ETNO-SOCIJALNI OKVIRI ŽIVOTA

DRUŠTVENI ODNOSI NA NIVOU SELA

Prema podacima koji su prikupljeni na terenu, tj. u razgovoru sa »redovnicima«, kao i sa odgovornim ljudima u MZ Drežnica, došli smo do zaključka da savremena situacija sa kanalima, kao što je već napomenuto, nije funkcionalno najbolje riješena. U praksi se sukobljavaju tradicionalni red i novonastali uslovi. Usitnjavanje ionako malih posjeda, tačnije parcela, dovelo je do pojave dezorganizacije i sukoba različitih interesa prilikom sjetve, što je rezultovalo nesnalaženjem i nemogućnošću primjene tradicionalnog sistema reda natapanja. Otud i pojava da pojedinci kupuju motorne pumpe i navodnjavaju iz Drežanjke, ili, kao što je to slučaj sa većim brojem vlasnika, iako imaju red na kanalima, vodu ne koriste, ali je i ne otuđuju u korist onih kojima je potrebna. Svakako da je ova pojava neotuđivanja refleksija nekadašnjeg odnosa prema vodi kao osnovnom energetskom potencijalu. Ove teškoće oko kanala utiču danas i na strukturu poljoprivredne proizvodnje. Dovoljno je navesti samo jedan, za Drežnicu karakterističan primjer. U odnosu na ranija razdoblja Drežnjaci danas samo sporadično uzgajaju sitni luk - arpadžik. Sitni luk zahtjeva stalno navodnjavanje, ali kako »redovnici« nisu sigurni da će imati dovoljno vode, jednostavno se ne izlažu riziku i ne siju ga. Tako je nekada glavni »izvozni« proizvod Drežnjaka doživio sudbinu nusproizvoda, a sami Drežnjaci su izgubili dobar izvor prihoda. Iz svega navedenog jasno proizilazi da je voda za stanovnike Drežnice bila osnovni energetski potencijal, i to višestruko korišten (mlinovi, stupe, navodnjavanje, napajanje). Gornje Selo (Vrhpolje), a naročito zaselak Draga, obilovali su vodom, te otuda nije čudno da se gro privrednih objekata (mlinovi, stupe) nalazio baš na ovoj lokaciji. U uslovima naturalne privrede (a tu mislimo i na poljoprivredu i na stočarstvo) ovaj potencijal je predstavljao realnu osnovu za relativno uspješno privređivanje. To je, svakako, doprinijelo da »Vrhpoljci« (i danas živ izraz, kao i »Donjesevci« - za stanovnike bliže ušću) budu ekonomski jači, a samim tim i »društveno privlačniji« (prijateljstva, kumstva, ženidbe-udaje i sl.). I kazivači sa kojima smo kontaktirali (Muslimani i Hrvati iz Gornjeg i Donjeg Sela) slažu se da je za »starog vakta« Vrhpolje bilo napredniji dio Drežnice. Vrhpoljci su imali i više zemlje i stoke, te su se »računali bogatijim«. Bilo je i puno mlinova, a tu su žito mljeli »odasvud«, tj. dolazili su i iz Rakitnog, od Duvna, čak i od Lištice, kad ova »izmakne« (zasuši). Relacije su se promjenile u godinama poslije 1879., tj. nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije. Konkretno za Donju Drežnicu značajno je bilo probijanje pruge uskog kolosjeka dolinom Neretve, te su Donjesevci na taj način dobili mogućnost bržeg i uspješnijeg otvaranja. Stekli su se uslovi za brži transport, što je, svakako, uticalo na intenziviranja privredne dijelatnosti u Donjem Selu.
