dalton3

fdkfdjhgkdjfkhgdjghk

Ilija Jozanovic "Dalton Maskenbal" '75.

Prvi put nas je na Pogar, po ledenoj kisi, vozio� nas povremeni vozac Juro Pavlovic iz Bjelavica. Sve je bilo u redu dok nismo krenuli od Breze dolinom Stavnje gdje smo na jednoj lijevoj krivini, kad je Juro testirao �je li poledica ili nije�, poslije ledenog plesanja bili krenuli ravno u ledenu rijeku. Srecom, zaustavili smo se na samoj ivici zida rijeke.
Drugi put smo se po velikom snijegu zaglavili na sred ceste nadomak samog Pogara. Sredina ceste je bila malo izdignuta, sva u ledu pa se Juro podom naseg �Moskvica� nekako �nasukao� i tockovi su nam ostali u zraku. Neki momci koji su takodje krenuli na igranku, su nas stigli sa svojim, zamislite: "Ficom" i pomogli nam da se ponovo �docepamo� tla pod tockovima. Malo smo kasnili, ali ipak stigli.
Juro je bio covjek koji je kao i mi volio salu, pa se Moskvic obicno orio od nasih sala i smijeha.
Kad bi se ujutro vracali sa "svirke" nekako je u to vrijeme pocinjala tadasnja radio emisija "Selo veselo", i obicno je bilo na pocetku prilicno brzo kolo, koje smo uvijek culi kroz drijemanje. Pavo je jednom rekao Juri da zaustavi auto, sto je ovaj i ucinio, a tek onda upitao zasto. Pavo rece: da poigramo "jedno" oko auta, sto je naravno bila sala, jer kome je bilo do igranja kola poslije "prosvirane" noci, a posebno na �autoputu� ali eto, salilo se u svakoj prilici.
Treci put kad nas je vozio Franjo Susnja (Bijeli) iz Poljana na povratku sa Pogari ujutro (ponekad smo svi umorni drijemali za vrijeme voznje nazad), dok smo se vozili "autoputem" na jednom pravcu ja slucajno proskiljim na jedno oko, kad vidim do mene i Franjo (vozac) "vozi" zmireci. Sreca da je bio pravac i da je vjerojatno zazmirio na par momenata, pa smo opet sretno prosli. On se poslije vadio da je gledao "iznutra". Inace na Pogari mi se desilo da i ja "zazmirim" svirajuci kolo za laku noc (ili bolje receno za dobro jutro). Kolo je obicno trajalo po pola sata pa i duze, (morali smo publiku nekako rastjeravati ; ), sto je dosta monotono za bubnjare, ali sam uspio da ostanem na stolici i u ritmu (niko nije nista primijetio). Te igranke su zaista bile iscrpljujuce, i nije nam bilo jasno kako je vecina posjetilaca izdrzavala odigrati svako odsvirano kolo.
Desilo se jedanput da je Bozu boljelo grlo isto tako pred svirku na Pogari. Obicno je on pjevao prvi,� ja drugi glas dok je Pavo "tercirao" povremeno i po potrebi.
Posto je Bozo skoro sve bolesti lijecio�ladnom pivom� tako i ovaj put kaze on "sad cu ja to srediti". Kako je popio ledeno pivo tako vise nije ni progovorio te veceri. "Zavez'o skroz" sto bi nas narod rekao. Tako da sam ja "sav sretan"� morao preuzeti prvi vokal i kako-tako pjevati sve pjesme, dok je Pavo morao "tercirati". Uglavnom, sto je najvaznije nekako smo pregurali noc, a ujutro smo sva trojica jedva mogli govoriti neko iz ovog a neko iz �onog� razloga. I kod nas je bilo "show must go on", kao sto kazu "ovi" sa zapada.
