VIRTUALNA LJEVICA

U listu notorne hrvatske desnice mogli smo nedavno pročitati tvrdnju jednog uglednog sociologa i akademika, da "pojmovi desno i lijevo više ne znače ništa". Podjela na ljevicu i desnicu je konvencionalna "i možda je nekada nešto značila". "Ako biste htjeli da ta podjela danas ima neko značenje - rasuđuje taj naš vrlo sociolog i akademik - morali biste točno definirati koje su sve kara-kte-ristike stranaka na ljevici, koje na desnici, koje na lijevom, a koje na desnom centru. To vam danas ne može nitko napraviti."
Takvo razmišljanje samo je na prvi pogled osamljeno. Premda se svako-dne-vni politički život još posvuda promatra upravo kroz podjelu na desnicu, ljevicu i centar, sve više se hrvatskoj javnosti, koja je ionako zbunjena i provin-cijalna, nameću i tvrdnje da nije jasno što je desno a što lijevo. Jer, desnica se tobože u koječemu danas izjašnjava kao ljevica, i obratno, desnica i ljevica čak tobože idu ruku pod ruku, što se na primjeru same Hrvatske može vidjeti i po sličnim ili čak istim gledanjima na ulazak u Evropu, te po povici na rasprodaju svega hrvatskog.
Za razliku od spomenutog akademika, mi, dakako, tvrdimo da je podjela na ljevicu i desnicu, sa centrom-močvarom između njih, danas u cijelom svije-tu relevantnija nego ikada u vremenu nakon Francuske revolucije, kada se takva podjela i začela. Uostalom, mnogi među najumnijim ljudima suvre-me-nos-ti i te kako razlikuju što je u društvu i politici lijevo, a što desno, ukazujući i na klasnu podjelu, nejednakost i porobljavanje jednih od strane drugih, a što čine s ne manje strasti i argumenata nego što je to, recimo, u svoje vrijeme činio Karl Marx.
Druga je stvar što je u današnjoj Hrvatskoj takva podjela manje prozirna i što je mnogi zabašuruju. Ili pak pogrešno lociraju.
Tako je, na primjer, ovih dana jedna ugledna novinarka, koja je inače bez premca u kritičkom osvjetljavanju tekućih zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni, jedan više personalni sukob u glavnoj stranci vladajuće koalicije okrstila kao "sukob na ljevici". A lako je pokazati i dokazati da ta stranka, a pogotovo neki njezini razvikani čelnici, nisu na ljevici, niti joj po bilo čemu pripadaju. Doduše, analiza kojoj pribjegava ta ugledna komentatorka odudara od naslova njezinog komentara. Jer, i iz te analize proizlazi zaključak da se ne radi o ne-kom stvarnom sukobu na ljevici, već o notorno desnim aberacijama neka-daš-njih ljevičara.
Upozorimo najzad i na maniru da se hrvatsku javnost svakog dana i na sve načine uvjerava, kako je za sva zla u prošlosti a i sadašnjosti, kriva ljevica, ona bivša ili ova sadašnja. Na stranicama novina "velikog formata", a male čitanosti, koju finacira hrvatska Vlada, mogli smo pročitati bijesne tirade jednog kato-lič-kog svećenika, uz to i nastavnika na visokom bogoslovnom učilištu, o odgo-vornosti ljevice i za to što jedan student medicine nije u kvizu na hrvatskoj dalekovidnici znao odgovoriti na pitanje: kojoj ženi pripada marama kojom je Kristu obrisano lice dok je išao na Golgotu. Po mišljenju tog zajapurenog svećenika i bogoslova, i za takvo neznanje krivi su "ateistička božanstva Marx, Engels, Lenjin i njihovi sljedbenici i izvršitelji najmonstruoznijih naredbi istre-bljenja čovječanstva u čitavoj njegovoj povijesti"!
Po mnogima, u Hrvatskoj su i danas na vlasti komunisti ili "komunjare". A stvari su tim komičnije, što se sami današnji vlastodršci i riječima i djelima zdušno upinju da pokažu i dokažu da nemaju ama baš nikakve veze s komu-nizmom, makar da su neki od njih u prošlosti bili notorni komunisti, te i rani-je na vlasti i pri vlasti.
No, kako stvari doista stoje s ljevicom u Hrvatskoj: da li ona postoji, koje je snage čine, u kakvim prilikama danas može djelovati, kakvi su joj izgledi?
U ovoj prilici prisiljeni smo tek ukratko skicirati odgovor na to pitanje.
Ljevica, snage ljevice moraju postojati i postoje u svakoj zemlji današnjeg svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. A u Hrvatskoj je svaka stvarna ljevica u ovom trenutku još gotovo osuđena na ilegalu, izložena podmuklim oblicima repre-sije, i više je virtualna nego stvarna.
Ljevica se pojavila osnivanjem socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije 1894. godine, da bi se nakon Prvog svjetskog rata pretežno pretvorila u komunističku (uz neznatan broj socijaldemokrata), te onda u antifašističkoj borbi u sklopu Drugog svjetskog rata, koja je urodila i socijalističkom revo-lu-cijom, osvojila vlast i vodila društvo od 1945. do 1990. godine, kada je sišla sa društvene scene u društvenom prevratu, restauracijom kapitalizma, politički izraženoj u nacionalističkoj kontrarevoluciji i uspostavljenoj nacionalističkoj diktaturi.
Tu ljevicu, koja je bila konstiturana u jednopartijski monolit i monopol, možemo smatrati "starom" ljevicom. Ona je ad acta, jer joj je vrijeme isteklo, kada je na epohalnom planu krahirao socijalizam nerazvijemosti, koji se iscrp-ljivao u industrijalizaciji seljačkih društava Istoka.
U vremenu od 1945. do 1990. godine "crvenu" knjižicu člana Komu-nis-tič-ke partije, odnosno Saveza komunista Hrvatske nosilo je ukupno oko 600.000 ljudi. Mnogi od njih nisu, dakako, bili uvjereni ljevičari, već obični kruhoborci, a nerijetko i karijeristi bez skrupula. A većina onih koji su se s tom knjižicom zatekli 1990. godine, nakon društvenog prevrata švercali su se u antiko-mu-nis-te, od hadezeovaca do socijaldemokrata u danas vladajućoj stranci.
U Hrvatskoj danas djeluju samo dvije doista lijeve stranke, obje izvan parlamenta i daleko od vlasti: Socijalistička radnička partija i Socijal-demo-kratska unija. Prva se nalazi u mukotrpnom uzletu, premda je izložena etike-tiranjima, prešućivanjima, pa i zastrašivanjima, pa utoliko u nju zasad ulaze ili se usuđuju prema njoj pokazivati naklonost samo hrabri ljudi. A što ona uis-tinu jest - stranka nove, moderne ljevice, svatko može razabrati iz njezinog programa Nema demokracije bez socijalizma, nema socijalizma bez demo-kracije.
U lijeve stranke na hrvatskoj političkoj sceni obično se ubraja i Akcija socijaldemokrata, no ona sama pokazuje želju da pripada tzv. porečkoj sku-pini, koju čine, ili su donedavno činile, stranke desnog i lijevog centra.
Što se tiče Socijaldemokratske partije Hrvatske, koja je danas na vlasti, u njezinom programu i politici nema ama baš ništa što je svojstveno ili bi moralo biti svojstveno ljevici u zemlji izloženoj procesu tranzicije u pravcu turbo-ka-pitalizma na periferiji. Štoviše, upravo je SDP ona stranka koja danas u Hrvat-skoj najdosljednije istrajava na rješenjima kojima se učvršćuje divlji kapi-talizam. Druga je stvar što toj stranci pripada ili je podržava i velik broj ljudi koji ne vide tu bit njezine politike, odnosno politike njezinog vodstva i što još naivno misle da se radi o stranci ljevice, jer je formalno-pravna sljednica bivšeg Saveza komunista Hrvatske.
