Prisjetimo se onog traumatskog proturječja sa svijetom u kojem se hrvatsko državotvorstvo našlo u početku jugoslavenskog rasula. Dok je svijet slavio pad Berlinskog zida i navodno sveopće otvaranje granica kao znak i postignuće demokratskog progresa, odnosno važan korak na putu ka globalnom ujedinjenju, Hrvati - i ne samo oni - kao da su krenuli u suprotnom smjeru: utvrđivanje starih i podizanje novih granica, čak i ondje gdje ih nikad u povijesti nije bilo. I dok je svijet naizgled inzistirao na tezi da je granica nešto loše, nešto što razdvaja ljude i ograničava njihovu slobodu, Hrvati su tvrdili suprotno, naime, da je granica nešto dobro, nešto što koristi ljudima, što je upravo realizacija njihove slobode. U podizanju novih granica oni su vidjeli ne samo svoje demokratsko pravo, nego nešto što im tek omogućuje stvarnu demokraciju, naime uspostavu njena političkog okvira, suverene, nacionalne države.
Tko je bio u pravu? Svijet ili Hrvati? Naravno, i jedni i drugi. Ideološki zagovornici "svijeta bez granica" u stvarnosti su podizali nove granice također ondje gdje ih nikada prije nije bilo i u obliku koji po svojoj rigidnosti nadmašuje prošla, slična Ťgraničnať iskustva. Šengenska granica koja danas opasuje novu ujedinjenu Evropu opasnija je od Berlinskog zida, bar po broju mrtvih koji svakodnevno stradavaju pokušavajući je prijeći. I dok je za jedne ona postala pogibeljna prepreka, drugi je ni ne primjećuju. Ovisi, dakako, s koje strane dolaze, pripadaju li privilegiranim društvima globalnog svijeta ili njegovim parijama, pauperiziranim masama globalnog proletarijata.
Slično proturječje zbilo se i na novim hrvatskim granicama. Svoju čvrstoću i nepremostivost demonstrirale su ponajprije na hrvatskim manjinama, uglavnom na Srbima, odnosno ostalim nacionalnostima bivšeg jugoslavenskog jugoistoka. U svojoj krhkosti i poroznosti pokazale su pak u odnosu na one nacionalne sadržaje u ime očuvanja kojih su i uspostavljene. Materijalno nacionalno bogatstvo, kulturni identitet, pravna i politička suverenost, sve to iscurilo je kroz njih kao pijesak kroz rešeto. Tko se sjeća još onog bulažnjenja o hrvatskim lisnicama u hrvatskim džepovima, hrvatskim puškama na hrvatskim rame-nima i svemu onomu hrvatskomu na i u hrvatskomu, tvornicama, prugama, cestama, bankama, medijima...? Ukoliko još nije, sve će to prije ili kasnije završiti u rukama međunarodnog kapitala, velikih korporacija čija je gospodarska moć i politički utjecaj dovoljno velik da višestruko progutaju sve što je hrvatsko.
Da skratimo: hrvatska suverenost, u svim njenim oblicima - političkom, vojnom, kulturnom, ekonomskom, itd. - razotkrila se kao golema iluzija. Što dakako vrijedi i za granice koje su tu suverenost trebale uspostaviti i štititi. I jedno i drugo danas mogu Hrvati objesiti mačku o rep. Subjekti koji odlučuju i koji će u budućnosti odlučivati o hrvatskoj sudbini zovu se NATO, Među-narodni monetarni fond, Svjetska banka, Evropska zajednica, Haški sud, Američki Državni Interes, ili jednostavno "među-narodna zajednica", što god da to znači, sve odreda dakle nedemo-kratske institucije jedne, od hrvatskih građana potpuno otuđene, globalne moći.
Ubrzana erozija suverenosti moderne nacionalne države - kao jedan od efekata globalizacije - potkopava međutim same temelje liberalne demokracije. Načelo demokratski izabrane političke vlasti odgovorne svom elektoratu ima danas, pod diktatom globalnog kapitala, sve manje izgleda na realizaciju. Takozvana objektivna realnost međunarodnih ekonomskih odnosa sve više sužava prostor za autonomne političke odluke vlada pojedinih zemalja. Nacionalne političke elite sve su manje u stanju utjecati na životne uvjete ljudi koji su ih izabrali. U perspektivi bit će sasvim svejedno tko će na nacionalnopolitičkoj razini biti na vlasti. Hrvatski će političari, kojoj god stranci pripadali, u budućnosti donositi one odluke koje im se zapovijede izvana, iz centara globalne moćna koje ne utječu ni oni, ni hrvatski građani koji su ih izabrali. Njihova važnost, utjecaj i moć progresivno će nestajati, a s njima i iluzija nacionalne demokracije. Oni nemaju alternative: ili će postati poslušni serviseri interesa globalnog kapitala, ili ih neće biti.
Erozija je također zahvatila glavni nosivi element liberalne demokracije, "narod" kao načelni subjekt suverenosti i kon-sen-zualnog odlučivanja u demokratskoj nacionalnoj državi. Jedin-stveni politički narod danas se sve očiglednije raspada na mnoštvo međusobno isključivih grupa i zajednica, definiranih na osnovi različitih kulturnih, političkih, religijskih, etničkih, regionalnih, spolnih, itd. identiteta. Lik apstraktnog građanina države, "cito-yena", nositelja formalne jednakosti i slobode, izblijedio je do neprepoznatljivosti.
S njim, međutim, postepeno nestaju i oblici solidarnosti koji su garantirali univerzalno (u okviru nacionalne države, dakako) poštivanje ljudskih prava, reprodukciju temeljnih humanističkih vrijednosti posredstvom takozvane demokratske javnosti i pone-gdje, u slučajevima socijalnih država, socijalne sigurnosti, odnosno klasno uravnoteženo blagostanje većine građana. Sveopća dere-gulacija privrednog i društvenog života samo je ubrzala proces raslojavanja društva, slabljenje demokratskih političkih institucija s jedne strane, odnosno getoizaciju identitetskih zajednica s druge. No, kriza nacionalne države prije svega je kriza demokracije, a ne kriza gospodovanja, odnosno kriza državne moći. To najbolje potvrđuje hrvatski slučaj.
U trenutku njezina nacionalrevolucionanog uskrisa, hrvatska se država srozava na svoj etnički supstrat - identitetsku zajednicu Hrvata, žrtvujući univerzalno demokratski sadržaj nacionalne države u ime (kultur)rasističke reprodukcije hrvatskog etnosa. "Hrvatice i Hrvati!", oslovljavao je Tuđman narod hrvatske nacio-nalne države, potvrđujući tako da hrvatski građanin, apstraktni hrvatski Ťcitoyenť, nikad nije bio ni polazište ni cilj hrvatskoga državotvorstva. Utoliko revolucionarno uspostavljanje hrvatske države nije nikakvo svjedočanstvo epohalnog procvata ideje demo-krat-ske nacionalne države, nego, naprotiv, moment njezine deka-dencije.
Slično vrijedi i za onu silnu euforiju oko konačnog povlačenja hrvatskih državnih granica koja je realno zaglušila pad jedne, za demokraciju neusporedivo važnije granice - principijelne granice između autonomnih sfera države i društva, ili kako se to danas radije kaže, između sfere (državne) politike i sfere civilnog društva. Taj prestup, taj kobni akt transgresije bitno je odredio karakter današnjeg hrvatskog društva. Umjesto da se, kako to očekuje liberalna ideologija, u apstraktnoj neovisnosti od države razvije u socijalni prostor egalitarno pluralizma, slobodne individualizacije, nesputanog interesnog grupiranja i ničim ograničene javnosti, hrvatsko civilno društvo stopilo se s hrvatskom državom u jedinstvenu strukturu moći koja se reproducira kao organska zajednica nacionalističke mržnje, etničkog čišćenja, ratnog zločina, privatizacijske pljačke i iluzije posebnog kulturnog identiteta.
Danas znamo da kulturni identitet ne stvara nacionalnu drža-vu, nego je naprotiv, nacionalna država ta koja stvara kulturni identitet, ali nismo više sigurni da će joj to nužno i uspjeti. Koncept kompaktne, jedinstvene, autohtone nacionalne kulture čije su granice u odnosu na druge nacionalne kulture jasno prepoznatljive, sve se više povlači pred idejom hibridnog karaktera kulturnih identiteta. Suvremeni kulturni identiteti ne račvaju se u međusobnom razgraničenju i ne razvijaju se unutar zatvorenih granica zajednice, nego upravo u prestupanju tih granica, u međusobnom miješanju i ispreplitanju. Njihovo autentično mjesto upravo je taj takozvani treći, hibridni prostor nastao trans-gre-sijom, prestupanjem postojećih granica.
Suvremeni kulturni identitet stvara se u dinamičnom procesu globalne komunikacije, u neprestanom kretanju ljudi i fluktuaciji kulturnih sadržaja i značenja. Da bi objasnila fenomen nastanka novih hibridnih identiteta, postkolonijalna je teorija skovala pojam kulturalnog prevođenja. Riječ nije o pukom prevođenju s jednog jezika na drugi, nego o procesu reprodukcije suvremene globalne kulture. Stara paradigma kulture kao teksta zamijenjena je novom, paradigmom kulture kao prevođenja, kao procesa permanentne uzajamne transformacije u kojem više nema mjesta za takozvane čiste, esencijalne, organske identitete.
Usprkos činjenici da ovaj teorijski koncept u potpunosti depolitizira socijalni prostor i sam predstavlja, kao što ističu njegovi kritičari, ideologiju globalne intelektualne elite, on nedvo-smisleno razbija iluziju konstitutivne uloge granice u stvaranju suvremenih identiteta, fantaziju nekog jasno omeđenog socijal-no-političkog prostora koji poput neke vrste kontejnera čuva i reproducira autentične kulturne sadržaje.
Bit granice, uostalom, je u njenom prestupanju, u transgresiji. Nitko to nije tako jasno artikulirao kao rani Foucault. Nikakva granica, pisao je u svom eseju o Batailleu, ne postoji s onu stranu geste njena prestupanja i poricanja. Suvremeno iskustvo smrti boga i seksualnosti, stapa se u iskustvu transgresije. Sve što jezik, na pozadini seksualnosti, još može reći, nije nikakva tajna o čovjeku, nikakva antropološka istina, nego samo to da je čovjek bez boga. A smrt boga oduzima našoj egzistenciji granicu bezgra-nič-noga, i baca ju natrag u unutarnje iskustvo vlastite konačnosti, u "bezgranično carstvo granice, prazninu transgresije, gdje se ona sve više gubi dok napokon ne nestane. (...) Smrt boga ne poklanja nam nikakav ograničeni pozitivni svijet, nego svijet koji se razvija u iskustvu granice, iskustvu koje se stvara i rastvara u ekscesu prestupanja granice".
Foucault je vjerovao da će iskustvo transgresije jednoga dana igrati u našoj kulturi jednako važnu ulogu kao što je svojedobno u dijalektičkom mišljenju igralo iskustvo proturječja.
Kako dakle u svijetu ovih refleksija o suvremenom pojmu, odnosno današnjem povijesno praktičkom značenju, granice razumjeti hrvatsku "graničnu" traumu, kompleks spomenutog proturječja sa svijetom koji je u hrvatskom inzistiranju na uspo-stavi čvrstih granica vlastite države i vlastitog kulturnog identiteta prepoznao civilizacijsku regresiju u takozvanu devetnaeststoljetnu prošlost suvremenog, civiliziranog svijeta?
U krvavom rasulu bivše Jugoslavije i općenito u raspadu tradicionalnih državnih organizama istočne Evrope, Girgio Agam-ben ne vidi nikakav pad u takozvano divlje stanje, borbu svih protiv sviju, koja je neka vrsta predigre sklapanju novih društvenih ugovora, stvaranju dakle novog poretka demokratskih nacionalnih država. Naprotiv, on u tom nacionalističkom kaosu sluti nastu-panje izvanrednog stanja kao permanentne strukture pravno-političkog dislociranja suvremenih društava. To što se zbilo - a to znači i uspostava hrvatske nacionalne države kroz nasilno rušenje bivše Jugoslavije - nije dakle nikakva regresija u prevla-dane oblike političkog organiziranja, nego, kako tvrdi Agamben, neka vrsta najave jednog novog stanja koje prijeti da će se proširiti na čitavu planetu.
Personifikaciju tog novog, globalnog izvanrednog stanja, on je vidio u izbjeglicama, tom "graničnom pojmu koji dovodi u radi-kalnu krizu nacionalne države", dakle u ljudima koji su - da tako kažemo - ispali iz državnog poretka i na taj način ostali bez građanskih i ljudskih prava, raspolažući samo još svojim golim životom. Izbjeglica je iskoračio s onu stranu dihotomije čovjeka i građanina, a time i iz univerzuma suverene nacionalne države, odnosno svijeta građanske demokracije i poput simptoma kakve teške bolesti, najavio tu novu epohu koja se reproducira iz globalnog odnosa golog ljudskog života i jednako tako gole suverene moći. Na ruševinama, da ponovimo, nacionalne demo-kratske države.
Utoliko je, dakle, sasvim moguće da hrvatsko nacional-revolu-cionarno državotvorstvo, zajedno sa svojim postignućem - nesuverenom hrvatskom državom - nije nikakav slučaj povijesne i civilizacijske regresije, nego, naprotiv, crna avangarda globalnog rasula. U tom smislu jedina hrvatska granica o kojoj još ima smisla misliti i govoriti je granica hrvatske državotvorne iluzije.

