ETNO-SOCIJALNI OKVIRI ŽIVOTA
DRUŠTVENI ODNOSI NA NIVOU SELA
Iako posmatranje društvenih odnosa na nivou sela ima nekoliko polaznih tačaka
karakterističnih za samu Drežnicu, ne možemo ih izdvojiti iz konteksta opštih
istorijskiih kretanja i stanja koja su generalno postojala u čitavoj Bosni i
Hercegovini. Smatramo da je period koji nam pruža najviše relevantnih podataka
vrijeme okupacije BiH od strane Austrougarske monarhije (1878-1914. godina).
Naime, iz ovog perioda je sačuvano mnoštvo danas dostupnog materijala, koji
istovremeno ukazuje i na prethodno postojeće stanje iz turskog perioda uprave.
Austrougarska okupacija 1878. godine zatekla je u Bosni i Hercegovini sistem
opštinskih samouprava koji je bio uređen osmanskim tanzimatskim zakonima. Prema
ovom sistemu postojale su tri vrste opština: samostalne seoske opštine -
»jafte«, seoske opštine - »džemati« i gradske opštine - »beledije«. Ove opštine
su imale svoje upravne organe, ali nisu imale nikakve prihode, kao što i njihovi
upravni organi nisu imali samostalnost dijelovanja. Na čelu seoske opštine bio
je starješina - muhtar (knez, glavar) sa nekom vrstom vijeća starješina -
viđenih domaćina (medžilis). Ove organe koristili su kajmakami (sreski
načelnici) kao svoje izvršne organe. Austrougarska uprava nije vršila zahvate u
ovaj sistem uprave sve do 1907. godine, bar što se tiče seoskih opština. Selo je
i dalje neformalno biralo medžilis, dok je starješinu (muhtara, kneza, glavara)
na neodređeno vrijeme postavljao kotarski ured. Jedanput nedeljno
okupljali su se muhtari i glavari u kotarskom uredu da prime naređenja, kao i da
podnesu zahtjeve i izvještaje. Uglavnom je njihova dijelatnost bila vezana za
složene agrarne odnose u bosanskohercegovačkom selu toga doba. Austrougarska
vlast je tek februara 1907. donijela Naredbu o organizovanju seoskih općina,
kojom je uglavnom ozakonjeno dotadašnje stanje i praksa u radu seoskih opština.
Nismo bili u mogućnosti da u potpunosti ustanovimo pravni položaj Drežnice u
sistemu turske upravne vlasti. Istorijski izvori sa početka 15.
vijeka
govore o Drežnici kao župi, dok se u dokumentima nakon turskog osvajanja Bosne i
Hercegovine, u drugoj polovini 15. vijeka Drežnica spominje kao nahija. Mr. A.
Aličić u svom radu detaljno govori o ovim problemima navodeći i dva sumarna
popisa bosanskog sandžaka iz 1468/9. i 1477. godine. Iz ovoga drugog popisa
vidimo da se Drežnica ne vodi kao zasebno, samostalno naselje, već nosi oznaku
nahije, tj. ranije župe. U izvorima iz 18. i 19. vijeka Drežnica se vodi kao
zasebno naselje, a posljednji turski (osmanski) popis ovog područja označava
Drežnicu kao samostalno naselje podijeljeno na Gornju i Donju Drežnicu. Radi se
o popisu iz 1852. godine.
Narodna tradicija ističe kako su Drežnjaci »za starog vakta« uživali povlastice
birajući samostalno svoje muktare i glavare (muslimani muktare, katolici
glavare). Miješoviti sastav stanovništva po zaseocima upućuje na paralelizam u
postojanju obe ustanove (muktara i glavara) kroz duži period. Međutim, kako
raspolažemo samo sa dva dokumenta u kojima se paralelno javljaju muktari i
glavari Drežnice, te iz razloga što su oba dokumenta novijeg datuma (prvi,
kupoprodajni ugovor iz 1880. godine između prodavca Osmana Čehića iz Mostara i
kupca Mehmeda Kurtovića iz Drežnice, i drugi, »Molba i pritužba seoskih glavara
i muktara radi gradnje mlinice u Donjoj Drežnici«, iz 1920. godine), možemo samo
konstatovati da su i austrougarske upravne vlasti i državna uprava bivše države
jednostavno preuzimale neke naslijeđene ustanove iz oblasti pravnog položaja
sela i seoskih opština, te ih neznatno prilagođivale svojim potrebama. Upravo
takav tretman su imale i ustanove seoskih muktara i glavara. Ovi nam dokumenti,
naravno, ništa ne govore o tome da li je ovaj paralelizam postojao i u tursko
vrijeme, ali nas upućuju na dalja traganja i razmišljanja. Sa istom dozom
rezerve možemo razmatrati pitanje da li je Drežnica spadala u »jafte« ili
»džemate«. Smatramo da je sasvim neizvjesno da li tradicijska oznaka »džemat«,
koja se u Drežnici može čuti kao oznaka za seoski skup ili skupštinu, pravno
odgovara istoimenoj odrednici iz sistema kojim je bio regulisan pravni položaj
sela
"za
starog vakta".
