Veselin Golubović (1940.) osnovno i gimnazijsko obrazova-nje stekao je u Crvenki i Somboru između 1946. i 1958. godine. Na Sveučilištu u Zagrebu studirao je elektrotehniku, filozofiju i povijest umjetnosti.
Na Filozofskom fakultetu diplomirao je filozofiju i povijest umjetnosti te doktorirao filozofiju. Pored redovitog školovanja i nakon njega radio je kao poljoprivredni, industrijski, novinarski, kulturni, politički, znanstveni i prosvjetni radnik. Go-dine 1994., kao znanstvenik i pre-davač filozofije, odstranjen je s Filozofskog fakulteta Sve-učilišta u Zagrebu. Poznato je tko je tada bio dekan Fakulteta, tko rektor Sveučilišta, tko ministar znanosti, a tko na vlasti u Republici Hrvatskoj. Kaže da to ide na njihovu dušu i njihov obraz, ali da žali što su oni koji su ga "bacili na cestu" obrukali i Fakultet, i Sveučilište u Za-grebu i Hrvatsku.
Kaže još da mu se slučilo da već četrdesetpet godina živi i radi u Zagrebu, kao što mu se jednako slučilo da ga začnu u Stabnima, rode u Krnješevcima, a da djetinjstvo i prvu mladost proživi i preživi u Beogradu, Manastirici, Crvenki i Somboru. Ne bez blage sjete dodaje da je slučajno preživio ratove 1941.-1945. i 1991.-1995. godine.
Književne i publicističke radove objavljuje između 1954. i 1958. godine, a filozofske i znanstvene od 1962. godine. U tom je vremenu objavio preko stotinu stručnih i znanstvenih radova. Od pet objavljenih knjiga i još sedam u kojima je jedan od autora, čini se da su za njegovo misaono nastojanje najzna-kovitije knjige Suvremenost Marxova mišljenja (1983.), S Marxom protiv Staljina (1986.) i Mogućnost novoga (1990).
Veselin Golubović bio je glavni urednik nekoliko novina, časopisa i edicija, surađivao je na radiju, televiziji i filmu, te bio na čelu više kulturnih organizacija i institucija.
Održao je nekoliko stotina predavanja na javnim tribinama i sveučilištima u zemlji i inozemstvu te na mnogim znanstvenim skupovima.
Član je Savjeta Socijalističke radničke partije Hrvatske.
Danas vjeruje da mu ono što je proživio, a što je bilo dobrano ispunjeno učenjem i radom, radosti i patnjom, daje nadu da će možda još čitati, misliti i pisati.

?Nedavno je izašao zbornik radova "Zbilja i kritika", posvećenih je-dnom od naših najpoznatijih filozofa Gaji Petroviću. U njemu se nalazi i Vaš poduži osvrt.
- Zbornik "Zbilja i kritika" doista je objavljen nedavno, a trebalo je da bude objavljen odavno. Od prerane smrti filozofa i mislioca svjetskog ranga Gaje Petrovića prošlo je, naime, već devet godina. Ta činjenica više nego rječito svjedoči nemar i kratko pamćenje naše "uljudbene" sredine koja tako lako zaboravlja svoje najbolje stvaraoce i pregaoce, pa ih zapravo i nije zaslužila. Zagrebačka filozofija prakse - koja daleko nadvisuje našu sredinu - jedna je od najrelevantnijih filozofski orijentacija u 20. stoljeću, a Gajo Petrović ponajbolji njen predstavnik. U nas se izgleda više drži do niškoristi i mediokriteta, nego do književnika i umjetnika, učenjaka i filozofa međunarodne reputacije. Ža-losna je to činjenica koja nas sve više udaljuje od Evrope i svijeta.
Narečeni zbornik nije bez mana te mu se mogu učiniti ozbiljne primjedbe, kao i svakoj drugoj dobroj knjizi. Među ostalim, i primjedba da u njemu ima i imena i tekstova bez kojih se moglo, a nema mnogih bez kojih nije trebalo. Ne znam jesu li priređivači učinili sve što su mogli da se to izbjegne.
Moj "poduži osvrt" u zborniku zapravo je rad Filozofija i mišljenje novog. Naznake o vodećem pitanju Gaje Petrovića. To je svojevrsni sažetak mojih višedecenijskih istraživanja misaonog nastojanja zagrebačke filozofije prakse i napose metafilozofije Gaje Petrovića. U tome radu pokušavam identificirati i promisliti bitno misaono nastojanje Gaje Petrovića te naslutiti, a možda i nagovijestiti, jedan od mogućih putova na kojem mišljenje - nakon iskustva prethodnika - može tragati za novim izgledima. Želio bih vjerovati da mi taj "poduži osvrt" može dati nadu u pustolovini vlastita mišljenja što će se - polazeći od najboljih plodova i mogućnosti zagrebačke filozofije prakse - ba-rem malo pomaknuti od polazišta. Ta je nada možda varljiva i uzaludna, ali ipak valja pokušati.

?I socijalizam i kapitalizam teže globalizaciji. Socijalizam hoće glo-balizaciju humanizma, a kapitalizam globalizaciju kapitala. Koja je, u tom smislu, razlika između "proleterskog internacionalizma" i "bur-žoaskog kozmopolitizma"?
- Iskustvo vlastita mi učenja i mišljenja podučilo me biti više nego op-rezan u spominjanju pojmova i termina, pa tako i onih koje vi izgovarate u svom pitanju: socijalizam, kapitalizam, proleterski internacionalizam, bur-žoaski kozmopolitizam, a i naizgled manje prijepornih pojmova kao što su kapital, humanizam i globalizacija. A i pitanje čemu teži kapitalizam, a čemu socijalizam nije bez nejasnoća, pa i zamki. Svi su ti, kao i mnogi drugi termini, okupirani pejorativnim i prijepornim značenjima. Kapital, primjerice, doduše jeste ono što mnije prosječna svijest, ali on je ponajprije jedan od povijesnih načina proizvodnje (materijalnog) ljudskog života, a ponaviše jedan od po-vi-jesnih društvenih odnosa. Kapital teži samom sebi, svojoj stalnoj i uvijek iznova transcendirajućoj samoreprodukciji sve dok ne ispuni svoju vlastitu mjeru i ne dosegne svoju granicu. A kako je u prirodi kapitala njegova prostorna - a ne bih htio vjerovati: i njegova vremenska - neograničenost, on je već od svog nastanka povijesni proces globalizacije, put ka gospodarenju kapitala, ne samo materijalnom, nego i duhovnom proizvodnjom svakog društva te cije-lom našom planetom. Danas se, doduše, u istom značenju govori i o mon-dijalizaciji. Mislim da je, međutim, bolje razlikovati globalizaciju i mon-dija-lizaciju, premda u jezicima ta ideja nema uporišta. Rekao bih da je globalizacija proces u kojem kapital i njemu odgovarajuća novovjekovna znanost i tehnika postižu planetarno gospodarenje, a mondijalizacija bi mogla biti proces os-vjetovljavanja Zemlje, čovjekov napor da od naše Zemlje načini svijet - čo-vjekov svijet, ljudski svijet ili - da se poslužim Marxovim pojmom i terminom - mondijalizacija bi mogla biti općeljudska emancipacija, povijesni proces prema slobodnoj zajednici slobodnih i solidarnih, stvaralačkih ljudskih ličnosti. Koliko dosad mogu sagledati, čini se da ta dva procesa teku isto-vremeno, ali je neizvjesno hoće li svijet u cjelini postati "carstvo nužnosti" bez izgleda na "carstvo slobode", ili će "carstvo slobode" gospodariti "carstvom nužnosti". Nisam siguran mogu li i u kojoj mjeri čovjek i čovječanstvo o tome odlučiti. Ostaje slutnja i slabašna nada da svijet kapitala i planetarne tehnike nije još jedina preostala mogućnost čovjeka. Ne samo da ne znam odgovoriti na pitanje tko je čovjek, nego nisam siguran je li to pitanje uopće i primjereno. Možda je čovjek slobodni stvaralac sebe i svoga svi-jeta, možda je on najviši oblik bitka kojim bitak go-vori, a možda prazno mjesto bitka kojim bitak šuti.

