Sud ima ili bi bar trebao da ima društveni dignitet. Ako se sud privatizira, on taj dignitet gubi. A to se kod nas događa. Zbog toga je primjereno govoriti o sucima i sutkinjama a ne o sudu. Na koncu oni su odgovorni za gubitak sudskog digniteta.
U tržišnoj privredi pravosuđe mora biti besprijekorno, i državna uprava dobra kako bi tržišna privreda mogla dobro funkcionirati. U Hrvatskoj je desetine hiljada tužbi podignuto protiv državnih organa zbog toga što oni ne izvršavaju svoje duž-nos-ti. Poznato je da ima više od milijun neriješenih predmeta - ili dva-put toliko koliko je naslijeđeno od bivše države. I novi se gomi-laju. Stoga ni hrvatska privreda ne može biti produktivna. Nalikuje na trkača na 100 metara kojemu su pričvrstili olovo na noge.
Mi imamo znatno više sudaca nego Europska unija. Austrija ih ima dvaput manje. - A sporovi kod nas traju dvaput duže. Jedno s drugim, to znači da je produktivnost rada sudaca i sutkinja izrazito niska. Kad privredno poduzeće ima nisku produktivnost, završi u stečaju. Sudovi i državna uprava imaju monopol i ne moraju se bojati stečaja. I tu poziciju zloupotrebljavaju.
Ranije nisam imao nikakva posla sa sudovima. Nisam čak znao gdje je ni zgrada suda u Zagrebu. Sada sam mjesečno jedanput na ročištu. Konfliktnost društva je velika (uz razbojstva, drogiranje i dr.), a produktivnost sudova niska. Za konfliktnost društva odgovorni su Sabor i Vlada, koji podupiru grabežni kapitalizam. Za nisku produktivnost sudova odgovorni su suci/sutkinje. Tuđmanov režim razorio je hrvatsko pravosuđe. Sadašnji režim to nije popravio. Mnogo je lakše razarati nego graditi.
U onome što slijedi najprije ću opisati (nepisana) načela kojih se drži većina sutkinja/sudaca, a onda ću to ilustrirati izvjesnim brojem konkretnih slučajeva. Budući da sam do sada imao posla s više desetina sudaca/sutkinja, mogu realno suditi. Naravno, postoje i časni suci, koji znaju svoj posao i vrše ga savjesno. Ali to su izuzeci i o njima ne će biti govora.

NEPISANA NAČELA
1. U percepciji laika sudovi postoje da dijele pravdu. To je pogrešno. Ni u jednom našem zakonu nisam našao riječ pravda ili pravednost. Također, nisam ju čuo ni na jednom od brojnih ročišta kojima sam prisustvovao. Pojedina inozemna pravosuđa izričito se zasnivaju na pravednosti. Npr. njemačko, gdje je granica primjene zakona tamo gdje proturječi pravednosti. Pravednost nema pristupa u hrvatsko pravosuđe.
2. Prema predsjedniku udruge sudaca, suci/sutkinje sude prema Ustavu i zakonima. To nije točno. Pisao sam da su pret-vor-benim zakonima, koji su nanijeli toliko štete hrvatskoj privredi - neustavni. Prekršeno je niz odredaba Ustava. Podignuta je ustavna tužba. Ustavni sud razmišljao je nekoliko godina, nije odgovorio ni na jedan konkretan prigovor, nije zakazao javnu raspravu i tužbu je arbitrarno odbio. Ima i drugih slučajeva neustavnosti. Ako ustavni sud ne ukida neustavne zakone, onda ne možemo imati pravnu državu.
3. Preostaju zakoni, a oni su pretežno formalni, a i njih se kad im to odgovara suci/sutkinje ne drže. Suci se nastoje uklopiti u slovo zakona, a sadržaj presude ih ne zabrinjava. Na taj način mogu nastati i nastaju velike nepravde. U sistemu je predviđena i mogućnost korekcije. To su viši sudovi. Ali oni uglavnom potvr-đuju presude nižih sudova, uz kozmetičke prepravke. Osim toga, zakoni su nerijetko kontradiktorni (npr. porezni zakon).
4. Velik broj neriješenih predmeta i dugo trajanje postupa pokazuje da suci/sutkinje bježe od izricanja presude. Do nedavno su zastaru sebi pripisivali kao riješen predmet. U zakonu, doduše, postoji odredba da je "sud dužan provesti postupak bez odugo-vla-čenja" (čl. 10 ZKP), ali se suci toga ne drže. I nema nikakvih disciplinskih posljedica. U stvari najjednostavniji način da se izbjegne presuda jest zastara. Postupak se umjetno razvlači dok ne nastupi zastara. Zastara je u slučaju klevete četiri godine, a u slučaju prekršaja dvije. Viši sud to uvažava. Na taj način su vrata korupciji i drugim malverzacijama širom otvorena.
5. Hrvatski sudovi tužbu protiv službenih organa u načelu odbacuju. Državni organi su vlast, a vlast ne može pogriješiti. Vlast treba slušati.
6. Sudske takse su visoke, kako bi se smanjio broj sudskih prijava. No smanjit će se prijave siromašnih, ali ne onih koji mogu platiti takse. Na taj način uvodi se socijalna diskriminacija.
7. Ukoliko se pojavite bez odvjetnika, doći će do direktnog kršenja zakona, jer se pretpostavlja da ne znate zakon i sudski postupak, pa ih sudac/sutkinja bezobzirno krše. To je, naravno, suprotno odredbama zakona koji zahtijeva da sutkinja/sudac uputi tužitelja. Ali ako to zatražite, može vam se dogoditi da sudac/sutkinja odgovore da nemaju vremena.

