DRŽAVNI NOVAC, KORUPCIJA
I MONOPOL SADAŠNJIH PARLAMENTARNIH STRANAKA

Glavne parlamentarne stranke spremne su nakon slijedećih izbora, prvi put u parlamentarnoj praksi neovisne Hrvatske objaviti popise svojih donatora i financijera, a potreban novac većina će osigurati iz državne blagajne. Prema Zakonu o političkim strankama, svaka parlamentarna stranka, ovisno o broju zas-tupnika, ima pravo na novac iz državnog proračuna. Naknada strankama iznosi 0,056 posto proračunskih izdataka za tekuću go-dinu, a 2003. jedan je zastupnik u Saboru vrijedio nešto više od 265.000 kuna. Uz to, prema Izbornom zakonu, parlamentarne stranke prije izbora, točnije na datum kada se potvrde izborne liste, dobivaju još jednom isti taj iznos - jedno-kratno, za kampanju. Ove će godine stranke iz proračuna za kampanju ostvariti slijedeće iznose: SDP - 12,042.017 kuna, HDZ - 9,141.428 kuna, HSS - 4,320.464 kuna, HSLS - 3,460.526 kuna te HNS - 556.624 kune.
Premda čvrsto obećavaju kako će ovaj put biračima podastrti račun kampanje, treba napomenuti da to do danas ni jedna stranka nije učinila nakon izbora. Gotovo nijedna stranka ne poštuje čak ni postojeće zakonske obaveze prema kojima su stranke dužne i prije izbora javno objaviti koliko novca n-amjeravaju utrošiti u kampanju, a tek rijetke izvršavaju zakonsku obavezu da Saboru jednom godišnje dostave financijski izvještaj o trošenju proračunskih sredstava koje re-dovito dobivaju.
Ispovijesti dvojice tajkuna, Stipe Gabrića Jamba i Zvonka Zubaka konačno je u prvi plan izbacilo za interes građana ključnu temu predstojećih izbora - financiranje političkih stranaka.
Od prvih višestranačkih izbora do danas ni u jednoj političkoj stranci nije provedena niti jedna kontrola poslovnih knjiga. Nijedna politička stranka ili kandidat na pred-sjed-ničkim izborima nikada nisu objavili imena svojih sponzora. Hrvatska je jedina evropska zemlja koja ne kontrolira stranačke financije - piše Helena Puljiz u prilogu Magazin Jutarnjeg lista.
Sponzorstvo, točnije korumpiranje političkih stranaka ili političara - pojedinaca za koje se vjeruje da bi mogli imati istaknuto mjesto u državnoj administraciji, najsigurniji je način da se osiguraju veliki poslovi bez javnih natječaja, sanacije bez pokrića (Vrhovnik je ne trepnuvši "Lenac" odveo u propast nakon što je na jahti ugostio premijera Ivicu Račana sa suprugom) i, konačno, mir od policije i pravosudnih organa. Ilustrativan je i primjer jahte potpredsjednika Vlade Slavka Linića i njegov bliski odnos s Robertom Ježićem, riječkim biznismenom dvojbena ugleda, čiju jahtu Linić, prema vlastitom priznanju, planira kupiti. Što učiniti s činjenicom da poduzeća predsjednika Sabora Zlatka Tomčića i ministra obnove Radimira Čačića najunosnije poslove ostvaruju s državom? Što je s Ivićem Pašalićem i Glumina bankom? Kako odgovoriti na IDS-ovu trgovinu skupocjenim istarskim zemljištem? Ili, kako primorati predsjednika Stipu Mesića da objavi financijere svoje izborne kampanje? Neposredno uoči izbora građani nemaju odgovor na ta pitanja jer upravljačkoj eliti nije u interesu raskinuti mrežu kojom je Hrvatska isprepletena.
Uspjeh na izborima izravno ovisi o iznosu uloženog novca, a kasnije vladanje o interesima financijera. Jambov slučaj savršen je primjer najprljavije sprege politike i kapitala, štoviše on ju otjelovljuje, jer je i sam ujedno političar i tajkun. S nepogrešivim instinktom preživ-lja-vanja, nakon što se rastao od HDZ-a, on već ima i nove političke zaštitnike - predsjednika Stipu Mesića i premijera Ivicu Račana. Jambo je jedan od istaknutih pripadnika kaste skorojevića čije je poslovno carstvo manje-više izraslo na unosnim poslovima, po povlaštenoj tarifi, s državnim institucijama - konkretno, Ministarstvom obrane. Danas tvrdi da je bio žrtva i da je vlastitoj stranci - HDZ-u - morao plaćati reket da bi osigurao naplatu poslova. Otkrio je da je na osnovi raznih poslova tokom devedesetih na tajne i javne račune HDZ-a uplatio više od milijun i pol DEM. Zvali su to "vježbanje demokracije", a otkrilo se, za početak, da su plaćali i Hrvoje Petrač, Željko Čović, Ljerka Ercegović, Dragutin Drk ali i Zdravko Lešić, direktor propale banke u kojoj je HDZ imao račun na koju se reket uplaćivao. U pet mjeseci kroz taj je račun prošlo više od osam milijuna kuna.
Trgovac oružjem Zvonko Zubak je ususret parlamentarnim i predsjedničkim izborima 2000. novce udijelio svim strankama i svim kandidatima. Visoka dužnosnica HSLS-a Dorica Nikolić, za potrebe predizborne kampanje predsjedničkog kandidata Dražena Budiše, primila je donaciju od trgovca oružjem. Transakcija je obavljena u mafijaškom stilu - u birtiji, cash, pola milijuna kuna - u vrećici. Zubak je predsjedničku kampanju Budiše pred tri godine podupro plativši i avion i promidžbene letke koji su se rasipali nad Zagrebom. Budiša tvrdi da nije znao ništa o Zubakovom novčanom prilogu, a Dorica Nikolić odjednom pati od amnezije. Za (hvala Bogu) neizabranog predsjednika, pola milijuna i nije nešto love - a tko zna, možda gospođa Nikolić novac i nije dala gospodinu Budiši - možda je njime platila frizera?
Zubak je prvi bogatun u Hrvatskoj koji je odlučio osnovati političku stranku. Pare je davao svima jer je smatrao da je to način da naplati svoja potraživanja od državnih institucija, ponajprije MORH-a. Danas više ne želi davati. Čovjeku je posve jasno da je politika u Hrvatskoj najbrži način da se dođe do novca. Sada se osjeća toliko moćno i sigurno da želi političku vlast bez posrednika. Nitko više u Hrvatskoj ne spominje reviziju preko noći izraslih tajkunarija. Ni poslova koje je Zubak vodio sa Šuškovim ministarstvom obrane. Nitko se nije osvrnuo ni za njegovo priznanje da je nezakonito, vrećicama novca, sponzorirao političare. Bio je partner bivše i simpatizer, stvarni ili fingirani, sadašnje vlasti.
Dokumenti o korupciji u HDZ-u u 90-tim nemaju drugi učinak, osim što u masovnoj percepciji predstavljaju HDZ kao nemoralnu stranku. Političke stranke će ostati središnje mjesto hrvatske korupcije sve dok budemo jedina evropska zemlja koja ne kontrolira stranačke financije. U izbornom procesu u Hrvatskoj tokovi novca su izvan kontrole bilo koje državne institucije. Zgrnuti kapital otvoreno kreće u osvajanje vlasti. Važno je dobiti izbore - što košta - košta!

