POČETNA
NAŠ IZBOR
ARHIVA
DOKUMENTI
LINKOVI

1.-30.11.2002. 11:
-Boris Rašeta: TAKO TO RADI HTV
-NOVI PODACI O UBIJENIMA I NEKI ISPRAVCI

1.-30.9.2002. 9:
-ŠTO SE DOGODILO U MEDAČKOM DŽEPU?

1.-31.8.2002. 8:
-IVANU BOBETKU MORA SE ISPLATITI I 26.200 KUNA ZATEZNIH KAMATA

1.7.-31.7.2002. 7:
-ZLOČINI U SISKU KAO PARADIGMA
-UBIJENI I NESTALI

9.5.2002. - CROATIAN HELSINKI COMMITTEE FOR HUMAN RIGHTS - PRESS RELEASE OF THE COUNCIL FOR THE MEDIA
No. 4

1.05.-30.06.2002. 5/6:
-Vinko Grgurev: KAZNA LJEVIČARSKOM GLASILU I PROFIT OD DUŠEVNE BOLI

1.04.-30.04.2002. 4:
-DA LI ĆE ''HRVATSKA LJEVICA'' PREŽIVJETI BOLI JEDNOG BOJOVNIKA?

1.03.-31.3.2002. 3:
-OSAM GODINA ''HRVATSKE LJEVICE''

1.-30.11.2002. Broj 11

Tako to radi HTV
Boris Rašeta

Jedna od posljednjih Latinica (11. studenog 2002. godine) imala je vrlo zanimljiv naslov: Zločini pod okriljem rata.
Tko god je očekivao da će uz takvu najavu gledati raspravu o ratnim zločinima zbog kojih Haški sud svakodnevno pritišće vladu Ivice Račana, grdno se prevario. Latinica je ponudila nešto posve drugo: kroz nju su, kao kroz trijumfalnu kapiju, slavodobitno prodefilirala dva potencijalna osumnjičenika Haškog tribunala, jedan odvjetnik koji je svoja uvjerenja - osim onoga da je vazda korisno služiti onomu tko dobro plaća - mijenjao mnogo puta, jedan do zla boga sumnjivi autor filma o likvidaciji Mira Barešića, te dvojica bivših dužnosnika Tuđmanova represivnog aparata.
Veći dio rasprave u studiju potrošen je na prepirku o ubojstvu Mira Barešića, čovjeka koji je u Švedskoj odležao višegodišnju zatvorsku kaznu zbog ubojstva jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića 1971. godine. Notornog teroristu odvjetnik Olujić proglasio je, proverbijalnom hladnokrvnošću, hrvatskim Nelsonom Mandelom (što bi trebalo značiti da je Nelson Mandela južnoafrički Miro Barešić!?) jer, eto, obojica su bili osuđeni zbog terorizma. Da, ali Nelson Mandela nije nikoga ubio, da i ne spominjemo ritualne sadističke obrede koje je Barešić izveo nakon svog "nacionalnooslobodilačkog" čina.
U drugom dijelu emisije, onako en passant, dotaknuta su i ubojstva srpskih civila u Sisku 1991. godine. U studio je, na rezervnu poziciju, dovedena tek žena čija je kćer ubijena prije jedanaest godina; suočena, sama i nemoćna, s ljudima poput Đure Brodarca (u vrijeme ubojstva šefa sisačkog MUP-a) koji o tom ubojstvu sigurno znaju više od onoga što žele reći ali, unatoč tome, odlučnima da za jedan težak zločin pošto-poto nađu opravdanje. Niti jednog pak relevantnog gosta koji bi progovorio o zločinima u Sisku i drugim zločinima, izvedenim u doba tuđmanizma, a daleko od bojišnice, u emisiji nije bilo.
No, ostavimo po strani izbor gostiju i zapitajmo se, kakve veze s ratnim zločinima ima u ratu izvršeno ubojstvo jednog vojnika (koji je to u stvari bio samo jedan dan), čije je ime Miro Barešić? Nikakve. Kakve veza imaju ubojstva sisačkih Srba - njih više od stotinu, prema svemu što se dosad zna - sa smrću jednog teroriste? Nikakve.
I tu prestaje problem Denisa Latina, a otvara se problem Hrvatske televizije, koji traje, u kontinuitetu, već dvije godine. Uredništvo nacionalne televizije, od izbora do danas, radi kontinuirano ono što je Latin napravio jednokratno.
Nitko se, primjerice u tijelima koja kontroliraju rad televizije - Sabor i Vladu da i ne spominjemo - u ove dvije godine nije sjetio postaviti pitanje: kako to da Hrvatska televizija nije učinila nikakav napor na cjelovitom informiranju javnosti o zločinima koji su počinjeni za vrijeme domovinskog rata. O likvidacijama Srba u Vukovaru, Sisku, Gospiću i drugim gradovima nikada nije naručen, snimljen - pa logično ni prikazan - ni jedan dokumentarni film, zbog čega javnost stječe dojam da se ljudima poput Mirka Norca i Tihomira Oreškovića sudi zbog trica ili političkih hirova. Gotovo je nezamislivo da se Srbi, kao žrtve ili rodbina žrtava, pojave u informativnom programu Hrvatske televizije. Tamo se, likom i djelom, pojavljuju samo hrvatski branitelji protiv kojih su podignute optužnice, koji, u atmosferi hladne sudnice, uvijek izazivaju sućut.
Prilog Sanje Mikleušević o ubojstvima srpskih civila u Sisku 1991. godine, bunkeriran je. Prilog Zdravka Kleve o svjedočenju rodbine ubijenih gospićkih Srba, također je zabranjen. Elizabeti Penić nije potpisan putni nalog za odlazak u Beograd, gdje je trebala snimati rođake žrtava ubijenih u Medačkom džepu. Istu novinarku urednik kontakt emisija Goran Milić, u vrijeme kada je još vrijedila zamisao o putovanju u Beograd, instuira da "pitanja treba postavljati onako kako bi ih postavio svaki Hrvat". O ubojstvu 181 zarobljenog srpskog vojnika i civila u Mrkonjić Gradu 1995. godine, zbog čega je general Korade ovih dana dobio haški poziv za saslušanje "u svojstvu osumnjičenika", nije bilo ni spomena. Film Nenada Puhovskog "Paviljon 22" (o slučaju Pakračka poljana), unatoč dogovoru, nikada nije emitiran. Početkom godine zabranjena Latinica na temu deustašizacije nikad nije ugledala svjetlo dana. Filmovi Lordana Zafranovića, posebno "Testament", i dalje su u bunkeru - gdje su bili i svih ovih proteklih godina.
Općenito uzevši, takav pristup uređivanju informativnog pro-gra-ma HTV-a predstavlja trajni skandal, što ne umanjuje istinitost procjene po kojoj je aktivni govor mržnje eliminiran ili smanjen. Urednici i novinari informativnog programa su, od aktivnih boraca za "našu stvar", prešli na rezervni položaj medijskih "skupljača kestenja". Prisavska je sekcija, međutim, brojnija, opasnija i jača od Rojsova podsljemenskog zdruga. To, trajno i nepopravljivo naru-šavanje ne samo profesionalnih već i civilizacijskih vrijednosti, dostatan je razlog za odlazak cijele Ulagine ekipe s funkcija koje obnašaju. No, taj razlog nikada nitko neće spomenuti: od Banskih dvora do Prisavlja stvoren je opći konsenzus o pitanju uvjerenja kako Hrvat u vrijeme domovinskog rata nije mogao počiniti ratni zločin. A ako i jest, naciju s njim treba zabaviti, a ne informirati.
Priča o tome da Hrvat nije mogao počiniti ratni zločin, nije, dakle, privilegij samo Milana Vukovića. Načelno, takav je zločin zamisliv, ali samo kao incident. Zato mu i nije mjesto u sustavu informiranja, u informativnom programu, već u zabavnom programu, iz kojeg je Latinica izašla tek ove sezone. Denis Latin uvijek je zato kotirao kao eksces, kada bi otvarao teme ratnih zločina. Prava je istina, međutim, da je eskces informativni program i uredništvo katedrale duha; Latin samo, manje ili više vješto, obavlja svoj posao promotora infota-ina-menta, info-zabave, neobvezujuće discipline u kojoj se, o ozbiljnim stvarima, progovara bez osobite obveze prema pojmovima poput digniteta žrtve, činjenica, i sl.
Ipak, Jasna Ulaga Valić - čiji je odlazak s uredničkog mjesta, kako se čini, sve izvjesniji - neće otići zbog svih tih skandala. Nju će potjerati zbog onoga što nije skandalozno: stoga što u predizbornoj godini ne želi opsluživati izbornu kampanju SDP-a i njegovih koalicijskih partnera.
Kada bi htjela biti konzekventna, Jasna Ulaga Valić prebacila bi govor o zločinima protiv civila srpske nacionalnosti u neku prikladniju emisiju. Recimo, u Milijunaša. Pitanje za zagrijavanje moglo bi glasiti: recite nam, koliko je Srba ubijeno u Sisku? Jedan. Pedeset. Sto i više. Ni jedan.
Već vidimo nasmiješeno lice voditelja, čiji se gost preznojava, i - umjesto džokera - poziva prijatelja. Odgovor će u svakom slučaju biti točan, samo je pitanje zove li se prijatelj Đuro Brodarac ili, recimo, Stipe Šuvar.


NOVI PODACI O UBIJENIMA
I NEKI ISPRAVCI

U dossieru: zločini u Sisku, objavljenom u "Hrvatskoj ljevici" br. 7/2002. i u nastavku tog dossiera u "Hrvatskoj ljevici" br. 8/2002. iznijeti su mnogi podaci i osvijetljene mnoge činjenice o zločinima u Sisku nad civilima, mahom Srbima, a koje su počinili pojedinci i grupe u hrvatskim uniformama i u ime hrvatstva, kako su ga oni shvaćali.
Kao što smo i mi objavili, državni odvjetnik Republike Hrvatske Mladen Bajić dao je do znanja javnosti da se najzad vode predistrage, a ne znamo da li već i istrage u povodu tih zločina, samo onih kod kojih su "počinitelji poznati". Uvjereni smo, međutim, da se počinitelji ako ne svi, a ono daleko najvećeg broja tih zločina mogu, ma i sa zakašnjenjem, otkriti i da im onda treba suditi.
Na ovaj ili onaj prilog u dossieru "Hrvatske ljevice" bilo je nekih reakcija, ali se pokazalo, da se u samo nekoliko slučajeva radi o netočnim podacima ili konstatacijama. Bilo je i apriornog osporavanja cijelog dossiera, kao npr. u izjavi Gradskog odbora HDZ Siska, u napisu nekog Vrđuke iz Mošćenice ili u intervjuu izvjesnog pukovnika Orkana u "Novom sisačkom tjedniku". a što je naš list u br. 8/2002. također prenio. A onda je 7. studenog 2002. godine emi-tirana "Latinica", u koju su na upravo neshvatljiv način strpana priča o smrti u Švedskoj osuđenog teroriste Mire Barešića i priča o zločinima u Sisku. Majka ubijene 19-godišnje Ljubice Sedlar je vjerojatno ostavila potresan dojam na mnoge pred ekranom, ali ne i na u studiju HTV-a prisutnog Đuru Brodarca, njezinog susjeda, koji, eto, kao da nije luk ni jeo ni mirisao, premda je bio jedan od gospodara života i smrti ljudi u Sisku 1991. godine i ne samo te godine. A dičnog Ivana Bobetka u "Latinici" nitko i ne spomenu. Premda se, recimo, moglo citirati rečenicu Tuđmanovog savjetnika Stjepana Hercega iz njegova izvještaja Manoliću i Tuđmanu 2. listopada 1991. godine, a kojom se apostrofira odgovornost oca i sina Bobetko.
No, bilo kako bilo, priča o zločinima u Sisku nije više skrivena i od najšire hrvatske javnosti, a za to zasluge, eto, pripadaju i "Hrvatskoj ljevici". I dalje vjerujemo u to da će bar neki počinitelji zločina i u Sisku biti izvedeni na sud. Pa ma koliko da je pravda, pogotovo hrvatska, spora.
Moramo biti zadovoljni i stupnjem pouzdanosti podataka i konstatacija iznijetih na stranicama "Hrvatske ljevice". A kako jedna mala i uz to nepodobna novina, ne može ni izdaleka istražiti ono što ne mogu državni organi postu-panjem po zakonu, u našem dossieru potkrale su se i greške, za koje dajemo ispravke.
No, prije ćemo iznijeti neke nove podatke o ubijenima:
Dejan Biskupović Kasum uhvaćen je 22. kolovoza 1991. godine kod svoje kuće u selu Bestrma, privezan za transporter i odvučen u Komarevo. Rukama je bio privezan za traktor, a nogama za transporter, koji su krenuli istovremeno u suprotnim pravcima;
Milanu Čakalu (rođen 1930) u Kinječkoj je odsječena glava i nabijena na kolac, a sahranjen je na groblju u tom selu;
Nikola Draić (rođen 1930) iz Blinjskog Kuta masakriran je i sahranjen u selu Petrinjici.
Stojan Miodrag, radnik "Željezare Sisak" (rođen 1941), rujna 1991. go-dine odsječene su uši i nos, a oči izvađene, te je u vrijeme policijskog sata 27. rujna 1991. godine ubijen s dva metka i bačen na livadu u Savskoj ulici u Sisku, nedaleko "ORE".
Dragoljub Nikolić masakriran je, ubijen i bačen na istu livadu kada i Sto-jan Miodrag. Utvrdili smo da su ubijeni i još neki ljudi, koji se ne nalaze na popisu "Hrvatske ljevice" br. 7/2002:
Stanko Majstorović - Ćane, radnik "Željezare Sisak" iz Novog sela, odve-den je bijelim kombijem, a njegov je leš isplivao iz Save kod Jasenovca. Nalo-godavac je poznat.
Dara Oroz (rođena 1929) iz Siska, A. Hebranga 2, obješena je u stanu u rujnu 1991. godine, a muž joj je bio odveden u "Jodno" i pušten, zbog inter-vencije.
Tomislav Cavrić, koji se deklarirao kao Jugoslaven, je još u svibnju 1991. godine ubijen u svom stanu, smrskana mu je glava.
A sada da damo i ispravke netočnih navoda iz dossiera:
Domagoj (a ne Igor) Pavičić nije bio star 12, već 18 godina. On je s gru-pom mladića Hrvata razvaljivao ulazna vrata stana Milana Konjevića, Srbina, koji je bio u hrvatskoj policiji. Konjević je iz stana ispalio metak, kojim je Domagoj ubijen. Ubojica je osuđen na dvanaest godina zatvora, pa je onda zamijenjen. No, prilikom dolaska u rodno selo Šaš, Konjević je uhapšen i sada je na izdr-žavanju kazne u hrvatskom zatvoru.
Milan - Mićo (a ne Miloš) Špoljar odveden je iz sela Kinjačka, privezan za traktor i rastrgan, sahranjen je u selu Petrinjci.
Milovan i Vera Stevanović (muž i žena) umrli su u Čačku prirodnom smrću.
Vaso Novaković je živ.

