1.-30.11.2002. Broj 11
Tako to radi HTV
Boris Rašeta
Jedna od posljednjih Latinica (11. studenog 2002. godine)
imala je vrlo zanimljiv naslov: Zločini pod okriljem rata.
Tko god je očekivao da će uz takvu najavu gledati raspravu o ratnim zločinima
zbog kojih Haški sud svakodnevno pritišće vladu Ivice Račana, grdno se
prevario. Latinica je ponudila nešto posve drugo: kroz nju su, kao kroz
trijumfalnu kapiju, slavodobitno prodefilirala dva potencijalna osumnjičenika
Haškog tribunala, jedan odvjetnik koji je svoja uvjerenja - osim onoga
da je vazda korisno služiti onomu tko dobro plaća - mijenjao mnogo puta,
jedan do zla boga sumnjivi autor filma o likvidaciji Mira Barešića, te
dvojica bivših dužnosnika Tuđmanova represivnog aparata.
Veći dio rasprave u studiju potrošen je na prepirku o ubojstvu Mira Barešića,
čovjeka koji je u Švedskoj odležao višegodišnju zatvorsku kaznu zbog ubojstva
jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića 1971. godine. Notornog teroristu
odvjetnik Olujić proglasio je, proverbijalnom hladnokrvnošću, hrvatskim
Nelsonom Mandelom (što bi trebalo značiti da je Nelson Mandela južnoafrički
Miro Barešić!?) jer, eto, obojica su bili osuđeni zbog terorizma. Da,
ali Nelson Mandela nije nikoga ubio, da i ne spominjemo ritualne sadističke
obrede koje je Barešić izveo nakon svog "nacionalnooslobodilačkog"
čina.
U drugom dijelu emisije, onako en passant, dotaknuta su i ubojstva srpskih
civila u Sisku 1991. godine. U studio je, na rezervnu poziciju, dovedena
tek žena čija je kćer ubijena prije jedanaest godina; suočena, sama i
nemoćna, s ljudima poput Đure Brodarca (u vrijeme ubojstva šefa sisačkog
MUP-a) koji o tom ubojstvu sigurno znaju više od onoga što žele reći ali,
unatoč tome, odlučnima da za jedan težak zločin pošto-poto nađu opravdanje.
Niti jednog pak relevantnog gosta koji bi progovorio o zločinima u Sisku
i drugim zločinima, izvedenim u doba tuđmanizma, a daleko od bojišnice,
u emisiji nije bilo.
No, ostavimo po strani izbor gostiju i zapitajmo se, kakve veze s ratnim
zločinima ima u ratu izvršeno ubojstvo jednog vojnika (koji je to u stvari
bio samo jedan dan), čije je ime Miro Barešić? Nikakve. Kakve veza imaju
ubojstva sisačkih Srba - njih više od stotinu, prema svemu što se dosad
zna - sa smrću jednog teroriste? Nikakve.
I tu prestaje problem Denisa Latina, a otvara se problem Hrvatske televizije,
koji traje, u kontinuitetu, već dvije godine. Uredništvo nacionalne televizije,
od izbora do danas, radi kontinuirano ono što je Latin napravio jednokratno.
Nitko se, primjerice u tijelima koja kontroliraju rad televizije - Sabor
i Vladu da i ne spominjemo - u ove dvije godine nije sjetio postaviti
pitanje: kako to da Hrvatska televizija nije učinila nikakav napor na
cjelovitom informiranju javnosti o zločinima koji su počinjeni za vrijeme
domovinskog rata. O likvidacijama Srba u Vukovaru, Sisku, Gospiću i drugim
gradovima nikada nije naručen, snimljen - pa logično ni prikazan - ni
jedan dokumentarni film, zbog čega javnost stječe dojam da se ljudima
poput Mirka Norca i Tihomira Oreškovića sudi zbog trica ili političkih
hirova. Gotovo je nezamislivo da se Srbi, kao žrtve ili rodbina žrtava,
pojave u informativnom programu Hrvatske televizije. Tamo se, likom i
djelom, pojavljuju samo hrvatski branitelji protiv kojih su podignute
optužnice, koji, u atmosferi hladne sudnice, uvijek izazivaju sućut.
Prilog Sanje Mikleušević o ubojstvima srpskih civila u Sisku 1991. godine,
bunkeriran je. Prilog Zdravka Kleve o svjedočenju rodbine ubijenih gospićkih
Srba, također je zabranjen. Elizabeti Penić nije potpisan putni nalog
za odlazak u Beograd, gdje je trebala snimati rođake žrtava ubijenih u
Medačkom džepu. Istu novinarku urednik kontakt emisija Goran Milić, u
vrijeme kada je još vrijedila zamisao o putovanju u Beograd, instuira
da "pitanja treba postavljati onako kako bi ih postavio svaki Hrvat".
O ubojstvu 181 zarobljenog srpskog vojnika i civila u Mrkonjić Gradu 1995.
godine, zbog čega je general Korade ovih dana dobio haški poziv za saslušanje
"u svojstvu osumnjičenika", nije bilo ni spomena. Film Nenada
Puhovskog "Paviljon 22" (o slučaju Pakračka poljana), unatoč
dogovoru, nikada nije emitiran. Početkom godine zabranjena Latinica na
temu deustašizacije nikad nije ugledala svjetlo dana. Filmovi Lordana
Zafranovića, posebno "Testament", i dalje su u bunkeru - gdje
su bili i svih ovih proteklih godina.
Općenito uzevši, takav pristup uređivanju informativnog pro-gra-ma HTV-a
predstavlja trajni skandal, što ne umanjuje istinitost procjene po kojoj
je aktivni govor mržnje eliminiran ili smanjen. Urednici i novinari informativnog
programa su, od aktivnih boraca za "našu stvar", prešli na rezervni
položaj medijskih "skupljača kestenja". Prisavska je sekcija,
međutim, brojnija, opasnija i jača od Rojsova podsljemenskog zdruga. To,
trajno i nepopravljivo naru-šavanje ne samo profesionalnih već i civilizacijskih
vrijednosti, dostatan je razlog za odlazak cijele Ulagine ekipe s funkcija
koje obnašaju. No, taj razlog nikada nitko neće spomenuti: od Banskih
dvora do Prisavlja stvoren je opći konsenzus o pitanju uvjerenja kako
Hrvat u vrijeme domovinskog rata nije mogao počiniti ratni zločin. A ako
i jest, naciju s njim treba zabaviti, a ne informirati.
Priča o tome da Hrvat nije mogao počiniti ratni zločin, nije, dakle, privilegij
samo Milana Vukovića. Načelno, takav je zločin zamisliv, ali samo kao
incident. Zato mu i nije mjesto u sustavu informiranja, u informativnom
programu, već u zabavnom programu, iz kojeg je Latinica izašla tek ove
sezone. Denis Latin uvijek je zato kotirao kao eksces, kada bi otvarao
teme ratnih zločina. Prava je istina, međutim, da je eskces informativni
program i uredništvo katedrale duha; Latin samo, manje ili više vješto,
obavlja svoj posao promotora infota-ina-menta, info-zabave, neobvezujuće
discipline u kojoj se, o ozbiljnim stvarima, progovara bez osobite obveze
prema pojmovima poput digniteta žrtve, činjenica, i sl.
Ipak, Jasna Ulaga Valić - čiji je odlazak s uredničkog mjesta, kako se
čini, sve izvjesniji - neće otići zbog svih tih skandala. Nju će potjerati
zbog onoga što nije skandalozno: stoga što u predizbornoj godini ne želi
opsluživati izbornu kampanju SDP-a i njegovih koalicijskih partnera.
Kada bi htjela biti konzekventna, Jasna Ulaga Valić prebacila bi govor
o zločinima protiv civila srpske nacionalnosti u neku prikladniju emisiju.
Recimo, u Milijunaša. Pitanje za zagrijavanje moglo bi glasiti: recite
nam, koliko je Srba ubijeno u Sisku? Jedan. Pedeset. Sto i više. Ni jedan.
Već vidimo nasmiješeno lice voditelja, čiji se gost preznojava, i - umjesto
džokera - poziva prijatelja. Odgovor će u svakom slučaju biti točan, samo
je pitanje zove li se prijatelj Đuro Brodarac ili, recimo, Stipe Šuvar.
NOVI PODACI O UBIJENIMA
I NEKI ISPRAVCI
U dossieru: zločini u Sisku, objavljenom u "Hrvatskoj
ljevici" br. 7/2002. i u nastavku tog dossiera u "Hrvatskoj
ljevici" br. 8/2002. iznijeti su mnogi podaci i osvijetljene mnoge
činjenice o zločinima u Sisku nad civilima, mahom Srbima, a koje su počinili
pojedinci i grupe u hrvatskim uniformama i u ime hrvatstva, kako su ga
oni shvaćali.
Kao što smo i mi objavili, državni odvjetnik Republike Hrvatske Mladen
Bajić dao je do znanja javnosti da se najzad vode predistrage, a ne znamo
da li već i istrage u povodu tih zločina, samo onih kod kojih su "počinitelji
poznati". Uvjereni smo, međutim, da se počinitelji ako ne svi, a
ono daleko najvećeg broja tih zločina mogu, ma i sa zakašnjenjem, otkriti
i da im onda treba suditi.
Na ovaj ili onaj prilog u dossieru "Hrvatske ljevice" bilo je
nekih reakcija, ali se pokazalo, da se u samo nekoliko slučajeva radi
o netočnim podacima ili konstatacijama. Bilo je i apriornog osporavanja
cijelog dossiera, kao npr. u izjavi Gradskog odbora HDZ Siska, u napisu
nekog Vrđuke iz Mošćenice ili u intervjuu izvjesnog pukovnika Orkana u
"Novom sisačkom tjedniku". a što je naš list u br. 8/2002. također
prenio. A onda je 7. studenog 2002. godine emi-tirana "Latinica",
u koju su na upravo neshvatljiv način strpana priča o smrti u Švedskoj
osuđenog teroriste Mire Barešića i priča o zločinima u Sisku. Majka ubijene
19-godišnje Ljubice Sedlar je vjerojatno ostavila potresan dojam na mnoge
pred ekranom, ali ne i na u studiju HTV-a prisutnog Đuru Brodarca, njezinog
susjeda, koji, eto, kao da nije luk ni jeo ni mirisao, premda je bio jedan
od gospodara života i smrti ljudi u Sisku 1991. godine i ne samo te godine.
A dičnog Ivana Bobetka u "Latinici" nitko i ne spomenu. Premda
se, recimo, moglo citirati rečenicu Tuđmanovog savjetnika Stjepana Hercega
iz njegova izvještaja Manoliću i Tuđmanu 2. listopada 1991. godine, a
kojom se apostrofira odgovornost oca i sina Bobetko.
No, bilo kako bilo, priča o zločinima u Sisku nije više skrivena i od
najšire hrvatske javnosti, a za to zasluge, eto, pripadaju i "Hrvatskoj
ljevici". I dalje vjerujemo u to da će bar neki počinitelji zločina
i u Sisku biti izvedeni na sud. Pa ma koliko da je pravda, pogotovo hrvatska,
spora.
Moramo biti zadovoljni i stupnjem pouzdanosti podataka i konstatacija
iznijetih na stranicama "Hrvatske ljevice". A kako jedna mala
i uz to nepodobna novina, ne može ni izdaleka istražiti ono što ne mogu
državni organi postu-panjem po zakonu, u našem dossieru potkrale su se
i greške, za koje dajemo ispravke.
No, prije ćemo iznijeti neke nove podatke o ubijenima:
Dejan Biskupović Kasum uhvaćen je 22. kolovoza 1991. godine kod svoje
kuće u selu Bestrma, privezan za transporter i odvučen u Komarevo. Rukama
je bio privezan za traktor, a nogama za transporter, koji su krenuli istovremeno
u suprotnim pravcima;
Milanu Čakalu (rođen 1930) u Kinječkoj je odsječena glava i nabijena na
kolac, a sahranjen je na groblju u tom selu;
Nikola Draić (rođen 1930) iz Blinjskog Kuta masakriran je i sahranjen
u selu Petrinjici.
Stojan Miodrag, radnik "Željezare Sisak" (rođen 1941), rujna
1991. go-dine odsječene su uši i nos, a oči izvađene, te je u vrijeme
policijskog sata 27. rujna 1991. godine ubijen s dva metka i bačen na
livadu u Savskoj ulici u Sisku, nedaleko "ORE".
