Osvrt na summit u Johannesburgu
Tanja Rudež

Je li Svjetski summit o održivom raz-voju (WSSD) bio "kata-strofalno ne-us-pje-šan", kako to tvrde brojne nevladine or-ganizacije? To pitanje predmet je rasprava diljem svijeta: unatoč pre-vla-davajućem mišljenju da je u Johannesburgu "pro-pu-štena povijesna prilika", visoki dužnosnici Ujedinjenih naroda tvrde da postignuti kompromisi, ipak, otvaraju put prema održivom razvoju. Dobri poznavatelji pri-lika u UN-u, pak, smatraju da je, s obzirom na goleme razlike između industrijski raz-vijenih i zemalja u razvoju, veliki uspjeh već i to da je Summit uopće održan.
Iako na njemu nisu usvojeni radikalni zaključci, WSSD je već ušao u povijest kao najveća konferencija ikad održana. Ti-je-kom 10 dana Summita, od 26. kolovoza do 4. rujna, u Johannesburgu se okupilo oko 65.000 sudionika iz cijelog svijeta: naj-brojnija grupacija bili su nevladini aktivisti, kojih je, prema nekim pro-cjenama, bilo čak 40.000. Oni su već od prvog dana Su-mmita optuživali UN da je popustio dik-tatu multinacionalnih kompanija te da su Konferencijski centar Sandton, gdje je Su-mmit održan, okupirali predstavnici kru-pnog kapitala. Uistinu, u Johannesburgu je boravilo stotinjak generalnih direktora i predstavnika 700 velikih kompanija, među kojima i oni iz Shella, British Petrola, DuPonta, Daimler Chryslera, BMW-a, He-wlett Packarda... Njihovo je prisustvo bilo vrlo vidljivo: primjerice, na jednom od trgova na ulazu u Konferencijski centar bili su izloženi BMW-ovi "čisti automobili" na vodikov pogon, dok je na oglasnim pa-noima za De Beersove dijamante pisalo "Voda je vječna" (parafraza glasovite re-čenice "Dijamanti su vječni"). Neformalni lideri svjetskog antiglobalizacijskog pokreta optužili su vlade industrijski razvijenih zemalja i korporacije da nerazvijene pr-venstveno gledaju kao dobar izvor zarade. Naomi Klein, autorica kultne knjige No Logo navela je primjer glavnog spoznora Summita, južnoafričke ener-getske ko-mpa-nije Eskom, koja bi uskoro trebala biti privatizirana. - Uslijed Eskomova restruk-tuiranja 40.000 domaćinstava svaki mjesec ostaje bez električne struje - navela je Naomi Klein.
Mnogi su, uključujući i autoricu ovog teksta, uočili da se Summit održava u San-dtonu, financijskom i poslovnom središtu grada, za koji upućeni tvrde da predstavlja "najbogatija dva četvorna kilometra u ci-jeloj Africi". No, bogati je i pretežno bje-lački Sandton okružen morem crnačke sirotinje koja živi u slamovima. Najbliži slam Alexandra, udaljen od Sandtona svega pet kilometara, jedno je od najdepresivnijih mjesta u Južnoj Africi: na prostoru od osam četvornih kilometara u neljudskim uvje-ti-ma, bez vodovoda i kanalizacije, živi 350.000 ljudi.
Svjetski summit o održivom razvoju bio je zamišljen kao svojevrsna inventura puta kojim je čovječanstvo išlo nakon glasovitog Earth summita održanog u Riju 1992. go-dine. U Riju, gdje se uz dotad neviđenu medijsku pompu okupilo 35.000 ljudi, uk-ljučujući i državnike iz 120 zemalja, u atmosferi optimizma i entuzijazma us-vojeni su, između ostalog Agenda 21 (pro-gram održivog razvoja), Konvencija o kli-matskim promjenama i Konvencija o bio-loškoj raznolikosti.