1.-30.9.2002. Broj 9

ŠTO SE DOGODILO U MEDAČKOM DŽEPU?


Za zločine Hrvatske vojske i specijalnih jedinica MUP-a u Medačkom džepu (rujan 1993. godine), koji su šokirali one koji su za njih saznali ili su se u njihove pos-lje-dice neposredno uvjerili, a posebno pripadnike UNPROFOR-a na tom području, nitko u Hrvatskoj dosad nije odgovarao, a oni su ug-lavnom ostali skriveni od šire hr-vatske javnosti sve do objavljivanja haške optužnice protiv ge-nerala Ademija i sada protiv generala Janka Bobetka.
Kao dodatak uz drugu izmijenjenu optužnicu za Medački džep u suđenju generalu Ademiju, Haški sud navodi popis 29 ubijenih osoba civila te pet vojnika (u prvoj optužnici naveden je 21 ubijeni civil i dva vojnika), njihovu pri-bli-žnu dob i eventualnu invalidnost, te porijeklo ozljede zadobivene u vrijeme smrti. Žrtve su najčešće prvo premlaćene pa onda strijeljane, probodene, zaklane ili žive spaljene, nekima su na rukama odrezana po tri pr-sta, genitalije... Spisak nije potpun, jer sadrži imena sa-mo pronađenih i identificiranih žrtava. Osim što su na svirep način pobile civile, pripadnici HV-a i MUP-a u toj su akciji do temelja opljačkale i razorile (minirale, spalile) tri veća sela (Divoselo, Čitluk i Po-čitelj) i nekoliko zaselaka.


Evo nepotpunog popisa ubijenih: Bjegović Bo-siljka (74 g.), slijepa, ustrijeljena; Bjegović Milka (46), ustrijeljena; Jović Anđa (60), premlaćena i us-trijeljena; Jović Dmitar (55), ustrijeljen; Jović Mara (44), premlaćena i ustrijeljena; Kršković Sara (71), prerezan vrat; Krišković-Živičić Ljubica (64), us-trijeljena; Krajnović Đuro (86), ustrijeljen, Krajnović Nedeljka (72), spaljena; Krajnović Pera (86), živa spaljena u svojoj kući; Krajnović Stana (67), tijelo je većim dijelom spaljeno; Pejnović Mile (58), us-tri-jeljen; Pjevać Boja (68), ustrijeljena, amputirana joj tri prsta; Potkonjak Janko (62), ustrijeljen, pro-boden, odrezane mu genitalije; Rajčević Milan (31), retardirani invalid, tijelo je većim dijelom spaljeno; Rajčević Mile Sava (63), ustrijeljena, prerezan vrat; Vujnović Ankica (59), vezana, probodena i us-tri-jeljena, nekoliko prstiju amputirano; Vujnović Đuro (75), premlaćen i ustrijeljen; Vujnović Stevo (71), premlaćen i ustrijeljen; Vujnović Nikola (46), us-trijeljen; Vujnović Momčilo (57), ustrijeljen; Jelača Ljiljana (37), ustrijeljena; Matić Milan (44), ustri-jeljen; Vujnović Boja (84), izgorjela u svojoj kući; Jerković Nikola (32), ustrijeljen; Vujnović Nikola (39), preminuo uslijed ozljeda od eksplozije; Pot-konjak Marko (54), preminuo uslijed ozljeda od šra-pnela; Vujnović Branko (45), ustrijeljen; Krajnović Štefica (65), ustrijeljena. VOJNICI (izvan bojnog stroja): Despić Stanko (41 g.), premlaćen i pro-bo-den; Besara Željko (22), ustrijeljen: Čiganović Mi-lorad (36), ustrijeljen; Jović Milan (44), ozljede od projektila na glavi i prsima; Ćopić Željko (35), uzrok smrti nepoznat.
Akcija Medački džep je, podsjetimo, započela 9. rujna 1993. godine a 15. rujna su, pod pritiskom me-đu-narodne zajednice, predstavnici HV (general Petar Stipetić) i "Krajine" (general Mile Novaković) pot-pisali sporazum o prekidu vatre i povlačenju snaga na početne položaje. No hrvatske snage nisu htjele ispoštovati sporazum, pa je kanadski bataljun (u sas-tavu UNPROFOR-a) dobio zadatak da ih prisili na povlačenje, do čega je konačno došlo 17. rujna na-večer. Pripadnici UN u toj su borbi po službenom izvještaju ubili ili ranili 27 hrvatskih vojnika (a nes-lu-žbeno puno više). No, hrvatske su snage u me-đuvremenu, od potpisivanja primirja do konačnog povlačenja, napravile najveće zločine. Šokirani onim što su zatekli nakon povlačenja HV, predstavnici UNPROFOR-a poslali su o tome izvještaj Vijeću si-gurnosti UN, koji je osnovao komisiju za ispitivanje ponašanja HV u Medačkom džepu.
Ugledni kanadski mjesečnik Saturday Night ova-ko je opisao tu situaciju: "Kad je kanadska laka pje-šadija potisnula Hrvate iz tog područja, otkrila je da su Šuškove jedinice digle u zrak 300 zgrada, za-tro-vale bunare, poubijale životinje i usmrtile najmanje 80 civila (od kojih su neki ležali ispod nagorjelih tijela stoke), a jedan broj leševa bio je sklonjen. U pitanju nisu bili samo po-bješnjeli vojnici: razaranja takve vrste morala su biti planirana. Trebalo je do-premiti inžinjerce da protutenkovskim minama razo-re kuće tako da od njih ništa ne ostane. Poslije su gumenim rukavicama uklanjali dokaze masakra; tak-ve su rukavice kanadski vojnici nalazili odbačene svuda uokolo".
Tadašnji hrvatski državni i vojni vrh svim se si-lama trudio da prikrije zločine. Pomoćnik ministra obrane Drago Krpina (sada saborski zastupnik HDZ-a) ni peti dan nakon početka akcije nije dopustio no-vinarima i snimateljima da posjete Medački džep, tobože iz "sigurnosnih razloga". Novinarima je to omogućio tek UNPROFOR, kada je preuzeo kon-tro-lu. Na oštru reakciju Savjeta sigurnosti UN (koji je formirao komisiju za ispitivanje događaja u Me-da-ku) i pismo posebnog izvještača UN za ljudska prava Tadeusza Mazowieckog hrvatskoj Vladi, odgovorio je pot-pred-sjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Mate Granić. Poručio je da se njihov izvještaj o Me-dačkom džepu ne temelji na činjenicama, jer da su "svi ubijeni na lokacijama Divoselo, Čitluk i Počitelj poginuli u borbi", da su "bili naoružani, nosili uni-forme i pružali aktivan otpor postrojbama HV", da je "nakon identifikacije i uviđaja liječnika, hrvatska strana jednostrano predala 52 tijela srpskoj strani", a da analiza patologa nije pokazala "znakove kršenja međunarodnog ratnog prava". Na kraju je istaknuo da je predsjednik Republike Franjo Tuđman "odmah naredio istragu o razaranju civilne imovine i mo-gućim drugim kršenjima među-narodnog huma-ni-tarnog prava".
Tadašnji načelnik Glavnog stožera HV general Janko Bobetko, koji je u svojoj knjizi Sve moje bitke opisao i operaciju u Medač-kom džepu, pohvalivši se da ju je on osmislio i razradio, nigdje ne spominje ime Rahima Ademija, već samo generale Mirka Nor-ca i Mladena Markača. No, sve Bobetkove naredbe potpisivao je Ademi! Ni jednu Bobetko. A još je više, kako se tvrdi, bilo usmenih naredbi, koje su davali drugi, a ne Ademi.
U međuvremenu, vijest o istrazi i hitnoj smjeni brigadira HV Rahima Ademija i satnika Mile Ko-sovića dobila je veliki publicitet u hrvatskim me-dijima, a u tom je času trebala amortizirati uzbunu u međunarodnoj zajednici zbog zločina počinjenih u Medačkom džepu. Rezultati te "istrage" nikad nisu objavljeni, a Ademija je Tuđman kasnije potiho "re-habilitirao", postavio za zamjenika generala Go-to-vine u akcijama HV i HVO u BiH prije "Oluje" i u "Olu-ji", a nakon toga, zajedno s ostalim, odlikovao i od čina brigadira unaprijedio ga u čin general-bojnika. Odlazeći u Haag, Rahim Ademi zaprijetio je da više na sebe neće preuzimati tuđu odgovornost, da je na-kon akcije u Medačkom džepu smijenjen na pravdi boga, da je cijelo vrijeme "ispaštao" zbog toga što je Albanac... (M.Š., B.M.)

1.-31.8.2002. Broj 8
IVANU BOBETKU MORA SE ISPLATITI I 26.200 KUNA ZATEZNIH KAMATA


U prošlom broju "Hrvatske ljevice" evidentirane su isplate Ivanu Bobetku za njegove duševne boli do 15. srpnja 2002. godine. Bile su isplaćene 33.072 kune i 63 lipe.
Bobetku su od 19. srpanja do 23. kolovoza, kada je ovaj broj lista predan u tisak, doznačeni iznosi: 16. srpnja - 50 kuna;
23. srpnja - 991 kuna i 89 lipa; 24. srpnja - 1.185 kuna; 25. srpnja - 609 kuna; 26. srpnja - 230 kuna, 663 kune i 5 lipa; 1. kolovoza - 1.770 kuna; 2. kolovoza - 540 kuna; 6. kolovoza - 760 kuna; 7. kolovoza - 8.065 kuna; 8. kolovoza - 800 kuna i 44 lipe; 9. kolovoza - 1.319 kuna i 36 lipa; 13. kolovoza - 685 kuna; 14. kolovoza - 130 kuna; 16. kolovoza - 482 kune i 43 lipe; 19. kolovoza - 560 kuna; 20. kolovoza - 1.340 kuna; 21. kolovoza - 250 kuna; 22. kolovoza - 180 kuna;
Isplaćeno je, dakle, ukupno 54.301 kuna i 59 lipa.
Na veliko iznenađenje uredništva i izdavača, Zagrebačka banka dala je do znanja da se Ivanu Bobetku moraju, prema sudskoj presudi, isplatiti i 26.200 kuna zateznih kamata. Neupućeni u sudske i bankovne stvari, iz rješenja o ovrsi nismo razabrali, da Bobetku, eto, idu i zatezne kamate, i to tolikom u iznosu!
Dakle, Ivan Bobetko je svoje duševne boli utržio za ukupno 84.120 kuna (50.000 kuna izravno za duševne boli, 7.920 kuna sudski trošak i 26.200 kuna zateznih kamata).
Prema tome, nezasitnom Bobetku mora se isplatiti još 29.828 kuna i 41 lipa.
Da nije bilo pomoći čitalaca, "Hrvatska ljevica" ne bi preživjela sudsku ovrhu.
No, listu je i dalje teško. Bobetku još moramo isplatiti iznos koji je minimalno potreban za izdavanje jednog broja. A od prodaje i pretplate može se namiriti polovica tog iznosa.
Neka Ivan Bobetko još više jede i pije za taj dobijeni novac, a mi se tješimo da mu sud više ipak neće ma i lipu dodijeliti.

