daltoni

fdkfdjhgkdjfkhgdjghk

Pocetak kao i svi pocetci je vezan za imitiranje i oponasanje nasih muzickih uzora iz tog vremena krajem 60-tih i pocetkom 70-tih godina proslog vijeka, naravno. Tinejdzerski snovi kako postati popularan prvo lokalno u Sutjesci (a onda mozda i dalje � ko zna), poceli su se ostvarivati, mada mi nismo toga ni bili svjesni samim tim sto smo se poceli druziti nas trojica: Bozo (Dodik), Pavo (Pavlovic) i ja � Began (Plasto). Bilo je tu, kako Marko rece, raznih nadimaka, ali ih nismo puno koristili nas trojica (osim u �ali). Tako je Pavo bio Caka (prvo �a� kratko) ili Naka, Bozo je bio Boco ili Cobo, a ja sam bio Gobe ili Ganbe.
Pavo i Bozo su se muzikom poceli baviti malo prije nego ja, tako da� su vec svirali u prvim Sutjeskim grupama Vis Kalemi� od koje su opet nastali Vis Strendzersi. (Vis bi znacilo vokalno instrumentalni sastav - i to se u to vrijeme puno koristilo a davalo je imenu neku posebnu vaznost).
Kroz te dvije grupe je proslo dosta muzicara od kojih su tu bili (pored Pave i Boze): omiljeni nastavnik muzike Branko Tomic, ucitelj Bozo Janjic, Bujan Ivanovic, Anto Azdajic (Debeli) Rastislav Guberac - Ico, Marinko Tomic, Marinko Sain, Mirsad Heganovic i jos poneki, neka se ne naljute ako nemogu da se sjetim svih. Nastavnik Branko je vecinu svega "gurao". Njegova posebna uloga je u uvjezbavanju skolskog orkestra, Sutjeskih tamburica, orkestra koji je uvijek bio najbolji na takmicenjima.
Pavo je fino svirao harmoniku ali je u Strendzersima svirao bubnjeve, dok je Bozo uvijek bio Sutjeski guitar Idol. Zbog toga su sve cure bile zaljubljene u njega.
Ja sam se muzikom i bubnjevima poceo baviti negdje 1970. godine, a uz veliku pomoc mog prijetelja I?e (Rastislav Guberac) koji je u to vrijeme zivio u Sutjesci. On je primijetio moju sklonost i talent za bubnjeve, pokazao prve ritmove i dao dosta lekcija. Ipak to nije bilo dovoljno da netko postane bubnjar, nego zahtijeva dosta sati odricanja i vjezbanja, dok se ostala omladina tog vremena zabavlja na druge nacine. Tako sam postao bubnjar iako je moja prva ljubav bila - gitara, koju medjutim, nisam imao srece dobiti kad sam je najvise zelio. Bila mi je nudjena harmonika koju opet ja nisam zelio.
I?o je u to vrijeme svirao bubnjeve u po mnogo cemu najpoznatijoj Sutjeskoj muzickoj grupi Soul's, gdje su pored njega bili: na klavijaturama nas najpoznatiji� Sutjescanin nas Ivica Saric te popularni gitarista i pjevac iz Travnika Djaja (Nebojsa Adjajip). Jedno vrijeme, (mislim do preseljenja u Australiju), sa njima je bio i talentirani gitarista i pjevac Anto Sola iz Pavlovica.
O ovim grupama prethodnicama Daltona kao i Sutjeskim tamburicama ce se vjerojatno vise pisati nekom drugom prilikom, ali bi zaista trebalo jer su sve one na neki nacin imale medjusobnu vezu.
U danima nasih pocetaka kad sam se nekako cesce poceo druziti za Bozom ja sam na kucnim probama nas dvojice poceo lupati po kartonskim kutijama (moralo se po necemu...), sto se "publici" tj. uglavnom njegovoj mami, (a i nama) pocelo svidjati. Dok smo vjezbali kod Pave pokusavali smo njegov veliki stari radio "Lampas - naravno" koristiti kao pojacalo. Nije se bas glasno culo a i krcalo je. Medjutim ipak nesto ozbiljnije se pocelo desavati sada davne 1972. po mom dolasku iz vojske. Na tavanu naseg starog Sutjeskog Doma smo pronasli tko zna koliko stare-prastare crvene bubnjeve, na koje sam ja zategao neke improvizovane plastike (ostali su me zezali da su to jamske "Luknje" - sto ustvari i jesu bile, samo su se "nekim cudom" tu nasle...;-)). Nisu se prave plastike u to vrijeme mogle jednostavno nabaviti, a ako se moglo negdje i naci� bilo je i vrlo skupo.
Od I?e sam dobio jednu staru napuklu cinjelu. Pronasao sam slomljenu bas-bubanj papucu koju sam uspio popraviti, napravio "pravu" bubnjarsku stolicu i vec se moglo poceti nekako vjezbati. Nekako u to vrijeme i Bozo je morao u vojsku a nedugo zatim i� Pavo, tako da smo morali malo cekati da se ponovo skupimo. Za svo to vrijeme smo se dopisivali (sto je u to vrijeme bila jedina veza izmedju prijatelja), i sanjali nase muzicke snove.
To su istovremeno bile i godine kada su popularni Soul's-i� sve cesce svirali na strani (Sarajevo, Kakanj, more i td.), pa je Sutjeska cesto ostajala uskracena za plesne veceri i ostale zabave. Tako se nekako i stvorio prazan prostor koji smo mi (nakon sto smo se okupili) jedva docekali. Prvu igranku smo, sjecam se, odsvirali 1973. na prilicno primitivnim instrumentima. Interes nije bio narocito veliki, jer doci na binu iza vec dobro uvjezbanih Soul's-a nije bilo lako. Medjutim morali smo probiti jednom led i krenuti. To je bila i jedina moja igranka odsvirana na tim starim crvenim bubnjevima. Krajem te godine sam kupio i ja svoje prve potpuno nove prave Trowa bubnjeve. Nije bila neka marka ali za mene je to bilo kao "Ludwig".
Nase KUD "Stjepan Kovacevic" (Kulturno-umjetnicko drustvo) je imalo svoj 120W "FBT" razglas, tri "Melodija" gitare i VOX - Jaguar orgulje. Stare crvene bubnjeve smo opet vratili na tavan jer za ono sto je nama trebalo bili su tesko upotrebljivi. Pojma nemam kako i gdje su zavrsili, ali danas bi bili skup eksponat. Vjezbali smo u maloj prostoriji od nas zvanoj "kancelarija", na spratu doma skoro svaki dan. Imali smo nevjerojatan elan kakav samo dvadesetogodisnjaci mogu imati.
Sjecam se da smo jednog suncanog popodneva sjedili na terasi Motela i uz pivo razmisljali o imenu grupe. Sa nama trojicom bio je tada i Anto Radic kojeg smo zvali Cica (sa Krupnika). Cica je u jednom momentu spomenuo bracu Dalton (junake nasih omiljenih crtanih romana), koje smo svi znali. Prijedlog nam se ucinio izuzetno dobar i odlucili smo (uz nazdravljanje) da se grupa nazove "Dalton", (ne - Daltoni - kako su nas mnogi zvali, nego "Dalton"). Tako je malo poznato da je ustvari nas kum Cica sa Krupnika.


                                                                                                                                    Autor : Began P.
                                                                                                                         Nastavak price > Klikni ovdje