Upozorili bismo i na činjenicu da danas realtivno veliki broj ljudi u Hrvat-skoj skriva svoja ljevičarska uvjerenja, te pokazuje kukavičluk, oportunizam, kolebljivost, ili je jednostavno zapalo u apatiju i defetizam, ili pak ne raspo-znaje što je uistinu ljevica i tko je na ljevici. Pa, recimo, glasaju za neku od liberalnih ili narodnjačkih stranaka, smatrajući i njih lijevim strankama.
U isto vrijeme relativno je mnogo i onih koji nisu ni rigidni nacionalisti, ni ksenofobi, ni konzervativci, ni priprosti rodoljubni nazdravičari, ni ljudi koji prijete oružjem, a da nisu ni ljevičari u tradicionalnom smislu. Tu spadaju pobornici civilnog društva, borci za građanska prava i toleranciju, žene okup-ljene u feminističkim i drugim grupama koje se zalažu za ravnopravnost spo-lova, svi koji se bore protiv diskriminacije manjina, od etničkih do spolnih, ljudi koji su privrženi ekološkim vrednotama, ljudi anarhističkih nazora, te, najzad, i domaće pristaše svjetskog antiglobalističkog pokreta, a koji sve više jača. No, stvar je u tome da se mnogima od njih političke stranke gade i da se ne žele angažirati u strankama i oko njih. A kada je posebno riječ i o SRP-u, ne pristupaju ni njemu i ne pristaju uza nj, jer, najčešće neupućeni, misle da je on tek neki ostatak "stare" ljevice, da su u njemu i oko njega okupljene "komu-njare" (a "komunjare" su se najviše skrasile u HDZ-u!), da je nostalgičarska stranka, koja želi uskrsnuti prošlost, a ne stranka koja se zalaže za jedan novi socijalizam, koji će se u skoroj budućnosti i u Evropi i u svijetu neumitno rađati iz razrješenja epohalnih protivurječnosti, koje danas zaoštarava globalizacija na kapitalističkim osnovama.
Premda su mladi u Hrvatskoj još uvelike zatrovani nacionalističkim pred-ra-sudama, pa i mržnjom, sve više njih se opredjeljuje za vrednote po kojima danas čine virtualnu ljevicu, te utoliko možemo očekivati da će već sutra biti i stvarna ljevica.
Ako stoje naše ocjene da se u Hrvatskoj počinje razabirati što je ljevica a što nije i tko joj pripada a tko ne, te da narasta virtualna ljevica, koja će već sutra biti i stvarna, onda se možemo nadati da i "lijepa naša" u skoroj buduć-nosti neće nalikovati na močvaru iznad koje lepršaju i grakću jedino ptice grab-ljivice divljeg kapitalizma.

PUKNI SRCE
Jasna Tkalec

"Pukni srce" tule sentimentalne napolitanske pjesme, a nešto slično srcedrapateljno pjevala je prije gotovo četrdeset godina Olivera Marković, oponašajući ruske romance. "Sonjo, tvoju crnu kosu..." ili "Kroz stepu snežnu trojka juri..." A onda je bio rat u Vijetnamu i došao čuveni mjuzikl "Hair" "- "Kosa", na kojem su se skidali i plesali goli. Plesali su i skidali se ne samo rugajući se ratu u Vijetnamu već i sramnoj laži buržoaskog društva, laži neophodnoj da se sakriju njegove suprotnosti, njegova nemilosrdna istina. Tako je to bilo 1968. i oko nje. Danas mlada evropska generacija na tu pobačenu revoluciju na Zapadu gleda surovim očima kritike i podsmijeha. A što bi i mogla drugo nakon svih Cohn-Bendita, svih Schroedera, svih Joshki Fischera, pa konačno i svih Mitteranda? No izdajnici i plaćenici i razočarane femi-nistkinje, poput Doris Lessing, koja je o šezdeset osmoj i onom prije i poslije napisala odvratnu i potresnu knjigu Najslađi, samo su jedno od lica 1968. A znate li koji je, i pored ruganja, bio najslađi san u Britaniji, generaciji Doris Lessing i njenih sinova? San o revoluciji, propao san.
Da, nikada neće doći onaj brod o kojem sanja mala engleska sluškinja ("Brod sa osam jedara i pedeset topova" iz pjesme Bertolta Brechta). Ona o njemu sanja dok briše čaše i prima koji penny bakšiša, sanja o brodu koji će topovima raznijeti kristalne čaše i raskošnu trpezu i skupi porculan, a zgranuta će gospoda gledati u strahu nju, ubogog roba, što će se tek tada uspraviti i ponosno dignuti glavu usred topovske grmljavine... Ali taj brod uboga sluškinja dočekala nije, iz podzemlja Londona izišao je samo Macky-Nož, umjesto sanjane sreće... A svi su danas, i bijeli i crni, pohitali u London i Englesku da tamo robuju... London, grad banaka i biznisa, najskuplji grad u Evropi i daleki Edinburg u Škotskoj, jeftina zemlja preplavljena strancima: crncima odasvud, Talijanima, Balkancima i svima drugima. Svi su požurili tamo želeći blagodati Zapada po podnošljivoj cijeni. A zar takva cijena uopće postoji? I nije li iza svih blagodati i iza svih spuštenih i niskih cijena brutalno kapitalističko natjecanje i nečiji neplaćeni ili ispod cijene plaćeni krvavi rad i trud? Vidite li po super i hiper mer-katima toliko obilje roba po niskim cijenama, uvijek sve nižim i nižim? Proizvodi svjetska proizvodna mašina, proizvodi sve brže, sve više... Eto ti blagodati ekonomskih zakonitosti kapitalističke mikroekonomije: "Kad u male zemlje bivšeg istočnog bloka stigne obilje roba, ista će pojeftiniti. Kad stigne mnogo novca - to jest financijskog kapitala - isti će također pojeftiniti" - tvrde eko-nomski stručnjaci. Prodajte banke stran-cima - smanjit ćete kamatnu stopu! Prodajte tvornice: i zastarjeli strojevi već će poslužiti za nešto! Prodajte more - dobit ćete kvalitetniji turizam! Prodajte sve, viču i telale na sve strane. I sve biva rasprodano - daleko ispod cijene...
Razmjenjujem čestitke sa davnašnjim prijateljima iz Firenze, s kojima se čujem uglavnom samo jednom godišnje. Govorimo uvijek o istom, o davnim događajima, o porazima, o beznađu...
- "Svuda katastrofe, svuda strahote, kud se god okreneš - užas! Pa te nesloge, te stalne svađe među ljevičarima! Zar se ne bi već jedanput bar malo mogli ujediniti?"
- "Ne znam. Znam samo da smo trajali i postojali, dok je postojala ona zemlja, onaj bastijon. Kad se ona srušila, otišli smo svi dođavola. I znam, da je sadašnja vlada u Italiji ujedinila na oko najnepomirljivije suprotnosti: modernizirane fašiste, koji ostaju centralisti i Legu Nord (Sjeverni savez), čiji krajnji cilj i dalje ostaje secesija. Znam i to da su glasali i izglasali najnemogućnije i najuvredljivije zakone. Zakone, koji su slomili kičmu industrijske Italije pod Fiatovim vodstvom, izbacili na cestu na tisuće radnika nesretne mega-tvornice i njenih filijacija, znam da su decen-tralizirali, a ustvari porušili zdravstveno zdanje Italije, koje je već počela podizati fašistička Italija i koje se marno gradilo više od sedamdeset godina. Znam da isto čine sa školstvom, da će isto učiniti sa željeznicama i avionskim prometom. Privatizirati! Privatizirati - stalno galame. Ne mari što padaju avioni ili se događaju željezničke nesreće! Oni te zakone zajednički donose i jedinstveno izglasavaju, Valdemare". - "Njih je sve kupio Ber-lusconi. Oni su svi plaćeni od njega!"
