ETNO-SOCIJALNI OKVIRI ŽIVOTA
SOCIJALNI EFEKTI SAVREMENIH PROMJENA
Seosko društvo je na širem području Balkana u posljednjih stotinu godina
preživljavalo velike promjene. Sedamdesetih godina prošlog vijeka na području
Bosne i Hercegovine realno su započete intenzivne transformacije ekonomskog i
sporadičnog života seoskih zajednica. Opšte karakteristike transformacije
tradicionalne seoske kulture razlikuju se prema geografskim područjima, a ono
što nas ovde interesuje jeste činjenica da su se patrijarhalne karakteristike
seoskog života krajem 19-og i početkom 20-og vijeka u društvenim zajednicama
planinskih oblasti u daleko većoj mjeri sačuvale. Sve ove opšte karakteristike,
uz neke lokalne varijacije, nalazimo i na području Drežnice. Drugim riječima,
princip po kome su nizinska područja bila u boljoj poziciji za komuniciranje, te
i podložnija bržim promjenama sopstvene kulturne strukture, nasuprot planinskim
oblastima gdje su se društvene promjene daleko sporije odvijale, nalazimo - kao
što smo već prethodno iznijeli - »u malom« na primjeru Drežnice. Stoga su iz
ovog perioda očita veća pomjeranja među stanovništvom Donje Drežnice, oni se
brže otvaraju i procesi transformacija su očitiji.
Kao što smo vidjeli, socijalna struktura tradicionalnog seoskog društva se u
Drežnici mijenjala naročito pod uticajem prodora robno-novčanih odnosa, kao i
pojedinih zakonskih odredaba koje nisu išle u prilog održanju zadružne forme
života. Na terenu se recentno mogla ustanoviti jedna promijenjena forma
zadružnog stila, čije se karakteristike očituju u promijeni ekonomske strukture,
gdje se u zajednici vlasništva pajavljuje minimalno privatno vlasništvo
pojedinaca ili pojedinih bračnih jedinica. Dalja transformacija, naročito
intenzivna u poratnom periodu, koja
se odvijala u sastavu opštejugoslovenskih
suštinskih socijalnih promjena, ide u smislu usitnjavanja zajednica na nuklearne
forme, iako to ne znači i krajnji raspad zadružne strukture. U ovoj fazi dolazi
do izražaja izvjestan unutrašnji (u zajednici) sukob između tradicionalnog
poštovanja zajedničkog rada i, uopšte, zajedničkih interesa i narastanja
individualnih, tj., nuklearno-porodičnih interesa. Zajednički rad na već
izdijeljenim obradivim površinama postaje u ovoj fazi osnovna nit koja povezuje
izdjeljene članove zajednice. Ova nit povezanosti se odražava više-manje i
danas, već u zavisnosti od konkretnih prilika. Mlađe generacije, iako odvojene
ekonomski, a često i prostorno, i dalje poštuju tradicionalnu i, rekli bismo,
moralnu obavezu da zajedno sa svojim roditeljima i srodnicima obrađuju
nekadašnju zajedničku zemlju, te se u tom smislu ponašaju kao članovi nekadašnje
zadružne porodice. Iako je tendencija ka gubljenju ovakvih veza dosta izražena,
postoji jedan momenat koji će sigurno još nekoliko generacija upućivati na ovako
naklono ponašanje prema tradicionalnim formama. To je upravo sama seoska
sredina, jer su tradicionalne moralne regule u Drežnici kao »seoskoj zajednici«,
preciznije sredini, još veoma jake. Ne smijemo izgubiti iz vida da je potreba
zajedničkog rada i pomaganja u radu, bilo na nivou porodice ili šire zajednice,
produkt sistema naturalne privrede, a savremena situacija u rodbinskim
odnosima upravo poprima neke naturalne forme.
