Broj 1 (2002)

Kako novac kupuje sve, pa i glasove birača, pokazuju i nedavne mjere saborskog Odbora za Ustav, poslovnik i poli-tički sustav o raspodjeli financijskih sredstava ("skromnih" 27,4 milijuna prora-čunskih kuna) političkim stravkama, naravno-parlamentarnim. Podsjetimo, reda radi, da se pro-račun popunjava prihodima po-re-znih obveznika. Slijedom te odluke, stranke će po pojedinom zas-tup-ni-ku dobivati 180.721 kuna, a po zastupnici 198.793 kuna. To je, eto, signal stran-kama da ubuduće budu malo obazrivije prema svom njež-nijem dijelu članstva, jer - novci su u pitanju!
Najviše proračunskog novca - 8,4 milijuna kuna, dobit će, a tko bi drugi, nego SDP (Stranka državnih prihoda). Potom slijede opozicijski HDZ s ukupno 7,5 milijuna kuna, pa HSLS sa 2,9 mili-juna kuna, te LS, IDS i HSP sa 722.886 kuna. Stranke koje imaju po jednog zastupnika, SBSH, HKDU, SNS i HND dobivat će po 180.721 kuna.
Iz toga proizlazi slijedeće: stranke koje će imati novac, imat će i glasove birača, odnosno, stranke koje nemaju novac, teško će doprijeti i do glasova birača. Bogate će se stranke tako moći raz-ba-ci-vati novcem u predizbornoj kampanji sa jumbo plakatima (koji inače koštaju od 1500-2000 kuna), a siro-ma-šne (a takvih je većina), morat će se zadovoljiti i sa crno-bijelim lecima.
Što se SRP-a tiče, jedine lijeve stranke u Hrvatskoj, ona je sasvim sigurno i najsiromašnija na našoj bogatoj stranačkoj sceni. Pošto joj tajkuni nisu skloni, a od nje (ponekad iz straha) bježe i mogući sponzori, ostaju im na raspolaganju samo članarina njezinih ugla-v-nom siromašnih članova. Uku-pni prihod SRP-a u 2001. godini ostvareni isključivo od ubiranja članarine, iznosio je nekih 100.000 kuna. Od tog iznosa ne mogu se pod-mi-ri-ti ni najnužniji režijski troškovi.
No to svejedno neće spriječiti SRP da i dalje postoji na političkoj sceni Hrvatske kao lijeva alternativa sadašnjoj "močvari" centra i primitivne desnice. I ne samo da postoji!
F. E.

Prof. dr. Milan Kangrga
ČOVJEK JE REVOLUCIONARNO BIĆE

"Hrvatska ljevica" objavit će seriju razgovora s našim poznatim filozofima-praksisovcima o nekim pi-ta-njima marksizma u kontekstu aktualne zbilje.
Prvi naš sugovornik je prof. dr. Milan Kangrga.

Prof. dr Milan Kangrga rođen je 1923. godine u Zagrebu, gdje je poha-đao i završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je 1950. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a iste godine postaje asistent na Odsjeku za filozofiju iz predmeta etika i estetika.
Redovni profesor na istom fakultetu po-staje 1972. godine, i u tom svojstvu ostaje do mirovine 1993. godine.
Prvi filozofski članak, pod naslovom O etici, objavljen mu je već 1948. godine u Stu-den-tskom listu, a svojim je sadržajem naljutio tadašnje birokrate.
Od 1962.do 1964. godine, boravi na studijskom usavršavanju u Heidel-bergu, kao stipendist Alexander von Humboldt - Stiftunga (Bad Godesberg, SR Njemačka). Održao je zapažena predavanja u Bonnu, Münchenu, Pragu, Budimpešti, Moskvi, Kijevu i drugim gradovima.
Rasprave, studiji i članci objavljivani su mu u Njemačkoj, Italiji, SAD-u, Francuskoj, Španjolskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Austriji i Meksiku.
Objavio je dvanaest knjiga na hrvatskom jeziku, od kojih izdvajamo: Etika i sloboda, Etika ili revolucija, Praksa-vrijeme-svijet, Smisao po-vijesnoga, Hegel-Marx i Etički problem u djelu K. Marxa.
Nedavno mu je u Beogradu izišla knjiga zanimljivog naslova Šverceri vlastitog života. Možemo uskoro očekivati i hrvatsko izdanje te knjige.
Objavio je i nekoliko stotina članaka po časopisima i novinama, a još uvijek je ostao aktivan u "bespoštednoj kritici" društvene zbilje.
Profesor Kangrga je jedan od posljednjih Mohikanaca marksizam, pa će tako često kao duhovit čovjek, reći za sebe: "Ja sam ostao proleter!"

o Kako gledate na činjenicu da su nakon uspostavljene samostalne Hrvatske, naprosto, da se tako izrazim, Marx i marksisti izbačeni s hrvatskih veleučilišta? Oni koji su na Marxu i marksizmu stekli svoje doktorate (a takvih nije malo), oni koji su prije svojim "mark-sizi-ranjem" (politiziranjem) "davili" sve oko sebe, ti su odjednom, preko noći "zaboravili" na svoje dosadašnje radove, knjige i predavanja.
U tom kontekstu, zanima me Vaša ocjena općeg stanja filozofije kod nas, u proteklih desetak godina?
- Nešto ste već pitanjem odgovorili što se tiče Marxa i marksizma ovdje kod nas. Valja naglasiti da ovdje kod nas, a to se tiče i ostalih tzv. socija-lističkih zemalja, zapravo i nije bilo baš toliko tih marksista. To su bili karijeristi svih boja, koji su se "šlepali" uz postojeću, treba to ovdje naglasiti, upravo staljinističku ideologiju i njoj primjerenu praksu, jer je to bila vladajuća ideologija. Tim "marksističkim" polutanima i nedoučenim mediokritetima nije stoga bilo teško preko noći odbaciti tu svoju službenu koprenu ili ljušturu, jer nikada i nisu bili neki marksisti. Uvijek sam govorio: Kad bi na vlasti kod nas bili npr. Arapi, ti bi isti tadašnji "mark-sisti" odmah "s najdubljim uvjerenjem" naučavali i predavali Kur'an i postali "pravovjerni Muslimani!" Nama tu ništa novo pod suncem. Ti vajni "mark-sistički" ekonomisti, na primjer, nikada nisu čitali, a da su i čitali ionako ne bi ništa razumjeli Prvu glavu Marxova "Kapitala", koja svojom filozofijskom i povijesnom dimenzijom zadire u najdublje slojeve suvremena kapi-talističko-građanskog svijeta današnjice, pa nisu čak razlikovali političku ekonomiju i Marxovu najdublju kritiku političke ekonomije, tj. kritiku same srži kapitalističkog svijeta. Oni su bili naprosto - ekonomisti, ali uz atribut "socijalistički", pa je svagda ispalo - "drveno željezo".
Danas se ti nekadašnji vajni marksisti, što ih spominjete, javno odriču tog svojeg marksizma i tih svojih knjiga i doktorata, pa je to ružno gledati, jer je to sramotno! A sam Marx mora u ovom uspostavljenu stanju prous-taške provenijencije kod nas u posljednjih desetak godina prolaziti tako da bude "bačen u smeće", jer je duhovno i kulturno smeće sada na vlasti, pa to ideološko smeće pritom još deklamira o Evropi! A u toj se Evropi na univerzitetima predaje Marxova filozofija i nauka kao nešto najviše što je Evropa postigla u 19. stoljeću, pored na primjer Hegela i Nietzeschea. Ovo je bila i ostala zaostala provincija, a jedino su praksisovci pokušali da se približe toj Evropi bar u filozofiji.
Danas je u filozofskim krugovima "najaktualniji" za razumijevanje naše suvremenosti postao Frane Petrić sa svojim kompilacijama tadašnjeg platonizma i aristotelizma, jer nam samo ta problematika može biti duho-vna orijentacija u suvremenu svijetu danas. Dakle, s Petrićem u svijetlu hrvatsku budućnost. To je dakako vrlo komotno, i ne zahtijeva neki ozbilj-niji rad u odnosu na probleme oko nas, pa su onda ti "sveučilištarci" u dobrom zaklonu od svih mogućih problema i "izlaženja na agoru". A da bi stvar bila suvremeno kompletirana u našem stilu, onda se kao "naj-aktu-alniji" problem postavlja čak ne ni etika, nego - to je sada jako pomodno, zar ne? - bioetika. Pa onda ovi polutani, koji ne znaju ništa ni o etici, deklamiraju o toj bioetici, pa je to već teško i slušati i gledati! Ako ćemo o filozofiji, onda, eto, lako nama, mi ćemo se vratiti našem Platonu, on će nam riješiti sve naše, naročito hrvatske probleme, zna se!