Taj je pokupovao sve! A ipak je nezadrživi uspon Waltera Uija - u ovom slučaju rečenog premijera - počeo kupovanjem i privatiziranjem TV kanala, dotad za Italiju nečuvenim pothvatom! A kako nitko nije savršen, tako i Berlusconi svako malo napravi neki gaf, pa se onda njegovi pripuzi, čauši i sluge ubiju ispravljajući ga. Tako je u ljeto 2002. godine dao jedan "iskren" intervju RAI-ju i raspričao se o svojim osobnim ukusima i strastima te doveo nekog jadnika, što tužno cvili plačne i srcecepajuće napolitanske motive po krčmama španjolskih četvrti Napulja - ubogog tipa što svira na svadbama i večerinkama, da tako i premijeru tužno gudi: pukni srce!
A djeca svih krajeva i svih nacija bivše Jugoslavije kupe se u poznatoj rimskoj krčmi u četvrti Trastevere, nekad radničkom dijelu Rima, sada pretvorenom u večernje zabavište. U taj lokal zalaze i Kusturica i Bregović i slikari i umjetnici Rima: nova boema, pomiješana s bivšim diplomatima i današnjim očajnicima, što su došli da razgale dušu uz zvuke muzike s dalekog Balkana i što tu u mraku, uz svirku i alkohol, padaju u balkanski dert. Tu daleka zemlja plače svoj čemer u rimsku noć.
A Bregović sa svojim orkestrom bubnjeva i truba obilazi Evropom, pa se našao i na talijanskoj televiziji, odsviravši najprije Lenjinov posmrtni marš, a kasnije balkanska kola s podcikivanjem. Italija je zemlja muzike, pa se odmah našao jedan orkestar klauna, koji svira to isto, rugajući se. A u Berlinu u čuvenoj krčmi Burger Rusi, odnosno ruski Židovi ponovo su napravili Cabaret, koji ide k'o alva. Tu se pjevaju ruske pjesme i one koje je proslavio hor Crvene armije, tu se slavi i dan Crvene armije i Oktobarska revolucija i svi njezini datumi. Naravno, ne iz ideoloških već iz zabavljačkih razloga. Na tu je muziku i te ruske pošalice navalio cijeli Berlin. Berlinčani uredno stoje u redu za ulaznice. Upitan, zašto odlazi tamo jedan je novinar rekao: - "Pa znate: svi drugi govore samo o jednom te istom. O novcu i o karijeri. Samo Rusi govore o duši!" Pukni srce!
ŠARENA DJECA
A Valdemar priča o unučadi što se muvaju kućom. O sinu koji je više volio Inti Illimani no knjige i za tom je muzikom južno-američkih Indijanaca otputovao u Venezuelu. I vratio se oženjen. Danas se u poznatom stanu u kući ispod brda Fiesole muvaju djeca vruće južnoameričke krvi - ispod slika sličnih onima iz Berto-lluccijevog filma Dvadeseto stoljeće, ispod knjiga sa stihovima Brechta, Hikmeta, Pavesea. Jedno pa drugo unuče, a i treće je već na putu... Tko zna što će ta djeca, kad odrastu, misliti o djedovim knjigama i slikama? Jer, vraćajući se na 68, ne treba zaboraviti, iako se Valdemar na to ljuti, da je Renato Curcio, sin jedne uboge sluškinje iz Ligurije, osnovao crvene brigade i poveo krvavi rat, rat slobodnim strijelcima, ali ipak rat, po ulicama i trgovima Italije, protiv talijanske buržoazije i njenih stalnih laži... I ma da su se mnogi pokajali za ubojstva (i grabeže) i mnogi priznali greške, da bi smanjili zatvorske kazne, Renato Curcio to nikada nije učinio. Njegovu su ženu Maru Cagol ubili karabinjeri u Langama, u Piemontu, 1975. godine. U Njemačkoj su crveni teroristi ubijeni svi do jednoga po zatvorima, a čak su, čini se, 1991. ubili, pa inscenirali samoubojstvo jednog radikalnog para vođa partije zelenih, isuviše bliskih Istočnoj Njemačkoj. Talijanski su crveni brigadisti ubijali, ali i sami ginuli. U Francuskoj crvenog terora nije bilo. Zato su mnogi brigadisti pobjegli u Francusku. Sada, poslije toliko godina, Francuska, sa bivšim žandarom na čelu vlade, jednog ih po jednog hapsi i izručuje Italiji. A treba znati da su i Curcio i Mara u studentski pokret došli iz katoličke ljevice! Pa ako je Curcio i učinio strašan previd i krivo shvatio vruću jesen 1969. i 1970. godine, kad su radnici masovno štrajkali, rat za bogatu trpezu talijanske buržoazije ipak je bio čin iz uvjerenja. Rat pogrešnim sredstvima i u krivo vrijeme i zato neoprostiv. Ali što bi drugo mogao učiniti nezakoniti sin jednog rimskog plemića (koji se slabo brinuo i za svoju zakonitu djecu, a mnogo za svoje užitke), koji je na ferijama u Portofinu, ekskluzivnom ljetovalištu, napravio dijete nekoj ubogoj sluškinji? Dijete podizano, kao i ostala nezakonita djeca talijanskih buržuja i služinčadi, po sirotištima i karitativnim ustanovama, koje vode popovi. Sin ponižene i uvrijeđene klase, kad se napio marksističke ideologije na Fakultetu sociologije u Trentu, digao je pobunu. "Da nisam bio brigadist, rekao je jednom Curcio, bio bih jadan tip, jedan od onih tužnih lutalica bez stalnog mjesta boravka i bez stalnog zaposlenja. Vjerovao sam da ćemo izazvati krizu i dignuti rad-nike..." Radnici se nisu digli. A oni brigadisti što nisu izginuli ostarjeli su i još uvijek stare po zatvorima. A ubogi tipovi bez posla i bez stalnog mjesta boravka danas su cijela radnička klasa i ne samo ona...
To je cijeli Jug i Istok planete, što se tiska i gura i davi u moru Mediterana, da bi uživao u blagodatima Zapada. A Curcio je, oduvavši više od dvadeset godina u zatvoru osnovao u okolici Rima izdavačku kuću. Kažu da je sad odselio u Langhe.
Misleći na Valdemarovu unučad, sjećam se i male Ane, djevojke koja je s cijelom jednom generacijom doplutala do Rima, "s druge bande", nakon sloma bivše zemlje. Završivši Sapienzu, udala se za jednog južnoamerikanca i otišla živjeti na jezero Braciano. U svojoj je tezi za "mali doktorat" napisala, govoreći o ruskoj modernoj književnosti, u završnoj riječi otprilike ovo: eto, to su bili ruski pjesnici i književnici. Mnogi su od njih završili u gulagu. Danas cijeli svijet nije baš isto što i staljinistički gulag, ali nije ni daleko..." Kad je plava i bijela mala Ana došla u rodna Kaštela sa sinovima isuviše crnih očiju, Kaštelanke i Splićanke " s jezicima kao mačevi" kazale su: "Ajme, udala se za crnca!" I tako, htjeli mi to ili ne, globalizacija ide dalje... Psi laju, a karavane prolaze. Pukni srce!
TKO JE DIJETE, A TKO KEPEC?
