Pred nove izbore važno je znati kakvim strankama ras-po-lažemo, da bismo mogli ispravno glasati iduće godine. U ovom osvrtu riječ je samo o važnijim strankama.
U hrvatskoj politici riječi imaju drugo značenje nego u rječniku ili povijesti. Nacionalizam znači šovinizam i ksenofobiju; pravo-suđe se ne zasniva na pravdi i istini već na kojekakvim začko-ljicama, a ranije i na političkim pritiscima; političke stranke djeluju drugačije no što im ime kaže; ustaše nisu fašisti, iako su se sami tako nazivali; demokracija je u stvari partitokracija (što je prava demokracija obradio sam u knjizi Kakva nam država treba); podržavljenje se u zakonu propagira kao privatizacija; privatno se izjednačuje s državnim i obratno; restauracija grabežnog kapi-talizma iz vremena kraljevine Jugoslavije naziva se tranzicijom. To mijenjanje značenja stvara veliku konfuziju kod običnih građana. Oni obično reagiraju tvrdnjom: "svi su isti" (i nacional-isti i faš-isti), ali svi nisu isti.
A kakve su u stvari političke stranke?
Politički život ima najmanje dvije, ali i više dimenzija. I o tome sam pisao na drugom mjestu, ali u praksi se obično uzima prava linija: lijevo - sredina - desno. Iz praktičkih razloga i ja ću se toga držati.

LJEVICA
Socijalnodemokratska unija je jedna od rijetkih stranaka gdje ime odgovara sadržaju. Pojavom Tuđmanovog režima došlo je do znatnog pomaka političkog spektra u desno. Zato je osnovan SDU, gdje "unija" znači okupljanje lijevo orijentiranih pojedinaca. Prema tome, SDU je lijeva (socijalistička) stranka. Kao takva, još 1992. godine, na izborima nije imala nikakvih problema s nacionalnim manjinama: na izbornoj listi SDU bilo je više kandidata iz reda nacionalnih manjina nego kod svih 15 stranaka koje su učestvovale na izborima (to u stvari nije bilo teško, jer HDZ i druge šovinističke stranke nisu imale nikoga). Ekstremna ljevica u Hrvatskoj ne postoji. Nakon nekoliko godina osnovana je Socijalistička radnička partija. SDU i SRP imaju praktički identičan program. Pred-stavljaju autentične socijalističke stranke s dvije značajne inovacije: (1) eliminiraju državu iz privrede koja se zasniva na tržištu do-punjenim planiranjem i tako postiže najvišu moguću stopu razvoja uz punu zaposlenost; (2) zalažu se za punu demokraciju (a ne samo za parcijalnu), tj. za proširenje tradicionalne političke i socijalne demokracije ekonomskom demokracijom (samo-upra-vlja-njem). Obje stranke polučile su neke rezultate na lokalnim izborima, SDU je neko vrijeme imala i jednog zastupnika u Saboru, ali je karakteristično da su te dvije stranke još uvijek male. Djelomično - a možda i uglavnom - jer ih mediji ne spominju, pa građani za njih i ne znaju. Dok Đapića i Šeksa i druge desničare stalno gledamo na državnoj televiziji, ove se dvije stranke ne spominju. To, naravno, nije demokratski; ali to je hrvatska stvarnost. Građani nisu u mogućnosti da dobiju pune i prave informacije.

LIJEVI CENTAR
Tu spadaju tri parlamentarne stranke koje, sudeći po imenu, nikad ne bismo smatrali lijevim.
Hrvatska narodna stranka obnavlja po imenu Ilirsku narodnu stranku, osnovanu u prvoj polovini XIX. stoljeća. Od raskola 1863. godine zove se Narodna liberalna stranka, u čijem je vodstvu Josip Juraj Strossmayer. Među ostalim, on je 1861. godine pokrenuo u Hrvatskom saboru osnivanje Jugoslavenskog sveučilišta u Zagrebu kao preduvjeta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Htio je Hrvatsku učiniti južnoslavenskom Toskanom, kulturnim žarištem za čitav slavenski jug. U današnjim prilikama to bi bilo kao kulturna inicijativa za balkansku ekonomsku integraciju. No ništa od toga se ne zapaža u današnjem HNS-u. U novom raskolu nastala je Neodvisna narodna stranka.
Za HNS se zna mnogo više nego za SDU i SRP, ali je svejedno relativno mala. No dala je predsjednika republike i jednog mini-stra. Stranka ima trezvene moderne poglede na društvene pro-bleme i to joj donosi najviše kritike u Saboru od desničara.