Austrougarska uprava je zadržala u osnovi turski poreski sistem, ali ga je, pretvaranjem desetine od naturalnog u novčani porez, postepeno modernizovala i prilagodila svojim potrebama ne vodeći računa o novčanim mogućnostima stanovništva, koje je tako od samog početka uvučeno u robno-novčane odnose. Donjesevci su se i ovde bolje »snašli« brži transport do novih tržišta duž pruge omogućio im je izvjesnu akumulaciju novčane mase, počelo se i sa odlaskom u »napolicu« u Bijelo Polje, gdje dnevnice više nisu bile samo naturalne, a sama lokacija je postala interesantna za inoseljane koji ranije nisu imali takvu mogućnost pristupa u Donju Drežnicu. Austrougarska uprava je pri dolasku na vlast proklamovala otkup kmetova, iako u to nije ulagala neka izuzetna finansijska sredstva. Tek nakon Kalajeve smrti donijet je zakon o fakultativnom otkupu kmetova (1. 1. 1912. godine) kojim je potvrđen raniji princip dobrovoljnog sporazuma posjednika zemlje i kmeta prilikom otkupa. Novo je bilo donošenje posebnog zakona kojim se angažuju državna sredstva i određuju povoljniji uslovi za njihovo korištenje od strane kmetova. Ovaj zakon je ubrzao otkup, jer se, npr., od 1879-1910. godine u cijeloj Bosni i Hercegovini otkupilo svega 28.481 kmetovsko domaćinstvo, dok se od 1912. do izbijanja prvog svjetskog rata otkupilo 13.356 kmetovskih domaćinstava. Ako se prisjetimo privilegija koje su Drežnjaci imali za turskog perioda, onda ovde treba napomenuti da su Muslimani u Drežnici imali svoju zemlju, dok to sa Hrvatima, uglavnom, nije bio slučaj. Tek sistemom otkupa za vrijeme austrougarske uprave povećao se udio hrvatskog stanovništva koje je došlo u posjed zemlje.
Iako, generalno posmatrano činjenica da su Muslimani u Drežnici imali svoju zemlju odgovara istini, potrebno je ovde napraviti izvjesnu ogradu u vezi sa zemljišnim vlasništvom Hrvata. S obzirom da u Drežnici postoji jedan stariji sloj hrvatskog stanovništva, koncentrisan, uglavnom, u Gornjem Selu, te i noviji doseljen sloj, takođe Hrvata, indicije su da je ovaj stariji sloj, ili bar neke porodice iz ovog sloja, posjedovao svoju zemlju. Za ovakvu pretpostavku je indikativan gruntovni uložak za kmetovško selište Krešić, k. č. br. 122. - kućište sa dvorištem 40 m kv., šuma Dolovi, livada Dolovi, oranica Goluša itd. Sve mirie. Godine 1890. vlasništvo 2. Jurića i 2. Jurićke, udate, jedna za Aničića iz s. Vrdi, druga za Matu Čorapinu iz Drežnice. 1924. god. u korist Krešića. Ovim se pretpostavlja da su Krešići bili kmetovi na zemlji Jurića ili, drugi je primjer da su Raiči iz Gornje Drežnice prodavali Muslimanima nekretnine, napr., Stipan Raič 1900. godine prodaje Aliji Begleroviću grunt. ml. 177., što može da znači da ovi Raiči nisu bili nakmetovani u vrijeme sastavljanja gruntovnice 1890. godine. Slično je sa k. č. br. 103, po kojoj su određene parcele na Inču i u Gornjoj Drežnici 1890. godine upisane u vlasništvo Mate i Stanka Šarića, pok. Bariše. Pojavljuju se i Hrvati inoseljani kao vlasnici zemlje u Drežnici: »Kmetovsko selište Perko, k. br. 112. - kućište sa dvorištem, vrt kod kuće, oranica Ivanduša, or. Posavka. 1890. god. uknjiženo kao vlasništvo sedmorice Drežnjaka (prezime) iz Goranaca (Drežnjak zvani Ivandić); 1924. god. "agrarom" porodici Perko iz Drežnice«. Ovi podaci nedvosmisleno upućuju na zaključak da je bilo i hrvatskih porodica vlasnika zemlje, koji su imali na zemlji kmetove, takođe Hrvate. Na žalost, ne raspo­lažemo podacima koji bi relevantno oslikali stanje vlasničkih odnosa u periodu prije ustanovljenja gruntovnice 1890. godine. Prisjetimo se, ipak, kako se po turskom agrarnom sistemu dijelila sva zemlja. Ovde, kao što je poznato, postoji podijela zemlje na mulk i erazi mirije. Mulk je bila zemlja u punom vlasništvu pojedinaca, a mirije zemlja koja se davala raji na obrađivanje. Od mirije se naplaćivao harač, tj. glavarina od odrasle muške glave, zemljarina i dio prinosa od zemlje. Mirije su bile uklopljene u sistem timara, tj. oblasti kojima je upravljao spahija i od raje ubirao pomenute dažbine za vrhovnu vlast. Ove, međutim, zemlje spahija nije smio prisvojiti, niti šta uzimati za sebe. Ako bi neki seljak napustio mirijsku zemlju, spahija je morao dovesti novog korisnika. Dokle god bi seljak plaćao određene dažbine, raspolagao je zemljom slobodno, ali je nije mogao otuđiti, već se mirija naslijeđivala u porodici. Puno vlasništvo (mulk) mogao je seljak steći samo na kuću sa okućnicom. Spahije su zbog toga nastojale spriječiti gradnju kuća na mirijskom zemljištu.