Dva su Belgijanca iz komunističkog pokreta Solidaire napisala zanimljivu knjigu o 11. rujnu Posljedni američki rat. Zašto ste knjigu tako naslovili, pitao ih je novinar belgijske televizije? "Jer smo u to uvjereni!" odgovorili su. Kolike li vjere!, začudio se novinar. "Ali u našoj knjizi devedeset posto su činjenice, a svega deset posto pretpostavke", ustvrdili su autori. Ali u času kad uvažene novine bliske diplomatskim krugovima onda Monde diplomatique negoduju i to iz pera svog urednika Ignazija Ramoneta, kako je dosta zastra-šivanja, da je savezništvo jedno, a vazalstvo drugo, da SAD od ujedinjene Evrope traže vazalsku poslušnost, dok su Ujedinjeni narodi postali "mrtav pas" treba biti umjereno zadovoljan. Zadovoljan zbog sedam kilometara duge povorke pacifista u Firenci, zbog toga što su ovog puta protiv rata i velikotiražni listovi kao Repubblica i Panorama, a protiv rata govore i papa i pred-sjed-nik talijanske republike Carlo Azzelio Ciampi. No rat je neophodan američkoj privredi u krizi, evropskoj privredi u krizi, neophodan zbog poskupljenja izazvanih eurom, potreban je zbog nafte... Rat je neophodan da bi se dovela na vlast ne opozicija Saddamu, već da bi se redizajnirao Irak, kako je to već učinjeno sa mnogim zemljama, između ostalog i sa Jugoslavijom. Model je: sve srušiti, da bi se krenulo iznova, drugačije! Opkoliti Rusiju sa svih strana, a kako su sad baltičke zemlje buduće NATO članice, NATO-ve će baze stajati prvi put na 200 km od bivše Lenjingrada! NATO baze su na Kosovu, a bit će i na Crnom moru! Bugarska i Rumunjska primljene su u NATO, a na redu su i za Evropu.
No Evropa se ovog puta ne slaže s ratom, uopće se ne slaže! To područje je njena davnašnja interesna zona: još od vremena, kad je građena željeznica Berlin - Bagdad. Primite i Tursku u Evropsku uniju - viču Amerikanci. Ne, nećemo, odgovaraju Evropljani. Ona bi bila američki trojanski konj: zemlja u kojoj Amerikanci imaju vojsku, specijalce i baze ne treba Evropi, koja želi ustanoviti oružane snage ujedinjene Evrope. Američki pritisak ne popušta, te tako u uglednom geopolitičkom časopisu Limes američki strateški stručnjaci R. D. Amus i K. M. Pollok pišu "NATO treba širiti kako bi se modernizirao Srednji istok. Zato se treba dogovoriti s Evropom i približiti gledišta oko rata u Izraelu. U cijelom procesu promjene društvenih institucija na Bliskom istoku SAD treba da ima vodeću riječ. Treba mijenjati sve: od Egipta do Irana (... sve će biti ista strana!) To je nova perspektiva za NATO. Procesom će rukovoditi Washington, jer ni jedna druga zemlja nema autoritet ni utjecaj SAD. Zar Evropi, da nas prati, treba novi Pearl Harbur? Neka Evropa, stari kontinent, uči na našim greškama. Ili joj je možda potreban veliki teroristički napad poput onog na nebodere blizance, da bi promijenila stavove?" Prijetnja je neprikrivena. Ali zato sa zemljama bivšeg istočnog bloka NATO i Amerikanci nemaju nikakvih problema. Talijanski novinari pišu kako su te zemlje najveći pripuzi i najpokornije slušaju Amerikance. Havel se na summitu u Pragu prosto topio od sreće, zaklinjući se u vrijednosti zapadnog svijeta i njegove kulture, a za Rusiju je rekao da je to poluazijatska zemlja, bliža Kini nego Zapadu. Samo što se malo zabunio, jer zemlja je okrugla, pa je Kina bliža Americi nego Češka! A novi će članovi NATO pakta morati graditi svoje oružane snage posve iznova, i to ne samo kadrovski. Svu suvremenu vojnu tehnologiju morat će kupiti od SAD-a, kako je dogovoreno u Pragu. I taj će financijski teret morati sebi natovariti na leđa. Kako te zemlje ionako slabo ekonomski stoje, tražit će ponovo zajmove od Evrope, a ona će im te zajmove morati udijeliti. A tko ima zajmove, vezane su mu ruke i noge. Tako kapitalizam napreduje, predvođen u novim zemljama Evropske unije premijerima sličnim Kaščeju Bes-mrt-nom iz ruskih bajki. Ti Kaščeji Besmrtni su najčešće komunisti promijenjenih srdaca, socijaldemokrati istočnog tipa, znači ljudi bez morala i bez skrupula.
A ostaje bitno pitanje: da li je kapitalizam bio kepec sabijen u drveni lijes, onemogućen da raste i da se širi poput nogu žena u staroj Kini. Sad, kad je oklop skinut, taj je kepec počeo da raste i da se širi na Istok, kako mu odgovara. Otkako je srušen zid i upokoreni nepokorni, on raste kao div. Od kepeca je postao Golijat, koji ponovo korača zemljama istočne Evrope, noseći stijeg navodne slobode i ekonomskog razbojništva. Ali ukoliko sloboda nije prazna riječ, već participacija, sudjelovanje, malo taj Golijat donosi sloboda, a toliko ih ukida. No David, koji će ga ubiti iz pračke, nije se još rodio, a i pračku tek prave. Ili je možda kapitalizam već porodio dijete, koje će napraviti oceubojstvo i srušiti ga? Baciti ga u ambis. Možda su Negri i Hardt u pravu kad tvrde da je dijete već rođeno, da je ono već tu, među nama, u novim društvenim odnosima. U društvenim odnosima koji su gospodara i roba posadili za isti stol sa elektronskim računalom, obukli i gospođu i sluškinju u istom shopping centru, obuli ih i ukrasili istim majicama, cipelama i hlačama, izrađenim u Turskoj i Rumunjskoj rukama djece plaćene nevjerojatno niskim nad-nicama, pa poslije na njih nalijepili talijanske etikete? Možda je to dijete zaista već tu jer djeca i gospode i robova jedu u istom McDonald'su, slušaju istu muziku, u glavi imaju isti bučkuriš... A da na Istoku tek uče što su klasne razlike, moguće je vidjeti i na greškama HRT-a. Dajući na badnje veće film 101 dalmatinac, u sretnom završetku protagonisti govore: "Kako smo sretni, imamo naše dijete, imamo našu Nanu, naše pse..." Ali Nana nije žensko ime, već engleska nanny, nurza, dadilja, kinderfrajla, paziteljica djece u bogatim kućama. Oni koji su prevodili, očito mlada generacija, nije čula za kinderfrajle i nije u socijalizmu imala uniformirane nurse. Ta generacija izrasla u socijalističkoj "urav-nilovki", vođena je u dječje vrtiće iste za svu djecu, vrtiće koji nisu poznavali privilegije ili razlike, bar ne službeno. Današnja mlada generacija ima na izbor veliki broj privatnih ne baš jeftinih dječjih ustanova, sa različitim pedagoškim pristupima - za skupe pare - a za sirotinju ostaju državni odnosno gradski vrtići s vjerskom podukom u katoličanstvu od prvih koraka!
A u Kolumbiji i Venezueli krvavi klasni sukob i dalje oduzima djeci roditelje. U Venezueli jedan padobranac (a ne marksist, iako prijatelj Castra) želi naftu svoje zemlje ostaviti istoj, ali ga ometaju, a u Brazilu je upravo ustoličen u prisustvu i Castra Lula ljevičar. Prvi put u svojoj historiji Brazil ima ljevičara za predsjednika. "Želim nahraniti djecu", rekao ej Lula. Jer u nesretnoj susjednoj Argentini pretjerano izmršavjela djeca umiru u bolnicama, na rukama nemoćnih liječnika. Dječje se oči gase u Argentini i svim ostalim zemljama južne Amerike, i u Africi, gdje hara glad. Pukni srce.