ŽIVOTINJE ZA PROFIT
Robert Stafford

Porijeklo moje pobune protiv moćnika bio je osjećaj jeze pred okrutnostima počinjenim nad životinjama.
Louise Michel, velika revolucionarka i sudionica Pariške komune

Veličina i moralni napredak nekog društva mjerljivi su po načinu postupanja sa životinjama.
Mahatma Gandhi

Prije gotovo dvije stotine godina, Percy Bysshe Shelley, slavan zbog snažne, provokativne poezije poput Kraljica Mab, Drama anarhije(The Masque of Anarchy),Oda slobodi, Oslobođeni Prometej (Promethous Unbound), kao i proznih tekstova koji opisuju eksploataciju čovjeka po čovjeku, osjetio se pozvanim da piše o okrutnosti nad domaćim životinjama:
''Kako je nerazumna i nepotrebna nepravda i barbarizam kojem se podvrgavaju ta bijedna bića.Dozivaju se u postojanje uslijed ljudske prepredenosti, kako bi mogla proživotariti kratak i jadan život u robovanju i bolesti, da bi im tijela bila sakaćena, a društveni osjećaji ponižavani.Mnogo bi bolje bilo za jedno biće koje osjeća da nikada nije ni postojalo, nego da egzistira podnoseći samo neograničenu bijedu.''
Shelley nije bio jedini koji je prepoznao očajnu situaciju u kojoj se životinje nalaze, i 1822., u godini Shelleyeve smrti, donesen je Zakon o zaštiti životinja, prva zakonska odredba na svijetu koja je okrutnost prema konjima, ovcama i govedima proglasila nezakonitom.Ubrzo nakon toga osnovano je britansko Društvo za prevenciju okrutnosti nad životinjama.
Od tih davnih dana, usprkos porastu vegetarijanstva, usprkos eksploziji grupa za zaštitu prava životinja i legislativi, okrutnost koja je tako potresla Shelleya toliko se razvila te danas zahvaća milijarde životinja na načine koje čak ni Mary, njegova žena i autorica Frankensteina, nije mogla ni naslutiti.
Autor ''Životinjske farme'', George Orwell, razjašnjavajući genezu svoga djela, ustvrdio je:''Ljudi eksploatiraju životinje na vrlo sličan način kao što bogati eksploatiraju proletarijat.''U Walesu je Shelley navodno ubio nekoliko ovaca koje su strašno patile, uz gnjev lokalnih pastira.Nema sumnje da bi bio uzdrman suvremenom praksom zimskog striženja vune, što dokazano ''daje farmerima deblje i stoga vrednije ovce za odvođenje na tržište, a također im omogućuje da stisnu više životinja na kamione koji ih tamo odvode''(Sunday Times, 6. prosinca 1998.).
Ruth Harrison, autorica ''Životinjskih mašina''(1964.), isticala je da se domaće životinje uzgajaju na načine dizajnirane za minimaliziranje proizvodnih troškova, s malo ili nimalo obzira prema proizlazećoj patnji.Harrison primjećuje:''Prvi instinkt koji farmer frustrira kod svih životinja…je težnja novorođene životinje da se obrati svojoj majci radi zaštite i topline te, u nekim slučajevima, za hranu.Pile izlazi iz inkubatora i nikada više ne vidi kokoš; tele koje će utoviti za teletinu ili govedinu odmah ili ubrzo po rođenju odvajaju od krave; čak se i praščići odbijaju od majke mnogo ranije nego što je nekad bio slučaj.Glavni su faktori koji to određuju ekonomski.''

Harrison, koja je umrla prije tri godine, vodila je kampanje za dobrobit životinja, razotkrivajući strahote intenzivnog uzgajanja.Kao što je u njenoj osmrtnici napisao Times(5.srpnja 2002.):''Harrison je privlačila pozornost na promjene u uzgajanju, hranjenju i udomljavanju kojima se težilo sve većoj proizvodnji bez obzira na štetu po dobrobit životinja.Čak i do 20 000 pilića za klanje može se držati zajedno u spremištu.Kokoši nesilice drže se po pet u istom kavezu, svaka na rešetkastoj podlozi manjoj od A4 papira, s kavezima koji su jedan iznad drugog, pa izmet pada između rešetki.Ostala jadna stvorenja držana su u izolaciji, nesposobna za pomicanje u svojim kutijama i kavezima.Nadalje, Harrison je opisala rutinske pojave poput kastriranja (obično čak i bez anestezije radi uštede), rezanja repova (tail-docking) praščićima koji u zajedničkim nastambama pribjegavaju kanibalizmu, kidanja kljunića pilićima (beak trimming) kao prevencije međusobnog kljucanja u skučenim uvjetima, ili odstranjivanja rogova(dehorning).''

Do Orwellove smrti 1950., sve je više i više malih farmi bivalo progutano tvorničkim sistemom.Za životinje, radnike i potrošače procesi na farmama postali su još neugodniji.
FAO navodi kako je 2000. godine u svijetu za hranu zaklano 45 milijardi životinja (podatak ne uključuje morske životinje).Na svijetu se 70% kultivirane zemlje koristi za uzgoj i uzdržavanje stoke, a potrebno je 16 funti žitarica kako bi se proizvela samo 1 funta mesa.Goveda transformiraju samo 6% svog energetskog unosa u meso.Jedan hektar proizvodi 165 funti mesa ili 20 000 funti krumpira.Istovremeno, oko 30 000 000 ljudi umire od gladi svake godine(State of Food Insecurity in the World 2002.Food and Agriculture Organization of the United Nations.).Polovina svjetske potrošnje vode odlazi na stoku (a procjenjuje se da oko 6000 ljudi dnevno umire od žeđi i bolesti uzrokovanih neadekvatnom vodom), a četvrtina centralnoameričkih šuma od 1960-ih iskrčena je radi ispaše.Domaće su životinje također drugi najveći svjetski izvor stakleničkog plina metana. Onečišćenje okoliša kao rezultat intenzivnog uzgoja i podivljale trke za profitom je golemo: milijuni tona snažnog i otrovnog koktela koji sadrži nitrite, antibiotike, teške metale, pesticide i parazite slijevaju se svake godine u britanske rijeke.Pored dobro poznatog kravljeg ludila (najvjerojatnije uzrokovanog hranjenjem goveda životinjskim prerađevinama), najveća upotreba mesa u povijesti izravno se povezuje s velikim prodorom bolesti srca, visokog krvnog tlaka, šećerne bolesti, arterioskleroze i tumora u ekonomski razvijenim zemljama, što je u skladu s istraživanjima koja ukazuju na 40% manju pojavnost karcinoma i 57% manje srčanih bolesti kod vegetarijanaca npr..Zdravlje je veliki razlog što se oko 20% Britanaca opredijelilo za takvu prehranu, unoseći pritom i promjene na britanskom zdravstvenom tržištu.