PRIMJENA OPĆIH NAČELA
Bit će radi ilustracije navedeno svega nekoliko karakterističnih slučajeva sudskih postupaka i ponašanja, a bez spominjanja imena suca/sutkinje. Ali ako nadležni sudski organi zatraže konkretne podatke, bit će im dostavljeni
1. Zidar nije odradio akontaciju, koju je potrošio na druga gradilišta, niti je vratio novac. Ponuđenu kolaudaciju je odbio. Nije preostalo drugo nego da se tuži sudu. Ispostavilo se da sutkinja ne zna čitati građevinski ugovor i situacije. Upropaštena su četiri ročišta i dvije godine dok sutkinja nije smijenjena. Pokazalo se također da zidar dobro poznaje neefikasnost našeg pravosuđa, tako da mu ne vraćanje akontacije neće smetati. Umjesto vještaka i tri ročišta, koliko je bilo potrebno, sud petlja. Na koncu zidar umire, a zatim i odvjetnik koji je vodio predmet. A sud još petlja. Prošle su čak 22 godine, a parnica nije završena!
2. Automobilski osiguravatelj je tužen zbog neisplate štete. Određena je sutkinja koja nema vozačku dozvolu, ne pozna prometne propise (koji joj, po vlastitoj izjavi ne trebaju) i ne zna takvu elementarnu stvar kao što je crveni trokut i čemu služi. Naravno, donesena je pogrešna presuda.
3. Objavljena je kleveta u novinama. Postoje dokumenti i svi se navodi mogu provjeriti kod službenih ustanova. Ali sutkinja, kao u kakvoj guslarskoj zemlji, ništa ne provjerava na pisanim dokumentima i ne pita nijednu službenu ustanovu, već poziva svjedoke. U toku četiri godine sutkinja je marljivo zakazivala 18 ročišta, na koje okrivljena nije dolazila u 15 slučajeva. Nije se čak ni očitovala, a sutkinja je sve to tolerirala. Neki svjedoci su dolazili po nekoliko puta, ali nisu mogli biti ispitani, jer okrivljena nije bila prisutna. Zatraženo je da se okrivljena kazni po zakonu zbog odugovlačenja postupka. Sutkinja ne reagira, jer joj je to, čini se, odgovaralo. Zatražena je intervencija predsjednika suda, jer se radi o ciljanoj zastari pa da spriječi da do zastare ne dođe. On ne intervenira i do zastare je prema namjeri sutkinje došlo. Zatraženo je da policija dovede okrivljenu. To je urađeno tek na posljednjem ročištu, kad je već nastupila zastara, pa je sutkinja htjela zaključiti predmet. Sutkinja proglašava zastaru i traži od oklevetanog da plati troškove suda! Drugim riječima, u Hrvatskoj je, za razliku od Evrope, slobodno klevetati, pogotovo ako se radi o nekoj politički istaknutoj osobi ...
4. U upravnom postupku navedene su krive činjenice i građanin ima neugodne materijalne posljedice (gradsko pogla-var-stvo nastoji opteretiti građanina s gotovo četvrt milijuna kuna; takvi se slučajevi inače rješavaju korupcijom). Podignuta je tužba kod Upravnog suda i upozoreno na neistine koje se mogu pro-vjeriti inspekcijom za pola sata. Ali Upravni sud ništa ne pro-vje-rava. Ako je jednom u neki akt ušlo, svejedno da li namjerno ili slučajno, da je 2+2=5, Upravni sud to uzima kao istinitu činjenicu i na osnovu nje donosi presudu. Koja je, naravno, nepravedna, ali je formalno ispravna. Dogodilo se da je nadležno ministarstvo izvršilo zakašnjelu inspekciju i utvrdilo da je građanin ispravno postupao i da su iznošene neistine. Tada je od Vrhovnog suda traženo da ukine pogrešnu presudu Upravnog suda. Odgovoreno je da Vrhovni sud to ne može uraditi. Niti itko drugi. Proizlazi da u Hrvatskoj nemamo pravne zaštite od upravne i sudske samovolje.
5. Državni odvjetnik podiže tužbu protiv međunarodnog sveučilišnog profesora, čiji su radovi prevedeni na mnogo jezika i čuvaju se u bibliotekama širom svijeta - da krade drva iz šume suseljanima (koji se inače zavadio sa cijelom okolinom) i prodaje ih nepoznatim kupcima! Optužba je prima faciae monstruozna i trebalo ju je dobro provjeriti. Ali državni odvjetnik ni ne razgovara s građaninom koga optužuje. Na izričit zahtjev da kao tužitelj, prisustvuje ročištima kako bi mogao biti ispitan pred sucem, državni odvjetnik se ne pojavljuje. Na taj način građanin nije ni upoznao svog tužitelja. Državni odvjetnik je tužen zbog zloupotrebe dužnosti i nesavjesnog rada - i ništa se nije dogodilo! Nakon rasprave sudac odbacuje lažnu optužbu. Usput je zapisnički utvrđeno da je svjedok državnog odvjetnika lagao. Iako zakon propisuje sankcije za takav slučaj, sudac nije ništa poduzeo. A državni odvjetnik ne drži se civilizacijske norme, da se sveuči-liš-nom profesoru bar ispriča što ga je prvi put u životu optužio za kazneno djelo. I može nesmetano nastaviti sa svojim neodgo-vornim poslom.
6. Zakonom je predviđeno da onaj tko izgubi parnicu plaća specificirane troškove suđenja. Spor je izgubilo državno odvjet-niš-tvo, ali ne plaća ništa. Sudac je "zaboravio" da je predočena dokumentirana lista troškova. Nakon što je pismeno upozoren, dosuđuje 6% dokumentiranih troškova. Obrazloženje nije da troškovi nisu izvršeni, već "da je s obzirom na realne gospodarske prilike dodijeljena svota dostatna." Toga u zakonu nema, već se radi o izmišljotini suca. Još jedan primjer da se "ne sudi po Ustavu i zakonima". Izjavljena je žalba. Viši sud potvrđuje odluke nižeg...
Ovaj slučaj ima i svoj nastavak. Iako postoji presuda, nema plaćanja. Upitom u računovodstvu suda, utvrđeno je da presuda postoji, ali sud nema novaca ...
7. I na kraju o korupciji, o kojoj se mnogo priča ali se ne iznosi ni jedan konkretan slučaj. Tužitelj je oštećen i stalo mu je da se proces što prije završi. Sudac je "preopterećen", pa zakazuje jedno ročište godišnje, a na kojemu se ništa ne rješava. Tada se pojavljuje sučeva supruga, koja je suosjećajna i daje na znanje da bi mogla nagovoriti muža da ubrza postupak. Usput spominje da je u novčanim neprilikama, pa bi joj trebala novčana pozajmica. Žrtva na suosjećajnost reagira i daje novac. Za kratko vrijeme zakazano je ročište i završen proces. Kad je došlo vrijeme vraćanja novca, sudac je upozoren, ali on odgovara da o tome ništa ne zna i da nikakav novac nije uzeo. I tako novac nije vraćen.
*
Jedan od glavnih prigovora koji Evropska unija upućuje Hrvatskoj odnosi se upravo na stanje u pravosuđu. S krahom završavaju i bučno najavljivani procesi, kao tzv. zločinačkoj organizaciji. Stanje u sudstvu neće se međutim, poboljšati izgrad-njom nekoliko sudskih zgrada, nabavkom računara, povećanjem plaća i, posebno ne, povećanjem broja sutkinja i sudaca. A o tome se jedino govori. Potrebno je nešto sasvim drugo. A to se ne radi. Potrebno je da Sabor ili Vlada formira nezavisno povjerenstvo, sastavljeno od vrhunskih pravnika i građana koji su prošli torturu sudaca. Izvještaj tog povjerenstva treba javno prodiskutirati i donijeti potrebne odluke. Ako se to uopće želi ... Ako bi bio objavljen zakon s odredbom da će sudac/sutkinja s tri zastare ili tri parnice duže od četiri godine biti otpušten iz službe, moglo bi se očekivati skokovito povećanje sudbene produktivnosti.

Napomena: Autor je hrvatski i engleski doktor znanosti i profesor na čuvenim svjetskim sveučilištima.

IN MEMORIAM "FIATU" I GLASOVI S RUBA PROVALIJE
Jasna Tkalec

Fiat voluntas tua (neka bude volja tvoja), šapuću vjernici svakoga dana, a upravo je ta molitva stvorila anegdotu, koja se u Italiji prepričavala gotovo cijelo jedno stoljeće. Kako se tobože vlasnik Alfa Romea požalio Papi zato što je ime konkurentske a ne njegove, tvornice automobila u tekstu očenaša. Fiat je skra-ćenica Fabrica italiana automobili Torino, od njenog osnutka 1899. godine. Osnivač i vlasnik tvornice djed je nedavno preminulog Giannija Agnellija, jedan od inženjera mehanike s kraja XIX. stoljeća i jedan od "kapetana industrije", koji su zajedno sa Olivettijem, de Benedettijem, Mondadorijem i Rizzolijem stvorili nekad čuveni trokut industrijske, privredne, trgovačke, financijske te kulturne i intelektualne moći Italije - trokut Torino, Milano, Genova.
Protagonisti industrijskog rasta Italije, poduzetnici s kraja XIX. i početka XX. stoljeća bili su nasljednici velikih liberalnih ideja, neki i sami izuzetni intelektualci te prijatelji velikih mislilaca, pisaca, filozofa i slikara, iako ne zbog toga manji eksploatatori. Njihove životne priče isprepliću se, katkada tragično, s političkom i društvenom historijom Italije dvadesetog stoljeća.
Neki od njih kao Olivetti, Ginsberg, Levi, Montalcini stradali su od Mussolinijevih rasnih zakona te aktivno pomagali anti-fašistički i partizanski pokret. Čuveni izdavač Rizzoli, i sam izrastao u vlasnika od grafičkog radnika, pokušao je ostvariti utopistički san već iskušan u gradiću Crispi u sjevernoj Italiji, grad tvornicu, u kojem bi na najbolji mogući način bile podmirene apsolutno sve potrebe zaposlenih: od stanova, dječjih ustanova i vrtića, škola, čitaonica, domova kulture sa teatrom i kinom do ambulanti, bolnica i domova za nemoćne i stare. Agnelli djed, koji je zadnje godine XIX. stoljeća osnovao firmu, bio je kao i futuris-tički umjetnici, slikari i pisci, zaljubljen u dinamiku i brzinu. Mussolinijev režim sanjao je i obećavao kako će dati automobil ne samo svakom građaninu već i svakom radniku. Gazdin sin izgubio je život spektakularno - prilikom avionskih akrobacija u genoveškoj luci. Ostavio je mladu udovicu s četvoro djece. Ta se smrtno zaljubila u Curzia Malapartu - u ono vrijeme vatrenog fašistu, a kasnije ne manje vatrenog antifašistu i filomaoistu. Bilo kako bilo, Malaparte je ušao u literaturu sa svojim djelima: Prokleti Toskanci, Kaputt i Koža. U romanu Koža opisuje strahote i poraz fašizma: čuvena je epizoda s kotaricom punom srpskih očiju, koju Pavelić u "Vili Rebar" ponosno pokazuje talijanskim izaslanicima. Događaj vjerojatno nije istinit, ali je istinita atmosfera ustaškog režima. Iz tih vremena ostala je čuvena Malaparteova vila na otoku Capri, jedno od remek djela suvremene arhitekture uopće.
Što se pak samog Fiata tiče, Mussolinijev režim išao je na ruku razvoju tvornice i otvaranju radnih mjesta u zemlji, koju je kronično mučila nezaposlenost i siromaštvo. Tako je najveće industrijsko postrojenje Mirafiori, sa milijun kvadratnih metara proizvodnog prostora, otvoreno upravo uoči II. svjetskog rata. Tada je tvornicom rukovodio inženjer Valletta, a živio je još i Agnelli djeda, osnivač i vlasnik. O Valletti će se mnogo govoriti i za mnogo štošta će ga se optuživati u poslijeratnom antifašističkom radničkom pokretu, jer će Valletta (prezime mu je talijanizirana francuska riječ, a znači sluga, lakej) upravljati "Fiatom" još punih dvadeset godina nakon rata. Tek 1966. godine, nakon Vallettine smrti, na čelo tvornice dolazi Gianni Agnelli, advokat i ljepotan, gospodin od glave do pete, kako su ga nazivali, koji će tvornicu voditi kroz vihore i oluje gotovo četrdeset godina, sve do svoje nedavne smrti. Do svog stupanja na čelo tvornice Gianni Agnelli bio je čovjek za public relations, a ustvari za nabavljanje povoljnih kredita i suvremenih tehnologija za tvornicu, plašeći neprestano Amerikance "baukom komunizma". Agnelli, zvan "advokat", iako to nikada nije bio, sada je mrtav, a s njim i cijela jedna epoha u industrijskom razvoju Italije. Umro je posljednji kapitalist starog kova, a s njim su u grob otišle i tradicionalne borbe radničke klase, organizirane i vođene od Komunističke partije Italije, na čijem su se čelu nalazili izuzetni ljudi, prvo Togliatti, a zatim Berlinguer. A s Agnellijem je zapravo u grob otišla i sama tvornica "Fiat", usprkos upornim i patetičnim nastojanjima porodice Agnelli, da je spasi. Danas je zapravo pravi vlasnik "Fiata" američki "General Motors" koji staro zdanje rasprodaju "po komadu". Priča poznata iz filma Pritty wooman. Tako je Fiat story i Agnelli story patetična priča o jednom vremenu, koje je "prohujalo s vihorom". Vrijeme, koje je "zameo vjetar", otišlo je u nepovrat sa svim svojim uspjesima i padovima, sa svojim nadama i ostvarenjima sa svojim dometima i tragikom.

