Zed za tobom
U skoljci tvoga uha
zadrijemaju moje rijeci ceznje,
kao putnici bez povratka bivaju,
nikada ne stizu na svoje hodocasce.
I vjecito si u bijegu od mojih zelja,
nedostizna si kao beskrajna daljina
i sto vise bjezis, zelje hitam jace
kao hitru strijelu sto dalek cilj gada.
Rijeci izgovorene ti postaju plamne,
poprimaju boju vatre i zara,
i kada dopru do moga uha
obgrle me sna�ni vjetrovi uma,
osinu moju suzdrzanost od pozude
ruseci zidove srama i ponosa.
U ocima cuvas putokaze zalutalih snova
i moji suzama prokisli pogledi
traze u dubinama tvojih zjenica
pristaniste svojih oronulih zelja.
I kao da sam cvrsto vezan
nevidljivim nitima za tvoje pokrete
voden sam svakom tvojom kretnjom
i svakim pokretom hitas kamenje pomame
radajuci uzarene zelje sto moraju ugasnuti
ostavljajuci pepeo svoj opaljenoj dusi
i dim njihov se samo izvitoperi
u bijelim pramenovima do tvoje kose.
Postala si zed koja se vecom zedu gasi,
daljina koja se samo bijegom sustize.
Suzdrzanost jos mi veze pozudu lancima
dok ona hrzajuci u valovima kida niti,
i kako utoliti tu zed, ako ne zedu,
dostici tu dalekost, ako ne bijegom.