1.7.-31.7.2002. Broj 7

ZLOČINI U SISKU KAO PARADIGMA


Kao što je najavilo, uredništvo "Hrvatske ljevice" prikupilo je i u ovom broju lista prezentira neke dokumente i jedan broj napisa u hrvatskim no-vinama (onima koje su do sada o tome najviše pisale) o zločinima u Sisku i u okolici 1991. godine, a i kasnije.
Povod je presuda Općinskog suda u Zagrebu da izdavač lista plati Ivanu Bobetku, predsjedniku Kriznog stožera za Baniju, Moslavinu i Posavinu 1991. godine, 50.000 kuna (taj je sud bio odredio 100.000 kuna, ali je Županijski sud u Zagrebu, kao drugostepeni, nakon žalbe izdavača, iznos prepolovio) za du-ševne boli koje je dotični tobože pretrpio i valjda još uvijek trpi zbog toga što je "Hrvatska ljevica" u svom siječanjskom broju 1998. godine apostrofirala i njegovu odgovornost (ako ne drugu, a ono zapovjednu!) za zločine u Sisku.
Bojovnik koji je dobio odštetu za duševne boli nikako ne može naš list ponovo tužiti i ponovo tražiti novac za svoje duševne boli. Jer, "Hrvatska ljevica" ovaj put tek prenosi ono što su u međuvremenu drugi pisali i tvrdili.
Kao i onaj dio hrvatske javnosti koji želi i traži da se Republika Hrvatska oslobodi hipoteke počinjenih zločina u vremenu njezinog osamostaljenja, pa i u kasnijem vremenu (u "Bljesku" i "Oluji" i u danima nakon njih), mi vjerujemo da će hrvatsko pravosuđe kadli tadli morati suditi počiniteljima ratnih zločina u Sisku, kao i u Osijeku, Šibeniku, Splitu i drugim gradovima, odnosno da će morati suditi počiniteljima ratnih zločina, kako izvršiocima tako i nared-bodavcima, ma gdje u Hrvatskoj, pa makar ih država i dobar dio javnosti i dalje amnestirali kao tobožnje borce za hrvatsku slobodu.
Da su u Sisku 1991. godine, a i u godinama koje su uslijedile počinjeni brojni i užasni zločini nad Srbima, a i nad nekim Hrvatima, a sve pod izlikom hrvatske borbe za slobodu i protiv srpske agresije, o tome nema dvojbe u jed-nom dijelu neslužbenog javnog mišljenja samog Siska, Banije, a i cijele Hr-vatske. Da ne spominjemo i onu "drugu" stranu, tamo preko Une i tamo preko Drine, čije se javno mišljenje još hrani tvrdnjama o žrtvama ustaških zločina (i) u Sisku i na Baniji. No, s druge strane, u Sisku, na Baniji i u cijeloj Hrvatskoj kao da u javnom mnijenju još dominira uvjerenje da zločina i nije bilo, da ih nisu počinili oni koji su ih doista počinili, da odgovornost ne trebaju snositi oni koji su doista bili odgovorni, da nisu ostali teški ožiljci na društvenom organizmu i u mnogim pojedincima i obiteljima, da provala mržnje i bes-tijal-nog mahnitanja nije bilo, da naslage mržnje više ne postoje, da se sjećanja mogu izbrisati, da se neka sredina, etnos, grad, zemlja mogu praviti slijepima ili pak pravdati vlastitom nevinošću, neinformiranošću, pasivnošću.
Zločini u Sisku paradigma su u tom smislu što su zorno pokazali svu svi-repost i krvoločnost politike koja je išla za etničkim čišćenjem i u Hrvatskoj, te u ime hrvatskog etnosa poduzimala i barbarske egzekucije. A istina o njima i dan danas se teško probija u širu javnost, dok se u samom Sisku još uvijek s indignacijom odbacuju tvrdnje da je bilo zločina i da postoje zločinci.
Neki objekti u Sisku bili su 1991. godine u nekoliko navrata izloženi arti-ljerijskim napadima od strane JNA, a 1995. godine, za vrijeme "Bljeska", i od strane vojno-paravojnih snaga tzv. Republike Srpske Krajine. B bilo je mate-rijalnih šteta, ali ne i žrtava koje bi izazivale osvetu nad onima koji su bili radnici, umirovljenici, više ugledni i manje ugledni stanovnici grada, susjedi, znanci, pa i prijatelji, ali sumnjivi samim tim što su one druge nacionalne pri-pad-nosti, koju se en bloc i apriori smatralo neprijateljskom i koju se htjelo i iskorijeniti ili pak protjerati.
Srbi su i u Sisku sumnjičeni kao kosovci, špijuni, snajperisti, peto-kolo-naši. I stoga ih je ne mali broj u ljeto i jesen 1991. godine odveden iz kuća i stanova, iz ureda i sa radnih mjesta, ili čak i ubijan u kućama i na radnim mjes-tima, te presretan na ulicama i na putevima, da bi netragom nestao, ukoliko se ne bi našlo leševe. Ako se pak ne bi našao leš nekog pojedinca, a ni najbliži srodnici nisu ništa mogli saznati što se s njim dogodilo, proglašavalo ga se bjeguncem na drugu, neprijateljsku stranu, četnikom, koji je otišao da se bori protiv Hrvatske, da ubija Hrvate, kako bi se sačuvala ili obnovila velikosrpska hegemonija i u Sisku i na Baniji i kako bi se izvojevala velika Srbija sve do crte Virovitica - Karlovac - Karlobag. Itd.
Stvari su se na isti ili veoma sličan način odigravale i u Osijeku, Vin-kov-cima, Požegi, Karlovcu, Gospiću, Zadru, Šibeniku, Splitu, u još nekim većim i manjim gradovima. A da i ne spominjemo sve ono što se zbivalo i u samom Zagrebu, u lovu na snajperiste, odvođenju ljudi na Velesajam i u Pakračku Poljanu, ubijanju po haustorima, pa i u stanovima.
A kada se uspostavila srpska kontrola nad Vukovarom, Baranjom, dije-lovima zapadne Slavonije, gotovo cijelom Banijom, Kordunom, dijelovima Like i sjeverne Dalmacije, politika i praksa koje su rađale zločine bile su i na srpskoj strani iste: sumnjičilo se, proganjalo, ubijalo Hrvate, a i druge, u ime srpstva i u svrhu etničkog čišćenja.
U ratovima na prostorima bivše Jugoslavije, pa posebno i u oružanim okr-šajima na tlu Hrvatske, a i tamo gdje uopće nije bilo takvih okršaja, zločini su bili ukalkulirani, opravdanja za njih zvučala su slično, nisu se baš razlikovali ni po svojim tehnologijama. Sve su sukobljene strane činile zločine, a pripadnici svih strana bili su žrtve zločina.
U Sisku se 1991. godine vodila politika, svakako dirigirana iz Zagreba, da se u samom gradu i njegovoj okolici, a zatim i na cijeloj Baniji, smanji broj Srba i njihov udio u ukupnom stanovništvu. Jer, Sisak je nakon Drugog svjetskog rata izrastao u snažno industrijsko središte, u koje se masovno doseljavala radna snaga sa same Banije, a zatim iz Bosne, a koja je bila preteženo srpske, a onda i muslimanske (bošnjačke) nacionalnosti. Na Baniji je srpsko stano-vništvo pak bilo većinsko još od 17. stoljeća. Trebalo je stoga Sisak, a i Baniju, ponovno pohrvatiti, odnosno učiniti više hrvatskima.
A strepilo se i za rasplet na Baniji koja se gotovo sva našla pod kontrolom pobunjenih Srba, koje je štitila i JNA do njezinog povlačenja krajem 1991. go-di-ne. S područja Banije pod srpskom kontrolom pobjeglo je ili bilo prognano oko 20.000 Hrvata, a navodno je njih oko 1.700 u vremenu 1991 - 1995. go-dine ubijeno ili poginulo. No, iz samog Siska i okolice 1991. godine pobjegla je, i to ne samo na područja pod srpskom kontrolom u samoj Hrvatskoj, u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, već i u druge krajeve Hrvatske i u treće zemlje, trećina nastanjenih Srba, zahvaćena strahom i panikom zbog ubojstava i nestanka ne malog broja ljudi, masovnog otpuštanja s posla, nasilnih deložacija iz stanova, maltretiranja i šikaniranja svih vrsta.
U Sisku i oko Siska, a na Baniji pogotovo, događalo se štošta i u vrijeme "Bljeska" i "Oluje" 1995. godine. Valjda će se jednom pokazati da li ima istine i u pričama o spaljivanju leševa, ali i živih ljudi u pećima sisačke Željezare. Poslije "Bljeska" i "Oluje" bilanca politike etničkog čišćenja, kojoj se pribjegavalo i na hrvatskoj i na srpskoj strani, ispala je na štetu Srba: njih je u vremenu 1991 - 1995. godine na području Sisačko-moslavačke županije ubijeno i nestalo oko 2.000, a njihov se broj kroz deset godina smanjio za gotovo pet puta. Naime, na području Sisačko-moslavačke županije Srba je 1991. godine bilo 91.333, a 2001. godine 21.617.
Zločini u Sisku su paradigma zločina u Hrvatskoj i po tome što su bili inspirirani, raspirivani, a i prikrivani iz Zagreba, što je iz Zagreba upućen čovjek koji je vodio Krizni stožer 1991. godine i što su se počinitelji regrutirali iz jedne vrste zatečenog društvenog ološa, iz redova kriminalaca i ljudi koji su se nalazili u zatvorima, a sve uz blagoslov i sudjelovanje jednog dijela provincijske inteligencije i bivših komunističkih kadrova, te uz zatvaranje očiju većine "običnih" ljudi.
U Sisku je na izborima 1990. godine bio pobijedio SDP, zahvaljujući i glasovima Srba, ali se on i tu pokazao jadnim, kada se trebalo suprotstaviti tuđmanovskoj ideologiji i praksi na licu mjesta, te je u biti cijelo vrijeme kola-borirao s onima koji su mu u gradu brzo vlast preoteli i koji je do danas obna-šaju.
Najzad, zločini u Sisku su paradigma i po tome što se još uvijek i na licu mjesta i na razini hrvatske države i politike na njih gleda kao da ih nije ni bilo.
Na stranu to što je Sisak danas, i u intelektualnom i u moralnom smislu, te po obilježjima lokalne politike i društvenih odnosa, možda nazapušteniji među većim hrvatskim gradovima.
U cijelu priču o zločinima u Sisku hrvatska država i hrvatsko pravosuđe dosad su se umiješali dva puta: abolirana su četvorica ubojica inž. Damjana Žilića i izrečena je presuda "Hrvatskoj ljevici", a sa upravo tragikomičnim obra-zloženjem. Sudac koji je presudio "Hrvatskoj ljevici" uzeo je kao pouzdana svjedočenja dva Bobetkova bojovnika kojima je on bio i nadređen. A što sa svjedočenjima na stotine svjedoka zločina, koje nitko ne poziva, ili njihove iskaze neće da uzme na znanje? Kakve li hrvatske pravde! Policija kobajagi još vodi istrage protiv nepoznatih počinitelja manjeg broja ubojstava, a državno odvjetništvo, eto, vrši predistragu na osnovu dvije prijave protiv poznatih počinitelja, jedne iz 2001, a druge iz 2002. godine.
Eto, tako stvari stoje sa zločinima u Sisku što se tiče hrvatske države i hrvatskog pravosuđa.

