Prijatelju
(Ohran Miralemu)
Onome, koji bol mi gasi,
utisava vapaj glasom potpore,
smiruje podivljale vjetrove duse,
razbija samocu pogledom pokore...
Onome, koji u mrkim nocima
nudi svjetlost svoje duse,
i oslonac pri padu zivota
kad se sve nade poruse.
Onome, koji krv bi ponudio
kad bih ja svojom zemlju natopio,
i srce svoje od drugih bi otrgnuo
kad bih ja svoje u lutanjima izgubio.
Onome, koji bi rukom posegnuo
za vatrom kad bih u nju propao
i koji bi svoje tijelo stitom ucinio
pred srtijelom koju ne bih prezivio.
Njemu, koji znaci vise od ovih slova
i svakog stiha pjesme najljepse,
njemu, necu pisat' pjesme zahvale,
jer zahvalnost se rijecima ne pise!