o Društveni sistem bivše Jugoslavije u mnogo čemu razlikovao se od društvenog sistema zemalja iza "željezne zavjese". Ali to svejedno nije spriječilo taj sistem, zajedno sa svim svojim OUR-ima, SOUR-ima, rad-ničkim savjetima, pluralizmom samoupravnih interesa, Ustavom iz 1974., bratstvom i jedinstvom i ostalim parolama, siđe s povijesne pozornice. I to tako, što je taj silazak bio popraćen potocima krvi. Koji su po Vama glavni uzroci propasti Jugoslavije i socijalizma, onakvoga kakav je bio?
- Kada pitate za uzroke, a to znači "zaorati" nešto dublje, onda ovdje treba posebno pitati o Jugoslaviji, a posebno o socijalizmu. Mislim da upravo tu leže neki odgovori na vaša pitanja. Jugoslavija je, i prije revolucije i iza nje bila zapravo ipak heterogeno područje, s isto tako vrlo različitim, čak i historijskim problemima u razvoju, pa je to bio stalno osnovni problem unutar te cjeline. Teško je bilo sve to staviti "pod jednu kapu", jer su tu nastavali ne samo različiti narodi, nego još narodnosno neoblikovana plemena sa svojim rodovskim strukturama života i svijesti. Narodno-oslo-bodilačka borba i revolucija od 1941-1945. to je samo djelomično uspjela "raskopati", ali su oni dublji historijski slojevi ostali ispod toga gotovo nedirnuti. Već su u toj kraljevskoj Jugoslaviji ostali neraščišćeni bitni, prije svega nacionalni problemi, koji su vukli u raspad zemlje. Titova je politika taj raspad uspjela zaustaviti, pa je time čitavo to područje bilo 50 godina "spašeno" od rasula po svim linijama. Bratstvo i jedinstvo bila je doduše ta spasonosna parola koja je morala /treba naglasiti: baš morala, i to je bilo dobro!/ držati na okupu cijelu zemlju. Ali različite silnice, a tu mislim prije svega na one nacionalno-plemensko-rodovske, koje vuku za sobom tu žilavu zaostalu tzv. "tradiciju" prethistorije, bile su prejake za ono što se socijalističkim ne samo parolama, nego i realnim zahvatima u to još rudimentarno tlo htjelo "premostiti". Ili jednostavno rečeno, čitavo to tzv. jugoslavensko tlo bilo je isuviše historijsko-socijalno-političko-kulturno-duhovno zaostalo, a da bi bilo primjereno bilo kakvom zbiljskom kretanju u taj socijalizam. Jer socijalizam je prema Marxu moguć samo kao jedan bitni iskorak iz najvišeg stupnja razvitka kapitalističko-građanskog us-trojstva društva, pa se ni kod nas ni kod drugih istočnih zemalja, na čelu s Rusijom, nije mogla naprosto "preskočiti cijela jedna (ako ne i dvije?)epoha. I tu leži taj - kako sam ga ja nazvao - "kratki spoj", pa onda i mogući krah cijelog tzv. socijalizma, koji je po svim svojim po-kazateljima bio još - staljinizam u teoriji i praksi. Jugoslavensku pak tragediju uzrokovao je pritom još i nedovršeni svjetski rat, pa su ustaše u Hrvatskoj na čelu s Tuđmanom a velikosrpska četnička ideologija na čelu s Miloševićem (bolje reći s velikosrpskom inteligencijom na čelu!) s druge strane upravo težile za ratnim obračunom, pa je sve završilo u najstrašnijem krvoproliću. Na djelu su bile dvije sukobljene pro-fašističke struje, a to mora odvesti u najstrašniju katastrofu. I to je bio rezultat, čije ćemo posljedice na ovim prostorima osjećati najmanje još jedno stoljeće.
A ono bitno pri svemu tome ostaje: Mi živimo na jednom užasno zaostalom tlu, u svakom pogledu, pa ništa dobra ne možemo tu očekivati!

o Zadržimo se još malo na tim tragičnim deve-desetima! Tko je mogao predvidjeti što će se sve na ovim prostorima dogoditi? A dogodilo se ono naj-gore. Pod tim svakako mislim i na jedno Vaše predviđanje iz 1985. godine, kada ste u razgovoru za beogradske "Književne novine" rekli i ovo: "Drumovi će poželjeti Turaka... to jest, naše će društvo u danom trenutku poželjeti ljevice, ali nje više neće biti (barem ne u dovoljnoj snazi da postane glavni subjekt situacije). A onda jao si ga i pomagaj!" I tako "riječ postade djelo". Što se kod nas doista dogodilo s ljevicom, da je ona prestala biti ikakav "subjekt situacije"?
- Moram ovdje prije svega učiniti dvije "korekture" u Vašem pitanju: Prvo se tiče ljevice kao subjekta situacije, a drugo odmah u vezi s tim "prestale biti". Mi istinske ljevice takoreći nismo ni imali u Jugoslaviji. Tu može - pravednost radi što se tiče ove moje teze - biti riječi samo o gru-pi-cama i pojedincima što su bili "lijevo orijentirani". A ljevice kao neke društveno-političke snage naprosto nije bilo! Tragedija je upravo i bila u tome što je taj takozvani lijevi pokret u liku jedne komunističke partije bio do srži natopljen i tako duboko formiran staljinizmom, a staljinizam je bio historijski i sadržajno - najgora desnica, ili bolje rečeno - kontrarevolucija na djelu, kako teorijski, tako i praktički. A to se odnosilo ne samo na te tzv. istočne zemlje, među koje je spadala i Jugoslavija, nego i na sve tzv. komunističke partije i pokrete Zapada, tako da je to bilo ružno promatrati! Sjetimo se samo stava svih zapadnih kompanija spram Informbiroa i Titova odlučnog "Ne!" Staljinu 1948. godine i kasnije! Prije Drugog svjetskog rata doista nije bilo izbora: Ili Sovjetski Savez, ili Hitlerova nacistička Njemačka. Tu je uostalom ležao prvi spor: Tito-Krleža 1939. u Šestinama. Ali, poslije rata sve je bilo ili je trebalo biti posve jasno, sve što se znalo već i prije: Staljinova stahovlada, Gulag i milijuni žrtava komunista u Sovjetskom savezu. Pa se i dalje tamburalo o komunizmu i socijalizmu, a bilo je jasno da je na djelu staljinizam! I to Vam je bila ta "ljevica" kod nas i u svijetu.
Zato na drugo pitanje: Nije ljevica prestala biti subjekt bilo čega, jer nje nije ni bilo! I to je to. Tako - zadržimo se na toj našoj "socijalističkoj Ju-goslaviji" - nikakva ljevica tu nije imala šanse, jer nje kao neke društveno-političke snage ni nije bilo ni moglo biti na djelu. Zato su ti "šverceri svoga života" u partiji i izvan nje i mogli tako lako raskopati sve što je s mukom stvarano pola stoljeća u Jugoslaviji, a vajni komunisti, tj. članovi partije u Hrvatskoj (kao i Srbiji) preko noći su doslovno postali članovi Tuđmanova HDZ-a. A rat su htjele i ustaše i četnici, pa se onda i nije moglo dogoditi nešto drugo i drugačije nego što se dogodilo. Jer to su na ovom tlu bile i ostale dvije diluvijalne snage, po kojima može doći samo do najužasnijeg krvoprolića. A i pored toga doista nitko nije mogao ni predvidjeti, ni očekivati tako nešto, jer smo ipak gotovo svi bili uljuljkani tim socijalizmom kao nekim realitetom, a s druge strane vjerovalo se da se onaj pakao 1941.-1945. neće više moći ponoviti. Sad smo bogatiji za jedno iskustvo više.