U BURI
Pored fašističkog kreveljenja, pendreka i ricinusa, te pored ratnog neuspjeha i krvavog sloma režima, to je vrijeme donijelo i poslijeratni "napredak" i blagostanje masa. Konačno je svaki radnik dobio automobil, frižider, usisavač i plaćene ferije! San onih što zarađuju kruh svojom krvavom mukom još od doba careva. Jer se na Veliku gospu, koja se u Italiji zove Ferragosto, u srcu ljeta, zatvaraju i "Fiatove" tvornice na nedjelju ili dvije. To su takozvane Augustove ferije, jer je car August navodno kazao, neka ni robovi ne rade za tih užasno vrućih dana.
Tako je s porodicom Agnelli na čelu, od seljačke i siromašne Italije, na jugu zapletene u feudalne odnose i veleposjede, u močvare i malariju u središnjem dijelu zemlje, te u sitni obrt u gradovima i gradićima na sjeveru, odakle se često odlazilo u emigraciju ili u pečalbu, uspjelo tokom dvadesetog stoljeća (pogotovo u njegovoj drugoj polovini) stvoriti bogatu i prospe-ritetnu zemlju, petu industrijsku silu svijeta i jednu od okosnica suvremene Evrope. A kičma talijanske industrije bila je ipak industrija automobila. Njezin je vlasnik Gianni Agnelli, slijedeći primjer svoje generacije u mladim godinama, kao i njegov očuh, bio vatreni fašist, te je u konjaničkom odredu, kao oficir, otišao na ruski front. Iz pričanja i memoara jasno je, da je Agnelli tamo više gledao i jahao nego se borio. Vratio se zdrav i čitav u Italiju sloma, očaja, gladi i suza: u zemlju, koja je klečala pred Ameri-kancima i Englezima i čije su se kćeri prodavale za tablu čokolade, a oduševljeni građani padali pod američke tenkove. A Gianni je studirao u Italiji, a zatim se usavršavao u SAD-eu. Novinarima je poslije rata izjavio: "Ta nisam sobarica, da se zaljubljujem!" Ipak se, izgleda, zaljubio i oženio donna Marellu, visoku i tanku ljepo-ticu iz stare aristokratske porodice. Tako je ostvarena veza o kojoj, otkako je svijeta i vijeka, sanjaju skorojevići buržoaskog porijekla: nova industrija i staro savojsko plemićko ime. Čini se, da je brak bio sretan, iako je donna Marella, osim plemićke titule donijela i familijarnu taru - ludilo, te je jedinac sin navodno bolovao od šizofrenije. Bavio se umjetnošću, filozofijom i pacifizmom. Umje-sto njega, koji zbog zdravstvenog stanja nije mogao naslijediti tvornicu i posao, našao se prekrasan nećak, sin sestre, američki đak, neobično lijep i talentiran mladić, oženjen, naravno, Ameri-kankom. No nedugo od stupanja na posao i tek što je postao otac, mladić 1996. iznenada umire od bolesti, koja nikog ne štedi. Niti godinu dana nakon toga Giannijev se jedinac baca sa razvodnog stupa u provaliju duboku 80 metara. Nije trebalo da mu zavide - napisao je u nekrologu novinar i pisac Enzo Biaggi - usprkos bogatstvu, radu i uspjesima, nijedna ljudska bol nije mu bila prišteđena ...
Da bi se mogla razvijati suvremena industrija automobila i da bi svaki Talijan doista mogao imati auto i uživati u njemu, izgrađene su poslije rata i moderne autoceste. Već krajem pede-setih Autostrada del sole predstavljala je pravu senzaciju u ovom dijelu Evrope. Kasnije su se sjetili starih rimskih cesta, koje su od imperijalnog Rima vodile prema Africi, Galiji ili Crnom moru: Via Apia, via Salaria, via Emilia, via Flamminia. Stare su trase pretvorene u moderne autostrade, poveznice, petlje. A po njima i noću i danju jure automobili - voze šleperi s jednog kraja Evrope na drugi. Vječno putuje roba od Genove do Sibira i od Sicilije do skandinavskih zemalja. Putuju i miješaju se životinje i ljudi, robe i novci ... Putuje, prolazi i odlazi u historiju cijela jedna epoha - epoha zrelog industrijskog kapitalizma.
Odmah poslije rata talijansku su partizani i antifašisti bili osudili Vallettu i Agnellija djedu na smrt. Naravno - u kontu-maciji, jer nisu držali u rukama ni jednog ni drugog. Stari je Agnelli umro od infarkta, a godine 1946. Togliatti je, na čelu Komiteta nacionalnog oslobođenja, zajedno s Parrijem, vođom Partije akcije (pored komunista, najbrojnije partizanske formacije) proglasio pomilovanje i aboliciju osuda za sve: osuđene fašiste i filofašiste, osim za one "koji su okaljali ruke surovim zločinima". Tako se Valletta vratio u tvornicu i počeo tamo iznova zapovijedati, a radnici su ponovo s vremena na vrijeme štrajkali. Radnici "Fiata" uporno su i vatreno štrajkali i "vruće jeseni" 1969, godinu dana nakon golemih studentskih nemira. Studentski su vođe, ili bar neki od njih, pomislili da je došlo vrijeme revolucije i počeli pucati po ulicama. No bila su to uzaludna krvoprolića. Zemlja je uz manje ili veće krize sigurno jedrila morem liberal-kapitalizma prema potrošačkom "raju" ili paklu. Kako vam drago.
A onda dolazi do tehnološke revolucije. Radnici bivaju maso-vno otpuštani i okupiraju tvornice. Berlinguer dolazi u Torino, da drži govor na kapiji okupiranog "Fiata". Pokret radnika je velik, ali će još veći biti njihov poraz. Činovništvo i sitna buržoazija, trgovčići i trgovački mešetari i svi ostali službenici uposleni u "Fiatu" i okolo njega poduzimaju "marš četrdeset tisuća ljudi" i lome leđa radničkom otporu. Sada su tek, na Agnellijevu grobu, bivši komunisti priznali da tadašnja KPI, pa ni sam Berlinguer, nisu željeli ni organizirali taj golemi pokret radnika, te da je Berlinguer "morao" doći govoriti na kapiji tvornice, prisiljen prilikama i razvojem događaja. I tako se ponovo potvrdila na Zapadu poznata istina, da su često masa i samo radništvo revo-lucionarniji od vlastitih vođa.
A "Fiat", na čijem je čelu "advokat" Gianni Agnelli, koji je znao poslije rata dobiti od SAD-a sjajne kredite mašući strašilom "crvenog radništva", prosperirao je kao nacionalna industrija, te je progutao "Alfa Romeo", "Lamborghinija", pa i sam "Ferrari" i više - manje sretno doplovio i do novog, postindustrijskog doba, doba robotizacije. Gruba radna snaga je otpuštena, a izradu automobilskih dijelova i motora preuzeli su dirigirani roboti. Više nema smrdljivih i otrovnih mirisa automobilskih lakova, ni repetitivnih pokreta u radu na traci, kao u Chaplinovom filmu. Danas to rade roboti, koje nadgledaju nalickane gospođice. Ali i smršavjela tvornica gasne i to iz niza razloga, koje naglašavaju sindikalisti, a ne žele ih vidjeti ni priznati "mladi grabljivci" nove ere kapitalizma, zapravo postkapitalizma, koji ne drže do tradicija već samo i isključivo do novca.
Što je bila tvornica "Fiat" i Torino u drugoj polovini XX. stoljeća, najbolje su ispričali filmovi kao Roko i njegova braća (sjećate li se kraja?), te ličnosti kao Rita Pavone ili Gigliola Cinguetti, kćeri i sestre radnika "Fiata". Prije nego što su postali "Fiatovi" radnici očevi su im i braća bili bijedni ubogari. A one su pričale pred medijima, kako su im očevi od "Fiata" dobili stanove, automobile i ostala životna zadovoljstva, koje su Talijani nazvali "blagostanjem". A one nisu više bile sirote, koje bi ranije u najboljem slučaju bile služavke, već gradske gospođice, što su postale televizijske ljubimice i nacionalne zvijezde. Kraj priče u novom vijeku.