Liberalna stranka nastala je odvajanjem grupe Vlade Gotovca od HSLS-a. Liberali nemaju tradiciju u Hrvatskoj, pa nije vjerojatno da će se ova mala stranka održati. Vjerojatnije je da će se spojiti s nekom srodnom strankom liberalno-lijeve orijentacije.
Istarski demokratski sabor je mala stranka jer Istra ima malo stanovnika, a to je regionalna stranka. Istra je najrazvijenija regija Hrvatske, pa je prirodno da je IDS lijevo orijentiran.

DESNI CENTAR
Socijaldemokratska partija je naslijedila Stranku demokratskih promjena, a ova je nasljednik Saveza komunista Hrvatske. Prema tome, porijeklo je lijevo, ali to ta stranka više nije. Poslije 1990. godine predsjednik stranke se upustio u kolaboraciju s Tuđ-manovim režimom i skrenuo u desno. Stranku su počeli napuštati viđeni intelektualci. Danas je to vodeća stranka u Saboru, ali ima problema s popunjavanjem mjesta u vladi stručnim ljudima. SKH je bila vladajuća stranka, pa je nakon 1990. godine jedan dio članova (karijeristi) prešao u novu vladajuću stranku, HDZ. Imam utisak da je i danas veći dio članova SDP-a lijevo orijentiran. Ako je to točno i ako vodstvo ne promijeni kurs, mogu se očekivati lomovi i odlazak članova u autentične lijeve stranke.
Karakteristično je za autentičnu lijevu stranku socijalna osjet-ljivost, ujednačena raspodjela dohotka (danas su ekstremni rasponi u dohotku pojedinaca povećani deset puta prema neka-dašnjim, a stotine hiljada hrvatskih građana živi u velikoj bijedi); sprečavanje društvenog raslojavanja, puna zaposlenost, ostva-ri-vanje brzog privrednog razvoja, beskompromisnost (a ne opor-tunizam) u principijelnim stvarima, participacija radnika u odlučivanju, široka demokracija unutar stranke i u političkom životu općenito. Vidi se da SDP nema te karakteristike. Stoga česta kritika u javnosti da je to lijeva stranka, nezaslužena je i bes-pred-met-na. Desne socijaldemokratske stranke su rijetke, ali ne i nepoznate. Primjeri su Janšini socijaldemokrati u Sloveniji, desni socijaldemokrati u Portugalu, bivši desni socijaldemokrati u Italiji i sada SDP u Hrvatskoj.
U SDP su imali povjerenje hrvatski Srbi i tako je stranka mogla utjecati na smirivanje ustanka u Krajini (kao što je to uradio KPH u Na-rod-no-oslo-bodi-lačkoj borbi). No stranka ih je iz-ne-vjerila kolaboriranjem s nacional-šo-vinističkim režimom. Kad danas raz-govarate s hrvatskim Srbima, oni će reći da ih je SDP izdao (ja bar nisam našao neki izuzetak).
Hrvatska seljačka stranka je još nešto desnija nego SDP i ujedno je iznevjerila svog osnivača, Stjepana Radića. Na nedavnom protivljenju kandi-daturi profesora Budaka za mi-nistra iz kle-ri-kalnih razloga, pred-sjednik stranke je pokazao da po-dr-žava klerikalce. A Radić je bio pro-nonsirani antiklerikalac i smatrao je da je klerikalizam (ne religioznost, što je nešto sasvim drugo) veliko zlo za Hrvatsku. HSS se naročito ne brine za seljake, koji sva-kogodišnje protestiraju i blokiraju saobraćajnice. HSS je u vladi, ali se subvencije seljacima ne isplaćuju redovito. Kad bismo danas ušli u Evropsku uniju, seljaci bi nastradali, jer ne bi dobili subvencije kao u drugim zemljama EU, a bili bi izloženi žestokoj konkurenciji. HSS na to uopće ne reagira.

DESNICA
Hrvatsko socijalno-liberalna stranka niti je socijalna niti liberalna. Kad ju je moj znanac Slavko Goldstein osnivao, ona je trebala biti socijalna i liberalna. Kao takvu ja sam ju pozdravio na osnivačkom kongresu u ime UJDI-ja, prve nezavisne političke organizacije u Hrvatskoj. No kasnije je HSLS degenerirao, Goldstein je napustio stranku, a liberali pod vodstvom Vlade Gotovca su se odvojili. Posljednji udarac prvobitnoj stranci zadao je ove godine svojim egzibicijama i izlaskom iz vladajuće koalicije njen pred-sjed-nik, Dražen Budiša.