POLITIČKI TEMELJI
NEOLIBERALNE GLOBALIZACIJE
Rastko Močnik

Objavljujemo referat poznatog slovenskog sociologa, podnijet na Trećem pograničnom susretu ŤTomizza i miť - Trst, Kopar, Umag 9-12. svibnja 2002. godine.

Ako hoćemo razmišljati o globalizaciji, moramo se osloboditi dva mita. Prvi govori da bi globalizacija imala biti nešto novoga. Drugi pak veli da je ona neizbježna. Zanimljiva je logička struktura tog dvojnog mita suvremenosti. Skupno, onako kako djeluju u popularnoj misli, ti mitovi neutraliziraju sadašnja događanja; utapaju nas u nejasno i stoga još tvrđe uvjerenje da bi globalizacija imala biti posebnost, i ujedno neizbježnost naše epohe. A ako ju negiramo, kako nam nameće prosvijetljeni refleks, nađemo se u protuslovlju; ako je, naime, globalizacija već otprije s nama, onda se ona nadmeće s nužnošću nečega što je već davno odlučeno.
To nas upozorava da divlja misao informacijske obitelji nije ništa manje divlja od one kamenodopske. Ona na isti način reproducira postojeće odnose. Za domoroce tih odnosa jednako je neopaziv eter njihova života, kao i opća svjetlost koja daje obrise njihovome svijetu. Istina, domoroci će lako nijekati pojmovnu mrežu kroz koju procjeđuju svoj svijet, da bi iz iscjedina ideološke maneštre razabrali kakav smisao; a tada se nađu u besmislu.
Ako hoćemo izaći iz mita, nije dovoljno da ga tek niječemo; moramo promijeniti misaoni horizont. A tada već mislimo izvan horizonta tog stvarnog svijeta kojemu mitologija pomaže da se održava i obnavlja. Ako hoćemo analizirati ustroj sadašnjega svijeta, moramo ga već u "mislima" presjeći; "objašnjavanje svijeta" je revolucionarniji naum nego što ga je zamišljao mladi Marx.
Ta revolucionarna, makar i "isključivo" misaona praksa, koja može prijeći horizont mitologije zato što je kadra segnuti preko horizonta postojećega, ta praksa je, eto - teorija. U teoriji nikad ne počinjemo od nule, te je i o globalizaciji teorija već štošta rekla - čak i prije nego se je pojavio taj izraz "globalizacija". Razlog je jednostavan: kako je "globalizacija" niz procesa koje nam pruža sistematska logika kapitalizma, analize kapitalističkoga sustava nužno su analizirale i to čemu danas velimo "globalizacija". Teorije globalizacije otuda imamo još od samoga začetka političke ekonomije - odnosno, kako je zapisao Marx, još otkada "je počela samokritika buržoaskog društva". Kada se oslobodimo popularnih mudrovanja, za početak možemo reći ovako: globalizacija proiz-lazi iz sistemske logike kapitalizma - ili, podrobnije, globalizacija "je" sama logika kapitalizma. U tome smislu ona je sistemski nužna - otkako postoji i sve dok bude trajao kapitalizam.
Upravo stoga moguće je više različnih "politika globalizacije", u okviru te sistemske "nužnosti". Kroz povijest se uistinu i stvaralo više različitih "politika globalizacije", odnosno politika u okviru kapitalizma kao svjetskog sistema. Te politike su nastajale u okviru trenutnih konjuktura, pod uplivom najrazličitijih pobočnih, lateralnih faktora, pobuda i prepreka, i naposljetku, sve one su iz svjesnih strategija historijskih aktera. U povijesti su se suočavale razne politike globalizacije, povremeno su surađivale, češće su se sudarale - mahom, dakako, u sukobu za prevlast, za hegemoniju u sistemu svjetskoga kapitalizma. Zato nijedna zasebna politika globalizacije nije nužna - pa tako ni ova sada vladajuća neoli-be-ralna politika globalizacije nije neizbježna. Premda stoji da je kapitalistički sistem već iscrpio sposobnost da se i dalje održava u ravnoteži, i on polako jenjava, i utoliko su, naravno, politike manje pod sistemskim pritiskom; to jest, manje su "nužne", manje su primorane i ponekad "slobodnije", odnosno, lakše utječu na povijesne događaje.
Najprije, dakle, globalizacija nije ništa novoga. Neortodoksni ekonomist Andre Gunder Frank je sa suradnikom Barryjem Gillsom 1993. izdao zbornik provokativna naslova: Svjetski sistem: petsto godina ili pet tisuća godina?. Već nekoliko godina kasnije oni su odgovorili da je, što se njih dvojice tiče, svjetski sistem već nekih pet tisuća godina - svjetski. Ti pisci globalizaciju uopće se ne povezuju s kapitalizmom.
A ako bismo i bili skromniji i globalizaciju pripisali kapi-talizmu, moramo joj priznati barem kakvih pet stoljeća. Pa i nešto više. Ako hoćete dobiti kapitalizam, morate raspolagati sa barem nekoliko uvjeta. Jedan od njih je da raspolažete sa velikim količinama nevezane vrijednosti - imati velike količine raspolo-živoga "novca", koji ćete "kapitalistički investirati". Te velike količine raspoložive vrijednosti u Evropi su nastale kao utržak trgovine na velike daljine, preciznije; trgovine sa Azijom. Kapita-lizam uopće ne bi mogao nastati da prije njega nije postojao nekakav "svjetski sistem".
Prema Frankovoj analizi, Evropa se uspješno uključila u tu trgovinu na duge pruge još kada je počela takorekuć "badava" dobijati zlato i posebno srebro iz obje Amerike. Uz ropski rad prvotnih američkih stanovnika i tek za trošak prijevoza, Evropa je dobijala skupocjene kovine srebro i zlato, koje je potom u Aziji upotrebljavala kao novac. Tako se Evropa uz pomoć "krvavog novca" ugnijezdila na azijskim tržištima. Ali ona tamo nije mnogo značila, sve dok u drugoj polovini osamnaestoga stoljeća nije došlo do krize istočnoazijskoga gospodarskog podsustava, Evropa je iskoristila krizu - a danas "euroatlantska civilizacija" to samo-svjesno naziva "usponom Zapada".
I sociološko-ekonomski teoretičar Giovanni Arrighi prakticira sličnu vrstu humora kao i Frank. Teoretskom obrisu suvremenoga kapitalizma dao je naslov Dugo dvadeseto stoljeće, počinjući ga analizom prvoga kapitalističkog akumulacijskog ciklusa, do kojeg je došlo u sjevernoj Italiji između 14. i 16. stoljeća. I Arrighi povezuje početak kapitalizma sa trgovinom na velike razdaljine, kojom su se bavili sjevernotalijanski gradovi, posebno pomorske trgovačke velesile Venecija i Genova.
Tako da kapitalističke globalizacije ne bi ni bilo, da i prije kapitalizma nije postojao "globalni" svjetski sistem. Taj sistem po skromnim procjenama traje već barem sedam stoljeća. Ali i prije toga je svijet bio povezan sistemom razmjene; premda je zapadna Evropa zbog petstoljetne lokalne krize bila iz njega isključena, ili je u njemu bila dosta snažno marginalizirana. Prvi pokušaj Evrope da se ponovno uključi u sistem svjetske razmjene bio je znatno "evropski": križarski ratovi.
Datiranja globalizacije se, doduše, razlikuju, ali svima im je zajedničko to da obuhvaćaju duga razdoblja. Ni u jednoj ozbiljnoj analizi globalizacija nema manje od petsto godina. Ali ne samo da sama pojava nije ništa novoga - razmjerno "stara" je i svijest o njoj. Spoznaja o globalizaciji također je starane koliko stoljeća, od prvih teoretskih analiza globalizacijskih procesa minula su barem dva stoljeća i četvrt. Adam Smith je vrlo evrocentrično rasuđivao da su dva najvažnija događaja u dotadašnjoj povijesti evropska otkrića Amerike, i isto tako evropsko otkriće prolaza oko Rta Dobre Nade - premda je u okvire svoje ekonomske teorije uključio i globalizacijske procese, o kojima se izrazio vrlo suvremeno:
"Čini se da je... opća težnja (tih događaja) da budu korisni, ujedinjujući u nekoj mjeri najudaljenije dijelove svijeta, omogu-ću-jući im da olakšavaju međusobne potrebe, da povećavaju među-sobne užitke i međusobno potiču radišnost. Međutim, za domo-roce Istočne i Zapadne Indije sve trgovačke koristi koje su mogle proizaći iz tih događaja potonule su i izgubile se u strašnim nesrećama koje su prouzročile. Međutim, čini se da su i te nesreće proizašle prije slučajno nego zbog nečega što bi bilo u samoj naravi tih događaja. U posebnom vremenu kad su ta otkrića učinjena, desilo se da je pretežuća snaga Europljana bila tako velika, da im je omogućila da u tim udaljenim mjestima nekažnjeno počine svakovrsne nepravde...
"Buržoazija je eksploatacijom svjetskog tržišta dala kozmo-politski oblik proizvodnji i potrošnji svih zemalja. Na veliku žalost reakcionara, ona je izmakla nacionalno tlo ispod nogu industrije... Umjesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti i odvojenosti, nastupa svestrani promet, svestrana ovisnost nacija..."
To nije napisao kakav novodobni pristaša globalizacije - to su napisali Marx i Engels u "Komunističkom manifestu". Otkuda toliki optimizam - oni su na globalizaciju gledali s revolu-cio-narnoga stajališta, a kapitalizam je za njih bio "progresivan" način strukturiranja društva. Ta teza se dugo održala u svim mark-sizmima, pa i šire u revolucionarnim i postkolonijalističkim gibanjima. Prema tom razmišljanju, kapitalizam bi imao djelovati posvuda jednako, posvuda bi imao industrijalizirati, modernizirati - i uspostavljati uvjete za proletersku revoluciju. I tako sve dok spomenuti A. G. Frank nije godine 1969. svoju knjigu Kapitalizam i nerazvijenost Latinske Amerike počeo riječima: "Uvjeren sam... da je kapitalizam - svjetski i nacionalni, kako u prošlosti tako u sadašnjosti - proizvodio nerazvijenost..."
I s tim bi bio - barem u teoriji - kraj mitu o modernizaciji. Kraj bi bio tome mitu na kojem su se temeljile revolucije 20. stoljeća: socijalistička i protukolonijalna revolucija. Postalo je jasno da je formula "elektrifikacija i vlast sovjeta", unatoč svemu, barem prekratka. Nije bilo dovoljno modernizirati proizvodne snage - zato što proizvodne snage djeluju u okviru svjetskoga sustava, a taj je kapitalistički. Nije bilo dovoljno kod modernih proizvodnih snaga revolucionirati produkcijske odnose - zato što se produk-cijski odnosi na završavaju na državnim granicama, već su ti odnosi u svjetskome sustavu, a taj je kapitalistički. Neka su tu i tamo lokalni produkcijski odnosi čak i preuzimali "socijalističku" ili barem socijalnu narav - oni nikad nisu prestajali biti podređeni sistemu kojem su pripadali, a taj je bio kapitalistički.
Socijalizam u jednoj državi bio je utopija. Bila je utopija čak i socijalizam u jednom bloku. Državama realnog socijalizma nije se posrećilo ništa drugo, nego to da su razvile neku posebnu vrstu nešto više "socijalnog" i mahom manje demokratičnog kapita-lizma.