Kako su reformisti reagirali na sva ta pitanja?Neki su progurali koncept ''slobodne hrane''.Ovo je u biti orwellijansko ime za tržišnu praksu u kojoj se produktima s određenih farmi daje dozvola ako nude malo manje nepodnošljive uvjete za životinje.Ali divljačka kompeticija ne garantira životinjama čak ni taj minimalni standard.
Druga davno osnovana organizacija, Liga protiv okrutnih sportova, ponadala se da će laburisti poslušati apel da, kako se Oscar Wilde izrazio, zaustave da nepojmljivi naganjaju nejestive.U pismu Timesu(24.ožujka 1997.) njihov predsjednik, John Cooper, napisao je: ''Laburistička vlada, koja na srcu ima razvitak moralnog, brižnog, suosjećajnog društva, instinktivno odbacuje bilo koju aktivnost koja rezultira u nepotrebnom i objesnom pokolju koji je zaštitni znak lova.''
Izraz još nevjerojatnijeg neznanja nedavna je kontribucija Laburističkoj partiji s nešto više od milijun funti od strane Međunarodnog fonda za dobrobit životinja kako bi se inducirali prijateljski zakoni prema životinjama.Ali dolazak takvih zakona veoma je spor, rijetko su provođeni i često neefektni.Međutim, uglavnom se samo veliki, poput Ljudi za etično postupanje sa životinjama(People fot Ethical Treatment of Animals - PETA), najveće takve organizacije na svijetu s preko 350 000 članova i multimilijunskim godišnjim budžetom, upuštaju u nekonvencionalne propagandne aktivnosti poput kampanja s golim ženama.
Neki socijalisti na okrutnost koju profitni sistem nanosi velikoj većini odgovaraju postajući vegetarijanci ili vegani.Socijalistička partija, međutim, nema o tome poziciju.Živeći u globalnom kapitalističkom sistemu koji pljačka, kolje i degradira, mi socijalisti kažemo:
''Okrutnost prema životinjama nestat će zajedno sa svim oblicima okrutnosti kada istinski civilizirano postojanje postane mogućnost za sve''(Socialist Standard, veljača 1926.).
(Socialist Standard, časopis Socijalističke Partije Velike Britanije - www.worldsocialism.org/spgb. , kolovoz 2003.)
Preveo i obradio Mladen Jakopović ([email protected] )

www.prijatelji-zivotinja.hr -''neprofitna nevladina udruga čija je svrha promoviranje zaštite i prava životinja te vegetarijanizma kao etički, ekološki i zdravstveno prihvatljivog životnog stila''
www.geocities.com/CapitolHill/Lobby/3909/beasts - Beasts of Burden:Capitalism-Animals-Communism - zanimljiv pamflet
www.rootmedia.org/~messmedia/veganation/vegnrk.htm - Veganarchy
www.punkerslut.com/essays.html -napredni, slobodoumni eseji

KAKO NAM JE
I U ŠTO VJERUJEMO

(riječ na konferenciji za novinare u Rijeci 3. rujna 2003.)

Iako je malo tko u Hrvatskoj ičim zadovoljan, svi se ipak trude situaciju prikazivati legitimnom i mirnodopskom. Ali ona nije ni jedno ni drugo.
Zapravo, u Hrvatskoj rat još nije završen. On se samo vratio u politički okvir iz kojega se devedesetih iznjedrio, ali se i dalje "oštre noževi".
Jednom riječju, politička stvarnost Hrvatske otvorena je rana koja ne zacjeljuje jer iz nje nije izvađeno trnje koje ju je otvorilo. To je trnje državo-tvornoga kleronacionalističkog separatizma, koji u sebi ujedinjuje konzer-vativizam i neoliberalizam, na čijoj se kontrarevolucionarnoj paradigmi i dogo-dilo zlo, po većini obilježja zlo građanskoga rata, poduzetoga da se opljačka vlastiti narod i uspostavi socijalna i politička stratifikacija društva, u kojem će većina najamno raditi za manjinu i koje se sada želi ovjekovječiti kao opće-narodna epopeja, kako bi se sakrila njegova duboka klasna i antinarodna bit. U toj epopeizaciji se i uspijeva, jer je dobar dio mladih u tome, više mani-pu-lacijom i silom nego milom, sudjelovao, što, kako se vidi, nipošto ne znači da su u tom ratu i ostvareni neposredni narodni interesi.
Naprotiv, društvo se podijelilo na dvije antagonizirane klase, onu vlas-ničku, pljačkašku i onu pauperiziranu, gubitničku, radničku, ali i na dvije ideologije, onu proustašku, šovinističku i onu antifašističku, partizansku. Jedni će hodočastiti u Jasenovac i Kumrovec, a drugi u Bleiburg, ali zajedno nigdje i nikada. U Hrvatskoj se i nakon trinaest godina proizvodi manje i živi lošije, iako se vanjski dug upeterostručio.
U širim slojevima naroda na djelu je, doduše, izvjesno triježnjenje, ali još daleko od jasne svijesti o tome što se ovdje suštinski dogodilo i na kojem tragu je ozdravljenje. Mnoge laži i obmane u glavama običnih ljudi funkcio-niraju kao istine. Proizvode se i mnoge nove laži u skladu s dnevnopolitičkim potrebama.
Desni konzervativizam i primitivni nacionalizam još uvijek su veoma gla-sni, što ekstremnoj desnici daje veću moć nego što je njena brojnost.
Virtualnoj snazi desnice pridonosi i truli oportunizam današnje vlasti, ali i osjećaj besperspektivnosti i zbunjenosti ljudi. Igre oko Haaga, generala, pretvorbe i tajkuna, te nesankcioniranje kriminala najizrazitije ilustriraju taj oportunizam.
Sve to pogoduje nemilosrdnom nasrtaju globalnog kapitala, koji pod-činjava naše resurse i sputava stvaralaštvo najširih slojeva naroda. Preu-zima-njem banaka, telekomunikacija, nekih značajnijih industrijskih poduzeća i unutrašnjeg tržišta od strane multinacionalnog kapitala, Hrvatska je praktički postala periferna zemlja razvijenog centra koji sve presudnije određuje njenu privrednu strukturu. Hrvatska privreda gubi vlastiti dinamizam razvoja i poprima obilježja "razvoja nerazvijenosti", postaje sve ovisnija o stranim središtima financijske i političke moći, a zapravo sve udaljenija od svijeta.
Te, u osnovu antinarodne procese za svoje osobne i strateške interese, a za račun globalnog kapitala, artikulira jedna bezosjećajna i licemjerna politička klasa, lišena morala i intelektualne dubine, a koju pokreće samo grubi hedo-nizam i častohleplje. Svoje kastinske interese ona protežira proklamacijom ulaska u Europu, pod cijenu rasprodaje našega minulog rada, ali i tekućega rada, koji ćemo evropskom kapitalu prodavati i u budućnosti, a na što narod jeftino nasjeda. Očaj brojnih radnih kolektiviteta od "Babinog kuka" i hotela "Lav" do "Croatia busa", Željezare Sisak, "Viktora Lenca" i "Jadrana" u Cri-kvenici, cjelokupne radničke klase, osiromašenih umirovljenika i nezaposlenih i biju na tu političku klasu ne ostavlja gotovo nikakav dojam.
Dok je to tako, ne može se očekivati bitniji napredak ni na jednom polju moralnog i društveno-ekonomskog života u Hrvatskoj. Naprotiv, Republika Hrvatska će na neoliberalnom putu kapitalističke restauracije i dalje naza-dovati. Stoga, izražavamo duboku zabrinutost za elementarnu sigurnost ljudi i kulturu življenja na ovim prostorima.
Akutno je i sudbinsko pitanje koja politička opcija može ostvariti istinske promjene. Politika i praksa HDZ-a uskogrudna, pljačkaška, zločinačka i lice-mjerna, glavni je tvorac naše nesreće. Politika koalicije na čelu sa SDP-om, oportunistička, poslušnička i neefikasna, jednostavno priječi da tuđmanizam siđe sa povijesne pozornice. Traženje rješenja između tih tobože dviju opcija ludom je radovanje.
Hrvatskoj treba novi smjer. To je smjer socijalizacije i istinske demo-kratizacije, ekonomske i socijalne, ne samo političke, uključivanje radništva i građana u odlučivanje, a ne privatizacija, partitokratizacija i etatizacija. Taj odlučni zaokret danas u Hrvatskoj nudi samo program SRP-a.
Svjesni smo na što je neoliberalni totalitarizam reducirao ideju hu-ma-niz-ma i socijalizma. Svjesni smo i licemjernosti nove političke klase, duhovne bijede novih renegata, ohrabrenoga klerikalizma i malograđanskoga sivila, kojima je prožeta današnja Hrvatska. Ali smo uvjereni da je baš u tom svijetu "bez srca" program Socijalističke radničke partije tražena i dobrodošla lite-ratura. To će doći do izražaja u izbornom programu SRP-a, u susret izborima za Sabor.
Mi smo okrenuti čovjeku i "suncu rada", a ne kapitala i imamo na umu ekonomiju ubrzanog razvoja i zapošljavanja, temeljenu na suodlučivanju i samoupravljanju radnika. Mi tek u tome vidimo budućnost Hrvatske, u dobroj vjeri da će humanizam i napredak u njoj ponovo dobiti pravo građanstva.
Ivan Plješa,
zamjenik predsjednika SRP-a