Konkretno, svaka pomoć pružena od rođaka iz grada biva obilno nagrađena od
rodbine iz sela, uglavnom u naturalnim proizvodima. U ovoj fazi ispomaganje
rođaka unutar seoske sredine aklamira se i sprovodi razmjenom rada, a već je
prisutna tendencija supstitucije fizičkog rada novčanim i dijelom materijalnim
sredstvima. Ovakve tendencije biće jasnije ako razjasnimo novonastale
unutarporodične odnose.
Dakle, paralelno sa pomenutim procesima (u poratnom periodu) odvija se i
narastanje individualnih, nuklearno-porodičnih interesa. Kažemo, individualnih,
jer su nosioci ovih tendencija muškarci (kategorija muž - otac), koji su u
situaciji da moraju zadovoljiti porodični, kao i uži, lični interes, koji je,
međutim, još pod uplivom tradicionalnog seoskog javnog mjenja. Porodični interes
se zadovoljava promjenom, ili proširenjem ekonomike domaćinstva -
karakteristična su zapošljavanja u nepoljoprivrednim granama, kao i odlasci na
povremeni rad u inostranstvo. Lični interes je na razini zadovoljavanja pozicije
autoriteta, kako unutar porodice, tako i prema seoskoj sredini. Da bi očuvao
ovaj novi autoritet (novi je u odnosu na nekadašnji u zadružnoj porodici),
nosiocu su potrebna materijalna sredstva, tj. novi izvori prihoda, jer to
diktiraju izmjenjeni društveno-ekonomski uslovi. U ovoj savremenoj fazi dolazi i
do nove preraspodijele poslova unutar nuklearne porodice, kao i u odnosu na
nekadašnju zajednicu. Muž - otac se zapošljava u »društvenoj službi«, ženi -
majci prepušta brigu o imanju i porodici, ona postaje nosilac unutarporodičnog
života. Održavanje bliskih rodbinskih veza, takođe, većim dijelom ide preko nje,
naročito u razmjeni rada. Žena - majka je u novoj preraspodijeli poslova daleko
više opterećena - tradicionalna ekonomija, tačnije, osnova te ekonomije -
poljoprivreda počiva na njenom radu. Ova »feminizacija« poljoprivrede se u
Drežnici, kao što je već napomenuto, vrlo dobro može pratiti prema principima
promjena u strukturi privređivanja seoskog društva u savremenim uslovima.
Opštejugoslovenski proces deagrarizacije nakon drugog svjetstkog rata i
promjena društveno-ekonomskih odnosa uslovili su znatnu heterogeniziranost
socijalno-profesionalnih struktura u selu uopšte. Za početke ovog procesa
karakteristični su trendovi ka deagrarizaciji uglavnom muškaraca, jer je početni
stadijum industrijalizacije više angažovao mušku radnu snagu. Za
Drežnicu je utvrđeno da se proces deagrarizacije pojavio već u predratnoj,
kapitalističkoj epohi. S obzirom da u blizini nije tada postojao neki jači
industrijski centar, dominirali su drugi oblici seljakovog odvajanja od
sopstvenog imanja, pri čemu je naročito bilo izraženo nadničenje u Bijelom
Polju. Tada se intenziviraju i druge dijelatnosti, npr. šverc duhanom. Već tada
je žena počela postepeno da preuzima ulogu u porodici koju danas ima, ujedno
zadržavajući sve tradicijom propisane obaveze.
Slaba apsorpciona moć industrije u poratnom periodu (2. svjetski rat) na ovom
širem području uslovila je da se stanovništvo Drežnice još intenzivnije usmjeri
na uzgoj koza. Prema podacima iz Mjesnog ureda Drežnica koza je do 1952. godine
bilo oko 24.000 grla.
Zakon o zabrani držanja koza nije se u početku u Drežnici striktno
provodio, pa su seljaci imali u kozama dobar izvor prihoda. Kada su mjere
pooštrene, dovijali su se na razne načine, »pilali« su kozama rogove, navlačili
na njih ovčije kože i sl., samo da im ne bi bile oduzete. Tako su se koze u
Drežnici očuvale i namnožile. Godine 1969. iz opštine je stiglo naređenje o
zaplijeni svih koza u Drežnici, te je izašla inspekcija i milicija. Prema
pričanju seljaka išli su od kuće do kuće i klali koze. Pošto je naređenje bilo
da se plijeni, a ne kolje, predsjedniku opštine je sa žalbom otišlo 150
Drežnjaka, te su inspekcija i milicija povučene. Tako je došlo do tolerancije
koja traje sve do današnjih dana. Prema podacima Mjesnog ureda Drežnica 1978.
godine je u Drežnici bilo oko 2.500 koza.
