: pokušala je braniti Jugoslaviju i kao zajedničku državu različitih "naroda i narodnosti", i kao komunističku državu, i kao "državu svih Srba" - s pravom izgubila svo troje. Na žalost, "jugonostalgičari" čine istu grešku: nije jasno čeznu li za kulturno pluralnom državom na teritoriju bivše Jugoslavije, za so-cijalnom sigurnošću koju im nacionalizmi u spoju s anarhičnim i mafijaškim kapi-talizmom nisu mogli osigurati, za jednopartijskom vladavinom i Titovom karizmom, ili čak za bezbrižnošću i neodgovornošću poslušnih podanika "diktature proletarijata".
Uostalom, sama Marxova dijalektika povijesnog društva kaže da društveni odnosi i poretci, koji su jednoj situaciji "progresivni", tj. idu na ruku razvoju društva i pro-izvodnih snaga, nakon nekog vremena, u drugačijoj situaciji, to prestaju biti, te ih treba zamijeniti novim. U 80-tim godinama prošlog stoljeća su komunistički poretci nisu se našli slučajno u teškoj krizi. U Sovjetskom Savezu je Gorbačov krizu pokušao prevladati reformama koje su se pokazale nespojivim s poretkom, te su propali kako jednopartijska vladavina, tako i sam Sovjetski Savez. Jugoslavenima su u toj krizi pali na pamet samo njihovi nacionalizmi, što je dovelo do fatalnog etničkog krvoprlolića. Gledano kroz ciničnu hegelijansku prizmu: "lukavstvo uma" je Jugoslavene navelo da najprije, uz pomoć etničkog šovinizma i golog divljaštva, unište ne samo komunizam, već i većinu njegovih tragova - od spomenika NOB-i, preko teške industrije, do same države koju je on održavao na životu 45 godina -, da bi zadnjih godina napokon uvidjeli destruktivnost samog nacionalizma i uputili se prema novim društvenim odnosima. Ironija je samo u tome što se kod ovih ne radi o komunističkoj utopiji, već o stvarnosti modernih evropskih društava ujedinjenih u Evropskoj uniji.
Mojmir Križan, Göttingen