SINDIKATI DANAS:
TRAGANJA ZA IDENTITETOM
Dr. Božidar Stanić

Otkako su nastali (u 19. stoljeću), evropski (a i svjetski) se sindikati, vjerojatno, nikada nisu našli u težoj situaciji nego danas: članstvo im rapidno opada (radnici ih sve slabije prepoznavaju kao borce za radnička prava), eko-nomija "globalnog sela" izmiče im tlo ispod nogu, ideološki virus izjeda ih iznutra, a poslodavci sve žešće "fleksibiliziraju" svakoga tko se pokuša ispri-ječiti njihovoj beskrupuloznoj utrci za što većim profitom. I tu nema mjesta za zastajkivanje i propitivanje pravde i pravednosti. Sve je "jasno i pravedno" samo po sebi: šljakajte što više, tražite što manje, ne pitajte, ne okrećite se! Sloboda (i pravda) je u trku, u kasu, u broju i zbroju! Pa tko preživi! (Mak Dizdar: "Tamo gdje su psalmi, tamo su i prokletstva!").

ISPISIVANJE BIOGRAFIJE
Po svojoj definiciji, sindikat (grč. sindikat = pravni zastupnik neke ko-operacije) je "organizacija najamnih radnika, čiji je cilj održavanje i poboljšanje uvjeta njihovoga rada i zapošljavanja" (Sidney and Beatrice Webb, The History Unionism, Longman Grenn and Co., London, 1894).
U proteklih stotinu godina sindikati su proširili svoja polja djelovanja na poreznu politiku, ekonomski razvoj, politiku zapo-šlja-vanja, socijalno osigu-ranje, socijalnu zaštitu, zaštitu čovjekove okoline, radno zakonodavstvo, itd.
Osnovna preokupacija današnjih evropskih sindikata ostaje borba za povećanje plaća, skraćivanje radnoga vremena, pobolj-ša-nje uvjeta rada, za veća prava radnika u procesima suodlučivanja, a posebno zalaganje za smanjivanje nezaposlenosti.
Sistem industrijskih odnosa u suvremenom (globaliziranom) kapitalizmu temelji se na stanovitoj ravnoteži rada i kapitala, što pretpostavlja postojanje jakih sindikata (predstavnika rada), koji će moći meritorno i stručno pre-govarati s poslodavcima (pred-stav-nicima kapitala) - kao ravnopravni socijalni partneri. Sindikati, dakle, predstavljaju neophodnu protivtežu poslodavcima.
Individualni radnik, izvan sindikata, ima malu pregovaračku snagu, nje-gova radna i socijalna pozicija u procesima rada bivat će sve slabija i nezaš-tićenija. Samo se adekvatno sindikalno organiziran radnik, sa sposobnim, poduzetnim i borbenim sindikalnim vodstvom, može potvrđivati kao ukupan radnik, dakako u uvjetima kapitalističkih proizvodnih odnosa, ali ne u Marx-ovom poimanju ukupnog radnika. Tu ukupnost ne može ostvarivati niti u jednoj političkoj stranci, a ponajmanje u izoli-ranim, malim i rascjepkanim parasindikalnim oblicima zaštite svojih prava (npr. stožeri za obranu tvornica i sl.).

