Stranac
Ponekad, u nocima kao sto je ova
satkanih od mekane tisine tamnih boja
cujem i vidim sve ono �to ona ozivi.
Zlosutna noc - budilnik jada i ocaja
salje u mene vojnike straha
da opsjednu gomile mojih iluzija,
skinu prasinu sa teskih sjenki vremena,
oslobode samoobmanom uhvacene istine...
Stojim pred sobom kao pred strancem,
zacudeno gledam u sve ono sto nosim,
uplasen sam pred tajnama obamrlog srca.
Nocas sam utopljenik prostranstva
vlastite duse, duse koja sebe kori
jer nije znala kakve teske sjenke nosi,
bezbroj nedostiznih snova, izumrlih nada...
Nocas ce u obamrlom srcu da ozive
neizrecene zelje udavljene u tihoj ceznji
i sve one teske sjenke iz magle nestajanja.
Stojim, zacudeno gledam u sebe kao u stranca,
sa strepnjom ocekujem korake neotkrivenog,
mozda nocas ozive sve izgubljene ljubavi
i izdignu se ponovo mostovi osjecanja.
Strepim s drhtajem pred koracima nepoznatog,
zar sam nocas najveci sebi stranac,
zar sam nocas sebi najveca tajna
pred kojom svaka moja hrabrost poklekne!?
I ova dusa moja groblje je ponosa
i svega onog nepreboljenog, neostvarenog,
i ova dusa je porodiliste moga srama,
u njoj nocas gasnu iskre moje ljudskosti,
radaju se i nicu paklovi neizvijesnosti.
Stojim pred sobom, pred vlastitim strancem,
pred nepoznatom tajnom, neprohodnom stazom,
zacudeno gledam u sve ono sto nosim,
potmulim glasom nadvikujem vlastiti glas,
drhtavom rukom utiskujem neizvijesnost u slova
ocekujuci zoru da ubije stranca u meni.