Dragoljub Nikolić masakriran je, ubijen i bačen na istu livadu kada i
Sto-jan Miodrag. Utvrdili smo da su ubijeni i još neki ljudi, koji se
ne nalaze na popisu "Hrvatske ljevice" br. 7/2002:
Stanko Majstorović - Ćane, radnik "Željezare Sisak" iz Novog
sela, odve-den je bijelim kombijem, a njegov je leš isplivao iz Save kod
Jasenovca. Nalo-godavac je poznat.
Dara Oroz (rođena 1929) iz Siska, A. Hebranga 2, obješena je u stanu u
rujnu 1991. godine, a muž joj je bio odveden u "Jodno" i pušten,
zbog inter-vencije.
Tomislav Cavrić, koji se deklarirao kao Jugoslaven, je još u svibnju 1991.
godine ubijen u svom stanu, smrskana mu je glava.
A sada da damo i ispravke netočnih navoda iz dossiera:
Domagoj (a ne Igor) Pavičić nije bio star 12, već 18 godina. On je s gru-pom
mladića Hrvata razvaljivao ulazna vrata stana Milana Konjevića, Srbina,
koji je bio u hrvatskoj policiji. Konjević je iz stana ispalio metak,
kojim je Domagoj ubijen. Ubojica je osuđen na dvanaest godina zatvora,
pa je onda zamijenjen. No, prilikom dolaska u rodno selo Šaš, Konjević
je uhapšen i sada je na izdr-žavanju kazne u hrvatskom zatvoru.
Milan - Mićo (a ne Miloš) Špoljar odveden je iz sela Kinjačka, privezan
za traktor i rastrgan, sahranjen je u selu Petrinjci.
Milovan i Vera Stevanović (muž i žena) umrli su u Čačku prirodnom smrću.
Vaso Novaković je živ.
1.-30.9.2002. Broj 9
ŠTO SE DOGODILO U MEDAČKOM
DŽEPU?
Za zločine Hrvatske vojske i specijalnih jedinica MUP-a u Medačkom džepu
(rujan 1993. godine), koji su šokirali one koji su za njih saznali ili
su se u njihove pos-lje-dice neposredno uvjerili, a posebno pripadnike
UNPROFOR-a na tom području, nitko u Hrvatskoj dosad nije odgovarao, a
oni su ug-lavnom ostali skriveni od šire hr-vatske javnosti sve do objavljivanja
haške optužnice protiv ge-nerala Ademija i sada protiv generala Janka
Bobetka.
Kao dodatak uz drugu izmijenjenu optužnicu za Medački džep u suđenju generalu
Ademiju, Haški sud navodi popis 29 ubijenih osoba civila te pet vojnika
(u prvoj optužnici naveden je 21 ubijeni civil i dva vojnika), njihovu
pri-bli-žnu dob i eventualnu invalidnost, te porijeklo ozljede zadobivene
u vrijeme smrti. Žrtve su najčešće prvo premlaćene pa onda strijeljane,
probodene, zaklane ili žive spaljene, nekima su na rukama odrezana po
tri pr-sta, genitalije... Spisak nije potpun, jer sadrži imena sa-mo pronađenih
i identificiranih žrtava. Osim što su na svirep način pobile civile, pripadnici
HV-a i MUP-a u toj su akciji do temelja opljačkale i razorile (minirale,
spalile) tri veća sela (Divoselo, Čitluk i Po-čitelj) i nekoliko zaselaka.
Evo nepotpunog popisa ubijenih: Bjegović Bo-siljka (74 g.), slijepa, ustrijeljena;
Bjegović Milka (46), ustrijeljena; Jović Anđa (60), premlaćena i us-trijeljena;
Jović Dmitar (55), ustrijeljen; Jović Mara (44), premlaćena i ustrijeljena;
Kršković Sara (71), prerezan vrat; Krišković-Živičić Ljubica (64), us-trijeljena;
Krajnović Đuro (86), ustrijeljen, Krajnović Nedeljka (72), spaljena; Krajnović
Pera (86), živa spaljena u svojoj kući; Krajnović Stana (67), tijelo je
većim dijelom spaljeno; Pejnović Mile (58), us-tri-jeljen; Pjevać Boja
(68), ustrijeljena, amputirana joj tri prsta; Potkonjak Janko (62), ustrijeljen,
pro-boden, odrezane mu genitalije; Rajčević Milan (31), retardirani invalid,
tijelo je većim dijelom spaljeno; Rajčević Mile Sava (63), ustrijeljena,
prerezan vrat; Vujnović Ankica (59), vezana, probodena i us-tri-jeljena,
nekoliko prstiju amputirano; Vujnović Đuro (75), premlaćen i ustrijeljen;
Vujnović Stevo (71), premlaćen i ustrijeljen; Vujnović Nikola (46), us-trijeljen;
Vujnović Momčilo (57), ustrijeljen; Jelača Ljiljana (37), ustrijeljena;
Matić Milan (44), ustri-jeljen; Vujnović Boja (84), izgorjela u svojoj
kući; Jerković Nikola (32), ustrijeljen; Vujnović Nikola (39), preminuo
uslijed ozljeda od eksplozije; Pot-konjak Marko (54), preminuo uslijed
ozljeda od šra-pnela; Vujnović Branko (45), ustrijeljen; Krajnović Štefica
(65), ustrijeljena. VOJNICI (izvan bojnog stroja): Despić Stanko (41 g.),
premlaćen i pro-bo-den; Besara Željko (22), ustrijeljen: Čiganović Mi-lorad
(36), ustrijeljen; Jović Milan (44), ozljede od projektila na glavi i
prsima; Ćopić Željko (35), uzrok smrti nepoznat.
Akcija Medački džep je, podsjetimo, započela 9. rujna 1993. godine a 15.
rujna su, pod pritiskom me-đu-narodne zajednice, predstavnici HV (general
Petar Stipetić) i "Krajine" (general Mile Novaković) pot-pisali
sporazum o prekidu vatre i povlačenju snaga na početne položaje. No hrvatske
snage nisu htjele ispoštovati sporazum, pa je kanadski bataljun (u sas-tavu
UNPROFOR-a) dobio zadatak da ih prisili na povlačenje, do čega je konačno
došlo 17. rujna na-večer. Pripadnici UN u toj su borbi po službenom izvještaju
ubili ili ranili 27 hrvatskih vojnika (a nes-lu-žbeno puno više). No,
hrvatske su snage u me-đuvremenu, od potpisivanja primirja do konačnog
povlačenja, napravile najveće zločine. Šokirani onim što su zatekli nakon
povlačenja HV, predstavnici UNPROFOR-a poslali su o tome izvještaj Vijeću
si-gurnosti UN, koji je osnovao komisiju za ispitivanje ponašanja HV u
Medačkom džepu.
Ugledni kanadski mjesečnik Saturday Night ova-ko je opisao tu situaciju:
"Kad je kanadska laka pje-šadija potisnula Hrvate iz tog područja,
otkrila je da su Šuškove jedinice digle u zrak 300 zgrada, za-tro-vale
bunare, poubijale životinje i usmrtile najmanje 80 civila (od kojih su
neki ležali ispod nagorjelih tijela stoke), a jedan broj leševa bio je
sklonjen. U pitanju nisu bili samo po-bješnjeli vojnici: razaranja takve
vrste morala su biti planirana. Trebalo je do-premiti inžinjerce da protutenkovskim
minama razo-re kuće tako da od njih ništa ne ostane. Poslije su gumenim
rukavicama uklanjali dokaze masakra; tak-ve su rukavice kanadski vojnici
nalazili odbačene svuda uokolo".
Tadašnji hrvatski državni i vojni vrh svim se si-lama trudio da prikrije
zločine. Pomoćnik ministra obrane Drago Krpina (sada saborski zastupnik
HDZ-a) ni peti dan nakon početka akcije nije dopustio no-vinarima i snimateljima
da posjete Medački džep, tobože iz "sigurnosnih razloga". Novinarima
je to omogućio tek UNPROFOR, kada je preuzeo kon-tro-lu. Na oštru reakciju
Savjeta sigurnosti UN (koji je formirao komisiju za ispitivanje događaja
u Me-da-ku) i pismo posebnog izvještača UN za ljudska prava Tadeusza Mazowieckog
hrvatskoj Vladi, odgovorio je pot-pred-sjednik Vlade i ministar vanjskih
poslova Mate Granić. Poručio je da se njihov izvještaj o Me-dačkom džepu
ne temelji na činjenicama, jer da su "svi ubijeni na lokacijama Divoselo,
Čitluk i Počitelj poginuli u borbi", da su "bili naoružani,
nosili uni-forme i pružali aktivan otpor postrojbama HV", da je "nakon
identifikacije i uviđaja liječnika, hrvatska strana jednostrano predala
52 tijela srpskoj strani", a da analiza patologa nije pokazala "znakove
kršenja međunarodnog ratnog prava". Na kraju je istaknuo da je predsjednik
Republike Franjo Tuđman "odmah naredio istragu o razaranju civilne
imovine i mo-gućim drugim kršenjima među-narodnog huma-ni-tarnog prava".
Tadašnji načelnik Glavnog stožera HV general Janko Bobetko, koji je u
svojoj knjizi Sve moje bitke opisao i operaciju u Medač-kom džepu, pohvalivši
se da ju je on osmislio i razradio, nigdje ne spominje ime Rahima Ademija,
već samo generale Mirka Nor-ca i Mladena Markača. No, sve Bobetkove naredbe
potpisivao je Ademi! Ni jednu Bobetko. A još je više, kako se tvrdi, bilo
usmenih naredbi, koje su davali drugi, a ne Ademi.
U međuvremenu, vijest o istrazi i hitnoj smjeni brigadira HV Rahima Ademija
i satnika Mile Ko-sovića dobila je veliki publicitet u hrvatskim me-dijima,
a u tom je času trebala amortizirati uzbunu u međunarodnoj zajednici zbog
zločina počinjenih u Medačkom džepu. Rezultati te "istrage"
nikad nisu objavljeni, a Ademija je Tuđman kasnije potiho "re-habilitirao",
postavio za zamjenika generala Go-to-vine u akcijama HV i HVO u BiH prije
"Oluje" i u "Olu-ji", a nakon toga, zajedno s ostalim,
odlikovao i od čina brigadira unaprijedio ga u čin general-bojnika. Odlazeći
u Haag, Rahim Ademi zaprijetio je da više na sebe neće preuzimati tuđu
odgovornost, da je na-kon akcije u Medačkom džepu smijenjen na pravdi
boga, da je cijelo vrijeme "ispaštao" zbog toga što je Albanac...
(M.Š., B.M.)
1.-31.8.2002. Broj 8
IVANU BOBETKU MORA SE ISPLATITI I 26.200 KUNA ZATEZNIH
KAMATA
U prošlom broju "Hrvatske ljevice" evidentirane su isplate Ivanu
Bobetku za njegove duševne boli do 15. srpnja 2002. godine. Bile su isplaćene
33.072 kune i 63 lipe.
Bobetku su od 19. srpanja do 23. kolovoza, kada je ovaj broj lista predan
u tisak, doznačeni iznosi: 16. srpnja - 50 kuna;
23. srpnja - 991 kuna i 89 lipa; 24. srpnja - 1.185 kuna; 25. srpnja -
609 kuna; 26. srpnja - 230 kuna, 663 kune i 5 lipa; 1. kolovoza - 1.770
kuna; 2. kolovoza - 540 kuna; 6. kolovoza - 760 kuna; 7. kolovoza - 8.065
kuna; 8. kolovoza - 800 kuna i 44 lipe; 9. kolovoza - 1.319 kuna i 36
lipa; 13. kolovoza - 685 kuna; 14. kolovoza - 130 kuna; 16. kolovoza -
482 kune i 43 lipe; 19. kolovoza - 560 kuna; 20. kolovoza - 1.340 kuna;
21. kolovoza - 250 kuna; 22. kolovoza - 180 kuna;
Isplaćeno je, dakle, ukupno 54.301 kuna i 59 lipa.
Na veliko iznenađenje uredništva i izdavača, Zagrebačka banka dala je
do znanja da se Ivanu Bobetku moraju, prema sudskoj presudi, isplatiti
i 26.200 kuna zateznih kamata. Neupućeni u sudske i bankovne stvari, iz
rješenja o ovrsi nismo razabrali, da Bobetku, eto, idu i zatezne kamate,
i to tolikom u iznosu!
Dakle, Ivan Bobetko je svoje duševne boli utržio za ukupno 84.120 kuna
(50.000 kuna izravno za duševne boli, 7.920 kuna sudski trošak i 26.200
kuna zateznih kamata).
Prema tome, nezasitnom Bobetku mora se isplatiti još 29.828 kuna i 41
lipa.
Da nije bilo pomoći čitalaca, "Hrvatska ljevica" ne bi preživjela
sudsku ovrhu.