PRODAJA "PO KOMADU"
U "Fiat" su ušle strane kompanije i strani fondovi, jer je tvornica pravila gubitke. Zadnja dva modela nisu imala uspjeha na tržištu, a svuda su u svijetu "Fiatova" vozila ustupala korak pred konkurencijom. Obraćanje američkom managementu samo još više uništava ionako loše poslovanje "Fiata". Godine 2.000 "General Motors" kupio je 20% akcija "Fiata", uz pravo na daljnji otkup akcija. Kako se poslovi uopće ne popravljaju, uprava "Fiata" odlučuje, da sve što nije u najužoj vezi s proizvodnjom automobila rasproda, kako bi se koncentrirala na proizvodnju što kvalitetnijih automobila, konkurentne cijene i ekološki ispravnih.
I tu je učinjena prva gruba greška. Načinivši listu onog što želi prodati, uprava "Fiata" stavlja na nju sva svoja poduzeća, koja su u gubicima ili neposredno daju suviše mršavu dobit. Tako je prodana "Magnetti Marelli", industrija elektronike, koja svakako ima veliku budućnost, ali je trebalo investirati dosta novca u sektor razvoja i istraživanja, a nije ga bilo. I pored toga dug "Fiata" i dalje je golem. U Milanu nema više Mediobanke, a umro je njen direktor bankarski čarobnjak i bankarski genij Cuccia, jedan od tvoraca "industrijskog čuda" poslijeratne Italije. Banke vjerovnici prisiljavaju "Fiat", da i dalje prodaje obiteljsko srebro.
Tako je "Fiat željeznice" prodana francuskoj multinacionalnoj kompaniji "Alstrom". Svega nekoliko mjeseci nakon prodaje talijanska država naručuje od "Alstroma" nove super brze vlakove u vrijednosti od nekoliko stotina milijardi eura, a ogromnu narudžbu "Alstrom" dobija i od britanskih željeznica. Upravo dok se u svijetu vodi diskusija o novim tehnologijama u proizvodnji automobila "Fiat" prodaje "Teksid"; firmu koja proizvodi legure aluminija, veoma tražene na tržištu. Ulaz fondova i banaka u upravljanje "Fiatom" također ne popravlja zdravstveno stanje firme. Jer, fondovi, tvrde stručnjaci, nemaju interesa da investiraju u poduzeće. Funkcija fonda je što veća zarada u što kraćem vremenskom roku. Što je kompetitivnija firma, koje se fond dokopao, to će brža biti njena destrukcija i razorniji učinci. Prodaje se "po komadu". I tako je "Fiat" prodao i "Coman", firmu koja se bavi automatizacijom, a za ovom je otišla i "Alfa".
Od nekadašnjeg "Fiata", kako se vidi, ostalo je sasvim malo, jer 20% akcija drži "General Motors", a od preostalih "Fiatovo" je svega 50%, a ostalo imaju američke i njemačke multinacionalne kompanije. Što je ostalo, dakle? Samo ime. Jedino ime, koje se može prodavati na jeftinim tržištima. Tako je nestala najveća talijanska industrija automobila amerikanizacijom rukovođenja. Od nje je napravljen automobilski supermarket ili u najboljem slučaju industrija sklapanja već izrađenih dijelova.
Cijeloj priči suvišno je dodavati, da "Fiat" bilježi gubitke i u istočnoj Evropi, u svim onim zemljama, u kojima je dugo bio simbol automobilizma. Tako ne treba zaboraviti, da je već sa Staljinove ere u SSSR-u napravljena prva tvornica automobilskih dijelova, koja je kasnije pretvorena u golemi grad Togliatti, danas također u stanju mrtvila.

ŠTO JE VRIJEDNOST?
Sve ove devastirajuće posljedice rezultat su principa, danas veoma pomodnog, po kojem su radnici trošak koji treba srezati u teškim trenucima poduzeća, a ne njegovo fundamentalno bogatstvo. Sam princip je nakazan i okrenut na glavu, jer su radnici, njihov rad, znanje i iskustvo bogatstvo, a ne opterećenje. Uostalom, izučena radna snaga ne stvara se od danas do sutra. Ali na to kao da se zaboravilo u posljednjoj vremenskoj dekadi. "Fiat" nije bio samo advokat Gianni Agnelli, već i one tisuće ruku, koje se u te automobile ugrađivale svoj rad i svoje znanje. Bez njih ne bi bilo ni tvornice ni firme.
Iako je država u zadnjih pola stoljeća više puta pomagala "Fiatu" (olakšicama kod promjene starih za nove automobile), ipak se danas, zbog svega navedenog, "Fiat" nalazi pred dosad najvećim teškoćama i krahom u industrijskom i financijskom smislu, pa potonuće firme može za sobom, s radničkom kata-stro-fom, povući i mnoge talijanske banke. "Fiat" nema više proizvoda s kojim bi bio konkurentan, nema više ni odjela za razvoj, koji bi upošljavao najbolje stručnjake, da rade na tehničkim inovacijama i razvoju proizvoda. I oni su prodani ili ustupljeni konkurenciji. Dug "Fiata" raste i izmiče kontroli. Oni koji danas upravljaju firmom brinu se samo za spašavanje akcionara iz porodice Agnelli i ne usuđuju se iznijeti na vidjelo svu istinu, da ne izazovu financijske krahove s efektom (rušenja) domina.
Preuzimanje firme od "General Motorsa" značilo je i kraj samostalne automobilske industrije u Italiji te će mnoge fabrike širom zemlje propasti. A s propašću Felistejaca propada i sam Samson. Okrutni recept po kojem su u krizi "radnici trošak koji treba ukinuti "pokazuje konačno svoj krajnji, metafizički učinak: recept je bio ne samo neefikasan, već je doveo i do propasti firme.

PROPAST I LAŽ
Događaji, ekonomski i politički, u Latinskoj Americi, finan-cijske špekulacije i pad vrijednosti na burzi te propast velikih američkih firmi ("Enron", "Worldcom", "Time Werner" itd.) govori da je sistem, koji je izmislio teoriju o nestanku subjek-tiviteta rada i radništva, pa prema tome i radničkih organizacija i teoriju apsolutnog primata financijskog kapitala i financijskih operacija već pokazao svoje pravo lice. Ukoliko je upravo takva vrsta jednoumlja dovela do ratova, kao jedinog odgovora vlada-jućih klasa na krizu u svijetu, proizlazi, da u golemoj muci, mislećem dijelu čovječanstva i svijeta mora konačno postati jasno, da je neophodno opet oživjeti nadu u drugačiju viziju društva. U toj će viziji opet imati riječ oni koji traže, kao i 1917, kruha i mira! Oni koji zahtijevaju pristojne plaće, sigurnost radnog mjesta, drugačije načine proizvodnje i bolje uvjete rada. Ali i drugačije usmjerenu potrošnju i industriju, koja ne uništava prirodu i svijet oko sebe. Opet treba da uzmu riječ oni, koji negiraju takvu ras-po-djelu, koja na jednoj strani stvara društva obilja i hiper-produkciju, a na drugoj uboge, gladne i žedne, po kojima još i bacaju bombe. Funkcioneri FAO-a, na čelu s Joanom Ziglerom, tvrde: svakog dana u svijetu umire 100.000 ljudi od gladi, a 800.000 pati od kronične gladi i žeđi i kandidati su smrti. A svaki umrli od gladi, ubijen je od takve politike koju vode MMF, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija, prisvajanje patenata te politika privatizacija i naplaćivanje dugova jugu planete. Tamo je glad najčešće posljedica žeđi, a žeđ opet posljedica rasta pustinja i klimatskih promjena uzrokovanih industrijskim zagađenjem.
Zapadne civilizacije pak neće izići iz krize ukidanjem radničkih prava, ponovnim uvođenjem noćnog rada, uvredljivo niskih nadnica uz opću nesigurnost i fragilizaciju radnih mjesta. Time se neće podići firme niti potaknuti razvoj, on se ne ostvaruje utrkom na niže.
Treba realno sagledati vrijeme i stvarnost i oboriti lažne parole o deregulaciji, fleksibilizaciji i privatizaciji kao panacejama za krize. Dosta je bilo lažnih bogova i kumira! Gore navedeni postupci vode u propast i izazivaju privredna pustošenja. No i iz najgore situacije postoji izlaz vrednovanjem mogućnosti i rada - ljudi.
Treba napraviti razvojne planove i nastojati povratiti izgubljeni teren. Treba unapređivati područja razvoja i planiranja. Treba razmišljati o novim, ekološki korektnim proizvodima. Treba dozvoliti ljudima da mirno gledaju sadašnjost i vratiti im vjeru u budućnost, jer će jedino tako moći vlastitim radom i djelovanjem te vjerovanjem u nj obrnuti opasan tok stvari. Uvijek iznova buditi povjerenje u ljudsku solidarnost. Borba za obranu radnih mjesta danas je povezana ne samo s borbom za veće nadnice već i s borbom radnika, omladine, žena, nezaposlenih te borbom druš-tvenih manjina za drugačijim, pravednijim svijetom. Naše bogat-stvo je naš rad i naše znanje - tvrde svi učesnici te borbe. Mi nismo suvišak i nećemo na marginu društva! Gubitak radnog mjesta nije samo nepravda koju je teško otrpjeti. To je i čin sakaćenja društvenog bogatstva. A čemu sakaćenja vode vidi se na Iraku! Poludjeli pretorijanci imperije uništavaju svijet. Stoga se moramo ponovo vratiti u borbu - za društvo pravednih!