Čini mi se da je erozija zahvatila i ljevicu u svijetu? Koliko danas ima stranaka koje se na-zivaju socijaldemokratskim i socijalističkim, a da one to uistinu nisu. To lutanje kroz historiju, prije svega socijal-demokracije , nije neka novost, ali se ono u zadnjih nekoliko godina odvija pod snažnim utjecajem teorije "trećeg puta" poznatog bri-tan-skog profesora Anthony Gidensa. Ta teorija na-stoji, kao što je poznato, spojiti "nespojive supro-tnosti" - liberalizam (mislim na ekonomski) i so-cijalnu demokraciju. Ali što onda uopće, nakon toga, ostaje od ljevice?
- Vaše pitanje završava upravo onim što tu pre-ostaje: krpanje! Iz zakrpine ipak neće i ne može pro-izići nešto - novo. A ono što jedan britanski profesor sebi nešto "zakrpa" u sojoj glavi, ne mora biti baš jako relevantno za objektivno kretanje u svijetu! A ono malo "lijevoga" u svijetu (možda samo u Evropi?) već se odavno utopilo u taj moćni trend suvremena ka-pitalizma, koji svijet vodi do njegova rasprsnuća u očitoj katastrofi koja je već pred vratima? Ne mora se nitko složiti s mojom "povijesnom ocjenom historijskoga kretanja" do danas, ali vladavina je stalno bila na strani - desnoga! Da li to ujedno leži i u "samim genima" čovječanstva, ja to ne znam, ali "fenomenološki" se to dade deskribirati. Činjenica je nepobitna: Sve što je u historiji naginjalo na lijevo i progresivno, to je stradavalo na lomačama i tamnicama i logorima na sve strane svijeta. I tu leži doza velike rezignacije, što ne znači da neće biti tih "lijevih" i dalje, pa i kod nas.

Često ste u svojim djelima isticali da je Karl Marx par excellence filozof revolucije. Je li uopće moguć miran prijelaz društva u so-cijalizam? Ili su pak revolucije naša sudbina, sve dok živimo u "carstvu nužnosti"? Pritom revolucija ne mora biti nasilna, zar ne?
- Da, revolucija ne mora biti nasilna! Ali tamo gdje je postojeći poredak doveo čovjeka do "nule", do eksplozije će stalno dolaziti, pa i nasilno. To se ne da nikakvim teorijama predvidjeti. Ovdje bih samo paušalno za naš razgovor htio reći ovo: Za razliku od životinje koja je identična sa svojom prirodnom (vrstom), pa za nju bitno važi darvinovski pojam evolucije, čovjek je već svojim prvim historijskim korakom morao prekoračiti taj evolutivni put razvoja, pa je proizvodeći uvjete svog I. života i sebe u njemu postao po svojoj biti re-volutivno, tj. revolucionarno biće. On je time po svojoj biti upravo - u-topijsko biće, jer taj svoj topos (mjesto pod suncem) on nigdje ne nalazi gotovim poput životinje, nego ga mora upravo - stvoriti ili proizvesti. Time je on jedini postao i ostao - svjetovno biće (biće svog svijeta kao proizvoda). Odatle može slijediti i zaključak kako je čovjek stalno upućen na to II. da re-voluira, tj. revolucionira uvjete svog života, bilo mirno ili nasilno.

U svijetu, posebno kod liberalnih teoretičara, izjednačava se fašizam s komunizmom. Tako se između ostaloga tvrdi da je "ko-mu-nizam" pokosio više ljudskih života od fašizma. Međutim, između komunizma i fašizma, zar ne, postoji bitna povijesna razlika?
- Samim time što ste na početku "komunizam" stavili u navodnike djelomično ste odgovorili na svoje pitanje. Ako se sjetimo odgovora na I. pitanje o ljevici, onda je očito da se tu ideološko-propagandistički svjesno miješa staljinizam i komunizam, to jest do njihovog izjednačavanja. O tome sam već pisao kod nas, a o tome opširnije pišem i u svojoj knjizi "Šverceri vlastitog života". Jednom rječju, da ne duljimo: Marxov pojam komunizma ne samo da je dijametralno suprotan fašizmu kao posljednom stadiju kapitalizma, nego je njegova najdublja negacija i povijesno prekoračivanje. Komunizam je za Marxa mišljen i određen kao najradikalnije povijesno prekoračivanje svega najboljega ostvarenog ne samo u građansko-kapita-lističkom svijetu, nego u tragu svih stvaralačkih ostvarenja čovječanstva. Ali, kao što smo rekli, bez preskakanja epohe građanstva i svega onoga što je kapitalizam pozitivno donio sa sobom u produkciji i reprodukciji čovjekova života u cjelini. Fašizam je pak najočitiji i na djelu dokazani - pakao života ovdje na zemlji, jer ne priznaje čovjeka ni građanina, nego ih vraća u - zoologiju čovječanstva.

o Kroz historiju je bilo slučajeva da su određeni režimi za svoju zloči-načku i genocidnu politiku imali legitimnu podršku, bilo ot-vo-renu ili prešutnu, u narodnim masama. Sjetimo se samo Hitlerove Njemačke, Mussolinijeve Italije, Francove Španjolske, pa zašto da ne, i Tuđmanove Hrvatske. Uzmimo samo za primjer taj "sveti do-mo-vinski rat". Koliko je u tom ratu počinjeno zlodjela, a da su ona čak i kod takozvane intelektualne elite prešućivana. Kao profesor etike, smatrate li da u društvu može i mora postojati (relativna) kolektivna moralna odgovornost?
- Ne znam da li se možemo složiti s onom Njegoševom (na vlastitu iskustvu stečenom i zapravo duboko rezignirajućom) "sentencom" - "Pučina je stoka jedna grdna!", ali dva momenta iz Vašeg pitanja ostaju da se konstatiraju kao svojevrsne "činjenice": 1. Masa je podložna (baš kao masa, da se razumijemo!) opčinjenosti velikih majstora propagande svih vrsta (vidite koliku moć ima obična televizija svojim "finim" ideološkim pod-valama i indoktrinacijama sa ove naše "demokratske" HDZ-HTV!) pa je npr. Hitler kao najočevidniji luđak imao snažnog utjecaja na njemačke (i ne samo njemačke) mase. Valja, dakako, svagda imati na umu i određenu društveno-političku, a naročito ekonomsku situaciju, koja je kao takva bremenita - fašizacijom (poput ove naše danas, pa to Račan i njegovi ili ne vide, ili ih nije briga?).
A što se tiče drugog momenta ovdje: Možda ipak malo pretjerujete ovime: "Intelektualna elita", ako je riječ o toj "čuvenoj" hrvatskoj inte-ligenciji (ovdje hotimice pravim tu bitnu razliku: Hrvatska je imala inte-ligencije, bar donekle, to su oni "školovani" (narod kaže "učevni"), ali vrlo malo intelektualaca. Evo Vam lapidarnog odgovora: Intelektualac koji šuti o pitanjima od općeg interesa, nije - intelektualac. I to je to. Ne trebam o tome kazati ništa više!

o U bivšoj Jugoslaviji radnici su imali velika prava, ali su ih sve-jedno tako olako prokockali. Što se sve događalo u tzv. pretvorbi i privatizaciji, a da naši radnici nisu organizirali niti jedan generalni štrajk, veće demon-stra-cije i slično? Uza sve to, radnici (mislim na one niže kvalifikacije) uglavnom su i "materijalna snaga", vjerno biračko tijelo ekstremne desnice.
Što je, profesore, Marx smatrao pod tim pojmom "proleterijata"? I tko je po Vama u budućnosti subjekt revolucije?
- Sve ste točno opisali, i tu ne treba ništa dodati. Ostaju naravno pitanja. Nije žalosno samo što se ti radnici nisu ni najmanje pobunili zbog pljačke tuđmanovske kamarile i tih "domoljubnih lopova", nego je zaista nevje-ro-jatno da su kroz nepunih deset godina "zaboravili" kako su već dobro živjeli u tom "socijalističkom mraku", kad su gradili kuće, kupovali stanove i imali sva prava kao nikad dosad, pa su sada na ulici i pjevaju "svoju himnu": Bože čuvaj Hrvatsku, jer su im rekli da oni - imaju Hrvatsku, a nemaju ni gaća na sebi! A to je prava katastrofa da čovjek ne povjeruje. Jedini mogući odgovor na Vaše pitanje s obzirom na ovo "pro-leterijat" glasi da mi još nismo ni imali pravog proleterijata, za što je potreban i viši stupanj svijesti i samosvijesti, kojom se u djelo provodi i brani i svoj i opći društveni interes. Kao što je sve na ovom tlu (historijski) zaostalo, to se odnosi i na ovaj - kao što ga ja zovem - "ljudski materijal".
Međutim, kad me pitate što Marx misli pod pojmom proleterijata, onda valja reći pregnantno: Proleter je pos-ljednja (historijska) stepenica do pretvaranja u čovjeka. On je "odriješen" svega, pa sve sada stoji do njega: do njegova uma i ruku, ali i hrabrosti i ljudske odluke na čovjeku dostojan život. Pa, ako ima bilo kakva smisla Marxov stav, da proleteri nemaju što izgubiti, osim svojih okova, onda je upravo u tome rečeni smisao. Ako pak za to još taj proleter nije "zreo", onda će i dalje nasjedati svim mogućim lopužama i njihovim nacionalističkim floskulama. Tim gore po proletere! Ako ne želiš biti čovjek, nitko ti neće pomoći!