KRIZA SOCIJALNE DRŽAVE-KRIZA SINDIKATA
Pod pritiskom neoliberalizma i "nove ekonomije", posebno od pos-ljed-njeg desetljeća 20. stoljeća, dolazi do krize socijalne države u Evropi, a time i do krize sindikata, koji su u stvaranju "države blagostanja" dali veliki do-prinos, stekavši na taj način respektabilan ugled među radnicima-svojim članovima.
Danas, kada dolazi do "rekonstrukcije socijalne države", kako kaže Ger-hard Schröder, a što de facto znači do smanjivanja kolektivne odgovornosti države za javne i socijalne potrebe građana, odnosno prebacivanje troškova za te potrebe neposredno na svakoga pojedinca, sindikati, kao zaštitnici kolek-tivnih prava radnika, našli su se u "nebranom grožđu". Zato ne trebaju izne-naditi podaci iz najnovije ankete da samo 40 posto Nijemaca misli da sindikati doista zastupaju interese zaposlenih, a velik broj radnika okreće im leđa. Od 33 milijuna zaposlenih u Njemačkoj, trenutno je samo oko 6,5 milijuna sin-di-kalno organizirano.
I mada se većina teoretičara i analitičara slaže da bez snažnih sindikata ne može funkcionirati tržišno gospodarstvo, rekon-stru-k-cija "države bla-go-sta-nja", koju čak i njemački socijaldemokrati, dosad njezin prirodni saveznik, smatraju neizbježnom, ozbiljno dovodi u pitanje dosadašnji status sindikata i nalaže da se budna, ali nezainteresirana svjesnost pojedinih sindikalnih lidera brzo stavi u funkciju nalaženja novoga identiteta ili da siđe sa sindikalne scene.
Njemački moćni sindikat IG Metall, kaže anketa, ne zagovara "klasnu borbu", a nedavni (neuspjeli) štrajk zaposlenih u metalskoj i elektroindustriji (nije "prošao" prijedlog IG Metalla da se na istoku Njemačke uvede 35-satni radni tjedan; "baza" je pristala da i dalje radi 38 sati, nego da, eventualno, ostane bez posla), jak je udarac sindikalnom pokretu u cjelini. Taj "gorki povijesni poraz" (Klaus Zwickel) potvrdio je da moć drugoga po brojnosti njemačkog sindikata ne počiva na njegovoj realnoj snazi, već na lažnoj pre-dodžbi o nepobjedivosti (do sada je taj sindikat dobio sve sindikalne bitke).

RAZARANJE PROŠLOSTI
"Razaranje prošlosti" (Eric Hobsbawn) sindikata započelo je brzim tehno-loškim razvojem, koji briše tradicionalne granice između fizičkog i umnog rada, između pojedinih struka i zani-manja, stapa ih kroz novu podjelu rada i teh-nologiju, uvodi nove proizvodne i tehnološke cjeline, diktira fleksibilnu orga-nizaciju rada, radno mjesto i ulogu svakoga pojedinca u proizvodnom i uslu-žnom lancu, te na taj način strukovni princip organiziranja sindikata, do-mi-nantan u 20. stoljeću, neminovno gura u ropo-tarnicu povijesti.
Kako suvremeni sindikati i njihove centrale reagiraju na te izazove? Za sada - napuštanjem strukovnoga principa organi-ziranja i grupiranjem svih sindikata u tri velike cjeline (centrale): a) industrijski sindikati, b) sindikati usluga, c) sindikati javnih službi.
Međutim, to je odgovor samo na organizacijski aspekt pro-blema. Ostaje otvoren onaj drugi, bitni: status sindikata i njegov djelokrug rada, počevši od tvrtke, pa kroz cijelu vertikalu, do države i Evropske unije.
Naime, prema podacima Evropske komisije (veljača, 2003.g.), zajedničko tržište Evropske unije otvorilo je mogućnost da danas oko 500.000 radnika živi u jednoj državi, i svaki dan putuje i radi u drugoj, a više od 15 milijuna Evropljana otišlo je u drugu državu raditi ili uživati u mirovini, dok je više od milijun studenata (današnjih radnika) završilo studij izvan svoje države.
To je evropska realnost, kojoj i mi težimo, ali to je ujedno izazov i za sindikate: kako organizacijski, sadržajno i učinkovito biti integralni dio tih kretanja? Prvi su potezi već povučeni od pojedinih evropskih sindikalnih cen-trala i svi oni imaju zajednički nazivnik - okrupnjavanje sindikata, da bi se efikasno mogli oduprijeti negativnim aspektima globaliziranog kapitala, koji prijeti da uzdrma (ako ne i sruši) i same temelje socijalne države - ponosa Evrope, ekonomskog i civilizacijskog.
A što čine hrvatski sindikati? Izuzev nove sindikalne središnjice (Sindikat usluga UNI-Cro), koja je zakoračila evropskim sindi-kalnim koridorom, svi su ostali, više ili manje, u stanju "pasivne koncentracije". Kao da smrt nije ništa.

SOCIJALIZAM
JUČER, DANAS, SUTRA

(U povodu kritike boljševizma
iz pera Bertranda Russella)