O socijalizmima 20. stoljeća danas mnogi sude, a rijetki ga analiziraju. Oni su neraskidivo povezani sa protukolonijalnim revolucijama. Socijalističkim gibanjima 20. stoljeća moramo priznati da su barem nacionalno emancipirali većinu čovječanstva. Priznati im treba i to da su uveli jednakost kakve bez njih ne bi bilo - kako u socijaldemokratskim poretcima bogatih zemalja središta svjetskoga sistema, tako u komunističkim inačicama siromašnih zemalja na rubu sistema. U oba slučaja socijalistička su gibanja dosegla društvenu jednakost, kakve do 20. stoljeća još nije bilo - i borila su se protiv siromaštva sa uspjehom kakvoga prije njih nije bilo.
Ali već šezdesetih godina postalo je jasno da pojednostavljeni obrazac "dostići i prestići" neće dostajati. U većini zemalja realnog socijalizma u tom su času društva već dugo bila plijen staljinis-tičkog termidora, a njihove vladajuće kaste senilne i tupoglave. Ali čak se i u tim okoštalim kamarilama tada nešto pomaklo - ako ne već iz teoretskih razloga, ono svakako zbog prijeteće grmljavine tektonskih pomaka u ljudskim masama od Baltika do Kineskog mora, od Jadrana do Beringova prolaza...
Ključalo je od šezdesetih do osamdesetih, i tu povijest tek treba napisati. A kako se okončalo, to sada već znamo: u suprotnosti sa negdanjim revolucijama kod kojih je do restauracije došlo još kod prevrata; stari mački tada su sa svojom 18. brumairom pretekli revoluciju - a svoja su ljudstva zbog neizvršenja naloga kaznili još jednim "prijelaznim razdobljem", sada već pod zvučnim neolo-giz-mom "tranzicija".
Na usirene stare lenjinističke floskule plodno je nacijepljena neoliberalna ekonomika i istočna revolucija - koje nije ni bilo - presahnula je u još jednoj modernizaciji. Dosada se još nijedna modernizacija nije posrećila. Iz toga se napajaju ideologije o "neuspješnim modernizacijama", koje neuspjehe pripisuju podru-čnim obilježjima, ili čak značajkama njihovih stanovnika: "zna se" kakav je Balkan i kakvi su Balkanci, kako je sa Afrikancima i "Azijatima", što su Meksikanci i Indijanci, da o Rusiji, Kini, "orijentalističkom despotizmu" ni ne govorimo.
"Kulturalističke" ideologije, te suvremene inačice rasizma, tako ujedno nude alibi za strukturalne učinke "modernizacije" i pospješuju "modernizacijske" procese sa svim njihovim zatornim učincima. Kako su Balkanci, Rusi, Kinezi kulturno zaostali, treba ih još više uključiti u svjetske gospodarske i kulturne tokove - i kako se periferije sve više uključuju u svjetski kapitalistički sistem, tako su sve siromašnije, sve više "zaostaju", sve manje su "kul-turne", sve više proizvode opasne ideologije i sa svojim primi-tivnim otporom protiv kulture i civilizacije - sve više ugrožavaju "čovječanstvo".
Rezultati posljednje "modernizacije" u postsocijalizmu su znani - po cijelom "tranzicijskome" području povećavaju se društvene nejednakosti i sve je više siromaštva. Nastali su novi iskorištavajući i gotovanski slojevi, iznikla su nova mnoštva isključenih iz društva, koje se ne mogu niti prodati za iskorištavanje.
Tranzicijska bilanca je zbilja gorka, pa i paradoksalna; upravo u tim mračnim dosezima "tranzicija" se je posrećila. Upravo u siromaštvu, nejednakosti, u razaranju državnog bogatstva u postsocijalističkim zemljama uspjelo je to da su "dostigle i prestigle" zemlje svjetskoga kapitalističkoga središta, u koje su se po vlastitim riječima i stvarno ugledale. Isti ti procesi, naime, u središnjim zemljama protežu se nekih dvadeset godina ranije - posebno u SAD i Velikoj Britaniji, gdje su vladajući reformirani konzervativci bez zadrške forsirali neoliberalnu politiku.
Ako se sjetimo da režimi sovjetskog bloka za nas nisu bili ništa drugo nego u populističku retoriku preodjeveni konzervativci, zapravo se ne treba ničemu čuditi, kada reformirani komunisti na Istoku poslije 1989. počimaju isto to što su započeli reformirani konzervativci u vrijeme Ronalda Reagana i Margaret Thatcher.
Još je Adam Smith upozorio na paradoks međunarodnih promjena. Ljudi misle - zapisao je - da su Nizozemci bogati zato što investiraju u tuđini. Istina je naprosto suprotna: investiraju u tuđini zato što su tako bogati. Nizozemci su imali previše kapitala da bi ga mogli investirati samo kod kuće. Nešto slično možemo sada reći za tranzicijske zemlje. Naivni domoljubi boje se da će postsocijalističke države postati siromašne zato što prodaju svoje banke i svoju uspješnu industriju zapadnome kapitalu. Prije će biti da je istina upravo obratna: periferne zemlje moraju prodavati dobru industriju i banke "strancima" zato što su već sada previše siromašne. Tako siromašne, da moraju prodati još to malo bogatstva koje još jedva imaju.
Kada tranzicijske zemlje rasprodaju svoja bogatstva, naravno "sistemski", u zabludi su samo ako očekuju da će učinci njihovoga "sistemskoga" djelovanja upravo kod njih biti drukčiji nego kod svih drugih, da će kod njih ti učinci biti "nesistemski". Očekuju, to jest, da će se "prilivom stranog kapitala" obogatiti; ali dok god bude kapitalistički sistem djelovao sistemski, siromašni se zacijelo neće obogatiti, i vrlo vjerojatno će još više osiromašiti.
Kada nadnacionalni kapital dolazi u periferne zemlje, on dolazi sa očekivanjem da će ostvariti profit, odnosno očekuje da će sistem i dalje djelovati. Tranzicijska strategija tako lijepo samu sebe pobija; uspješna će biti samo ako će sistem i dalje djelovati - ali ako će pak sistem i dalje djelovati, to neće biti dobro za tranzicijske zemlje. Tranzicijske su se zemlje dale namamiti u sljedeću alter-nativu: ako im se "uključenje" u svjetski kapitalizam bude po-srećilo, to za njih neće biti dobro; ako im se pak to "uključenje" ne posreći, za njih će biti još gore.
Tranzicijske zemlje bi, naravno, mogle i dalje gurati "demo-kratsku revoluciju" i sa povijesnih položaja što su ih već ostvarile, pokušati preobraziti svjetski sistem. No domaći su se vladajući krugovi, nažalost, radije na brzinu povezali sa novim kolo-nijalistima, zaustavi preobrazbene procese, i pretopili se u lopov-ske "elite" trećega svijeta.
Kapital što ga na periferiji ulažu u industriju, u središtu je sistema financijski kapital. Kako se financijski kapital obrće mnogo brže nego industrijski, dobitak što bi ga imala priskrbiti periferna industrija već je unaprijed "potrošen". Vjerojatnost da bi se on mogao vratiti tamo gdje je proizveden je zanemarivo mala. Zbog informacijske revolucije, gibanje financijskog kapitala je sve brže, sve više vrijednosti u opticaju je anticipirana vrijednost koja se tek ima ostvariti - i cjelokupan sistem je zato iznimno osjetljiv na ideološke potrese (gubitak vjerodostojnosti, pad očekivanja itd.). Posljednji lom koji je prouzročio "azijsku krizu" bio je upravo takve vrste - njega su platile periferne zemlje, u Indoneziji je čak pala vlast...
S druge strane je pak globalizacija zapravo krajnje etno-centrična - u zapadnoj Evropi približno polovica razmjene odvija se unutar regije; oko osamdeset posto neposrednih investicija ulaže se u razvijene zemlje, a devedesetih godina njihova je razina općenito stagnirala. Postotak nacionalnoga kapitala koji se izvozio je kod razvijenih zemalja sveukupno, i u zapadnoj Evropi posebno, 1992. godine dosegao razinu koju je imao još 1913. godine; u Japanu pak nikad poslije Drugog svjetskog rata nije nadvisio razinu koju je zemlja dosizala između 1913. i 1938. godine.
Periferne zemlje tako se moraju jako truditi da uopće privire u sistem kojih ih sada eksploatira. Pritom neutemeljeno nešto umišljaju, kao što je to, recimo, jasno vidljivo iz argentinskog primjera.
Tko bi mislio da je Argentina zašla u sadašnju katastrofu zato što nije bila "uspješna", prevario bi se. Naprotiv! Zemlja je bila vrlo uspješna, prosječna stopa rasta između 1991. i 1998. iznosila je 5 posto (u cijeloj Južnoj Americi 3,4 posto). Produktivnost po stanovniku tada je porasla za nekih 30 posto. Ali oni koji su povećali produktivnost i dosegli visoki stupanj rasta od toga nisu imali ništa; točnije, imali su manje nego ništa: prosjećna plaća u tom je istom razdoblju pala za 3 posto.
Možemo naslutiti zašto uspješnost nije ništa pomogla - zbog klasne razdijeljenosti društva. Dnevni dohodak 6,5 posto najbo-gatijih Argentinaca je trideset puta veći nego dnevni dohodak 14,6 posto najsiromašnijih. Na račun vladajuće klase ide još jedna podrobnost: veći dio vanjskog duga Argentini je priskrbila vojna diktatura (1976-1983). U tom razdoblju dug je narastao sa 8 na 45 milijardi dolara. Dakako, uz sistematičnu potporu i savjetničke usluge što ih je generalima nudio Međunarodni monetarni fond...
Sve govori da je Argentinu uništila pljačkaška vladajuća klasa - naravno, uz pomoć Međunarodnog monetarnog fonda, vojske i domaćeg političkog sloja.
Globalizacija koju sada doživljavamo je naprosto neka posebna globalizacija; ona koju provodi neoliberalna politika SAD-a i Evropske unije. Njeni glavni nositelji su dvije vrste aktera - međunarodne ustanove kao što je Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka itd; i vladajuće klase. Međunarodnim je mone-tarnim ustanovama pošlo za rukom razbiti svako moguće orga-nizirano suprotstavljanje. Pojedine zemlje su pred njima nemoćne i u položaju da im se ili pridruže i puste se iskorištavati, ili da ostanu izvan i potonu u smrtonosno siromaštvo. Očito si ni Kina ne može priuštiti da ostane izvan tog sustava.
Na drugoj strani, vladajuće klase intenzivno kolaboriraju i polako se stapaju u nekakvu svjetsku gotovinsku kastu. Očevidno je prava globalizacija u tome, u konsolidaciji vladajućih i iskorištavajućih klasa i njihovih pomoćnika.
Temelji neoliberalne globalizacije su, prema tome, politički. Nisu dakle ništa "nužnoga" i neizbježnoga, nego su rezultat klasne borbe vladajućih i izrabljivanih klasa. Ako se iskorištavani budu opirali, mogli bi potkopati temelje neoliberalne globalizacije, i poništiti neoliberalizam. Problem je, dakle, posve politički.
To je zapravo posve očevidno na područjima gdje živimo. Periferna područja se teško uključuju u svje-tske tokove - kada se pak uključe, stiže ih jeftin rad, nizak standard, jeftino društveno okruženje bez so-cijalne sigurnosti i tolerantnog eko-loškog ure-đenja... Na tim pod-ru-čjima najvažniji je nadzor nad sta-novništvom, važno je da stano-vni-štvo ostane doma i ne odlazi u raz-vijeni svijet, važno je jasno i tvrdo razgraničenje između središta i pe-riferije.
Zato je, kao što jasno vidimo, na periferiji sve više granica, granice su sve tvrđe za ljude i sve propusnije za kapital. Kada globalizacija dolazi u svako periferno selo, i svaki plot postaje nova granica.