?Kapitalizam postoji oko pet stotina godina, što u historiji čo-vje-čan-stva i nije neko dugo raz-doblje. Neki teoretičari misle da s ka-pi-ta-lis-ti-čkom društveno-ekonomskom formacijom na-stupa "kraj povijesti", što je, dakako, čista bes-mislica.
Hoće li kraj kapitalizma nastupiti prije kao rezultat antagonizma između proletera i ka-pi-talista ili pak kao rezultat antagonizma između kapitalista i kapitalista?
- Da i razumijem pitanje, na njega ne bih znao odgovoriti. Vaše je pitanje implicite već jedno fi-lozofsko shvaćanje, a ja sam daleko od njega. Ipak: svijet kapitala, ili kako vi kažete "kapitalizam", na-stajao je u razdoblju od barem hiljadu godina. Za-što bi trebalo očekivati da se socijalizam ili op-će-ljudska emancipacija "rodi" u kraćem razdoblju? Možda je socijalizmu kao novoj zbilji potrebno i dulje vremensko razdoblje? Možda i vremensko razdoblje koje je proteklo od "neolitske revolucije" do nastanka kapitalizma? Spekuliranje o tome os-taje samo maglovito nagađanje i nije više od dosjetke.

?Mnogi su "marksisti" odvajali zidom socijalizam od komunizma, čemu se itekako suprotstavljala praksis filozofija.
Kako je moguće zalagati se za socijalizam, a odbacivati komunizam, ili obrnuto, zalagati se za komunizam, a odbacivati socijalizam, kad ko-munizam - kao "viša faza" - nužno dolazi nakon socijalizma?
- U prirodi jedva da postoji nužnost, a u povijesti još manje. Već u svojim davnim studentskim danima - učeći od zagrebačkih filozofa prakse i sumisleći s njima - nisam mogao izbjeći Markxovom shvaćanju komunizma kao hu-manizma (o tome postoje i moji objavljeni radovi !), ali sam lako izbjegao zamci o "fazama" kamunizma, premda o tome izričito govori i jedan kasni Marxov tekst. "Faziranje" komunizma može se donekle pripisati Lenjinu, a sasvim sigurno Staljinu i staljinizmu, kod kojih su "dvije faze" komunizma i ka-no-nizirane. U Zagrebu je to već odavno apsolvirano, a najkasnije nakon jednog teksta Gaje Petrovića u časopisu "Praxis" 1965. godine. Takvo shvaćanje per-sistira do danas, a ima ga i danas, i to ne samo među ne-upućenima. Postoje različita shaćanja i prakse socijalizma: primjerice, "socijaldemokratski so-cijalizam" u praksi jednakosti i socijalne pravde dosegao je relativno visoku razinu, a boljševički ( ili preciznije staljinistički) "socijalizam" potvrdio se svojom brutalnošću i "slavno" propao kao "primitivni komunizam" ( Marx). "Kršćanski socijalizam" nastoji probuditi ljudsku savjest i promjeniti svijest pojedinca koga, kao osobu, ličnost nastoji usmjeriti prema radosti i ljubavi, miru i solidarnosti, a Marxov socijalizam - komunizam u zbilji još nije ni iskušan, premda je bilo takvih pokušaja u počecima svake autentične so-cija-lističke revolucije.
Danas se govori o socijalizmu primjerenom 21. stoljeću - možda u tome ima Marxa i zagrebačkih filozofa prakse. Govori se i o "trećem putu". Neka im je sa srećom!

?Marx je, kao što znamo, u proleterijatu vidio subjekt socijalističke revolucije. Da bi, međutim, proleterijat bio taj subjekt, odnosno "klasa za sebe", potrebna mu je "klasna svijest". No, čini mi se da proleterijat s razvojem kapitalizma upravo gubi "klasnu svijest". Kako je onda s "ima-ginarnim subjektom" (Habermas) uopće moguća revolucija?
- Proleterijat, subjekt, klasna svijest, revolucija nisu samo Marxovi poj-movi. Moguće je da je "zreli" Marx proleterijat izjednačio s industrijskim rad-ništvom kapitalizma svog vremena, kao što je moguće da je Marcuse mislio na druge, ponajprije marginalne društvene slojeve i grupe u društvima viso-korazvijenog kapitalizma sredine dvadesetog sto-ljeća. Ostavljam po strani Lukacsa koji je, čini se, najviše inzistirao na tim pojmovima, kao i Ha-ber-masov "imaginarni subjekt". Jednostavno mislim da raz-govor o tome danas nije više dovoljno pro-du-ktivan niti je tako shvaćanje posve primjereno su-vremenoj zbilji. Izgledi revolucije i općeljudske eman-cipacije založeni su u mogućnosti povijesti bitka i povijesti čovjeka. Može li se suvremeni čovjek i suvremeno čovječanstvo pomiriti s "činjenicom" da je no-vo-vjekovna povijest s krunom u kapitalu i pla-netarnoj tehnici još jedina preostala mogućnost svi-jeta?! Sva--kodnevna zbivanja u današnjici svjedoče da možda ima i drugačijih, novih mogućnosti. Ne bi li u tom horizontu valjalo tražiti "subjekt re-vo-lu-cije" i mo-gućnost boljeg svijeta-svijeta istine, do-brote i lje-pote, radosti i ljubavi, mira, pravde i so-lidarnosti. Doduše, svijet u kojem živimo zaslužio je re-vo-lu-ciju (poput francuske, ruske, kineske...), ali ja je ne zagovaram.