No, listu je i dalje teško. Bobetku još moramo isplatiti iznos koji je
minimalno potreban za izdavanje jednog broja. A od prodaje i pretplate
može se namiriti polovica tog iznosa.
Neka Ivan Bobetko još više jede i pije za taj dobijeni novac, a mi se
tješimo da mu sud više ipak neće ma i lipu dodijeliti.
1.7.-31.7.2002. Broj 7
ZLOČINI U SISKU KAO PARADIGMA
Kao što je najavilo, uredništvo "Hrvatske ljevice" prikupilo
je i u ovom broju lista prezentira neke dokumente i jedan broj napisa
u hrvatskim no-vinama (onima koje su do sada o tome najviše pisale) o
zločinima u Sisku i u okolici 1991. godine, a i kasnije.
Povod je presuda Općinskog suda u Zagrebu da izdavač lista plati Ivanu
Bobetku, predsjedniku Kriznog stožera za Baniju, Moslavinu i Posavinu
1991. godine, 50.000 kuna (taj je sud bio odredio 100.000 kuna, ali je
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostepeni, nakon žalbe izdavača, iznos
prepolovio) za du-ševne boli koje je dotični tobože pretrpio i valjda
još uvijek trpi zbog toga što je "Hrvatska ljevica" u svom siječanjskom
broju 1998. godine apostrofirala i njegovu odgovornost (ako ne drugu,
a ono zapovjednu!) za zločine u Sisku.
Bojovnik koji je dobio odštetu za duševne boli nikako ne može naš list
ponovo tužiti i ponovo tražiti novac za svoje duševne boli. Jer, "Hrvatska
ljevica" ovaj put tek prenosi ono što su u međuvremenu drugi pisali
i tvrdili.
Kao i onaj dio hrvatske javnosti koji želi i traži da se Republika Hrvatska
oslobodi hipoteke počinjenih zločina u vremenu njezinog osamostaljenja,
pa i u kasnijem vremenu (u "Bljesku" i "Oluji" i u
danima nakon njih), mi vjerujemo da će hrvatsko pravosuđe kadli tadli
morati suditi počiniteljima ratnih zločina u Sisku, kao i u Osijeku, Šibeniku,
Splitu i drugim gradovima, odnosno da će morati suditi počiniteljima ratnih
zločina, kako izvršiocima tako i nared-bodavcima, ma gdje u Hrvatskoj,
pa makar ih država i dobar dio javnosti i dalje amnestirali kao tobožnje
borce za hrvatsku slobodu.
Da su u Sisku 1991. godine, a i u godinama koje su uslijedile počinjeni
brojni i užasni zločini nad Srbima, a i nad nekim Hrvatima, a sve pod
izlikom hrvatske borbe za slobodu i protiv srpske agresije, o tome nema
dvojbe u jed-nom dijelu neslužbenog javnog mišljenja samog Siska, Banije,
a i cijele Hr-vatske. Da ne spominjemo i onu "drugu" stranu,
tamo preko Une i tamo preko Drine, čije se javno mišljenje još hrani tvrdnjama
o žrtvama ustaških zločina (i) u Sisku i na Baniji. No, s druge strane,
u Sisku, na Baniji i u cijeloj Hrvatskoj kao da u javnom mnijenju još
dominira uvjerenje da zločina i nije bilo, da ih nisu počinili oni koji
su ih doista počinili, da odgovornost ne trebaju snositi oni koji su doista
bili odgovorni, da nisu ostali teški ožiljci na društvenom organizmu i
u mnogim pojedincima i obiteljima, da provala mržnje i bes-tijal-nog mahnitanja
nije bilo, da naslage mržnje više ne postoje, da se sjećanja mogu izbrisati,
da se neka sredina, etnos, grad, zemlja mogu praviti slijepima ili pak
pravdati vlastitom nevinošću, neinformiranošću, pasivnošću.
Zločini u Sisku paradigma su u tom smislu što su zorno pokazali svu svi-repost
i krvoločnost politike koja je išla za etničkim čišćenjem i u Hrvatskoj,
te u ime hrvatskog etnosa poduzimala i barbarske egzekucije. A istina
o njima i dan danas se teško probija u širu javnost, dok se u samom Sisku
još uvijek s indignacijom odbacuju tvrdnje da je bilo zločina i da postoje
zločinci.
Neki objekti u Sisku bili su 1991. godine u nekoliko navrata izloženi
arti-ljerijskim napadima od strane JNA, a 1995. godine, za vrijeme "Bljeska",
i od strane vojno-paravojnih snaga tzv. Republike Srpske Krajine. B bilo
je mate-rijalnih šteta, ali ne i žrtava koje bi izazivale osvetu nad onima
koji su bili radnici, umirovljenici, više ugledni i manje ugledni stanovnici
grada, susjedi, znanci, pa i prijatelji, ali sumnjivi samim tim što su
one druge nacionalne pri-pad-nosti, koju se en bloc i apriori smatralo
neprijateljskom i koju se htjelo i iskorijeniti ili pak protjerati.
Srbi su i u Sisku sumnjičeni kao kosovci, špijuni, snajperisti, peto-kolo-naši.
I stoga ih je ne mali broj u ljeto i jesen 1991. godine odveden iz kuća
i stanova, iz ureda i sa radnih mjesta, ili čak i ubijan u kućama i na
radnim mjes-tima, te presretan na ulicama i na putevima, da bi netragom
nestao, ukoliko se ne bi našlo leševe. Ako se pak ne bi našao leš nekog
pojedinca, a ni najbliži srodnici nisu ništa mogli saznati što se s njim
dogodilo, proglašavalo ga se bjeguncem na drugu, neprijateljsku stranu,
četnikom, koji je otišao da se bori protiv Hrvatske, da ubija Hrvate,
kako bi se sačuvala ili obnovila velikosrpska hegemonija i u Sisku i na
Baniji i kako bi se izvojevala velika Srbija sve do crte Virovitica -
Karlovac - Karlobag. Itd.
Stvari su se na isti ili veoma sličan način odigravale i u Osijeku, Vin-kov-cima,
Požegi, Karlovcu, Gospiću, Zadru, Šibeniku, Splitu, u još nekim većim
i manjim gradovima. A da i ne spominjemo sve ono što se zbivalo i u samom
Zagrebu, u lovu na snajperiste, odvođenju ljudi na Velesajam i u Pakračku
Poljanu, ubijanju po haustorima, pa i u stanovima.
A kada se uspostavila srpska kontrola nad Vukovarom, Baranjom, dije-lovima
zapadne Slavonije, gotovo cijelom Banijom, Kordunom, dijelovima Like i
sjeverne Dalmacije, politika i praksa koje su rađale zločine bile su i
na srpskoj strani iste: sumnjičilo se, proganjalo, ubijalo Hrvate, a i
druge, u ime srpstva i u svrhu etničkog čišćenja.
U ratovima na prostorima bivše Jugoslavije, pa posebno i u oružanim okr-šajima
na tlu Hrvatske, a i tamo gdje uopće nije bilo takvih okršaja, zločini
su bili ukalkulirani, opravdanja za njih zvučala su slično, nisu se baš
razlikovali ni po svojim tehnologijama. Sve su sukobljene strane činile
zločine, a pripadnici svih strana bili su žrtve zločina.
U Sisku se 1991. godine vodila politika, svakako dirigirana iz Zagreba,
da se u samom gradu i njegovoj okolici, a zatim i na cijeloj Baniji, smanji
broj Srba i njihov udio u ukupnom stanovništvu. Jer, Sisak je nakon Drugog
svjetskog rata izrastao u snažno industrijsko središte, u koje se masovno
doseljavala radna snaga sa same Banije, a zatim iz Bosne, a koja je bila
preteženo srpske, a onda i muslimanske (bošnjačke) nacionalnosti. Na Baniji
je srpsko stano-vništvo pak bilo većinsko još od 17. stoljeća. Trebalo
je stoga Sisak, a i Baniju, ponovno pohrvatiti, odnosno učiniti više hrvatskima.
A strepilo se i za rasplet na Baniji koja se gotovo sva našla pod kontrolom
pobunjenih Srba, koje je štitila i JNA do njezinog povlačenja krajem 1991.
go-di-ne. S područja Banije pod srpskom kontrolom pobjeglo je ili bilo
prognano oko 20.000 Hrvata, a navodno je njih oko 1.700 u vremenu 1991
- 1995. go-dine ubijeno ili poginulo. No, iz samog Siska i okolice 1991.
godine pobjegla je, i to ne samo na područja pod srpskom kontrolom u samoj
Hrvatskoj, u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, već i u druge krajeve Hrvatske
i u treće zemlje, trećina nastanjenih Srba, zahvaćena strahom i panikom
zbog ubojstava i nestanka ne malog broja ljudi, masovnog otpuštanja s
posla, nasilnih deložacija iz stanova, maltretiranja i šikaniranja svih
vrsta.
U Sisku i oko Siska, a na Baniji pogotovo, događalo se štošta i u vrijeme
"Bljeska" i "Oluje" 1995. godine. Valjda će se jednom
pokazati da li ima istine i u pričama o spaljivanju leševa, ali i živih
ljudi u pećima sisačke Željezare. Poslije "Bljeska" i "Oluje"
bilanca politike etničkog čišćenja, kojoj se pribjegavalo i na hrvatskoj
i na srpskoj strani, ispala je na štetu Srba: njih je u vremenu 1991 -
1995. godine na području Sisačko-moslavačke županije ubijeno i nestalo
oko 2.000, a njihov se broj kroz deset godina smanjio za gotovo pet puta.
Naime, na području Sisačko-moslavačke županije Srba je 1991. godine bilo
91.333, a 2001. godine 21.617.
Zločini u Sisku su paradigma zločina u Hrvatskoj i po tome što su bili
inspirirani, raspirivani, a i prikrivani iz Zagreba, što je iz Zagreba
upućen čovjek koji je vodio Krizni stožer 1991. godine i što su se počinitelji
regrutirali iz jedne vrste zatečenog društvenog ološa, iz redova kriminalaca
i ljudi koji su se nalazili u zatvorima, a sve uz blagoslov i sudjelovanje
jednog dijela provincijske inteligencije i bivših komunističkih kadrova,
te uz zatvaranje očiju većine "običnih" ljudi.
U Sisku je na izborima 1990. godine bio pobijedio SDP, zahvaljujući i
glasovima Srba, ali se on i tu pokazao jadnim, kada se trebalo suprotstaviti
tuđmanovskoj ideologiji i praksi na licu mjesta, te je u biti cijelo vrijeme
kola-borirao s onima koji su mu u gradu brzo vlast preoteli i koji je
do danas obna-šaju.
Najzad, zločini u Sisku su paradigma i po tome što se još uvijek i na
licu mjesta i na razini hrvatske države i politike na njih gleda kao da
ih nije ni bilo.
Na stranu to što je Sisak danas, i u intelektualnom i u moralnom smislu,
te po obilježjima lokalne politike i društvenih odnosa, možda nazapušteniji
među većim hrvatskim gradovima.
U cijelu priču o zločinima u Sisku hrvatska država i hrvatsko pravosuđe
dosad su se umiješali dva puta: abolirana su četvorica ubojica inž. Damjana
Žilića i izrečena je presuda "Hrvatskoj ljevici", a sa upravo
tragikomičnim obra-zloženjem. Sudac koji je presudio "Hrvatskoj ljevici"
uzeo je kao pouzdana svjedočenja dva Bobetkova bojovnika kojima je on
bio i nadređen. A što sa svjedočenjima na stotine svjedoka zločina, koje
nitko ne poziva, ili njihove iskaze neće da uzme na znanje? Kakve li hrvatske
pravde! Policija kobajagi još vodi istrage protiv nepoznatih počinitelja
manjeg broja ubojstava, a državno odvjetništvo, eto, vrši predistragu
na osnovu dvije prijave protiv poznatih počinitelja, jedne iz 2001, a
druge iz 2002. godine.
Eto, tako stvari stoje sa zločinima u Sisku što se tiče hrvatske države
i hrvatskog pravosuđa.
UBIJENI I NESTALI
"Hrvatska ljevica" objavljuje spisak ubijenih
i nestalih u Sisku i okolici, a koji ni izdaleka nije potpun. U spisak
su unijete osobe, čiji su leševi nađeni, ili su pokopani na sisač-kom
i seoskim grobljima i koje su uvedene u matične knjige umrlih. Istinitost
tvrdnji da su bile izložene torturi, izma-sakrirane, da imaju prostrijelne
rane možda se može još uvijek provjeriti putem ekshumacija i obdukcija.
