Tren tvoje odsutnosti
Ti, tako snena na krilu mi lezis,
kao da si putnik za carstva bezvremena,
prelamas se u ocima kao jutarnja svjetlost
kada po bistroj vodi jezera popada.
U tom trenu odsutnosti od svega
usne su ti jos pospane,
a na licu ti smiraj bdije
dok oko nas jos uvijek teska noc lezi.
Volio bih ti zaspati na usnama
da cujes kako moje srce sanja
da razorim na njima zudnje neugasle
i pretopim ih u tren ljubavnoga cina.
Gledam te dok tako snena na krilu mi lezis
ne sluteci samoce na mome licu,
ne vidivsi spore sjenke vremena u ocima,
ne znajuci da ispijam otrove ljubavi
i ubijam glas svoj kako bi
nijemo pao mrtav na tebe tako snenu.
I ubijam pogled svoje ustremljeni
ka tvome tijelu na krilu mome polozenom,
prosipam bezbojnu krv daha po tvome licu,
rastapam zudnje i ceznje, i ljubavi mrtve
pretapam u sarkofag svoje duse
i spustam ga u zjene tvoje crne.
Pokopavam teske sjenke cemera u suzama
dok vec ranjeni glas na tijelo ti pada.
U njemu podici ces piramide mome srcu
koje se u trenu tvoje odsutnosti od svega
baca put beskraja ociju bez dna,
i kada glas i pogled moj umru
i ubijeni padnu na tvoje tijelo
koje jos uvijek sneno na krilu mi lezi,
tad' postaces tamnica zudnje i sna
osudjenih da u zudnji sniju zjene tvoje crne
od kojih moja ustreptala ceznja ne bjezi.
Ti, dok tako snena na krilu mi lezis
sasvim daleka i odsutna od svega,
poljupcima uspavana odsutnost jos vecu poradjas
i bezbriznost sijes po teskoj noci sto nas opkoljava,
i sve sad otrovano je bezbriznoscu tvojom:
moj vec ubijeni pogled i glas presahli,
ruke sto padaju po tebi kao proljetne kise,
usne uspavane, - rijekom slasti otrovane,
zapetljani dah u kosi i misli obezglavljenje;
sve je tako bezbrizno nocas i daleko od svega,
pa i ova pjesma iz snenosti tvoje ukradena,
kao i ti, dok tako snena na krilu mi lezis.