ŠTO JE NEOLIBERIZAM PERIFERIJE
UČINIO ARGENTINI
Alfredo Somoza

Godine 1975. Argentina je imala 25 milijuna stanovnika. Tri milijuna njih živjelo je u bijedi, najviše u pokrajinama na sjeveru zemlje. Današnja Argentina ima 35 milijuna stanovnika, a bijednici premašuju 14 milijuna - čine više od trećine stanovništva. Ta makroekonomska činjenica daje najvjerniju fotografiju neoli-berističke politike, koju je provodila vlada predsjednika Menema između 1989. i 1999. godine. Ista je ta politika nastavljena i kasnije - sve do 2002. godine - do predsjednika De la Rua. Tu je politiku, uostalom, preporučivao i diktirao Međunarodni monetarni fond, koji je godinama nadzirao financiranje Argentine, opterećene vanjskim dugom, koji je stvoren za vrijeme vojne diktature što je trajala od 1976. do 1983. godine, a koji su još uvećale kasnije vlade. Da bi se taj dug vratio poništeni su rezultati dugogodišnjih radničkih borbi, kojima je bila postignuta izvjesna razina insti-tucija socijalne zaštite, kao što je istovremeno rasipnički upro-pašteno i sve državno bogatstvo, drastičnim programima rezanja društvenih troškova i divljom privatizacijom. Ono što se danas srušilo u Argentini je prije svega ekonomski, društveni i kulturni model "neoliberalizma periferije". To je ona ekonomska doktrina, koju je stvorio Milton Friedman na Sveučilištu Chicago, a koju su, osim u Čileu za vrijeme Pinocheta, primjenjivale i SAD za vrijeme Reagana, te Velika Britanija u vrijeme Margaret Thacher. Na društvenim tkivima slabašne demokracije, kakva je bila u Argentini nakon diktature, te su politike praktički izazvale topljenje, odnosno nestanak države u korist velikih ekonomsko-financijskih grupacija, premještajući teret restruktuiranja privrede na najslabiji, odnosno najsiromašniji dio stanovništva.
Neoliberalistički kurs punom parom u Argentini počinje 1989. godine, nakon pada Alfonsinove vlade, koja nije uspjela provesti ekonomski program, što je trebao izvesti zemlju iz teškoća. Spletom okolnosti od kojih je jedna od najznačajnijih svakako bila i bojkot, koji su provodili jaki ekonomski subjekti, inflacija je 1989. dostigla 309 %, i to baš uoči predsjedničkih izbora. U toj klimi izvanredno teške privredne situacije izbore su dobili neoperonisti predsjednika Carlosa Menema, koji je ušao u predsjedničku palaču, uz pomoć međunarodnih financijskih institucija, šest mjeseci ranije no što je to bilo predviđeno, jer Alfonsinova vlada nije više mogla upravljati, budući joj je stanje u zemlji izmaklo kontroli. Tada se pojavio superministar Domingo Cavallo, koga je Menem bio izabrao za sektor privrede i on je počeo pri-mjenjivati, a da nije uopće naišao na konzistentniji otpor, radi-kalan plan privatizacije i štednje, plan koji mu je sugerirao MMF, a koji je bio u potpunoj suprotnosti sa nacionalističkim i korpo-rativističkim principima klasičnog peronizma. Moneta je ponovo postala pezeta, a 1992. godine proglašena je njena jednakost sa dolarom - jedna pezeta vrijedila je jedan dolar. Privatizirane su, bez imalo obzira, u klimi opće korupcije, državne željeznice, televizije, autostrade, telefonija, izvori energije, prijevoz, državna industrija, ukratko sve što je našlo bilo kakvog kupca. Iz ino-zem-stva su počele pljuštati investicije u milijunima dolara, zahvaljujući garancijama, koje je davala država, vraćajući tako u domovinu ogromne profite, što su ih garantirali ugovori, a vraćao se i kapital iznijet iz zemlje prijašnjih godina. Inflacija je u 1991. godini pala na 72%, godine 1992. spustila se na 17%, 1994. godine iznosila je samo 4%, da bi potpuno nestala 2001. godine.
"Cavallov plan" međutim teško je pogodio najsiromašnije slojeve stanovništva. Pad premještanja novca u sjeverne pokrajine, ionako već veoma siromašne, izazvao je periodične pobune javnih namještenika na sjeveru zemlje; jako se povećala i nezaposlenost, dostigavši stopu od 14% (a njoj treba dodati već postojećih 12% poluzaposlenih); privatizacija zdravstva, obrazovanja i miro-vinskog fonda zapečatila je najsiromašnijim slojevima pristup ovim javnim uslugama. Državni namještenici, čije su plaće u svega nekoliko godina izgubile dvije trećine kupovne moći, našli su se gotovo na pragu bijede, a srednja klasa, nekada vrlo brojna, nalazi se u fazi nestajanja.
U maju 1994. godine, makar su se na sve strane jasno vidjele štete što ih je bila proizvela Menemova vlada, ovaj je ponovo izabran. Ali privredna reforma počinje pokazivati svoje slabe strane: stopa nezaposlenosti dosiže 19%, 45.000 malih poduzeća se zatvara, jer potrošnja drastično opada, dok porezi neprestano rastu. U pokrajinama privredna situacija postaje užarenom: slijede neredi u Tucumanu, Cordobi, Ognjenoj Zemlji, Santiago del Estero, u Rio Negru. Politička zvijezda slavnog ministra Diega Cavalla naglo tamni, ali Menem ne mijenja ekonomsku politiku i nastavlja sa privatizacijom svega što je u državnom vlasništvu, s dere-gulacijom rada i sa eliminacijom penzionog i sistema zdravstvenog osiguranja. Ta se politika vodi uz bezrezervnu podršku Sjedinjenih Američkih Država i uz postepeno udaljavanje od ujedinjenja, u okviru Mercosura, sa Brazilom.
Otprilike u polovici drugog mandata popularnost predsjednika Menema počinje naglo padati, ne samo zbog privredne situacije, već i zbog bezbrojnih prijava o korupciji i mitu i afera ljudi bliskih vladi i zbog sve većeg broja kriminalnih afera. Početak kraja za Menema odigrao se u listopadu 1997. godine, kada su njegovi parlamentarci izgubili izbore u nekoliko pokrajina. Rastući osjećaj nezadovoljstva i odbijanja takvog upravljanja zemljom iskoristila je opozicija, koja je 1997. godine došla na vlast u jednom savezu stranaka lijevog centra ("Alianza"), u kojoj je najjača bila Radikalna partija i Front za solidarnost. Tako je 1999. godine u predsjedničku palaču stigao Fernando la Rua. Zemlja koju je dobio na upravljanje izlazila je iz konjske neoliberalne "terapije", koja je stabilizirala privredu, vezujući pezetu za dolar, ali koja je proizvela neza-poslenost, te nesigurnost i vrlo raširenu "crnu ekonomiju". Plaće su se spustile na 250 dolara, a minimalne na 200 dolara, dok su troškovi života bili u neprekidnom porastu i premašili su troškove života u Evropi. "Uspjeh" neoliberalnog modela najbolje ilustriraju podaci o distribuciji bogatstva, te o naličju takve raspodjele, o porastu kriminala. U samom Buenos Airesu 20% najbogatijeg sloja stanovništva raspolagalo je 1991. godine za 65% proizvedenog dohotka, dok je 20% najbjednijih stanovnika glavnog grada raspolagalo svega sa 4% proizvedenog dohotka. 1999. godine onih 20% bogatih raspolaže sa još većim dohotkom: 68,6%, dok 20% bijednika raspolaže sa svega 1,9% dohotka. Istovremeno, vrtoglavo raste kriminal. Na svakih 10.000 stanovnika 1980. godine bilo je 80 kriminalaca, 1990. godine 172, a 1998. godine 220.
Iako je država inkasirala goleme svote od rasprodaje vlastitih posjeda, to jest od privatizacije, ipak je vanjski dug narastao na 140 milijardi dolara, a platni bilans s inozemstvom, tradicionalno aktivan, od 1999. pokazuje pasivu. Pošto je potrošila novce dobivene od privatizacije, velika je južnoamerička zemlja ušla u novi milenij s polovinom svojih stanovnika bačenih u bijedu, s ogromnom financijskom zaduženošću u odnosu na inozemstvo i s vrlo malo izgleda na izvoz vlastitih sirovina.
Kao posljedica odbijanja vlade De la Rua da posegne za radi-kalnim mjerama koalicija u Vladi je razbijena. Vlada gubi svoje lijevo krilo i na djelomičnim izborima u svibnju 2001.godine. Koalicija biva politički poražena od peronista. U izbornoj kam-panji došlo je do definitivne svađe oko ministarstva privrede, koje je bilo ponuđeno Cavallu, ocu politike vezivanja i izjednačavanja pezete sa dolarom. Ali ni Cavallo ni De la Rua nisu imali hrabrosti da devalviraju pezetu, a u tome ih je podržavao Međunarodni monetarni fond. Devalviranje pezete jedino bi moglo dati nešto kisika udavljenoj privredi, koja je na taj način povećala izvoz. Politika jednakosti pezete i dolara ostala je jezgra privredne politike Cavall i nakon nestanka inflacije, iako je ta plitika gušila izvoz, za koji je postao isuviše skup i nekonkurentan, a dolar je stalno rastao, jer su SAD imale trajan ekonomski porast. I tako je Argentina izgubila svoj značaj izvoznice sirovina, jer je postala preskupa, a naročito ju je pogodio gubitak brazilskog tržišta, koje je do prije pet godina apsorbiralo do 70% argentinskog izvoza. Svjetska recesija i rokovi u kojima je trebalo vraćati rate ogromnog duga učinile su ostalo. Stanovništvu su ponovo nametnuta odri-canja, koja nisu uspjela smanjiti težinu i pritisak vanjskih du-govanja na argentinsku privredu... Posljednja karta, koju je odigrao ministar privrede bila je da još više smanji plaće državnih namještenika, da ukine subvencije zemljoradnicima, te isplaćivanje trinaeste penzije penzionerima. Kad je lađa počela tonuti, zadnje privredne mjere ministra Cavalla bacile su zemlju u ponor: došlo je do blokiranja tekućih računa nekoliko dana prije božičnih svečanosti i prije ljetnjeg raspusta i bijega iz gradova. Ljudima je bilo dopušteno da dižu svega 250 dolara na tjedan. Uostalom, to se pokazalo kao potpuno nekorisna mjera, jer u času kad je stupila na snagu iz zemlje je već bilo izneseno 100 milijardi dolara. Na periferiji Buenos Airesa počinju prve pljačke, a opsadno stanje proglašeno je u cijeloj zemlji.
A na sve to stanovništvo je povikalo: dosta!, na najrazličitije načine: najsiromašniji su opljačkali samoposluge i trgovine hranom i mješovitom robom, a srednji stalež organizirao je široku manifestaciju protesta, praćenu lupanjem šerpi, kutlača i poklo-paca, kako bi odgovorilo na opsadno stanje, koje je bila proglasila vlada. Ostavka ministra Cavalla primljena je rekordnom brzinom. Radi se o ostavci onog istog ministra, koji je bio donedavno bez rezerve slavljen i hvaljen od međunarodne ekonomske štampe. Nakon te ostavke ubrzo je pala i cijela vlada i na kraju i sam De la Rua, koji je morao helikopterom iz predsjedničke palače, koju su opsjedali manifestanti.
Iza toga su došli dani kolektivnog bijesa, koji su u nekoliko sati doveli do ostavke triju privremenih predsjednika, dok nije konačno izabran predsjednik Duharde, bivši potpredsjednik u Menemovoj vladi, koji je postao njezinim neprijateljem. Sada on vodi vladu nacionalnog jedinstva, u kojoj se nalaze radikali i nezavisni političari, a koju izvana podržavaju neki predstavnici političkih formcija Frepaso, kako bi zemlja do 2003. konačno izašla iz krize. Težak poduhvat s nesigurnim rezultatom, posebno ako se uzme u obzir da treba uvjeriti MMF i multinacionalne kom-panije, koje su investirale u Argentinu, da prihvate takve uvjete vraćanja duga, koji će voditi računa o teškoj situaciji u zemlji. Bankrot zemlje i devalvacija valute kao njegova posljedica mogli bi biti manje zlo, jer zemlji ozbiljno prijeti građanski rat. To bi bio prvi građanski rat između "uključenih" (manjinskog dijela stanovništva, obogaćen ekonomskim modelom, koji su u zemlji primjenjivale internacionalne financijske ustanove) i "isključenih", to jest svih ostalih. To bi bio pravi rat između bogatih i siromašnih i vrijeme globalizacije i upravljanja svijetom putem ekonomije. Čini se da su političari isuviše dugo ostavili moć u rukama ekonomista te sada zapanjeno gledaju užarene ulice Argentine i ne znaju kako da izađu iz svega toga. Ta scena danas pali ulice i trgove Buenos Airesa, ali bi već sutra mogla postati anticipacijom drugih sličnih svjetskih scenarija.
Prevela Jasna Tkalec

