Arhiva

Pitanja su previše značajna za čileanske birače da bismo ih ostavili da sami odlučuju.
Henry Kissinger, ratni zločinac i dobitnik Nobelove nagrade za mir

Iračka kriza dobar je primjer "devalvacije riječi", koje u svojoj uobičajenoj ratničkoj, kao i pacifističkoj upotrebi, pokazuju izvanrednu sposobnost da nam vrlo malo konkretnih argumenata zaista iznose. Zato će ovaj osvrt, lišen pre-tjerane retorike i općih mjesta, pokušati reći nešto o za-nemarenim aspektima ove situ-acije, kao i o njenoj pozadini.

Nakon iračke invazije na Kuvajt i ame-ričke intervencije (broj predočen Kongresu je barem 100.000 ubijenih iračkih vojnika, a broj civilnih žrtava nije procijenjen), Iraku je uskraćena oprema i stručna po-moć za dekontaminiranje ratišta, što je rezultiralo izrazitim povećanjem malignih oboljenja. Povjerenstvo Ujedi-njenih naroda za sankcije, pod utjecajem i kontrolom SAD-a i Velike Britanije, onemogućilo je Iraku dobavljanje neophodnih medicinskih aparata i lijekova, npr. za kemoterapiju, pa čak i cjepiva za difteriju i žutu groznicu, s obrazloženjem da bi se takvi preparati mogli iskoristiti za proizvodnju kemijskog i drugog oružja (iz istog su razloga prije toga uništene iračke tvornice lijekova). Zbog "dvojne oružane upotrebe" zabranjen je i dušikov dioksid, koji se koristi za zaustavljanje krvarenja tijekom carskog reza. Rijetki zapadni novinari koje je to zanimalo po-svjedočili su o umiranju djece zbog nepostojanja kemoterapije i anestetika, nedopuštanja korištenja morfija za ublažavanje bolova - stoga je npr. viđeno kako se jedna bočica aspirina morala razdijeliti među dvjesto pacijenata. O svemu tome u svojoj izvanredno infor-ma-tivnoj i otrježnjujućoj knjizi Novi vladari svijeta, prevedenoj i na hrvatski, piše John Pilger, dvostruki dobitnik britanske nagrade za novinara godine, francuske nagrade Reporter sans frontieres i američkog Emmyja, da navedemo samo neke

Svjesna situacije, ostavku su dala dva glavna koordinatora UN-a za humanitarnu pomoć Iraku, kao i voditeljica Svjetskog programa ishrane za Irak, s obrazloženjem da ni ona više ne može podnijeti to što se čini iračkom stanovništvu. Bilanca je slijedeća: oko 500.000 mrtve djece, od toga 250.000 mlađe od pet godina, te ako tome pridodamo odrasle, brojka je "sad već gotovo sigurno premašila milijun" (tvrdnja Denisa Hallidaya, jednog od dvojice bivših koordinatora koji su dali otkaz). 1996. tadašnja je vele-pos-lanica SAD-a pri Ujedinjenim narodima, Madelaine Albright, u emisiji 60 minutes, na pitanje je li cijena od 500.000 umrle djece opravdana, odgovorila: "Mislim da je to vrlo težak izbor, ali cijena - mislimo da je cijena opravdana". Ako tome dodamo obustavu slanja paketa koji sadrže dječju odjeću i igračke rođacima u Irak od strane carinske uprave Velike Britanije, pa čak i zabranu slanja knjiga, postaje jasno kako je sve to samo učvrstilo Saddamovu diktaturu. Sve podsjeća na potčinjavanje Njemačke nakon Prvog svjetskog rata. Rezultati su poznati.