Hrvatska demokratska zajednica bila je kroz jedno desetljeće vladajuća stranka. Nije znala izbjeći rat (moglo bi se reći da joj je dobro došao, jer je, kao i svaki rat, razbuktao nacionalizam). Provela je tajkunsku privatizaciju (u toku rata), provela je neustavnu pretvorbu, uništila je hrvatsku privredu koja je danas ispod razine 1976. godine, povećala je nezaposlenost za stotine hiljada ljudi, međunarodno je izolirala Hrvatsku, a "duhovnom obnovom" je Hrvatsku moralno razorila, što u znatno povećanom kriminalu i pogoršanom sudstvu gra-đani sva-kodnevno osjećaju. To što se u javnosti govori o mogućoj "velikoj" koaliciji SDP i HDZ pokazuje u kojoj je mjeri SDP postao desna stranka.
Karakteristike desne stranke su konzervativnost, ksenofobija, "200 obi-telji vlada Hrvatskom", socijalna neo-sjetljivost, nacio-nalizam (u smislu šovinizma), toleriranje ekstremne ras-podjele dohotka, posebna bliskost s vlasnicima kapitala, "elastično" za-pošljavanje.
HDZ je iznjedrio četiri posebne stran-ke, osim prve (HND), jednu des-niju od druge.

EKSTREMNA DESNICA
Dok ekstremna ljevica u Hr-vat-skoj ne postoji, ekstremna desnica je za-tupljena.
Navest ću samo dvije, manje ek-stremne stranke.
Hrvatska stranka prava. U XIX. stoljeću o Starčevićevoj stranci prava novinari su iz Sabora izvještavali kao o lijevoj stranci. Kad je 1871. godine formirana Pariška komuna, jedina stranka u Hrvatskoj koja je pozdravila taj događaj bila je HSP. Današnja HSP iznevjerila je nekadašnju izvornu HSP i njenog osnivača Starčevića i otišla je u sasvim drugom smjeru. Ipak treba reći da se zapaža kako u posljednje vrijeme HSP napušta svoje krajnje desne pozicije i približava se građanskom centru.
Hrvatska kršćansko-demokratska unija ima malo veze s kršćan-stvom i demokracijom. Njen predsjednik je nacional-šovinist i seksist, što dokazuje svojim istupima u Saboru (skandal mudrac-madrac).
Iz ovog kratkog pregleda vidi se da je hrvatska politička scena sasvim nestabilna. Do sada su građani uglavnom glasali protiv (vladajuće partije), pa pojedini partijski programi nisu bili važni i partijska vodstva mogla su biti kontradiktorna. Sada ulazimo u vrijeme glasanja "za", pa program i djelatnost postaju važni. Osim toga građani su stekli nešto političkog iskustva i povlače pouke iz dosadašnjih obećanja kojima su bili prevareni. Odatle ankete pokazuju 40% neopredijeljenih. U prvoj fazi višestranačkog sistema osnovano je preko 80 stranaka i došlo je do mnogobrojnih raskola. Sada se profili stranaka polako stabiliziraju i građani polako uviđaju što zapravo hoće. Broj stranaka će se znatno smanjiti i doći će do njihovog okrupnjavanja, a građani će vršiti pritisak da se partitokracija zamijeni pravom demokracijom. Ako izbori ne budu odmah, kad bi politička inercija mogla konzervirati stare odnose, može se očekivati prestrojavanje.

Napomena: autor je hrvatski i engleski doktor znanosti i ekonomski savjetnik stranih vlada.

