To je kumstvo koje se obavIja pri krštenju djeteta. Otac poziva kumove, rodbinu i prijatelje koji poslije krštenja svracaju na babine. Svi se pripremaju za taj dan, a ako je prije toga bilo kumovanja, stara kuma koja "vraca kumstvo" pripremi se kao i nova kuma i kum. Na rucku domacica iznosi: kokošiju juhu, potkrižu, pite - burek ili jajušu. Tek poslije rucka domacina, iznose se kumovska jela tj. jela koja donose kum i kuma: pita maslenica, kuglof, janje peceno od tijesta i nakiceno cigarama i mašnama, kolaci "lutmeri" ili lutma, kicene cigare I domaca pica - sokovi, rakije, sve zasladeno. Kumina maslanica se ne smije prevnuti tj. pri pokušaju prevrtanja mora se raspasti, izlomiti. Sramota je za kumu ako joj se maslanica prevrne jer je to stvar umijeca spravIjanja jela.

Kada, dijete pocne hodati priprema se Postupnica. Pozivaju se kumovi, rodjaci, prijatelji. Dijete stane u pitu maslanicu i oslika stopalo, taj se dio izvadi u stranu I nastane veselje.

Božic
Božic bi se negdje cestitao tako da se odmah poslije polnocke odlazilo i cestitalo :"Cestit Božic i porodenje Kristovo" uz odgovor: "Cestita ti duša".Lijepo je cuti naše starije kršcane koji i danas ovako cestitaju Božic.U nekim dijelovima se ostajalo u crkvi poslije polnocke i cestitalo, a posjecivalo se tek ujutro.Zanimljivo je da su u ove dane vjernici bili dužni sa svima se pomiriti, cak ako su bili zavadeni i godinu dana. Ako bi tko odbio pomiriti ili dati oprost, ubrajalo mu se to u smrtni grijeh.U narodu postoje i price da je mnoge koji su odbili pomirbu za Božic zadesila zla sudbina.
Za Božic bi se obicno jela potkriža, burek, sirnica, pecenje, su meso, lonac, sarma te kuglof, štrudla, gibonica, baklava …

Ljubiteljima dobre kapljice najomiljeniji zajednicki posao bio je pecenje rakije. Središnja Bosna poznata je po uzgoju šIjive pa se tako "pekla" rakija šljivovica. Taj posao oblcno bi se obavljao u mjesecu studenom kada se "kom" u kaci prevrne. Rijetko kada bi se kod dva domacina u selu istovremeno "pekla" rakija, jer su sijela uz kazan bila vesela i bucna, kao i natjecateljskog duha: tko ce jacu rakiju "izvaditi" - ispeci, komu ce se ona bolje "placati". Ni domacice na ovim sijelima nisu imale puno muke jer bi se u žaru i pepelu ispod kazana zapekla kokoš (cijela), ispekao bi se neoguljeni krumpir ili tikva. Uz kazan bi se i zapjevalo, kao:

Oj rakijo moja likarijo,
tko te pije taj bolestan nije.
Volim ženu, volim i rakiju,
obadvie srcu najmilije.

U prošlosti, kada nije bilo industrijskih alkoholnih derivata, ni radosti ni žalosti nije bilo bez cašice dobre šljivovice. Zato bi se dio "ispecene" rakije

Sveti Ilija
Sveti Ilija štovan je svetac u Bosni, a na Ilindan, 20. srpnja, iako nije zapovjedni blagdan, nije se radilo u poljodjelstvu zbog straha od groma. Vjerovalo se još da, ako na Ilinu grmi, lješnjaci nece uroditi plodom.

Sveti Ivo
Uoci Svetog Ive obicaj je paljenje cvijetnjaka. Taj dan bi djeca uz neku odraslu osobu skupljala granje, staru slamu ili bi sjekli u šumi smreke i slagli ih na jednom, obicno vec ustaljenom mjestu u selu. Navecer bi se tu okupljali mještani i palili vatru. Uz cvijetnjak bi se zapjevalo, malo pojelo, pa i popilo. Vjerovalo se da tko ujutro prije svih progaza po pepeliu cvijetnjaka, nece imati uboja, cireva niti bilo kakvog oboljenja stopala koja u to doba, kada se obicno hodalo boso, nisu bila rijetka. Takoder se savjetovalo onima koje su boljela leda da se provaljaju po koprivama ili po žitu na Svetog Ivu. Ovaj obicaj uz ivanjske vatre sacuvan je i do danas. Paljenje cvijetnjaka otpocinje u sumrak, a uz pjesmu i igru ostaje se do kasno u noc. Dugo se iza toga prepricava ciji cvijetnjak i u kom selu je bio najveci.
Tek uz Ivandan se djeci dopuštalo kupanje u rijekama.

Današnji obicaji

Mnogi od opisanih obicaja zadržani su u našim krajevima i danas. Neki se njeguju u izvornom obliku, a neki prilagodeni suvremenom životu. I danas se, prinijerice, na Sv. Luciju sije pšenica, no u cizmicama djece na Sv. Nikolu rijetko cemo naci orahe ili suhe smokve. Obicaji vezani uz Božic i Uskrs održali su se i do danas u gotovo neizmjenjenom obliku. U kucu se doduše, iz prakticnih razloga, ne unosi slama na Badnju vecer, ali, nažalost uskrsna jaja su sve manje pisanice, a sve više podloga za naljepnice. Ivanjski krijesovi i danas okupljaju mnoge da se uz pjesmu druže do kasno u noc, da dugo poslije toga prepricavaju ciji je cvijetnjak i u kojem selu bio najveci. U te procjene zasigurno ni danas ne ulaze oni koji spaljuju stare automobilske gume i ostalo slicno smece. Tako je s njivskim blagdanima, no ostali obicaji se, zbog promjene nacina života, pomalo gube. Ako kotac vremena ne možemo zaustaviti, ne smijemo zaboraviti naše stare obicaje. Oni bi se organiziranije i su-stavnije trebali prenositi na naše mlade. Oni su ti koji ce u treci milenij ponijeti svijest o tome tko smo, što smo, i od kada smo, a povijesna znanja za to nisu dovoljna. Mi treba da se trudimo da svojim aktivnostima ispuni barem dio ove zadace organizirajuci i promicuci neke narodne obicaje poput karnevalske povorke, izložaba pisanica ili rucnih radova, organizacije starinskog vjencanja na konjima, osnivanjem folklorne skupine mladih i sl.
                 Jedan od pniloga tome bit ce, nadamo  se, i naša stranica.