CIVILIZACIJA SVINJSKOG PAPKA
Girgio Bocca u knjizi Pakao navodi analizu mafije iz usta advokata Giulija Medici: "Kakav je to svijet? Divlji? Surov? Brutalan? Ne bih znao suditi, iako su mi ubili brata. Kada ti gorštaci, koji su vodili svinju ili ovcu privezanu za papak siđu s brda na more, u gradove kao što su Locri, Bova Marina ili Bovazza i kad se njihovi primitivni hajdučki nagoni pomiješaju s novcem iz turistički razvijenih krajeva, te kad uđu u tokove novčane cirkulacije i spletu se s lokalnim političarima i preko njih s državnim vrhom, postaju nezajažljivi. Eto, ta je mafija, sve pohlepnija, navikla da traži sve više i više, zakrvarila talijanski jug. Oni su otišli jako daleko od civilizacije svojih djedova i očeva. Ta je ubojita smjesa primitivnih tradicija sa suvremenim turbo-kapitalizmom strašno eksplozivna!"
Ta ubojita smjesa civilizacije svinjskog papka, pomiješane s turbo-kapitalizmom, raskrvarila je obje obale Jadrane i preko Beograda, Zagreba, Pešte, Varšave i Moskve došla i do Tihog oceana. Svuda mafije rade, svuda surađuju, svuda ubijaju. Uz to su u mnogima od tih zemalja vođeni i krvavi etnički ratovi, u kojima su se lokalni razbojnici novčano potkožili i napili krvi glupana kao krpelji te njihovi predstavnici i jataci sjede u svim državnim organima, u svim vladama, u svim sudovima. Negdje su i čitave vlade zemlje, pokrajine ili grada potpuno u rukama mafije. A ako se tome ne može stati na kraj u južnoj Italiji, zemlji slavne prošlosti, čiji intelektualci snivaju o povratku Pitagore, kako da se to učini u bijednim balkanskim zemljicama? Tamo gdje su balkanski krvnici u istočnom dijelu zemlje i balkanski ljudožderi u zapadnom dijelu, u područjima civilizacije svinjskog papka, pekli ljude na ražnju u proteklom ratu? Ta bijedna rulja slavi svoje krvnike kao svece i heroje i nije u stanju revidirati sliku proteklog etničkog rata. To je ubogi šljam, na čijoj su se gluposti i lako-vjer-nosti silno obogatili pojedinci, neznatna manjina, dok su svi drugi ostali bijedni i očajni. Pust im je život, pustoš je u krajevima, gdje se ratovalo, pustoš im u srcu. Oni još nisu u stanju, niti žele da shvate što su učinili prije svega samima sebi, a potom i drugima. I sramni im rat ostaje kao jedini svijetli trenutak bijednog života ubogih i siromašnih prije svega umom, sposobnošću shvaćanja. To je jadni šljam, koji po Evropi radi one poslove, što ih nitko neće, šljam koji se životom kotura poguren, četvoronoške, poput stoke, te uspijeva da se uspravi samo kad mu uz vijorenje zastava - čak i onih crnih - zapjevaju koračnice iz ratova, do kojih nije smjelo ni doći. To sjećanje na minula ratna "junaštva", na ratovanje i na marširanje ustvari je jedini svijetli trenutak u životu tih ubogih jadnika, kada su ubogi koračali i marširali uspravno. Paralela sa poraženom i poniženom vajmarskom Njemačkom je neminovna.
A jedna je ponižena i osiromašena Njemačka rodila Hitlera i sve ono što je nacizam donio. Hitlerov poraz doveo je na pozornicu Evrope antifašiste i komuniste, ali je opijenost zajedništvom i jedinstvom kratko trajala. Staljinova svađa sa Zapadom dovela je do berlinskog zida, a sad kad je on pao, sagrađeni su novi zidovi, u kojima su se, stiješnjeni krutim ekonomskim zakonima, našli svi protagonisti minulih ratova na etničkoj osnovi (s izuzetkom Slovenije).
Ali dok Balkan ostaje tabula rasa za ljevicu, stvari se brzo i drastično mijenjaju u Češkoj, Slovačkoj, Ukrajini, Moldaviji, Bjelorusiji. O toj strani Evrope, o toj za zapadnjake "tamnoj strani mjeseca" nitko ne govori. A ipak u toj Evropi živi 350 milijuna ljudi, a komunističke partije imaju 30 milijuna članova i čak i pobjeđuje na izborima s uvjerljivom većinom, kao u Moldaviji. Na kontra summitu u Pragu pored predstavnika one Evrope, na koju je ujedinjena Evropa zaboravila bili su predstavnici Indije i Kine. Bjeloruskog premijera Lukašenka u Prag nisu pustili, a crvenu Moldaviju čak ni Prodi ne želi u Evropi. Nitko ne govori o komunistima u Ukrajini, Bjelorusiji, Zapadnoj Indiji, Laosu i još kojegdje drugdje, gdje dolaze ili imaju šanse da dođu na vlast čak i parlamentarnom većinom! Harchrad Sing predvodio je kon-tra-summit NATO-u, koaliciju zemalja koje ne žele američki model razvoja. U tim se zemljama događa mnogo toga o čemu je javnost zapadne Evrope neobaviještena. Začuđuje činjenica što upravo tamo gdje je crvena zastava najgore pljunuta komunisti imaju relativno visoku podršku (Češka) ili čak i pobjeđuju (Moldavija).
Oni koji su siromašni za zapadni i za američki model i viziju svijeta ne postoje ili ne znače ništa i trebalo bi ih sve istrijebiti kao ljevičare u Argentini. Uostalom, zato se i vode ratovi. Rat je higijena svijeta, uskliknuo je otac futurizma Marinetti. A Ame-rikanci su izmislili inteligentne bombe, koje također ubijaju djecu. Bombe što sve peku, pa se poslije iračkog ražnja već pripravlja onaj slijedeći, ponovo korejski. Što mari što Koreanci demon-striraju i ne žele Amerikance u kući, ne žele se tući sa sjevernom braćom! Što mari znati da potplaćeni desnicom manifestiraju u Moldaviji protiv ćiriličnog pisma i u Venezueli protiv predsjednika Idijanca, a što će tek uraditi Luli? Što mari što su u Grčkoj nedavno zgazili, kao u filmu Coste Gavrasa, sekretara Komu-nis-tič-ke partije Grčke? Što mari što rade Kurdima u Turskoj i svim ostalim ubogima ove planete o kojima nitko ne vodi računa? Oni koji nemaju novaca ne postoje, oni ne trebaju u svijetu turbo-kapi-talizma. O njima se nema što reći: žrtve su zato da to budu bez galame i protesta. I najsjajnije civilizacije nisu govorile o robovima, koji su ih stvorili svojim radom i održavali svojim krvavim znojem. Robovi ne ulaze u historiju osim kad se pobune! I ako pobijede; u protivnom ih se ubija sramnom smrću - razapinjanjem na križ! Ne prihvatiti muku, odbiti patnju, bio je moto revolucionara. Zato je u poemi Dvanaestorica Aleksandar Blok pjevao o povorci na čijem čelu ovjenčan ružama, s crvenom zastavom, dolazi Isus Krist! No ta je kolona postojala samo u viziji pjesnika. Iskupiteljsko je značenje revolucije propalo. Pukni srce!

POLITIKA I ANTIPOLITIKA
Filip Erceg

Davno je antički filozof Aristotel rekao: "čovjek je po prirodi zoon po-litikon", tj. političko biće.
Pred nama je dilema: prihvatiti ovu Aristotelovu konstataciju ili ne prihvatiti? Mi je ujedno možemo i prihvatiti i ne prihvatiti!
Naime, čovjek je biće prakse, a politika je važan dio prakse, pa je s te strane možemo prihvatiti.
Međutim, praksa je ljudsko bivstvovanje, a čovjek ga još nije zahvatio u totalitetu, pa je pak s te strane ne možemo prihvatiti.
U Aristotelovoj konstataciji leži jedna bitna poteškoća, zbog koje i je sporna. Po njoj, čovjek već jest, umjesto tek treba da postane - političko biće.
Međutim, u klasnom društvu je čovjek otuđen od svoje biti, a kako je čovjekova bit i politika, onda je u otuđenom svijetu politika otuđena od čovjeka.
No mi prije svega moramo definirati politiku. Što je to uopće politika?