"NAŠE IDEJE NIKADA NEĆE UMRIJETI"
Jasna Tkalec

"Naše ideje nikada neće um-rijeti", rekao je jednom Pietro Nenni, legendarni talijanski so-cijalist. Ostvarivat će ih ili se za njih boriti "neki drugi klinci". Kad je u Francuskoj nedavno propala socijalistička vlada s lijevom koalicijom, u kojoj su bili i komunisti, netko je pri-mijetio, da je to već šesta vlada ljevice u Evropi, koja pada na izbornom ispitu. Pored sve kre-štave vike oko opasnosti od fa-šistoidnog Le Pena, hladne ana-lize su pokazale da nije na-pre-dovao Le Pen, već da je propao Jospin! Na izborima godine 1995. Lionel Jospin imao je 7.098.191 glas ili 23,30% glasova, a Jean Marie Le Pen 4.571.138 ili 15% glasova. Na izborima 2002. Le Pen je dobio 4.804.713 ili 16,86% glasova, a Jospin 4.616.113 ili 16,18% glasova. Kako se vidi, razlika u glasovima nije toliko povoljna za krajnju desnicu, koliko ne-povoljna po socijaliste. Broj pristaša Le Pena i njegove Nacionalne fronte povećao se za svega 230.000 glasova. Veliko iznenađenje predstavljaju tri trockističke krajnje lijeve partije, koje su, sve tri zajedno, dobile 10,4% glasova. Pravi kvalitativni skok napravila je, dakle, ne desnica, već "eks-trem-na ljevica", koja je od izbora 1995. porasla sa 5,3% na 10,4% dok su komunisti Roberta Hue pali sa 8,6% na 3,4%. Što se ustvari dogodilo? "Mutirani" komunisti Huea sasvim su izgubili izborni oslonac, dok napreduju tri trockističke partije: Radnička borba Arlette Leguiller - 5,7% glasova, Komunistički revolucionarni savez Oliviera Besancena - 4,2% glasova, te Radnička partija Daniela Glucksteinsa - 0,5% glasova. Broj glasača "ekstremne ljevice" iznosi 1.350.000. Otkuda tolika opčinjenost ličnošću Lava Trockog više od šezdeset godina nakon njegove tragične smrti u Meksiku? Čiji su to glasovi? Uglavnom glasovi mladih i glasovi intelektualaca. Jedan broj komunista kao i većina socijalista nisu izišli na glasanje. U najboljem slučaju, ako su i glasali, dali su glasove nekim manjim partijama, kao što su zeleni i sl. I tako pade ljevica s vlasti u Francuskoj, nakon što se strmoglavila u Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Austriji i Danskoj... A jedino se nedavno jedva provukla na izborima u Njemačkoj, zahvaljujući koaliciji sa zelenima. Ljevica u Evropi pada s vlasti kao zrela kruška, jer je razočarala vlastite birače. Ona ne samo da je vodila proameričku, odnosno libe-ris-tič-ku politiku, već je nastavila s divljim priva-tizacijama i s "mršav-ljenjem" poduzeća - znači otpuštanjem zaposlenih, nastavila s porastom nesigurnosti za radno mjesto, penziju i usluge zdrav-stve-nog osiguranja te besplatnog dobivanja lijekova, a javila se i nesigurnost na ulicama, kao posljedica armija nezaposlenih, koje harače siromašnim četvrtima, da dođu na bilo koji način do novca ili do provoda te strah od imigranata, koji navaljuju na zemlje svojih nekadašnjih kolonizatora. Osim toga, postoji i strepnja od trajne ratne avanture u koje zemlje Atlanskog pakta neprestano bivaju uvlačene od SAD-a. Upravo se priprema napad SAD na Irak, a u kojem će Evropa, i pored svih kolebanja, stati uz svog prekooceanskog tutora. Pokušaj stvaranja makar i kapitalističke i imperijalističke Evrope, ali nezavisne od SAD-a, ometan je na svakom koraku.
I ovaj, šesti po redu, izborni poraz ljevice u Evropi treba gledati u internacionalnom kontekstu, te u okviru odnosa klasnih snaga, koje u proteklom deceniju, od pada SSSR-a nisu povoljne za progresivni front - za radničke i oslobodilačke pokrete.
Nepovoljno strateško okruženje dovelo je do drastičnog pogoršanja općih uvjeta djelovanja i borbe radničkih, odnosno oslobodilačkih pokreta. Sve to govori samo o onom što postaje jasno, kad se uzme u obzir cijela situacija u svijetu: došlo je do bitnih promjena u sferi rada i proizvodnje. Te i takve promjene zahtijevaju drugačiju organizaciju radničke i političke borbe, koja je još u procesu stvaranja, in statu nascendi, kao što su i sami subjekti te borbe u procesu autoprepoznavanja. Za takozvane atipične poslove, koji su danas umnogostručeni i obavljaju ih milijuni ljudi, sigurno je, da ništa nije sigurno. Jasno je da će se ti i takvi radnici boriti za minimum socijalne sigurnosti. A kako su oni "migranti", to jest rade - ponekad - ne samo u više (ev-rop-skih) zemalja, već čak i na više kontinenata, stare, klasične radničke organizacije teritori-jal-nog i nacionalnog tipa ne mogu zadovoljiti zahtjeve takvih radnika. To ne znači da se radničke, sindikalne i lijeve političke aktivnosti i dalje ne usmjeruju prema odnosima rada. Štoviše, odnosi rada protežu se na sve društvene odnose, jer su se oblici rada promijenili i "prelili" u sve društvene odnose. A to je otprilike ono, što tvrde Negri i Hardt, i u tome se nisu prevarili.