UBIJENI I NESTALI

"Hrvatska ljevica" objavljuje spisak ubijenih i nestalih u Sisku i okolici, a koji ni izdaleka nije potpun. U spisak su unijete osobe, čiji su leševi nađeni, ili su pokopani na sisač-kom i seoskim grobljima i koje su uvedene u matične knjige umrlih. Istinitost tvrdnji da su bile izložene torturi, izma-sakrirane, da imaju prostrijelne rane možda se može još uvijek provjeriti putem ekshumacija i obdukcija. Spisak je sačinjen na osnovu mnogo širih spiskova ubijenih i nes-talih, koji su inače dostavljeni i Haaškom tribunalu, pred-sjedniku Mesiću i na druge adrese.
Postoji i spisak od nekoliko stotina imena onih koje su rodbina i znanci naveli kao nestale, no Đuro Brodarac, i ne samo on, znaju za njih tvrditi da su jednostavno otišli na drugu, četničku stranu i da se živi i zdravi možda šeću Beo-gradom, Banjom Lukom ili po bijelom svijetu. Taj bi spisak inače zauzeo još nekoliko stranica "Hrvatske ljevice". Da-kako, nadležni državni organi, jer radi se o gra-đanima Hr-vatske, mogli bi i morali i za sve te osobe utvrditi da li su nestale ili je pokoja još u životu.

