Dalekoj zeni ...
Dopusti mi, daleka zeno, da u besanoj noci
ispod kapka zjena svojih ucrtam tvoj lik
i da kada sklopim oci zazivi tvoj smijeh,
u svoj vrelini usana pod kapcima otope se suze
sa zebnjom, sa strepnjom, sa bolom iz kojega izvirem
nestanu u prozirnim vjetrima jadi zbog kojih nisi moja.
Dopusti mi, da ti u smijehu smjestim svoju radost
i da ti glasu kojega moje usi jos upile u sebe nisu
dam oblik vatrene munje na uznemirenom nebu.
Daleka zeno, htio bih ti sapatom slaviti ime
kada ti sa usana vrisne rijec ljubavi u daljine
i nacinim tvoje usne hramom svoje ljubavi,
uznemirenim, prokislim, drhtavim pogledom na nebu
podignem ti spomenik na nebu od vjetra i zraki sunca,
jer, daleka zeno, tu je boja tvoga glasa
i ja vidim ti rijeci u svim naborima plavetnoga neba -
i tu je boja tvoje kose i tu je muzika tvoga smijeha
i ja vidim te ocima neba, daleka zeno, iza ovoga brijega,
iza onoga brda i ove planine rodnoga mjesta moga,
i ja pijem ti oci u zelenoj rijeci moga gnijezda,
gasim zedj, i palim je da bi iznova je gasio ocima tvojim
koje teku podno, tu negdje, ispod prozora moga.
I doticem te vidom kada sklopim oci umorne od traganja,
a ti, okreces glavu kao da se oko tebe dogadja cudo,
a cudo je, daleka zeno, da si mi toliko blizu,
jer, ima te u mojoj nadi, u mojoj zelji, u mome snu,
imam te na siromasnim usnama i neokaljanim rukama,
i evo te u mome zivotu, i evo te u mojoj smrti,
i tu si podno mezara i na tabutu tijela moga
pod kipom moga praha i zvuku zadnjeg daha,
moj si cvijet na mezaru i crnina tuge na ramenu,
i evo, ti vec poziras mi u najdrazim pjesmama
i vec ucrtavas svoj lik u profil mog zivota,
pa doista, zar ne vidis da samo prostor od tebe me razdvaja,
a sve ostalo, bas sve daleka zeno, za tebe me spaja!