Jedna od plementih zamisli u Riju bila je da industrijski razvijene zemlje izdvavaju 0,7 posto svog bruto domaćeg proizvoda (BDP) za pomoć najsiromašnijim državama svijeta. No, ta je pomoć danas tri puta manja, a jedini svijetli izuzetak su skan-di-navske zemlje i Nizozemska koje se pri-državaju te obveze. Činjenica je da danas 80 država ima manji dohodak po glavi sta-novnika nego prije 10 godina. Tri milijarde ljudi živi zarađujući manje od dva dolara na dan, a njih milijardu i dvije stotine pre-življava s manje od jednog dolara na dan. Umjesto, da se smanji ukupni dug zemalja u razvoju, povećao se za jednu trećinu te dostigao fantastičnih 2500 milijardi dolara. Upravo u činjenici da je Earth summit u Riju na planu smanjenja jaza između bogatih i siromašnih rezultirao neuspjehom neki, poput poznatog World-watch Institutea iz Washingtona, vide izvorište globalnog apart-heida koji je rezultirao terorističkim napadom na SAD 11. rujna prošle godine.
Opterećen time, ali i nizom drugih sporova Svjetski summit o održivom razvoju mjesecima prije održavanja bio je pod znakom upitnika. Pripremni su sastanci, poglavito onaj na Baliju u lipnju ove godine, bili neuspješni i prijetila je opasnost da se najveća konferencija u povijesti pretvori u fijasko. Ipak, sredinom srpnja generalni tajnik UN-a Kofi Annan, arhitekt WSSD-a Indijac Nitin Desai, te Nizozemac Jan Pronk, specijalni izaslanik Kofija Annana uspjeli su na sastanku u New Yorku spasiti ideju Summita. Unatoč tome, skup u Johannesburgu počeo je s 400 spornih pitanja. Plenarne su sjednice bile posvećene vodi, energiji, zdravlju, poljoprivredi i biološkoj raznolikosti (WEHAB). Maratonski pregovori razvlačili su se do kasno u noć i već prvih dana uočile su se glavne linije podjele: s jedne strane SAD, koji nastoji izmaći mehanizmima globalne kontrole, s druge strane EU, u kojoj je zaštita okoliša pitanje broj jedan, s treće strane brojne zemlje u razvoju, čije se stanovništvo naprosto bori za preživljavanje. Naposljetku, pregovori oko tzv. Implementacijskog plana završili su posljednjeg dana Summita. Predstavnici nevladinih organizacija bili su vidno razočarani konačnim nacrtom toga plana. Jedna od najpoznatijih svjetskih nevladinih organizacija Friends of the Earth (FOE) dala je Implementacijskom planu od mogućih 100 svega 22 boda.
Mnogi smatraju da su u okviru Implementacijskog plana postignuti i neki dobri sporazumi poput onoga o ribarstvu, zabrane otrovnih kemikalija ili plana da se do 2015. godine prepolovi broj ljudi koji nemaju pristup pitkoj vodi ni sanitarni čvor (1,1 milijarde ljudi nema pristup pitkoj vodi dok ih 2,4 milijarde nema kanalizaciju). Najslabiji su, rekao nam je Tomoaki Nishimura profesor Međudarodnog prava iz Japana, sporazumi koji se tiču trgovine i globalizacije.
Najkontroverznije su, čini se, bile tzv. partnerske inicijative (partnerships). Riječ je o sporazumima koji uključuju korporacije, vlade, lokalne zajednice i nevladine organizacije. Oni nemaju obvezujući karakter; stoga, pri-mjerice, omogućavaju multi-nacionalnoj kompaniji da sklopi sporazum s nekom lokalnom zajednicom na određenom pla-nu, primjerice na promoviranju obno-vljivih izvora energije ili poticanju razvoja nekog područja. Njihov najveći zagovornik je SAD (od 200 najavljenih Amerika stoji iza većine partnerskih inicijativa), jer se u razvijanju partnerskih odnosa uvijek nameće kao jači partner koji diktira sva pravila igre.