Kao što je bio slučaj i s talibanima, Saddamov diktatorski režim nije oduvijek bio američki i britanski ne-prijatelj. Kad je 1963. godine postalo moguće da se nacionalizira Iraq Petroleum Com-pany, strani konzorcij koji je eksploatirao iračku naftu,na vlast je zaslugom CIA-e dovedena Saddamova stran-ka Ba'ath, po svjedo-če-nju njenog glavnog tajnika. Ame-rička diplomacija u ta je prošla vremena odbila osuditi Saddamov režim za upo-trebu iperita i nervnog plina protiv iran-skih vojnika i kurdskih civila, iako je to bio zahtjev udruga za ljudska prava, koje su o tome dale i dokaze. Davana mu je i fina-ncijska podrška tijekom invazije Irana. Povrh toga, američki establishment di-rektno je i indirektno podržao i podržava genocid nad Kurdima (u Iraku i Turskoj) i Palestincima. Suprotno popularnom mišljenju, kampovi za obuku al-Qa'ide "bili su dječji vrtići u usporedbi s vodećim terorističkim veleučilištem svijeta, smještenim u Fort Benningu u državi Georgia" (Pilger). Tu je obučeno "oko 60.000 latinoameričkih vojnika, policajaca, pripadnika paravojnih pos-trojbi i obavje-štajaca". Dvije trećine oficira odgovornih za jezive zločine u El Salvadoru obučeno je u Fort Benningu. Njegovi su pitomci vodili eskadrone smrti, vojne hunte i koncentracione logore npr. u Čileu, Guatemali, Nikaragvi, Panami i Grenadi, usrećujući time američki establishment koji je to izravno podu-pirao, te uvodeći izraz desaparecidos u latino-ame-rički folklor. Inače, kao što navodi nekadašnji službenik State Departmenta William Blum, sada jedan od najoštrijih kritičara američke politike, SAD je bombardirao 21 državu nakon Drugog svjetskog rata, a najveća intervencija u Vijetnamu odnijela je 58.000 ame-ričkih i četiri milijuna vijet-namskih života. Po prolivenoj krvi konkurira mu korejski rat, u kojem je (po konzervativnim procjenama) poginulo oko tri milijuna ljudi. Istaknuto mjesto zauzima npr. i potpora državnom udaru i korporativnom preuzi-manju vlasti u Indoneziji 1965-68. (milijun mrtvih), te tajni i od medija zapostavljeni holokaust u Kambodži 1969-70. - američko bombardiranje kojim je pobijeno 600.000 seljaka i otvoren put bezumlju Crvenih Kmera, koji su tek potom stupili na veliku scenu. U susjednome Laosu, trideset godina nakon američkog isprobavanja kasetnih bombi sa svoj-stvom raspršivanja u 160 zvončića, oni "nastavljaju ubijati ili sakatiti oko 20.000 ljudi godišnje". SAD je svejedno među rijetkim državama koje nisu ratificirale međunarodni sporazum o zabrani mina, kao niti sporazum o zabrani kemijskog i biološkog oružja, sporazum o Međunarodnom sudu za ratne zločine, Konvenciju o pravima djece, zaključke Međunarodne organizacije rada (ILO), Kyoto protokol itd. itd.

"Kongresna je istraga 1992. godine otkrila da su Bush senior i njegovi savjetnici naredili zataškavanje neza-konitih isporuka oružja Iraku preko trećih zemalja" (Pilger). U senatskom izvještaju iz 1994. godine navedena je dokumentacija (koja se nalazi u Kongresnoj knjižnici) o prenošenju biološkog oružja u Irak: bedrenice razvijene u jednoj kompaniji u Marylandu (pod licen-com Mini-starstva trgovine i dozvolom State Departmenta), te u britanskom državnom laboratoriju Porton Down. Kri-latica bu-si-ness first još dodatno dobiva na značenju ako imamo na umu da su Amerika i Britanija tijekom iračko-iranskog rata 1980-90. opskrbljivale oružjem obje strane. Nakon Zaljevskog rata, prodaja američkog oružja porasla je za 64 posto. A da i nadalje možemo očekivati business as usual navodi podatak da su trideset dva vrhovna službenika sadašnje Busheve administracije bila direktori, savjetnici ili veliki dioničari u industriji oružja (izvor: Arms Trade Resource Center). Ostatak u velikoj mjeri čine naftaši, a često je i više ekonomskih grana objedinjeno u liku jednog moćnika-bogatog dioničara i/ili lobista, kao što je slučaj s potpred-sjed-nikom Dickom Cheneyem, predstavnikom naftne elite, čije je bivše radno mjesto, vojna kompanija Halliburton, nedavno ostvarila deseto-go-dišnji ugovor s vladom u "ratu protiv terorizma". Rat je prijeko potrebna injekcija ekonomskom sistemu, jer famozni vojno-industrijski kompleks čini trećinu američke ekonomije i najsnaž-niji je lobi uz onaj naftni, s kojim je i povezan. SAD godišnje troši preko 400 milijardi dolara za vojsku i oružje, što je polovica ukupne svjetske potrošnje na tom polju. I Blairov ratni entuzijazam postaje jasniji kad znamo da britanska ratna industrija veličinom zaostaje samo za američkom. Najveći joj je kupac Saudijska Arabija, najek-stremniji islamistički režim na svijetu. Ostali su joj klijenti npr. međusobno suprotstavljeni Indija i Pakistan, a dvadeset je godina naoružavala i indonezijske provoditelje geno-cida u Istočnom Timoru.