Mogli bi reći ovako: politika je unutar-društvena praksa kojom čovjek postiže opće dobro.
Ovdje treba ukazati na neke ključne riječi, odnosno pojmove. Politika je unutar - društvena, što znači da nije samo ili nikako državna djelatnost! Politika je praksa (ali ne u starogrčkom poimanju prakse), što znači da je čovjekova bit. Politika ima svrhu opće dobro, što znači da podrazumijeva opće(univerzalno, društveno) i dobro(vrhovni etički princip).
E sad, za Aristotela je "političko biće" isto što i "društveno biće". Za njega je političko isto što i društveno, pa onda opet možemo i prihvatiti i ne prihvatiti onu konstataciju: "čovjek je po prirodi političko biće", odnosno: "čovjek je po prirodi društveno biće".
Možemo prihvatiti, jer čovjek je po prirodi društveno biće. Ne možemo prihvatiti, jer čovjek nije po prirodi političko biće.
Što to konkretno znači?
Pa, upravo to, da političko nije isto što i društveno. Političko je viši oblik društvenosti. Političko nadrasta puku društvenost.
Političko biće je, prema tome, viši oblik društvenog bića.
"Tko ne može živjeti u zajednici, ili je čak i ne treba, jer je sam sebi dovoljan, taj nije član države, već zvijer ili bog." - čuvena je misao iz Aristotelove Politike.
Ovim Aristotel želi reći: ono što čovjeka razlikuje od zvijeri ili boga, upravo je njegova društvenost. S time se, dakako, slažemo. Ali, ono što čovjeka razlikuje od zvijeri ili boga, dakle - društvenost - to ga još uvijek ne čini čovjekom.
Jer, čovjek se rađa kao društveno biće, ali se ne rađa kao političko biće.
Čovjek nije dovršeno biće, u čemu se i moramo razići s Aristotelom, već biće prakse. A praksa je polje otvorenih mogućnosti, na kojem se nalazi i - politika. Ili, drugim riječima rečeno, praksa je stvaralačko - samostvaralačka djelatnost kojom čovjek može od pukog društvenog bića postati političko biće.
Politika je, kao što smo već rekli, važan dio prakse. A kako je praksa bit čovjeka, onda je i politika bit čovjeka, zar ne?
Važno je shvatiti praksu kao totalitet ljudskog bivstvovanja, a kako čovjek nije, barem još uvijek, "totalni čovjek", to znači da nije ni u totalitetu zahvatio svoju bit. Utoliko i je otuđen. Da bi čovjek mogao postati političko biće, mora već biti biće prakse. Biće prakse je, dakle, preduvjet političkog bića.
Politika nije izvan prakse, ona je, naprotiv, dio prakse, dio biti. Stvar je samo u tome, da se čovjek vrati svojoj biti, odnosno razotuđi.
I još nešto: čovjek nije nikad u potpunosti otuđen. Da je u potpunosti otuđen, on i ne bi bio čovjek.
Od čovjeka može biti otuđen neki dio prakse (npr. rad) ili dio od tog dijela, ali ne i sama praksa kao praksa. Čovjek rođenjem postaje biće prakse, i nitko mu je više cijelog života ne može otuđiti, osim smrti.
Drugačije rečeno, kada bi čovjek prestao biti slobodno - djelatno-stvaralačko- samostvaralačko biće, onda bi doista postao, kako bi to rekao Aristotel, ili zvijer ili bog.
Iz svega dosad rečenog proizlazi da je praksa bit i ne - još - čovjeka, a politika bit samo razotuđenog, "totalnog čovjeka".
Moglo bi se sada postaviti pitanje: kako su to, zaboga, i praksa i politika bit čovjeka? Je li to onda čovjek ima više biti?
Radi se, evo, o tome, da bit ne treba shvatiti kao samo jedno određenje čovjeka, već kao više njegovih određenja. Bit je čovjeku već i dano određenje, ali on i može - to sada valja naglasiti, baš zato što je re-evolutivno biće - sam stvarati svoju bit!
Tako je bit kod čovjeka polje otvorenih mogućnosti. U našem slučaju, praksa je dana bit, a politika bit koju čovjek može sam stvoriti, ili naprosto, otuđenu vratiti.
Vratiti bit? Što to konkretno znači? Zar to da je čovjek već bio političko biće?
Da, čovjek je već bio političko biće! I to, u prvobitnoj zajednici, iako sam pojam politike nije postojao.
Naime, u prvobitnoj zajednici nema klasa (praksisovci bi to društvo nazvali neklasno, kako bi ga kvalitativno odvojili od bes-klas-nog), postaji samo kolektivno vlasništvo (primitivni oblik društvenog vlasništva), svi rade jedni za druge... Pojedinac je toliko utopljen u kolektivitet da čak i ne poznaje riječ "ja", već samo "mi".
S pojavom prvog klasnog društva, čovjek se postepeno otuđuje od svoje biti, od politike. Robovlasničko društvo je klasno podijeljeno na robovlasnike i robove. Ovi prvi imaju sva politička prava, a ovi drugi su lišeni svih prava, pa tako i političkih.
Feudalno društvo je klasno podijeljeno na feudalce i kmetove. Ovi prvi imaju velika prava, pa tako i politička, a ovi drugi su lišeni mnogih prava, pa tako i političkih.
Kapitalističko društvo je klasno podijeljeno na kapitaliste i proletere.
Formalno su izjednačeni pred zakonom, pa tako imaju i formalno jednaka politička prava (ustvari, historijski gledano, tek odnedavno!), ali će ustvari i dalje klasa koja ima ekonomsku moć voditi politiku, imati i političku moć.
Što sva ova klasna društva ujedinjuje?
Pa upravo postojanje dviju osnovnih klasa: vlasničke i nevlasničke, vladajuće i potlačene, eksploatatorske i eksploatirane.
Svaki pojedinac je nužno pripadnik jedne od ovih dviju klasa (o potklasama ili međuklasama da i ne govorima), pa je i a priori klasno određen.
Tako će pojedinac prvenstveno gledati svoj posebni (klasni) i partikularni (pojedinačni) interes, a ne društveni, općeljudski.
To se odnosi i na pripadnike eksploatatorske klase, ali bogme i na pripadnike eksploatirane klase.
Za marksiste je politika kao "nadgradnja", upravo rezultat klasnih antagonizama. Odnosno, politika je ukupnost borbi klasa za upra-vljanje državom.
Naravno, marksisti misle na politiku kakva ona jest, na otuđenu politiku, a ne na politiku kakva treba da bude (ili kakva je već bila).
Onda s punim pravom i mogu zahtijevati "odumiranje politike" (čitaj: otuđene politike), usporedo s "odumiranjem države".
Kroz povijest su "politika" i "političko" mijenjali svoje značenje.
U staroj Grčkoj je politika značila javno djelovanje građana u polisu (bio je običaj u Periklovo "zlatno doba" da svaki građanin barem jedanput u godini dana vlada polisom), što se smatra prvim modelom neposredne demokracije, koja će se - naravno, kvalitativno drugačija - vratiti u samoupravnom društvu.
Ovdje se politika, barem u djelima filozofa, temelji na moralu. E, to se sad može protumačiti barem na dva načina: da se vođenje grada-države (polisa) temelji na pojedincu (moral pretpostavlja autonomno biće, koje je samo sebi "zakonodavac" i "sudac"), ili, da se vođenje grada-države temelji na pravilima ponašanja "etosa" (u prijevodu-zajednice, otud etika, običajne norme određene za-jednice), koje ustvari određuje vladajuća klasa.
Polis je tobože "zajednica slobodnih gra-đana". Ali, antičko društvo je, kao što znamo, klasno podijeljeno, i većina građana ipak nije slobodna. U tome i je veliki nedostatak polisa, jer manjina "slobodnih građana" vlada nad većinom "neslobodnih građana". A nismo baš sigurni koliko je to moralno?