o Da li uopće čovječanstvo može doseći komunizam, ili je s kapi-ta-lizmom nastupio "kraj povijesti"? Naime, antropološki pesimisti tvrde da je čovjek po prirodi zao, homo homini lupus, odnosno ne-sa-vršeno biće, i da stoga nikad ne može doseći savršeni društveni po-re-dak, u kojem je homo homini homo (Bloch). Ako je tako (a marksisti ne misle tako), ostaje nam još samo težnja ka savršenstvu, praksa?
- Čovjek je konačno i ograničeno biće, i kao takav nikad neće doseći savršenstvo. Jedino su Bog (ako postoji) i životinja savršeni! Međutim, Vi ste tu komunizmu dodali više, nego što to misli Marx, i što se pod time može razumijevati: Marx je pod komunizmom mislio ne neko savršeno društveno uređenje, a isto ne nekakav ideal, prema kojemu treba težiti, neko idealno društveno stanje koje će se postići. On njemu treba težiti, neko idealno društveno stanje koje će se postići. On pod komunizmom shvaća nužni iskorak iz ovog (kapitalističko-građanskog) klasnog stanja, u kojemu je čovjek otuđeno i poniženo biće, kojemu su njegovi vlastiti proizvodi izmakli iz ruku i nadvili se nad njim poput strane sile ili tzv. prirodnih zakona. A to znači zadatak na čovjeka da se izbori za sebi dostojan život na najvišem dostignutom povijesnom nivou života. Kritički stav spram sebe i svojih postojećih uvjeta života prva je pretpostavka za to. A to znači: ne miriti se sa svim što naprosto postoji i što ti drugi nameće za svoje vlastite interese. To je pitanje bitne čovjekove zrelosti i borbe za minimum ljudskog dostojanstva. U tom je smislu ne samo promašeno, nego i gotovo smiješno govoriti o tom tzv. "kraju povijesti", jer to ne znači ništa. Nema kraja povijesti, ukoliko čovjek samog sebe ne uništi atomskom energijom i općim kaosom.

o Znamo da Vi, ne samo što neprekidno razmišljate, nego i ne-umorno pišete. Koji se sada veći rukopis nalazi na Vašem stolu?
- Prije dosta vremena započeo sam rad na knjizi ETIKA, imam dovršeno oko stotinu stranica, pa sad moram - konačno ako me zdravlje posluži - dovršiti taj posao, što sam sebi postavio kao zadatak. A spremam i knjigu rasprava i članaka dosada objavljivanih po časopisima i novinama (jer imam za to već izdavača). A sada ujedno čekam već godinu i pol izdavača u Hrvatskoj za moju knjigu (oko 400 kartica teksta) pod naslovom "Šverceri vlastitog života" s podnaslovom "Refleksije o hrvatskoj političkoj kulturi i duhovnosti".
Razgovor vodio Filip Erceg

MLADI SRP-A NA PROSVJEDU U MÜNCHENU

Socijalistička radnička partija Hrvatske podržala je antiglobalizacijski i antimilitaristički prosvjed koji se održao u Münchenu 1. i 2. veljače 2002. godine, a predstavnici Mladih socijalista prisustvovali su minhenskim protestima.
Povod prosvjedu je konferencija NATO-a i svjetske vojne elite koja se održala iza zatvorenih vrata u hotelu "Bayerischer Hof". Organizatori su pokušali zavarati javnost da će se na konferenciji raspravljati o svjetskom miru i stabilnosti. A desilo se sasvim suprotno! Planirali su se novi ratni pohodi.
"Sjedinjene Američke Države više ne mogu a da ne proizvode ratove koji se vode pod krinkom borbe za ljudska prava, a zapravo radi demon-stracije moći i sile, te oživljavanja vlastite ekonomije povećanom vojnom produkcijom i prodajom naoružanja saveznicima, a sve kako bi zauzdale gospodarsku recesiju kod kuće. Podsjećamo samo na to da je vojni proračun "svjetskog policajca", nakon 11. rujna 2001., povećan na 350 milijardi dolara, a predsjednik Bush, je već najavio da ga se povećava za još 50 milijardi, a sa tim novcem se primjerice čitava Sahara može pretvoriti u plodno tlo od kojega bi se prehranjivala Afrika. Također, program "rat zvijezda" koji je bio pred ukidanjem, dobio je bezrezervnu potporu Senata. Isto tako, saveznicima se sugerira da kupuju američko naoružanje. Poznat je, primjerice, slučaj kako je američki predsjednik Bush poručio Česima da je najbolji način na koji će poduprijeti SAD u borbi protiv terorizma da od njih kupe avione F-16.
A od zaštite ljudskih prava nema ništa, dapače. Primjer Afganistana nam to pokazuje. Novouspostavljena afganistanska vlast po kršenju ljudskih prava gotovo je ravna talibanskoj, a ni SAD se u logoru Guantanamo, po priznanju samog Busha, na Kubi ne pridržava Ženevske konvencije.
S jedne strane u svijetu se svakog sata na naoružanje troši oko 110 milijuna dolara, dok s druge strane oko 1,5 milijardi ljudi preživljava s manje od dva američka dolara dnevno, a 1,2 milijarde ljudi živi s manje od jednog dolara dnevno, No, neljudskosti kapital (a upravo je o tome riječ!) nema kraja. Krupni kapital čiji glavni reprezenti jesu MMF, Svjetska banka i WTO ne zanimaju ljudi koji umiru od gladi. Sve do čega je njima stalo jest profit, dok sam čovjek i njegovo dostojanstvo ostaje po strani. I zato će kapital ukoliko je to njemu u interesu - stvoriti rat. A rat ne znači samo smanjenje ljudskih prava, već i njihovo dokidanje", smatraju Mladi soci-jalisti SRP-a.
Dan prije početka prosvjeda, u četvrtak, minhenske su vlasti, koje sačinjava kršćansko - demokratska koalicija CDU-a i CSU-a, zabranile protest, a policiji je naređeno da postupa u skladu s odlukom. U tom su smislu "snage reda i mira" dobile pojačanje iz svih krajeva Njemačke, pa čak i iz dalekog Hamburga i Berlina.
Prosvjedi su započeli u 17,00 sati na Marienplatzu. Okupilo se oko 2.000 demonstranata. No, već oko 19,00 sati policija je počela hapsiti pros-vjednike, želeći na taj način natjerati demonstrante da odustanu od protes-tiranja. Prosvjed je završen oko 21,00 sati, a 3.200 policajaca uhapsilo je 243 prosvjednika.
U subotu se trebao održati karneval protiv NATO-pakta na Jakob-splatzu, no međutim osim policije tamo nije bilo nikoga. Ali prosvjedi su nastavljeni u podne na Marienplatzu. Okupilo se 7.000 prosvjednika oko kojih je policija napravila krug kroz koji nisu nikoga puštali. Ali ljudi su odlučili krenuti prema domu sindikata. Policija se, pod pritiskom mase, morala povući. No, to se pokazalo samo kao dobro pripremljena policijska taktika, jer je nedugo nakon toga policija uspjela podijeliti demonstrante u nekoliko manjih grupa, te ih zaustaviti. Pat situacija je trajala do 9 navečer, kada se grupa od tristotinjak prosvjednika uspjela otrgnuti policiji i krenuti izvan strogog centra grada, kako bi zaobilaznim putevima došla do doma sindikata. Međutim, nadomak zgrade sindikata policija je opet uspjela zaustaviti prosvjednike, te ih je postepeno počela privoditi. U ta dva dana prosvjeda u zatvoru je zbog "nelegalnog okupljanja" završilo 894 ljudi, među kojima i autor ovih redaka.
I naposlijetku, potrebno je naglasiti da su prosvjedi bili mirni i dosto-janstveni (što je velika stvar) te da nasilja nije bilo. Automobili i trgovine nisu razbijani, pa čak ni najveći svjetski Mc Donalds, onaj na Karlsplatzu, niti policijski kombiji koji su bili okruženi prosvjednicima. Uzvikivane su parole: "Mi samo želimo mirno demonstrirati!", "Međunarodna soli-darnost!", "Dolje NATO, dolje kapital!", "Manje oružja, više hrane!". Kako bi upozorili javnost da svatko ima pravo na javni prosvjed, demonstranti su na jednu svjetski poznatu melodiju pjevali: "Ovako izgleda demokracija".
Dobar dio javnosti je shvatio (unatoč tome što su masmediji bili naklonjeni policiji, a neki su u svojim izvještajima s prosvjeda beskru-pulozno lagali), da je zabranjivanjem prosvjeda policija povukla krivi potez, te da prosvjednici nisu željeli stvarati kaos na ulicama, nego samo javno iznositi vlastite stavove.
Boris Josipović