Posmatrana u ovom kontekstu ni dolina Drežanjke, ma koliko geografski bila
izolovana od glavnih saobraćajnica, a samim tim i kulturnih tokova, nije mogla
ostati potpuno po strani. Neke druge činjenice i danas žive u tradiciji
stanovnika ove oblasti, pospješile su poseban status koji je Drežnica imala
tokom perioda turske vladavine, sve do vremena Ali-paše Rizvanbegovića, 1835.
godine. Naime, posebnim sultanskim fermanom stanovnici doline rijeke Drežanjke
bili su »oslobođeni šerijatskih ušrova, teških radova, te uobičajenih dažbina i
drugih pristojbi«. Ono što je za nas u ovom slučaju interesantno, to je tretman
navedenog stanovništva, gdje se oni podvode pod jedno selo, tj. Drežnicu. Tako
se vodi i u sačuvanim dokumentima iz turskog perioda, npr. u naredbama
mostarskog kadije u vezi s prikupljanjem ljetnjeg i zimskog taksita.
(Stanovnici
Drežnice se oslobađaju uobičajenih taksi, pošto su zaduženi da sultanu
nabavljaju sokolove za lov. Ovo je ukinuo tek Ali-paša Rizvanbegović 1835.
godine.)
U
nešto ranije datiranim dokumentima susrećemo i naziv VRHPOLJE, koji je
prvobitno obuhvatao cijelu Gornju Drežnicu.
Smatramo da nismo daleko od istine ako ustvrdimo da je baš sokolarstvo, tj.
privilegije dobijene na osnovu ovog zanimanja, ona odrednica oko koje se
vremenom formirala posebnost Drežnjaka u odnosu na okolno stanovništvo, koje ih
i danas u šali
zovu
»sokoli«. Svakako da je i to bilo od značaja za njihovo
opredjeljenje ka jednom čvršćem zajedništvu, koje nisu pomutile izvijesne
lokalne razlike. Karakterističan je i njihov složan život sa kasnije doseljenim
katolicima, koji ne samo da nisu izloženi nikakvim pritiscima, već im se šta
više pruža dobrosusjedska pomoć, kao onda kada im je zemljište za izgradnju prve
katoličke župe i crkve u Drežnici poklonio Omer Šuta.
Jedna druga pojava možda još riječitije govori o ovom zajedništvu i, napose,
međusobnim odnosima stanovništva. Stariji ljudi, sa kojima smo kontaktirali još
se živo sjećaju priča o župniku don Klemi, koji je bio inicijator izgradnje
opsežnog sistema kanala za navodnjavanje nevelikih drežničkih terasa. S obzirom
da se kanali i danas koriste i održavaju, moguće je pratiti društveno-pravne
procese u vezi sa njihovim korištenjem.
Ustanovili smo da je princip raspodjele vode utvrđen već prilikom samih radova
na probijanju kanala, te da su svi oni koji su učestvovali u radovima postali
»redovnici«, tj, korisnici vode. Kanali su kopani svrsishodno, usmjerani prema
najboljim parcelama obradivog zemljišta, a količina vode za »topljenje«
(natapanje) izdijelena je, po vrlo preciznim mjerilima, na sve »redovnike«, i to
prema uloženom radu, bez obzira na veličinu »redovničkih« parcela. Uloženi rad
je odmjeren određenim brojem sati za »topljenje« u odnosu na broj dana uloženog
rada na »grćanju« (prokopavanju) kanala. Prema informacijama sa terena odnos
uloženog rada (dana provedenih na kopanju kanala, tj. dnevnica) prema količini
korištenja vode za natapanje, iskazano kroz sistem vremenskih intervala, bio je
10 : 1, što bi značilo da se za deset dnevnica dobijao jedan sat vode.
Ovde se svakako radi o »suvremenijem tumačenju« u osnovi tradicionalnog
principa raspodjele vode za natapanje, iz prostog razloga jer je u tumačenje
uveden nov način mjerenja vremena (satom), dok su ranije, što znači i u
vrijeme »grćanja« kanala, praktikovani drugi načini mjerenja vremena. Shodno tim
starijim načinima mjerenja vremena raspodijela vode vršila se na tradicionalan
način, na »čela«, koja su predstavljala osnovni vremenski interval natapanja. U
ovom sistemu jedno čelo je dan ili noć (ili 12 sati), pola čela je pola dana ili
noći (ili 6 sati), 1/4 čela je 3 sata, a dva čela su 24 sata, odnosno dan i noć.