Bilješka o autoru:
Alfredo Somoza predsjednik je argentinskog Instituta za međuna-rodnu suradnju.

NATO - instrument američke globalizacije
Mladen Pisek

Daljnja opstojnost i razvitak Republike Hrvatske ovisi od unutar njih činilaca (ekonomskih, socijalnih, političkih itd.) i od šireg međunarodnog sigurnosnog okruženja. S nešto više od četiri milijuna stanovnika, razvijenim demokratskim političkim insti-tucijama, privrednim potencijalima i relativno snažnom vojskom Hrvatska sigurno može egzistirati kao suverena država. "No kod prvog većeg svjetskog ili evropskog pomicanja granica lako se može desiti i da nestane." Hrvatska se nalazi na izrazito trusnom regionu jugoistočne Europe, gdje postoji niz napetosti: nacionalni konflikti, tranzicijske poteškoće novonastalih zemalja, granične nesuglasice država, sudar islama i kršćanstva, sfera borbe utjecaja Zapada i Rusije itd. Pri tome Hrvatska, kao ni bilo koja druga država sa tog područja, nije u stanju potpuno osigurati svoju nacionalnu sigurnost. Kako opasnosti miru izviru prvenstveno iz žarišta unutar samog Balkana, a ne toliko od neprijatelja izvan regije, nije bitno postizanje nekog kolektivnog obrambenog saveza, nego stvaranje mehanizama stabilizacije regije putem političko-ekonomske suradnje država, kontrole naoružanja i uspostavljanja međusobnog povjerenja. Zato je Hrvatska upućena na sigurnosnu suradnju sa susjednim zemljama i na prilagođavanje evropskom sigurnosnom sustavu. Pri tome ne treba brzopleto pristupati u sve ponuđene evroatlanske integracije (Europska unija, NATO savez), već pokušati održati određeni nivo državne suverenosti i samo-stalnosti.