Jedan od "ludih" dozivljaja je bio kad smo na Slapnici svirali polaganje kamena temeljca za novu skolu. Sviralo se citav dan. Bilo je tu "raznjeva" i raznog ica i pica, ali "odgovorni"nikako da pozovu muziku da nesto prezalogaji. Dok smo mi tako gladni cekali sa strane, Pavo je ugledao neciju "lijehu" mladog luka te se nas cetvorica (bio je tada i Ilija sa nama), onako gladni najedemo luka. Poslije su se nekako sjetili da nas pozovu da jedemo. Mislim da znate zasto su svi poslije bili na pristojnom odstojanju od nas...luk - naravno. Medjutim dok smo svirali na improviziranoj bini, kad smo na insistiranje nekolicine, pokusali da odsviramo nesto u rock ritmu (mislim Bijelo Dugme), izadje covjek na binu sa sjekirom na ramenu. Mi se prepali da nije zbog luka, kad ono �ljudina� nas pita hocemo li prestati "to" i svirati narodne. Mi smo tada "vrlo rado" pristali da prekinemo nas rock�n�roll i nastavimo sa narodnim kolima. Nismo nimalo sumnjali da bi on tu sjekiru upotrijebio za cijepanje nasih instrumenata da nismo "pristali". Tada smo ljuti odlucili da ih kaznimo sviranjem kola vise od sat vremena. Ipak je nekoliko �igraca�, �u znoju lica svog� ostalo u kolu do kraja.
Jos jedan posebno interesantan dozivljaj mi je ostao u sjecanju.
Odlucili smo bili da pokusamo nase �probijanje na strani� te smo angazovali potencijalnog managera. To je bio vrlo sposobni Slavko (Rados) iz Catica koji je tada radio kao trgovac u Sutjesci. U razgovoru s njim napomenuo je da ima neke �veze� na Kiseljackom kraju . Jedno popodne sjedemo nas trojica sa Slavkom u njegovog �Pezejca�, ali na putu od Kiseljaka prema Kresevu Slavko je u jednu lijevu krivinu uletio malo brze, nije mogao �smotati� i mi �sletimo� niz, mozda, koji metar visoku obalu, u livadu. Nista opasno, ali Slavkovo auto je naislo na� komad zeljeza koji je virio iz zemlje i ostetio karter motora. Tako, ne samo da� nismo stigli do Kreseva da �pogodimo� svirku, nego smo jos imali i nezaboravnu noc. Naime morali smo traziti prijevoz za Sutjesku. Vec je bila noc, nigdje taxi-ja, niko nije imao �mobitel� tada. Uspjeli smo u jednoj kafani napokon naci prijevoz do Zimce ili Mostra, ali je ispalo da ce i ta voznja biti dozivljaj za sebe. Prvo tip koji nas je obecao povesti nije htio da ide odmah jer je �malo� dosao u kafanu na muziku. Svirala je neka narodna muzika i mi smo �htjeli ne htjeli�, morali cekati. Kad je nas novi "vozac" konacno odlucio da krene bilo je vec daleko iza ponoci. Sudeci po njegovom hodu nije izgledalo da je bas trijezan, i da ce biti greska krenuti sa njim, medjutim ipak smo se usudili. Kad smo poceli ulaziti u auto, (zastava 101) ispostavilo se da nas ima 6 + vozac. Nekako smo ipak uspjeli da se �utrpamo� svi. Ispostavice se da �vozac� nije ni znao koliko osoba stvarno vozi.
Krenuli smo od Kiseljaka prema Visokom i dalje. Nikada necemo saznati da li nas je �vozac� htio isprepadati namjerno ili nenamjerno, ali njegovo saranje lijevo-desno po putu, zatim vozeci samom ivicom puta tzv. bankinom, prema strmoj obali rijeke Fojnice, te skripanje guma u krivinama u koje je ulazio brze nego normalno, itekako je uspio. Na ulazu u Visoko zaustavi nas milicioner kome je na prvi pogled bilo sve jasno, te zatrazi od vozaca da plati kaznu zbog �prekomjernog broja� putnika. Vozac je nevjerujuci, zaplicuci jezikom insistirao da nas prebroji, sto je milicioner glasno i ucinio. Mi smo tada brzoskupili novac za kaznu i put je nekako nastavljen.
Kad smo konacno stigli u Mostre, a vozac je odbio da nas vozi dalje, vec je bilo 3 ili 4 ujutro, nigdje nikoga, te odlucimo da dalje pjesacimo. Znam da smo nekako �nikakvi� stigli do Haljinica, gdje smo �ipak� odlucili da sacekamo prvi autobus za Sutjesku.


                                                                                                                                      Autor : Began P.
                                                                                                                                      >> Nastavak