Uzgred rečeno, u hrvatskom, a i ostalim slavenskim jezicima, građanin etimološki dolazi od korijena - grad, grč. polis, otud politika. Znači, građanin je po tome gra-đanin što radi za opće dobro grada (za-jednice, društva), a ne isključivo za svoje pojedinačno dobro.
Poslije će kod Hegela, građanin kao ci-toyen biti nasuprot gra-đaninu kao buržuju, građaninu koji nije uspio podići svoj par-tikularitet na razinu općosti. "Čovjek je po prirodi političko biće", značit će za Marxa: "čovjek je po prirodi građanin".
Nadalje, u starom Rimu se politika veže uz pravo i odnose institucija.
U srednjem vijeku politika (poput filozofije) postaje služavka teologije. Ono što je politički "ispravno" u skladu je s naukom crkve, a ono što je politički "neispravno" protivno je nauku crkve.
Kao što su antički filozofi raspravljali, treba li se politikom baviti većina naroda (demokracija), manjina izuzetnih (aristokracija), pojedinci (monarhija) itd., tako su srednjevjekovni filozofi raspravljali, treba li se politikom baviti svjetovna vlast ili crkvena, svećenici (Božji namjesnici na Zemlji).
U novom vijeku se, a naročito s renesansnim filozofom Machia-velliem, politika odvaja od morala, ovdje bi to mogli prevesti - od pojedinca kao temelja politike (ona kao otuđena i nije imala veze s moralom) i svodi isključivo na funkcioniranje institucija države (tada se i osamostalio pojam države) i na tehniku vladanja.
S rastom uloge države u 19. stoljeću, i politika se sve više svodi na državnu djelatnost (naglašavamo, ne-društvenu!).
No, bilo kako bilo, politika se i prije i poslije, kroz cijelu povijest (klasnu, dakako!) svodila uglavnom na borbu za vlast i tehniku vladanja.
Pa tako, vlast postaje sama sebi svrhom, a vladanje samo sebi cilj.
To je danas dovedeno do apsurda, da već politologija uz pomoć matematike, kao, eto, egzaktna znanost, donosi formule, kako što "bolje" osvojiti vlast i iskoristiti njezine resurse (tzv. public choice i sl.).
Recimo još nešto o politici u suvremenom svijetu.
Danas se parlamentarna demokracija nalazi u ozbiljnoj krizi. Mada svaki punoljetni građanin ima formalno pravo participirati u politici, birati i biti biran, to nije nikako dostatno i da bude "političko biće". Jer, ako je "političko biće" utoliko "političko" što može svake četvrte ili pete godine izaći na izbore i birati tobože "svoje" predstavnike, koji se uz to programski gotovo ne razlikuju, i koji se ionako ubrzo otuđe od njih i postanu tko zna čiji predstavnici, onda ono i nije "političko biće", već prije glasački stroj.
Kako nitko za ništa ne pita "običnog" čovjeka, onda i nije čudno što "političko biće" postaje "apolitično biće".
Od čovjeka se otuđila politika kao sila koja sada stoji iznad njega. To je još Henry Lefebvre primijetio: "Rukovodeće funkcije (zapo-vijedanje, organiziranje, administracija itd.) odvojile su se od kon-kretnih potreba, kojima su odgovarale, one su se učvrstile kao nešto posebno i prema tome izdigle izvan i iznad društva. One su postale političke funkcije."
A čim je politika otuđena od čovjeka, ona je time otuđena i od svog pojma. Ona je stoga "antipolitika".
O tome slovenski sociolog Tonči Kuzmanić kaže: "Mi obično mislimo da je Zapad vrlo političan. To je pogrešno. Zapad je političan utoliko ukoliko je antipolitičan, i to je ono što je njegova normalnost. Taj stav je povezan s nizom autora koje sam studirao. Politika na Zapadu, još tamo od Machiavellijeva Vla-dara, radikalno je instrumentalno ra-zumljena ne-politika, nekakva tehnologija ili sredstvo pomoću kojeg se vlada. Tu nema nekog izvornog razumijevanja politike, one koju su 'izmislili' Atenjani, tu ne možete naći politiku kao 'krhku' ljudsku djelatnost koja se prije svega vrti oko kategorija slobode i jednakosti. Politika na Zapadu - to je konstanta us-mjerena zapravo na to kako onemogućiti politiku, i to je ono što će sve više dolaziti do izražaja u antiglobalističkim borbama."
Otuđenoj politici odgovaraju političari (takozvani!) otuđeni od ostalog puka, zatvoreni u ekskluzivnu klasu, zadovoljni u svojoj ulozi neprikosnovenih moćnika.
Uz tu i takvu politiku dolaze i najniži ljudski poroci: častohleplje, licemjerje, ucjenjivanje, lopovluk, laganje, a bogme i zločini. Uostalom, nisu ljudi bez vraga nazvali politiku prostitutkom!
Tako je u politici, odnosno "antipolitici", prevladao tzv. makijave-lis-tički princip: važan je cilj, a ne sredstvo! Cilj je vlast, moć, privilegije, dakle posebno ili pojedinačno dobro, a sredstvo je nerijetko okrutno, prljavo, podlo, dakle - antiljudsko.
Što je, nakon svega rečenog, potrebno da čovjek najzad postane, ponovo, ali kvalitativno drugačije "političko biće"?
Odgovor se već naslućuje.
Politika se mora napokon vratiti svome pojmu, a čovjek politici. To će reći: opće dobro mora postati uvjet pojedinačnog dobra, a pojedinačno uvjet općeg.
Čovjek mora postati subjekt društvenog života, a ne objekt državnih moćnika. Mora se najzad zamijeniti "upravljanje ljudima" "upravljanjem stvarima".
Preduvjet toga je, dakako, socijalna revolucija, nakon koje bi slijedila-politička revolucija. (Pod ovim se ne misli na puko svrgavanje jedne vladajuće garniture i dolazak nove, već postajanje čovjeka političkim bićem).
Sasvim otvoreno: čovjek će postati "političko biće" tek u socija-lističkom, samoupravnom društvu! Društvu koje tek dolazi!

(u sljedećem broju: POLITIKA I EKONOMIJA)

O LJEVICI U HRVATSKOJ, A I O ONIMA KOJI JU PREŠUĆUJU

Ocjenjujući - prema analizi stajališta "najznačajnijih" stranaka - sadašnje političko stanje u Hrvatskoj, publicist Davor Butković i politolog Nenad Za-košek istiću da je Hrvatska narodna stranka sasvim lijevo, dok se Socijal-de-mo-kratska partija Hrvatske po-prilično primaknula "centru". Na krajnjoj su des-nici grupacije koje vode Miroslav Tuđman i Ivić Pašalić.
Butković i Zakošek ispostavili su da se politološki eksplicira načelo sup-sumcije, naime, po čemu HNS, koji nema osobitu ambiciju biti čak na krajnjoj ljevici, jest na toj poziciji i je li uopće SDP još uvijek lijevo upravljen? Nisu li, ipak, neki drugi oni koji zastupaju ideje ljevice? Zašto ih se, uostalom, za-bašuruje?
Moglo bi se pouzdano utvrditi da 1990. godine Hrvatska demokratska zajednica nije bila ništa drugo nego neki novi "socijalistički savez", to jest "sveukupna" društveno-politička organizacija, u kojoj se njihalo pred vjet-rovima tadašnjih evropskih političkih strujanja odmaknulo sasvim udesno. Njoj je sve lijevo bilo neprijateljsko i nastojala ga je ukinuti odnosno barem ozloglasiti čak vulgarnim žigosanjem. Koalicija narodnog spo-razuma (i HSLS u njoj kao dominanta) nije bila gotovo nikakva bitna politička konkurencija odnosno opozicija, štoviše, kores-pondirala je određenom segmentu (po op-segu veće) Hrvatske demokratske zajednice.