NIKOLA ARBUTINA, radnik "Graditelja": u ljeto 1991. pronađen mu je leš, pokopan je na sisačkom groblju.
STANKO ARBUTINA, umirovljenik, ubijen u svom stanu u kolovozu 1991. godine, pokopan na sisačkom groblju.
DAMIR BEGIĆ, čuvar "Brodoremonta": ubi-jen u noći 6. rujna 1991. godine u čuvarskoj kućici vatrenim oružjem, upisan u matičnu knjigu umrlih u Sisku, pokopan na si-sačkom groblju.
DRAGAN BEKIĆ (1952), radnik "Segestice": ubijen vat-renim oružjem 22. kolovoza 1991. godine u selu Kinjačka, u tzv. noćnoj akciji, pokopan na groblju u Kinjačkoj.
MARKO BANJAC, umirovljeni potpukovnik JNA: odveden sa ulice 26. kolovoza 1991. godine na ORA, tamo ubijen, leš nije nađen, ubojstvo izvršila grupa za likvidacije u okviru 55. bojne.
DRAGAN BIŠKUPIĆ (1947), Bestrma: ubijen je 22. kolo-voza 1991. godine, u selu, u tzv. noćnoj akciji vatrenim oru-žjem, sahranjen na groblju u Bestrmi.
ŽELJKA BOINOVIĆ (1968), tekstilna rad-nica, Trnjani: ubi-jena 22. kolovoza 1991. godine, u selu, u tzv. noćnoj ak-ciji vatrenim oružjem, sahranjena na groblju u Bestrmi.
STEVO BOROJEVIĆ (1946), radnik: na pun-ktu anti-tero-rističke grupe Odra zaustavljen u vozilu 6. rujna 1991. i odveden na ORA. Sava je izbacila leš na obalu, a koji je bio u vodi sedam dana. Iz patološkog nalaza bolnice Sisak vidi se da je bio od 6. do 11. listopada 1991. godine podvrgnut strašnoj torturi. Sve kosti bile su polomljene, a vitalni organi uništeni. Živ je bačen u vodu, a tada je pogođen s nekoliko metaka. Supruga Jasenka išla je kod načelnika policijske uprave Đure Brodarca da se raspita za supruga. On je pre-gledao neke spiskove i rekao joj: "Nije ni na jednom spisku za likvidaciju." Vozilo su prisvojili pripadnici antitero-rističke grupe Odra. Upisan je u matičnu knjigu umrlih u Sisku i pokopan na sisačkom groblju.
Podnesena je kaznena prijava K-844/91., ali postupak nije pokrenut. U vrijeme Stevina ubojstva likvidacije je vršila 161. bojna vojne policije.
VLADIMIR BOŽIĆ, vozač "Slavijatransa" iz Petrinje: prili-kom redovne vožnje Petrinja-Zagreb 2. kolovoza 1991. iz-vu-čen je iz auto-busa na punktu u Odri i na smrt pretučen od pripadnika antiterorističke grupe Odra. Umro u bolnici Sisak. Smrtonosne udarce navodno su mu zadali Stjepan i Mato Braj-ković iz Odre.
Podnesena kaznena prijava 538/91. Pos-tupak nije pok-renut.
MILOŠ BRKIĆ (1925): u ljetu 1991. odvezen u Duševnu bolnicu Popovača. Tamo nije ni-kada stigao; negdje je likvi-diran; leš nije nađen.
BRANKO CETINSKI, Tišina Desna: u kolo-vozu 1991. do-ve-den u MUP kao navodni snajperist. Likvidiran. Leš nije nađen. Orga-nizatori smaknuća navodno su Stanislav i Bo-židar Gavron iz grupe pri MUP-u.
PERO CRLJENICA (1941), elektrotehničar, Kinjačka: ubi-jen 22. kolovoza 1991. u tzv. noćnoj akciji, sahranjen na groblju u Kinjačkoj.
JOVO CRNOBRNJA (1936), umirovljenik: ubijen 27. ko-lo-voza 1991. Pred kuću mu je došlo devet osoba u mas-kir-nim odorama s automatima. Jovo im nije htio otvoriti vrata. Otvorena je paljba po kući, i u nju su ubačene dvije bombe; među napadačima svjedoci su navodno prepoznali Stjepana Brajkovića, Ni-nu Hodaka, Željka Bjelića i Željka Posavca; upisan je u knjigu umrlih u Sisku i pokopan na sisačkom groblju.
MILAN CVETOJEVIĆ, radnik "Elektre" Sisak, iz Moš-će-nice: u ljeto 1991. Sava izbacila njegov leš na teritoriju SR Jugoslavije; sahranjen je na groblju u Dvoru.
NEDELJKO-NEĐO ČAJIĆ (1947), radnik, Bestrma: ubijen 22. kolovoza 1991. u tzv. noćnoj akciji; kuća mu je zapaljena; pokopan na groblju u Bestrmi.
MILAN ČAKALO (1928), Kinjačka: ubijen u ljeto 1991. u selu.
MILOŠ ČALIĆ (1942), radnik: odveden iz bolnice u Zag-rebu, gdje je bio na liječenju. Ubijen 9. listopada 1991. u šumi Bre-zo-vi-ca. Patološki nalaz: prostrijelna rana u predjelu srca i teške povrede tijela od prethodne tor-ture. Prije od-laska na liječenje kuća mu je minirana, a supruga Rada u njoj ranjena. Pokopan na sisačkom groblju. Navodno su ga ubili pripadnici antiterorističke grupe Novo Selo.
VELJKO ČOSIĆ, radnik Željezare Sisak: u kolovozu 1991. obješen u svom stanu, a što je navodno izvršila anti-tero-ristička grupa Novo Selo, pokopan na sisačkom groblju.
STOJAN ČORIĆ, radnik Željezare, Capraška Poljana: ubijen u naselju u ljeto 1991. od ljudi u crnim odorama i s crnim maskama.
LJUBAN ČENIĆ, Tišina Lijeva: odveden iz sela navodno u organizaciji Stanislava i Boži-dara Gavrona iz grupe pri MUP-u pod izgo-vorom da je snajperist; leš nije pronađen.
BRANKO DABIĆ (1953), čuvar u Rafineriji Sisak: 15. ruj-na pošao je u treću smjenu, na autobusnoj stanici na Trgu slobode u vozilo su ga pozvale tri osobe; više se nije vratio; sinu Goranu Robert Ahmetagić navodno je rekao da mu je ubio oca; proglašen je umrlim.
NENAD DENIĆ, pripadnik sudske straže u Remetincu: policija ga je 17. kolovoza 1996. odvela s plaže na Kupi; Sava izbacila leš kod naselja Crnac; upisan u knjigu umrlih Mati-čnog ureda Sisak; pokopan na sisačkom groblju; navodno odgovoran Vladimir Milan-ković.
JOVO DIDULICA, umirovljenik: u ljeto 1991. odveden od kuće i negdje likvidiran, vjerojatno od strane antite-ro-ris-tič-ke grupe Odra.
MIKA DRAIĆ Kinjačka: početkom kolovoza 1991. odve-den iz sela i negdje likvidiran.
NIKOLA DROBNJAK (1933), Moščenica: u ljeto 1991. Sava mu je izbacila leš u selu Gušće; upisan u knjigu umrlih Matičnog ureda Gušće; pokopan na sisačkom groblju.
DAMIR DUKIĆ (1964): ubijen u Sisku 6. siječnja 1994. revolverskim metkom; ubojica poznat, ali postupak nije pokrenut.
MILJENKO ĐAPA (1951), radnik Rafinerije Sisak: 22. kolovoza 1991. u stan njegove majke Dese oko 21 sat i 30 minuta došli su Dubravko Antolić i jedan policajac, a pred kućom je bio veći broj ljudi u odorama; odvezli su ga i više se nije vratio. Majka je pitala za sina, ali joj je u MUP-u reče-no da je on špijun, a ako bude za njega pitala da će ju zatvoriti. Javili su joj da je ubijen. Patološki nalaz: prostrijelna rana abdomena, nad njim je vršena tortura, upisan u knjigu umr-lih Matičnog ureda Sisak, poko-pan na sisačkom groblju. Stan i stvari u njemu prisvojio jedan hrvatski branitelj.
RATKO ĐEKIĆ (1918), Blinska Greda: ubijen 22. kolovoza 1991. u selu u tzv. noćnoj akciji; sahranjen na groblju u Bestrmi.
LJUBAN ERAK, autoprijevoznik: odveden ispred ben-zinske pumpe kod "Autoprometa" i navodno likvidiran od pripadnika antite-rorističke grupe Odra; kamion su mu pri-svojili.
MILOŠ GRUBIĆ, umirovljenik iz Blinskog Kuta: u ljeto 1991. leš nađen blizu sela Koma-revo; pokopan na sisačkom groblju.
NIKOLA GRUBIĆ Blinski Kut: ubijen u kolovozu 1991. u selu; upisan u matičnu knjigu umrlih u Sisku; pokopan na sisačkom groblju.
VASO JELIĆ (1931), umirovljenik: 15. rujna 1991. oko 22 sata u kuću je došlo pet osoba u maskirnim uniformama. Vasu su grubo izvu-kli iz kuće i odvukli ga u vozilo, u kojem je bio šesti čovjek i Boško Subotić, koji je također bio pri-veden; odvezli su ga i više se nije vratio; tražen je svuda ali nitko ništa nije znao. 11. veljače 1992. supruga Anu su izvje-stili da je leš pronađen. "Pozvana sam u mrtvačnicu zbog identifikacije. Leš meni nije ni pokazan, ali sam morala potpisati da je to on." - izjavila je Ana. Patolog: strijelna rana glave i grudiju. Sahranjen je na sisačkom groblju i upisan u matičnu knjigu umrlih u Sisku. Podnesena kaznena prijava K-422/92, ali postupak nije proveden.
PETAR KIČIĆ, umirovljenik iz Galdova: sre-dinom ko-lovoza 1991. pred njegovu kuću je došlo vozilo s četiri uniformirane osobe, bio je policijski sat; ubijen je vatrenim oružjem, poliven benzinom i zapaljen - sektor 55. boj-ne; upisan u matičnu knjigu umrlih u Sisku i pokopan na sisa-čkom groblju.
DRAGICA KIČIĆ, supruga Petrova, ubijena na isti način.
MILAN KLADAR (1940), vozač: ubijen 22. kolovoza 1991. u selu Blinska Greda, u tzv. noćnoj akciji; sahranjen na gro-blju u Bestrmi.
DUŠAN KOMOSAR (1927), radnik Željezare Sisak: u kolo-vozu 1991. u njegov stan su ušli Siniša Mažuran, Vlado Bu-zuk i Jure Josić, svi iz Capraške Poljane. Bilo je to za vrijeme policijskog sata. Siniša je rekao "Trebam ovog idiota." Od-veo je Dušana u sobu i stravično ga prebio. Supruzi Milji je zaprijetio da mora šutjeti. Dušana su odveli i više se nikada nije vratio; njegov leš nije nađen.
STANKO KONČAR, umirovljenik: u noći 2/3. kolovoz 1991. došli su mu u stan pripadnici antiterorističke grupe Odra u maskirnim odorama, odvezli su ga žutim kombijem, uzeli su mu novac i lovačku pušku; odveden je i negdje likvidiran; supruga Ljuba živi u Prigre-vici u Vojvodini.
KUZMAN KOVAČEVIĆ, čuvar vodotornja: ubijen vat-renim oružjem na radnom mjestu, u srpnju 1991.
RADOVAN KRAGULJ (1955): ubijen 22. ko-lo-voza 1991. u Blinskom Kutu, u tzv. noćnoj akciji; pokopan na groblju u Bestrmi.
NEDELJKO KUŠIĆ (1929), umirovljenik: ubijen je 5. ve-ljače 1992. hicem iz vatrenog oružja u Žirčici, a prije toga masakriran; pokopan je na obali pokraj Save.
PETAR KUŠIĆ, radnik Rafinerije: stradao na isti način kao i Nedeljko Kušić.
LJUBAN LOVRIĆ (1948), prometnik HŽ-Žabno: u ljeto 1991. odvezli su ga sa ben-zinske pumpe na Zagrebačkoj ulici pripadnici antiterorističke grupe Odra. Nađen ubijen na obali Save uzvodno od Siska. Ubijen hicem 25. rujna 1991. Auto "Mazdu" ubojice su prisvojili. Upisan u knjigu umrlih u Sisku, pokopan na sisačkom groblju.
BRANKO LUKAČ, radnik Rafinerije: ubijen u kolovozu 1991., Sava mu izbacila leš.
ĐURO LUKAČ, umirovljenik, radio u rafi-neriji: ubijen u ljeto 1991., voda izbacila leš; upisan u matičnu knjigu umrlih u Sisku; pokopan na sisačkom groblju.
STANKO LUKIĆ, radnik Pošte Sisak: ubijen u ljeto 1991; Sava mu izbacila leš; upisan u matičnu knjigu umrlih u Si-sku; pokopan na sisačkom groblju.
ILIJA MARTIĆ, automehaničar: ubijen u kolovozu 1991, u jednom lokalu vatrenim oružjem; ubojica poznat, ali nije osuđen.
RANKO MARTINOVIĆ: ubijen 22. kolovoza 1991. u Blin-skom Kutu, u tzv. noćnoj akciji; pokopan na groblju u Ki-njačkoj.
ĐORĐE MITROVIĆ, Romsko Naselje: odve-den od kuće i negdje ubijen.
GRADOLJUB NIKOLIĆ (1941), radnik Rafi-nerije: 26. rujna 1991. za vrijeme druge smjene došle su u krug tvor-nice vozilom tri uni-for-mirane osobe i odvele ga; više se nije vratio. Od mjerodavnih nitko ništa o njemu nije znao. Na-kon mjesec dana obitelj je saznala da je 28. rujna 1991. na-đen u lokvi između sela Topo-lovac i Budaševo s dvije pro-strijelne rane trbuha. Pokopan je na sisačkom groblju bez znanja obitelji.
Ubili su ga pripadnici grupe za likvidacije 55. bojne.
VASO NOVAKOVIĆ: odvezen na ORA i više se nije vratio.
STOJAN MIODRAG (1950), radnik: ubijen 28. rujna 1991. vatrenim oružjem, upisan u knjigu umrlih u Sisku i po-kopan na sisačkom groblju.
PERO OBRADOVIĆ, trgovac iz Moščenice, MILJA, DE-JAN i JOVANKA: u rujnu 1991. odveli su svo četvero od kuće i likvidirali pripadnici "Handžar divizije".
VASO OBRADOVIĆ, radnik Željezare: prema svjedocima, ubijen, ali leš nije pronađen.
BRANKO OLJAČA, policajac: odveden od kuće i likvidiran iza crkve u Komarevu.
PETAR PAJAGIĆ, diplomirani ekonomist, radio u Rafi-neriji: 20. rujna 1991. oko 17 sati i 15 minuta izveden je iz svog stana, s lisicama na rukama u pratnji tri osobe u crnim odo-rama i s maskama na licu, u zelenom po-licijskom vozilu. Vozač je bio Željko Majkić. Odveli su ga "Vukovi" na ORA i istu večer likvidirali pripadnici grupe za likvidaciju pri 55. bojni; bačen je u Savu.
PERO PALIJA, umirovljenik: jednog ljetnog dana 1991. pred zgradu u kojoj je stanovao došli su pripadnici anti-terorističke grupe Odra, tražeći "opasnog četnika". Odveden je i više se nije vratio.
ĐURO PANDURIĆ, radnik meteorološke stanice: u toku ljeta 1991.odveli su ga pri-pad-nici antiterorističke grupe Odra kao "velikog četnika".
MILJENKO PAVIĆ: prema izjavama svje-doka, izma-sa-kriran na ORA i bačen u Savu.
IGOR PAVIČIĆ, star 12 godina: ubili su ga vatrenim oru-žjem pred kućom, u kojoj je dječak stanovao u ulici Pavla Markovca, ubojice su navodno Mirko Marijanović i Milan Konjević.
NENAD PAJIĆ (1951), tehničar: ubijen 22. kolovoza 1991. u selu Kinjačka u tzv. noćnoj akciji; pokopan na groblju u Kinjačkoj.
NIKOLA PAVLJANIĆ, iz Komogovine (Kos-tajnica): u lje-to 1991. skinut s autobusa u Novom Pračnu; nađen ubijen zavezanih ruku i nogu u sektoru djelovanja antiterorističke grupe Novo Selo.
DRAGAN RAJŠIĆ (1927), umirovljenik: 26. kolovoza 1991. odvela ga policija na ORA, gdje je na zvjerski način ubijen, a leš nije nađen; proglašen je umrlim.
STEVO SIMIĆ (1937): ubijen 22. kolovoza 1991. u selu Brđani Kosa, u tzv. noćnoj akciji; pokopan na groblju u Brđanima.
LJUBICA SOLAR (1972), kozmetičarka: ubi-jena hicem iz "Magnuma" 17. rujna 1991. u stanu svoga zaručnika Duška Malovića, u vrijeme policijskog sata; upisana u matičnu knjigu umrlih u Sisku i pokopana na sisačkom groblju.
DRAGAN SUNDAĆ (1932), pravnik: ubijen 2. veljače 1992. na crti bojišnice u Komarevu, tamo je i pokopan. Uhapsili su ga Stjepan Brajković i Danijel Horvatić. Navodno ga je ubio policajac Ruda Klasnić iz automata. Supruga je od Đu-re Brodarca tražila infor-maciju o suprugu. Rekao joj je "Ništa mu se neće dogoditi."
LAZO STANIĆ (1934): ubijen 22. kolovoza 1992. u selu Čakale, u tzv. noćnoj akciji; poko-pan na groblju u Starom Selu.
SLAVKO SLIJEPČEVIĆ: odveden iz stana; proglašen umr-lim.
RADE OSTOJIĆ, radnik Željezare: koncem kolovoza 1991. obješen na radnom mjestu; upisan u matičnu knjigu umrlih, Matičnog ureda u Sisku; pokopan na sisačkom groblju.
MILOVAN I VERA STEVANOVIĆ: odvedeni od kuće na ORA u kolovozu 1991. i negdje likvidirani.
ŽELJKO ŠKREBAC, čuvar u "Brodoremontu": u ljeto 1991. ubijen u blizini radnog mjesta; upisan u matičnu knjigu umr-lih u Sisku, a pokopan na sisačkom groblju.
RADE ŠPANOVIĆ (1935), radnik Željezare: ubijen 14. rujna 1991, Sava izbacila izrešetani leš kod sela Guš-ća; upisan u matičnu knjigu umrlih u Sisku; pokopan na sisačkom groblju.
MILOŠ ŠPOLJAR, Blinski Kut: ubijen u svom selu u ljeto 1991. od pripadnika hrvatske policije; pokopan na groblju Kinjačka.
Đuro Šušnjar, radnik HŽ: odveden s radnog mjesta i neg-dje likvidiran.
LJUBAN TATIŠIĆ (1932): ubijen 22. kolovoza 1991. u selu Mađari, u tzv. noćnoj akciji; pokopan na groblju u Starom Selu.
NIKOLA TRIVKANOVIĆ (1942), radnik Poduzeća za ces-te Sisak: 25. kolovoza 1995. pred njegovom kućom stao je bijeli kombi, u kojem se dovezlo devet uniformiranih osoba, čija su imena poznata. Odveden je na ORA, gdje je pod-vrg-nut torturi. Prema nalazu patologa, ubijen je 26. kolovoza 1991. i bačen u Savu. Sava izbacila leš kod sela Gušća. Izjava svje-doka: "Polomljena mu je noga, na više mjesta je izboden nožem." Na njegovom tijelu bilo je dvadesetak prostrijelnih rana. Upisan je u matičnu knjigu umrlih u Sisku i pokopan na sisačkom groblju.
ZORAN TRIVKANOVIĆ: stradao na isti na-čin kao i otac Nikola; proglašen umrlim.
BERISLAV TRIVKANOVIĆ: stradao na isti način kao i otac mu Nikola i brat Zoran; leš nije nađen.
MILORAD VASILJEVIĆ, čuvar u sisačkom pristaništu: u kolovozu 1991. ubili su ga na radnom mjestu pripadnici antiterorističke grupe Odra.
NEDELJKO VEJNOVIĆ: odveden iz baraka "V. Gortana" i likvidiran na obali Save kod sela Žirčice.
VATROSLAV VERGAŠ (1959), čuvar "Bro-do-komerca": 29. rujna 1991. oko 22 sata na radno mjesto došla su tri policajca i odveli ga. Svjedoci su čuli njegove povike: "Što sam vam ja kriv?" Ubijen sa tri metka. Sava je 1. pro-sinca 1991. izbacila leš na obalu kod sela Gušće. Za sinovu smrt majka saznala od susjeda. Upisan je u matičnu knjigu umrlih u Sisku i pokopan na sisačkom groblju.
MARKO VILA (1928), piljar: ubijen 25. kolo-voza 1991. na obali Kupe ispred zgrade MUP-a, hicem u glavu, a potom bačen u rijeku; pokopan na obali Kupe, a kasnije prenesen na sisačko groblje; sva imovina opljačkana mu je; pri-vo-đenje i likvidaciju navodno izvršili pri-pad-nici "Vukova" i anti-tero-ristička grupa Odra.
EVICA VILA (1933): odvedena sa suprugom Markom i ubijena.
ŽELJKO VILA (1963), sin Marka i Evice, trgovac: na livadi nedaleko od kuće usmrćen je s četiri uboda nožem istog dana kada su mu ubijeni roditelji, a potom mu je glava smrs-kana tvrdim predmetom; pokopan je na sisačkom groblju.
MLADEN VILA (1951), sin Marka i Evice i brat Željkov: ubijen nekoliko dana kasnije na ORA hicem; pokopan na sisačkom groblju i upisan u matičnu knjigu umrlih.
DUŠAN VILA (1959), piljar: nakon strašne torture ubijen je 28. kolovoza 1991. sa dva metka iz pištolja na ORA. Leš bačen u Savu. Ubojica poznat.
LJUBAN VUJNOVIĆ: odveden od kuće i likvidiran na ORA.
ĐURO VUJNOVIĆ: ubijen na isti način kao i otac mu Lju-ban.
IVAN VOJNOVIĆ: u ko-lo-vozu 1991. na ulici u Novom Selu navodno ga je ubio Dušan Dobri-jević, navodno po na-re-đenju Ice Mirića; sahra-njen na sisačkom groblju.
MLADEN VRANEŠEVIĆ: ubijen 22. kolovoza 1991. u selu Kinjačka, u tzv. noćnoj akciji; pokopan na groblju u Ki-njačkoj.
ZORAN VRANEŠEVIĆ (1965), policajac: zaustavljen na rampi u Odri; ubijen hicem u šumi Stari Grad 1. kolovoza 1991; sahranjen u Kinjačkoj.
MILAN-MIŠO VUČINIĆ: ubijen 22. kolovoza 1991. u selu Blinska Greda, u tzv. noćnoj akciji; pokopan na groblju u Bestrmi.
DRAGAN I DRAGA VUJAČIĆ: ubijeni u akciji uništenja sela Klobučak.
BOGDAN VUKOTIĆ (1950): koncem siječnja 1992. otišao obići njivu u Brđanima. Nije se vratio. Nakon mjesec i po dana nađen ubijen u blizini Donje Kinjačke. Lubanja mu je bila smrskana tupim predmetom.
SIMO ZLOKAPA: ubijen u ljeto 1991. i bačen u Savu; po-ko-pan na groblju u Crkvenom Boku; novac od prodanog automobila op-ljačkan.
DAMJAN ŽILIĆ, inženjer u Rafineriji: 23. rujna 1991. ubili su ga pripadnici grupe za likvidacije pri 55. bojni: Ah-metagić, Šarić, Kovačević i Kostrić. Bacili ga u Savu kod Jakuševca. Ubojice su pomilovani.
STANA ŽIVKOVIĆ: Sava joj je izbacila leš kod Županje; pokopana na sisačkom groblju.
SLAVKO IVANJEK (1948): ubijen u Sisku 7. rujna oštrim predmetom.
IVICA ĐUKIĆ (1957), valjač metala: ubijen 11. listopada 1991. u Sisku hicem iz vatrenog oružja.
ĐORĐE LETIĆ, inženjer u Rafineriji: odveden od kuće i negdje likvidiran u sektoru 55. bojne.
DRAGAN RAPAJIĆ, oficir JNA: u ljeto 1991. ubijen u stacionaru Jodno polijevanjem kipu-ćom vodom, navodno ga je ubio Zlatko Meši-nović.
VUKAŠIN ZDJELAR, radnik Željezare: u ljetu 1991. zatu-kao ga je kod dječjeg vrtića u nase-lju Željezar jedan Mus-liman, koji stanuje u ulici A. Hebranga 36.
VLADO SVETIĆ, umirovljenik: ubijen u ljeto 1991. u bli-zini nastambe Samačke Željezare.


