dalton7

fdkfdjhgkdjfkhgdjghk

fdkfdjhgkdjfkhgdjghk

    Dogovoreno je da se i sutra ranije popodne nadjemo i ponovimo sve jos jednom, ali do toga nije doslo, malo smo zakasnili, a Ilija se nije pojavio uopste. Odlucili smo da malo sacekamo, ali je onda vec trebalo poceti sa prebacivanjem instrumenata na binu i proba je propala. Tako smo se morali osloniti na tu jedinu jucerasnju probu koju smo imali. Steta je sto bas tu probu nismo snimali jer su nam sve pjesme zvucale bolje tada nego na nastupu navece Ali sta je - tu je, odlucili smo nastupiti samo sa tim sto smo probali. Mislim ipak da je puno vaznije bilo ono sto je u nama ostalo od prije 25-30 godina a to je onaj duh nase grupe, nas "schmeck", nas "image". To je bilo ono sto je sudeci po reakcijama publika ocekivala.
Poslije organizovanog programa odrzanog tog dana i predvece (fudbalski susreti, trka bicikla, folklor i tamburice), krenuli su mladi talenti - Stigmate. Dok su oni svirali Pavo nas je pozvao da odemo do njegovog auta kako bi se presvukli odnosno obukli specijalne majice koje je on napravio posebno za ovu priliku. Na njima je pored karikatura koje su slikovito prikazivale sta ko od nas svira, bilo ispisano i po dva slova imena nase grupe. Ako se pogledaju stare slike moze se vidjeti da smo takva slova na prslucima imali nas trojica na sebi prije 30-tak godina, na doceku jedne od nasih ludih Novih Godina. Bozo je imao "DA", ja sam imao "LT" dok je Pavo imao "ON", sto je sve skupa cinilo DALTON. Upravo kad smo se presvukli Stigmate su imali pauzu.
Slika koja slijedi ce vjecno ostati u nasim sjecanjima a vjerujem i u sjecanjima mnogobrojnih posjetilaca: Mi dolazimo sokakom iz pravca Zlatkove kavane, sve oci su uprte u nas i cujem tihe glasove "Evo ih...", "Daltoni dolaze..." i sl. kao da smo nesto nestvarno. Potom slijedi skandiranje Daltoni - Daltoni... zatim skandiranje nasih imena. Takav docek i pored svih onih verbalnih recenih nam i pisanih rijeci podrske i zelje da nas vidite, bi mogle samo pozeljeti i mnogo poznatije grupe od nas. Bili smo kao u snu presretni, nevjerujuci da se to upravo nama desava. Kada sada razmisljam o svemu, koliko god smo zadovoljstva mi donijeli nasim pojavljivanjem vama, najmanje toliko srece ste pruzili i vi svi nama. To je trebalo reci i nikada se nesmije i nece zaboraviti. Onda je pocelo poziranje i slikanje koje nam se oteglo u nedogled - toliko smo jedva cekali da se popnemo na binu. Kad se to konacno desilo, kad smo se nasli na bini, osjecaj se neda opisati. Gledati vecinu poznatih (usljed godina) malo promijenjenih lica kako nam dobacuju kao i nekada i uzvikuju nasa imena i ime grupe, to je bila nasa najveca nagrada prije i nego sto smo poceli svirati. Bili smo napravili program koje pjesme da sviramo, ali ga kao ni prije toliko godina nismo ispostovali.
Zauzeli smo svoja mjesta i onda je nesto trebalo reci. Nismo bili spremili nikakav pozdravni govor a mozda smo trebali. Bozo i Pavo su me, kao i prije u slicnim prilikama, "zamolili" da ja ispred grupe nesto kazem, tj. pozdravim posjetioce. Sve je islo uhodanim tokom kao i prije mnogo godina. Poceo sam govoriti, glas mi je od uzbudjenja malo drhtao,ali uspio sam nekako izmucati kratku pozdravnu rijec. Nikada prije nas nije snimalo toliko video i foto kamera i nije nikakvo cudo da smo se osjecali malo nesigurno i imali prijatnu tremu. Nije potrebno ponoviti da je vremenska distanca od zadnjeg nastupa bila ogromna.
Krenuli smo "malo stidljivo" sa nasim tj. "Bozinim kolom" (koje je on, usput, odlucio nazvati "Drmoguz"). Bila je to rijec koju neki od posjetilaca nisu odobravali, ali Bozo je ipak tako odlucio. To prvo kolo nije zvucalo bas najbolje, jer nismo imali monitore, tako da ustvari nismo culi sami sebe. Ali ne bi bilo posteno svu krivicu baciti samo na monitore. Krenulo je sa tehnickim problemima, da bi se tokom nastupa malo dotjeralo uz pomoc naseg miksermana Leke.
Kolo su poveli kao i prije 30-tak godina Pero - Rodan, Bujan i Ranko - Cano. Bio sam iznenadjen kako ti "momci" jos uvijek mogu dobro igrati, jednostavno nasa generacija se neda. Onda su se pocele redati nase stare pjesme, valceri, polka-kolo-polka... Tekstovi su nam bili veliki problem jer "neki" nisu htjeli da ih imaju ispred sebe pa je dolazilo do situacije da se otpjeva jedna strofa, pa dok se svira solo izmedju pita se "kako dalje". Bilo je i ponavljanja jedne iste strofe vise puta i slicno, ali niko nam to nije ocito uzimao za zlo. Svi su se jako dobro zabavljali, a kad je zadovoljna publika muzicari dobiju inspiraciju vise.
Odlucili smo ponovo "testirati igrace" koliko slusaju sta se svira smjenjujuci kolo i polku. Vecina je nakon sto bi culi tonove polke odmah trazila partnera za igru, ali bilo je i nekih koji nenaviknuti na tu vrstu naseg "zezanja" iz proslosti, su nastavili igrati kolo. Sve je bilo podredjeno sali i zabavi i vjerujem da nam niko nije zamjerio. Sljedeci momenat je bio neobican i nezaboravan. Svirali smo polku, uhvatio se "vozic" i nakon "vozanja" po trgu "odvezose" se niz Sokak. Kad su nestali iz naseg vidnog polja prostor ispred nas ostade skoro prazan, sa izuzetkom onih koji su sjedili okolo. U tom momentu Bozo je majstorski polku prebacio na kolo, i izgleda da je znao sta radi, jer su svi oni koji su "od-igrali" niz Sokak sada trcali odozdo i formirali kolo ispred nas. Dio svega ovoga se moze vidjeti i na nasem videu on-line.


                                                                                            Autor: Began P.
                                                                                                          >> Nastavak price

Prica o Daltonima VII

IZBORNIK

Na pocetak

VIS Daltoni