ETNO-SOCIJALNI OKVIRI ŽIVOTA
BRAK I PORODICA
Što se tiče užeg porodičnog života,
ustanovljeno je postojanje zadruga. Prema najnovijim popisima i danas postoji
nekoliko vrlo brojnih porodica koje žive u nešto izmjenjenoj zadružnoj formi.
Kao što se moglo i očekivati pojam zadruga, zadružni, u ovom kontekstu nije
poznat, već su se upotrebljavali izrazi "zajednica", "velika familija", "velika
kuća" i slićno.
Prema podacima sa terena u vezi sa oblicima i organizacijom zadruga nisu
uočeni neki novi momenti. Kao što je već napomenuto, najviše podataka o
zadružnom životu smo dobili u zaseocima Gornje Drežnice. Po važnosti bi
izdvojili podatke o podjeli poslova u vezi sa hijerarhijskom strukturom po
polu i dobi, te načinu diobe. Nevjesta (»nevista«) loži vatru, donosi drva i
vodu, muze, ako je najmlađa, poslužuje muškarce pri jelu, te radi na zemlji
(»bašča« i njiva). »Dica« idu za stokom (»hajvan«), i to obično po dvoje
(dječaci). Ženska djeca (curice) idu »u drva«. Generalna podjela je, prema
tumačenju nekolicine starijih kazivača, izgledala ovako: muškarci u polje,
tj., rad na zemlji, a žene u šumu (po drva) i oko stoke. U principu svako je
imao svoja zaduženja i nije bilo smjenjivanja (kažu: »Domaćica naređuje,
stopanica radi«). Stari mlinar Ahmed Pinjić nam je pričao o podjeli poslova
unutar njihove zajednice. Imao je tri brata, te su napravili zajednički mlin.
Dok se nisu podjelili, uvijek je jedan od braće bio Stalni mlinar, a ostali su
radili druge poslove. Nakon diobe mlin je ostao zajednički i onda su se braća
mjenjala svaki dan i tako podjednako uzimala »ujam«. Dok su još bili u
zajednici, za ispravnost mlinskog mehanizma brinuo se onaj stalni mlinar, dok su
u slučaju da nešto na samoj zgradi treba popravljati (npr. krov) radili svi
zajedno.
Prema kazivanju Đule Balić, koja je prije udaje živjela u zajednici sa
roditeljima, sestrom i tri oženjena brata, svaki od braće je imao posebnu
parcelu (veličine »tora« za ovce) pod krastavcem. Koristili su ga za potrebe
svoje uže porodice. Krastavac je dobar protiv žeđi, te su ga u torbama nosili
čobani kada bi išli za »hajvanom« (stokom). Ova pojava minimalnog privatnog
vlasništva u sklopu zajednice vlasništva »velike familije« već upućuje na
početne faze raslojavanja zadruga. Pojavu su kazivači datirali periodom između
dva svjetska rata.
Kod Muslimana je starješina zadruge najčešće bio otac ili najstariji brat. Ako
otac umre, majka je bila starešica sve dok najstariji sin ne stasa za tu
dužnost, a nekada i duže.
S
obzirom da u ovom kontekstu Drežnica ne predstavlja izuzetak, ovom prilikom ćemo
se zadržati na formalnim okvirima diobe
"komuna".
Jedan od postupaka je bio »na kure«, pri čemu su izvlačene slamke (ili štapići)
različite dužine. Noviji postupak je bio izvlačenje papira iz kape, pri čemu je
jedan papir probušen (»prošubljen«). Ovi postupci su primjenjivani u slučaju da
iz bilo kojih razloga nije postignut dogovor oko toga ,ko dijeli, a ko
»probira«. U normalnim okolnostima, ako je zajednica braće, najstariji brat
dijeli, a najmlađi »probira«. Ako je otac živ, on dijeli.
Žensko čeljade može dobiti dio samo u slučaju ako je otac (ujedno i domaćin)
umro.
U protivnom dijele samo braća. Na staru kuću se obično »nabacivalo« nešto od
»hajvana« (najčešće vo). »Gleda« se da svi dobiju jednako, pa se zato po potrebi
»nabacuje«. Ako baš nikako nisu mogli da se nagode, zvali su »viđenije« ljude iz
sela da oni
"presude".