CROATIAN HELSINKI COMMITTEE FOR HUMAN RIGHTS
www.hho.hr/english/council4.htm

PRESS RELEASE OF THE COUNCIL FOR THE MEDIA
No. 4


The Council for the Media warns again that the well known distance from democratic legal standards in defining fees for the so called "emotional anguish" at the Croatian courts has a several negative legal, moral and social and political consequences. The worst thing is that it represents a direct threat to our media scene, which is the most important indicator of the freedom of informing.
The latest cause for concern is the execution of the court judgement against a monthly "Hrvatska ljevica", which has to be paid to Ivan Bobetko for suffering "emotional anguish" at amount of 50.000 Kuna. The editorial office emphasises that such a compensation represents a death penalty for such minor newspapers and the newspapers will survive only in case friends help by organising extra solidarity actions.
It is exactly in this case that the social danger of court sentences regarding high compensations for non-material damages lies. They represent a great problem to the media with high circulation, and not to mention small newspapers and agencies. Small media represent, however, the most valuable contribution to the media pluralism. Even in the ripe democratic societies the small media enjoy special protection because it represents a special fight against a concentration of publicist powers. Since hundreds of trials related to compensation of damages are being currently held at courts it is necessary that the Supreme Court intervenes as soon as possible by bringing a principle decision regarding compensation of damages for causing "emotional anguish". Otherwise we may expect a further deterioration of the media pluralism, and the Croatian judiciary could prove the most massive factor of the pressure of the state on the media after the third of January elections.

For the Council: Geza Stantić, spokesperson
Zagreb, 9 May, 2002

 

1.05.-30.06.2002. Broj 5/6
KAZNA LJEVIČARSKOM GLASILU I PROFIT OD DUŠEVNE BOLI

Ljeti 1994. godine obvezao se predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske Ivica Račan kako će svaki dan slati pisma hrvatskoj izvršnoj vlasti, odnosno njezinu predsjedniku Nikici Valentiću da se obustavi sustezanje Ferala Tribunea, koji tada, štoviše, jednoga tjedna nije ni tiskan zbog iznude povelikog novca i pritom obečašćen na osnovi zakona pod koji su podvrgnute pornografske publikacije.
Neka Račan izvoli danas, budući da je na čelu institucije kojoj je onaj put namjeravao upućivati protestna pisma radi obrane Ferala Tribunea, osvje-dočiti se o njegovoj, kao svojevrsnoj kazni, pozamašnoj novčanoj odšteti - Željku Olujiću i Marici Meštrović - zbog "duševne boli" koju su im "nanijeli" publicisti toga tjednika Viktor Ivančić i Zvonko Maković.
Prozvao sam tada Račana da se osvjedoči o određenim neuralgičnim toč-kama, naprimjer, o sustezanju Praxisa, ali, prije svega, o Našim temama, koje su ukinute u nastupu "reforme" i "nove demokracije". Inače, taj respektabilan časopis, potvrđen u tridesetak godina svoje opstojnosti kao humus hrvatske filozofske, sociološke i politoekonomske misli - izdavo je, u njegovim zad-njim godinama, Centar za idejno-teorijski rad Saveza komu-nista Hrvatske Vla-di-mir Bakarić - kojem je neko vrijeme na čelu bio sâm Račan.1
Radi budućnosti nužno je kritički se - bez mržnje i naklonosti - suočiti s izobličenjima u prošlosti.
Ali, umjesto nadilaženja, ona se reproduciraju i potenciraju čak u kari-katuralnijem vidu.
Naime, Općinski sud u Zagrebu, presudom suca Nikole Raguža, odmjerio je 9. studenoga 1999. kaznu, kao odštetu zbog "duševne boli" Ivanu Bobetku, od stotinu tisuća kuna - poduzeću Razlog, izdavaču Hrvatske ljevice, koja je objavila članak S. B. iz Siska "O zločinima u Sisku" u rubrici Pisma Hrvatskoj ljevici. 2
Tako je došao u iskušenje da se ugasi, ionako skromnih novčanih moguć-nosti, list za demokraciju i socijalnu pravdu - Hrvatska ljevica - koja je, moglo bi se reći, jedina ljevičarska publikacija u Hrvatskoj.
Fiat iustitia, pereat mundus - tvrdnja je koju, u govoru o sudskim na-me-tima Feralu Tribuneu, nije shvatio Ivan Zvonimir Čičak.
Ona govori, prije svega, o legitimnosti, to jest o načelu usklađivanja zakona s moralnim zahtjevima, pa tek onda o legalnosti, kao načelu podvođenja odre-đene činjenice pod opseg onoga što predviđaju pravne norme, odnosno o nji-hovu dosegu na određene (inkriminirane) činjenice.
Zato je neprihvatljiva Čičkova izjava:
"Pravomoćne presude u pravnoj se državi moraju izvršiti bez obzira na naše mišljenje o samom sadržaju presude. To je imperativ. (...)" 3
Zbog neprijepornosti "pravomoćnosti presude" moguće je ubiti čovjeka, pa tek nakon toga raspravljati o opravdanosti zakona po kojem je izvršena kaz-na!? Poslije smrti nema kajanja. A kakve su silnice sadržane u "pravomoćnosti presude"? Budući da zakonski apsolutizam može, štoviše, dati poticaja zlo-činima, primjerenost zakonskih odrednica uspostavlja se u diskusiji između legalnoga i legitimnoga.
Mnogo toga zloga pod crnim velom tajni Feral Tribune je iznio na vidjelo hrabro se suprotstavljajući svačemu, bilo da je riječ o pronevjerama i korupciji, uime nacionalnog i državnog interesa, a zapravo u interesu određenih klika, bilo da je riječ o monstruoznim ubojstvima i njihovom prikrivanju uzur-pa-cijom političke moći.
Ali, kako nema humora bez samokritičnosti, problem za raspravu trebalo bi biti to što Feral Tribune kadšto običava biti pretenciozan, dovodeći pritom svoje tendencije do stanovite proturječnosti.
Svaka presuda postulira teorijski pristup u kojem bi se trebala eksplicirati opravdanost zakona i trebao zacrtati njegov doseg.
U tom bi sklopu trebalo razmotriti spomenute presude Feralu Tribuneu.
I presudu Hrvatskoj ljevici.
Logički se može utvrditi kako je Općinski sud u Zagrebu učinio medvjeđu uslugu Ivanu Bobetku imanentnim prekvalificiranjem njegove uloge u Sisku.
U Hrvatskoj ljevici samo je apostrofirana odgovornost Ivana Bobetka.
Nigdje mu nije pripisana krivica za zločine!
Između odgovornosti i krivice bitna je razlika.
Odgovornost je etička kategorija; krivica, pak, jest juridička kategorija.
Istaknula je Hrvatska ljevica ono što je u sferi etičkog, međutim, tužbom je Ivan Bobetko to, ali i sud, sljedujućim postupkom, pomaknuo u područje juridičkog.
Odgovornost podrazumijeva mogućnost - po slobodi svoje volje i savjesti - djelovanja na nešto u dosegu vlastite (praktičke) mjerodavnosti.
Krivica podrazumijeva aktualnost - po "slobodi" i "neslobodi" svoje volje - nečega što je zločinjeno i što se zbog toga može podvesti pod opseg onoga na što se primjenjuju zakonske odrednice.
Legitimnost je načelo podvođenja i ispitivanja njegova razloga u odnosu učinjenoga i zakonskoga (legalnoga).
U Sisku se - prvo - dogodilo ono što je Hrvat S. B. (namjerno je naglasio svoju nacionalnost te se zbog konspirativnosti potpisao inicijalima) zabilježio u Hrvatskoj ljevici: zlostavljanje i ubijanje građana, prije svega, srpske, ali i hrvatske nacionalnosti. Zabilježio je S. B. - drugo - kako je to bio čin onih pod nagledništvom zapovjednika sisačkoga kriznoga stožera Ivana Bobetka.
Kako evidencija tih dviju činjenica pretpostavlja suodnos među njima, nužno je, stoga, za tu relaciju odgovoran Ivan Bobetko.
Pitanje o odgovornosti zahtijeva od Ivana Bobetka da razriješi je li i koliko mogao utjecati na to da se ne dogode spomenuti zločini, odnosno, kada su se već žalost dogodili, je li se i koliko zauzeo u njihovu rasvjetljavanju radi otkri-vanja krivaca i pravednog suđenja njima.
Postavljanjem toga pitanja u Hrvatskoj ljevici, građanin S. B. iz Siska nije izrekao to da je Ivan Bobetko kriv za inkriminirane događaje.
Ali, što logički proizlazi iz Bobetkove "duševne boli"?
A što sve jest duševna bol i koji je sve njezin domašaj?
Iako neugodna, duševna bol je normalna reakcija u moralnom preis-pi-tivanju savjesti kao jednoj od eksplikacija odgovornosti.
Kao posljedak suočavanja sa zločinom, pogotovo ako je u bližem dosegu vlastite odgovornosti, duševna bol može imati konstruktivnu ulogu, naime, ona može biti motiv za (intenzivnijim) zalaganjem u prevladavanju uvjeta koji dovode do zločina.
Ako se nema pobliže veze sa zločinom - uživljavanjem (empatijom) - u odnosu prema žrtvama, ili zbog srama, kao izuzetno neugodnog osjećaja, što je netko drugi učinio zlo uime nečega s čime smo intimizirani (nacija, religija, ideologija...), doživljava se duševna bol, koja je, uostalom, u tom slučaju, izraz i potvrda čovječnosti.
Duševna bol je refleksija vlastita mjesta i uloge u društvu, u doživljavanju njegovih dvojbenosti.
Nastojanja su grčke tragedije, koje je Aristotel sublimirao u njezinoj defi-niciji, pročišćenje (racionaliziranje) duševne boli (osjećaja samilosti i straha) i gledanje na svijet s čovječnije perspektive.
Duševna bol je, u rasponu između emotivnog i racionalnog, bitan činitelj u uspostavljanju čovječnosti.
Nisu li Suze sina razmetnoga Ivana Gundulića svjedočenje kako je duše-vna bol očitovanje doživljavanja povijesnih prijeloma (reformacije i katoličke obnove).
Filozofska je i povijesna dimenzija duševne boli, koja se, stoga, ne bi smjela banalizirati.
Romantizam inzistira na duševnoj boli kao vlastitom motivu. Ona, kao svjetska bol (Weltschmerz, le mal du siecle), zadobiva planetarnu dimenziju.
Duševna bol - kako se očituje u Goetheovim Patnjama mladoga Wert-hera - izraz je uspostavljanja i potvrđivanja sebe kao individualnog bića.
Duševna bol je motiv samoosvješćivanja.
I onoga koji je, makar mu se prvotno činilo kako je to za društvo u dobroj namjeri, počinio zločin, kao Raskoljnjikov, u Zločinu i kazni Dostojevskog - u pokajanju, to jest u predodžbi da nije (moralo biti) bilo ono što je bilo odno-sno u htijenju da se to što je bilo više neće ponoviti.
Samo beskrupulozni ljudi nemaju nikakve duševne boli.
Krivoklevetanje, kao pripisivanje, u svrhu obezvređivanja ličnosti, neko-me nešto što on nije učinio ili tumačenje izvjesnog čina izvan konteksta, u izobličenju, za svaku je (juridičku) osudu, međutim, sankcije se pritom odno-se na sam (zli) čin, s obzirom na njegove možebitne posljedice, od kojih je duševna bol jedna od njih.
Logično je, zbog toga što je u kritičnim trenucima bio na čelu za sisačko područje ovlaštene institucije, postaviti pitanje Ivanu Bobetku o njegovoj odgovornosti. Zato nema nikakve osnove za sudski postupak protiv Hrvatske ljevice, koja Ivanu Bobetku ništa nije imputirala. Uostalom, Bobetkova duše-vna bol njegov je osobni problem.
Zbog kakve je duševne boli Ivan Bobetko podnio tužbu protiv Hrvatske ljevice i kakvo značenje duševne boli proizlazi iz njegova postupka i postupka samoga suda?
Nije riječ o duševnoj boli koja je - u suosjećanju s drugima - pokazatelj vlastita ponosa.
Nije ni riječ o duševnoj boli koju izaziva sram - u suočenju s vlastitim zločinom - jer ta emocija izaziva nagon na sakrivanje svojega nedjela.
Nije ni riječ o duševnoj boli koja je imanentna savjesti, jer bi se pritom nastojalo priznati ono što je bilo.
Nije ni riječ o duševnoj boli kao reakciji na krivokletstvo, jer da je ono razlog Bobetkova sudskog postupka protiv Hrvatske ljevice, onda bi, slije-dom njegove odgovornosti, sud trebao preistražiti kako se dogodilo ono za što je Bobetko bio odgovoran i utvrditi krivicu (zasad nepoznatih?!) pojedinaca.
Ako Ivan Bobetko nije pokazao svoju odgovornost, može se zaključiti da je on, ni sam svjestan toga, optužio samoga sebe za spomenute zločine indi-ci-jom da je podrijetlo njegove duševne boli neposredna veza s ubojstvima u Sisku.
Izbjegavanjem odgovornosti, kao posredne veze, Ivan Bobetko je ukinuo distanciju od tih događaja i sam sebe postavio u njihovo središte. Dakle, ako nije odgovoran, onda je jamačno kriv (!?).
Neka zbog toga bude "zahvalan" sucima Nikoli Ragužu i Dubravki Burcar.
Zbog toga bi se trebalo priupitati o sudskoj praksi u Hrvatskoj s obzirom na taj indikativan slučaj.
Zašto je duševna bol promaknuta u izvor zarade čak i onda kada snaga logike i dijalektike obrne tužbu na samoga podnositelja i dokaže da je optuženik u pravu, iako sam mora platiti račun?
Iako je Hrvatska ljevica permanentno u škripcu, bez sumnje će ovaj put s pomoći svojih čitatelja prebroditi aktualnu teškoću, ipak, ona je u dobitku budući da je, eto, spomenutim slučajem upozorila na jednu dimenziju hrvat-skoga pravosuđa.
Skrenuvši na zločine u Sisku podrijetlo svoje duševne boli, u čemu ga je Općinski sud u Zagrebu doveo gotovo do cilja, ispostavivši Hrvatskoj ljevici račun za taj manevar, trebao bi Ivan Bobetko, radi vlastitog opravdanja, obja-sniti svoju ulogu - u bifurkaciji odgovornosti i krivice - u onim slučajevima na koje se poziva S. B. iz Siska u Hrvatskoj ljevici mjeseca siječnja 1998. godine.
Sve u svemu, je li Ivan Bobetko odgovoran ili kriv?
Neka sam razriješi tu dilemu!
Prije osam godina je današnji hrvatski premijer Ivica Račan dao ustupak (vlastitoj) odgovornosti za medije.
Što se tiče Ferala Tribunea, ali, sada, i Hrvatske ljevice, trebao bi dati svoj pravorijek.
Po čemu pozivanje nekoga, u ovom slučaju Ivana Bobetka, na odgovornost kad može biti juridički kvalificirana duševna bol?
Odgovornost zahtijeva racionalan izrijek s onu stranu duševne boli.
Po čemu, kako i zašto nešto, kvalificirano kao duševna bol, može biti (legitimno) podvedeno pod kažnjivo djelo?
Kako protumačiti taj hermeneutički problem?
Kako ga protumačiti na primjeru onoga zbog čega je kažnjena Hrvatska ljevica?
Ako poziv na odgovornost može izazvati takvu duševnu bol da ona posta-ne motiv sudskoga procesa nakon kojeg se dobije pozamašna "odšteta", bi li na to imali pravo (hrvatski) radnici kojima se "fleksibilizacijom na tržištu radne snage" oduzimaju prava koja su stekli u povijesti radničkoga pokreta a danas svedeni na razinu nižu od one na kojoj su svojedobno bili kmetovi, koji su, ustvari, imali zajamčeni barem minimum životnog opstanka i sigurniju budućnost?
Kakva se ideja pravednosti očituje u tome što Ivan Bobetko može dobiti toliki novac zbog tobožnje duševne boli ako radnik i radnica, u srednjoj živo-tnoj dobi, to jest u onoj kada o njima ovise i djeca na školovanju i roditelji zbog bijednih mirovina, mogu u svakom trenutku dobiti otkaz bez izgleda za novo zaposlenje?
Kakva bi trebala biti juridička kvalifikacija duševne boli izazvane u mnogih time što je njihov opredmećeni rad bio predmet (pod tvrdnjom o nekakvoj privatizaciji) hohštaplerskih makinacija i, napokon, otuđen (stranim) izra-bljivačima, koji će, bez sumnje, nakon iscjeđivanja profita, nametnuti (s prije-zirom prema) Hrvatima da uzimaju u njih kredite (to jest rezultat vlastita otuđena rada) radi saniranja troškova vlastite eksploatacije?
Kako bi se trebalo postaviti prema duševnoj boli mnogih zbog toga što je time pogaženo svako nacionalno dostojanstvo koje se nerijetko izjednačuje s onim (povijesnopolitički) najsramotnijim?
U kojoj su mjeri ta pitanja u sadržaju pojma legitimnosti na kojoj se teme-lji hrvatsko pravosuđe, a koje je, eto, kaznilo Hrvatsku ljevicu zbog toga što je odgovornoga pozvala na odgovornost? Što bi o tome rekla hrvatska ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović?
Sudbina Hrvatske ljevice svjedoči da je u Hrvatskoj - i zbog podaništva (hrvatske) kompradorske birokracije svjetskim centrima ekonomske i vojno-političke moći - vrlo jaka težnja da se ljevica sasvim kompromitira i da se njezina upravljenost nadomjesti nečim što je, zapravo, protiv nje.
I od samoga Račana trebalo bi saznati ima li uopće ljevice u Hrvatskoj, odnosno, ako je nema, zašto je nema, te ako je ima, po čemu hrvatska ljevica doista jest ljevica?
Neka se razložno argumentira sve ono u vezi s presudom Hrvatskoj ljevici u usporedbi s njezinim tendencijama!
Vinko Grgurev