RATOVI NA PROSTORU BIVŠE JUGOSLAVIJE
- UVOD U GLOBALIZACIJU RATOVA*
Prof. dr. Stipe Šuvar

I.
Uzroci ratova na prostoru bivše Jugoslavije svakako su diso-lucioni procesi u jugoslavenskom društvu, koji su korespondirali s urušavanjem socijalističkih uređenja na istoku Evrope i u So-vjetskom Savezu, nekad "prvoj zemlji socijalizma", jednoj od dvije supersile koje su bile predvodnice vojnopolitičke podjele svijeta i "hladnog rata" nakon Drugog svjetskog rata. Da se nije raspao socijalizam u zemljama sovjetskog bloka, vjerojatno se ne bi raspao ni socijalizam u Jugoslaviji, koja je od tog bloka 1948. godine bila osuđena i odbačena, a koji je - taj socijalizam u Jugoslaviji - uvelike postao specifičan i po in-sti-tu-cio-nalnim rješenjima i po pro-kla-ma-cijama (sa-moupravljanje, nesvrstanost, odnosno ne-pripadanje dominantnim vojno-političkim blokovima). Onoliko koliko je i u Jugoslaviji iščezavala soci-jalistička perspektiva, od-no-sno onoliko koliko je i ona, kao etnički slo-žena zajednica, sa šest etnosa koji su bili i konstituensi njezinih šest federalnih država - članica, postajala neotporna na "tranziciju" iz socijalizma, onakvog kakav je bio, u kapi-talizam, onakav kakav će biti, događala se i etno-nacionalizacija društva ili društava (termin Silvana Bolčića), a koja se izrazila i u provalama nasilja i ratovima.
U svijetu, a i na samom prostoru bivše Jugoslavije, već se po-ja-vilo, ugledalo svjetlo dana, najmanje hiljadu i po knjiga (doduše, nitko još nije sačinio potpunu bibliografiju) o tome što se to sve zbivalo i zbilo na prostoru od Triglava do Đevđelije u vremenu od 1991. do 2001. godine, a da usprkos tome nedostaju iole pouzdani odgovori. A održano je i bezbroj skupova poput ovog našeg, koji su organizatori naslovili "Ratovi u Ju-goslaviji 1991.-1999.", na kojima se tragalo i još traga za istinom.
Kao što to čine i drugi, a u situaciji kada nam mnogo toga što se zbivalo, a nije bilo pred očima javnosti, i do danas ostaje nera-zo-tkriveno, i ja ću u ovoj prilici više iznositi tvrdnje na osnovu vlastitog uvida u to kako su stvari stajale i kako stoje, pa i kako bi mogle stajati, nego što ću se upuštati u moguće redanje detalja iz mozaika zbivanja, a koji se mogu ilustrirati navođenjem već poznatih či-nje-nica i citiranjem raznih izjava.
Iznijet ću, zapravo, deset svojih teza koje neću posebno obra-zlagati.
Prvu sam tezu već uvodno izrekao, a sažimam je u slijedeću kon-sta--taciju: bivša se Jugoslavija ne bi raspala, da se nije raspao istočni, so-vjet-ski vojno-politički blok, kojem ona inače nije pripadala, već je bila something between, pa je upravo bipolarna struktura svijeta bila i bra-na njezinoj dezintegraciji. Jedan je vojno-politički blok, naime, vodio računa da onaj drugi blok Jugoslaviju ne "proguta" ili pak "razvali".
Druga je moja teza: bivša se Jugoslavija ne bi raspala da to nije želio Zapad, kao pobjednik u hladnom ratu, kao blok koji je uspio da iscrpi i obori protivnika i bez vrućeg rata. Štoviše, Zapad je radio na slabljenju i de-zintegraciji i bivše Jugoslavije daleko prije nego je došlo do rušenja Berlinskog zida, samo što mu je to bio sekundarni cilj u od-nosu na dezin-te-graciju i raspad Sovjetskog Saveza i njegovog vojno-političkog bloka.
Treća je teza: do osamostaljenja četiri čla-nice nekadašnje šestero-čla-ne federacije i neželjene samostalnosti federacije dvije pre-ostale članice, koje su do daljnjeg ostale za-jedno, došlo bi i da nije bilo snažnih na-cionalističkih pokreta koji su tu šesteročlanu federaciju iznutra rastakali, iako su ti pokreti skrivili krvave sukobe, kojima možda još i nije kraj. Jer, jedino u ratovima koje su ras-pirili ti su nacionalistički pokreti svoj za-jednički poraz u Drugom svjetskom ratu mogli pretvoriti u svoje međusobne "pobjede", ali i u pobjedu nad jedinstvenim antifašističkim i antinacionalističkim pokretom koji ih je bio porazio i koji je narode Jugoslavije bio povezao vizijom zajedničkog života, u njihovoj ravnopravnosti, a u socijalističkoj perspektivi.
Četvrta teza: ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, a može ih još biti, predigra su ili uvertira u ratove koji će se bar u idućih pola stoljeća odi-gra-vati diljem svijeta, u procesu "mrvljenja" čovječanstva možda i u oko 500 etničkih ili nacionalnih država i državica, a kako bi najmoćnija država na svijetu, predvodeći savez sedam-osam moćnih država, ili i sama, postigla tzv. globalizaciju po svojoj mjeri i u svom interesu. Nekadašnji generalni sekretar Ujedinjenih nacija Butros Gali prognozirao je da bi se u svijetu moglo pojaviti i 400 nacionalnih država. No, sada je već 197 članica Uje-di-njenih nacija, a velika većina njih nije nacionalno homogena i u načelu je podložna cijepanju. Nitko, dakako, i ne pomišlja na osamostaljenje bilo koje od 50 država SAD, a bogme niti na otcjepljenje bilo kojeg dijela Velike Britanije, Francuske, Kanade, Italije, Njemačke, Japana. Ali ne samo što se pomišlja na "čerupanje" Rusije, već se na to i išlo u vremenu prije 11. septembra 2001. godine (da bi se sada hrvanje s njom ubacilo u kolotečine svjetskog antiterorističkog saveza). A i Kinu bi se rado vidjelo dezin-te-griranu, uz to što se podržava neza-vis-nost Tajvana. Ni jedna druga teri-torijalno i demografski velika zemlja (Indija, Indonezija, Pakistan, Brazil, Nigerija) nije izuzeta iz planova moćnog i moćnih kontrolora i upravljača sada ne više bipolarnog svijeta, da ju se, ako zatreba, izloži dezintegraciji, putem izazivanja kriza i upravljanja krizama, a i raznih oblika i metoda pritisaka i iznurivanja.
Peta teza: zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije ne samo da su održala već su i osnažila jedini preostali moćni vojni savez na svijetu, NATO, te mu omogućila da formulira novu doktrinu, u ime koje prisvaja sebi pravo da silom oružja intervenira gdje god to poželi, osim u Kini, koju je nemoguće iole trajnije pokoriti, a i u Rusiji, kako god je ona bačena u prašinu, jer bi time bio izazvan i svjetski termonuklerani rat. NATO je pribjegao i hu-manom militarizmu (pojam Chomskog) u slučaju napada iz zraka na vojne i civilne ciljeve u sadašnjoj SR Jugoslaviji. Nakon 11. septembra 2001. godine, a u kontekstu i sadašnjeg bombardiranja Afganistana, koje SAD izvodi tek uz neznatnu potporu Velike Britanije, NATO, izgleda, neće toliko trebati jedinoj današnjoj supersili, kako bi bombama i rake-ta-ma sređivala stvari po drugim kontinentima, ali on u svakom slučaju ostaje instrument za držanje Evrope u političkoj pa i svakoj drugoj pokornosti.
Šesta teza: strane intervencije na prostoru bivše Jugoslavije, koje su u početku bile diplomatske i stražareće u vojnom smislu, da bi se 1995. godine pretvorile i u vojne intervencije NATO-a, te onda i u raspoređivanje oko 80.000 (sada nešto manje) stranih vojnika u BiH, na Kosovo i u Makedoniju, evidentno su, dakle, poslužile za učvršćivanje dominantne pozicije jedine supersile na čitavom starom kontinentu, odnosno za dovođenje cijele Evrope u položaj političke kolonije Ujka Sama, za istjerivanje sada bez sumnje do-volj-no pokorne i nekomunističke Rusije iz same Evrope, a još više za suzbijanje jednog novog njemačkog Drang nach Ostena, doduše, ne više topovima i tenkovima već osvajanjem i kontrolom tržišta.
Sedma teza: sudbina naroda i država na prostoru bivše Jugo-sla-vije u posljednjih desetak godina, a dakako ne samo njihova sudbina, premda je nekako u svijetu bila posebno zapažena (usprkos dugo-trajnoj karanteni u koju je stavljen Irak, polustoljetnom jadu Pale-stine, te epizodama Ruande, Somalije, Sudana, Siera Leonea, Indo-nezije, a sada i "pacifikacije" i "demo-kratizacije" Afganistana), bjelodano pokazuje da vrijeme poigravanja sudbinama malih zema-lja i naroda nije prošlo, te da o njihovom samo-od-lučivanju ni danas ni sutra nema ni govora. Ako su narodi koji su živjeli u granicama bivše Jugoslavije neko vrijeme i mislili da su, ujedinjeni u federaciji, i ravnopravni i suvereni, u svijetu priznati i poštovani, sposobni za neku kreaciju, a ne jedino za destrukciju u međusobnim kavgama, sada su već osjetili da sami ni o čemu bitnom ne odlučuju, kako svaki u svojoj formalno suverenoj državi, tako i svi zajedno u regiji pod međunarodnim protektoratom.
Osma teza: i na primjeru naroda i država na prostoru bivše Jugoslavije, kao i na primjeru svih tzv. tranzicijskih zemalja, poka-zuje se i već se pokazalo da tzv. tranzicija vodi jedino u divlji kapitalizam svjetske periferije, u razaranje umjesto u razvoj proiz-vodnih snaga, u pauperizaciju velike većine ljudi umjesto u blago-stanje, u demokraturu umjesto u demokraciju. "Tranzicija" nije ništa drugo nego prevođenje zemalja, u kojima se urušio državni socija-lizam (a jedino u bivšoj Jugoslaviji socijalizam se bio počeo deeta-ti-zirati) u zemlje strukturalne nerazvijenosti unutar današnjeg pro-ce-sa globalizacije, to jest podvrgavanja najzad cijelog globusa potre-bama i interesima "centra" kapitalizma za prisvajanjem viška vrijednosti mimo barijera nacionalnih tržišta, a na svjetskom tržištu.
Deveta teza: narodi i sada formalno suverene države na prostoru bivše Jugoslavije, svatko ponaosob i svi zajedno, a strpani u "crnu rupu" Evrope, našli su se, eto, na "bespuću (ili bespućima) povijesne zbiljnosti" (da upotrebimo nebuloznu krilaticu Franje Tuđmana); umjesto da u svojim više ili manje etnički čistim nacionalnim državama počnu živjeti u blagostanju, sve više njihovih pripadnika i građana kao da žele da pobjegnu iz svoje domovine, otadžbine, tatkovine, sa babovine, iz svog etnosa, roda i ple-mena; dakako, velika većina nema kamo da bježi niti može, a na stranu to što se ako ne velika a ono apsolutna većina u svakom narodu još hrani domo-ljubljem i rodoljubljem i napaja mržnjom prema onima s kojima se do jučer živjelo u zajedničkoj kući.
Deseta teza: to što se dogodilo i događa narodima i državama na prostoru bivše Jugoslavije jest lokalno, ali je izvedeno iz globalnog, pa je utoliko ono što se ovdje događalo i dogodilo epizoda u glo-bal-nom slijedu stvari; bivša Jugoslavija činila je tek 549. komadić svjetskog kopna, a u njoj je živjelo tek 0,65 posto svjetskog stano-vništva; sada posvađani ili bar međusobno distancirani, a formalno samostalni, svi su narodi i sve države višestruko sitniji, toliko sitni da u globalnim razmjerima nitko za njih i ne zna i ne mari osim kao za objekat ili objekte patronatstva, a zbog lošeg ponašanja.