Spisak je sačinjen na osnovu mnogo širih spiskova ubijenih i nes-talih,
koji su inače dostavljeni i Haaškom tribunalu, pred-sjedniku Mesiću i
na druge adrese.
Postoji i spisak od nekoliko stotina imena onih koje su rodbina i znanci
naveli kao nestale, no Đuro Brodarac, i ne samo on, znaju za njih tvrditi
da su jednostavno otišli na drugu, četničku stranu i da se živi i zdravi
možda šeću Beo-gradom, Banjom Lukom ili po bijelom svijetu. Taj bi spisak
inače zauzeo još nekoliko stranica "Hrvatske ljevice". Da-kako,
nadležni državni organi, jer radi se o gra-đanima Hr-vatske, mogli bi
i morali i za sve te osobe utvrditi da li su nestale ili je pokoja još
u životu.
NIKOLA ARBUTINA, radnik "Graditelja": u ljeto
1991. pronađen mu je leš, pokopan je na sisačkom groblju.
STANKO ARBUTINA, umirovljenik, ubijen u svom stanu u kolovozu 1991. godine,
pokopan na sisačkom groblju.
DAMIR BEGIĆ, čuvar "Brodoremonta": ubi-jen u noći 6. rujna 1991.
godine u čuvarskoj kućici vatrenim oružjem, upisan u matičnu knjigu umrlih
u Sisku, pokopan na si-sačkom groblju.
DRAGAN BEKIĆ (1952), radnik "Segestice": ubijen vat-renim oružjem
22. kolovoza 1991. godine u selu Kinjačka, u tzv. noćnoj akciji, pokopan
na groblju u Kinjačkoj.
MARKO BANJAC, umirovljeni potpukovnik JNA: odveden sa ulice 26. kolovoza
1991. godine na ORA, tamo ubijen, leš nije nađen, ubojstvo izvršila grupa
za likvidacije u okviru 55. bojne.
DRAGAN BIŠKUPIĆ (1947), Bestrma: ubijen je 22. kolo-voza 1991. godine,
u selu, u tzv. noćnoj akciji vatrenim oru-žjem, sahranjen na groblju u
Bestrmi.
ŽELJKA BOINOVIĆ (1968), tekstilna rad-nica, Trnjani: ubi-jena 22. kolovoza
1991. godine, u selu, u tzv. noćnoj ak-ciji vatrenim oružjem, sahranjena
na groblju u Bestrmi.
STEVO BOROJEVIĆ (1946), radnik: na pun-ktu anti-tero-rističke grupe Odra
zaustavljen u vozilu 6. rujna 1991. i odveden na ORA. Sava je izbacila
leš na obalu, a koji je bio u vodi sedam dana. Iz patološkog nalaza bolnice
Sisak vidi se da je bio od 6. do 11. listopada 1991. godine podvrgnut
strašnoj torturi. Sve kosti bile su polomljene, a vitalni organi uništeni.
Živ je bačen u vodu, a tada je pogođen s nekoliko metaka. Supruga Jasenka
išla je kod načelnika policijske uprave Đure Brodarca da se raspita za
supruga. On je pre-gledao neke spiskove i rekao joj: "Nije ni na
jednom spisku za likvidaciju." Vozilo su prisvojili pripadnici antitero-rističke
grupe Odra. Upisan je u matičnu knjigu umrlih u Sisku i pokopan na sisačkom
groblju.
Podnesena je kaznena prijava K-844/91., ali postupak nije pokrenut. U
vrijeme Stevina ubojstva likvidacije je vršila 161. bojna vojne policije.
VLADIMIR BOŽIĆ, vozač "Slavijatransa" iz Petrinje: prili-kom
redovne vožnje Petrinja-Zagreb 2. kolovoza 1991. iz-vu-čen je iz auto-busa
na punktu u Odri i na smrt pretučen od pripadnika antiterorističke grupe
Odra. Umro u bolnici Sisak. Smrtonosne udarce navodno su mu zadali Stjepan
i Mato Braj-ković iz Odre.
Podnesena kaznena prijava 538/91. Pos-tupak nije pok-renut.
MILOŠ BRKIĆ (1925): u ljetu 1991. odvezen u Duševnu bolnicu Popovača.
Tamo nije ni-kada stigao; negdje je likvi-diran; leš nije nađen.
BRANKO CETINSKI, Tišina Desna: u kolo-vozu 1991. do-ve-den u MUP kao navodni
snajperist. Likvidiran. Leš nije nađen. Orga-nizatori smaknuća navodno
su Stanislav i Bo-židar Gavron iz grupe pri MUP-u.
PERO CRLJENICA (1941), elektrotehničar, Kinjačka: ubi-jen 22. kolovoza
1991. u tzv. noćnoj akciji, sahranjen na groblju u Kinjačkoj.
JOVO CRNOBRNJA (1936), umirovljenik: ubijen 27. ko-lo-voza 1991. Pred
kuću mu je došlo devet osoba u mas-kir-nim odorama s automatima. Jovo
im nije htio otvoriti vrata. Otvorena je paljba po kući, i u nju su ubačene
dvije bombe; među napadačima svjedoci su navodno prepoznali Stjepana Brajkovića,
Ni-nu Hodaka, Željka Bjelića i Željka Posavca; upisan je u knjigu umrlih
u Sisku i pokopan na sisačkom groblju.
MILAN CVETOJEVIĆ, radnik "Elektre" Sisak, iz Moš-će-nice: u
ljeto 1991. Sava izbacila njegov leš na teritoriju SR Jugoslavije; sahranjen
je na groblju u Dvoru.
NEDELJKO-NEĐO ČAJIĆ (1947), radnik, Bestrma: ubijen 22. kolovoza 1991.
u tzv. noćnoj akciji; kuća mu je zapaljena; pokopan na groblju u Bestrmi.
MILAN ČAKALO (1928), Kinjačka: ubijen u ljeto 1991. u selu.
MILOŠ ČALIĆ (1942), radnik: odveden iz bolnice u Zag-rebu, gdje je bio
na liječenju. Ubijen 9. listopada 1991. u šumi Bre-zo-vi-ca. Patološki
nalaz: prostrijelna rana u predjelu srca i teške povrede tijela od prethodne
tor-ture. Prije od-laska na liječenje kuća mu je minirana, a supruga Rada
u njoj ranjena. Pokopan na sisačkom groblju. Navodno su ga ubili pripadnici
antiterorističke grupe Novo Selo.
VELJKO ČOSIĆ, radnik Željezare Sisak: u kolovozu 1991. obješen u svom
stanu, a što je navodno izvršila anti-tero-ristička grupa Novo Selo, pokopan
na sisačkom groblju.
STOJAN ČORIĆ, radnik Željezare, Capraška Poljana: ubijen u naselju u ljeto
1991. od ljudi u crnim odorama i s crnim maskama.
LJUBAN ČENIĆ, Tišina Lijeva: odveden iz sela navodno u organizaciji Stanislava
i Boži-dara Gavrona iz grupe pri MUP-u pod izgo-vorom da je snajperist;
leš nije pronađen.
BRANKO DABIĆ (1953), čuvar u Rafineriji Sisak: 15. ruj-na pošao je u treću
smjenu, na autobusnoj stanici na Trgu slobode u vozilo su ga pozvale tri
osobe; više se nije vratio; sinu Goranu Robert Ahmetagić navodno je rekao
da mu je ubio oca; proglašen je umrlim.
NENAD DENIĆ, pripadnik sudske straže u Remetincu: policija ga je 17. kolovoza
1996. odvela s plaže na Kupi; Sava izbacila leš kod naselja Crnac; upisan
u knjigu umrlih Mati-čnog ureda Sisak; pokopan na sisačkom groblju; navodno
odgovoran Vladimir Milan-ković.
JOVO DIDULICA, umirovljenik: u ljeto 1991. odveden od kuće i negdje likvidiran,
vjerojatno od strane antite-ro-ris-tič-ke grupe Odra.
MIKA DRAIĆ Kinjačka: početkom kolovoza 1991. odve-den iz sela i negdje
likvidiran.
NIKOLA DROBNJAK (1933), Moščenica: u ljeto 1991. Sava mu je izbacila leš
u selu Gušće; upisan u knjigu umrlih Matičnog ureda Gušće; pokopan na
sisačkom groblju.
DAMIR DUKIĆ (1964): ubijen u Sisku 6. siječnja 1994. revolverskim metkom;
ubojica poznat, ali postupak nije pokrenut.
MILJENKO ĐAPA (1951), radnik Rafinerije Sisak: 22. kolovoza 1991. u stan
njegove majke Dese oko 21 sat i 30 minuta došli su Dubravko Antolić i
jedan policajac, a pred kućom je bio veći broj ljudi u odorama; odvezli
su ga i više se nije vratio. Majka je pitala za sina, ali joj je u MUP-u
reče-no da je on špijun, a ako bude za njega pitala da će ju zatvoriti.
Javili su joj da je ubijen. Patološki nalaz: prostrijelna rana abdomena,
nad njim je vršena tortura, upisan u knjigu umr-lih Matičnog ureda Sisak,
poko-pan na sisačkom groblju. Stan i stvari u njemu prisvojio jedan hrvatski
branitelj.
RATKO ĐEKIĆ (1918), Blinska Greda: ubijen 22. kolovoza 1991. u selu u
tzv. noćnoj akciji; sahranjen na groblju u Bestrmi.
LJUBAN ERAK, autoprijevoznik: odveden ispred ben-zinske pumpe kod "Autoprometa"
i navodno likvidiran od pripadnika antite-rorističke grupe Odra; kamion
su mu pri-svojili.
MILOŠ GRUBIĆ, umirovljenik iz Blinskog Kuta: u ljeto 1991. leš nađen blizu
sela Koma-revo; pokopan na sisačkom groblju.
NIKOLA GRUBIĆ Blinski Kut: ubijen u kolovozu 1991. u selu; upisan u matičnu
knjigu umrlih u Sisku; pokopan na sisačkom groblju.
VASO JELIĆ (1931), umirovljenik: 15. rujna 1991. oko 22 sata u kuću je
došlo pet osoba u maskirnim uniformama. Vasu su grubo izvu-kli iz kuće
i odvukli ga u vozilo, u kojem je bio šesti čovjek i Boško Subotić, koji
je također bio pri-veden; odvezli su ga i više se nije vratio; tražen
je svuda ali nitko ništa nije znao. 11. veljače 1992. supruga Anu su izvje-stili
da je leš pronađen. "Pozvana sam u mrtvačnicu zbog identifikacije.
Leš meni nije ni pokazan, ali sam morala potpisati da je to on."
- izjavila je Ana. Patolog: strijelna rana glave i grudiju. Sahranjen
je na sisačkom groblju i upisan u matičnu knjigu umrlih u Sisku. Podnesena
kaznena prijava K-422/92, ali postupak nije proveden.
PETAR KIČIĆ, umirovljenik iz Galdova: sre-dinom ko-lovoza 1991. pred njegovu
kuću je došlo vozilo s četiri uniformirane osobe, bio je policijski sat;
ubijen je vatrenim oružjem, poliven benzinom i zapaljen - sektor 55. boj-ne;
upisan u matičnu knjigu umrlih u Sisku i pokopan na sisa-čkom groblju.
DRAGICA KIČIĆ, supruga Petrova, ubijena na isti način.
MILAN KLADAR (1940), vozač: ubijen 22. kolovoza 1991. u selu Blinska Greda,
u tzv. noćnoj akciji; sahranjen na gro-blju u Bestrmi.
DUŠAN KOMOSAR (1927), radnik Željezare Sisak: u kolo-vozu 1991. u njegov
stan su ušli Siniša Mažuran, Vlado Bu-zuk i Jure Josić, svi iz Capraške
Poljane. Bilo je to za vrijeme policijskog sata. Siniša je rekao "Trebam
ovog idiota." Od-veo je Dušana u sobu i stravično ga prebio. Supruzi
Milji je zaprijetio da mora šutjeti. Dušana su odveli i više se nikada
nije vratio; njegov leš nije nađen.
STANKO KONČAR, umirovljenik: u noći 2/3. kolovoz 1991. došli su mu u stan
pripadnici antiterorističke grupe Odra u maskirnim odorama, odvezli su
ga žutim kombijem, uzeli su mu novac i lovačku pušku; odveden je i negdje
likvidiran; supruga Ljuba živi u Prigre-vici u Vojvodini.
KUZMAN KOVAČEVIĆ, čuvar vodotornja: ubijen vat-renim oružjem na radnom
mjestu, u srpnju 1991.
RADOVAN KRAGULJ (1955): ubijen 22. ko-lo-voza 1991. u Blinskom Kutu, u
tzv. noćnoj akciji; pokopan na groblju u Bestrmi.