Dr. Mojmir Križan

"Postojeći kapitalistički sistem je osuđen na propast. Krikovi zbog njegove nepravednosti se čuju do neba, te samo neznanje i tradicija najamne radnike navode da ga podnose... Stoga ja uopće ne sumnjam da će novi poredak biti ili neki oblik socijalizma, ili povratak u barbarstvo i ratovanje do kakvog je došlo prilikom provale barbara. Ako boljševizam ostane jedini snažan i učinkovit konkurent kapitalizmu, ja ne vjerujem u ostvarenje bilo kojeg oblika soci-jalizma, već samo u kaos i razaranje."
Prve dvije rečenice gornjeg citata kao da dolaze od nekog zadrtog boljše-vika, treća rečenica podsjeća na žargon nekog idealističkog i romantičnog zapadnog socijaliste, primjerice na ranog Cornelius Castoriadisa i njegovu alternativu "socijalizam ili barbarstvo", a četvrta na nekog uvjerenog pro-tiv-nika poretka uspostavljenog Oktobarskom revolucijom u Sovjetskom Savezu 1917. godine. Formulirao ih je, međutim, Bertrand Russell (1872-1970), matematičar, filozof, društveni kritičar i poznati utemeljitelj suda za ratne zločine, poznatog pod nazivom "Russellov sud". On se 1920. pridružio jednoj delegaciji britanskih laburista, s njima proveo 40 dana u posjeti Sovjetskom Savezu, koji se upravo nalazio u onoj obuhvatnoj krizi, koja je godinu dana kasnije ublažena uvođenjem Nove ekonomske politike, i nakon povratka svoje spoznaje i utiske objavio u obliku podužeg ogleda. (Usp.: Bertrand Russell, The Practice and Theory of Bolshevism, 1920; njemački prijevod: Die Praxis und Theorie des Bolschewismus, Verlag Darmstädter Blätter, Darmstadt 1987. Citirane rečenice nalaze se na str. 35-36 njemačkog izdanja. U daljnjem tekstu citiram također iz ovog izdanja.)
Iako uvjeren u nepravednost kapitalističkih odnosa i u potrebu njihovog prevladavanja uvođenjem socijalizma, Russell kao izvanredno pronicljiva, skeptična i znanstveno misleća osoba s lakoćom otkriva slabe točke bolj-ševičke vladavine i uzroke tih slabosti, te bez kolebanja zaključuje da ona ne može dovesti do poretka za koji se isplati boriti. Skepsa je, naime, jedan od temelja nauke - a upravo je ona u potpunosti nedostajala kod ideoloških i političkih nosilaca "naučnog socijalizma".
Što je, po Russellu, boljševički poredak osudilo na neuspjeh kod "izgra-dnje socijalizma" ili čak na propast, i što ga čini neprihvatljivim za stanovnike industrijskih zemalja? Ovdje treba naglasiti da Russell ima pred očima stanje u industrijskim zemljama početkom 20. stoljeća, dakle mnogo desetljeća prije pojave društva obilja u tim zemljama. Evo njegovih najvažnijih argumenata:
Boljševici svoju moć - jednopartijsku vladavinu - održavaju prijetnjom nasiljem i sprečavanjem slobodnih demokratskih izbora. Pri tome se služe javnošću glasanja, koja omogućava stigmatiziranje i kažnjavanje onih koji se protive volji moćnika, onemogućavanjem objavljivanja tekstova i držanja javnih govora kandidata za političke položaje koji oponiraju boljševicima, te reduciranjem sovjeta na glasačke mašine koje samo legitimiraju vladavinu uskih, stalno aktivnih gremija, čiji su članovi isključivo boljševici i u čijim je rukama koncentrirana sva moć. Već u vrijeme Russellovog posjeta ovi su novi vlastodršci bili razvili novu klasnu svijest: "Vlada ima klasnu svijest i klasni interes koji se posve razlikuju od onih nekog pravog proletera, koga se ne smije brkati s papirnatim proleterom marksističkog sistema" (str. 152). Drugim riječima, Russell je sovjetsku "novu klasu" bio zapazio samo tri go-dine nakon uspostavljanja boljševičke diktature, i to prilikom kratke posjete navodnoj "diktaturi proletarijata", dok je u Jugoslaviji Milovanu Đilasu za to trebalo desetak godina. Pri tome je Đilas kao insider imao odlične uvjete da razvoj "nove klase" promatra izbliza - ali je imao i svoj "klasni interes" da ta klasa sačuva svoju moć i privilegije.
Na ekonomskom polju je vladavina boljševika dodala svoja razaranja onima koja je za sobom ostavio Prvi svjetski rat. Obnova industrije je u uvje-tima vanjskog bojkota i nedostatka kvalificirane radne snage zahtijevala tzv. militarizaciju rada, tj. koncentraciju svih resursa na pokretanje industrije, posebno vojne industrije. Seljaci su stoga gradove prestali snabdijevati hra-nom, jer u njima više nisu mogli kupiti ništa korisno. Boljševici su na to reagi-rali konfisciranjem poljoprivrednih proizvoda, što je konflikt između sela i grada samo pojačalo i u gradovima uzrokovalo glad. Ta je glad pak dalje sma-njila proizvodnost, natjerala industrijske radnike na bijeg u sela, a njihov život u gradovima pretvorila u brutalnu borbu za preživljavanje - dakle u logičku i faktičku suprotnost socijalističkih društvenih odnosa.
Već i ovaj jad i žrtve, koje je boljševička vladavina prouzročila do 1920, kao i razmišljanja o tome kakve bi posljedice revolucija boljševičkog tipa imala u industrijaliziranim zemljama Zapada, naveli su Russella na zaključak da socijalizam kao cilj, čak i da zaista bude ostvaren, ne može opravdati za to potrebne žrtve. A u Sovjetskom Savezu taj cilj ne može biti ostvaren, jer siro-maštvo, borba za preživljavanje i ratovanje ljude čine nemilosrdnim, krvo-žednim i divljim, a ne solidarnim, civiliziranim i obrazovanim.
Dok povijesne paralele boljševizmu nedostaju, Russell zapaža njegovu sličnost s Platonovom Republikom (Politeia). Ko-mu-nistička partija odgovara Platonovim stražarima, vojnici imaju podjednaku funkciju, a i odnos prema porodici, tj. nastojanje da se ona u cijelosti potčini društvenoj kontroli, u oba je slučaja sličan.
U sferi teorije je središnja greška boljševizma tzv. historijski mate-rija-lizam, tj. jednostrano uvjerenje da su povijesni razvoj i sve važne društvene pojave određene ekonomijom, tj. stupanjem razvoja proizvodnih snaga, eko-nomskim interesima i ekonomskim odnosima u kapitalizmu, u prvom redu klasnom borbom. Russell ne negira jak utjecaj ekonomije, ali ističe i druge, izvanekonomske motive - potrebe i strasti - ljudskog djelovanja: taštinu, potrebu za rivaliziranjem, želju za moći i nacionalizam. Štoviše, on ističe fatalne ekonomske posljedice nacionalizma u - još i danas aktuelnoj - primjedbi: "U istočnoj Evropi je balkanizacija uzro-kovana samoodređenjem (naroda - M. K.) s ekonomskog sta-novišta očito fatalna, ali je ona iz uglavnom sentimentalnih razloga ipak bila zahtijevana" (str. 120). Uslijed ovih svojih ograničenih pog-leda boljševici su nesposobni ukloniti uzroke mnogih opasnih problema i konflikata.
Jedan od uzroka teorijske insuficijencije boljševizma je njegov karakter religijskog pokreta. Zbog ovog svog religijskog karaktera boljševizam nije običan politički pokret, ponajmanje pokret spojiv sa slobodom, ljudskim pravima i znanstvenim pogledom na svijet. To potvrđuje iskustvo da boljševici nisu pristupačni racionalnoj argumentaciji i da odbijaju neutralno znanstveno propitivanje njihovih teza i tvrdnji. Oni se pozivaju na autoritete - Marxa i Engelsa -, a ne na opažanja, iskustva i racionalne argumente. Russell je imao priliku cijeli sat razgovarati s Lenjinom, koji je na njega ostavio utisak teore-tičara koji čvrsto vjeruje u svoju teoriju, nastoji sve ostale uvjeriti u njenu istinitost - i prezire one kod kojih mu to ne uspijeva. Takva bezuvjetna vjera je, međutim, nespojiva sa slobodom i tolerancijom. Kao religija, boljševizam je sličan islamu kao jednoj također praktičnoj, socijalnoj i prema problemima ovog svijeta orijentiranoj religiji.
Kako, međutim, ostvariti socijalizam ako su boljševičke metode osuđene na propast? Što u kapitalizmu treba promijeniti, da bi društveni odnosi postali socijalistički? Kao i većina socijalista, Russell socijalizam vidi kao društvo jednakosti, bla-gostanja, solidarnosti, sigurnosti i osmišljavanja života kroz sudjelovanje u upravljanju zajedničkim djelatnostima i rješavanju društvenih problema. Za razliku od boljševika, on ne vjeruje da je socijalizam moguće uspostaviti jednopartijskom diktaturom i razvlašćenjem "buržoazije" - u boljševičkoj praksi svih onih koji su trenutno politički nemoćni, ali nisu siromašni kao crkveni miševi.
Osnovnim uvjetom socijalizma Russell smatra uklanjanje nejednake ras-po-djele moći. U kapitalizmu kapitalisti imaju ne samo moć nad sredstvima za proizvodnju, već i onu nad ob-razovanjem i medijima, a time i nad političkom kulturom stanovništva i uvjerenjima intelektualaca. Radništvo je pak žrtva zanemarivanja obrazovanja, prisiljeno je na težak i monoton rad, dok je pros-tor koji mu preostaje za individualnu inicijativu i osobni razvoj vrlo malen. Svakako, potčinjavanje pojedinca industrijskom i vojnom aparatu kapitalizma je uvjet njegove visoke proizvodnosti. Ono, međutim, daleko premašuje zaista neophodna ograničenja slobode. U uvjetima visoke produktivnosti, te odsus-tva militarizma, osvajačkih pohoda i lakomosti za materijalnim konzumom, sfera slobode pojedinca mogla bi biti mnogo šira.