Izgleda da su događaji iz 1969. godine unijeli određeno nespokojstvo među
stanovnike, te se oni postepeno orijentišu na druga zanimanja i sigurnije izvore
prihoda. Već početkom sedamdesetih godina blizu 300 Drežnjaka je krenulo na
privremeni rad u inostranstvo, uglavnom u Njemačku i Austriju, tako da su koze
zanemarene. U ovom periodu se intenzivirao i već prisutan trend zapošljavanja
van poljoprivrede, tj. u »društvenim službama«. Nije ni potrebno posebno
naglašavati da se kod uključivanja u vanpoljoprivredne dijelatnosti, kao i kod
odlazaka na rad u inostranstvo, pretežno radi o muškoj radnoj snazi. Žena je u
ovoj fazi već sasvim preuzela ulogu »čuvara« imanja i nosioca tradicionalne
poljoprivredne dijelatnosti. Prema podacima za 1978. godinu u mjesnoj zajednici
Drežnica je od ukupno 550 domaćinstava bilo 200 čisto poljoprivrednih, od čega
na samu Drežnicu otpada oko 170 čisto poljoprivrednih domaćinstava. Od ovih 170
domaćinstava 30 je staračkih i ona primaju ne baš redovnu socijalnu pomoć.
Potrebno je ovde napomenuti da ova domaćinstva uživaju potporu kako mlađih,
odvojenih članova nekadašnje velike porodice, tako i rodbine iz samog sela, što
se kao pojava uklapa u kontekst prethodnih rasprava o zadržavanju, donekle
promjenjene, zadružne forme u interpersonalnim i porodičnim odnosima.
Pad uplivom pozitivnih zakonskih normi zadruga je odavno izgubila značaj pravnog
lica, te je zamrla funkcija pravne odgovornosti za poslijedice postupaka njenih
članova.
Preostale su samo moralne sankcije u užem rodbinskom krugu. Postepeno se
zapostavlja zajedničko proslavljanje porodičnih i vjerskih praznika, što se u
smislu reduciranja društvenih veza, odražava i na širu seosku sredinu. Naime,
kao da postepeno zamiru međusobna pozivanja npr. na Bajram ili Božić, premda
ovo implicira i uticaj drugih, savremenih drištveno-ekonomskih faktora.
Posmatranjem nekih savremenih primjera zadružnih formi zapazili smo pojave koje
mogu indicirati postojanje - uslovno nazvano »predvojene zadruge«. Postojanje,
te nekadašnja, a sporadično i današnja upotreba ljetnjih stočarskih stanova na
padinama Čvrsnice i Čabulje upućuju nas na pojave prelaznih oblika predvojenog
života nekadašnjih zadruga u Drežnici.
-----------------------------------------------------
Prema kazivačima u šverc duhanom su išli isključivo muškarci. Svakako da je
jedan od povoda deagrarizacije bio i već ranije započet proces zamiranja
vinogradarstva, čije uzroke treba tražiti u razornim naletima filoksere, te
nemogućnosti Drežnjaka da ih uspješno odbrane od ove bolesti. Kako su nam
kazivači govorili, toponim lokaliteta »Izbe« u ataru zaseoka Lisičine nastao je
po vinskim podrumima kojih je tu nekada najviše bilo. I pregledom katastarskih
čestica primjetili smo da je uz većinu parcela naznačeno da su ranije bili
vinogradi.
I Home I 1 I 2 I 3 I 4 I 5 I 6 I 8 I 9 I
Copyright © Drežnjak; jesen 2001. godine