?Je li prevladavanje kapitalizma ujedno i pre-vladavanje same dija-le-ktike? Zar općeljudska emancipacija ne pro-tu-riječi prvom di-ja-lek-ti-č-kom zakonu jedinstva i borbe suprotnosti (kla-sni sukobi!)?
- Dobro ste uočili da između kapitala i dijalektike postoji "neka tajna veza". Valjda niste htjeli pretjerati, pa ste izbjegli pitati o vezi rada i dijalektike. A rad je, naravno, temelj kapitala, a upravo njemu "odgovara" dijalekltika. Da rad još u šestom stoljeću nije priznat kao djelatnost primjerena čovjeku i njegovom ljudskom dostojanstvu (sveti Beneditt: "Ora et labora!") ne bi bilo ni kapitala ni svijeta kapitala. Dobro ste također uočili vezu i raskid između općeljudske emancipacije i dijalektike, ali kao da izbjegavate radikalizirati tu tezu. Moj je, dakle, odgovor i preporuka: radikalizirajte svoju tezu! Ali ne prizivajte revoluciju već općeljudsku emancipaciju. Ionako je nova "1968" pred vratima.

?Kod nas se i nakon raskida sa Staljinom nerijetko napadalo tzv. tro-ckiste za oportunizam i revizionizam, a zbog njihovog suprotstavljanja koncepciji "socijalizma u jednoj zemlji".
Po mišljenju Lava Trockog, socijalistička revolucija "završava samo defi-nitivnim trijumfom novog društva na cijeloj našoj planeti".
Zar to znači da doista bez "permanentne revolucije" nema ni so-cijalizma? Jesu li se, prema tome, njegova shvaćanja socijalizma pokazala ispravnijim i od Lenjinovih? I što bi danas i sutra bila revolucija?
- Ne znam je li se u nas i nakon raskida sa Staljinom napadalo "trockiste za opurtunizam i revizionizam" (to je bilo između dva rata), a zbog njihovog suprotstavljanja navodnom shvaćanju o socijalizmu u jednoj zemlji. Znam da se napadalo i zatvaralo "informbirovce" koji bi, po prirodi stvari, trebali zago-varati staljinističko shvaćanje o socijalizma u jednoj zamlji, kao i njemu su-protno shvaćanje o svjetskoj revoluciji. Možda mislite da su jugoslavenski staljinisti progonili i hapsili naše sovjetski i međunarodno orijentirane sta-ljiniste. Mislite li to, vi ste više nego u pravu. Domaći staljinizam nije bio ništa manje zloćudan od sovjetskog i međunarodnog staljinizma. Domaći sta-ljini-zam nije samo proganjao i hapsio inforbirovce, nego i mnoge druge, među ostalim i "anarholiberale" (kojima je smatrao "pogledaške" i "pra-ksiso-vske" filozofe), kao i "nacionaliste" i demokrate svih orijentacija. U nas je o to-me već poodavno pisano, pa tako (i prije drugih) i u zagrebačkim časopisima "Po-gledi" i "Praxis". Dugovječan je naš staljinizam, te ga i u "demokraciji" svakodnevno osjećamo, samo se on danas drugačije naziva.
Trocki je ozbiljan marksista, kud i kamo nadmoćan Staljinu, a njegova ideja o permanentnoj revoluciji (mada ne i njena izvedba) i danas je aktuelna (pa je i ja načelno podržavam). Bez obzira na različita teorijska shvaćanja, nije malo onih koji o socijalizmu razmišljaju kao o permanentnoj revoluciji. Uos-talom, i jedan od mojih učitelja, Predrag Vranicki-kao čovjek koji je bio gos-podin među drugovima i aristokrata među gospodom-poodavno je pisao o samo-upra-vljanju kao o permanentnoj revoluciji, a nisam siguran jesu li i drugi zagrebački filozofi prakse mislili radikalno drugačije. Lenjinu se bez rezerve ne može pripisati shvaćanje o socijalizmu u jednoj zemlji, ako mu je to ponekad palo na pamet, bilo je to iz nevolje. Pitate: "A što bi danas i sutra bila revo-lucija?". A što drugo doli općeljudska emancipacija!

?Vi ste se bavili staljinizmom u teoriji. Koliko je, međutim, staljinizmu u praksi doprinijelo duboko ukorijenjeno pravoslavlje u Rusiji? Povucimo, radi jasnoće, neke paralele između carske (pravoslavne) i sovjetske (sta-ljinističke) Rusije: ikonopoklonstvo-kult ličnosti, crkveni dogmatizam-partijski dogmatizam, crkvena hijerarhija-državna birokracija i sl.
- Ne bih nipošto staljinizam u Rusiji dovodio u vezu s ruskim pra-vo-sla-vljem. Bilo bi to neutemeljeno, kao kad bih staljinizam, recimo, u Francuskoj, Italiji i Španjolskoj dovodio u vezu s katoličanstvom, a staljinizam u Kini s ta-mo-šnjim tradicionalnim shvaćanjima. A s kojom bih religijom i crkvom do-vodio onda staljinizam u Jugoslaviji? Istovremeno s pravoslavljem, kato-ličanstvom, islamom... ?!
Mada bi se staljinizam u Rusiji mogao dovoditi u vezu s carskim samo-državljem te općom zaostalošću i siromaštvom, ali ne bi trebalo zaboraviti ni opći međunarodni okoliš. Pa i to bi, i mnogo toga drugog, bilo prekratko za razumjevanje porijekla i zbilje staljinizma. Staljinizam ima preduge noge, kao uostalom i svaka povijesna zbilja, pa ne bi trebalo hitati s preranim znan-stve-nim i filozofskim zaključcima. Njima ne mogu dostajati ni čitave biblioteke knjiga koje su o tome napisane, te se "slučaj" staljinizma ne može apsolvirati olakim odgovorima.

?Između frankfurtske škole i zagrebačke praksis škole postoji za-nim-ljiva sličnost. Druga generacija - i jedne i druge škole - uglavnom napušta autentični marksizam. Je li tome razlog dugogodišnji "trend" ili pak "dubina uvida"?
- Između frankfurtske škole i zagrebačke filozofije prakse doista postoje zanimljive sličnosti, ali, još više, i zanimljive i znakovite razlike. U nas je dosta pisano o odnosu između frankfurtske škole i zagrebačke filozofije prakse. Valja ponajprije konzultirati radove Gaje Petrovića u poglavlju "Bloch, frankfurtska škola i zagrebačka filozofija prakse" u njegovoj knjizi Marx i marksisti (Oda-brana djela 3). Mislite li na "zanimljivu sličnost" između "drugih generacija" i jedne i druge škole, moram vas razočarati: možda se može govoriti o drugoj generaciji frankfurtovaca, ali nikako ne i o drugoj generaciji zagrebačke filo-zofije prakse. Čini se da ste i vi, poput mnogih drugih, nasjeli jednoj mojoj davnoj "izmišljotini" o drugoj generaciji praksisovaca. O tome sam doista mislio i pisao prije petnaestak godina, ali već poodavno vidim da je to bilo neutemeljeno i neprimjereno. Čini se da navodna druga generacija pra-ksi-sovaca više "duguje" frankfurtovcima, nego li praksisovcima, a o drugima da i ne govorim. Možda i prva, a ne samo druga generacija frankfurtovaca, od po-četka "napušta" "autentični marksizam" (što nije porok, kao što nije ni vrlina!), ali praksisovci nikad nisu "napustili" autentičnog Marxa, nego su svoju filo-zofiju i metafilozofiju "razvijali" u duhu i na tragu Marxa samostalno i ori-ginalno, misleći suvremene probleme svijeta i čovjeka. Možda bih mogao go-voriti o navodnim trendovima koji nisu mimoišli ni "mlađe" Frankfurtovce, ni "mlađe" Zagrepčane, ni mnoge druge, ali ne znam bih li mogao govoriti o "dub-ljim uvidima". Bilo bi mi drago da o tome nešto znam i da o tome ponešto mogu reći.