Širokom raspodjelom moći je moguće spriječiti da moćnici svoje želje za pobjedom, za vladanjem i za bogaćenjem za-dovoljavaju na račun većine koja takvu moć nema, u prvom redu na štetu individualnih sloboda i životnih per-spek-tiva te većine, kao što to primjerice čine boljševici. Na žalost, oni su da-leko od toga da shvate značaj slobode pojedinca, tako da, su i izgledi da se u Sovjetskom Savezu u dogledno vrijeme promijene postojeće strukture moći minimalni.
Kako, međutim, redistribuirati političku i ekonomsku moć bez eko-nom-skih i humanitarnih katastrofa kakve sobom donose nasilje i ratovi? Za to je potreban visok nivo moralnog, in-telektualnog i tehničkog obrazovanja stanov-ništva, kao i duži period mira i stabilnosti za provedbu potrebnih reformi. One moraju biti postupne, da ne izazovu snažan otpor onih kojima ne idu u prilog i da se izbjegne uspostavljanje novih, revolucionarnih i u pravilu nede-mo-krat-skih struktura moći.
Jedan od oblika preraspodjele moći u industriji je sa-mo-upravljanje. Dok je liberalni individualizam na mjestu kod onih oblika djelovanja koji za okolinu nisu od većeg značaja, u industriji je princip slobode moguće ostvariti samo slobodno dogovorenim zajedničkim djelovanjem. Russell je uvjeren da bi učinkovitost rada u rudnicima i na željeznici bila veća da radnici mogu sami upravljati pogonima u kojima rade. Polazeći od ovoga i uz pomoć jakih bri-tanskih sindikata, samoupravljanje bi se moglo proširiti i na druge indus-trij-ske grane. Pri tome bi kapitalistima trebalo u početku oduzeti samo moć, a ne i novac. Kako je mnogima od njih stalo prvenstveno do visokih prihoda, time bi se izbjegli opasni konflikti.
Kao najveću prepreku uspostavljanju socijalizma u zemljama zapadne Evrope, Russell vidi Sjedinjene Američke Države (SAD). SAD se odupiru soci-jalizmu svuda na svijetu, što ne samo znatno otežava stanje u Sovjetskom Savezu, već i onemogućava uspostavu socijalizma u industrijaliziranim evrop-skim zemljama - sve dok SAD ne budu spremne ostati neutralne ili čak same prihvatiti socijalizam. Druga prepreka je snažan otpor socijalizmu unutar tih zemalja: socijalističke odnose treba uspostavljati samo tamo gdje je taj otpor slab. I konačno, među pristašama socijalizma mora biti dovoljno tehnički, ekonomski i upravno kvalificiranih ljudi, spremnih da preuzmu vodeće funk-cije od onih koji stanu na stranu kapitalista.
Svoj kritički ogled i svoj plaidoyer za demokratsko, nenasilno i postupno uvođenje socijalizma u bogatim industrijaliziranim zemljama Russell završava slijedećim riječima: "Rat i njegove posljedice su dokazale razornu snagu kapi-talizma; pobrinimo se za to, da predstojeće razdoblje ne dokaže da je razorna snaga komunizma još veća, već da socijalizam ima snage da zaliječi rane koje je loš stari sistem nanio ljudskom duhu" (str. 189).
U svom više godina kasnije napisanom ogledu "Što govori u prilog socija-lizmu" ("Was für den Sozialismus spricht", u: Ber-trand Russell, Lob des Mübiggangs, Paul Zsolnay Verlag, Hambrug 1957, str. 132-171) Russell kri-tički analizira posljedice primata profitnog interesa u kapitalizmu i razrađuje slijedeće argumente u prilog socijalizma:
(1) Kapitalistički motiv profita ima za posljedicu konkurenciju, oscilacije na tržištu, hiperprodukciju, propadanje firmi itd., tj. on ne osigurava optimalnu proizvodnju i raspodjelu.
(2) Iz tih razloga je znatan dio radno sposobnih ljudi ne-zaposlen, dok os-ta-li imaju predugo radno vrijeme. Učinkovita proizvodnja i egalitarnija ras-podjela rada omogućile bi da svi rade, primjerice, četiri sata dnevno i da im to omogući razuman standard života, dok ostalo vrijeme koriste za obrazovanje, kulturno stvaralaštvo i sl.
(3) Opća nesigurnost pogađa i one koji imaju radno mjesto i dovoljne pri-hode, to zatamnjuje i životne perspektive njihove djece.
(4) Nesreća druge vrste su bogati besposličari. Uslijed jalovosti svoje egzistencije oni razvijaju mentalitet i ukus koji negativno utječu na kulturu društva.
(5) Više obrazovanje stječu uglavnom djeca dobrostojećih, dok ostala za akademsko obrazovanje spremna i sposobna omladina mora premostiti mno-ge prepreke da bi ga stekla. To znači da mnogi talenti propadaju.
(6) Samo socijalizam može osloboditi žene iz njihovog pod-ređenog polo-žaja, jer im samo država može pomoći kod stjecanja obrazovanja, rada izvan kuće i brige za djecu.
(7) Umjetnost je u kapitalizmu također komercijalizirana. Autorima, me-đutim, treba omogućiti da - na vlastiti trošak - objavljuju i one svoje radove koji ne obećavaju profit.
(8) Ponuda, pravedna raspodjela i koordinacija javnih službi također zah-tijevaju aktivnost države.
(9) Konačno, Russel uzroke modernih ratova vidi prvenstveno u želji za profitom, te predlaže da se taj uzrok ukloni državnim (vladinim) planiranjem privrednih djelatnosti.
Russellova prognoza da će boljševizam propasti zbog svog nasilništva i privredne nekompetentnosti u međuvremenu se obistinila. Današnje stanje u svijetu potvrđuje i njegovu tvrdnju da je socijalizam neostvariv dok god mu se opiru SAD. Međutim, propali su i pokušaji umjerenijih i racionalnijih metoda državnog planiranja, kao i samoupravljanje u socijalističkoj Jugoslaviji. Neke od ovih neuspjeha je moguće pripisati siromaštvu i niskom nivou kulture u zemljama u kojima su takvi pokušaji poduzeti, ali propali su i pokušaji jačanja državen kontrole nad privredom u nekim bogatim, industrijaliziranim zapad-nim zemljama. Danas, na početku 21. stoljeća, u mnogim je zemljama stanov-ništvo visoko obrazovano i profesionalno kvalificirano, a društveni proizvod po stanovniku visok, pa ipak u njima gotovo nitko ne pomišlja na uvođenje socijalizma. Jesu li razlog tome loša iskustva sa u međuvremenu propalim "realno egzistirajućim socijalizmom" ili globalna kapitalistička konkurencija?
U Russellovoj argumentaciji postoji i jedan drugi problem. Ona je, naime, barem mjestimično, utilitaristička i utoliko cinična. Utilitarizam, naime, ne isključuje da se u ime "najvećeg mogućeg dobra za najveći mogući broj ljudi" nekima, iako nisu ništa skrivili, nanese i veliko zlo. Russell se u više navrata pita "isplate" li se žrtve koje zahtijeva uvođenje socijalizma, tj. argumentira utilitaristički kao i mnogi socijalistički revolucionari. Međutim, suvremene teorije pravednosti, utemeljene na primatu prava i sloboda svakog pojedinca, isključuju ovakav utilitarizam: čak i da je "bolja budućnost" izvjesna, tj. da je moguće dokazati da će neki projekt društvenih promjena, koji zahtijeva nano-šenje zla nevinim pojedincima, većini donijeti daleko veće dobro, takav projekt nije moguće legitimirati, jer je nespojiv s poštovanjem ljudskih sloboda i prava kao suvremenog normativnog apsolutuma.
Može se, dakle, zaključiti da država u prilog socijalizma može učiniti prilično malo: ona ne smije postati jednopartijska dik-tatura, ne smije uvesti ekonomsko planiranje, ne smije kršiti individualna prava, ne smije se izolirati od okolnog svijeta itd. Preostaje joj samo da osigurava poštovanje ljudskih sloboda i prava, da potiče privredu indirektnim mjerama ekonomske politike u mjeri u kojoj joj to dopušta ekonomska globalizacija, i da se brine za mak-simiranje i jednakost šansi svih svojih građana preraspodjelom u skladu s ovom ili onom teorijom pravednosti.
Za uspostavljanje socijalističkih odnosa se, dakle, moraju pobrinuti sami građani: oni mogu nastojati da u njihovim za-jednicama i organizacijama bude čim manje ugnjetavanja, da potaknuti svojim moralnim uvjerenjima pritječu u pomoć slabima i ugroženima, da dogovorno upravljaju svojim poslovima, da racionalno surađuju na radnom mjestu, da se brinu za pravednu, po moguć-nosti egalitarnu raspodjelu materijalnih dobara kako uz pomoć, tako i neza-visno od državnih mehanizama preraspodjele, da se brinu da se nitko ne osjeti suvišnim ili čak izopćenim iz društva, što država i uz najviše mirovine i soci-jalne pomoći ne može osigurati, da se prema svima ponašaju s poštovanjem i simpatijom itd. Nije teško vidjeti da kombinacija ovih elemenata neminovno rezultira u nekom obliku "samoupravljanja" na mik-ronivou. Pitanje pak da li, kada, i na temelju kojih kriterija društvo konstituirano u skladu s ovim zah-tjevima treba smatrati "so-cijalističkim", za sada može ostati otvoreno.