EVROPSKI SIGURNOSNI SUSTAV
Evropski sigurnosni sustav nastao je nakon Drugog svjetskog rata na hladno-ratovskoj podjeli interesnih sfera između dviju ideologija: kapitalizma i komunizma. Na tlu Zapadne Evrope po-stojale su tri sigurnosne strukture: Organizacija Sjeverno-atlanskog ugovora, Zapadnoevropski vojni savez i Organizacija za evropsku sigurnost i suradnju. Organizaciju Sjevernoatlanskog ugovora (NATO) ustanovilo je dvanaest država 1949. godine, kako bi štitila Zapadnu Evropu i Sjevernu Ameriku od mogućeg napada SSSR-a. Kao jedina stvarna vojna brana, NATO savez nikada nije upo-trijebljen u direktnoj konfrotaciji dvaju blokova, već je više služio kao sredstvo zastrašivanja i postizanja ravnoteže snaga. Zapad-noevropski vojni savez (WEU) nastao je 1954. godine (na temelju sporazuma u Bruxellesu iz 1948. godine) kao organizacija kole-ktivne obrane. On je revitaliziran 1984. godine u novom pokušaju da se razvije evropski obrambeni sustav, neovisan od NATO-vih snaga. Deklaracijom iz Masstrichta 1991. godine, deklaracijom iz Petersburga 1992. godine i deklaracijom iz Kirschberga 1994. godine. WEU je dobio dvostruku ulogu: kao obrambena kom-ponenta Evropske unije i kao evropska komponenta NATO-a. Organizacija za evropsku sigurnost i suradnju (OESCE) utemeljena je 1972. godine sa zadaćom praćenja ljudskih prava, ranog otkrivanja, prevencije i upravljanja sukobima, kontrole naoružanja, razoružanja i mjera uspostavljanja povjerenja. Danas OESCE ima preko pedeset država članica (među njima su i SAD i Rusija).
Deintegracija istočnog bloka krajem XX. stoljeća je pred evro-atlanske sigurnosne stratege postavila niz problema: stvaranje novog koncepta evropske sigurnosti (odabir ciljeva, načina djelovanja i zajedničke strukture snaga), razrješenje nove podjele uloga snaga, kako između Sjedinjenih Američkih Država i Evrope, tako i između samih velikih evropskih država, kreiranje evropskog sigurnosnog okruženja i potrebu prevencijskog angažiranja oru-ža-nih snaga u tranzicijskim državama ili rubnim dijelovima kon-tinenta. Sadašnjim povlačenjem Rusije sa evropske scene naizgled je nestalo opasnosti za evropsku sigurnost. No postojanje niza lokalnih, vjerojatno dugotrajnih, kriznih žarišta u istočnoj Europi traži formuliranje novih mehanizama evropskog sigurnosnog sustava. Jačanje uloge ujedinjene Njemačke, na ekonomskom i na vojnom planu dovodi do moguće drugačije interesne podjele u Evropi (Velika Britanija - Francuska - Njemačka). S druge strane i Evropska unija pokazuje težnju, iako još ne i sposobnost, da preuzme samostalnu ulogu u ostvarivanju vlastite sigurnosti i izmakne se unipolarnoj dominaciji Amerike. Pri tome mnogi evropski političari sve više negoduju prema angažiranja evropskih vojnih snaga na američkom putu stvaranja novog svjetskog poretka.
Stručnjaci smatraju da nacionalna sigurnost danas postaje sve složeniji pojam, sadržaj i proces, sa sve neizvjesnijim krajnjim ishodom. Pri tome (sub)nacionalna sigurnost više nije obuhvaćena samo vojnim ciljem obrane ili osvajanja već u sebi uključuje političku, ekonomsku, socijalnu i ekološku sigurnost. Kako je evropska stabilnost preduvjet globalne, a time i američke sigur-nosti, Amerika se krajem stoljeća aktivnije uključila u definiranje nove evropske sigurnosne politike. Završetak hladnog rata i pasivizacija nuklearnog rivala (SSSR-a) nije na evropski prostor donijela elemente stabilnosti. Pojavio se niz kriznih žarišta (od nacionalnih do međudržavnih), nakon tragičnog napada na New York i Washington 11. rujna 2001. godine u prvi plan su izbili "globalni teroristi", a nije riješen ni problem odnosa bogatih i siro-mašnih kao trajni izvor mogućih novih konflikata. Dinamičan nastanak novih okolnosti i sigurnosnih rizika uvjetuje potrebu stvaranja drugačijeg evropskog sigurnosnog sustava, sa novim zadacima i rješenjima. U dugoročnu strategiju stvaranja evropske sigurnosti pokušavaju se uklopiti, više ili manje uspješno, sigur-nosne strukture nastale još u doba blokovske podjele: OUN, NATO, WEU, OESCE, ZND itd. Njihova snaga, spremnost, način (su)od-lučivanja i sposobnost djelovanja odlučivat će o budućoj efi-kasnosti evropskog sigurnosnog sustava.
Dosadašnje angažiranje navedenih organizacija na kriznim žarištima bivše Jugoslavije i bivšeg SSSR-a, tzv. "područja luka krize", izaziva sumnju u uspješnost njihovog djelovanja i spo-sobnost sub-koor-diranog nastupa. Međunarodna javnost opra-vdano primjećuje da je Organizacija ujedinjenih naroda izgubila na vjerodostojnosti, jer nije uspjela svojim mehanizmima na-metnuti politička rješenja nastalih sukoba. Zapadnoevropski vojni savez ostao je u sjeni kompromisnih političkih odluka Evropske unije, "blokiranih ambivalentnim odnosom prema samoj krizi i nepoduzimanjem odlučnijih mjera radi suzbijanja agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu". Iako se od Organizacije za evropsku suradnju i sigurnost najmanje očekivalo u rješavanju balkanskih sukoba, radi broja država članica i možebitne pola-ri-zacije, ona je uspjela formulom "konsenzus minus jedan" (minus Jugoslavija) uspostaviti moduse za smirivanje sporova kroz složenu metodu arbitriranja i posredovanja. Kada je 1993. godine postala jasna neuspješnost Evrope da zaustavi rat na prostoru bivše Jugoslavije, a u bojazni da se sukob ne preseli na cijeli Balkan, Amerika se odlučila na intervenciju. Najprije je pojačala suradnju s Hrvatskom i Albanijom, američke vojne snage unutar NATO-a stavljene su na raspolaganje OUN-a, a 1999. godine NATO snage izvršile su i direktan vojni udar na Jugoslaviju.
No zračni napadi zapadnih sila na Jugoslaviju izazvali su presedan: NATO je iz defanzivnog prešao u ofanzivni savez, djelovao je izvan svog dogovornog područja te nije čekao sugla-snost Vijeća sigurnosti OUN. Sama akcija prekršila je i niz međunarodnih normi, od Povelje OUN-a (pog. VI-VII.), Ženevske deklaracije (npr. negađanja civilnih ciljeva, bolnica itd.), Sjever-noatlanski sporazum NATO-a, ustave članica NATO-a itd. Time se potvrdio modus međunarodnih odnosa da velike države nerijetko iskrivljuju značenje međunarodnih pravila, suprotno općeprihvaćenim tumačenjima, pa svoju vojnu intervenciju lako opravdavaju nedopuštenim postupcima protivnika. Takvu evo-luciju budućeg vojnog djelovanja Amerike dala je već naslutiti i akcija združenih snaga Zapada protiv Iraka 1990. godine. Štiteći prven-stveno svoje geostrateške interese (nafta, Izrael, kooperativne islamske vlade), Amerika je predvodila oslobađanje Kuvajta, ali i potakla bojazan da time priprema pozicije za daljnje aktivnosti kojim bi samovoljno kažnjavala pojedine zemlje. Teroristički napadi na Ameriku 11. rujna 2001. godine, brza odmazda Zapada nad Afganistanom i američka najava rušenja svih režima koji štite teroriste, prisililjava države svijeta da se s nelagodom opredjele: ili da prihvate ideju Georga Busha o novom svjetskom poretku i o Americi kao jedinom čuvaru i arbitru globalne sigurnosti, ili da, i bezrazložno, postanu potencijalni protivnici. U takvoj konstalaciji međunarodnih odnosa i snaga, vjerojatno će i NATO savez dobiti novu geostratešku ulogu.

PROŠIRENJE NATO-a
Krajem XX. stoljeća NATO savez se našao u "sigurnosnom vakumu" i pred pitanjem svoje svrsishodnosti i perspektive. Za njega su postojale tri opcije: da se postepeno rasformira, te da ga zamijene evropske sigurnosne snage, da opstane i primi nove članice iz tranzicijskih zemalja, ili da postane interventna sila djelovanja na međunarodnom planu pod, ili izvan, nadležnosti OUN-a. U Rimu je 1991. godine prihvaćen plan smanjenja NATO-vih snaga. No nakon što Evropa nije uspjela smiriti balkansku krizu, od 1993. godine dolazi do promjenje NATO politike. Najprije je savez uključio svoje snage u UNPROFOR-rove mirovne misije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, da bi zatim promovirao ideju o svom proširenju prihvaćanjem istočnoevropskih država. Pri-manjem novih članica NATO bi ostvario višestruki cilj: ojačao bi svoj geostrateški položaj prema Aziji, dugo-ročno bi zaštitio političko-ekonomski interes Amerike u Evropi, silom bi stabi-li-zirao demokratske procese u tranzicijskim zemljama i time učvrstio njihovu nacionalna sigurnost. Ideja o proširenju NATO saveza potakla je i negodovanja, pa su npr. zapadni političari prigovarali da se primanje novih članica sporo provodi (H. Kissinger), ili upozoravali da proširenje može iritirati Rusiju i dovesti do novog zahlađenja odnosa. Rusko protivljenje pokušalo se ublažiti potpisivanjem Teme-ljnog akta 1997. godine, prema kojem je Rusija prešutno prihvatila širenje NATO-a samo na zemlje koje su bile izvan bivšeg SSSR-a. Osnovano je i Stalno zajedničko vijeće NATO-a i Rusije, koje bi trebalo osigurati zajedničke konzultacije i koordinaciju, a početkom 2002. godine lansirana je misao o ulasku Rusije u NATO savez (ali bez prava veta!). Novi odnosi NATO-a (prvenstveno SAD) i Rusije nakon sastanka u svibnju 2002. godine i stvaranje "novog" Vijeća za međunarodnu koordinaciju, temelje se na novoj koncepciji nepo-vjerenja između SAD i Evropske unije. (po pitanju terorizma i globalizacije). SAD, možda u Rusiji traži novog strateškog partnera, a jačanjem NATO-a anulira pozicije Evrope.
Samo proširenje NATO saveza odvija se na više razina. Tako je npr. Višegradska skupina, nastala 1991. godine od triju sred-njoevropskih zemalja (Poljske, Mađarske i Čehoslovačke), iskazala privrženost zapadnoj civilizaciji i njenim demokratskim vrijed-no-stima i htijenje da u okviru NATO saveza gradi svoju nacionalnu sigurnost. U Transatlanskoj povelji NATO savez je najprije oprezno pozdravio želju Višegradske skupine, da bi na madridskom sastanku 1997. godine primio u članstvo Poljsku, Češku i Mađar-sku, pomjerivši tako svoj vojni domet tisuću kilometara na Istok. U Bruxellesu je 1994. godine na temelju tzv. Okvirnog dokumenta krenuo NATO-ov program Partnerstvo za mir (PZM), kojim se trebalo stabilizirati situaciju na Balkanu, stvoriti sigurnosne mehanizme i razviti međusobnu svekoliku suradnju novonastalih država. No pri tome NATO nije dao nikakva sigurnosna jamstva državama članicama Partnerstva za mir, niti je garantirao njihovo priključenje savezu u neko dogledno vrijeme. NATO savez je inicirao osnivanje Vijeća evroatlanskog partnerstva (EAPC), kao savjetodavnog foruma koji spaja Sjevernoatlansko vijeće za suradnju (NACC) i program Partnerstvo za mir. Istovremeno NATO sa nizom istočnoevropskih zemalja radi na zajedničkom stvaranju sigurnosnog okruženja: pružanja vojne pomoći, procjene stanja sigurnosnih sustava, održavanja zajedničkih vojnih viježbi, školovanje časnika, inspekcijskih nadzora itd.
Sigurno i NATO savez ima geostrateški interes za priključenjem nekih balkanskih zemalja u svoje redove. Kako moguća dugoročna nesta-bil-nost na području Balkana otežava prihvat svih bivših država Jugo-sla-vije u NATO sastav, osim prisustva "nasilno pozi-cio-niranih NATO-vih snaga" u sklopu misija OUN-a u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, dolazi do kopnenog diskontinuiteta južnog krila NATO-a od Italije do Grčke. S druge strane sadašnja neutralnost Austrije i čekanje Slovačke na prijem u NATO savez onemogućuje direknu kopnenu vezu između Jadranskog mora (Italije) i jedne od članica NATO-a (Ma-đarske). Najbliža kopnena spojnica vodi preko Francuske, Njemačke i Poljske. Prihvaćanjem Hrvatske ili Slovenije, NATO savez bi dobio među-narodno pravno neometanu morsku i kopnenu vezu s cijelim evrop-skim dijelom svojih snaga. Tako bi npr. cestovni pravac Kopar-Ljubljana-Maribor-Lendava, ili Rijeka-Maribor-Lendava, postao logistički koridor NATO-vih komunikacije u južnom dijelu srednje Europe. Dobivanjem pristupa jadranskim lukama NATO savez bi i anulirao bojazan od odcjepljenja talijanskog Sjevera ili nekog budućeg protivljenja te regije prisustvu NATO-vih snaga. No pri tome dosa-daš-nje članice NATO saveza, napose Sjedinjene Američke Države, ne žele da priključenjem istočnoevropskih tranzicijskih zemalja izgube dominantnu ulogu u odlučivanju o zajedničkim akcijama, ili da izazovu negodovanje slično primjeru Mađarske, Češke i Poljske prilikom vojnih napada na Jugoslaviju u povodu Kosova.