?Naglasak praksisovske filozofije bio je, što se vidi iz naziva, na "pra-xisu" kao jedinstvenu određenju čovjeka. Ali i na revoluciji, kao spe-cifičnom određenju čovjeka. Koja je, stoga, osnovna razlika između "pra-xisa" i revolucije?
- Praksisovci su još u pedesetim i prvoj polovici šezdesetih godina sto-ljeća koje je netom minulo u središtu svog umovanja imali pojam prakse kao čovjekove biti i načina njegova bitka. Ali već od prvog broja časopisa Praxis (1964.), premda je on bio posvećen "praksi", praksisovci su dublje promišljali praksu kao revoluciju ili kao najviši oblik bitka i njegovu najbolju mogućnost. Neki su, štoviše, mislili revoluciju kao "bit bitka", "bitak u svojoj biti", "polje otvorenih mogućnosti i carstvo istinski novog". Tako je "mišljenje revolucije" nadraslo "filozofiju prakse" kao njen normalni nastavak i radikalnije pro-miš-ljanje čovjeka i svijeta. Time je otvorena mogućnost i za radikalnije pro-mi-šljanje revolucije, ali još ne vidim da se ona događa. Možda je to "mišljenje novog" koje kao da slutim.

?Nakon konačnog raskida s "teorijom odraza" 1960. godine na Bledu, jugoslavenski se marksizam vraća Marxu. Koja je, dakle, osnovna raz-lika između Marxovog marksizma i marksizma marksologa?
- Ne mogu govoriti o "Marxovom marksizmu i marksizmu marksologa", ali mogu govoriti o Marxovom mišljenju, marksizmu i marksologiji. Koliko mi je poznato, razlikovanje Marxova mišljenja i marksizma u domaću i me-đu-narodnu filozofsku diskusiju uveo je Gajo Petrović. Pojednostavljeno rečeno: Marxovo mišljenje nije samo mišljenje Karla Marxa već njemu pripadaju i sva ona filozofska i metafilozofska nastojanja koja u duhu i na tragu bitne Marxove misli pokušavaju samostalno, originalno i stvaralački misliti probleme svoga vremena, a marksizam bi bio samo- otuđeno Marxovo mišljenje, te njegove izvore ne treba tražiti kod Marxa, nego možda prije kod Engelsa, Plehanova i Lenjina. Usvajajući i dalje promišljajući ovu Petrovićevu ideju, pokušao sam u "igru" uvesti i razlikovanje između dogmatskog i stvaralačkog marksizma te Marxova mišljenja i "oba" marksizma. U tom sam smislu prije petnaestak godina pisao da bi Marxovo mišljenje trebalo razlikovati ne samo od dogma-tskog nego i od stvaralačkog marksizma, premda je ovaj drugi bliži Marxovu mišljenju. Stvaralački je marksizam, naime, "ambijent" i "humus" Marxova mišljenja, jer Marxovo mišljenje raste iz "humusa" stvaralačkog marksizma te se razvija u njegovu "ambijentu". Ono ne samo da slijedi Marxa, nego ga i nas-ljeduje misleći najbolje mogućnosti njegova bitnog nastojanja, te bitna pitanja svoga vremena na Marxov način, u njegovu duhu i na njegovu tragu. U tom bi se smislu moglo govoriti da je, primjerice, zagrebačka filozofija prakse dio Marx-ova mišljenja, a frankfurtska škola dio stvaralačkog marksizma. Kao stručnjaci za Marxa i marksizam, marksolozi su brojni i pripadaju različitim teorijskim orijentacijama. Mnogi su među njima objavili zanimljive i vrijedne radove, ali među njima jedva da ima onih koji su proučavali, interpretirali i analizirali Marxa i marksizam u misaonom horizontu Marxova mišljenja.

?Koliko nam je poznato, pripremate uskoro za tisak dva rukopisa. O čemu se radi?
- Doista pripremam dva "filozofska" rukopisa, a možda još dva koja nisu filozofska. Ne znam jesu li oni "uskoro za tisak". Do mene je samo da mislim i pišem, te da odlučim jesu li i kada za obja-vljivanje. Do izdavača je da pronađu i izaberu "svoje" rukopise.
Prvi rukopis posvećen je Gaji Petroviću, ali to nije monografija o tom ve-li-kom filozofu i misliocu. U tom sam rukopisu pokušao sumisliti s vodećim pitanjemm metafilozofije Gaje Petrovića i s njim se zaputiti u mišljenje novog. Polazište je moja interpretacija Petrovićeva misaonog nastojanja poduzeta u središnjem dijelu moje (nepročitane!) knjige Mogućnost novog (1990.). Rein-terpretacija početne interpretacije - ponešto izmijenjena i dopunjena novim iskustvima i kritičkim odmakom - u konačnici je polučila rukopisom koji "pripremam za tisak".
U drugom rukopisu pokušao sam da - nakon plodnog iskustva zag-reba-čke filozofije prakse, i ne samo nje - napustim tradicionalnu filozofiju idući njenim bitnim mjestima, te da se zaputim u nepoznato. Tako sam, poput mnogih drugih, napustio utabane ravničarske staze i skrenuo na vrletne bo-gaze koje možda i ne vode na nove proplanke. To je svojevrsno iskušavanje novih mogućnosti mišljenja kojeg su "rezultati" neizvjesni. Valja ipak "gađati", makar se i promašilo. Danas se više ne može pitati samo može li filozofija još išta, nego ponajprije pitati, može li filozofija još - ništa. Svaki alkar nastoji pogoditi "u sridu", ali alkar ostaje alkar i kada pogodi "u ništa". Odavno je već rečeno da je sve samo putovanje. Pa i onda kada se luta i zaluta.
Razgovor vodio Filip Erceg