ČIME SE HVALE SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE

Curzio Maltese

Novine koje su izašle 11. rujna 2001. godine ujutro u Americi napadale su Georgea W. Busha, da nema efikasne vanjske politike, isto tako privredne politike, a pristanak uz njega kao predsjednika, prema ispitivanjima bio je pao ispod 40%. U zemlji je, nakon Clintonove ere, opet zavladao strah od nezaposlenosti. Busheva administracija ne griješi kad pažnju javnosti koncentrira na ratove. Ona se nema ničim drugim hvaliti, ukoliko se može rat smatrati pohvalnim. Za Bushova predsjednikovanja u SAD je nestalo dva i po milijuna radnih mjesta, vrtoglavo su pali nacionalni proizvod, tečajevi Wall Streeta i trgovinska bilanca s inozemstvom, dok je javno zaduženje upravo eksplodiralo, a nove amputacije welfarea (zdravstva i penzija) samo su uvećali broj siromašnih, koje nitko ne pomaže. Predsjednik je na sve to odgovorio ekonomskim programom koji je talijanski nobelovac Modigliani nazvao luđač-kim, a koji se sastoji od toga da se smanje porazi bogatima. Mitski guverner banke Greenspan smatra isključenim, da bi ekonomija SAD-a mogla ponovo postati lokomotivom Zapada, bar ne u dogledno vrijeme. Klima stalnog straha, na kojoj se zasniva politika Bijele kuće nije između ostalog najpogodnije sredstvo, da se povrati povjerenje potrošača. U krizi su velike industrijske grupacije, proizvodnja automobila, telekomunikacije, aviokom-panije (od kojih mnoge prestaju s radom) te financijski krugovi, koje je potopio skandal s "Enronom", u čijoj se žiži našlo pola Bushove administracije, a koji je koštao stotine milijardi dolara, osim što je oduzeo svaku volju malim dioničarima, da se ikada više približe Burzi. Jedina industrija koja je procvalom zaslugom novog stanovnika Washingtona je industrija oružja. Prodaja oružja privatnim osobama 2002. godine porasla je za 80%, a i ubojstva su se ogromno povećala. Sa svim tim lijepim rezultatima lako je moguće da se američki bombarderi neće zaustaviti na Bagdadu. Poslije ovoga rata neće biti mira, već još jedan rat, a nakon njega drugi i tako dalje. Politika, pisao je Carl Schmitt, je prije svega pronalaženje neprijatelja. To zna i ovaj naš Bush, rođen u okolici Milana (Brianza), danas na talijanskom kormilu, koji pokojnom komunizmu pripisuje sve postojeće nevolje, pa čak i poraze nogometne momčadi Milan. Smiješna farsa predsjednika ratnika, koji podbada naciju držeći govore u maskirnom odijelu na žalost će još dugo potrajati. Svojevremeno se junak našeg doba američki predsjednik danas, u doba vijetnamskog rata bio sakrio od fronta, angažirajući se u teksaškoj gardi. Ali narodi imaju kratko pam-ćenje, a rat ima muških čari, posebno kad se na ratište šalju drugi. Tako će se nastaviti i farsa lova na duh Bin Ladena. Čitam u jednom izvrsnom istraživanju Francuza Erica Laurenta: "Bushov rat", kako su Osama i Bush mlađi imali godinama istog financijera, saudijskog bankara Bin Mahfouza, muža sestre princa zla. Kako je malen svijet i kako je lako sakriti istinu!

AMERIČKE KRIZE ILI TKO JE SLIJEDEĆI?
Boris Franin

U izvještavanjima o ratu u Iraku rijetko su se upotrebljavali izrazi koji najbolje opisuju događaje: agresija (osvajački oružani napad, upotreba sile u međudržavnim odnosima), napad (čin kojemu je cilj uništenje ili onesposobljenje vojske i vojnog položaja) i invazija (vojnička osvajačka operacija najvećih razmjera u drugu zemlju). Čuo se i izraz irački sukob, ali nepravilno upotrijebljen, u smislu napada na Irak. Značenje riječi irački sukob odgovarao bi građanskom ratu, u npr. sukobu Kurda i iračke vojske, a ne agresiji stranih sila. Neki su upotrebljavali izraz kolonizacija, jer je jedno od značenja te riječi i okupacija i iskorištavanje tuđe zemlje, tj. nasilno pretvaranje neke zemlje u zemlju bez suve-reniteta - koloniju.

BOG - DOLAR
Nepravilno je upotrijebljen izraz saveznici, koji podsjeća na zemlje antihitlerovske koalicije u Drugom svjetskom ratu, a s kojima agresorske snage u napadu na Irak nemaju nikakve veze. Savez-ni-ci-ma bismo mogli nazvati sve one ljude svijeta koji su se uspro-tivili napadu na Irak i tako se svrstali uz snage za mir u svijetu. Uz njih je i vrhovni moralni autoritet Katoličke crkve, papa Ivan Pavao II, koji je učinio sve da rata ne bude, ali uzalud. Američki vjernici nisu ga poslušali. Očito je da Bog - dolar ("U boga mi vjerujemo", piše na zelenoj novčanici) ima za njih veći autoritet.

"SAVEZNIČKA KOALICIJA RJEŠAVA IRAČKU KRIZU"?!
Upotrebljavajući različite termine, ratni izvjestitelji mogli su se osobno opredijeliti za podršku napadu, upotrebljavajući riječi iračka kriza ili protiv napada, koristeći formulaciju agresija na Irak. Grupa država agresora nazvana je koalicijom (udruženom grupom država radi ostvarivanja dogovorenog programa), zbog zajedničkog napada i interesa u podijeli ratnog plijena. Ipak, najjednostavnije objašnjenje bilo bi: nekoliko kauboja se dogo-vorilo da opljačkaju banku, a to se nazvalo "savezničkom koali-cijom koja rješava iračku krizu".
Često za Amere kažemo, potpuno pogrešno, da su svjetski policajci, jer, policajci trebaju djelovati po nekom zakonu. SAD su srušile međunarodni pravni poredak, djelujući protivno među-narodnom pravu i rezolucijama Ujedinjenih naroda. Kao najjača sila svijeta, SAD djeluje samostalno, prema svojim tzv. nacionalnim interesima, a zauzimajući strateške geografske točke i energetske i druge resurse i ostvarujući davno zacrtane planove u osvajanju svijeta i njegovog uobličavanja prema svojim potrebama. U mnogim zemljama svijeta, posvuda gdje sežu američki nacionalni interesi, moraju postojati njihove vojne baze. Ako neka država ne dopušta izgradnju američkih vojnih baza na svom teritoriju, vidjeli smo to u mnogobrojnim primjerima diljem svijeta, to će biti ostvareno silom.

AMERIČKE KRIZE
Osim iračke, nedavno smo upoznali afganistansku i kosovsku krizu. Svi ti termini vjerojatno su skovani u propagandnoj američkoj mašineriji i snagom medija prošireni svijetom. Svim tim krizama zajedničko je američko prisustvo, pa bi ih sve mogli nazvati američkim krizama. Bez tih kriza, senatori ne bi mogli izglasavati sve veće vojne proračune, ne bi se mogla razvijati nova oružja koja ne bi mogli isprobati izvan vojnih poligona i na živim metama, postojala bi opasnost da nacionalna bogatstva ostanu u rukama dotičnih država, koja bi se mogla osamostaliti, vojno ojačati i onda se suprotstaviti nasrtajima drugih sila. Eto, npr. kurdski vojnici morali su poslušati naredbu Amera, da se povuku iz osvojenog Mosula, kako ne bi korištenjem naftnih izvora financijski ojačati, a time se i vojno osamostaliti, pa bi mogli sa Kurdima u Turskoj osnovati samostalnu državu. I Saddam je vojno ojačao zbog naftnih izvora, a prestao je surađivati sa Amerima, pa mu ih je trebalo staviti pod kontrolu.

TKO JE TERORIST?
Za značenje riječi terorizam - sistematska upotreba nasilja i zastrašivanja, nije se uspjelo usuglasiti mišljenja. Običan čovjek zna značenje riječi terorizam jer ga osjeća na svojoj koži. Kad velike sile u ulozi terorista napadaju i osvajaju, one tvrde da donose slobodu, demokraciju i boljitak. Kad se "mali" bore za svoju slobodu, proglašava ih se teroristima. Velike sile nikada neće definirati značenje riječi terorizam, jer bi time sebe dovele u poziciju da same sebe nazovu teroristima. Ako je Hrvatska potpisnica tzv. antiterorističke koalicije, kada, kako i protiv koga će se boriti?
Sada, kao u najboljoj tradiciji inkvizicije Katoličke crkve u srednjem vijeku, u lovu na vještice - kada vas prokažu teroristima, slijedi napad i smrt. Ako se i najmanje drznete prigovoriti gospodaru svijeta u njegovim osvajačkim pohodima i promijeniti ulogu poslušnika koja vam je namijenjena, dobit ćete, kao npr. Hrvatska, prijetnje i od njihovih najnižih državnih činovnika. Ili ste terorist ili onaj koji podržava terorizam. Ako niste za Amere, onda ste protiv njih! Onda vas treba opametiti pametnim bombama, ugušiti kreditima, demokratizirati njihovim plaće-ni-ci-ma i marionetama. Treba vam srušiti mostove, pa vam dati kredite za njihovu obnovu. Uništiti vaše oružje da kupujete njihovo. Zatvoriti vaše vodotokove i snabdijevanje hranom, pa se kandi-dirati za osobu godine u pružanju humanitarne pomoći.
Može li se u napadu koristiti oružje za masovno uništenje u traženju skladišta oružja za masovno uništenje? Može li biti civilnih žrtava u napadu na vojne ciljeve? Mogu li pametne bombe imati glupe šefove? Može li imperijalizam negdje ratovati, a da se kasnije ne naplati resursima napadnute zemlje? Je li humanitarna pomoć liječenje oboljelih od leukemije uzrokovane napadom bombama sa osiromašenim uranom? Je li isplativije nekome baciti bombe sa radioaktivnim materijalom, nego trošiti novac na njegovo skupo skladištenje? Ako se rat započne u želji da se neka zemlja "oslobodi", a stanovnici vas ne dočekaju kao osloboditelje, hoće li napadači dobiti grižnju savijesti i uz ispriku se povući? Jesu li napadnute (SR Jugoslavija, Irak) ili zemlje za koje se pretpostavlja da bi mogle biti napadnute (Iran, Sjeverna Koreja) slučajno ili namjerno odabrane zato što su u njima bile ili jesu na vlasti oni koji nisu ili ne slušaju u svemu Amere?

