Ja nisam ovako zamisljao...
Ja nisam ovako zamisljao ovaj samotni zivot!
Roden, odrastam, zivim, starim i umirem sam!
Sve je samo: - moja sjenka: -sama
prati usamljeno tijelo: - samo koracima samotnim
koraca med' samocama sto samotnim ulicama hode.
Moji snovi:- usamljeni kao tvoja ceznja,
kao tvoje presahlo srce iz cijeg se vrela
ne poji ljubavlju ova moja usamljena dusa.
Usamljeno nebo: - okiceno samotnim zvijezdama
grohotno se ceri nad mojom samocom.
Samotni oblaci: - usamljenim olujama protjerani
iz samotnih daljina hitaju da skriju
od ociju mojih svu samocu ovoga neba.
Mozda donesu milione usamljenih kapljica kise
i spoje samoce svoje sa samocom suza mojih
rodenih u prokislom pogledu sto na nebu samoce zbraja.
Ja nisam ovako zamisljao ove nanizane
i vjecnoscu spojene trenutke zivota samotnoga!
Nocas si sama, kao ja, i kao sve, kao nista i nigdje.
Usamljene ti suze klize niz obraze kvaseci usne
koje su, eto, kao i sve i nigdje, i kao ja, sasvim same.
Usamljeno ti srce bije zarom usamljenim:
Cujem te samotne urlike sto prizivaju moju samocu:
"Dodi samoco, da se spojimo u dvije samoce,
da zajedno usamljeno disemo, zivimo, volimo...,
zajedno zbrajamo samoce na njihovom domu nebeskome,
slusamo kako usamljenje cvjetaju lipe i orasi zriju,
teku podzemne rijeke i da osluhnemo kako
nekih proslih samoca kosti truhnu.
Dodi, da ispisemo autobiografije usamljenih zivota,
da zajedno usamljeni mrijemo, kosti, krv i meso svoje
ovom od umrlih samoca crnom tlu podarimo,
tijelima obroke usamljenim crvima nacinimo,
i svoju samocu, na poslijetku svega, nistavilu ostavimo."
Ja nisam ovako zamisljao kraj ovog samotnog zivota!