U tom se sklopu "reformirao" Savez komunista Hrvatske tako da se jedan njegov dio (onaj koji nije pristupi ni HDZ-u ni HSLS-u) pretvorio u "stranku demokratskih promjena", potom u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske (SDP). Ona se našla u limbu, jer je čak samu sebe, autoflagelantski, prinudila suprotstaviti se vlastitoj baštini, koju, uostalom, ničim drugim nije mogla nado-mjestiti. Izgubila je mnogo od svoje kredibilnosti postavljajući se uslu-žno prema vladajućima.
Preobražajem stanovitog odvjetka Socijalističkoga saveza nastala je Ak-cija socijaldemokrata Hrvatske (ASH), koja inzistira na određenim socijalnim zadacima (s obzirom na prava umi-rov-ljenika). U novije vrijeme nastoji se pri-družiti Porečkoj skupini, zapravo sadašnjoj vladajućoj koaliciji. Nije li to des-cendencija stranke koju sada vodi Zlatko Klarić.
Intenzivnije se ljevica počela rehabilitirati osnivanjem, u svibnju 1992. godine, Socijaldemokratske unije (SDU). Njezine su intencije uočljive u na-zorima njezina utemeljitelja, doktora eko-nomije, profesora Branka Horvata, odnosno u člancima suradnika koje je publicirao Vjesnik SDU. U početku se očekivao njezin uzlet, međutim, pomalo je posustala, pogotovo nakon što su neki članovi prešli u ASH.
Danas je na ljevici najsnažnija Socijalistička radnička partija (SRP) Hr-vatske. Nju je u listopadu 1997. utemeljio sveučilišni profesor Stipe Šuvar, inače urednik Hrvatske ljevice, koja, profilirajući, između ostaloga, idejnu osnovu SRP-a, promiče, od početka svojega izlaženja 1994. godine, autentične vrijednosti ljevice.
Uzimanjem u obzir podudarnosti Horvatovih gledišta i onoga što zastupa sada od SDU-a jači SRP (s kojim je SDU na prošlim, lokalnim, izborima bio u savezu), on je gotovo jedina politička organizacija hrvatske ljevice.
Zakošek i Butković trebali bi biti svjesni da zaobilaženjem te činjenice, bez obzira na idiosinkraziju prema njoj, krše osnovna znanstvena i publicistička načela: objektivnost i vjerodostojnost!
Ne bi se mogla prihvatiti isprika, kako SRP nije širokoga opsega i kako nije parlamentarna stranka, jer, uostalom, ako su Libra Joze Radoša, kao "di-sidencija" Budišinog HSLS-a, te Hrvatski blok Ivića Pašalića i Hrvatski iden-titet i prosperitet Miroslava Tuđmana, kao "disidencije" HDZ-a, osobito relevantne grupacije u hrvatskom političkom životu, po čemu bi Socijalistička radnička partija, kao nepatvorena ljevica, bila u Hrvatskoj minorna?
Zato SRP nadilazi formalizam političke demokracije, nastojeći da ona ne bude puka proklamacija odnosno demagoško oprav-davanje nečijih povlastica, nego da se, zapravo, ozbilji u svojim, inače pretenciozno ozloglašenim, so-cijalnim i ekonomskim, aspektima.
Odgovornost zastupnika prema onima čiji su eksponenti i mogućnost da svaki građanin, jamačno prema načelima (su-kladnost prava i dužnosti) koja nadilaze utilitarizam svakoga od njih, pretpostavka je socijalne demokracije koju promiče Soci-jalistička radnička partija Hrvatske.
Kako je rad osnovni uvjet čovjekove opstojnosti, pravo na rad je, dakle, osnovno ljudsko pravo, koje do bitnog izražaja dolazi u raspolaganju njegovom vrijednošću. Zbog toga SRP afirmira supstanciju demokracije, to jest povijesnu baštinu međunarodnoga radničkog pokreta: radničku (ekonomsku) demo-kraciju (samo-upravljanje).
Insistirajući pritom na prevladavanju klasnih odnosa, SRP se naj-do-sljed-nije zauzima za emancipaciju (hrvatskog) naroda u svijetu, u kojem je on, bez sumnje, neokolonijalistički objekt.
Legitimacija za to da Hrvati budu priznati u svijetu kao dostojan i dos-tojanstven narod, a ne kao sobne sluge, a što je, nažalost, očita aktualnost, jest nacionalna ravnopravnost i prin-cipijelnost u samoj Hrvatskoj.
To je moguće ako se nacionalnom fundamentalizmu, kao preziru vladajuće elite prema vlastitim narodom, u podržavljenju vrijednosti njegova rada i nje-zinoj rasprodaji pripuzničkim ulagivanjem stranim patronima, suprotstave rad i kreativnost svakoga čovjeka kao njegova bitna određenja.
Logički je konzistentno to što SRP afirmira (reafirmira) antifašistički pokret, nalazeći u njemu inspiraciju za svoju političku upravljenost, i to što se gotovo jedini protivi "plebiscitarnoj" opredijeljenosti da se Hrvatska uključi u NATO, smatrajući da bi ona trebala biti izvan te militarističke korporacije, odnosno s onu stranu iskušenja da se bude imanentan agresora na nekoga (Hrvati kao najamna vojna služinčad i Hrvatska kao odgovarajuća baza). Ničija posebna zaštita Hrvatskoj nije potrebna, jer je povijest pokazala da nitko nije sam po sebi ni prijatelj ni neprijatelj. Uostalom, ako bi Hrvatska, kao članica NATO saveza, opravdala ili morala opravdati njegov imperijalistički pohod na Irak i suglasiti se s bombardiranjem Bagdada, bi li onda više ona imala ikakvo moralno pravo osuđivati napadače na Vukovar?!
Kada se zbog "nedostatka" cirkulirajućeg kapitala oduzima - stečajevima - radnicima njihov opredmećeni rad, ali i predujmljeni, smanjivanjem (u in-teresu radnika?!) radničkih prava, hrvatsko društvo strmoglavljuje u bezdan, ljevicu, kao mjerodavnu povijesnopolitičku snagu mogućeg zaokreta u povoljni pravac, mediji prešućuju.
I SRP u ovo doba potenciranog značenja religije i crkve, a okupljajući i vjernike i nevjernike, ima svoj stav: ekumenistička interkonfesionalnost i latinskoamerička teologija revolucije (kršćanski socijalizam).
Neki i u svijetu svojim djelom, među mnogim prominentnim članovima Savjeta SRP-a potvrđeni pojedinci rječito svjedoče o nezaobilaznosti spo-menute političke orijentacije i organizacije.
Filozof Milan Kangrga neprijeporan je autoritet za os temeljnog europskog mišljenja: odnos između klasičnog njemačkog idealizma i marksizma.
Sociološki interesi filozofa Ivana Kuvačića govore o tome kakvu društvenu teoriju i metodu SRP favorizira u analizi i usmjerenju hrvatskoga društva.
Blizak je SRP-u ugledni ekonomist Branko Horvat. Potreba da radnici na osnovi samoupravljanja odnosno pomoću radničkih savjeta (i izabranog ruko-voditeljstva) preuzmu u svoje ruke vlastita poduzeća nameće se kao naj-pri-hvatljivije rješenje postojećih gospodarskih problema.
Književnik i sveučilišni profesor Predrag Matvejević jamči zahtjev da je politika opravdana samo ako se zasniva na kulturi (čovječnosti čovjeka), od-nosno da kultura zadobiva vlastitu plauzibilnost u zbiljnosti svakodnevnoga života.
Ima se na koga i na što osloniti hrvatska ljevica koju zastupa Socijalistička radnička partija Hrvatske.
Vrijeme je da i novinari i politolozi poput Butkovića i Zakošeka ne pre-šućuju što je u Hrvatskoj doista ljevica i po čemu to jest.
Vinko Grgurev, profesor filozofije i opće lingvistike;
član Savjeta Socijalističke radničke partije Hrvatske