RAT KAO TV ZABAVA
U rukama osvajača informacija je postala moćno oružje. Rat je postao filmska atrakcija, poput direktnog prijenosa nogometne utakmice. Možda će se budući ratovi financirati otkupima prava televizijski mreža za direktne prijenose. Rat bi trajao toliko dugo dok TV mreže uplaćuju pristojbe i dok ima zainteresiranih gledatelja koji bi uživali u prizorima razrušenih domova i ubijenih ljudskih bića. Možda će se agresorima isplatiti i samofinanciranje. Naime, financiranjem televizijskog prijenosa samo jednog rata, može se imati efekat kao da se vodilo nekoliko ratova. Jer, u zemljama izvan ratnog područja prestrašen narod odmah dobro-volj-no pristupa vojnim savezima, vlade otkazuju poslove sa državama "osovinama zla" i dopuštaju zagađenja mora nuklearnim brodovima i podmornicama, dopuštaju izgradnju stranih vojnih baza, a zemlja postaje vojni poligon za brojne vojne vježbe. Je li bolje takvo ponašanje, nego da u slijedećem TV prijenosu rata gledate prizore iz vlastite zemlje? Kažu da smo mi interesantni zbog bogatih izvora pitke vode, a zbog ugodne klime, kao lijepo skrovište za njihove buduće ratne zločince.
Gledajući televizijsku mrežu CNN, možete sa velikom sigur-noš-ću otkriti koja će slijedeća država biti napadnuta. Vijesti iz dotične zemlje počnu se sve više i češće pojavljivati na ekranima, zatim se pojavi logotip kriza. Diplomacija počne raditi punom parom u prikupljanju podrške, tj. u "međunarodnoj trgovini" i sakupljanju "bodova". Ako sakupe, dobro sakupe, ako ne, ionako će napraviti što su naumili. Slijedi promjena logotipa u napad, a ubrzo zatim u rat. Na završetku direktnih televizijski prijenosa stoji poslije. Tko je slijedeći? Sirija, Iran - zato što su se usudili imati naftu i žele biti neovisni? Kad je "saveznička" vojska već u Iraku, zašto ne bi, zbog smanjenja troškova prebacivanja, "posje-tila" i susjedne zemlje? Je li slijedeća Sjeverna Koreja, zato što želi razvijati nuklearno oružje koje je rezervirano samo za moćne, da njime mogu zastrašivati i pokoravati slabije?

DOBRI I LOŠI DIKTATORI
Diktatora, bojnih otrova i atomskog oružja ima širom svijeta. Ako ste dobar diktator i surađujete, progledat će vam se kroz prste. Ako ne surađujete, kao nekad kauboji Indijance, smjestit će vas u rezervat. Evo, ako ste "bili dobri", možete, kao npr. Sanaderov HDZ, sa 30 posto glasova, uz blagoslov Amera, demo-kratskim putem doći na vlast. Zato je Amerima draža višepar-lamentarna demokracija nego loše diktature. Jer, loše diktatore moraju ubiti ili moraju razrušiti cijelu zemlju. Dobri diktatori dožive duboku starost, kao npr. čileanski general Pinochet, i vladaju čitavih šesnaest godina. Prisjetimo se, taj general došao je na vlast uz pomoć SAD-a vojnim udarom u rujnu 1973. godine nakon ubojstva demokratski izabranog predsjednika socijaliste Allendea. Salvador Allende bio je kriv što je njegova zemlja bogata bakrom i drugim rudnim bogatstvima.

KRV ZA NAFTU
Promotrivši slijed zadnjih američkih napada na Bosnu i Hercegovinu, SR Jugoslaviju, Afganistan i Irak vidimo da su za svaku zemlju imale neku priču koju su uspješno plasirale u javnosti, a pravi razlozi napada bili su skriveni. Do pravih razloga napada dolazili su u početku pojedinci, ali u zadnjem napadu milijuni širom svijeta u dugim protestnim kolonama brzo su zaključili - agresija na Irak je zamjena za naftu. Bushu su na slikovnim transparentima prosvjednici ucrtavali male brčiće. Ljudi ipak imaju povijesno sjećanje i nisu zaboravili što se dogodilo prije šezdesetak godina!
Ima sličnosti u ratovima na području bivše Jugoslavije i Iraka. U vrijeme rata u Hrvatskoj je boravio Peter Galbraith, a sada je otišao u Irak. Hrvatska bi se mogla usporediti sa Iranom, Irak sa Srbijom, Kuvajt sa Kosovom... Inače, vidjeli smo kako se američki režim veoma dobro snalazi u ratovima na područjima sa više nacionalnosti ili plemena. Nakon rata nekoliko je američkih baza više. Tu su da čuvaju "teško stečeni mir".

STOLJEĆE RATOVA
Vojni teoretičari kažu da se nalazimo u stoljeću ratova. Zamislite koliko ratova će biti da bi velike sile zadovoljile svoje "nacionalne interese", a poslije, kao što je u povijesti uvijek bilo, i poslije Rima i Napoleona, Španjolske i Hitlera, koliko ratova će još biti da se porobljeni oslobode agresora, a da napadač, na kraju svega, ima manju državu nego kada je krenuo u osvajanje.
Ovisno o situaciji u zadnje napadnutoj zemlji, uskoro, možda već na jesen ili u proljeće, možemo očekivati nove ratove. Vojne jedinice su već dobro izvježbane, dobivši praktično vojno iskustvo u prethodnim ratovima i potreban im je sve manji razmak između dva rata. Naravno da gospodari rata brinu o svojim vojnicima kako bi im osigurali najbolje uvjete djelovanja, tj. da im ne bude prevruće i prehladno. Zato se izbjegavaju napadi ljeti i zimi.
Zemlje iz "rezervata", ako već neće da sudjeluju u direktnom ratovanju i ubijanju, svoj "reket" platit će mirovnim policijskim snagama ili humanitarnom pomoći. Naravno, ako hoćemo da nas gospodar štiti, a to košta, moramo mu na neki način "biti zahvalni", zar ne?

MISLILAC REVOLUCIJE GAJO PETROVIĆ
1927.-1993.