Hrana se dijelila po glavama (i suho meso i žito - jednako). Vuna se dijelila
tako što cure (neudate), ako ih ima, prve »probiru« iz »komuna«, pa se tek onda
vrši »dioba«. Ono što one »proberu vunu« ne računa se u diobu. Trudnica je
dobijala jednako kao i ostali, jer, kako kažu, nije se znalo hoće li roditi živo
ili mrtvo dijete. Stočna hrana (sijeno) dijelilo se prema broju stoke. I na
kraju, otac je išao kod sina kod kojeg je on htio.
Kao što je već naprijed spomenuto, i u periodu 1979 - 1981. godine u Drežnici je
postojalo nekoliko veoma brojnih porodica, koje žive u nešto izmjenjenoj
zadružnoj formi. Na ovim savremenim primjerima se mogu razlikovati, uglavnom,
dva oblika - očinske i bratske zadruge. Kod ovog drugog oblika broj članova nije
u direktnoj vezi sa zadružnim stilom, tako da se prema zvaničnim podacima popisa
često i ne vidi da su braća samo formalno u zasebnim domaćinstvima. Zvanični
podaci dobro oslikavaju stanje očinskih zadruga. Kao što smo već konstatovali,
kod Muslimana je koherentnost domaćinstava izrazitija, pa prema nepotpunim
podacima (nedostaju podaci za dva manja zaseoka u Donjoj Drežnici) danas u
Drežnici živi dvadesetak porodica u izvjesnoj zadružnoj formi, dok je kod Hrvata
ustanovljeno šest takvih porodica, od kojih niti jedna nema više od deset
članova. Kod Muslimana je uobičajen raspon broja članova u ovoj grupi porodica
između 10 i 15. Najbrojnija je porodica Balić Omera
-
21 član. U tri muslimanske
porodice iz prethodno naznačene skupine na čelu domaćinstva su žene. Kod
Hrvata nije bilo takvih primjera, a nisu ustanovljeni ni recentno, preko
kazivača.
Kao veoma interesantna pojava, koja je »isplivala« za vrijeme provedenih
istraživanja, jeste pitanje društvenog položaja žene, posebno u sklopu,
savremenih uslova. Naime, žena, koja je kod muslimanskog življa imala i formalno
povoljan status (mogla je biti i starješina domaćinstva), te je u periodu
velikih zajednica - gledano po generacijama - imala strogo određene privredne i
društvene obaveze i prava, u savremenim uslovima kao da prima na sebe
cijelokupan teret domaćeg, tačnije, tradicionalnog privređivanja. Iz
razloga što je, uglavnom, muški dio porodice i seoskog društva uopšte počeo
masovnije da traži nova i dopunska zanimanja izvan tradicionalnih okvira, oni su
pali na teret žena. Feminizacija privrede, posebno poljoprivrede, u Drežnici se
vrlo dobro može pratiti prema principima promjena u strukturi privređivanja
seoskog društva u savremenim uslovima.
--------------------------------------------------
»Ujam«
je predstavljao dio od samljevenog žita koji pripada mlinaru kao nadoknada za
uloženi rad. Na 20 kg (ranije »oka«) žita mlinar je dobijao 1 kg (1 oku), a to
je važilo za svaku vrstu žita. Prema kazivanju A. Pinjića bilo je ranije stalnih
mušterija koje su uvijek dolazile kod »svog« mlinara. Takav obično ide da melje
kod »svog kuma«; kazivalo se: »Idem kod kuma, neće mi uzet ujma«, a mlinar
misli: »Eto meni kuma, daće mi dva ujma«. O ovom mlinu svjedoči i gruntovni
uložak 156, mlinište (2836), upis. 1890. godine: Vlasnici - 1. A. Škegrić
(Halila), 2. H. Škegrić, zvani Pinjić (Omera) i još devet (9) dijelovnika iz
familije Škegrić-Pinjić (ukupno 11). Od ovih dvije (2) Škegrićke udate u Duliće
i Cokiće nose svoje dijelove.
I Home I 1 I 2 I 3 I 4 I 5 I 7 I 8 I 9 I
Copyright © Drežnjak; jesen 2001. godine