Drugo, komunističke partije sa demokratskim centra-liz-mom i teritorijalno razuđenom organizacijom nema i neće više nikad imati onu historijsku ulogu, koju su imale u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. To su bile masovne partije, izišle iz pokreta otpora, pobjedonosne partije, koje je rodila i učinila masovnima rezistencija, partizanski pokreti u kojima je tešku borbu, s velikim žrtvama, borbu protiv fašizma, predvodila (od Grčke, preko Jugoslavije i nekih zemalja centralne Evrope, do Italije i Francuske) - komunistička partija, organizirana po sovjetskom modelu. Ista ta komunistička partija bila je okosnica u španjol-skom građan-skom ratu i u internacionalnim brigadama. Nju su nadahnjivale velike ideje i vodili veliki ljudi. Sposobna da okupi mase, ona je stvarala vođe, koji su umjeli da odgovore historijskim izazovima. Popularnost njenih vođa, Tita, Togliattija, Torreza bila je izvan svake sumnje, ogromna. Te su partije napravile velika djela, ali i velike greške. Koje? Između ostalog, vertikalno vršenje vlasti - od baze prema vrhu - bez odgovornosti vrha vlastitoj bazi te bez utjecaja ove posljednje na vrh vlasti. Tako je vlast u pred-stav-nič-kim i izvršnim tijelima postala odvojena od masa, postala mono-polizirana, isuviše lična, personalizirana (u liku vođe), pa se čak i sklerotizirala i istrulila u zemljama jednopartijskog sistema.
No, ni buržoaska višepartijnost nije nikakav garant demo-kracije. Sve se češće govori i piše o defektu ili ugušenju demo-kracije. U tim zemljama sve više prevladava tako zvana "bipolarna logika", odnosno sve se događa u ograđenim područ-ji-ma. Postoje utvrđeni zabrani u kojima se natječu dva toka, dva prava mišljenja, odnosno dva kursa političkog razmišljanja zavisno od političkih i ekonomskih interesa date sredine. Tako su u zapadnoj Evropi masovne stranke postepeno pretvorene u izborne mašine, te je njihov politički zadatak, da stvore odnosno potvrde izborni konsenzus post facto, da općim izborima potvrde politike i politička uvjerenja i opredjeljenja, koja su već prije bila odlučena, na drugom mjestu (odnosno diktirana ili zahtijevana od preko-mor-skih gospodara).
Uporedo s takvom upotrebom političkih stranaka raste i odustajanje od izbora sve većeg i većeg broja glasača. Tako je na administrativne izbore prije godinu dana u Velikoj Britaniji, zemlji najstarije i, kažu, najpotpunije demo-kra-cije, od izbora odustalo čak 74% birača! Istovremeno se izbori pretvaraju u veliku predstavu, orkestriranu neopisivom galamom medija i svih drugih oblika propagande, veoma personaliziran spektakl, u kojem sve više uzimaju učešća, osim političara, stručnjaci šou biznisa, pjevači, glumci, pisci, pa čak i filmske dive... Izbori više ne znače pri-padanje velikim idejama ili politički suprot-stav-lje-nim principima - ne, njih se dobiva na umjesno pobuđene simpatije, uloženi novac, izborna obećanja ili razgranate veze u lokalnoj upravi ili na povezanost s moćnim imenima ekonomskog života zemlje. Izbori nisu više rezultat istinskih političkih opre-dje-ljenja ljudi, već rezultat vještine i novca bačenog na tezulju izborne mašinerije. A središnji životni problemi velike većine ljudi ostaju i dalje neriješeni, bez obzira na izborne pobjede ili gubitke. Da bi još više obmanuli ljude i natjerali ih na pozitivan odnos prema organizaciji društva, govore im o modelu društva, koji razlikuje civilno društvo od političkog društva, modelu koji čini razliku između građanskih, civilnih prava i političkog (odnosno buržoaskog) društva, odnosno čini razliku između građanina i buržuja, a baš je ta razlika, ta dvojnost, prerogativa kapitalističkog sistema i njegove dvostruke mjere. Takve razlike ne mogu ni praviti ni priznavati ni ljevičarski pokreti, ni one ideologije koje žele obrnuti odnose u društvu - odnosno srušiti i dualističke odnose između upravljača i uprav-ljanih, rukovodilaca i rukovo-đe-nih, elita i masa, izrabljivača i izrabljivanih...
