ETNO-SOCIJALNI OKVIRI ŽIVOTA
SOCIJALNI EFEKTI SAVREMENIH PROMJENA
Prema tumačenju starijih kazivača Drežnica je bila »i za starog vakta« poznata
po uzgoju koza. Uz prirodne uslove za optimalan uzgoj koza je Drežnjacima bila
od višestruke koristi (mlijeko, meso, kostrijet) ne zahtevajući pri tome oko
sebe »velika posla«. Uz sjemeni luk (arpadžik) koze su Drežnjacima bile važan
»izvozni artikal« na sajmove u Rakitno i Duvno.
Prema navodima u »Rezultati popisa marve u Bosni i Hercegovini od godine
1895.-1896., koza je u Drežnici bilo 8.439
grla (dvostruko više nego ovaca -
4.121). Prema popisu iz 1910. godine koza je u Drežnici bilo 7.981 grlo, a ovaca
je bilo 3.730. Komparacija sa brojem koza do 1952. godine (24.000 grla)
dovoljno govori u prilog prethodno iznesenih ocijena.
Mjesnoj
zajednici Drežnica pripada i selo Vrdi, koje nije obuhvaćeno istraživanjem.
Interesantan je odnos broja penzionera praćen od najudaljenijeg i geografski
najvišeg dijela Drežnice, preko srednjeg, do ušća: Gornja Drežnica - 8, Striževo
- 10, Donja Drežnica - 49. Svakako je i ovo jedan od pokazatelja da je Donja
Drežnica u pogledu procesa deagrarizacije bila prva na udaru. Ova primarnost je
u izvijesnoj mjeri i danas. Socijalna slojevitost na nivou nekadašnje seoske
zajednice nije praktično ništa izgubila na strukturi. Sa ovim u vezi
karakteristična je opaska jednog starijeg kazivača kada je govorio o svome
komšiji: »Bio siromah, pa ga niko nije primao u društvo«. Uz mogućnost da, ovako
formulisana, ova opaska može biti refleksija savremenih, dakle promjenjenih
shvatanja, navodimo je zato što ju je izrekao čovjek koji je zapamtio i onaj
"stari
vakat".
U
kauzalnoj vezi sa ovim su i prethodna razmišljanja o »autoritarnom krugu«
starinačkih porodica, transformaciji autoriteta unutar porodice sa implikacijom
na seosku sredinu, heterogenosti proizvodnje, »feminizaciji poljoprivrede« itd.
Dakle, socijalna slojevitost je u sklopu savremenih, suštinskih društvenih
promjena unekoliko ublažena, međutim, i dalje dijeluje u okviru društvenih
procesa, tj. odnosa, u modernom poljoprivrednom gospodarstvu vrijednost
gotovine, stočnog fonda i inventara u najmanju je ruku jednaka vrijednosti
zemlje i zgrada. Akumulacija kapitala nije više značajna sama po sebi, već samo
kao sredstvo za povećanje proizvodnje, a prihodi sada postaju glavno mjerilo
društvene diferencijacije«.
Bilo je slučajeva, gdje je dio porodice izlazio izvjesno vrijeme, ljeti, na
planinu u privremeno stočarsko naselje radi pomoći oko stoke i drugih poslova.
Kod ovakve porodice, dakle, nema zajedničkog života. Oni izvjestan dio godine ne
žive u jednoj kući, ne okupljaju se oko jednog ognjišta i ne jedu sa iste trpeze
(sofre). Oni se ne sastaju svi ni prilikom velikih praznika i svečanosti. Zbog
svega toga vode život kao da je to samostalno domaćinstvo. Nema oštre granice
između kompaktne i predvojene zadruge.