II.
A što su narodi i države na prostoru bivše Jugoslavije dobili, a što su izgubili u proteklih desetak godina međusobnih ratova i stranih vojnih intervencija, raspadom šestočlane federacije i prokla-mi-ra-njem samostalnih država?
Prvo, dobili su tranziciju, to jest proces povratka iz još nera-zvijenog socijalizma u kapitalizam prvobitne akumulacije, uz insti-tu-cionalne re-forme koje bi trebale dovesti do uspo-stavljanja jedino privatnog uz nešto državnog vlasništva.
Drugo, dobili su višepartijsku de-mo-kraciju, koja se nevjerojatno ras-cvjetala: na prostoru bivše Jugoslavije danas postoji naj-manje oko 600 političkih partija, dok je u vri-jeme "komunističkog jednoumlja" postojala samo jedna, tobože svemoćna, mada se raspala od nemoći, a u njoj su bili bezmalo svi koji danas predvode sve te brojne partije.
No, da s demokracijom na ovim prostorima ne stoji baš najbolje pokazuje i poruka koju je svojedobno uputio glavni tajnik NATO-a Ro-bert-son (netom što je došao na tu dužnost, u jesen 1999. godine): "NATO će osigurati demokraciju na Balkanu!" Bogme, NATO tu demokraciju, pa ma kakva da je, osigurava sa nekoliko desetina hiljada vojnika u BiH, na Kosovu i u Makedoniji. A ako zatreba, on će vojnike poslati i drugdje diljem "zapadnog Balkana".
Ako ne svi, a ono neki narodi koji su živjeli u bivšim članicama bivše jugoslavenske federacije sada su sretni ili glume da su sretni u svojim međunarodno priznatim nacionalnim državama. To se odnosi na Slovence i Hrvate, a ne, recimo, i na Makedonce. U Bosni i Hercegovini zasad, izgleda, nisu sretni ni Bošnjaci ni Srbi ni Hrvati. Srbi i Crnogorci ostadoše u krnjoj Jugoslaviji, ali se upravo svađaju radi diobe. Albanci nemaju baš razloga da se osjećaju dobro u kosovskom protektoratu, a na jugu Srbije, te u Make-doniji ne prestaju sa diverzijama i pobunama protiv srpske i makedonske države. Srbi su u većini silom ili milom otišli iz Hrvatske. Njihov se broj u Bosni i Hercegovini prepolovio. Na Kosovu ih je ostalo nešto malo u faktičnim rezervatima pod stranom zaštitom. Sadašnja SR Jugoslavija je dvonacionalna država, izložena opasnosti dezin-te-gracije, a uz to nacionalne manjine čine trećinu njezinog stano-vništva. Ako smo realisti pa uzmemo da je Kosovo, pod upravom UN i u zagrljaju NATO-a, već otišlo iz nje, onda, doduše, pripadnici nacionalnih manjina čine desetinu njenog stanovništva. Bošnjaci - Muslimani Bosnu i Hercegovinu drže, izgleda, najviše svojom, ali je ona zasad više međunarodni protektorat nego iole realna i suverena država, a nije i ne može biti ni jednonacionalna već tronacionalna, mada tamošnji Hrvati i Srbi svoju sudbinu više vežu za države u kojima žive njihove nacionalne matice, Hrvatsku i Srbiju. Make-do-nija je svakako nacionalna država makedonskog naroda, no nad njom i dalje vreba opa-snost izbijanja rata između Makedonaca i Albanaca, koji je inače nedavno već bio izbio i jedva je ugašen nastojanjima izvana.
Dakle, tu su dvije nacionalne države, koje su uspjele provesti etničko čišćenje (Slovenija ispod žita, poslovenčivanjem "južnjaka" ili uskra-ćivanjem državljanstva, a Hrvatska raznim diskri-mina-ci-jama, te "blje-skovima" i "olujama"). Tri države su dalje nacionalno slo-žene, ali priča o njima možda još nije završena.
Svi su se narodi u bivšoj Jugoslaviji osjećali ugnjeteni i od drugih ugroženi. Za neke je ona bila "vještačka tvorevima" (takvom ju je na jednom skupu u Rimu 1993. godine označio i Kiro Gligorov), zabluda, tamnica, a sada neki uživaju u svojim nacionalnim drža-va-ma, dok drugi još uvijek snuju da se u njima ipak nađu; ispunjeni mržnjom i podozrivošću prema drugima, žele da se konačno i za svagda razgraniče, mada granice nitko s nikim još nije konačno utanačio.
Sve se države - sljednice bivše Jugoslavije nude Evropi i za njom silno čeznu, kao da u Evropi nisu odvajkada; dvije uporno dokazuju da nisu na Balkanu i da s Balkanom njihova duhovnost i kultura nemaju nikakve veze (ne i trgovina!), a tri s Balkana ne mogu nikako pobjeći i kada bi htjele. Kako sada stvari stoje, jedna od njih, Slovenija, u Evropsku bi uniju mogla biti primljena najranije 2006. godine, a ostale, uključujući i Makedoniju i Hrvatsku koje su sa EU potpisale sporazum o pri-dru-živanju, tko zna kada, i vjerojatno zajedno, a kada se i ako se posve urazume po evropskim mjerilima.
A što su u proteklih deset (i više) godina narodi i države na prostoru bivše Jugoslavije izgubili?
Većina je izgubila dosta ljudi i dosta teritorija. Slovenaca gotovo da i nema u drugim zemljama koje su bile u sastavu bivše Jugo-sla-vije. Hrvata gotovo više i nema na 80 posto teritorija BiH. Broj Srba u Hrvatskoj spao je na jednu trećinu, u Bosni i Hercegovinu na polovicu, na Kosovu na petinu. Albancima ne cvjetaju ruže u dijas-po-rama koje su imali po cijeloj bivšoj Jugoslaviji.
U ratovima i etničkim čišćenjima 1991.-2001. godine ukupno je nepo-sredno stradalo ili pogođeno četiri do pet milijuna ljudi. Radi se o pogi-nulima, ubijenima i ranjenima, prognanicima i izbje-gli-cama, raseljenima, onima kojima su popapljene kuće i uništena imanja.
Društveni proizvod je negdje pao i na razinu iz oko 1960. godine, a posvuda je, osim u Sloveniji, još ispod razine iz 1989. godine. Uvelike je provedena dezindustrijalizacija. Nazadovali su obra-zo-vanje, zdravstvo, kultura i znanost. Došlo je do unazađivanja svih sadržaja ranije već dos-tignutog civilizacijskog života, uz povratak na rođačku povezanost, koja se "modernizira" u pravcu klanovsko-mafijaškog organiziranja. Broj neza-poslenih povećao se sa oko 700.000 na više od tri milijuna. Broj penzionera više se nego udvo-stru-čio. Oko šest od oko dvadeset četiri milijuna ljudi gladuje ili je polugladno.
Nastali su veliki lomovi u vrednosnim orijentacijama; u prvi plan su izbile etnička i vjerska pripadnost, no posrijedi je bila i još je "populistička mobilizacija" u korist etnosa i vjere, a na što su zaigrale staro-nove političke i kulturne elite.
Kakva je pak bliža budućnost ljudi i naroda na prostoru bivše Jugo-slavije?
Usudio bih se reći: ona će biti u znaku nesposobnosti i nemo-gućnosti odlučivanja o sebi, svojim interesima i poslovima, u znaku relativne dugotrajnosti protektorata moćnika izvana, a u banana-republikama. Sve će se drastičnije osjećati posljedice "divljeg kapi-talizma".
Ako prostor bivše Jugoslavije ponovo ne integrira Evropa, ne u smislu bilo kakve nove državne zajednice, javljat će se novi sukobi, čak i oružani. No, ostaje otvoreno pitanje, da li će se integrirati i Evropa, pa u tom smislu uzeti pod svoje i cijeli ovaj prostor, ili će i ona kao kontinent u neku ruku ostati politička kolonija jedine supersile, koja svijet zasad uređuje po svojoj volji i u skladu sa svojim interesima.