Republika Hrvatska nema dostatnu vojnu snagu da uspješno odbrani svoju suverenost od moguće izvanjske agresije (J. Radoš). Za očuvanje nacionalne sigurnosti mogla bi primjeniti tri modela: samoproglašenje državne neutralnosti, sklapanje bilateralnog saveza o zajedničkoj odbrani i suradnji s nekom od susjednih zemalja, ili ulazak u sadašnji evropski sigurnosni sustav (s dominantnim NATO-m). Samoproglašenje neutralnosti je najjef-tinija varijanta. Postojanje snažnog evropskog sigurnosnog štita u susjedstvu donekle anulira bojazan od ataka na hrvatsku državnost. Ne želeći nestabilno stanje na Balkanu, same strukture Evropske zajednice i NATO-a saveza ne bi dopustile agresiju na Hrvatsku, kako svojim članicama (Italija, Mađarska) tako i drugim državama. Hrvatska bi mogla sklopiti vojni savez s Austrijom (koja je zasada izvan NATO-a), Slovenijom ili Bosnom i Hercegovinom. Savez sa Austrijom bio bi opterećen povijesnim iskustvom zajedničke države do 1918. godine, a savez sa Slovenijom ili Bosnom i Hercegovinom potakao bi bojazan od stvaranja neke nove balkan-ske asocijacije. Ulazak Hrvatske u NATO savez osigurao bi dugo-ročnu nacionalnu sigurnost, prenos vojne tehnologije i znanja, standardizaciju prema zapadnim normama, sukreiranje evropskog sigurnosnog sustava itd. No članstvo u NATO-u savezu donosi i niz nepovoljnnih obveza: stacioniranje stranih vojnih snaga i nuklearnih arsenala u Hrvatskoj, hrvatski vojnici u sklopu NATO-a djelovali bi izvan domovine, nerijetko u ime interesa velikih sila (SAD-a), moguće ekološke incidente, vojnopolitičku ovisnost itd. Zato možda treba, po pitanju pristupanja u NATO savez, slijediti pozitivnu skepsu Republike Slovenije, u kojoj se dvije trećine stanovništva protivi toj ideji i traži obvezujući svenarodni refe-rendum.

MOŽE LI NATO HRVATSKOJ
DONIJETI IŠTA DOBROG?

Vinko Grgurev

Prije više godina objavio sam u Arkzinu (16. veljače 1996.) jedan članak, u kojem sam u kritici stavova Ive Škrabala - iznio svoje protivljenje ulasku Hrvatske u NATO. U ovoj bih prilici reproducirao taj članak. Jer, hrvatski vlastodršci danas pogotovo grčevito nastoje da naša zemlja uđe u NATO. U nas nema antiteze toj vojno-političkoj instituciji. Očita je (malograđanska) apolo-getika. Listom se, čak euforično, govori o njoj kao spasonosnoj instituciji. Čak ima i takvih besmislica da će pohrliti k nama više turista, ako uđemo u NATO, jer će se osjećati sigurniji!?
A u čemu je ona "spasonosna"?
U trojemu:
- Intencija je NATO-a osiguravati - u "tranzicijskim" zem-ljama - reprodukciju kapitala (stranih) investitora. Zbog toga je usko povezan s najmoćnijim svjetskim financijskim institucijama.
- Intencija je NATO-a alimentiranje vojnoindustrijskog kom-pleksa proširivanjem tržišta oružja na to područje. Zbog toga se govori o NATO-vim standardima.
- Intencija je NATO-a uspostavljanje "teritorijalnih obrana" u "tranzicijskim" zemljama, svakako i u Hrvatskoj i u drugim zemljama bivše Jugoslavije radi vojne kontrole evroazijskog koridora. Poseban je interes, valjda, i zbog instaliranja svojih baza odnosno baza koje bi bile u njegovoj funkciji, jer on u "zapadnim" zemljama nailazi na jaku opoziciju.
Izvjestan je interes za "najamnu vojnu snagu" u ekonomski insuficijentnim zemljama. Hrvati u tome imaju "bogato" histo-rijsko iskustvo.
Ne vjerujem da bi "punopravno" (!?) članstvo u NATO-u Hrvatskoj išta dobroga donijelo, dapače, mogli bi NATO-vi bombarderi, umjesto iz Aviana, polijetati iz Pule ili/i Zadra. Neki od hrvatskih generala mogao bi, za svoju uslužnost, dobiti nekakvo "uvaženo" kaplarsko mjesto.
Povodom primanja Hrvatske u Članstveni akcijski plan, a o čemu se govori kao o velikom međunarodnom uspjehu hrvatske diplomacije, bilo bi potrebno povesti intenzivniju raspravu o svim problemima i iskušenjima koje bi moglo donijeti priklanjanje spomenutoj međunarodnoj vojnopolitičkoj asocijaciji.
Pa tko to ima interesa da Hrvati stradavaju po azijskim i afričkim pustinjama u interesu silâ koje će ih, dapače, optužiti potom za svako zlo počinjeno u tim akcijama?
Kako se postaviti prema tome ako je to nužnost?
Neka zastupnici primanja Hrvatske u NATO odgovore na to pitanje.
Zašto Švicarska, Austrija, Irska i Finska, koje (još uvijek?!) nisu u NATO-u, niti pokazuju (osobiti) interes za nj, ne bi Hrvatskoj mogle biti uzor ili, pak, vrijedan slučaj za razmatranje?