A da bi se to postiglo, ostaje još uvijek centralno pitanje - pitanje rada. A to znači, da središnju važnost ima, kao i uvijek i svagdje, konflikt između rada i kapitala - rada kao čitavog svijeta rada, počevši od uobičajenih shvaćanja rada u tvornici do svih mogućih oblika zapošljavanja, podzapošljavanja i poluza-poš-lja-va-nja, zapošljavanja na crno sve do nezapošljavanja, koje za sobom nosi suvremeni kapitalistički odnosno postindustrijski razvitak. Jasno je da protagonisti os-lobođenja od novih rop-sta-va, novi subjekti borbi, nisu i ne mogu biti jedino rad-nici za strojevima, koje je desetkovala koliko upo-tre-ba novih tehnologija u "omr--ša-vjelim" tvornicama, to-li-ko i prenošenje čitavih pos-trojenja u zemlje "trećeg svijeta", već mase, koje se bore za život i preživljavanje u svijetu srušenih i ispre-miješanih granica. I u naj-zaostalijoj od zemalja trećeg svijeta postoji kakav takav prvi i drugi svijet, plutokratske ili intelektualne elite, kao što i u najrazvijenijim zemljama svijeta postoje oceani gole bijede i neznanja. Samo u SAD oko 40 milijuna ljudi žive ispod praga siromaštva! A nova se mnoštva tiskaju na svim kontinentima i dižu vlastiti glas protiv gladi, bijede, izra-bljivanja, ratova. Masovne partije silaze s pozor-nice, ali isto tako i sve parlamentarne igre postaju sasvim neza-nimljive.
Pad lijevih vlada u Evropi, i pored nesumnjivih šteta, koje pričinjaju desničari na komandnim pozicijama, i nije onakva tragedija, kakva bi bila, da su te vlade doista vodile politiku ljevice. Ali one te politike nisu vodile, jer i nisu bile istinska ljevica. Vodile su neoliberističku politiku privatizacija i ukidanja socijalnih prava, kako bi se "smanjili rashodi države", odnosno ona postala laka igračka u rukama krupnih financijskih i industrijskih interesa međunarodnih kapitalista.
Nosioci tog otpora - kako i kada, pokazat će historija - srušit će Velikog Moloha - kapital, jer se njegov mehanizam već kvari i škripi i to u samom srcu kapitalizma. Komunisti ne treba da se žaloste ili budu ogorčeni, što će taj historijski zadatak odigrati mnoštva daleko šira i veća od onih vođenih komunističkim partijama. Usprkos previda i grešaka, Negri i Hardt u ponečemu imaju pravo. Svijet je internacionaliziran i globaliziran i takav je postao i rad i borba oko rada i (radnih) odnosa strukturira se drugačije. Nacionalne su granice srušene, pa je i radnička borba danas doista internacionalna i globalna. Komunisti su oni koji su obavili i još uvijek obavljaju važan društveni posao. U močvarama beznađa, u šumama mraka oni daju kinin, oni liječe ljude od smrtonosne malarije. Ne može se sumnjati u plemenitost i neophodnost tog posla. Ali spas će biti pronađen samo kad se izađe iz šuma mraka, kad močvare budu isušene, kad ne bude više baruština! Kad besmislena igra izborne demokracije, uz sve manji broj učesnika, bude zamijenjena pravom na upravljanje najspo-sob-nijih i najtalentiranijih - bez privilegija i bez nasilja. Danas, svedeni na ono što jesu, taj historijski zadatak nadmašuje snage i komunističkih i još prije (većinom izdajničkih) socijalističkih partija. Njega će obaviti novi historijski subjekti. A do tada možemo kazati kao i talijanska antifašistička pjesma: Zbog tvoje gnusne laži, republiko buržuja, sramni ti nosiš žig.

IN MEMORIAM: SILVIJE BOMBARDELLI - SANJAR I BUNTOVNIK

U Splitu je u 86. godini umro kom-pozitor i dirigent Silvije Bom-bardelli. Bio je jedan od naj-po-zna-tijih hrvatskih umjetnika i or-ga-ni-zatora kazališnog života, vođen odu-vijek i dosljedno lijevom ori-jen-tacijom vlastita svjetonazora.
Bio je član Savjeta Socija-lističke radničke partije.