NEDELJKO KUŠIĆ (1929), umirovljenik: ubijen je 5. ve-ljače 1992. hicem
iz vatrenog oružja u Žirčici, a prije toga masakriran; pokopan je na obali
pokraj Save.
PETAR KUŠIĆ, radnik Rafinerije: stradao na isti način kao i Nedeljko Kušić.
LJUBAN LOVRIĆ (1948), prometnik HŽ-Žabno: u ljeto 1991. odvezli su ga
sa ben-zinske pumpe na Zagrebačkoj ulici pripadnici antiterorističke grupe
Odra. Nađen ubijen na obali Save uzvodno od Siska. Ubijen hicem 25. rujna
1991. Auto "Mazdu" ubojice su prisvojili. Upisan u knjigu umrlih
u Sisku, pokopan na sisačkom groblju.
BRANKO LUKAČ, radnik Rafinerije: ubijen u kolovozu 1991., Sava mu izbacila
leš.
ĐURO LUKAČ, umirovljenik, radio u rafi-neriji: ubijen u ljeto 1991., voda
izbacila leš; upisan u matičnu knjigu umrlih u Sisku; pokopan na sisačkom
groblju.
STANKO LUKIĆ, radnik Pošte Sisak: ubijen u ljeto 1991; Sava mu izbacila
leš; upisan u matičnu knjigu umrlih u Si-sku; pokopan na sisačkom groblju.
ILIJA MARTIĆ, automehaničar: ubijen u kolovozu 1991, u jednom lokalu vatrenim
oružjem; ubojica poznat, ali nije osuđen.
RANKO MARTINOVIĆ: ubijen 22. kolovoza 1991. u Blin-skom Kutu, u tzv. noćnoj
akciji; pokopan na groblju u Ki-njačkoj.
ĐORĐE MITROVIĆ, Romsko Naselje: odve-den od kuće i negdje ubijen.
GRADOLJUB NIKOLIĆ (1941), radnik Rafi-nerije: 26. rujna 1991. za vrijeme
druge smjene došle su u krug tvor-nice vozilom tri uni-for-mirane osobe
i odvele ga; više se nije vratio. Od mjerodavnih nitko ništa o njemu nije
znao. Na-kon mjesec dana obitelj je saznala da je 28. rujna 1991. na-đen
u lokvi između sela Topo-lovac i Budaševo s dvije pro-strijelne rane trbuha.
Pokopan je na sisačkom groblju bez znanja obitelji.
Ubili su ga pripadnici grupe za likvidacije 55. bojne.
VASO NOVAKOVIĆ: odvezen na ORA i više se nije vratio.
STOJAN MIODRAG (1950), radnik: ubijen 28. rujna 1991. vatrenim oružjem,
upisan u knjigu umrlih u Sisku i po-kopan na sisačkom groblju.
PERO OBRADOVIĆ, trgovac iz Moščenice, MILJA, DE-JAN i JOVANKA: u rujnu
1991. odveli su svo četvero od kuće i likvidirali pripadnici "Handžar
divizije".
VASO OBRADOVIĆ, radnik Željezare: prema svjedocima, ubijen, ali leš nije
pronađen.
BRANKO OLJAČA, policajac: odveden od kuće i likvidiran iza crkve u Komarevu.
PETAR PAJAGIĆ, diplomirani ekonomist, radio u Rafi-neriji: 20. rujna 1991.
oko 17 sati i 15 minuta izveden je iz svog stana, s lisicama na rukama
u pratnji tri osobe u crnim odo-rama i s maskama na licu, u zelenom po-licijskom
vozilu. Vozač je bio Željko Majkić. Odveli su ga "Vukovi" na
ORA i istu večer likvidirali pripadnici grupe za likvidaciju pri 55. bojni;
bačen je u Savu.
PERO PALIJA, umirovljenik: jednog ljetnog dana 1991. pred zgradu u kojoj
je stanovao došli su pripadnici anti-terorističke grupe Odra, tražeći
"opasnog četnika". Odveden je i više se nije vratio.
ĐURO PANDURIĆ, radnik meteorološke stanice: u toku ljeta 1991.odveli su
ga pri-pad-nici antiterorističke grupe Odra kao "velikog četnika".
MILJENKO PAVIĆ: prema izjavama svje-doka, izma-sa-kriran na ORA i bačen
u Savu.
IGOR PAVIČIĆ, star 12 godina: ubili su ga vatrenim oru-žjem pred kućom,
u kojoj je dječak stanovao u ulici Pavla Markovca, ubojice su navodno
Mirko Marijanović i Milan Konjević.
NENAD PAJIĆ (1951), tehničar: ubijen 22. kolovoza 1991. u selu Kinjačka
u tzv. noćnoj akciji; pokopan na groblju u Kinjačkoj.
NIKOLA PAVLJANIĆ, iz Komogovine (Kos-tajnica): u lje-to 1991. skinut s
autobusa u Novom Pračnu; nađen ubijen zavezanih ruku i nogu u sektoru
djelovanja antiterorističke grupe Novo Selo.
DRAGAN RAJŠIĆ (1927), umirovljenik: 26. kolovoza 1991. odvela ga policija
na ORA, gdje je na zvjerski način ubijen, a leš nije nađen; proglašen
je umrlim.
STEVO SIMIĆ (1937): ubijen 22. kolovoza 1991. u selu Brđani Kosa, u tzv.
noćnoj akciji; pokopan na groblju u Brđanima.
LJUBICA SOLAR (1972), kozmetičarka: ubi-jena hicem iz "Magnuma"
17. rujna 1991. u stanu svoga zaručnika Duška Malovića, u vrijeme policijskog
sata; upisana u matičnu knjigu umrlih u Sisku i pokopana na sisačkom groblju.
DRAGAN SUNDAĆ (1932), pravnik: ubijen 2. veljače 1992. na crti bojišnice
u Komarevu, tamo je i pokopan. Uhapsili su ga Stjepan Brajković i Danijel
Horvatić. Navodno ga je ubio policajac Ruda Klasnić iz automata. Supruga
je od Đu-re Brodarca tražila infor-maciju o suprugu. Rekao joj je "Ništa
mu se neće dogoditi."
LAZO STANIĆ (1934): ubijen 22. kolovoza 1992. u selu Čakale, u tzv. noćnoj
akciji; poko-pan na groblju u Starom Selu.
SLAVKO SLIJEPČEVIĆ: odveden iz stana; proglašen umr-lim.
RADE OSTOJIĆ, radnik Željezare: koncem kolovoza 1991. obješen na radnom
mjestu; upisan u matičnu knjigu umrlih, Matičnog ureda u Sisku; pokopan
na sisačkom groblju.
MILOVAN I VERA STEVANOVIĆ: odvedeni od kuće na ORA u kolovozu 1991. i
negdje likvidirani.
ŽELJKO ŠKREBAC, čuvar u "Brodoremontu": u ljeto 1991. ubijen
u blizini radnog mjesta; upisan u matičnu knjigu umr-lih u Sisku, a pokopan
na sisačkom groblju.
RADE ŠPANOVIĆ (1935), radnik Željezare: ubijen 14. rujna 1991, Sava izbacila
izrešetani leš kod sela Guš-ća; upisan u matičnu knjigu umrlih u Sisku;
pokopan na sisačkom groblju.
MILOŠ ŠPOLJAR, Blinski Kut: ubijen u svom selu u ljeto 1991. od pripadnika
hrvatske policije; pokopan na groblju Kinjačka.
Đuro Šušnjar, radnik HŽ: odveden s radnog mjesta i neg-dje likvidiran.
LJUBAN TATIŠIĆ (1932): ubijen 22. kolovoza 1991. u selu Mađari, u tzv.
noćnoj akciji; pokopan na groblju u Starom Selu.
NIKOLA TRIVKANOVIĆ (1942), radnik Poduzeća za ces-te Sisak: 25. kolovoza
1995. pred njegovom kućom stao je bijeli kombi, u kojem se dovezlo devet
uniformiranih osoba, čija su imena poznata. Odveden je na ORA, gdje je
pod-vrg-nut torturi. Prema nalazu patologa, ubijen je 26. kolovoza 1991.
i bačen u Savu. Sava izbacila leš kod sela Gušća. Izjava svje-doka: "Polomljena
mu je noga, na više mjesta je izboden nožem." Na njegovom tijelu
bilo je dvadesetak prostrijelnih rana. Upisan je u matičnu knjigu umrlih
u Sisku i pokopan na sisačkom groblju.
ZORAN TRIVKANOVIĆ: stradao na isti na-čin kao i otac Nikola; proglašen
umrlim.
BERISLAV TRIVKANOVIĆ: stradao na isti način kao i otac mu Nikola i brat
Zoran; leš nije nađen.
MILORAD VASILJEVIĆ, čuvar u sisačkom pristaništu: u kolovozu 1991. ubili
su ga na radnom mjestu pripadnici antiterorističke grupe Odra.
NEDELJKO VEJNOVIĆ: odveden iz baraka "V. Gortana" i likvidiran
na obali Save kod sela Žirčice.
VATROSLAV VERGAŠ (1959), čuvar "Bro-do-komerca": 29. rujna 1991.
oko 22 sata na radno mjesto došla su tri policajca i odveli ga. Svjedoci
su čuli njegove povike: "Što sam vam ja kriv?" Ubijen sa tri
metka. Sava je 1. pro-sinca 1991. izbacila leš na obalu kod sela Gušće.
Za sinovu smrt majka saznala od susjeda. Upisan je u matičnu knjigu umrlih
u Sisku i pokopan na sisačkom groblju.
MARKO VILA (1928), piljar: ubijen 25. kolo-voza 1991. na obali Kupe ispred
zgrade MUP-a, hicem u glavu, a potom bačen u rijeku; pokopan na obali
Kupe, a kasnije prenesen na sisačko groblje; sva imovina opljačkana mu
je; pri-vo-đenje i likvidaciju navodno izvršili pri-pad-nici "Vukova"
i anti-tero-ristička grupa Odra.
EVICA VILA (1933): odvedena sa suprugom Markom i ubijena.
ŽELJKO VILA (1963), sin Marka i Evice, trgovac: na livadi nedaleko od
kuće usmrćen je s četiri uboda nožem istog dana kada su mu ubijeni roditelji,
a potom mu je glava smrs-kana tvrdim predmetom; pokopan je na sisačkom
groblju.
MLADEN VILA (1951), sin Marka i Evice i brat Željkov: ubijen nekoliko
dana kasnije na ORA hicem; pokopan na sisačkom groblju i upisan u matičnu
knjigu umrlih.
DUŠAN VILA (1959), piljar: nakon strašne torture ubijen je 28. kolovoza
1991. sa dva metka iz pištolja na ORA. Leš bačen u Savu. Ubojica poznat.
LJUBAN VUJNOVIĆ: odveden od kuće i likvidiran na ORA.
ĐURO VUJNOVIĆ: ubijen na isti način kao i otac mu Lju-ban.
IVAN VOJNOVIĆ: u ko-lo-vozu 1991. na ulici u Novom Selu navodno ga je
ubio Dušan Dobri-jević, navodno po na-re-đenju Ice Mirića; sahra-njen
na sisačkom groblju.
MLADEN VRANEŠEVIĆ: ubijen 22. kolovoza 1991. u selu Kinjačka, u tzv. noćnoj
akciji; pokopan na groblju u Ki-njačkoj.
ZORAN VRANEŠEVIĆ (1965), policajac: zaustavljen na rampi u Odri; ubijen
hicem u šumi Stari Grad 1. kolovoza 1991; sahranjen u Kinjačkoj.
MILAN-MIŠO VUČINIĆ: ubijen 22. kolovoza 1991. u selu Blinska Greda, u
tzv. noćnoj akciji; pokopan na groblju u Bestrmi.
DRAGAN I DRAGA VUJAČIĆ: ubijeni u akciji uništenja sela Klobučak.
BOGDAN VUKOTIĆ (1950): koncem siječnja 1992. otišao obići njivu u Brđanima.
Nije se vratio. Nakon mjesec i po dana nađen ubijen u blizini Donje Kinjačke.
Lubanja mu je bila smrskana tupim predmetom.
SIMO ZLOKAPA: ubijen u ljeto 1991. i bačen u Savu; po-ko-pan na groblju
u Crkvenom Boku; novac od prodanog automobila op-ljačkan.
DAMJAN ŽILIĆ, inženjer u Rafineriji: 23. rujna 1991. ubili su ga pripadnici
grupe za likvidacije pri 55. bojni: Ah-metagić, Šarić, Kovačević i Kostrić.
Bacili ga u Savu kod Jakuševca. Ubojice su pomilovani.