***
Pri kraju pedesetih godina donio je naš povjerenik za kulturu u Francuskoj, književnik Petar Šegedin, uredniku Modernih vremena Jeanu Paulu Sartreu jednu Krležinu pjesmu, da ga istaknuti francuski književnik i filozof objavi u svom časopisu kao prilog o evropskim problemima.
Znameniti Francuz nije tom prilikom prihvatio Krležin tekst, rekavši da je formalno besprijekoran, no da ne odgovara njegovoj koncepciji, jer je Krleža, koga je Sartre čitao i cijenio, prilično respektabilan prema Evropi.
Šegedin svjedoči:
"Gledajući sve to (nekritičku adoraciju prema Evropi i evrop-skim vrijednostima, primj. V. G.) moram se sjetiti 1958. godine i jednog mog susreta sa Jeanom Paulom Sartretom. Donio sam mu bio prijevod jedne Krležine pjesme u kojoj se vršila apologija Erasma Rotterdamskog, kao intelektualca koji je prevladao sve rudimente, recimo, barbarske prošlosti, te postao simbolom intelektualne ljudskosti. Eto: u najhumanijem smislu Evropejac. Pjesma je bila dobro prevedena od pokojnog Ante Jurjevića, a kako su moji odnosi sa Sartreom bili vrlo dobri, bio sam uvjeren da će je objaviti! Ali gle - pročitavši pjesmu moj se Sartre smrknuo te mi rekao: Ne, ne mogu je objaviti. Les temps modernes i ja s tom revijom borimo se protiv tako mitologizirane Evrope (kurziv V. G.) i sad, eto, morao bih tom opasnom evropskom mitu objavljivati hvalospjeve... Dragi Šegedin, Francuzi, pa među njima i mnogi značajni ljudi, priznaju Evropu samo do Rajne, a sve što je preko Rajne to je za njih barbarstvo."1
Za Sartrea pravo oličenje Evrope bili su tada Alžir i Indokina!
Pristranost je "mjerilo" u inače relativnim stavovima o civilizacijskim vrijednostima. U to je doba Sartre napisao recenziju o Fanonovoj antikolonijalističkoj knjizi Prezreni na svijetu.
Zbog nerazumijevanja takvog Sar-tre-ovog stajališta, istočno-ev-ropska "eksso-cijalistička" politika na nižoj je razini nego tadašnja politika u Trećem svijetu, koja je pokazala visok stupanj dosto-janstva. Zato možda nije paradoksalno tvrditi da su zbi-vanja u istočnoj Evropi posljednjih godina u mnogim elementima supro-tna onima u zemljama Juga prilikom oslobađanja od koloni-jali-zma!
Ne mogu biti instruktivne tendencije onih istočnoevropskih intelektualaca, disi-denata u zemljama pod nekadašnjim sov-jetskim utjecajem i u samom Sovjetskom Savezu, koji, unatoč vlastitim kulturnim postignućima, traženjem drugog političkog pokro-vitelja, svakako, anuliraju svoju opo-zicionalnost.
Frazeologija o evropeizaciji, evropskim standardima, pribli-žavanju Evropi, možda najviše govori o prividnim putovima do tog ničim obrazloženog cilja. Kako je Hr-vatska u samom srcu evropskog kon-tinen-ta, misli se, prije svega, na prevladavanje političke i ekonomske "distancije", jer je kultura ionako univer-zalna! Jesu li ti evropski (politički i ekonomski) standardi summum bonum i po čemu možda jesu ili su, pak, divergentni?
Karakteristična je tvrdnja člana izaslanstva Hrvatskoga sabora u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope Ive Škrabala:
"Morate znati da je Vijeće Evrope utemeljeno 1949. godine, dakle, iste godine kada i Atlantski pakt. To je godina kada je Evropa, poslije berlinske krize, najedanput shvatila da pobjedom u Drugom svjetskom ratu nisu otklonjene opasnosti od ponovnog rata i ponovne pojave totalitarizma. Zato je stvoren Atlantski pakt kao vojno sredstvo uzvraćanja sovjetskoj opasnosti - opasnosti od širenje komunizma vojnim putem, a Vijeće Evrope stvoreno je kao jedna organizacija koja je trebala unutar Evrope, unutar evropskih država njegovati demokraciju, višestranačje, ljudska prava, slobodno tržišno gospodarstvo... Dakle, sve ono što je bilo oprečno totalitarizmu, bilo fašističkom, bilo komunističkom."2
Škrabalo dovodi u najužu vezu Vijeće Evrope i Sjeverno-atlantski pakt (NATO)!? Nije li time dezavuirano Vijeće Evrope i po čemu je pri tom za Škrabala uloga Atlantskog pakta povoljna?
Zar gledanje svijeta u neprijepornom kontrastu nije ustupak neomakartističkoj ideologiji, po kojoj se vlastita agresivnost opravdava zlom prirodom drugoga (a da se ti elementi ne vide u sebi, nego se, štoviše, naglašavaju!)?
Liberal Škrabalo trebao bi znati da je komunizam, u biti, konzekvencija liberalizma.
Filozofija klasičnog njemačkog idealizma i marksizma odgo-varajuća su potvrda.
Ne može se opravdati informbirovski pritisak na Jugoslaviju; intervencije u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Afganistanu za svaku su osudu, ali, na kakvim je ljudskim pravima inzistirao OAS u Alžiru?! Kakva su se postignuća "slobodnoga svijeta" branila napalmom u Vijetnamu i Kambodži?! Kakvi su se domašaji zapadne civilizacije očitovali u kolonijalističkom uplitanju od Konga do Indonezije?! Kakva su se demo-kratska načela potvrdila u podrivanju i svrgavanju Salvadora Allendea u Čileu ili u instali-ranju pukovničke hunte u Grčkoj?! Kakvu pozitivnu ulogu Škrabalo vidi u tome?
Atlantski pakt je nastao u doba izrazite političke turbulencije, nakon Drugoga svjetskog rata, u zaokruživanju političkih interesa. Bilo je to doba informbirovske agresije, ali i doba kada je završavao gra-đan-ski rat u Grčkoj i počinjao u Koreji. Kako se retrospektivno može protumačiti, s obzirom na primanje Grčke (i Turske) 1951. godine u Atlantski pakt, značenje građanskoga rata u toj zemlji? Kakve kon-zekvencije Škrabalo izvlači iz toga?
Nakon primanja Zapadne Njemačke 1955. u Atlantski pakt osnovan je, kao protuteža, Varšavski savez. Informbiro je njegov ideološki i organizacijski korijen. Tako je utvrđena bipolarna podjela Evrope.
Na tragu antikolonijalističke konferencije u travnju 1955. u Bandungu, Josip Broz Tito, Jawaharlal Nehru i Jamal Abd An-Naser u srpnju 1956. na Brijunima zacrtavaju neblokovsku politiku kao antitezu hladnoratovskom nadmetanju. Priklanjanje bilo kojem bloku, Jugoslaviju, imanentno Hrvatsku, učinilo bi ose-bujnom "vojnom krajinom". Izvanblokovska orijentacija (nesvr-stana politika), nakon okončanja svojevrsnog rata s istočnim zemljama i teškoća zbog razgraničenja s Italijom, bila je jedini vanjskopolitički izlaz!
Kako bi Škrabalo s obzirom na Atlantski pakt ocijenio konsta-taciju američkoga predsjednika, generala Dwighta Eisenhowera o srašćivanju vojnoindustrijskog kompleksa i državnih politika?
Ratovati se "mora" da bi funkcionirao određeni proizvodni sustav!?
Kakva bi uloga Hrvatske mogla biti u tom sklopu? Nije li rat neminovnost ili ima alternative njemu? Kako se valja politički upraviti u toj dilemi?
Što Škrabalo misli o De Gaulleovu distanciranju od Atlantskog pakta? Ima li tu kakve pouke za Hrvatsku? Što Škrabalo misli o zapadnim protivnicima spomenute vojne asocijacije? Zašto Hrvatska ne bi izrijekom temeljila svoju politiku u opoziciji prema vojnoblokovskom svrstavanju?
Raspuštanjem Varšavskog saveza, Atlantski pakt, kao brana "komunističkom totalitarizmu" (?!), izgubio je svoju svrhu, međutim, tendencija njegova rasprostiranja potvrđuje da je Atlantski pakt osnovan radi dominacije određenih političkih i ekonomskih elita nad područjem pod vlastitom kontrolom.
Eufemistički cinizam "partnerstvo za mir" jest naličje onog istinskog, naime, partnerstva za rat!
Nužna je proizvodnja neprijatelja da bi se opravdalo postojanje takvoga saveza.
Može li i u čemu biti pozitivna uloga Atlantskog pakta i (eventualnog) pridruženja Hrvatske toj militarističkoj korporaciji?!
Tko i zbog čega u Hrvatskoj hoće (neće) njezin pristup Atlantskom paktu? Kakve bi dužnosti i po čemu Hrvatska imala prema njemu i on prema njoj? Kako bi se to reflektiralo na odnose u hrvatskom društvu i na odnos Hrvatske prema drugima?
Zahtjev za pridruženjem Atlantskom paktu je proturječan, jer je, uostalom, Hrvatska dala koncesiju protiv njega. Kako je Hrvatska zahtijevala, nezadovoljna njegovim učinkom, povlačenje Unprofora, koji je, zbog supsidijarnosti Hrvatske, dužan braniti njezine legitimne interese, kakvo opravdanje može imati Atlantski pakt? U čemu je legitimnost Atlantskog pakta?
Teorije da najreakcionarnije snage na Zapadu imaju objektivno najpouzdanije saveznike u istočnoevropskim politokracijama potvrdile su se nakon "sloma komunizma". To se desilo i na južnoslavenskom području.
Dok u svojim zemljama nailaze na jaku opoziciju, kao što su bili žestoki prosvjedi u Saveznoj Republici Njemačkoj protiv postavljanja raketa Pershing ili danas akcije Greenpeacea protiv francuskih nuklearnih eksplozija na otocima Mururoa --u istočnoj Evropi, pa i u nas, otvaraju im se sva vrata.
Gubeći pozicije u svojim zemljama, NATO nalazi u "tran-zicijskim" zemljama najsolidnije uporište za svoje preživljavanje!
Za izvoz kapitalskih viškova u taj svijet odnosno razvitak "kapitalizma periferije" nužno je bilo pretvorbom birokracije u desetak posto "poduzetničke" elite, kao kompradorske buržoazije, etablirati sloj koji će kontrolirati određena područja i osiguravati klasnu polarnost u funkcioniranju društva. Atlantski pakt može biti potreban samo vladajućem sloju radi zadržavanja klasne povlaštenosti i zbog malograđanske težnje da nadiđe vlastiti kompleks inferiornosti asimilacijom sa "svjetskim vrijednostima". Objekt svega toga je proletarizirani narod.
Reaktualizirano nastojanje na birokratskom nadgledavanju određenih područja radi neofeudalne provizije u tom "novom europskom poretku" jedan je od glavnih pokretača rata na balkanskom području.
Što bi Atlantski pakt mogao donijeti Hrvatskoj?
Mogao bi jeftinoj hrvatskoj radnoj snazi donijeti posla za alimentiranje vojnoindustrijskog kompleksa i vladajućima dobit u odgovarajućim transakcijama.
Mogao bi, kada zbog profitne oskudice postane kritično u Perzijskom ili u nekom drugom zaljevu, donijeti Hrvatima to da budu, jer će bogatiji stupiti na taj "sajam" s elektronskom ili sa sličnom (ratnom) opremom u svrhu njezina demonstriranja, na prvoj crti borbe za prosperitet svjetskoga kapitala.
Kada ta možebitnost završi očekivanom nacionalnom tra-ge-dijom, onda će bulumenta hrvatskih "tradicionalističkih" intelek-tualaca nacionalnim mitologizmima i antimarksističkim tiradama skretati pažnju s bitnih problema svog naroda, prema kojem napredni evropski intelektualci, kao onomad Friedrich Schiller i Friedrich Engels, neće moći osjećati osobitu simpatiju.
Nije li apsurd da se uz sve ratne nedaće vlastita budućnost traži u učlanjivanju u organizaciju kojoj su naoružavanje i ratovanje uvjeti opstanka?
Može li Hrvatskoj Atlantski pakt išta valjanoga donijeti neka se dokaže u javnoj raspravi!
I prema Vijeću Evrope treba biti skeptičan.
Po čemu je ono legitimno proglašavati evropske standarde i jesu li oni doista tako visoki da viši ne mogu biti? Zašto im se nužno mora podrediti i po čemu oni jamče boljitak? Mišljenje da su stajališta te organizacije, čija birokracija na ponižavajući način iskušava hrvatske diplomate, neprijeporna, vrlo je neukusno i, štoviše, dogmatsko. Za ljudska prava i demokraciju, kao otvorena pitanja doktrinarnih rasprava, ne može biti mjerodavna nijedna institucija! Ne krše li se kadšto namjerno ljudska prava i demo-kracija da bi se institucije mogle isticati moraliziranjem i stvari stavljati pod vlastitu političku kontrolu? Višestranaštvo i "slo-bodno tržišno gospodarstvo" samo su posebne metode socijal-nopolitičke tehnologije. Egzistencijalni problemi su iznad toga.
I što se tiče evropskih integracija trebala bi zbog toga za Hrvate važiti slikovita deviza Stjepana Radića o guskama u magli. Sartre-ovo upozorenje na dvojbenost evropskih vrijednosti poučno je radi njihova kritičkog prihvaćanja i kreativnog uspostavljanja. Evro-peizam je, prije svega, povijesna kategorija!
U evropskoj duhovnoj baštini treba ustanoviti modalitete vlastite političke upravljenosti. Život svakog pojedinca u pravu na osobnu slobodu i pravo na upravljanje rezultatima vlastita rada njezina je osnova. Odnosi među narodima legitimiraju se u tome.
Ne zahtijeva se pritom nikakva izolacija nego, naprotiv, samosvijest.
Hrvatskoj ne treba ničija tutelacija, nego ravnopravno i aktivno sudjelovanje u međunarodnom komuniciranju.
Hrvatska bi sama mogla inicirati integracije - srednjoevropske, mediteranske, podunavske, balkanske, slavenske, pa i alternative postojećima evropskima.
Hrvatska bi mogla nastupiti s alternativnim programima postojećoj poluevropskoj integraciji koja pod demokratskom egidom ima podosta elemenata totalitarizma. Poželjne su tehno-loške, ekološke, monetarne, kulturne, sportske (u kojima je Evropa odavno ujedinjena in extenso) integracije, međutim, vojne integracije - kojima se treba suprotstaviti demilitarizacijom - nemaju opravdanja!
Ratovi između Centralnih sila i Antante, Osovine i Anti-fa-šističke koalicije, pa i ovaj u nas, kao svojevrstan nastavak, najkrvavije su se prelomili na Balkanskom poluotoku i Hrvatska je bila njihova žrtva.
Ako je Hrvatska desetljećima bila izuzeta od vojnoblokovskog angažmana, sada kada je raspušten Varšavski savez, čemu Atlantski pakt na njezinom tlu? Mogao bi biti saveznik hrvatskoj eliti protiv hrvatskog naroda!?
Ukratko, pristup Atlantskom paktu protivan je cjelokupnom nasljeđu hrvatske vanjske politike!

Bilješke
1 "Nama se radi o biti ili ne biti" (intervju Mirjane Jurišić s Petrom Šegedinom), Večernji list, Zagreb, broj 11236, 11. prosinca 1994.; Kulturni obzor, broj 44, str. 17
2 Ivo Škrabalo, "Kompleks evroprimitivaca", Feral Tribune, Split, broj 513, 17. srpnja 1995., str. 10-11.