KNJIGOM U GLAVU

Dok iz radija trešti laganica kroz glavu mi vibriraju nemirne misli koje kao da žele pobjeći iz moje glave. Pokušavam ih nekako složiti, ali – hm – baš i ne radi. Međutim, uz slabašan glas koji se glasno čuje iz radija (jer je volume maksimalan) odjednom mi se sve bistri. Dakle, kako je sve počelo?

Pa na sličan ovakav dan prije par dana hodao sam i gledao svjetlo – sive boje zgrada. Te boje su nekad sumorne i jednolične, a nekad nasmiješene i osunčane. Tog dana su me sretno gledale i dan je bio baš onak oke. Nisam udario nogom u vrata kad sam se digao, nije mi se stari kompjuter resetirao sam od sebe, mlijeko u «cornflakesima» se nije ukiselilo i krenuo sam prema tram stanici s onim glupim smiješkom na faci. To je bio onaj «nemam razloga bit sretan, al` ipak jesam» smiješak. Vidim takav smijeh tu i tamo i takav smijeh mi uvijek digne tlak. Zašto bi netko u ovakvom stanju bio sretan?! Smatrao sam da samo budale mogu imati takav smiješak. Dakle, bezrazložno sam se smiješio i ušao u tramvaj. Uhvatio sam se za prečku tramvaja i gledao smrknuta lica oko sebe. Hehe, sigurno sam ih živcirao takvim osmijehom! Na 2. stanici je ušao Zeke. Sranje! Prekasno, vrata su se zatvorila i Zeke me opazio. Zeke je jedna od onih osoba koja nema ništa pametno za reći, ali ga to ne sprečava da melje bez prestanka. Ide na plivanje. Mada? – rekao sam misleći se u sebi koja bi budala išla na plivanje. Onaj smrad klora, ružni bazen, voda koja te za razliku od morske ne drži na površini i iskompleksirani trener čiju dernjavu možeš čuti iako ti u uši ulazi voda – tko bi to mogao voljeti? Naravno, sve ovo prešućujem i kažem samo kratko «mada». Pokušavam zamisliti Zekeovu facu kad bih mu rekao sve ovo šta mislim o plivanju. Vjerojatno bi me blijedo pogledao, promrmljao nešto tipa «erm... pa ovoga...» i onda bi zašutio. Mrzim šutnju s poznanicima. Kada šutim s prijateljima, to me čak i zabavlja. Ali kad sam s poznanicima, onda osjećam potrebu da ja moram pokrenuti razgovor. Ja ne znam pokrenuti razgovor. Ja znam odgovarati. Ja znam puno i naširoko odgovarati, ali jednu laganu upitnu rečenicu ne znam izmisliti.
« Nego, di ti ideš?» - pita me Zeke
Zateklo me ovo pitanje. Nisam se uopće sjetio da bih negdje trebao ići. A di ono idem?
«Pa idem u... ovoga...» - gledam kroz prozor da vidim nešto gdje bih mogao ići. Vidim antikvarijat
« Idem u antikvarijat da vidim kako prodati udžbenike» - zbunjeno slažem tih par riječi u jednu rečenicu
« A dobro, onda bok» - pozdravlja me Zeke jer je antikvarijat na ovoj stanici
Izlazim i ne preostaje mi ništa drugo nego da uđem u antikvarijat jer Zeke bi se čudio kad ne bih ušao. Inače me briga što Zeke misli o meni, ali ovog dana nisam htio izlaziti iz granica normalnosti. Kad kažeš nekome da ideš u antikvarijat i onda odeš u antikvarijat, normalan si. Nekad nije loše biti normalan.

« Dobro jutro!» - pozdravlja me vrlo tiho sitna prodavačica malog antikvarijata u kojem se na policama stiskaju stare, izlizane, pošarane knjige
Zašto ste tako tihi? Zašto se bavite ovim? Jeste li tužni jer ste niski? Da li ima danas nešto pametno na televiziji? – pitanja su koja mi padaju na pamet ali koja ne kažem. Možda bi uvrijedio prodavačicu. Ima puno uvredljivih ljudi koji iznad svega cijene normalnost.