STANA ŽIVKOVIĆ: Sava joj je izbacila leš kod Županje; pokopana na sisačkom
groblju.
SLAVKO IVANJEK (1948): ubijen u Sisku 7. rujna oštrim predmetom.
IVICA ĐUKIĆ (1957), valjač metala: ubijen 11. listopada 1991. u Sisku
hicem iz vatrenog oružja.
ĐORĐE LETIĆ, inženjer u Rafineriji: odveden od kuće i negdje likvidiran
u sektoru 55. bojne.
DRAGAN RAPAJIĆ, oficir JNA: u ljeto 1991. ubijen u stacionaru Jodno polijevanjem
kipu-ćom vodom, navodno ga je ubio Zlatko Meši-nović.
VUKAŠIN ZDJELAR, radnik Željezare: u ljetu 1991. zatu-kao ga je kod dječjeg
vrtića u nase-lju Željezar jedan Mus-liman, koji stanuje u ulici A. Hebranga
36.
VLADO SVETIĆ, umirovljenik: ubijen u ljeto 1991. u bli-zini nastambe Samačke
Željezare.
CROATIAN HELSINKI COMMITTEE FOR HUMAN RIGHTS
www.hho.hr/english/council4.htm
PRESS RELEASE OF THE COUNCIL FOR THE MEDIA
No. 4
The Council for the Media warns again that the well known distance from
democratic legal standards in defining fees for the so called "emotional
anguish" at the Croatian courts has a several negative legal, moral
and social and political consequences. The worst thing is that it represents
a direct threat to our media scene, which is the most important indicator
of the freedom of informing.
The latest cause for concern is the execution of the court judgement against
a monthly "Hrvatska ljevica", which has to be paid to Ivan Bobetko
for suffering "emotional anguish" at amount of 50.000 Kuna.
The editorial office emphasises that such a compensation represents a
death penalty for such minor newspapers and the newspapers will survive
only in case friends help by organising extra solidarity actions.
It is exactly in this case that the social danger of court sentences regarding
high compensations for non-material damages lies. They represent a great
problem to the media with high circulation, and not to mention small newspapers
and agencies. Small media represent, however, the most valuable contribution
to the media pluralism. Even in the ripe democratic societies the small
media enjoy special protection because it represents a special fight against
a concentration of publicist powers. Since hundreds of trials related
to compensation of damages are being currently held at courts it is necessary
that the Supreme Court intervenes as soon as possible by bringing a principle
decision regarding compensation of damages for causing "emotional
anguish". Otherwise we may expect a further deterioration of the
media pluralism, and the Croatian judiciary could prove the most massive
factor of the pressure of the state on the media after the third of January
elections.
For the Council: Geza Stantić, spokesperson
Zagreb, 9 May, 2002
1.05.-30.06.2002. Broj 5/6
KAZNA LJEVIČARSKOM GLASILU I PROFIT OD DUŠEVNE BOLI
Ljeti 1994. godine obvezao se predsjednik Socijaldemokratske
partije Hrvatske Ivica Račan kako će svaki dan slati pisma hrvatskoj izvršnoj
vlasti, odnosno njezinu predsjedniku Nikici Valentiću da se obustavi sustezanje
Ferala Tribunea, koji tada, štoviše, jednoga tjedna nije ni tiskan zbog
iznude povelikog novca i pritom obečašćen na osnovi zakona pod koji su
podvrgnute pornografske publikacije.
Neka Račan izvoli danas, budući da je na čelu institucije kojoj je onaj
put namjeravao upućivati protestna pisma radi obrane Ferala Tribunea,
osvje-dočiti se o njegovoj, kao svojevrsnoj kazni, pozamašnoj novčanoj
odšteti - Željku Olujiću i Marici Meštrović - zbog "duševne boli"
koju su im "nanijeli" publicisti toga tjednika Viktor Ivančić
i Zvonko Maković.
Prozvao sam tada Račana da se osvjedoči o određenim neuralgičnim toč-kama,
naprimjer, o sustezanju Praxisa, ali, prije svega, o Našim temama, koje
su ukinute u nastupu "reforme" i "nove demokracije".
Inače, taj respektabilan časopis, potvrđen u tridesetak godina svoje opstojnosti
kao humus hrvatske filozofske, sociološke i politoekonomske misli - izdavo
je, u njegovim zad-njim godinama, Centar za idejno-teorijski rad Saveza
komu-nista Hrvatske Vla-di-mir Bakarić - kojem je neko vrijeme na čelu
bio sâm Račan.1
Radi budućnosti nužno je kritički se - bez mržnje i naklonosti - suočiti
s izobličenjima u prošlosti.
Ali, umjesto nadilaženja, ona se reproduciraju i potenciraju čak u kari-katuralnijem
vidu.
Naime, Općinski sud u Zagrebu, presudom suca Nikole Raguža, odmjerio je
9. studenoga 1999. kaznu, kao odštetu zbog "duševne boli" Ivanu
Bobetku, od stotinu tisuća kuna - poduzeću Razlog, izdavaču Hrvatske ljevice,
koja je objavila članak S. B. iz Siska "O zločinima u Sisku"
u rubrici Pisma Hrvatskoj ljevici. 2
Tako je došao u iskušenje da se ugasi, ionako skromnih novčanih moguć-nosti,
list za demokraciju i socijalnu pravdu - Hrvatska ljevica - koja je, moglo
bi se reći, jedina ljevičarska publikacija u Hrvatskoj.
Fiat iustitia, pereat mundus - tvrdnja je koju, u govoru o sudskim na-me-tima
Feralu Tribuneu, nije shvatio Ivan Zvonimir Čičak.
Ona govori, prije svega, o legitimnosti, to jest o načelu usklađivanja
zakona s moralnim zahtjevima, pa tek onda o legalnosti, kao načelu podvođenja
odre-đene činjenice pod opseg onoga što predviđaju pravne norme, odnosno
o nji-hovu dosegu na određene (inkriminirane) činjenice.
Zato je neprihvatljiva Čičkova izjava:
"Pravomoćne presude u pravnoj se državi moraju izvršiti bez obzira
na naše mišljenje o samom sadržaju presude. To je imperativ. (...)"
3
Zbog neprijepornosti "pravomoćnosti presude" moguće je ubiti
čovjeka, pa tek nakon toga raspravljati o opravdanosti zakona po kojem
je izvršena kaz-na!? Poslije smrti nema kajanja. A kakve su silnice sadržane
u "pravomoćnosti presude"? Budući da zakonski apsolutizam može,
štoviše, dati poticaja zlo-činima, primjerenost zakonskih odrednica uspostavlja
se u diskusiji između legalnoga i legitimnoga.
Mnogo toga zloga pod crnim velom tajni Feral Tribune je iznio na vidjelo
hrabro se suprotstavljajući svačemu, bilo da je riječ o pronevjerama i
korupciji, uime nacionalnog i državnog interesa, a zapravo u interesu
određenih klika, bilo da je riječ o monstruoznim ubojstvima i njihovom
prikrivanju uzur-pa-cijom političke moći.
Ali, kako nema humora bez samokritičnosti, problem za raspravu trebalo
bi biti to što Feral Tribune kadšto običava biti pretenciozan, dovodeći
pritom svoje tendencije do stanovite proturječnosti.
Svaka presuda postulira teorijski pristup u kojem bi se trebala eksplicirati
opravdanost zakona i trebao zacrtati njegov doseg.
U tom bi sklopu trebalo razmotriti spomenute presude Feralu Tribuneu.
I presudu Hrvatskoj ljevici.
Logički se može utvrditi kako je Općinski sud u Zagrebu učinio medvjeđu
uslugu Ivanu Bobetku imanentnim prekvalificiranjem njegove uloge u Sisku.
U Hrvatskoj ljevici samo je apostrofirana odgovornost Ivana Bobetka.
Nigdje mu nije pripisana krivica za zločine!
Između odgovornosti i krivice bitna je razlika.
Odgovornost je etička kategorija; krivica, pak, jest juridička kategorija.
Istaknula je Hrvatska ljevica ono što je u sferi etičkog, međutim, tužbom
je Ivan Bobetko to, ali i sud, sljedujućim postupkom, pomaknuo u područje
juridičkog.
Odgovornost podrazumijeva mogućnost - po slobodi svoje volje i savjesti
- djelovanja na nešto u dosegu vlastite (praktičke) mjerodavnosti.
Krivica podrazumijeva aktualnost - po "slobodi" i "neslobodi"
svoje volje - nečega što je zločinjeno i što se zbog toga može podvesti
pod opseg onoga na što se primjenjuju zakonske odrednice.
Legitimnost je načelo podvođenja i ispitivanja njegova razloga u odnosu
učinjenoga i zakonskoga (legalnoga).
U Sisku se - prvo - dogodilo ono što je Hrvat S. B. (namjerno je naglasio
svoju nacionalnost te se zbog konspirativnosti potpisao inicijalima) zabilježio
u Hrvatskoj ljevici: zlostavljanje i ubijanje građana, prije svega, srpske,
ali i hrvatske nacionalnosti. Zabilježio je S. B. - drugo - kako je to
bio čin onih pod nagledništvom zapovjednika sisačkoga kriznoga stožera
Ivana Bobetka.
Kako evidencija tih dviju činjenica pretpostavlja suodnos među njima,
nužno je, stoga, za tu relaciju odgovoran Ivan Bobetko.
Pitanje o odgovornosti zahtijeva od Ivana Bobetka da razriješi je li i
koliko mogao utjecati na to da se ne dogode spomenuti zločini, odnosno,
kada su se već žalost dogodili, je li se i koliko zauzeo u njihovu rasvjetljavanju
radi otkri-vanja krivaca i pravednog suđenja njima.
Postavljanjem toga pitanja u Hrvatskoj ljevici, građanin S. B. iz Siska
nije izrekao to da je Ivan Bobetko kriv za inkriminirane događaje.
Ali, što logički proizlazi iz Bobetkove "duševne boli"?
A što sve jest duševna bol i koji je sve njezin domašaj?
Iako neugodna, duševna bol je normalna reakcija u moralnom preis-pi-tivanju
savjesti kao jednoj od eksplikacija odgovornosti.
Kao posljedak suočavanja sa zločinom, pogotovo ako je u bližem dosegu
vlastite odgovornosti, duševna bol može imati konstruktivnu ulogu, naime,
ona može biti motiv za (intenzivnijim) zalaganjem u prevladavanju uvjeta
koji dovode do zločina.
Ako se nema pobliže veze sa zločinom - uživljavanjem (empatijom) - u odnosu
prema žrtvama, ili zbog srama, kao izuzetno neugodnog osjećaja, što je
netko drugi učinio zlo uime nečega s čime smo intimizirani (nacija, religija,
ideologija...), doživljava se duševna bol, koja je, uostalom, u tom slučaju,
izraz i potvrda čovječnosti.
Duševna bol je refleksija vlastita mjesta i uloge u društvu, u doživljavanju
njegovih dvojbenosti.
Nastojanja su grčke tragedije, koje je Aristotel sublimirao u njezinoj
defi-niciji, pročišćenje (racionaliziranje) duševne boli (osjećaja samilosti
i straha) i gledanje na svijet s čovječnije perspektive.
Duševna bol je, u rasponu između emotivnog i racionalnog, bitan činitelj
u uspostavljanju čovječnosti.
Nisu li Suze sina razmetnoga Ivana Gundulića svjedočenje kako je duše-vna
bol očitovanje doživljavanja povijesnih prijeloma (reformacije i katoličke
obnove).
Filozofska je i povijesna dimenzija duševne boli, koja se, stoga, ne bi
smjela banalizirati.
Romantizam inzistira na duševnoj boli kao vlastitom motivu. Ona, kao svjetska
bol (Weltschmerz, le mal du siecle), zadobiva planetarnu dimenziju.
Duševna bol - kako se očituje u Goetheovim Patnjama mladoga Wert-hera
- izraz je uspostavljanja i potvrđivanja sebe kao individualnog bića.
Duševna bol je motiv samoosvješćivanja.
I onoga koji je, makar mu se prvotno činilo kako je to za društvo u dobroj
namjeri, počinio zločin, kao Raskoljnjikov, u Zločinu i kazni Dostojevskog
- u pokajanju, to jest u predodžbi da nije (moralo biti) bilo ono što
je bilo odno-sno u htijenju da se to što je bilo više neće ponoviti.
Samo beskrupulozni ljudi nemaju nikakve duševne boli.
Krivoklevetanje, kao pripisivanje, u svrhu obezvređivanja ličnosti, neko-me
nešto što on nije učinio ili tumačenje izvjesnog čina izvan konteksta,
u izobličenju, za svaku je (juridičku) osudu, međutim, sankcije se pritom
odno-se na sam (zli) čin, s obzirom na njegove možebitne posljedice, od
kojih je duševna bol jedna od njih.