Završivši gimnaziju u Splitu, gdje je već učio violinu i kom-poziciju, odlazi u Beograd na nastavak stu-dija muzike, da bi kasnije dirigirao u RKUD Abra-šević, nastupao u or-kestru Radio Beograda, predavao teoretske predmete na Muzičkoj ško-li Stan-ković te u sezonama 1939.-1940. dirigirao u operi Novog Sada.
Kapitulacijom Jugoslavije vraća se u okupirani Split, gdje se pri-klju-čuje antifašističkom otporu, te 1942. odlazi u partizane. Pod kraj rata osniva Ka-zalište narodnog os-lobođenja Dalmacije u Splitu s dramskom, opernom i baletnom sekcijom te velikim pjevačkim i govornim zborom izuzetnog kva-liteta, kojim će na velikoj turneji obići sve veće gradove oslobođene zemlje i uspješno se predstaviti kulturnoj javnosti. Preuzima dužnost direktora Opere i neko vrijeme in-ten-danta Kazališta, a uz to je i dirigent Filharmonije, nas-tavnik i zborovođa.
U prvim poslijeratnim godinama općeg narodnog zanosa na obnovi i izgra-dnji opustošene zemlje, Bombardelli pridonosi snažnom razvitku kulture: narodu pruža obilje pjevačkih i govor-nih zborskih nastupa, koncerata i plesnih priredaba, redovito se izvode opere: široka publika ispunjava kazalište do posljednjeg mjesta, upoznaje i s ljubavlju prihvaća Verdija, Puccinija, Do-nizettija, nastupa folklor, pjevaju klape... slavi se pobjeda žiota sa žarkom vjerom u budućnost - sve to pod rukom Maestra koji naglo izrasta u jednu od prvih ličnosti Marulićeva grada.
U vremenu 1949.-53. dirigent je Državnog simfonijskog or-kes-tra u Zag-rebu, a od 1953. ponovo u Splitu intendant Narodnog kazališta te dirigent i direktor Opere. Inicijator je i organizator Splitskih ljetnih priredaba (kasnije Splitsko ljeto), koje su počele 1954. Napisao je mnogo orkestralnih, ko-mor-nih, klavirskih, vokalnih i muzičko-scenskih djela, među kojima su naj-po-znatija Simfonijska poema, Plameni vjetar, opera Adam i Eva, baleti Grob u žitu i Stranac, zborske partizanske pjesme Oj, Mosore... i mnoge druge. Bom-bardellijeve skladbe karakteriziraju impresivni, često atonalni i veoma zvučni muzički sklopovi postignuti limenim dionicama i udaraljkama, iz njegove muzike kliktala je ili ječala misao i magnetska snaga umjetnosti.
Silvije Bombardelli bio je veoma zanimljiva ličnost, čovjek visokog inte-lekta i jakog kreativnog potencijala, teoretik, praktičar i publicist koji je svo-jom osobnošću obilježio poslijeratne decenije splitske i hrvatske glazbene i kazališne kulture. Veliki poštovalac Krleže, pripadao je tzv. građanskoj lijevoj inteligenciji na svoj poseban način: strastveni ljevičar i marksist, ali uvijek samostalan i praktično odmaknut od KP, smatrajući je birokratskim strojem bez životvornog impulsa, a koji će se radije obračunavati sa istinskim ljevi-čarima u vlastitom krilu ili s onima izvana (Praxis) koji "talasaju i kvare uži-vanja u ljepotama vlasti, nego se osvrtati na balkanoidnu desnicu koja natapa društvo defetizmom i sterilizmom svaku strategiju" - govorio je.
Njegova latentna pobuna nije zazivala dogmu i čvrstu ruku, nego se pro-tivila ustajalosti i sklerozi revolucionarnog toka, kojemu je nedostajalo vizio-narstva, svako-dnevne provjere i stvaralaštva. Jer i za drugove je (čast izu-zecima!) općenito vrijedila ona "država, to sam ja!" - pa su neizbježno "Po-bjednici pobijedili Pobjedu", kako to S. Šnajder voli citirati Nietzschea. Ho-mersku veličinu NOB-a proćerdala je glupost i karijerizmi sitnih ljudi na viso-kim funkcijama. Oni su izlegli Miloševića i Tuđmana, kojem su dali pasoš da dovede Šuška. I danas smo tu gdje jesmo i tako nam je kako nam je. S Račanom koji će svoje velebno djelo završiti u koaliciji sa HDZ-om.