A ja se ne želim svađati s takvim ljudima jer je šteta rasipati negativnu energiju na nekog kog nisi prije upoznao. Bolje je biti normalan
« Samo razgledam» - kažem prodavačici koja se vraća svom poslu. Kojem poslu? Pa ne znam. Prodavači i voditelji na televiziji uvijek slažu neke papire. Umjesto da sve zgužvaju i bace u smeće, oni slažu to mada su ti papiri totalno nevažne stvari. To rade valjda da bi izgledali zaposleni. Važno je imati imdž zaposlenog čovjeka jer ljudi vole kad netko radi (iako skoro nitko ništa ne radi). I tako razgledavam knjige. Sva ta nepoznata imena koja ti pisci nisu birali, koja ne kazuju baš ništa o tome piscu i za koja nikad nisam čuo. Uvijek me ljutilo jer nisam znao da li je Charles ili John Miller dobar pisac, a nikad nisam htio dignuti ništa njihovo jer bih se vjerojatno razočarao. Tu su knjige i tak skupe. A imam 10 čuna u džepu. U antikvarijat ulazi Nina. 2 poznanika u jedno jutro. A možda ovo jutro nije ni tako dobro. Zašto sam ono uopće izlazio iz kuće? Nina je lijepa, moglo bi se čak i reći da je i dobra, ali je... blentava.
« Joooj, Boris, pa ti čitaš Jane McGandy?!» - uzbuđeno je ciknula Nina.
U ruci sam držao neku knjigu s kičastom nalsovnicom. Na naslovnici je neka ženska u čijim se očima «cakli ljubav» prema mušketiru – zavodniku s tankim muževnim brčićima. Izvadio sam knjigu iz police da se malo nasmijem naslovnici. Baš sam se mislio koji bi idiot ovo čitao
« Erm... pa ne znam. Jel dobra ta... Jane?» - zbunjeno odgovaram
« Jooooj, izvrsna je! Pročitala sam preporuku u Teenu...»
Teen. Moj najveći neprijatelj. Smeće koje je pisano za debile od 10 godina. Jedna od rijetkih stvari koje baš mrzim.
«... i odmah sam otrčala u najbližu knjižnicu! Čak mi je i knjižničarka rekla da je knjiga izvrsna...»
Mogao sam zamisliti nedozrelu knjižničarku koja čita takvo smeće, a Milan Kundera joj je vjerojatno nogometaš Srbije.
« I progutala sam knjigu u 2 dana! Moraš ju kupiti! Moraš!!»
Vidio sam da, ne kupim li tu knjigu, Nina će me zdrobiti. Sva sreća je da je koštala taman 10 kuna. Prodavačica me gledala mješavinom žaljenja i prezira. Imala je potpuno pravo. Popustio sam pred neprijateljem, dopustio sam da se kod mene useli omražena stvar da bih umilio plitkoj dosadnoj ljepoti, a šta je najgore – to sam još i platio! 10 kuna. Burek od sira. 2 koka – kole u jeftinom dućanu. Jutarnji i Večernji. Teen. Ne Teen. Teen je još gori od ovoga. Dobro je! Moglo je i gore! Ovako sam se bar riješio Nine! Bježim iz antikvarijata i idem doma. Ovo je previše. U tramvaju se okrećem ne bih li opet sreo nekog poznanika! Ne više! Mislim da bi jadni poznanik naletio na nervous breakdown inače sasvim normalnog dječaka. Normalnog! Grozno je biti normalan! Zašto bih bio normalan?! Zato što se ostali boje nenormalnog?! Zar ne znaju da inače sasvim normalni ljudi mogu biti teroristi? Zato ja mogu nesmetano početi i pjevati po tramvaju, šta se mene tiče! Onu pjesmu od Pipsa! Ne znam riječi, ali još bolje! Improvizirat ću! I strgnut ću uzde normale sa sebe! Evo moje stanice. Ostavit ću pjevanje za neko drugo vrijeme. Po mogućnosti, kad budem sam.
Dolazim doma i onak, da se malo nasmijem, idem vidjeti to djelo te neke Jane. Djelo se zove «Jedina ljubav». Originalno. Nema šta. Na poleđini piše da se radi o mladom mušketiru koji se bori protiv zla i zaljubljuje se u kćerku bogatog poduzetnika. Kažu da je djelo «stilski išarano» i da «je ljubav inspirirala autoricu na ovo remek – djelo» te na kraju da bi «svaki normalan čovjek koji drži do ljubavi morao ovo pročitati».