Veselin Golubović

Nakon zapadne metafizike od Platona do Hegela i do filozofije našeg vre-mena može li se pripraviti za jedno novo mišljenje izvornije od metafizike? Može li se iznova misliti poput grčkih mislilaca prije Sokrata, primjerice poput Anaksimandra i Pitagore, Parmenida i Heraklita? Može li danas itko biti do-rastao tom izvornom naporu i ima li duh novovjekovlja, ima li povijest bitka uopće tu moć?
Na tom tragu bilo je više pokušaja. Tako se primjerice Martin Heidegger u svom "putnom" i "pripremnom" miš-ljenju pokušao probiti iz metafizike i preko nje na jednu drugu čistinu, ali su davno prije njega smjerali izvornije od metafizike i Karl Marx i Friedrich Nietzsche. Marx, Nietzsche i Heidegger u tome nisu nipošto bili usamljeni ni jedini. Mogućnosti transmetafizičkog mišljenja iskušavali su, svatko na svoj način, i mnogi drugi mislioci 19. i 20. stoljeća, od Schellinga, Schopenhauera, Kierkergaarda do Berđajeva i Jaspersa, od Husserla do Wittgensteina, od Luckasa i Blocha do Marcusea, Sartrea i zagrebačke filozofije prakse.
Filozofiju prakse nastojala je u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća razviti grupa zagrebačkih filozofa, koja se u prethodnom desetljeću afirmirala putem radikalne kritike staljinizma u filozofiji, prve takve u svijetu. Suprotstavljajući se staljinističkom shvaćanju filozofije i Marxove misli, ta je grupa nastojala oživjeti autentičnog Marxa, intenzivno proučavajući njegove rane i reinterpretirajući njegove kasne radove. Pri tome je ozbiljno uzimala u obzir glavne tokove suvremene filozofije i cjelokupnu evropsku filozofsku baštinu (i napose njemačku klasičnu filozofiju), te nastojala da na tragu iz-vornog Marxova mišljenja samostalno i stvaralački misli bitne probleme su-vremenog svijeta i čovjeka.
Filozofi prakse izravno polaze od Marxa, a ne od neke u međuvremenu profilirane filozofske i napose marksističke orijentacije. Samostalno inter-pretirajući i analizirajući bit Marxove misli, oni nisu ostali u horizontu Marx-ovih "gotovih rješenja", nego su nastojali samostalno razviti mogućnosti koje Marxova misao sadrži, naslućuje ili anticipira stvaralačkim promišljanjem bitnih pitanja suvremenosti. U tom se kontekstu razvila i njihova radikalna kritika staljinizma u teoriji i praksi, te njihova filozofska koncepcija koja je težila biti inherentna demokratskom i humanističkom socijalizmu koji su zagovarali. Filozofiju prakse karakterizira i kritička otvorenost prema djelima marksističkih i nemarksističkih suvremenih mislilaca, te prema djelima cjelo-kupne zapadne filozofske tradicije, u kojima je inače nalazila poticaje za vlas-tita pregnuća.
Pripadnici filozofije prakse shvaćaju i prakticiraju filozofiju kao samo-stalnu i samosvojnu djelatnost koja, međutim, ne može i ne smije biti ap-solutno odvojena od drugih oblika slobodnog stvaralaštva od znanosti, umjet-nosti, književnosti i društvene prakse. Stoga se njihovo bavljenje odvija u velikom rasponu, od opće filozofske problematike (napose ontologije, spoz-najne teorije i filozofske antropologije) do socijalne i političke filozofije koju temelje na ontološkim i antropološkim uvidima, a artikuliraju kao kritiku društvenog i političkog otuđenja u suvremenom svijetu. Pri tome oni filozofiju shvaćaju i izgrađuju kao jedinstvenu cjelinu, koja se ne može mehanički dijeliti na međusobno nezavisne i suprotstavljene discipline, ali cjelinu koja nije zatvoren i dovršen sistem nego otvoreno mišljenje, u kojem se mogu arti-kulirati relativno autonomna filozofska pitanja, o kojima se, kada su kritički utemeljena, može relativno samostalno misliti. Baštineći i dalje razvijajući najviša dostignuća novovjekovne filozofije i napose transcendentalnost, spe-kulativnost, dijalektičnost, povijesnost i revolucionarni naboj mišljenja, filozofiju prakse odlikuje visoka profesionalna razina umovanja, bogata filo-zofska kultura i otvorenost za sve oblike duhovnog i praktičkog djelovanja ukoliko je ono slobodno i stvaralačko. Stoga filozofija za nju nije neko na-vodno čisto i prema čovjekovim ovozemaljskim tegobama, naporima i za-dacima neobavezno mišljenje, nego bitni sastavni dio trajnog prevratničkog pregnuća što strmi radikalnoj izmjeni postignutog i postojećeg, postvarenog i otuđenog, a zarad slobodne stvaralačke egzistencije čovjeka kao izuzetnog oblika bitka te kao povijesti, zajednice i ličnosti.
U cjelini gledano, zagrebačka filozofija prakse razvijala se od početnog profiliranja u drugoj polovici pedesetih godina preko zrelije artikulacije u prvoj polovici šezdesetih godina pa do domišljenih i radikalnijih oblika nakon poja-ve časopisa Praxis i nakon 1968. godine. U toj trećoj fazi praxis-filozofije čini se najzanimljivijim i najrelevantnijim onaj njen oblik koji se obično naziva mišljenjem revolucije i koji nastoji trancendirati imanentne granice tra-di-cionalne filozofije.
U središtu je filozofije prakse čovjek i mogućnosti njegove autentične egzi-stencije. Čovjek se bitno razlikuje od svih drugih bića što je samo on biće prakse. Pojam "praksa" određuje način bitka čovjeka, a ne neku od njegovih posebnih djelatnosti ili njihov zbroj. On izražava ljudsku djelatnost u svim njenim oblicima ukoliko je ona slobodna i stvaralačka. Pojam prakse promišlja se u neposrednoj vezi s Marxovim pojmom otuđenja i samootuđenja te se njime ne izražava ono što čovjek faktički jest nego ono što on može i treba biti, dakle, ono što čovjek jest u svojoj "biti" kao svojoj najbitnijoj ljudskoj mo-gućnosti.
Neki su filozofi prakse pojam "praxis" promišljali pretežno u okviru filo-zofske antropologije, drugi su držali da taj pojam nije samo antropološki, nego još više i ontološki, a treći su mislili da on prekoračuje granice filozofskih disciplina, pa i filozofiju kao zasebnu djelatnost.
Dosta se raspravljalo o tome u kojem je smislu "praksa" centralni pojam Marxova mišljenja i da li se on uopće može definirati. Dominira mišljenje da je "praxis" najkompleksniji pojam, budući da se njime izražava oblik bitka naj-slo-ženijeg bića. Taj se pojam ne može definirati u strogo logičkom smislu, ali je moguće odrediti neke od bitnih momenata prakse. Polazeći od općeg shvaćanja prakse, po kojem je ona djelatnost kojom čovjek preobražava i stvara svoj svijet i samog sebe, mnogi su praksu pokušavali odrediti pomoću pojmova kao što su, primjerice, "sloboda", "stvaralaštvo", "univerzalnost", "povijest", "budućnost", "revolucija". Neki su filozofi prakse određivali praksu pomoću jednog od tih pojmova, a drugi su ju pokušavali "definirati" povezujući me-đusobno više njih ili više momenata "prakse". Čini se da je u tom pogledu najzanimljiviji pokušaj koji polazi od razumijevanja prakse kao čovjekove slobodne djelatnosti, određujući slobodu pomoću stvaralaštva, a stvaralaštvo pomoću novog. U tom kontekstu stvaralaštvo nije ni nešto samo individualno ni nešto ahistorijsko, pa ni tek neka od povijesnih zgoda, nego je ono sama bit povijesti, a povijest kao slobodno stvaralaštvo nije nešto prošlo, nego takva čovjekova kreativna djelatnost kojom je on otvoren prema budućnosti i proiz-vodi nešto čega još nije bilo, nešto istinski novo.
Filozofi prakse koji razumijevaju čovjeka kao biće prakse, a praksu kao slobodnu stvaralačku djelatnost nastoje izraziti svojim pojmovima bitne mogućnosti čovjeka, a ne njegovo faktično "jest" ili puko "treba". Stoga na-glašavaju da su upravo njegove bitne mogućnosti, čovjekove potencije za slobodu i stvaralaštvo, osnovna struktura čovjekova bitka. A nesloboda i ne-kreativnost nisu čovjeku nešto izvanjsko, nego samootuđeni oblici slobode, samonegacija prakse kao autentične biti čovjeka.
U drugoj polovici šezdesetih godina neki protagonisti filozofije prakse napustili su tu koncepciju te u središte svoga filozofiranja postavili pojam rada, neki filozofi srednje i mlađe generacije inspirirani duhom postmoderne zapu-tili su se krajem sedamdesetih godina stazama postmodernih i post-mark-sističkih traganja. Neki su praxis-filozofi trajno ostali u horizontu "klasične" zagrebačke filozofije prakse, promišljajući svestranije ili radikalnije pojedine njene aspekte, a drugi su "praksisovci" nastojali dosljednije i produbljenije misliti njene najbolje unutrašnje potencijale određujući praksu kao revoluciju.
Međutim, oni revoluciju nisu shvatili kao političku akciju, izmjenu vlasti i društvenog poretka, nego su nadišli i koncepciju po kojoj je revolucija samo radikalna promjena društva i čovjeka. Revolucija je pozvana da ukine sa-mo-otuđenje stvarajući istinski ljudskog čovjeka i doista humano društvo, te upravo zato ona nije samo promjena u čovjeku nego i promjena u "svemiru", stvaranje bitno različitog modusa bitka, iz temelja različitog od svakog ne-ljudskog, anti-ljudskog i još-ne-sasvim-ljudskog načina bitka. Štoviše, revo-lucija je najviši oblik bitka, sam bitak u svojoj punini, najrazvijeniji oblik stvaralaštva i najautentičniji oblik slobode, polje otvorenih mogućnosti i carstvo istinski novog. Revolucija je sama "bit" bitka, bitak u svojoj biti.
A da bi mogla misliti tako radikalno shvaćenu revoluciju odnosno mogu-ćnosti prakse kao revolucije, dosadašnja filozofija, pa tako i filozofija prakse, treba biti trancendirana mišljenjem revolucije. Ono, međutim, filozofiju ne odbacuje već je pretpostavlja i u sebe uključuje sve ono što je u njoj bilo bitno, sagledavajući sva mjerodavna pitanja tradicionalne filozofije na nov način. Stoga mišljenje revolucije nije nefilozofsko, nego je, naprotiv, filozofskije od bilo koje prethodne filozofije, te upravo stoga ne može ni ostati samo filo-zofsko, nego mora transcendirati imanentne granice filozofije kao metafizike.