U završnici Summita u Konferencijskom centru pojavila su se i 104 svjetska lidera. U odsustvu američkog predsjednika Georgea W. Busha, koji je poručio da je zauzet pripremama za obilježavanje prve godišnjice terorističkog napada na SAD, glavna politička zvijezda skupa bio je Tony Blair. Britanski novinari su ga optu-živali da je u Johannesburg došao, između ostalog, kako bi lobirao za američki napad na Irak. No, Blair je doživio i hladan tuš u Konferencijskoj dvorani kada mu se s govornice obratio Robert Mugabe. - Drži se ti Blair svoje Britanije, a meni pusti moj Zimbabve! - zagrmio je kontroverzni Mugabe te zaradio pljesak u dvorani. Prvog dana državničkog dijela konferencije govorio je i hrvatski predsjednik Stjepan Mesić koji je u svom govoru upozorio da su terorizam i nekontrolirani razvoj glavne svjetske opasnosti. On se, također, založio da zaključci Summita budu obvezujući. Američki državni tajnik Colin Powell govorio je tek posljednjeg dana Summita, a njegov je govor u više navrata bio isprekidan zvižducima i negodovanjem velike skupine predstavnika nevla-dinih organizacija.
Kada je Summit naposljetku okončao, njegovi arhitekti nisu krili zadovoljstvo što su ipak postignuti kompromisi. - Imali smo uski prostor za spas. Summit je bio na rubu kolapsa. Postojao je golemi jaz između onoga što su delegati željeli postići i onoga što su ljudi očekivali. Ono što je ovdje nedostajalo bio je osjećaj za hitnost - izjavio je specijalni izaslanik generalnog tajnika UN-a Nizozemac Jan Pronk. On se, čini se, pretvara u specijalca za posebno osjetljive misije: Pronk je, vjerojatno, najzaslužniji čovjek za spas Protokola iz Kyota. Snažna reafirmacija toga među-na-rodnog dokumenta vjerojatno je jedan od najvećih uspjeha konferencije.
U lipnju ove godine Protokol su ratificirali EU i Japan. Rusija i Kanada su najavile skoru ratifikaciju pa bi tako Protokol mogao stupiti na snagu do kraja ove godine. No, njegova učinkovitost bit će znatno umanjena jer ga odbija SAD. Bilo je stidljivih nagovještaja da će američki predsjednik Bush ipak popustiti pred pritiskom svjetske javnosti i prihvatiti Kyoto Protokol. Navodno, ostale bi zemlje u zamjenu za to, pružile Americi snažnu potporu u borbi protiv terorizma. Ipak, američki predstavnici su to naposljetku demantirali. Reafirmacija Kyoto Protokola, koju su snažno podržali europski lideri Blair, Chirac, Schroeder i Prodi, tumači se kao pobjeda EU. Ipak, to je slaba utjeha jer nijedan drugi europski zahtijev nije prihvaćen u predloženom obliku.

ISKUŠENJA MLADOG LJEVIČARA

Želio bih čitaoce "Hrvatske ljevice" upoznati s nečim što mi se dogodilo krajem prošle školske godine.
Dovršavali smo prvi broj srednjoškolskih novina kojima sam bio urednik. No, list nije ugledao svjetlo dana. Profesorica koja koor-dinira rad novinarske grupe je, poput ravnateljice škole, bliska desničarskom lobiju koji u mojem gradu Koprivnici i njegovoj okolici i dalje faktično vlada.
Bila je subota. Nakon svađe s profesoricom oko tekstova koji će ući u list, izišao sam pred školu da bih smirio živce. A pred školom su stajali moji znanci iz Obrtničke škole, koji su te subote imali nadoknadu nastave. Otišao sam pozdraviti znanca, tamnoputog mladića, koji je također stajao vani. Petnaestak metara od nas sjedila su dvojica mladića. Prvi, moj vršnjak, sedamnaestogodišnjak obrijane glave, s istetoviranim kukastim križem na desnom ramenu, počeo nas je promatrati. Drugi mladić bio je nešto stariji, viđao sam ga na utakmicama RK "Podravka" i NK "Slaven Belupo", na kojima uvijek diže atmosferu pjesmama poput "Evo zore, evo dana", "Pukni puško" i sličnog im kalibra. Pristupili su do onog mog tamnoputog prijatelja i počeli ga vrijeđati iz čistog mira. Vikali su mu da klekne, govorili mu doslovno da je "Cigan koji mora kleknuti pred njima, pripadnicima njemu dominantne bijele rase". Stajao sam iza njega, a na crvenoj majici isticala mi se slika jednog od najvećih boraca za slobodu i ravnopravnost, revolucionara Che Guevearre. Budući da je jedan od one dvojice primijetio po njegovim riječima "četnika s petokrakom na majici onog iza Cigana", nisam mogao ostati kod jednog od svojih načela, audi, vide, tace, si vis vivere in pace. Nikako im nisam na lijep način mogao objasniti da nemaju pravo vrijeđati mog prijatelja, te da Che Guevearra nije četnik već heroj koji se borio protiv kukavica kakvi su njih dvojica. No, riječi tim buzdovanima nisu značile ništa, u meni je uzavrela krv mladog borca za slobodu i ravnopravnost, te smo se moj prijatelj i ja na pomalo neciviliziran način obračunali s onom dvojicom. Nakon toga stekao sam određenu reputaciju među šačicom svojih istomišljenika.