Jasno je da su prilikom kopanja kanala pojedine familije dobijale svoja »čela«
proporcionalno uloženom radu, a možemo pretpostaviti da je raspodijela čela
izvršena prema gore navedenom odnosu dnevnica i vremena
"topljenja".
Tako se i danas, npr., za kanal Radobolju (ide preko Sveće i Inča) kaže da ima
14 »čela«, dok vodu koristi devet familija. Prema savremenoj situaciji u
eksploataciji vode iz kanala, gdje nailazimo i na pojave nesnalaženja u redu
navodnjavanja, sve su indicije da je već u startu, tj. prilikom »grćanja«,
nastala situacija da su neke familije imale više vode nego što im je bilo
potrebno, što i nije čudno, jer sasvim izvijesno možemo pretpostaviti da su
brojčano jače zajednice (familije) mogle ostvariti i više dnevnica.
Sa
imovinsko-pravne tačke kanali su seosko dobro i, kako reče jedan od kazivača,
oni su seoski, zajednički kanali, ni privatni, ni državni, ni zadružni. Danas
se, u stvari, poštuje tradicionalni red, ali su se uslovi izmjenili. Velike
familije su dijeljenjem na manje dijelile i svoja raspoloživa »čela«. Uz prodaju
određene parcele moglo je da se otuđi i pravo na vodu, i to u onoj količini za
koju se, od raspoloživog vremena navodnjavanja, dogovore prodavač i kupac. Red
na kanalu je bio, naravno, i naslijedan. Svake godine bi red na kanalu bio
nanovo potvrđivan i dogovaran na skupštini redovnika, i to u preteče (april
mjesec), kada se voda »otvarala«. Tada se određivao i čovjek koji će održavati,
čistiti kanale, tzv. »poljar«. Ranije mu se plaćalo u žitu, a onda u novcu (oko
20.000,00 din. za sezonu 1980. godine). Na nekim kanalima je svako održavao svoj
dio, a bivalo je i »moba«, pa se svi »redovnici« na kanalu dogovore i urede
»svoj« kanal.
Iako se ovi odnosi mogu generalno podvesti pod izloženi princip na nivou cijele
Drežnice, postojale su i sasvim lokalne razlike unutar zaselaka. Te razlike se,
uglavnom, odnose na ugovoreni sistem mjerenja vremena navodnjavanja. Za ovaj
sistem mjerenja vremena upotrebljavala su se sva tradicionalna znanja iz,
uslovno rečeno, meteorologije i astronomije. Naime, danju se gledalo po suncu,
a noću po zvijezdama, u zaseoku Bunčići postoje kamenovi (»biljege«), pa se
danju gleda kako pada sijenka. Najčešće su ti kamenovi danas uklopljeni u
postojeće arhitektonske cijeline, pa nam i to govori o kontinuitetu i starini
ovakvog načina mjerenja vremena, a u funkciji eksploatacije vodenih tokova putem
kanala za navodnjavanje. Noću se gledalo prema zvijezdama, i to u intervalima do
ponoći i od ponoći. Kako su nam prezentovali kazivači, postoje dvije zvijezde –
mala i velika.
To
su »ponoćnice«, jer »zalaze« u ponoć. Vrijeme »zalaska« ovih zvijezda se
razlikuje po godišnjim dobima. Kažu: »po Gospojini i na Ilindan nikad dočekat
ponoć, a kad je prije Ilindana nema ni ponoćnica; kad mala zađe ima još
sat ili po sata do ponoći, kad zađe druga, velika, kad
"priđe
brdu", onda je
ponoć«. Znalo se i kad će kiša, pa se nije natapalo. Kada se čuje »klikavac«
(djetlić, »tukavac«, »božji pivac«) nije daleko do kiše. Na planini kad »bukač«
(sova) u travi »buči«, biće kiše (Inač),
i
"Kad
provrije Marića vrilo".
»Najznamenitiji« znak da će kiša jeste pojava ribe u kanalima (Bunčići). Ako
pada kiša, »red se ne gleda«, već kada kiša prestane, onda red ide dalje, kako
bi i inače da kiša nije padala. Zaselak Draga je s obzirom na vodu u nešto
povoljnijoj situaciji. Zbog obilja vrela i potoka ovde je nekada bilo mnoštvo
mlinova. Danas ih, međutim, nema, tako da je noću u Dragi voda »slobodna«, što
znači da tada može natapati svako koliko mu treba.
Naime, nekada su mlinovi radili samo noću, a danju je voda korištena za
natapanje i napajanje.
I Home I 1 I 3 I 4 I 5 I 6 I 7 I 8 I 9 I
Copyright © Drežnjak; jesen 2001. godine