IZAĐITE IZ ŠUMA MRAKA, AKO MOŽETE
Jasna Tkalec

U Riminiju je od 5. do 7. travnja 2002. godine održan kongres talijanske partije Rifon-dazione comunista (Obnovljenih komunista). I mada su na dne-vnom redu bila mnoga pitanja - od vanjske situacije do najavljenog generalnog štrajka - glavna bitka i ukrštanje kopalja vodila su se oko programa, oko marksizma i nove ideologije antiglobalističkog pokreta, odnosno između pristaša Negrijevih i Har-dtovih teza iz Imperije i onih koji ne odstupaju od učenja "očeva utemeljitelja". Novi kurs (Hardt, Negri) nazivan je "osudom staljinizma" (zar taj već nije osuđen na XX. kongresu u Moskvi?), dok su pristaše marksističke ortodoksije pružile toliko žilav i odlučan otpor, da je čak i "lijepa plavojka" koja svaki dan govori vijesti na I. programu talijanske televizije morala prevaliti preko ustiju rečenicu: grupa oko časopisa Ernesto i njihovi pristaše se ne slažu...
Sukob je, dakle, u srcu najcrvenije od svih talijanskih stranaka. Vođa te stranke Bertinotti pobornik je novog kursa, što samo dokazuje da sindikalisti, iz čijih redova potječe, usprkos sva-ko-dnevnoj praksi, baš i nisu potkovani u marksizmu. Na završnom glasanju prošla je, kao većinska, nova anti-glo-balis-tička teorija, dok su tvrdi marksisti ostali u manjini. Rezultati glasanja su 60 napram 40%. Stara garda, koja je na kongresu ostala u manjini, izborila je sebi i svojima ipak donekle časno mjesto. I oni su izrekli svoje teze i iznjeli vlastiti program, koji ima pravo opstanka usprkos donekle ili čak jako različitog ve-ćinskog programa rađenog na osi Negrijeva i Hardtova viđenja. Tako će se okorjeli marksisti i dalje valjati u zajedničkom koritu s rijekom većinske stru-je, čija je najveća briga bila da uključe one iz antiglobalističkog pokreta. U ustima sve osamljenijih tali-jan-skih marksista ostao je gorak okus poraženih bez krivice. Uz njih još uvijek čvrsto stoji - iako ne bez polemika - mala, ali nepokolebljiva i postojana grupa trockista, ukoliko to nekome može poslužiti kao utjeha.
Stisnutih vilica poput kurjaka, sve manja, ali i sve bješnja manjinska "polovina" kongresa, vraća se u svoje bunkere i šance - nažalost manje po tvornicama, a više po univerzitetskim ustanovama, redakcijama listova, izda-vačkim kućama te kul-turnim institucijama, odakle ne kani prestati voditi ideološku bitku s većinom. Bertinotti je završio kongres tvrdnjom, kako je antiglobalistički pokret od male grude snijega postao lavinom, te da će ta lavina ostvariti slogan iz Porto Allegrea u Brazilu: Naš svijet je moguć! (parola koju uostalom možete pročitati na zidu u Bogovićevoj ulici!). Odbijajući op-tužbe za antisemitizam (jer je kongres počeo gromoglasnim izljevima ljubavi trenutnim žrtvama izraelskih vojnih operacija -Palestincima), Bertinotti je uskliknuo: "Jest, mi smo crnci i aboriđani i islamci i kršćani, mi smo i homo-seksualci, mi smo lezbijke, mi smo svi poniženi i uvrijeđeni ovoga svijeta, mi smo svi oni čija se prava krše i gaze i zato mi smo svi i Židovi!"
Hrabar usklik u dane u kojima se u civiliziranoj zapadnoj Evropi pale i pustoše sinagoge. Spaljivati židovske bogomolje, okrenuli kako vam drago, ipak znači želiti spaliti Židove. A to će reći da se te stare boljke civilizrana Evropa nikad nije riješila, nije se riješila ni šezdeset godina nakon "šoaha" - istrebljenja - i pored tona knjiga i kilometara filmskih traka, na tu temu. Jer, ne gore sinagoge samo zbog nesumnjive okrutnosti izraelskih vojnika, već zato što taj otrovni zub nikad nije iščupan iz ustiju Evrope. Uostalom, misliti da neće biti surov narod, koji je kroz historiju pretrpio toliko okrutnosti i nepra-vde i toliko pokušaja istrebljenja znači ne poznavati ne samo logiku nego ni psihologiju ljudi.
I dok propalestinske demonstracije dovode u pitanje opstanak takozvanih umjerenih muslimanskih zemalja, u Parizu se krvavo tuku ortodoksni Židovi i Židovi pacifisti, te pristaše jednih i drugih. U tom istom Parizu, u kojem je 1936. jedan mladi Židov ubio njemačkog ambasadora, što je bio znak za po-četak "kristalne noći", masovnog pokolja Židova u Hitlerovoj Njemačkoj, sinagoga u Marseillesu izgorjela je do temelja, u Parizu i Bruxellesu, u Mün-chenu sinagoge zapaljene, oštećene... Na Zapadu ništa nova...

GRIJESI EVROPE I RUSIJA
Sergej Jesenjin je kazao: "Licem u lice lica ne možeš vidjeti, tek na većem je vidljivo odstojanju". A kakvo je to lice Evrope na odstojanju od više od pola stoljeća? Kakva je ta toliko ohola Evropa - posebno u odnosu na svjetove Is-toka i Juga - kad ni prije više od pola stoljeća ni dan danas, usprkos svoje vajne "civilizacije i kulture", nije u stanju izići na kraj sa antisemitizmom, rasizmom i ksenofobijom? Kakva je ta "civilizirana i kulturna" Evropa, u čijem su srcu i u čijim su njedrima pod nacifašizmom, i to u njenim najrazvijenijim zemljama, počinjeni takvi užasi i dogodile se takve grozote kakve svijet još nikada nije bio upamtio? A da se tog zla riješe trebalo je, osim angloameričkih snaga i tehnike, da položi život 20 milijuna građana Sovjetskog Saveza. Da nije bilo tih mi-lijunskih žr-tava, tko zna koliko bi dugo potrajao užasni Hitlerov i Mussolinijev rat i koji bi sve evropski narodi doživjeli sudbinu Židova? Naravno, da se nakon strahota "logora istrebljenja" više nitko nije usudio reći Židovima: vratite se tamo gdje ste odavna živjeli - po centralnoj i istočnoj Evropi, Pruskoj, Galiciji, Poljskoj, Ukrajini, Rumuniji itd. Zaboravljen je i Baribidžan - Staljinova ži-dovska repu-blika, pa se "narodu bez zemlje" dala zemlja drugog naroda, što stvara i stvarat će još dugo sukobe. A glavni je uzrok sukoba uvijek jedan te isti. Dok je u Iz-raelu prihod po glavi stanovnika 15.000 dolara, Palestinci zarađuju jedva 800! A što se tiče sovjetskih žrtava, one su bile toliko kolo-salno velike, da se za Staljinova života nisu usudili priznati taj stravični broj od 20 milijuna po-ginulih vojnika, pored civilnih žrtava. A kako je Evropa pokazala vlastitu zah-valnost Rusima? Hladnim ratom, te neumornim i neizmjernim blaćenjem Sovjetskog Saveza, i laganjem i preuveličavanjem Staljinovih ne-djela. Zločini Staljina izjednačeni su sa zločinima Hitlera, da bi se mogla izvesti ona druga jednadžba: da bi se moglo objaviti kako su komunisti isto što i nacisti. Nakon pada berlinskog zida nije bilo više nikakvog sustezanja - za-boravljena je svaka mjera i smisao za istinu. Za to vrijeme sistematski je uni-štavana ne samo evropska ljevica već i cijeli bivši Sovjetski Savez i sve zemlje realsocijalizma, kao i federacija na Balkanu. Upotrebljen je, uz klerikalnu histeriju, cijeli arsenal poznatog oružja - laži, nabjeđivanja, huškanja, pod-badanja, kupovanja i prodavanja ljudi, izazivanja zategnutosti i lokalnih ra-tova, sve do direktno uplitanja, pa čak i bombardiranja...
Kroz to vrijeme uništena je i na Zapadu i na Istoku socijalna država, a rad-nu se snagu nastoji pretvoriti pričama o deregulaciji i fleksibilizaciji rada, u suvremeno roblje.