Logično je, zbog toga što je u kritičnim trenucima bio na čelu za sisačko
područje ovlaštene institucije, postaviti pitanje Ivanu Bobetku o njegovoj
odgovornosti. Zato nema nikakve osnove za sudski postupak protiv Hrvatske
ljevice, koja Ivanu Bobetku ništa nije imputirala. Uostalom, Bobetkova
duše-vna bol njegov je osobni problem.
Zbog kakve je duševne boli Ivan Bobetko podnio tužbu protiv Hrvatske ljevice
i kakvo značenje duševne boli proizlazi iz njegova postupka i postupka
samoga suda?
Nije riječ o duševnoj boli koja je - u suosjećanju s drugima - pokazatelj
vlastita ponosa.
Nije ni riječ o duševnoj boli koju izaziva sram - u suočenju s vlastitim
zločinom - jer ta emocija izaziva nagon na sakrivanje svojega nedjela.
Nije ni riječ o duševnoj boli koja je imanentna savjesti, jer bi se pritom
nastojalo priznati ono što je bilo.
Nije ni riječ o duševnoj boli kao reakciji na krivokletstvo, jer da je
ono razlog Bobetkova sudskog postupka protiv Hrvatske ljevice, onda bi,
slije-dom njegove odgovornosti, sud trebao preistražiti kako se dogodilo
ono za što je Bobetko bio odgovoran i utvrditi krivicu (zasad nepoznatih?!)
pojedinaca.
Ako Ivan Bobetko nije pokazao svoju odgovornost, može se zaključiti da
je on, ni sam svjestan toga, optužio samoga sebe za spomenute zločine
indi-ci-jom da je podrijetlo njegove duševne boli neposredna veza s ubojstvima
u Sisku.
Izbjegavanjem odgovornosti, kao posredne veze, Ivan Bobetko je ukinuo
distanciju od tih događaja i sam sebe postavio u njihovo središte. Dakle,
ako nije odgovoran, onda je jamačno kriv (!?).
Neka zbog toga bude "zahvalan" sucima Nikoli Ragužu i Dubravki
Burcar.
Zbog toga bi se trebalo priupitati o sudskoj praksi u Hrvatskoj s obzirom
na taj indikativan slučaj.
Zašto je duševna bol promaknuta u izvor zarade čak i onda kada snaga logike
i dijalektike obrne tužbu na samoga podnositelja i dokaže da je optuženik
u pravu, iako sam mora platiti račun?
Iako je Hrvatska ljevica permanentno u škripcu, bez sumnje će ovaj put
s pomoći svojih čitatelja prebroditi aktualnu teškoću, ipak, ona je u
dobitku budući da je, eto, spomenutim slučajem upozorila na jednu dimenziju
hrvat-skoga pravosuđa.
Skrenuvši na zločine u Sisku podrijetlo svoje duševne boli, u čemu ga
je Općinski sud u Zagrebu doveo gotovo do cilja, ispostavivši Hrvatskoj
ljevici račun za taj manevar, trebao bi Ivan Bobetko, radi vlastitog opravdanja,
obja-sniti svoju ulogu - u bifurkaciji odgovornosti i krivice - u onim
slučajevima na koje se poziva S. B. iz Siska u Hrvatskoj ljevici mjeseca
siječnja 1998. godine.
Sve u svemu, je li Ivan Bobetko odgovoran ili kriv?
Neka sam razriješi tu dilemu!
Prije osam godina je današnji hrvatski premijer Ivica Račan dao ustupak
(vlastitoj) odgovornosti za medije.
Što se tiče Ferala Tribunea, ali, sada, i Hrvatske ljevice, trebao bi
dati svoj pravorijek.
Po čemu pozivanje nekoga, u ovom slučaju Ivana Bobetka, na odgovornost
kad može biti juridički kvalificirana duševna bol?
Odgovornost zahtijeva racionalan izrijek s onu stranu duševne boli.
Po čemu, kako i zašto nešto, kvalificirano kao duševna bol, može biti
(legitimno) podvedeno pod kažnjivo djelo?
Kako protumačiti taj hermeneutički problem?
Kako ga protumačiti na primjeru onoga zbog čega je kažnjena Hrvatska ljevica?
Ako poziv na odgovornost može izazvati takvu duševnu bol da ona posta-ne
motiv sudskoga procesa nakon kojeg se dobije pozamašna "odšteta",
bi li na to imali pravo (hrvatski) radnici kojima se "fleksibilizacijom
na tržištu radne snage" oduzimaju prava koja su stekli u povijesti
radničkoga pokreta a danas svedeni na razinu nižu od one na kojoj su svojedobno
bili kmetovi, koji su, ustvari, imali zajamčeni barem minimum životnog
opstanka i sigurniju budućnost?
Kakva se ideja pravednosti očituje u tome što Ivan Bobetko može dobiti
toliki novac zbog tobožnje duševne boli ako radnik i radnica, u srednjoj
živo-tnoj dobi, to jest u onoj kada o njima ovise i djeca na školovanju
i roditelji zbog bijednih mirovina, mogu u svakom trenutku dobiti otkaz
bez izgleda za novo zaposlenje?
Kakva bi trebala biti juridička kvalifikacija duševne boli izazvane u
mnogih time što je njihov opredmećeni rad bio predmet (pod tvrdnjom o
nekakvoj privatizaciji) hohštaplerskih makinacija i, napokon, otuđen (stranim)
izra-bljivačima, koji će, bez sumnje, nakon iscjeđivanja profita, nametnuti
(s prije-zirom prema) Hrvatima da uzimaju u njih kredite (to jest rezultat
vlastita otuđena rada) radi saniranja troškova vlastite eksploatacije?
Kako bi se trebalo postaviti prema duševnoj boli mnogih zbog toga što
je time pogaženo svako nacionalno dostojanstvo koje se nerijetko izjednačuje
s onim (povijesnopolitički) najsramotnijim?
U kojoj su mjeri ta pitanja u sadržaju pojma legitimnosti na kojoj se
teme-lji hrvatsko pravosuđe, a koje je, eto, kaznilo Hrvatsku ljevicu
zbog toga što je odgovornoga pozvala na odgovornost? Što bi o tome rekla
hrvatska ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović?
Sudbina Hrvatske ljevice svjedoči da je u Hrvatskoj - i zbog podaništva
(hrvatske) kompradorske birokracije svjetskim centrima ekonomske i vojno-političke
moći - vrlo jaka težnja da se ljevica sasvim kompromitira i da se njezina
upravljenost nadomjesti nečim što je, zapravo, protiv nje.
I od samoga Račana trebalo bi saznati ima li uopće ljevice u Hrvatskoj,
odnosno, ako je nema, zašto je nema, te ako je ima, po čemu hrvatska ljevica
doista jest ljevica?
Neka se razložno argumentira sve ono u vezi s presudom Hrvatskoj ljevici
u usporedbi s njezinim tendencijama!
Vinko Grgurev
Bilješke
1 Vinko Grgurev: "Zašto je Račan šutio kad su gasili Praxis?",
Vjesnik, Zagreb, broj 16826, 7. kolovoza 1994., str. 42
2 Vidi: S. B.: "O zločinima u Sisku", Hrvatska ljevica, Zagreb,
broj 1 (1. I. 1998. - 31. I. 1998.), str. 38-39 kao i: "Da li će
'Hrvatska ljevica' preživjeti duševne boli jednog bojovnika?", Hrvatska
ljevica, Zagreb, broj 1 (1. IV. 2002. - 30. IV. 2002.), str. 3-4.
3 Ivan Zvonimir Čičak:" Voluntaristička hrvatska priča", Novi
list, Rijeka, broj 17460/LVI, 16. ožujka 2002., str. 9
1.04.-30.04.2002. Broj 4
DA LI ĆE "HRVATSKA LJEVICA" PREŽIVJETI DUŠEVNE
BOLI JEDNOG BOJOVNIKA?
Općinski sud u Zagrebu donio je 19. travnja 2002. godine rješenje (koje
je potpisala sutkinja Dubravka Burcar) da "Razlog - istraživanje
i komunikacije" d. o. o. isplati Ivanu Bobetku 50.000 kuna na ime
duševne boli, te da podmiri troškove parničnog postupka u iznosu od 7.920
kuna.
Bobetkove duševne boli izazvao je tekst objavljen u siječnju
1998. godine u "Hrvatskoj ljevici", čiji je izdavač "Razlog".
U tom je tekstu on apostrofiran kao jedan od pojedinaca koji su odgovorni
za zločine u Sisku i nekim okolnim selima u vremenu 1991-1993. godine.
Bobetko je tada u Sisku bio zapovjednik Kriznog štaba.
"Hrvatska ljevica" dosad se jedva održavala na životu. Prihodi
od prodaje i pretplate bili su uvijek manji od izdataka za tiskanje, papir
i poštarinu. List inače ne plaća honorare, a nema nikoga ni u radnom odnosu.
Od ranije postoji značajan dug tiskari.
Utoliko presudom Općinskog suda u Zagrebu nije samo dodijeljeno 50.000
kuna Ivanu Bobetku za njegovu, valjda golemu i neprolaznu, duševnu bol,
već je time izrečena i smrtna presuda "Hrvatskoj ljevici".
Učinit ćemo sve da list ostane u životu, no nismo sigurni da ćemo u tome
uspjeti.
Uredništvu "Hrvatske ljevice" već su se javili neki re-no-mi-rani
umjetnici i ponudili svoje slike i sklupture za aukciju, kako bi se spasilo
list. Nastojat ćemo da do te aukcije dođe.
Ako ne bude drugog izlaza, "Hrvatsku ljevicu" ćemo izdavati
u dvobrojima dok se ne saniraju posljedice udara na nju zbog duševne boli
jednog bojovnika, nezajažljivog kao što mu je to i otac, koji je dobio
sve svoje bitke, a za koga se najavljuje da bi mogao završiti u Hagu.
Da bismo pak pokazali da Ivan Bobetko ima razloga i za strepnje, a ne
samo da trpi duševne boli, izdat ćemo poseban broj "Hrvatske ljevice"
pod naslovom Zločini u Sisku i duševne boli Ivana Bobetka. U tom ćemo
broju objaviti neke dokumente i prenijeti do sada objavljene napise u
hrvatskim novinama o tim zločinima.
U ovom broju ponovo objavljujemo tekst iz siječnja 1998. godine, zbog
kojeg je Ivan Bobetko dobio duševne boli i tužio izdavača lista, a Općinski
sud u Zagrebu, presudom suca Nikole Raguža, odlučio da ga našim novcem
izliječi. Prvo-ste-pe-nom presudom bili smo kažnjeni sa 100.000 kuna,
ali je Županijski sud u Zagrebu, u žalbenom postupku, kaznu smanjio na
50.000 kuna. Tekst ponovo objavljujemo kako bi čitaoci vidjeli zbog čega
je Bobetko obolio. Nadamo se da zbog ovog novog objavljivanja teksta sud
neće izreći još jednu presudu.
Pisalo se i piše o zločinima u Gospiću i Karlobagu, Osijeku
i Pakračkoj Poljani. "Hrvatska ljevica" je objavila i imena
ubijenih Srba civila u Požeškoj kotlini. No, šira javnost zasad vrlo malo
zna i o zločinima nad civilima, Srbima, ali i Hrvatima u Sisku 1991. godine,
a i kasnije.
Evo najprije imena nekih ubijenih s naznakom datuma ili približnog vremena
i lokacija kada su i gdje stradali. Napominjem da se radi o žrtvama zločina
samo u Sisku, a ne i na Baniji (Kostajnica, Dvor, Petrinja, Sunja i druga
mjesta i područja):
Prva žrtva na sisačkom području 1991. godine bio je, izgleda, VLADO BOŽIĆ,
šofer "Slavijatransa" iz Petrinje. Njega su u selu Odra, pred
kućom Josipa Brajkovića 2. VIII. dočekale tzv. anti-terorističke grupe,
hadezeovci i zatukli. Umro je u sisačkoj bolnici. Njegovom ubojstvu kumovao
je sam Josip Brajković, prvi pred-sjednik HDZ u Sisku.
Potom su ubijeni i MARKO i IVICA VILA, njihovi sinovi DUŠAN i ŽELJKO,
te njihov rođak MLADEN VILA, radnik. Obitelj Vila prodavala je na sisačkoj
tržnici voće i povrće i o politici nisu imali pojma. Kao sirotinja nisu
imali ničiju zaštitu, pa su se našli na spisku za likvidaciju. A obrazloženje
izvršilaca njihove egzeku-cije bilo je da je u njihovoj kući tobože bila
"četnička bolnica".