Veliki sanjar i zanesenjak Silvije Bombardelli otišao je u partizane sa vio-linom pod rukom zajedno sa istim takvim zanese-njakom, najboljim prijateljem Feđom Čatipovićem, koji je uzeo sobom violončelo. Išli su s grupo mnovih boraca. S kratkim odmorom u Muću hodali su neprestano do planine Svilaje. S tigli su, sjeli na dva kamena i počeli svirati. Pozdravljali su slobodu održavajući razdragano svoj prvi koncert ispunjen uzbudljivim slutnjama novoga. Zbog takvih Revolucija nije smjela propasti. Jer dali su sve - Feđu su uskoro ubili četnici, a Silvije je nastavio, praćen Nazorovim sablastima, po šumama i go-rama... Opet sa sanjarima oko sebe. Bili su to glazbari iz Žrnovnice kod Splita. Pobjegli su "u šumu" sa svim instrumentima, kao uostalom i tri preostale limene glazbe iz splitske općine. Gdje je toga još po svijetu bilo?
Na čelu limene glazbe, po vrletima i gudurama, kojoj su na suncu bljeskali instrumenti i privlačili avione, a kojom su noću zbunjivani i zastrašivani ne-prijatelji, kojom se trijumfalno ulazilo u oslobođena sela i gradove, kojom se u predasima borbi i marševa uzdizao duh i moral boraca - kakav bi se film mogao napraviti! - Bombardelli je uzduž i poprijeko pregazio čitavu zemlju, Neretvu, Sutjesku i ofenzive, prošao sve užase i strahote parti-zanskog ratovanja, te bio jedan od onih Fenomena koji su sve to preživjeli.
Dok su drugi sumanuto klali i palili sela, on je u prostorima gdje samo zvjerad traje svjedočio humanu volju NOB-e - bio je u jednoj od onih više od 600 Ťkulturno-prosvjetnih grupať koje su djelovale na oslobođenom teritoriju i u partizanskim jedinicama hrvatskih korpusa.
Godine 1943., poslije jedne priredbe u privremeno oslobođenoj Foči, iz-bila je oštra prepirka između zborovođe i kapelnika Silvija Bombardellija i Milo-vana Đilasa, koji se tu zatekao zajedno sa Radovanom Zogovićem. Izne-nađeni modernim muzičkim for-ma-ma u interpretaciji narodskih i partizanskih mo-tiva, maestra su proglasili buržoaskim formalistom. Bio je to svojevrsni nas-tavak Ťobračuna na ljeviciť, ali i otvaranje rasjeda između Bombardellija i Partije koji nikada neće biti premošten.
Evo nekih sjećanja iz njegove knjige EKSTEMPORE:
Četvrta njemačka ofenziva.
Prenj.
Cijelu noć se uspinjalo, cijelu noć su kolone posrtale, a bolesni ječali... četiri tisuće ranjenika iznijeli su umorni i pregladnjeli Dalmatinci na svojim leđima.
A izjutra: zaleđen, klizav snijeg i štuke!
... raskidani konji,
... nosila,
... ruke.
- - -
Povlačenje... Oj! Durmitore! Durmitore - visoka planino!
Pamtite li, drugovi, kako je Sutjeska one noći zlokobno šumila...
Kako smo kroz Zelengoru, zelenu grizli bukovu koru...
Kako su tulile sirene Göringovih štuka...
Sjećate li se bitke na Barama... mrtvog komandanta.
Strašnih noćnih tišina kada se naša kolona provlačila, a nad glavama zavijale mine njemačkh bacača i padale duboko negdje u ponore...
Javlja li vam se još u snu, drugovi, onaj poznati glas: Gasite vatre!
Trgnete li se još kada čujete riječ: Pokret!
- - -
Prolazi zima.
Početkom proljeća naša četa sudjeluje u akcijama kod Pod-gorice. Do-bi-jamo za-datak da likvidiramo neprijateljske bunkere na jednoj čuki. Zadatak je uspješno izvršen, ali smo izgubili druga Milu Roguljića iz Žrnovnice.
- - -
To je bio Silvije Bombardelli. Odredili su ga mladenački ideali i Narod-nooslobodilačka borba. Vjerovao je da njeni danteovski krugovi patnje vode na cvjetne livade iz najljepših snova. Ni u bunilu nije pomislio da bi se tekovine mogle proigrati. A kada su se snovi srušili, doživio je to kao trijumf pakla. Bio je potresen ali i ogorčen, prevaren. Iznova, iznova, sve ispočetka! - govorio je ne predavajući se i sa svojim već slabim snagama pokušavao je buditi, micati, aktivirati...
Bio je borac do posljednjeg daha.
Ante Jelaska