Bilješke
1 Vinko Grgurev: "Zašto je Račan šutio kad su gasili Praxis?", Vjesnik, Zagreb, broj 16826, 7. kolovoza 1994., str. 42
2 Vidi: S. B.: "O zločinima u Sisku", Hrvatska ljevica, Zagreb, broj 1 (1. I. 1998. - 31. I. 1998.), str. 38-39 kao i: "Da li će 'Hrvatska ljevica' preživjeti duševne boli jednog bojovnika?", Hrvatska ljevica, Zagreb, broj 1 (1. IV. 2002. - 30. IV. 2002.), str. 3-4.
3 Ivan Zvonimir Čičak:" Voluntaristička hrvatska priča", Novi list, Rijeka, broj 17460/LVI, 16. ožujka 2002., str. 9

 

1.04.-30.04.2002. Broj 4
DA LI ĆE "HRVATSKA LJEVICA" PREŽIVJETI DUŠEVNE BOLI JEDNOG BOJOVNIKA?


Općinski sud u Zagrebu donio je 19. travnja 2002. godine rješenje (koje je potpisala sutkinja Dubravka Burcar) da "Razlog - istraživanje i komunikacije" d. o. o. isplati Ivanu Bobetku 50.000 kuna na ime duševne boli, te da podmiri troškove parničnog postupka u iznosu od 7.920 kuna.

Bobetkove duševne boli izazvao je tekst objavljen u siječnju 1998. godine u "Hrvatskoj ljevici", čiji je izdavač "Razlog". U tom je tekstu on apostrofiran kao jedan od pojedinaca koji su odgovorni za zločine u Sisku i nekim okolnim selima u vremenu 1991-1993. godine. Bobetko je tada u Sisku bio zapovjednik Kriznog štaba.
"Hrvatska ljevica" dosad se jedva održavala na životu. Prihodi od prodaje i pretplate bili su uvijek manji od izdataka za tiskanje, papir i poštarinu. List inače ne plaća honorare, a nema nikoga ni u radnom odnosu. Od ranije postoji značajan dug tiskari.
Utoliko presudom Općinskog suda u Zagrebu nije samo dodijeljeno 50.000 kuna Ivanu Bobetku za njegovu, valjda golemu i neprolaznu, duševnu bol, već je time izrečena i smrtna presuda "Hrvatskoj ljevici".
Učinit ćemo sve da list ostane u životu, no nismo sigurni da ćemo u tome uspjeti.
Uredništvu "Hrvatske ljevice" već su se javili neki re-no-mi-rani umjetnici i ponudili svoje slike i sklupture za aukciju, kako bi se spasilo list. Nastojat ćemo da do te aukcije dođe.
Ako ne bude drugog izlaza, "Hrvatsku ljevicu" ćemo izdavati u dvobrojima dok se ne saniraju posljedice udara na nju zbog duševne boli jednog bojovnika, nezajažljivog kao što mu je to i otac, koji je dobio sve svoje bitke, a za koga se najavljuje da bi mogao završiti u Hagu.
Da bismo pak pokazali da Ivan Bobetko ima razloga i za strepnje, a ne samo da trpi duševne boli, izdat ćemo poseban broj "Hrvatske ljevice" pod naslovom Zločini u Sisku i duševne boli Ivana Bobetka. U tom ćemo broju objaviti neke dokumente i prenijeti do sada objavljene napise u hrvatskim novinama o tim zločinima.
U ovom broju ponovo objavljujemo tekst iz siječnja 1998. godine, zbog kojeg je Ivan Bobetko dobio duševne boli i tužio izdavača lista, a Općinski sud u Zagrebu, presudom suca Nikole Raguža, odlučio da ga našim novcem izliječi. Prvo-ste-pe-nom presudom bili smo kažnjeni sa 100.000 kuna, ali je Županijski sud u Zagrebu, u žalbenom postupku, kaznu smanjio na 50.000 kuna. Tekst ponovo objavljujemo kako bi čitaoci vidjeli zbog čega je Bobetko obolio. Nadamo se da zbog ovog novog objavljivanja teksta sud neće izreći još jednu presudu.