Može se reći da je zagrebačka filozofija prakse oblik Marxova mišljenja koje valja radikalno razlikovati ne samo od dogmatskog nego i od stvaralačkog marksizma.
Jasno je da takvo mišljenje u duhu i na tragu Marxa ipak ne može biti osi-gurano od podbačaja i promašaja. Ono je uvijek više u traganju nego u nala-ženju, više u nastojanju, smjeranju, ciljanju nego u pogađanju, više u načinu i putu nego u obliku i rezultatu. U tom bi se smislu Marxovim mišljenjem, koje eventualno može nastati u duhovnom i zbiljskom ambijentu stvaralačkog marksizma kao slobodnog i stvaralačkog filozofskog i metafilozofskog tra-galaštva, mogli smatrati samo njegovi najbolji i najzreliji plodovi. Takve me-tafore, naravno, ne pogađaju bit mišljenja, ali mogu nagovijestiti razliku iz-među dogmatskog i stvaralačkog marksizma te Marxova mišljenja. Nije li dogmatski marksizam onaj koji ne nastoji i ne smjera izvan svog "meta-fizič-kog" horizonta, stvaralački marksizam ona filozofija koja slijedeći Marxa nastoji i smjera dalje od njega, a Marxovo mišljenje samo onaj njegov oblik i sadržaj koji nasljeduje Marxa te je kadar, nastojeći u njegovom duhu i smje-rajući njegovim tragom, dobaciti i domašiti izvornije od njega? A ako na to posljednje pitanje odgovor može biti pozitivan, onda bi se moglo reći da zag-rebačka filozofija prakse pripada Marxovom mišljenju, a ne marksizmu.
Najviše misaone domete i imanentne granice zagrebačke filozofije prakse primjereno iskazuje mišljenje na koje se odvažio Gajo Petrović, jedan od najrelevantnijih njenih predstavnika, filozof zavidnog međunarodnog ugleda i mislilac svjetskog ranga.
Vodeće pitanje metafilozofije prakse kao mišljenja revolucije Gaje Pet-rovića jest pitanje o mogućnosti revolucije. A to je pitanje najprije formulirano kao pitanje o mogućnosti čovjeka.
Petrovićevo pitanje o čovjeku potraga je za općom strukturom njegova odnošenja prema svijetu i prema samom sebi. Imenujući samo čovjeku svoj-stven način bitka riječju "praksa", Petrovićevo početno određenje kaže da je čovjek ono biće koje bivstvuje na način prakse. Time on bit čovjeka nalazi u praksi kao samo čovjeku svojstvenom načinu bitka ili njegovoj općoj strukturi. A pitajući o praksi, o njenoj općoj biti u kojoj su sadržana njena najbitnija svojstva ili momenti, on određuje njenu opću strukturu kao univerzalnu stva-ralačko-samostvaralačku djelatnost kojom čovjek preobražava i stvara svoj svijet i samoga sebe. U tom određenju opće strukture prakse sadržani su i njeni bitni aspekti ili odlike, ponajprije sloboda, svijest, društvenost, povi-jesnost i budućnost. Zato čovjek nikada ne može biti dovršen, pa se prema tome ne može ni do kraja definirati. Stoga misliti čovjeka nije samo stvar teo-rije nego podjednako i stvar prakse. Shvaćanje čovjeka ne može ostati samo shvaćanje nego je ono također i kritika otuđenog čovjeka koji ne ostvaruje svoje ljudske mogućnosti te humanistički program borbe za čovječnost. Tako je u pitanju o čovjeku sadržano i pitanje o njegovu otuđenju.
Promišljajući otuđenje, Petrović nalazi da je ono u svojoj biti samo-otu-đenje čovjeka, otuđenje sebe sama od samoga sebe, otuđenje čovjeka od svoje čovječnosti. A svi drugi oblici čovjekova otuđenja korijene se u temeljnom samootuđenju.
Tako Petrovićevo razumijevanje samootuđenja čovjeka ima u vidu ne samo čovjeka kao pojedinca nego i njegovu društvenost, i ne samo čovjeka u njegovu društvenom nego i u povijesnom bitku. Evocirajući Marxovo shvaćanje komu-nizma kao humanizma, i Petrović, poput Marxa, jasno suprotstavlja sadašnje i buduće društvo kao otuđeno i neotuđeno, neljudsko i doista ljudsko. Sa-mo-otođenje je, naime, prolazno određenje čovjeka koje karakterizira svu dosa-dašnju povijest, ali koje zato ne mora obilježavati i buduću.
Promišljajući čovjeka kao slobodno stvaralačko biće prakse, Petroviću je iznad svega stalo da to shvaćanje radikalno suprotstavi onoj koncepciji prema kojoj je čovjek bitno određen nekom svojom navodno glavnom sferom i napose onoj njenoj inačici koja se obično naziva historijski materijalizam, a koji tu navodno glavnu sferu vidi u ekonomskoj djelatnosti i po kojoj je čovjek eko-nomska životinja. Međutim, ta koncepcija niti je Marxova niti može biti us-pješna kao opća filozofija povijest i čovjeka, pa niti kao doista filozofsko shvaćanje čovjeka određene povijesne epohe. Misleći u Marxovom duhu i u njegovom tragu Petrović se u shvaćanju čovjeka bitno razilazi s historijskim materijalizmom, štoviše, radikalno mu se suprotstavlja. Historijsko-mate-rijalističko shvaćanje dosta može reći o čovjeku u ranijim povijesnim epo-hama, u kojima je čovjekom kao slobodnim i stvaralačkim bićem prakse do-minirala materijalna proizvodnja kao najniži oblik prakse. Međutim čak ni u epohama povijesti klasnog društva čovjek nije samo ekonomska životinja. Samim tim što je ekonomska životinja, on je već samootuđeno, samo djeli-mično realizirano biće prakse. Osim toga, već u ovoj epohi razvijaju se i više forme praktične djelatnosti i postupno se stvara realna mogućnost za savla-davanje njihove osamostaljenosti i suprotstavljenosti. Dominacija ekonomije, privatno vlasništvo i klasna eksploatacija nisu nužni ni vječni oblici čovjekove egzistencije. To stanje može i treba biti prevladano stanjem u kojem će se čovjek moći da ostvariti kao univerzalno, slobodno stvaralačko biće. I u tom stanju čovjek će naravno proizvoditi, te će materijalna proizvodnja uvijek biti nužna. Ali materijalna proizvodnja sredstava za život prestat će biti zapreka za slobodno djelovanje koje nije kao rad određeno prinudom neke spoljne svrhe, a i sam rad imat će sasvim drugi, slobodniji karakter. Radikalno se uzdižući iznad političke ekonomije i historijskog materijalizma kao njene filozofske osnove, Petrovićevo shvaćanje čovjeka kao bića slobodne stvaralačke prakse temeljna je i korijenita kritika ekonomske životinje i samootuđnog čovjeka kapitalističkog društva.
Praksa je najsloženiji pojam, jer se njime imenuje bitak čovjeka kao naj-složenijeg bića, pa se određivanje prakse može vršiti samo ukazivanjem na njene bitne aspekte, a ponajprije na slobodu, stvaralaštvo i povijest.
Sloboda je, prije svega, jedan od bitnih oblika prakse, jer nema prakse bez slobode ni slobodnog bivstvovanja koje ne bi bilo praksa. Nije sloboda nešto što se izvana može pridodati čovjeku nego je čovjek kao biće prakse već tim samim i biće slobode. Tragajući za biti slobode u dijalogu s drugima koji su mislili slobodu, Petroviću je stalo da svoje shvaćanje razgraniči od drugih teorija slobode. Tako u konačnici on drži da je čovjek slobodan samo kad ono stvaralačko u njemu određuje njegovo djelo, kad on svojim djelom pridonosi proširenju granica ljudskosti. Sloboda bitno konstituira praksu kao bitak čovjeka. Utoliko Petrović može reći da je praksa struktura svake ljudske djelat-nosti ukoliko je ona slobodna. Slobodu pak bitno konstituira stvaralaštvo, pa Petrović može reći da je praksa struktura svake čovjekove djelatnosti ukoliko je ona slobodna i stvaralačka. Praksa je sloboda, a slobode nema bez stva-ralaštva.
Stvaralaštvo je, međutim, proizvođenje novog. Novo nije ponavljanje, preobražavanje ili preustrojavanje starog, niti je prijelaz staroga novome kon-tinuirani proces, nego je novo od starog odijeljeno skokom ili prekidom. Ali novo je i povijesno, jer se o novom u pravom i punom smislu može govoriti samo tamo gdje je čovjek na djelu, samo u ljudskoj povijesti.
Čovjek jest i prirodno biće. Ali je on za razliku od svih drugih prirodnih bića primarno povijesno biće, jer je povijest svojevrsna negacija prirodnosti. Povijest je u svojoj najdubljoj biti proizvođenje novog. Stoga je povijest ima-nentana krizra koja je koncentrirani moment povijesti u kojem se jasno izra-žava njena bit. Utoliko je svaka kriza priprema one bitne krize koju Petrović naziva revolucijom kao najvišim oblikom i najdubljom biti prakse kao slo-bodnog stvaralaštva.
Misleći bit revolucije, Petrović isključuje sve pokušaje svođenja revolucije na posebne fenomene političkog, društvenog, antropološkog i svakog drugog ograničenog karaktera. Naprotiv, kada se uzdižemo od zdravorazumskog mnijenja preko znanstvene spoznaje do filozofskog poimanja i meta-filo-zof-skog mišljenja, revoluciju možemo shvatiti ne samo kao najviši oblik prakse i samooslobođenja čovjeka nego i kao najviši oblik stvaralaštva i najautentičniji oblik slobode, polje otvorenih mogućnosti i carstvo istinski novog. Revolucija je, štoviše, sama bit bitka, bitak u svojoj biti.
Vodeće pitanje Gaje Petrovića kao pitanje o mogućnosti revolucije nad-ilazi tradicionalnu filozofiju i priprema put prema izvornijem mišljenju. Jedan smjer na tome putu mogao bi možda voditi prema pitanju o mogućnosti no-voga, koje bi moglo biti izvornije i prvotnije i od pitanja o revoluciji i od pitanja o bitku. Do toga imanentno dovodi cjelokupno Petrovićevo nastojanje, i to može biti glavnim motivom bavljenja njegovom metafilozofijom prakse kao mišljenjem revolucije. Priprema li mišljenje revolucije mišljenje novog?
Priprema li revolucija proizvođenje novog?