Kako je, ipak, došlo do toga da određene hrvatske porodice u Drežnici posjeduju zemlju, tj. mulk? Prisjetimo se gore pomenutog k. č br. 103. za godinu 1890. - vlasnici Mate i Stanko Šarić. U mulk je upisano: kućište, vinograd (kasnije oranica) »Gornji vinograd«, vinograd (oranica) »Barice« i vrt sa kućom, šuma, oranica i livada Inač. U mirije su upisane parcele u Gornjoj Drežnici - ukupno 19. parcela. Slično je i sa porodicama Raič i Jurić. Ove su porodice (Šarići, Raiči, Jurići), prema rezultatima sa terena, onaj sloj starog hrvatskog stanovništva koji je bio koncentrisan u Gornjoj Drežnici. Možemo za sada samo pretpostaviti da su ove porodice svoju zemlju imale na osnovu nekih starijih prava, vjerovatno još iz vremena kada su Drežnjaci uživali povlastice baveći se sokolarstvom. Iako ne raspolažemo relevantnim i čvrstim činjenicama koje bi ovo potvrdile, smatramo da u prilog ovome idu još uvjek živa predanja i pjesma o Tomi Fijoviću, čuvenom sokolaru, za koga Šarići tvrde da im je dalji predak.
U vremenu do prvog svjetskog rata situacija u Gornjem Selu se na neki način »konzervirala«. Vrhpoljci su, uglavnom, ostali, vjerni svojim tradicionalnim oblicima privređivanja. Trgovalo se na tradicionalnim tržištima, i to, uglavnom, na tradicionalan, naturalni način. Robnonovčani odnosi su sporije prodirali.
Nakon svega se postavlja, pitanje u kolikoj mjeri je u Drežnici postojala neka izgrađena i čvrsta organizacija sela kao kolektiva. Poseban stav prema inoseljanima, koji datira još iz turskog perioda, te specifično izraženo zajedništvo u pogledu izgradnje i eksploatacije vode pomoću sistema kanala, idu u prilog pretpostavci da se može govoriti o jednoj homogenoj seoskoj cijelini. Kao što su pokazala ranija etnološka istraživanja seoskih zajednica u BiH, u etnički heterogenim sredinama nije se mogla do kraja obrazovati kolektivistička svijest, i to zbog toga što se ona nisu mogla istovremeno posmatrati kao socijalno-ekonomske i obredno-religijske zajednice. I mada je u Drežnici bila i na dijelu potvrđivana vjerska tolerancija, ipak su ekonomski i imovinsko-pravni fakti određivali stvarni položaj stanovništva i intergrupne odnose uopšte. Imajući u vidu da su muslimanske porodice u najvećem obimu posjedovale zemlju kao bazu ekonomske premoći, one su mogle biti i stvaraoci javnog mijenja u selu, te i istupati u njegovo ime. U ovaj seoski autoritarni krug su, vjerovatno, ulazile i već pomenute hrvatske starinačke porodice, nenakmetovane, dakle, na svojoj zemlji i sa približnim ekonomskim izgledima. Tako su, u periodu turske uprave intergnupni odnosi na ekonomskom nivou poprimili izrazito lokalno-klasni karakter, pri čemu su na jednoj strani bile porodice koje posjeduju zemlju (sloj zemljoposjednika, bez obzira na etničku pripadnost), a na drugoj, porodice koje ne posjeduju svoju zemlju (sloj nakmetovanih, pri čemu etnička pripadnost, takođe, nije bila presudna kao odrednica pripadnosti prvom ili drugom sloju).
Na ovim osnovama je izvršeno socijalno diferenciranje stanovništva u Drežnici, dok je nehomogenost sredine kao obredno-religijske zajednice uticalo utoliko što je predstavljala prepreku u nivelaciji imovinskih odnosa unutar samih slojeva. Ovde je do izražaja dolazila introvertnost etničke i konfesionalne sredine, tako da se nije mogao optimalno zadovoljiti ekonomski interes unutar jednog socijalnog sloja. Nemogućnost orođavanja (putem bračnih veza) unutar autoritarnog seoskog kruga porodica koje su posjedovale svoju zemlju negativno se odražavao na proces koncentracije kapitala (u ovom slučaju zemlje i proizvoda sa zemlje), te, u vezi sa tim i na homogenizaciju ukupnih društveno-ekonomskih interesa.

I Home I 1 I 2 I 4 I 5 I 6 I 7 I 8 I 9 I

Copyright © Drežnjak; jesen 2001. godine