Zivotu
Duboka noc uspavljuje iluziju
i budi usnuli istine glas!
Osinut sam spoznajom da prolazim,
nestajem kao stope u pjescanoj oluji,
sve je tako vjecno u meni,
a sve vjecno zivi u prolaznosti.
I zato, pozeljeh nestanak konacan,
oslobodenje vjecnog od prolaznog,
zar da trajno pokorim prolaznom,
zar da sluga upravlja gospodarem!?
I zato, viknucu: Dosta!
I neka mi glas otpora cuju
svi strazari surovog zivota:
Ja hocu da prekoracim ovaj zivot,
sagradim most do obale vjecnosti,
neka se sruse bedemi stvarnosti
i izbrisu svi zakoni neminovnosti,
i svaka prolaznost nek' se zamrzne
i postane santa na moru beskraja.
Ja viknucu zivotu: Dosta je!
O ti, prestegnuta omco oko vrata,
krvnice svega onog sto je sretno,
kostrijetna odoro duse i srca!
Dosta je, zivote!
Zar ne vidis moje uzarene zelje
i ceznjive snove ustremljene ka vjecnosti,
-oni su moje oruzje i stit
i moja hrabrost i vojska moja!
Zivote surovi,
gubi�s me kao vatra dim,
vidis li ove uzdrhtale ruke,
krvave oci, otezane izdisaje,
ustreptale otkucaje srca -
- sve su manje tvoji, zivote,
sve vise smrti pripadaju, zivote!
Vjecnost me mami, beskraj me vuce,
i lanci njihovi su jaci od tvojih, zivote!
Predaj se, zivote lazljivi,
vrijeme je saveznik moj,
i prizivajuce nebo i zemljani prah,
i olujni vjetar i suncev dah -
- svi oni slute tvoj poraz, zivote!
Pogledaj zivote nemilosrdni,
u ovim ocima sija nestanak
i u borama mi je ispisana mapa smrti,
u jagodicama prorocanstvo tvoga kraja
i pecat sudbine stavljen mi je na potiljak.
Ostavicu te, zivote prestegnuti,
a vec sam krenuo putem smrti,
i svaki tren jedan je korak
dalje od tebe, blizi smrti,
i ostavljam te zivote, srca sretnog
jer nista trajno ponudio mi nisi
i zato, ostavljam ti pepeo svog zivota,
bezvrijedan je kao kaplja tvje prolaznosti,
a dusu svoju ustremicu ka nebu
i usidriti je u beskrajnom moru vjecnosti!