JOVU CRNOBRNJU, umirovljenog milicionera, izrešetali su na vratima njegovog
stana. A "obrazloženje" je bilo da je imao radio-stanicu.
BRANKO OLJAČA, policajac u Sisku, izgubio je glavu tako što ga je njegov
zapovjednik Vladimir Milanković poslao u klopku, u kojoj je izrešetan,
a javnosti je podastrta priča da je otišao u četnike na Baniju. Njegova
žena, Hrvatica, podigla mu je križ na sisačkom groblju.
MILOVAN i VERA STEVANOVIĆ ubijeni su u kolovozu 1992. godine i zakopani
na području "Ore" (gdje su nekad prebivale omladinske radne
brigade). A povod je bio da su tobože vrijeđali policajce. Susjedima je
pak rečeno, da su otišli u Njemačku. Uzgred, Verinog oca su 1941. godine
zaklale ustaše.
U kolovozu 1992. godine pobijeni su i svi čuvari i vatrogasci srpske nacionalnosti,
LUKIĆ, LAZIĆ, NIKOLIĆ i drugi.
RADE ŠPANOVIĆ, radnik Željezare, dočekan je u kolovozu 1992. godine pred
portirnicom, odveden na Savu, pokošen rafalom i bačen u rijeku. Vozači
skele u selu Gušće izvukli su njegov i još jedan leš.
Članovi HDZ u selu Hrastelnici htjeli su imati "etnički čisto"
selo, pa su tamošnjim Srbima dali ultimatum da kroz 48 sati napuste selo.
PERO KIČIĆ, umirovljeni radnik "Graditelja" i NJEGOVA ŽENA,
teški invalid, nisu otišli, ubijeni su mačetama. Za javnost je rečeno
da su se napili, naložili peć i izgorjeli. Njihovih oko 30 koza i ovaca
i oko 200 kunića završilo je u kazanima specijalaca.
VASU JELIĆA odvela je 22. XI. 1992. iz njegove kuće u ulici Ilije Gregurića
policija. Đuro Brodarac, tadašnji načelnik policije, a današnji župan,
rekao je njegovoj očajnoj ženi da je nesretnik vjerojatno otišao u četnike.
Seljak, koji je sjekao pruće, našao je 25. III. 1993. leš Vase Jelića
i još jednog muškarca na obali Save, u blizini vojarne "Berislav
Pavičić" u Savskoj ulici, a gdje je inače bila stacionirana grupa
za likvidacije.
Ubijen je i TAJNIK ŠKOLE U KOMAREVU.
Portira "Brodoremonta", MLADIĆA OD 22 GODINE, dočekali su na
izlasku s posla, naredili mu da vesla u čamcu i na sredini rijeke ga pokosili.
U čamac su stavili nekoliko kutijica tableta i pismo, e da je tobože prevozio
lijekove i poštu četnicima.
Snajperskim hicem iz policijske postaje u Sisku ubijena je 19-godišnja
LJUBICA SOLAR, inače Hrvatica, a proturena je priča, iza koje je stajao
Vladimir Milanković, da ju je ubio njezin zaručnik, oficir KOS-a, koji
se tog dana nalazio u Banjoj Luci. Dokumentaciju o tom slučaju ima zagrebački
odvjetnik Milan Radović.
STEVU VRANEŠIĆA, umirovljenog radnika, u njegovoj klijeti u Letovanskom
Vrhu izboli su noževima i u rane mu stavljali sol pripadnici tzv. antiterorističke
grupe iz Odre. Nije htio "priznati" da surađuje s četnicima,
pa je zaklan i bačen u Kupu.
DRAGAN SUNDAĆ, pravnik u sisačkoj bolnici, odveden je s posla u Komarevo,
tjeran da pije konjak i pjeva "Puška puca, a top riče", ubijen
rafalom (3. III. 1993.) i zakopan tako da mu je iz zemlje virila ruka.
VELJKO ČAKALO, tv-mehaničar, ubijen je na prvoj liniji u Ko-ma-revu 4.
III. 1993.
DRAGAN RAJŠIĆ, šef osiguranja u Rafineriji Sisak do 1990. godine, odveden
je iz stana, a iz iste stambene zgrade s njim su odveli i umirovljenog
potpukovnika JNA Marka. Odvedeni su na Savu, po programu "Putuj Selma".
Marka su pokosili rafalom i on je "otputovao". A. Rajšić, prema
priči koja kola, nije dobro pogođen, pa se ronjenjem i plivanjem domogao
druge obale Save. Danas je navodno u Beogradu.
Gubilišta su bila na prostoru gdje su bile barake omladinskih radnih brigada,
gdje se inače bila smjestila grupa za likvidaciju, zatim šuma Brezovica,
jodno kupalište (soba 29), položaj HV u Koma-revu.
Ljudi su ubijani i na Željeznici, u Odri, u Tišini, u predjelu Siska zvanom
Zeleni brijeg.
Ubijeno je i devet ljudi iz Mošćenice.
A koliko ih je izvučeno iz zatvora i likvidirano, najbolje valjda znaju
Đuro Brodarac i Vladimir Milanković.
O svemu su malo znali obični građani i vojnici na bojišnici.
Prema saznanjima stranih obavještajnih službi i diplomacije, u Sisku i
bližoj okolici ubijeno je 90 Srba.
Najveću odgovornost za sve što se događalo imaju Ivan Bobetko, Đuro Brodarac
i Vladimir Milanković. A predvodnik snaga za likvidaciju bio je, sve dok
nije stradao u prometnoj nesreći na Zagorskoj magistrali, Jadranko Grbin,
nekadašnji inspektor SUP-a u Zagrebu. U njegovoj postrojbi bili su mahom
pomilovani robijaši, unuci ustaških emigranata i pripadnici legije stranaca.
"Nezaboravna" je u svemu i uloga Josipa Brajkovića, prvog predsjednika
Gradskog odbora HDZ, nekadašnjeg pomo-ćnika skladištara u Rafineriji Sisak.
A tu su i zločini koji leže na duši Ivana Kralja, ranijeg vatrogasca u
Rafineriji, a sada umiro-vljenika u Farkašiću, Drage Bošnjaka, sisačkog
pijanca i kri-minalca, koji je s opljačkanim novcem otvorio buffet u Umagu,
Vlade Borića iz Zabora i Siščanina Josipa Zgurića, koji je u Gabrinovu
grupu došao iz KPD Lepoglava, u kojem je prebivao zbog ubistva oca.
Ovdje bih upozorio i na akciju početkom kolovoza 1991. godine, u koju
su Gabrinove ljude i neke vrbovane Siščane poveli Ivan Bobetko i Đuro
Brodarac. Rečeno je da je to bio "silovit nalet naših vitezova na
jedno jako neprijateljsko uporište". A o kakvoj se akciji radilo
ispričao je Ivo, iz sisačkog dijela grupe, rodom iz Blinskog Kuta: "Čekali
smo dva dana Bobetka i njegove ljude. Mi smo poznavali teren, pa smo došljake
rasporedili tako da opskrbe sela (bila su to dva srpska sela na cesti
Sisak-Sunja). Najprije se zapucalo, da se ljude izvuče iz kuća. Oni koji
su počeli bježati pokošeni su rafalima. Upadali smo u kuće i ubijali mačetama
i noževima. Ja sam u jednom kombiju vozio mrtve do Save, gdje smo ih bacali
u vodu. A bio je još jedan kombi. Pjevali smo 'Putuj Selma i ne okreći
glavu'. U kombiju koji sam ja vozio prevezeno je 14-ero starijih muškaraca
i žena, četvero djece i jedan mlađi muškarac.
Od naše domorodačke grupe nitko nije ulazio u kuće radi pljačke, jer smo
prevozili mrtve. Ranjene smo ubijali. Pljačkali su Zagrepčani.
Nakon nekoliko dana spaljeno je srpsko selo Klobučak, ali su ljudi iz
njega već bili pobjegli. Ubrzo je došlo i do spaljivanja hrvatskog sela
Staze."
JNA je tada inače blokirala obje strane. No, srpski pobunjenici, iako
malobrojniji, bili su bolje naoružani, i bolje organizirani, pa su brzo
zatvorili prilaze srpskim selima.
Posebna je priča sve što se u sektoru Sjever zbivalo u "Bljesku"
i "Oluji" i nakon njih. Počinjeni su mnogi novi zločini. A i
opet su istaknuti akteri bili Vladimir Milanković i Đuro Brodarac. U "Bljesku"
je Milanković zapovijedao specijalnom policijom "Ose" i tek
će se valjda saznati za zločine koje su "Ose" izvršile na cestama
Pakrac - Okučani i Okučani - Stara Gradiška.
Nakon "Oluje", negdje u jesen 1995. godine, ubijen je bivši
policijski specijalac STJEPAN BANIĆ. Govorilo se za njega, da je i za
račun Đure Brodarca čuvao krdo stoke opljačkane u "Oluji" i
nakon nje na Baniji. Prodao je, izgleda, nekoliko grla i za svoj račun
i mnogo pričao okolo.
U proljeće 1996. godine BLAGAJNICA REKREACIONOG CEN-TRA "BREZOVICA"
pokušala je nadležnima dati na uvid doku-mente o pljački ZNA SE koga.
Udavili su je, stavili u auto i gurnuli u Lonju.
Ja sam Hrvat. Opisao sam zločine, za koje ne znam samo ja, već i mnogi
u Sisku i okolici. Neki koji su bili umiješani u zločine u međuvremenu
su "ispali iz igre" i odbačeni. Sada razmišljaju i o stupnju
svoje odgovornosti. Stoga ne bi bilo teško utvrditi svu istinu i o zločincima
i o žrtvama.
Ne potpisujem se punim imenom i prezimenom, jer bi i moj život mogao biti
u opasnosti.
S. B., Sisak
1.03.-31.3.2002. Broj 3
OSAM GODINA "HRVATSKE LJEVICE"
Prvi broj "Hrvatske ljevice" nosio je datume 1-15. ožujka 1994.
godine. Dakle, naš list se po-javio prije ravno osam godina.
Bio je u proteklih osam godina jedina lje-vičar-ska novina u "lijepoj
našoj", a čije se us-mjerenje može razabrati već iz naslova. "Hrvatska
ljevica" je čitavo vrijeme izlazila, u prvoj godini kao polu-mjesečnik,
a onda kao mjesečnik, s opa-snošću da se i ugasi zbog oskudice novca.
Od prodaje i pretplate ne mogu se pokrivati troškovi tiskanja, kupovine
papira i poštarine, zakupa skromnog prostora i jednog telefona i faxa.
Nema nikoga u radnom odnosu ni od novinara ni od režijskog osoblja. Urednici
i suradnici rade bez honorara, prožeti istrajnošću. Na oglase se ne može
računati, ni na sponzorstva kakvih parajlija. Tek rijetki pojedinci iz
tuzemstva i inozemstva daju dobrovoljne priloge, bez kojih bi se list
ugasio.
List se upravo danas nalazi u smrtnoj opas-nosti, jer je sudskom presudom
izdavač prisiljen na isplatu 50 (pedeset) tisuća kuna naknade za du-ševnu
bol jednoj personi, čija je odgovornost bila apostrofirana u jednom osvrtu
na zločine u Sisku 1991. godine. Taj je osvrt u našem listu inače obja-vljen
1998. godine. A izdavač je osuđen i na plaćanje sudskih troškova.
No, nadamo se da će "Hrvatska ljevica" pre-živjeti i to.
U proteklih osam godina list je objavio više tisuća priloga, od informacija
do znanstvenih eseja. Kada bi se sve što je u listu ugledalo svjetlo dana
stavilo u korice knjige uobičajenog formata (A4), ta bi knjiga imala oko
4.000 stranica.
Na stranicama "Hrvatske ljevice" javilo se kroz tih osam prohujalih
godina više od pet sto-tina ljudi. Gostovali su i mnogi od uglednih svjet-skih
inte-lektualaca, čiji su tekstovi prevođeni. Objavljeni su i razgovori
s nekim današnjim hr-vat-skim inte-lek-tualcima od imena, ugleda i utjecaja.
Kada se list ne bi suočavao s financijskim teš-koćama pukog preživljavanja,
koje s vremena na vrijeme sile i na tiskanje dvobroja ili dovode do zakašnjenja
u izlaženju, bio bi i kvalitetniji i op-sežniji.
Jer, Uredništvo ostaje neumorno, a tu je i entu-zijazam velike većine
svih onih koji u listu surađuju.
Stipe Šuvar, odgovorni urednik
|