KOMUNISTI I FAŠISTI
I tako svi zaboravljaju, da nije bilo Sovjetskog Saveza, sa svim njegovim nakaznostima i nedosljednostima, da ne bi ni na Zapadu bilo blistavih uspjeha radničkog i sindikalnog pokreta, te ni u Italiji Povelje o pravu radnika, i nje-zinog člana 18., oko kojeg je tolika svađa i zbog čega je bilo već i mrtvih glava i zbog čega je 5. travnja tri milijuna demonstranata prošlo ulicama Rima. Veliku su žrtvu, ne samo u ratu već i ranije, podnijeli sovjetski građani, da se stvori kontrapunkt kapitalizmu i imperijalizmu - zašto čak u razmaku od jednog desetljeća od pada zida neće to da uvide? Da se i ne govori o onom što također ne bi bilo moguće, a počelo je još za Staljinova života: rušenje kolonijalnih imperija u Aziji i Africi, a uz teške borbe i žrtve. Oslobodilački ratovi vođeni su od Alžira, preko Belgijskog Konga (zar su svi zaboravili Patrisa Lumumbu), do azijskog kontinenta i Vijetnama, koji je započeo francuskim kolonijalnim ratom, a zahvaljujući uplitanju SAD završio tek 1975. Može se tvrditi da i ti pokreti i ti ratovi sigurno ne bi imali ni tu snagu, ni taj uspjeh, da nije bilo sovjetskog kontrapunkta. Staljin i staljinizam učinili su mnoge neoprostive greške, pa i zločine: pobijena je stara boljševička garda, istrebljeni trockisti i krvavo je obračunato sa svim "herezama" u odnosu na komunističko pra-vo-vjerje, za čijeg se jedinog tumača proglasio SSSR i Staljin. Ipak, da sve ne bude gledano crno-bijelo, treba reći da sve ono značajno učinjeno na vanjskom i unutarnjem planu - od izgradnje i industrijalizacije zemlje, kolektivizacije sela i golemog uzleta obrazovanja, znanosti i kulture do pomaganja komunističkih partija širom - sve je to trebalo uraditi i sve je to bio cilj svih boljševičkih vođa i samog Lenjina.
Druga je stvar, što je sve to učinjeno nasilnički, krvavo, bezobzirno, čeli-čnom Staljinovom pesnicom, a često i uz grube greške i previde. No kad sami komunisti više od pola stoljeća nakon događaja ponovo osuđuju staljinizam, moglo bi se povesti računa u kakvim su se okolnostima odvijali svi ti događaji i u kakvom se strašnom okruženju našla ta zemlja poslije Oktobarske revo-lucije i poslije Lenjinove smrti? Što je učinila radnička klasa te vajne zapadne Evrope, da joj pomogne ili da slomi nacifašizam? No nju kao da nije briga za smrt tolikih Rusa i "azijata", te Berlusconi i Fini i njihovi danas optužuju ko-muniste kao one koji su željeli da dođu kozaci i da u Rimu napajaju svoje konje u fontani na Piazza Barberini... A u nekada najcrvenijem gradu Italije, Bologni, potpredsjednik vlade Fini i njegova stranka moderniziranih fašista doživljava političku apoteozu. Fini, kojem su u Bologni u uličnim tučama bili slomili nos, pa mu je ostao zauvjek kriv, govori kako je, eto, ostvario životni san. Jer, Italija je u njegovim rukama - što je nesumnjivo nakon bučnog i oduševljenog zagrljaja Finija s Berlusconijem, a ovaj razdragano tvrdi, kako je brak između te dvije partije (Nacionalnog saveza i Forza Italija) neslomljiv i kako je njihova veza zavarena uzajamnom vjernošću. Fini pak sa svoje strane govori kako su se tri duše pokreta (neofašista): ona tradicionalna (vjerna Mussoliniju) i ona reformatorska, te ona mladih, koji se još sjećaju fašističke socijalne države, slile u jedno - a to je jedinstvo okrunjeno osvajanjem komandnog položaja u zemlji. Fini obećava da će reformirati zemlju opterećenu zastarjelom biro-kracijom i ljevičarskom administracijom, koja brani vlastite privilegije. Ali zar futuristi s Marinettijem na čelu nisu trubili o modernizaciji i dinamici i zar se nije 1909., kao i 1919., prikazivalo "faše" kao nosioce moderniteta? A iako je teško gledati baš u Bologni taj triumf osuvremenjenih fašista, ne treba zabo-raviti da se Mussolini rodio u Predappiu kraj Forlija, nekoliko kilometara od Bologne... Danas, kad osamdesetak godina kasnije na istom mjestu trijum-firaju slične snage, kad gore sinagoge, a vođe socijaldemokrata prave zgranuta lica, ne bi li bilo umjesno zapitati se, kako je jedan tako nasilnički režim i mrcvaritelj slobode, kao što je bio ocrnjeni staljinizam, od strojobravara i metalskih radnika pravio genije i titane, koje su vlastite narode znali voditi i dovesti do pobjede kroz sve bure i oluje Sutjeske i i kroz sve Termopile, te im garan-tirati gotovo pola stoljeća mira i blagostanja, a današnji pobornici de-mon-stracije i slobode bez granica izazivaju samo krvave unutarnje sukobe i ne-pravedne međunarodne ratove, bombardiranja, čišćenja terena tenkovima, te stradanja i tragedije, što ih prate? Tobože oslobođena istočna Evropa poprište je nakaznih režima, deponij robnih viškova i bofla, koji nitko na Zapadu ne želi kupiti, rezervoar najniže i najslabije plaćene radne snage za poslove, koje svi preziru. Ulaskom u NATO pakt postat će još i rezervoar plaćenika, da se tuku po evropskim prijestolnicama sa antiglobalnim pokretom i ostalim bun-đija-ma. U nekim od tih zemalja već uvježbavaju nove pretorijance... Eto šta donosi imperijalizam slobode!