DOME, SLATKI DOME
(otvoreno pismo predsjedniku
Republike Stipi Mesiću)

Gospodine predsjedniče,
Obraćam Vam se kao žena, majka, kršćanka, pjesnikinja, partizanka, antifašistkinja i Srpkinja za što ni-sam ni kriva ni dužna. Preko Vas testiram da li je etničko porijeklo kobno.
Rođena sam 1920. u Vrginmostu, sada Gvozdu. To je najveći toponim prenominiran u Republici Hrvatskoj. Dokidanjem zavičaja, dokinuti su svi identiteti.
Iz navedenog vidite da sam u dubokoj starosti, također ni kriva ni dužna. Jer nitko ne naručuje mje-sto, vrijeme i etnicitet pri dolasku na ovaj svijet. Us-put na-pominjem da je i Vama starost jedina sigurna budućnost, jer mladi niste umrli. Nek vam bude sretno!
Rođena sam u otetom zavičaju, s kojim se his-torija poigravala do zatiranja toponomastike i ono-mastike. Ja sam obezdomljena iz stana u koji je ulo-ženo preko 70 godišnjih doprinosa radnog staža, u koji su investirana materijalna i duhovna dobra, uspomene i sjećanja i sva nadanja topline doma. Sintagme "dome, slatki moj dome", "moja kućica, moja slobodica", "svud je poći, al je doma doći" za mene ne važe kao za tisuće drugih iz nove socijalne kategorije ovih prostora "izbjeglica".
U mojem domu je izbjeglica žrtva iste matrice rata iz Banja Luke. Pred zakonom ipak nismo ravnopravni. Ona je zaštićena, a mene treba "zbrinuti". Kako, gdje i na koji način? Da li da se uselim u Vaše odaje? Usput pitam Vas zbog negacije starosti jesu li ostarjeli ljudi?
Ja se, gospodine, nisam ogriješila ni o jednu zakonsku ni moralnu normu društva. Zar je politika i država iznad života i smrti nevinih?
Razumijem žrtve iste matrice rata, ali ne ra-zu-mijem prednost nad vlasništvom stana, stvari, us-po-mena i sje-ća-nja. Žrtva to ne bi mogla ostvariti bez državnih sub-vencija. Je li dio mog minulog rada po-rod, pisanje, ro-mani i pjesme štetan, strateški opasan tako da budem drakonski kažnjena oti-ma-činom prava na pretpostavku života.
Rađala sam, sahranjivala i vlastite sinove, pre-živ-jela nekoliko ratova, hrvala se pisanjem kao "bok-som najteže kategorije". Što još tražite od mene da me kom-pletno ponizite i porazite? Ne zanima mene stanarsko pravo kao "komunistička iz-mi-šljo-tina" nego moje pravo da stanujem kao i drugi ljudi. Od špiljskog čovjeka stan je pretpostavka življenja.
Ovo pismo pored Vas, gospodine predsjedniče, upu-ćujem predsjedniku Vlade, županu, načelniku općine, predsjedniku konferencije, komisiji za stam-bena pitanja. Njegov prijevod upućujem Europskoj uniji i gospodinu Romanu Prodiju. Jer, spoznala sam da se namnožilo predsjednika povezanih sa sudbinom moga stana.
U znak poštovanja, da ostanete i moj pred-sjed-nik
Ljubica Bekić
Gvozd (Vrginmost)