* Prema relevantnoj literaturi, globalizacija se ne javlja samo u ekonomiji i financijama, već i u medijima, na kulturnoj razini, u politici, ratu, migracijama i okolišu. Vidjeti: David Held i drugi: Global Transformation - politics, economics and culture, England Polity Press, Cambridge 1999, str. 16.

IZMEĐU LJEVICE KAVIJARA I ŠAMPANJCA
I DESNICE GUŠČJE JETRE
Jasna Tkalec

IMPERIJALIZAM SLOBODE
Evropa se mijenja ulaskom u novi milenij - socijaldemokratske vlade padaju ili će tek pasti, a nastupaju desne koalicije, veoma raznorodne, sa vrlo jakom ksenofobičnom ili neofašističkom komponentom. Taj je scenarij u Evropi već nekoliko puta viđen u stoljeću što je netom isteklo. Ne-sposobne i s kapitalom paktirajuće socijal-demokracije omogućile su da na vlast dođu krajnje desne partije, a ove su izazivale ratne sukobe i ostale katastrofe. Da li ćemo taj film ponovo gledati u novom mileniju?
Danas su odnosi snaga sasvim drugačiji nego u pro-teklom stoljeću. Pa uko-liko neki historičari XX. stoljeće poistovjećuju sa pucnjem Gavrila Principa u Sarajevu i sa početkom Prvog svjetskog rata 1914., tako zvani euroteoretičari početak XXI. stoljeća ve-zuju za pojavu zajedničke monete Evropske zaje-dni-ce - Eura. Neobična se važ-nost pridaje činjenici što se 300.000.000 slobodnih Evropljana slobodno opre-dijelilo za zajednički novac. Događaj kapitalnog značaja. Isto-vremeno obični i pesimisti euro-pesimisti strašan atak od 11. rujna u New Yorku sude još važnijim za budućnost svijeta i Evrope. Tako za njih nova era počinje terorističkim činom i sjenom koja se zbog njega nadvila nad budućnost. Henry Kissinger napisao je, da je nakon završetka hladnog rata SAD-u ponestalo neprijatelja, te ih je trebalo izmisliti. A što je potrebno da se postane nepri-ja-teljem? U knjizi Diplomacija Kissinger odgovara: "Otvoreno nepri-jateljska ideologija i jasno izražena prijetnja". Takve je, eto, ne-pri-ja-telje SAD otkrio u ekstre-mnom islamskom fundamentalizmu: Bin Laden i nesretni Afganistan bili su idealno poprište za iskazivanje američkog imperijalizma slobode. Jer baš i nema previše zemalja kojima se može sloboda nekažnjeno donositi bacanjem bombi s neba. Imperijalizam slobode novi je termin i deno-minacija impe-rijalističkih ratova - prerogativa slobode je nova, dok su impe-ri-jalistički ratovi stari koliko i čovječanstvo.
Kapitalizam se razvija i jača u stalnom prilagođavanju novonastalim potrebama, te mijenja i nazive i pojavne oblike prema novim zahtjevima, samo njegova eksploatatorska i pljačkaška bit ostaje uvijek ista. No jednom je on humanitaran, te postulira pravo na "humanu ingerenciju", drugi put on donosi "slobode" narodima sputanim ekonomskim, vjerskim, poli-ti-čkim i drugim ropstvima. On visoko diže svoj glas borca za pravdu - pravnu državu i prava čovjeka, dok se glas onih kojima on, ne birajući sredstva, donosi te darove, najčešće zbog ratnih ekspanzija, uopće i ne čuje. Kissinger završava svoju knjigu citiranjem stare poslovice iz Španjolske: "Putniče - put je nepoznat. Ti ćeš ga otvoriti svojim hodom!"
I tako se, eto, ponovodolazi do puteva, što ih otvara Pax ame-ri-ca-na koja nije drugo do američke bombe i američki dolari. Uosta-lom, ni Pax romana nije bila drugo do put otvaran mačem bezob-zirnih Cezarovih i Augustvih legionara, pošto je već Scipion bio razorio Kartagu i potpuno je uništio.
Tako nakon "humanitarne integracije" na Balkanu, gdje je Evropa sa svojom diplomacijom i intervencijom doživjela krah, američko se vodstvo u ratovanju s neba pokazalo neumitnim. I kako nije baš lako naći zemlju po kojoj se može s neba razarati strukture i ljude bez težih posljedica, Afganistan i Bin Laden došli su kao poručeni. Ostaje samo da se vidi tko je koga poručio - iako su i tu stvari više manje jasne. Bin Laden i zloglasni talibani su američka tvorba, stvoreni da se osamdesetih najekstremnijim islamizmom lupa po interesnim sferama (propalog) Sovjetskog Saveza. No u času kad je to bilo neophodno taj je natražnjački režim, prethodno dobro difamiran širom svijeta, odlično poslužio kao meta impe-ri-ja-lizma slobode, kojeg osim političke, ljudske i svih drugih sloboda više zanima kaspijska nafta, te naftovod koji su talibani odbili, a trebao je ići ne ka srcu Ruske Federacije, već u Indijski zaljev, zapadnim kompanijama, te granica s Kinom, a da se i ne govori o Sre-dnjo-azijskoj visoravni, kojom se vojno dominira cijelim Istokom. Ipak posao nije obavljen samo američkim bombama. Štoviše, gotovo puna dva mjeseca američkog nebeskog rata nisu slomili talibanski front. Prodor i pad svih talibannskih uporišta učinio je Sjeverni savez, to jest muđahedini, ovog puta s ruskom pomoću. Ta ruska pomoć bila je ustvari pomoć iz južnih republika bivšeg Sovjetskog Saveza - Tadžikistana, Uzbekistana, Turkmenistana i nešto daljeg Kazahstana, sve mjesta u kojima je sjećanje na Kozake i kozački način ratovanja još uvijek vrlo živo i primjenjuje se i u praksi. Tako ostaje još uvijek važeća stara Suvorevljeva postavka - dok na zemlju ne stupi vojnička čizma, ona nije osvojena (ili oslobođena); zato se u Mazari-Šarifu doslovno hodalo po leševima, dok tretiranje tali-ban-skih zarobljenika, bilo u Afganistanu ili na Kubi, ispod tura Fidel Castra, izaziva opće zgražanje. I dok pacova love topom, jer je i djetetu jasno da se terorizam istrebljuje tajnim službama i isuši-va-njem močvara ljudske bijede i očaja, koje stvaraju fanatike i samou-bojice, cijeli svijet vidi da je američka politika ne samo surova već i dje-tinjasta. A tu Evropa žmiri i na svoje povelje o ljudskim pravima i zah-tjevima humanosti i na Ženevsku konvenciju o tretiranju ratnih zaro-bljenika i na sve ostalo. Štoviše, ona zažmiri na ljudska prava, ali ipak simbolično sudjeluju u permanentnom ratu protiv teorizma i do srži izražava slaganje s politikom SAD-a. Ali Evropa ima mnogo lica, a lice Evrope koje najčešće gledamo i danas i ubuduće jeste lice evropske desnice.