EVROPA KAO INTERNACIONALA NARODA
Evropa, kao zajednica naroda, kao kontrapunkt SAD-u, ujedinjena u Sje-dinjene Države Evrope, u zajednicu mnogo višu i širu od puke monetarne i carinske unije, ideal je njenog sadašnjeg predsjednika Prodija, te lijevih demo-kršćana i socijaldemokrata.Takva Evropa nalazi svoje ideologe u Sergeu Latou-cheu (Pozapadnjenje svijeta i Planeta brodolomaca), te Alaine de Benoistu (Premašiti Zapad), Albertu Asor Rosi (Proces Zapad), Marcellu Venezianiju, Massimu Cacciariju, Cristoferu Luschu i Thomasu Molnaru. To je oživo-tvorenje davnog Napoleonovog sna o Evropi kao naprednoj zajed-nici ravno-pravnih naroda. Ali tko je već kod Napoleona mogao razabrati ple-menite na-kane od imperijalističkih poriva, koji su završili slomom kod Boro-dina i Wa-terlooa? I zar i današnja Evropa nije ne samo odgovorna već i kriva za sve ono ružno i užasno, sa dugotrajnim unatražujućim posljedicama, što se dogodilo nakon pada zida, nakon 1990. od Jadrana do Tihog oceana - za sve podjele i propadanja, za opustošene krajeve, za pozatvarane tvornice, za mili-june ne-zaposlenih, za ratne sukobe imperijalizma drotara i prosjaka? Najbolji primjer dvaju lica Evrope - poput rimskog boga Jana - jeste posjet Prodija 5. travnja Sarajevu. Na godišnjicu krvavog obračuna u Bosni Prodi je službeno do-pu-tovao u Sarajevo na čelu projekta Evropa odozdo. Prema tom bi projektu u Evropsku zajednicu imale biti uključene sve zemlje istočne Evrope, a one bivše Jugoslavije ponajprije. No lijepa i plemenita zamisao Prodija o širenju Evrope i obnovi jugoslavenske federacije u okviru Evropske zajednice nije dobila zeleno svjetlo ni u vlastitoj kući. Talijanski ambasador u Sarajevu, pošto je primarno izjavio da se na njega može računati, morao je povući svoju izjavu i proglasiti se spriječenim iz obiteljskih razloga, jer mu Farnesina, odnosno Ministarstvo vanjskih poslova i Berlusconi nisu dali pristanak! Jasno je, da se u bivšim jugoslavenskim zemljama o projektu Evropa odozdo, te o nevoljama Prodija javnost ne obavještava...

VRIJEDNOSTI ZAPADA
Da li je Evropa sposobna da se udruži u zajednicu koja će biti kontrapunkt, i to ne samo monetarni, Sjedinjenim Američkim Državama pokazat će bu-dućnost. Danas Prodija i njegove istomišljenike ne uvažavaju najbogatije i najmoćnije zemlje Evropske zajednice: Britanija, Francuska i Njemačka. Uos-talom, jedino te tri zemlje, uz Holandiju, izdržavaju Evropsku uniju, jer čini se da sve ostale zemlje dobijaju više od unije nego što joj daju. Kako bi ulaskom novih zemalja količina novca što ga dodjeljuje Evropska unija ostala ista, a samo bi se povećao broj pretendenata na taj novac, dakle, još više bi se stanjio sloj maslaca na kruhu unije, jasno je, da većina evropskih zemalja nije zainte-resirana za njeno širenje osim načelno. Uostalom, da li će Evropska unija uspjeti stvoriti političku, ekonomsku pa i vojnu strategiju bitno drugačiju od one Sjedinjenih Američkih Država također će se tek vidjeti?
Da li je vrijeme koje živimo suton i kraj zapadne civilizacije ili je to prelije-vanje preko granice iste civilizacije, to jest višak Zapada i njegovih vrijednosti, koji se razlio po planeti? Je li globalizacija preplavljivanje globusa zapa-dnim vrijednostima, što se očituje u različitim vidovima - kroz standardizaciju pro-izvoda, ali i običaja, odnosno načina života i ponašanja putem tele-komu-ni-kacija, koje su od svijeta napravile globalno selo, te raširile po planeti prak-tične i univerzalne vrijednosti zapadne ideologije američkog predznaka? A te bi se vrijednosti sastojale iz mješavine iluminizma, utilitarizma, permisivosti i ni-hilizma. Takvo preplavljivanje zapadnim vrijednostima izaziva, naravno, i og-romne otpore. I zar 11. rujna nija jedna od posljedica toga?