Na trenutak žalim šta nisam nepismen. Počinjem čitati i smijem se. Nakon 2 stranice smijeh prelazi u nevjericu, na 7. stranici u gađenje, na 9. stranici u očaj. Ovo je nemoguće! Vidio sam više smisla u sivoj boji okolnjih zgrada! Bacam knjigu na policu i okrećem glavu od nje.
Drugo jutro prva stvar koju vidim je knjiga. Okrećem glavu od knjige ali prokleto beskorisno smeće mi ne silazi s pameti. Pokušavam otići u drugu sobu, ali me sama činjenica da ta knjiga postoji tamo iza zida, da postoji i svjedoči mojoj gluposti, me izluđivala. Opet mi na pamet pada burek, pa one 2 kole i ne mogu mirno sjediti. Tresu mi se ruke od bijesa. Odlučujem uzeti knjigu i otići do onih švercera na placu koji prodaju ovakve knjige
« 5 kuna? Ah, nema više toliko kupaca! Svi rađe otiđu u knjižnicu i onda nakon pročitanja vrate knjigu, sve džaba! U neka bolja vremena, sinko!» - kaže mi škrbavi švercer
« Ma uzmite ju besplatno!» kažem jer ne želim tu knjigu, želim da koristi nekome tko ne zahtjeva ni mrvicu mozga u knjigama, želim da ode od mene i da ju netko tko ju želi uzme. I svi sretni! Zar ta idila nije moguća?
« Oprosti, sinko! Ali nema mjesta više na polici. Ta tvoja knjiga je prevelika da bih izbacivao 2 knjige zbog nje!»
Proklinjem prokletu spisateljicu koja, unatoč tome šta joj je djelo plitko kao lokvica, nije uspjela napisati knjigu na manje od 400 stranica.
Ništa, bacit ću ju u smeće. Kanta za smeće je puna. Nešto su pričali na televiziji da će smetlari u štrajk. Pokušavam ugurati knjigu, ali ispada iz kante. Ma tko ju šljivi!
« Mladiću!» čujem oštar glas nekog penzića « Digni tu knjigu i izvoli ju baciti u prazan koš za smeće! Dosta mi je vas mladih koji se uopće ne brinu za svoj okoliš! Zar čemo takvu Hrvatsku graditi?!»
Marš, stari! On, koji glasa za desničare i drži da su svi stranci manje vrijedni, on koji bi bez da trepne okom dao baciti atomsku na Srbiju i otjerati sve koji nisu «čistokrvni Hrvati», sad se brine za okoliš! Ne šaljem ga kvragu jer se sjatila hrpica ljudi. Nema sumnje kog bi branili. Uzimam knjigu i pokušavam naći prazan koš za smeće. Ništa. Prokleti smetlari!
Drugi dan osjećam da ne mogu disati. Ta knjiga mi ne da mira! Već čujem spisateljicu kako daje izvještaj da je prodala 10000 primjeraka knjige, a ja sam pridonio njenom hvalisanju i bogaćenju! Ne mogu vjerovati da sam bio tako glup! Mislim si kako je to obična knjiga, kako će skupiti prašinu i raspasti se za 100 godina i na tren se smirujem, ali onda se sjetim onih prvih 9 stranica koje sam pročitao. Raspasti se? Vraga! Ta knjiga će zauvijek biti tu i sigurno ću ju doživotno trpjeti! Ne mogu više biti pod istim krovom s tom knjigom! Uzimam ju i ljutito bacam sa 7. kata svoje zgrade. Knjiga u luku pada pod utjecajem gravitacije, ali ne na beton nego na glavu neke starice. Kvragu!! Neki tip se dere da me vidio. Nema mi spasa...

Sad su mi dopustili da pokupim svoje stvari prije odlaska u pritvor. Zadnji put slušam muziku na slobodi i idem tamo gdje se čuvaju ostali po normalno društvo opasni zločinci. Dobivam poruku na mobitel. «Hoćeš ići van danas s nama curama? Nina». Nina mi nikad nije slala poruku. To je sigurno zbog knjige. Postao sam ravnodušan prema knjizi. To je samo hrpa papira na koje su naštampane glupe riječi. «Ne mogu. Vode me u zatvor jer sam pogodio neku staricu u glavu s knjigom». Slažem stvari i prije nego što me policajac odvodi opet dobivam poruku. «Znala sam da si faca!» kaže Nina. Ljudska glupost je neizmjerna.