Pisalo se i piše o zločinima u Gospiću i Karlobagu, Osijeku i Pakračkoj Poljani. "Hrvatska ljevica" je objavila i imena ubijenih Srba civila u Požeškoj kotlini. No, šira javnost zasad vrlo malo zna i o zločinima nad civilima, Srbima, ali i Hrvatima u Sisku 1991. godine, a i kasnije.
Evo najprije imena nekih ubijenih s naznakom datuma ili približnog vremena i lokacija kada su i gdje stradali. Napominjem da se radi o žrtvama zločina samo u Sisku, a ne i na Baniji (Kostajnica, Dvor, Petrinja, Sunja i druga mjesta i područja):
Prva žrtva na sisačkom području 1991. godine bio je, izgleda, VLADO BOŽIĆ, šofer "Slavijatransa" iz Petrinje. Njega su u selu Odra, pred kućom Josipa Brajkovića 2. VIII. dočekale tzv. anti-terorističke grupe, hadezeovci i zatukli. Umro je u sisačkoj bolnici. Njegovom ubojstvu kumovao je sam Josip Brajković, prvi pred-sjednik HDZ u Sisku.
Potom su ubijeni i MARKO i IVICA VILA, njihovi sinovi DUŠAN i ŽELJKO, te njihov rođak MLADEN VILA, radnik. Obitelj Vila prodavala je na sisačkoj tržnici voće i povrće i o politici nisu imali pojma. Kao sirotinja nisu imali ničiju zaštitu, pa su se našli na spisku za likvidaciju. A obrazloženje izvršilaca njihove egzeku-cije bilo je da je u njihovoj kući tobože bila "četnička bolnica".
JOVU CRNOBRNJU, umirovljenog milicionera, izrešetali su na vratima njegovog stana. A "obrazloženje" je bilo da je imao radio-stanicu.
BRANKO OLJAČA, policajac u Sisku, izgubio je glavu tako što ga je njegov zapovjednik Vladimir Milanković poslao u klopku, u kojoj je izrešetan, a javnosti je podastrta priča da je otišao u četnike na Baniju. Njegova žena, Hrvatica, podigla mu je križ na sisačkom groblju.
MILOVAN i VERA STEVANOVIĆ ubijeni su u kolovozu 1992. godine i zakopani na području "Ore" (gdje su nekad prebivale omladinske radne brigade). A povod je bio da su tobože vrijeđali policajce. Susjedima je pak rečeno, da su otišli u Njemačku. Uzgred, Verinog oca su 1941. godine zaklale ustaše.
U kolovozu 1992. godine pobijeni su i svi čuvari i vatrogasci srpske nacionalnosti, LUKIĆ, LAZIĆ, NIKOLIĆ i drugi.
RADE ŠPANOVIĆ, radnik Željezare, dočekan je u kolovozu 1992. godine pred portirnicom, odveden na Savu, pokošen rafalom i bačen u rijeku. Vozači skele u selu Gušće izvukli su njegov i još jedan leš.
Članovi HDZ u selu Hrastelnici htjeli su imati "etnički čisto" selo, pa su tamošnjim Srbima dali ultimatum da kroz 48 sati napuste selo.
PERO KIČIĆ, umirovljeni radnik "Graditelja" i NJEGOVA ŽENA, teški invalid, nisu otišli, ubijeni su mačetama. Za javnost je rečeno da su se napili, naložili peć i izgorjeli. Njihovih oko 30 koza i ovaca i oko 200 kunića završilo je u kazanima specijalaca.
VASU JELIĆA odvela je 22. XI. 1992. iz njegove kuće u ulici Ilije Gregurića policija. Đuro Brodarac, tadašnji načelnik policije, a današnji župan, rekao je njegovoj očajnoj ženi da je nesretnik vjerojatno otišao u četnike. Seljak, koji je sjekao pruće, našao je 25. III. 1993. leš Vase Jelića i još jednog muškarca na obali Save, u blizini vojarne "Berislav Pavičić" u Savskoj ulici, a gdje je inače bila stacionirana grupa za likvidacije.
Ubijen je i TAJNIK ŠKOLE U KOMAREVU.
Portira "Brodoremonta", MLADIĆA OD 22 GODINE, dočekali su na izlasku s posla, naredili mu da vesla u čamcu i na sredini rijeke ga pokosili. U čamac su stavili nekoliko kutijica tableta i pismo, e da je tobože prevozio lijekove i poštu četnicima.
Snajperskim hicem iz policijske postaje u Sisku ubijena je 19-godišnja LJUBICA SOLAR, inače Hrvatica, a proturena je priča, iza koje je stajao Vladimir Milanković, da ju je ubio njezin zaručnik, oficir KOS-a, koji se tog dana nalazio u Banjoj Luci. Dokumentaciju o tom slučaju ima zagrebački odvjetnik Milan Radović.
STEVU VRANEŠIĆA, umirovljenog radnika, u njegovoj klijeti u Letovanskom Vrhu izboli su noževima i u rane mu stavljali sol pripadnici tzv. antiterorističke grupe iz Odre. Nije htio "priznati" da surađuje s četnicima, pa je zaklan i bačen u Kupu.
DRAGAN SUNDAĆ, pravnik u sisačkoj bolnici, odveden je s posla u Komarevo, tjeran da pije konjak i pjeva "Puška puca, a top riče", ubijen rafalom (3. III. 1993.) i zakopan tako da mu je iz zemlje virila ruka.
VELJKO ČAKALO, tv-mehaničar, ubijen je na prvoj liniji u Ko-ma-revu 4. III. 1993.
DRAGAN RAJŠIĆ, šef osiguranja u Rafineriji Sisak do 1990. godine, odveden je iz stana, a iz iste stambene zgrade s njim su odveli i umirovljenog potpukovnika JNA Marka. Odvedeni su na Savu, po programu "Putuj Selma". Marka su pokosili rafalom i on je "otputovao". A. Rajšić, prema priči koja kola, nije dobro pogođen, pa se ronjenjem i plivanjem domogao druge obale Save. Danas je navodno u Beogradu.
Gubilišta su bila na prostoru gdje su bile barake omladinskih radnih brigada, gdje se inače bila smjestila grupa za likvidaciju, zatim šuma Brezovica, jodno kupalište (soba 29), položaj HV u Koma-revu.
Ljudi su ubijani i na Željeznici, u Odri, u Tišini, u predjelu Siska zvanom Zeleni brijeg.
Ubijeno je i devet ljudi iz Mošćenice.
A koliko ih je izvučeno iz zatvora i likvidirano, najbolje valjda znaju Đuro Brodarac i Vladimir Milanković.
O svemu su malo znali obični građani i vojnici na bojišnici.
Prema saznanjima stranih obavještajnih službi i diplomacije, u Sisku i bližoj okolici ubijeno je 90 Srba.
Najveću odgovornost za sve što se događalo imaju Ivan Bobetko, Đuro Brodarac i Vladimir Milanković. A predvodnik snaga za likvidaciju bio je, sve dok nije stradao u prometnoj nesreći na Zagorskoj magistrali, Jadranko Grbin, nekadašnji inspektor SUP-a u Zagrebu. U njegovoj postrojbi bili su mahom pomilovani robijaši, unuci ustaških emigranata i pripadnici legije stranaca. "Nezaboravna" je u svemu i uloga Josipa Brajkovića, prvog predsjednika Gradskog odbora HDZ, nekadašnjeg pomo-ćnika skladištara u Rafineriji Sisak. A tu su i zločini koji leže na duši Ivana Kralja, ranijeg vatrogasca u Rafineriji, a sada umiro-vljenika u Farkašiću, Drage Bošnjaka, sisačkog pijanca i kri-minalca, koji je s opljačkanim novcem otvorio buffet u Umagu, Vlade Borića iz Zabora i Siščanina Josipa Zgurića, koji je u Gabrinovu grupu došao iz KPD Lepoglava, u kojem je prebivao zbog ubistva oca.
Ovdje bih upozorio i na akciju početkom kolovoza 1991. godine, u koju su Gabrinove ljude i neke vrbovane Siščane poveli Ivan Bobetko i Đuro Brodarac. Rečeno je da je to bio "silovit nalet naših vitezova na jedno jako neprijateljsko uporište". A o kakvoj se akciji radilo ispričao je Ivo, iz sisačkog dijela grupe, rodom iz Blinskog Kuta: "Čekali smo dva dana Bobetka i njegove ljude. Mi smo poznavali teren, pa smo došljake rasporedili tako da opskrbe sela (bila su to dva srpska sela na cesti Sisak-Sunja). Najprije se zapucalo, da se ljude izvuče iz kuća. Oni koji su počeli bježati pokošeni su rafalima. Upadali smo u kuće i ubijali mačetama i noževima. Ja sam u jednom kombiju vozio mrtve do Save, gdje smo ih bacali u vodu. A bio je još jedan kombi. Pjevali smo 'Putuj Selma i ne okreći glavu'. U kombiju koji sam ja vozio prevezeno je 14-ero starijih muškaraca i žena, četvero djece i jedan mlađi muškarac.
Od naše domorodačke grupe nitko nije ulazio u kuće radi pljačke, jer smo prevozili mrtve. Ranjene smo ubijali. Pljačkali su Zagrepčani.
Nakon nekoliko dana spaljeno je srpsko selo Klobučak, ali su ljudi iz njega već bili pobjegli. Ubrzo je došlo i do spaljivanja hrvatskog sela Staze."
JNA je tada inače blokirala obje strane. No, srpski pobunjenici, iako malobrojniji, bili su bolje naoružani, i bolje organizirani, pa su brzo zatvorili prilaze srpskim selima.
Posebna je priča sve što se u sektoru Sjever zbivalo u "Bljesku" i "Oluji" i nakon njih. Počinjeni su mnogi novi zločini. A i opet su istaknuti akteri bili Vladimir Milanković i Đuro Brodarac. U "Bljesku" je Milanković zapovijedao specijalnom policijom "Ose" i tek će se valjda saznati za zločine koje su "Ose" izvršile na cestama Pakrac - Okučani i Okučani - Stara Gradiška.
Nakon "Oluje", negdje u jesen 1995. godine, ubijen je bivši policijski specijalac STJEPAN BANIĆ. Govorilo se za njega, da je i za račun Đure Brodarca čuvao krdo stoke opljačkane u "Oluji" i nakon nje na Baniji. Prodao je, izgleda, nekoliko grla i za svoj račun i mnogo pričao okolo.
U proljeće 1996. godine BLAGAJNICA REKREACIONOG CEN-TRA "BREZOVICA" pokušala je nadležnima dati na uvid doku-mente o pljački ZNA SE koga. Udavili su je, stavili u auto i gurnuli u Lonju.
Ja sam Hrvat. Opisao sam zločine, za koje ne znam samo ja, već i mnogi u Sisku i okolici. Neki koji su bili umiješani u zločine u međuvremenu su "ispali iz igre" i odbačeni. Sada razmišljaju i o stupnju svoje odgovornosti. Stoga ne bi bilo teško utvrditi svu istinu i o zločincima i o žrtvama.
Ne potpisujem se punim imenom i prezimenom, jer bi i moj život mogao biti u opasnosti.
S. B., Sisak

 

1.03.-31.3.2002. Broj 3
OSAM GODINA "HRVATSKE LJEVICE"


Prvi broj "Hrvatske ljevice" nosio je datume 1-15. ožujka 1994. godine. Dakle, naš list se po-javio prije ravno osam godina.
Bio je u proteklih osam godina jedina lje-vičar-ska novina u "lijepoj našoj", a čije se us-mjerenje može razabrati već iz naslova. "Hrvatska ljevica" je čitavo vrijeme izlazila, u prvoj godini kao polu-mjesečnik, a onda kao mjesečnik, s opa-snošću da se i ugasi zbog oskudice novca. Od prodaje i pretplate ne mogu se pokrivati troškovi tiskanja, kupovine papira i poštarine, zakupa skromnog prostora i jednog telefona i faxa. Nema nikoga u radnom odnosu ni od novinara ni od režijskog osoblja. Urednici i suradnici rade bez honorara, prožeti istrajnošću. Na oglase se ne može računati, ni na sponzorstva kakvih parajlija. Tek rijetki pojedinci iz tuzemstva i inozemstva daju dobrovoljne priloge, bez kojih bi se list ugasio.
List se upravo danas nalazi u smrtnoj opas-nosti, jer je sudskom presudom izdavač prisiljen na isplatu 50 (pedeset) tisuća kuna naknade za du-ševnu bol jednoj personi, čija je odgovornost bila apostrofirana u jednom osvrtu na zločine u Sisku 1991. godine. Taj je osvrt u našem listu inače obja-vljen 1998. godine. A izdavač je osuđen i na plaćanje sudskih troškova.
No, nadamo se da će "Hrvatska ljevica" pre-živjeti i to.
U proteklih osam godina list je objavio više tisuća priloga, od informacija do znanstvenih eseja. Kada bi se sve što je u listu ugledalo svjetlo dana stavilo u korice knjige uobičajenog formata (A4), ta bi knjiga imala oko 4.000 stranica.
Na stranicama "Hrvatske ljevice" javilo se kroz tih osam prohujalih godina više od pet sto-tina ljudi. Gostovali su i mnogi od uglednih svjet-skih inte-lektualaca, čiji su tekstovi prevođeni. Objavljeni su i razgovori s nekim današnjim hr-vat-skim inte-lek-tualcima od imena, ugleda i utjecaja.
Kada se list ne bi suočavao s financijskim teš-koćama pukog preživljavanja, koje s vremena na vrijeme sile i na tiskanje dvobroja ili dovode do zakašnjenja u izlaženju, bio bi i kvalitetniji i op-sežniji.
Jer, Uredništvo ostaje neumorno, a tu je i entu-zijazam velike većine svih onih koji u listu surađuju.
Stipe Šuvar, odgovorni urednik

 

Hosted by www.Geocities.ws

1