U svojoj sredini svakodnevno se susrećem sa stanjem u kojem je homo homini lupus. Ljudi, ogorčeni vlašću, sve više postaju zlobni jedni prema drugima. Propaganda HDZ-ove vlasti u vrijeme i nakon tzv. domovinskog rata ostavila je tragove u svijesti i ponašanju većine Hrvatica i Hrvata. A mnogi su i neupućeni u zbilju koja ih okružuje. Za sadašnju vlast govore da je komunistička, iako se ona više ne može nazvati ni ljevičarskom. Za sve krive "Srbe s kojima ove komunjare na vlasti surađuju kako bi se dodvorili među-narodnoj zajednici".
Iako sam mlad i štošta još ne znam, ljudima pokušavam objašnjavati kako stvari stoje, ali bez nekog uspjeha. Ta, za njih ja sam tek obični balavac, kojem oni neće dopustiti da im soli pamet. Apsurdno je da mi oni koji znaju za moja lijeva uvjerenja, ponekad kažu: "Ne budi Srbin, budi Hrvat, što i jesi!". Tu se opet javlja to nesretno poistovjećivanje hrvatske ljevice sa četništvom, koje je identično njima bliskom ustaštvu. Iduće godine, nakon mature, namjera mi je studirati političke znanosti, kako bi se mogao što spremnije boriti za slobodu, jednakost i bratstvo ljudi.
Vama, starijim intelektualcima u Socijalističkoj radničkoj partiji i oko "Hrvatske ljevice", poručujem da osudite zalaganja za zemlju etnički čistih, a ksenofobičnih ljudi, kojom danas vladaju desnica i oni koji desnici povlađuju.
A.K., učenik

HRVATSKA KLIZI U NACIONALISTIČKI KRETENIZAM
Dr. Nikola Visković

Ovih dana vidimo kako ne samo hrvatsko pravosuđe, osvojeno i onesposobljeno od HDZ-a, nije kadro suditi ratnim zločinima od Pakračke Poljane i Siska do Lore i Osijeka, već da isto tako ni Sabor ni Vlada ne žele ili nemaju hrabrosti suočiti se s istinom o tim zločinima. Zbog toga, Hrvatska sada kao da ponovno klizi u nacionalistički kretenizam, čemu je crna primitivnost Thom-psonova naroda samo najupadljiviji sindrom, ali najgore od svega je visoko slaganje svih naših političkih stranaka u prikrivanju divljaštva ovdašnje nacionalističke revolucije. Slučaj Janka Bobetka je samo jedan fragment te bijedne zbilje: on je zapovijedao vojnoj akciji u kojoj su šovinisti danima neometano ubijali civile, pljačkali i palili sela poslije završetka vojnih operacija, ali on se sada gradi žrtvom i nije spreman na jedino časno rješenje da pokaže pred sudom po čemu je on nevin iako kao zapovjednik nije spriječio te čine i nikoga od poznatih počinitelja nije pozvao na odgo-vornost. Nova hrvatska država zacijelo nije građena samo na zločinu, ali ona jest nesum-njivo njima jako okaljana; zbog toga je uistinu nužno da prije svega naše, ili pak međunarodno sudstvo sankcionira barem primjerno jedan dio onih nedjela koja su propustili goniti već po političkoj i vojnoj liniji Tuđman, Šušak, Šeks i tako dalje. A to što i drugi u svijetu proizvode slične gadosti, pa se zbog toga na primjer SAD boje novoosnovanog Među-narodnog kaznenog suda, to je njihova sramota - kojom se ne može pravdati ova naša.