Senat SAD-a donio je 2000. godine ukaz o pomoći od 75 mili-juna dolara za najsiromašnije zemlje, što je desetina cijene jednog bombardera B-52. Istim je ukazom odobreno 1.3 milijarde dolara za kolumbijsku vojsku, jednog od najgorih kršitelja ljudskih prava na svijetu, kako navodi Pilger u spomenutom djelu.
Poznati ekonomist Ernst Mandel napisao je da se svake četiri godine vodi svjetski rat protiv djece. Međunarodne organizacije, poput UN-a ili Svjetskog institut za resurse, navode kako godišnje od gladi umire od 13-18 milijuna djece, oko 35.000 dnevno, tj. jedno svake dvije sekunde.
Istinski pacifisti trebaju znati kako ne može biti mira dok cvjeta nepravda i pohlepa, a frazira se o "demokraciji".

www.thirdworldtraveler.com/Blum/William_Blum.html
www.thirdworldtraveler.com/Pilger_John/John_Pilger_page.html

PRIVATIZACIJA KAO PLJAČKA OKUPIRANE ZEMLJE
Naomi Klein

6. travnja 2003. godine zamjenik ministra obrane SAD-a Paul Wolfowitz izjavio je: "Neće biti uloge Ujedinjenih naroda u uspo-stav-ljanju privremene vlade Iraka. Režim koji će voditi SAD trajat će barem šest mjeseci, vjerojatno i duže."
A do tada irački narod nema riječ u odabiru vlade, ključne ekonomske odluke o budućnosti njegove zemlje donosit će njegovi okupatori. "Mora postojati efektivna administracija od prvoga dana", rekao je Wolfowitz. "Lju-dima treba voda i hrana i lijekovi, a i kanalizacija treba raditi, mora biti struje. I to je odgovornost koalicije."

Proces osposobljavanja i uvođenja u rad sve ove infrastrukture obično se naziva rekonstrukcija. Ali američki planovi za iračku buduću ekonomiju idu puno dalje. Prije nego li nešto drugo, sa zemljom se ophodi kao s praznim škriljevcem, na kojem većina ideologiziranih vašingtonskih neoliberala može dizajnirati svoju ekonomiju iz snova: u potpunosti privatiziranu, u stranom vlasništvu i otvorenu za business.
Samo neke točke: ugovor o obnovi luke Umm Qasr već je potpisan s ame-ričkom kompanijom Stevedoring Services of America, a zračne luke se nalaze u aukcijskim bilježnicama. Agencija za međunarodni razvoj SAD pozvala je američke kompanije da daju ponude za sve, od ponovne izgradnje cesta i mos-tova do tiskanja knjiga. Većina ovih ugovora su na jednu godinu, ali u nekima postoji opcija da mogu biti produženi i na četiri. Koliko će trebati prije nego li se pretvore u dugoročne ugovore za privatizirane vodne usluge, tranzitne sis-teme, ceste, škole i telefone? Kada se rekonstrukcija pretvara u prikrivenu priva-tizaciju?
Kalifornijski republikanski kongresmen Darrel Issa upoznao nas je s ra-čunom koji će Ministarstvo obrane morati platiti kako bi izgradio CDMa mobilni telefonski sistem u postratnom Iraku na dobrobit američkih vlasnika patenata.
A onda je tu i nafta. Bushova administracija zna da ne može govoriti otvo-reno o prodaji iračkih naftnih resursa Exxon Mobilu i Shellu, ona to ostavlja Fadhilu Chalabiju, bivšem službeniku iračkog ministarstva za naftu. "Veliki iznos novca mora ulaziti u zemlju," kaže Chalabi. "Jedini način je da djelo-mično privatiziramo industriju."
On je jedan od Iračana u egzilu koji su savjetovali State Department kako da se implementira privatizacija na takav način da se ne vidi da dolazi iz SAD-a. Grupa Iračana sastala se 4. i 5. travnja u Londonu i zaključila da se Irak nakon rata otvori naftnim multinacionalnim kompanijama. Američka administracija je izrazila svoju zahvalnost, obećavši da će za Iračane u egzilu biti mjesta u privremenoj vladi.
Neki smatraju da je prejednostavno reći da se ovaj rat vodi zbog nafte. U pravu su. Radi se o nafti, vodi, cestama, vlakovima, telefonima, lukama i drogi. I ako ovaj proces ne bude zaustavljen, "slobodni Irak" će biti najviše raspro-dana država na planetu.