EVOLUCIJA I REVOLUCIJA
Kako kaže pjesma: "Ta što je konačno ljudski vijek? Šaka godina bačena u vječnost" - što je sa tih sedamdesetak ili pedesetak godina u kojima su trajali efekti Oktobarske zore u odnosu na vječnost? Ništa... šaka godina. U kojima je postojala država pobunjenih robova (kako tvrdi Luciano Canfora), okrutna koliko vas volja, ali koja je onima što su još uvijek bili robovi ulivale snage i nade u mogućnost oslobođenja. Kad je te države, pa i nade nestalo, robovima su još više stegnuti lanci. I eto skraćene historije proteklog stoljeća. Treba čitati Stendhala i Hugoa, pa vidjeti kako se sve samo ponavlja. U Italiji gene-racija u kojoj su još bila živa sjećanja na Garibaldija i koja je vjerovala Matte-otiju ili Giolittiju ovako je sudila o onoj, koja je prihvatila fašizam: "...rođeni da budu sluge, čeznuli su za ropstvom; stoka nimalo slična svojim očevima, slobodnim ljudima, slobodnim misliocima" (liberto Bigiareti: Sinovi). I ma da je Marx doveo u zavisnost bazu i nadgradnju - strukturu i nadstrukturu - ima istine i u onome što navode u Imperiji Negri i Hardt, da se danas sve pro-mije-nilo i propalo. Definitivan poraz Oktobra i rušenje Berlinskog zida, koje se pokazalo ne kao oslobođenje, već kao nesreća za milijune poniženih, osiro-mašenih, "isključenih" iz moderniteta dogodilo se, jer je u Rusiji bilo došlo do revolucije - dogodila se, dakle, Revolucija (sa svim svojim usponima i pado-vima), ali kasnije nije dolazilo do evolucije, odnosno revolucija nije postala i ostala permanentna, kako je zahtijevao Trocki. Ona je u jednom času stala i zastala (zbog golemih teškoća na koja je nailazila i ratnog krvoprolića), a zatim je zabetonirana. Nije postojala kao društveni odnos. Da li je Gorbačov izdao ili nije, da li je mogao uraditi drugačije od onog što je učinio, jalovo je raz-miš-ljanje. Ni SSSR, ni zemlje istočnog bloka nisu bile socijalističke zemlje. Žive ideje socijalizma tu više nije bilo. Njihovi građani nisu bili socijalisti, niti su socijalizam željeli. U isto vrijeme zapadna (kapitalistička) društva u stalnoj su evoluciji: industrijskoj, tehničkoj, tehnološkoj. Sve se mijenja, kako se ništa u biti ne bi promijenilo, kako ne bi došlo do korijenitih promjena: kako ne bi došlo do revolucije. Na Zapadu su propali svi patrijarhalni i autoritarni odnosi, rasističke doktrine bar formalno stavljene su na stub srama, sve seksualne slobode i sva seksualna ponašanja dobila su pravo postojanja i uživanja, udovoljeno je gotovo svim feminističkim traženjima, sve evropske političke stranke žele što više žena u predstavničkim tijelima. Sve je dopušteno, sve su kulture i, bar načelno, sve religije izjednačene, a manjine zaštićene - sve se smije, sve se može, osim udariti na strukturu vlasničkih odnosa i strukturu društva, šire uzevši. Jer, to bi značilo revoluciju. A baš je ova bila toliko neop-hodna Zapadu cijelo XX. stoljeće! Zbog njenog izostanka i gramzivosti pobje-dničkih zemalja došlo je do versajskog mira, a ovaj je opet uzrokovao pomamu nacifašizma... Gotovo cijelo stoljeće kasnije na evropskoj su pozornici pri-sutne opet slične snage. Dakako, elegantni Fini, razumni Le Pen i ljepuškasti Heider nisu usporedivi sa sumanutim tipovima kakvi su bili Hitler i Musso-lini, ali su malograđanske snage, sva ona pomama sitnoburžoaske usko-grud-nosti, gluposti i zasljepljenosti vlastitom veličinom, sva ta sebičnost i tupa-vost, po-novo na političkoj sceni zapadne Evrope. A upravo su one i stranke koje su te snage izrodile, razderale Evropu najgroznijim od svih ratova. Jer, nije došlo do revolucije u dvadesetim godinama, kako su se nadali boljševici, odnosno one su propale u Münchenu, Beču, Torinu... Iz svega ovog jasno je, da nema po-bjede revolucije bez evolucije - kao i obrnuto - da nema istinske evolucije bez revolucije. Dakako, kad se za to steknu uvjeti.
Dokaz da se ništa ne može uraditi umjetno, prije vremena i čistim volun-tarizmom jeste raspad i propast Jugoslavije i radničkog i društvenog samo-upravljanja zajedno s njom. Danas je jasno da je jugoslavenska zajednica više postojala kao projekt i nada u zajedništvo nego kao realna država.
Uzalud je Prodi želi obnoviti kroz Evropsku uniju, uzalud nagrađuju fil-move u kojima igraju glumci iz svih krajeva bivše zemlje, uzalud daju priznanje na San Remu pjesmi Proljeće u Sarajevu. Tko je sagorio, njega ne možeš više zapaliti. (Jesenjin) Nada u ravnopravnost i zajedništvo u ovom je kraju Evrope sagorjela i nestala u vihoru rata, a s njom i projekt samou-pra-vljačkog društva. Uzalud je Kardelj škarama rezao po Proudhonu i Marxu, te sadio rascvjetale grančice u zemlju i vjerovao da raste sistem radničkog i društvenog samo-upravljanja. Grančice su cvjetale, dok su bile zalivene vodom partijske države i njenih mehanizama. Kad su ti mehanizmi ukinuti, a vode nestalo, rascvjetane grančice su smjesta usahle, jer i nisu imale nikakvog korjena. Nikad se nisu bile "primile", nisu bile urasle u supstrat. Uzalud za njima plače uvaženi pro-fesor Branko Horvat. Supstratu, to jest radničkoj klasi Jugo-sla-vije (a koji je udio lumpenproletarijata u njoj?) nije padalo na pamet deve-desetih godina da stane u obranu društvenog vlasništva ili radničkog samo-upravljanja, a danas ta ista klasa ili masa kuka i nariče kako je okradena i oplja-čkana. Istovremeno je ta ista klasa i masa uz divljačke urlike krenula, i to čoporativno, da zgrabi, opljačka, uništi, popali, razori i ubije susjedovo... Povod za to bile su jedva postojeće države (a država je uvijek pojam - apstrakcija) ili religije, koje sve do jedne propovijedaju upravo obrnuto ( Ljubi bližnjeg svoga! Ne kradi! Ne ubij!), a ustvari atavistički nagoni grabeža i pljačke. Pa ukoliko se pripadnost nekom narodu iskazuje mentalitetom i tradicijom, sve prostore bivše zemlje bez ikakve sumnje nastava jedan te isti narod, i to baš onakav kakvim su ga opisali Marx i Engels u svojim spisima nakon 1848!
I dok se to i slično događalo na Istoku, na Zapadu su zatvarali tvornice i otpuštali radnike, jer, eto, nema posla. Što mari što ljudi sve lošije žive, sve gore stanuju, sve se slabije odijevaju, sve nezdravije jedu, što su ponori ne-zna-nja sve veći i što im je o svijetu i vremenu u kojem žive u glavama nekakva muč-kalica sa sosom. Rada, odnosno posla nema, jer društveno koristan rad nema tko da plati! A nepo-trebni i nekorisni, često i nelijepi, predmeti i robe pre-plavljuju sva tržišta svijeta. Shopping centri su postali katedrale nove vjere i uvjerenja ljudi, da će tržište i trženje isključivo industrijskih roba, uz tehnički i tehnološki progres, riješiti sve probleme čovječanstva. Šteta što se događa obrnuto. Šume mraka napreduju. Toliko slavljena globalizacija ne donosi ljudima svjetlo kao Prometej, već napredovanje tame. Rastu siro-maštvo i beznađe. A s njim i očaj i ubijanja i ratovi.
A sve je to odavno već opi-sano: "Jer, neće biti nikakva revolucije. Srdžba tog nemoćnog naroda rasplinula se u beskorisnim kricima protiv krivo optu-ženih i onih jadnika, kojima je su-đeno da ispaštaju tuđe grijehe. Iz sukoba koji je zahvatio čitavu planetu i koji je trebao da prijeđe preko zemlje kao pouka, kao čistilački vihor, mase, plebs, etnosi neće izvući nikakvu pouku, nikakvo saznanje, nikakvu korist. Sve će se opet vratiti na stare podvale, općinske i izborne, nastavit će se status quo nepravde i mediokritetstva". Tako u Šuma-ma mraka Jean Luis Curtis 1957. godine. A vi izađite iz šuma mraka, ako možete!