Glavni prelazni oblik je zadruga koja se bavi stočarstvom sa sezonskim
kretanjima i čiji onda jedan dio članova svake godine provodi sa stokom po
nekoliko mjeseci daleko od kuće. Kad nastane teskoba ili se jave druge teškoće,
zadruga kupuje ili prisvaja nove komplekse zemljišta. Ako potreba iziskuje
stalno prisustvo na svakom kompleksu, onda se zadruga predvaja, pa jedan dio
čeljadi odlazi na novo imanje koje postaje filijalna ekonomija. Na primjer, po
narodnoj tradiciji Zagreblje, Bunčići i Poglavica su stara naselja u Gornjoj
Drežnici, dok su Draga i Lisičine nastale tek u novije vreme kada su se
stanovnici pomenutih, starijih sela iseljavali da bi bili bliže pašnjacima na
Čabulji i Čvrsnici. Ovo narodno tumačenje potkrepljuju podaci iz
Zemljišno-knjižnog ureda u Mostaru, prema kojima se vidi da su u vrijeme
sastavljanja gruntovnice (1890. god.) u Dragi, npr., bile stalno nastanjene samo
porodice Mahmuta i Saliha Cokića, dok su preci današnjih stanovnika ovih sela
(Drage i Lisičina) u to vrijeme ovde samo privremeno boravili.
U
savremenim uslovima ova predvojenost je poprimala još izrazitiji karakter, pa se
može uočiti i sasvim nova tipologizacija predvojene porodice. Možemo
konstatovati da Drežnica, u ovom smislu, bitno ne odstupa od već utvrđenih
tipova.
Prethodno smo rekli da savremeni položaj žene u Drežnici podrazumjeva uz
primanje novih i zadržavanje tradicionalnih zaduženja. To dovoljno ilustruju i
spoljne manifestacije, naročito u situacijama kada je žena poslom van kuće.
Rijetko se u Drežnici sretne žena, bilo da nosi »list« ili drva, »goni hajvan« i
dr., a da u rukama nema pletivo. Pojava je karakteristična za pripadnice starije
i srednje generacije, dok je kod mlađih, u dobroj, mjeri, već prisutan otpor sa
znacima
"odbacivanja".
Ali kao da u ovoj sredini još nema dovoljno razumjevanja za položaj žene, koja
najčešće ne svojom voljom igra višestruku društvenu ulogu. To i ne čudi ako
uzmemo u obzir neke tradicionalne momente oslabađanja od društvenog koda (praksa
»liganja«, npr.) kao fiktivne modele slobode u ovom slučaju kao slobode odabira
i seksualnog ponašanja), pri čemu je autoritarno ograničavanje, (koje vrši
društvo, svjedočilo o dubokom konfliktu između individue i društva, to jest o
obimu u kome je sloboda bila prisutna«. Stoga je jedna od bitnih
odrednica, koje karakterišu savremeni položaj žene, i »konflilkt između
seksualnosti (kao snage principa zadovoljstva) i društva (kao institucije
principa realnosti)«, gdje društvo nužno postupa represivno. Naime, prepuštajući
ženi brigu za osnove porodično-ekonomske egzistencije društvo (konkretno seoska
sredina) neizbježno joj sužava prostor ka bržoj emancipaciji, preciznije,
subordinacija žene i dalje traje.
----------------------------------------------------------
Kao primjer navešćemo porodicu Kadrić, kojih danas u Lisičinama ima 6
domaćinstava. Po predanju su iz Karađuza, zaseoka Bunčića. Prema GU 159,
Zemljišno-knjižni ured u Mostaru, god. 1890, Kadrić Osman, sin Muhamedov, živi s
majkom Saimom, rod. Omerović, u Karađuzima, gdje posjeduje kuću sa dvorištem i 2
vrta. U isto vrijeme, prema GU 183, isti i u Lisičinama posjeduje imanje s
kućom. Kadrići su se kasnije potpuno preselili u Lisičine, a danas je pomenuta
kuća u Karađuzima vlasništvo Hasića. Prema istraživanjima M. Niškanovića Kadrići
i Hasići su zajedničkog porijekla, tj. od Karađuza što potvrđuje GU 315, gdje se
kao suvlasnik kmetovskog selišta Soldo pojavljuje Ali Karađos, zvan Hasić, sin
umrlog Hasana.
I Home I 1 I 2 I 3 I 4 I 5 I 6 I 7 I 9 I
Copyright © Drežnjak; jesen 2001. godine