Nije iznenađenje da se mnogo multinacionalnih kompanije žuri na iračko potencijalno tržište. Ne radi se samo o tome da će rekon-strukcija biti vrijedna 100 milijardi dolara, radi se također o tome da "slobodnoj trgovini" sa manje nasilnim sredstvima ne ide baš dobro u posljednje vrijeme. Sve više i više zemalja u razvoju odbija priva-tizaciju, a priča o slobodnoj trgovini posebno je nepopularna diljem Latinske Amerike, najznačajnijeg područja za američku trgovinu. Priče Svjetske trgovinske organizacije o intelektualnom vlasništvu, agri-kulturi i uslugama umnožile su pak optužbe da Amerika i Evropa moraju realizirati već dana obećanja.
Pa što da recesijska, o rastu ovisna supersila čini? Što kažete o Free Trade Lite, čije teške tržišne borbe imaju zastrašujući pristup kroz stražnja vrata, o Free Trade Supercharged, koji osvaja nova tržišta na ratnim poljima preven-tivnih ratovanja? Poslije svega, pregovori sa suverenim nacijama mogu biti teški. Mnogo je lakše rastrgati zemlju, okupirati ju, potom ju izgraditi na način na koji ti hoćeš. Bush nije napustio slobodnu trgovinu, kako su neki rekli, on samo ima novu doktrinu: bombardiraj prije nego li kupiš.
Priča ide dalje od jedne nesretne zemlje. Investitori otvoreno predviđaju da jednom kada privatizacija pusti korijene u Iraku, da će Iran, Saudijska Arabija i Kuvajt biti prisiljeni natjecati se u priva-tiziranju svoje nafte. "U Iranu, pro-širit će se poput munje", izjavio je u Wall Street Journalu S. Rob Sobhani, kon-zultant za energiju. Uskoro, Amerika će možda bombardirati svoj put u cijelu novu zonu slobodne trgovine.
Zasad, debata oko rekonstrukcije Iraka fokusirala se na fair play: "Iznimno je nezgodno, kaže povjerenik za vanjske poslove Europske unije, Chris Patten, za Sjedinjene Američke Države da zadrže sve sočne ugo-vore za sebe. Moraju naučiti dijeliti: Exxon Mobil bi trebao pozvati francuski Total Fina Elf na najprofitabilnija naftna polja; Bechtel bi trebao dati britan-skom Thames Wa-teru šansu za ugovore o kanalizaciji.

Ali dok Patten nalazi da je unilateralizam SAD-a frustrirajući, a Tony Blair poziva na UN-ov nadzor, promašujemo bit same stvari. Koga briga koje će multinacionalne kompanije dobiti najbolje poslove u iračkoj post-sada-mov-skoj, preddemokratskoj rasprodaji? Nije li svejedno ako se privatizacija pro-vodi unilateralno od strane Washin-gtona ili multilateralno od strane SAD-a, Evrope, Rusije i Kine?
U potpunosti izvan ove debate je irački narod, koji će možda - tko zna? - htjeti ponešto zadržati u svom vlasništvu. Irak će biti dužan ogromnu repa-raciju nakon što bombardiranje prestane, ali bez ikakvog realnog demo-krat-skog procesa, a ono što se planira nisu reparacije, rekonstrukcije ili reha-bilitacije. To je pljačka: masovna krađa prikrivena kao milosrđe; privatizacija bez reprezentacije.
Ljudi koje su sankcije najprije izgladnjele i dozlogrdile im, potom su po-bijeđeni u ratu, izići će iz traume, kako bi otkrili da je njihova zemlja ras-pro-dana. Oni će također otkriti da njihova novo pronađena "sloboda", za koju je mnogo njihovih voljenih izginulo, dolazi okovana s ireverzibilnim ekonomskim odlukama koje su načinjene u dvoranama za sastanke dok su bombe još pa-dale.
Onda će im biti rečeno da glasaju za svoje nove vođe, i bit će dobrodošli u prekrasan svijet demokracije.
(The Nation, 10. travnja 2003.)

Napomena:
Naomi Klein je autorica knjige No Logo: Taking Aim at the Brand Bullies (pre-vedeno na 25 jezika) i novije knjige Fences and Windows. Dispatches From the Front Lines of the Globalization Debate.

Hosted by www.Geocities.ws