RASCARINJENI FAŠISTI
U Italiji smatraju kako Berlusconiju, čija je počasna titula "Kavalir" industrije, moraju biti zahvalni, što je rascarinilo neo-fašiste i postfašiste poput Gianfranca Finija, ljubimca sada već pokojnog Giorgigia Almirante, oca Socijalnog pokreta Italije - MSI - ustvari nasljedniku Mussolinijevog kvadrizma i fašizma. Uz Finija rascarinjena je i čitava hrpa neofašista i iredentista, koji su svi danas kao članovi i parlamentarne većine pucaju na ministarske položaje i gramzivo pružaju ruke prema baroknim i filigranski razrađenim, te stoga krhkijim ustanovama talijanskog državnog zdanja. Naravno, teren je za to bio unaprijed pripremljen, te tako danas Fini može da se kandidira čak i za ministra vanjskih poslova. Ova složena ope-ra-cija rascarinjavanja fašista otpočela je kampanjom sistematskog i teškog ocrnjivanja antifašizma i pokreta otpora, što je otpočelo smjesta nakon pada Berlinskog zida. Ta je bestidna kampanja, na koju je dobrovoljno i čini se samozadovoljno, a nipošto i samo-za-tajno, pristao i talijanski (P)DS (bivši komunisti) dolaskom "ka-va-lira" Berlusconija poprimila neslućene raz-mjere. Očito su kod D'Aleme i njegovog kolege i partijskog suparnika Veltronija - donedavno predsjednika i sekretara partije bivših komunista - od Freuda otkriveni ocoubilački instinkti prema starim komunistima-partizanima bili veoma jaki, kad su šutke dopustili toliko blaćenje pokreta otpora u Italiji, ali i u Sloveniji i u Istri, o čemu se održavaju simpoziji, pišu knjige, prave filmovi i izlaze mnogi novinski članci. Pri tome što vođu preimenovane stranke MSI u Nacionalni savez, Finija razlikuje od okorjelog fašiste Pina Rautija, koji nije pristao na promjenu imena i kursa stranke, jeste Finijev nepokolebljivi ireden-tizam - duboko uvjerenje o teškoj ne-pravdi učinjenoj Italiji gubitkom Dalmacije, Istre i nekih jadranskih otoka. Njegova stalna briga za esule - optante, izborna kampanja prvi put prošle godine vođena i među Talijanima Istre te senzibiliziranje i samog pred-sjednika republike za ovu problematiku samo su znak, da on u iredenti vidi ne samo političkog bojnog konja, već i temeljni znak vlastite politike na međunarodnom planu. Zato Fini samo privremeno odustaje od stolice ministra vanjskih poslova, budući da je ta stolica predstavljala i još uvijek predstavlja njegovu životnu žudnju. Ipak poslati Finija u to ministarstvo značilo bi predrzak i prejak potez i za samog "kavalira" Berlusconija, kojem ne manjka ni političke smionosti ni bezobrazluka. Dokaz za to je njegovo preuzimanje "ad interim" tog važnog ministarstva. Tako je Berlusconi uzeo "pod svoje" zmijsko gnjezdo, najoholije i najuobraženije ministarstvo Rima, smješteno u palači Farnesina, po imanju porodice Farnese, na čijem se zem-lji-štu nalazi taj velebni spomenik talijanske birokracije i fun-kcio-nalističke arhitekture iz tridesetih godina: ministarstvo u kojem je duboko pustila korjene najnadmenija rimska visoka buržoazija, obrođena s tali-janskom aristokracijom (ne treba zaboraviti da je na njegovom čelu dugo bio sam grof Ciano), ministarstvo u koje se ulazi nakon konkursa i vro teškog ispita, kojeg treba spremati čak do četiri godine! U Farnesini od nekoliko tisuća zaposlenih zvanje amba-sadora ima svega šesnaest lica, čiji su preci služili u diplomatskim pred-sta-vni-štvima još u vri-jeme sa-voj-ske dinastije i gro-fa Camilla Cavoura - tvor-ca uje-di-nje-nja Italije. Eto na kakvo mi-nistarstvo pu-ca Fini! A evo što o tim zbi-vanjima piše stari partizan Giorgio Bo-cca, u Republlici od 10. si-ječnja 2002: "... Mo-žda zato što sam zatočenik vlastitih sjećanja, ali sama činjenica što pedeset i četiri godine nakon donošenja Us-tava Republike Italije, za-snovanog na Pokretu otpora, koji je najurio filofašističku mo-narhiju, vidjeti u vladi Italije nas-ljed-nike najcrnijeg fašizma, za mene je više nego bolno... Možda zato što vlast ima neopisivu privlačnost za one, koji se nalaze na njenoj margini, slizanost u vladi talijanskih um-jerenih političara sa neo-fa-šistima jedna je od najsram-nijih političkih operacija u historiji Italije, tako bogatoj nepriličnim okre-tanjima kaputa."
Da bi se izvela ta gnjusna operacija, trebalo je zaboraviti sve demo-kratske tradicije različitih političkih stranaka. Sami su se neofašisti otarasili Mussolinijevog populizma, a umjereni su poli-tičari odbacili pristalice sudskih progona korumpiranih birokrata i poduzetnika (u operaciji na-zvanoj "čiste ruke") kako bi se zajednički dali u ludu trku za ministarskim foteljama i državnim limuzinama. Suci poštenjakovići doživjeli su pro-fesionalni poraz kao i političku bruku, sindikati su razjedinjeni, birokracija potkupljena, skorojevići u ustanovama divljaju, bogataši se bogate, a lopovi kradu...
Ljevica kavijara i šampanjca po rimskim salonima i na televiziji lije krokodilske suze i uči kako je gorko izgubiti vlast, a ipak ne želi shvatiti da je taj bezobzirni uzlet desnice baš ona sama i pripremila. Svakako, skretanje udesno klatna na političkom satu nakon 11. rujna u SAD-u, samo je voda na njen mlin. No, desnica je u Evropi juriš na Evropsku zajednicu i evropske institucije počela legalnim osva-janjem vlasti u mediteranskim zemljama. I dalje će legalno osvajati jednu za drugom sve evropske zemlje, jer vlast je potkupljiva, a oni je imaju čime kupiti! Nisu to više prazna obećanja i ratne nade što su ih u prošlom stoljeću olako dijelili Mussolini, Hitler, Franco; ovoga puta radi se o vrlo uvjerljivim i zvečećim argumentima - u pitanju su novci. Berlusconi i Asnar dva su tornja blizanca evropske aktualne politike i njih neće srušiti nikakvi islamski teroristi. Naprotiv, oni će srušiti staro zdanje školstva u Evropi, zamijenit će ga novim gizdavom zgradom pri-vatnog obrazovanja od vrtića do postdiplomskih studija - naravno samo za bogate! Tako razgrađuju obrazovni sistem izazivajući kaos na sveučilištima, ukidaju javno zdravstvo, a dižu paralelnu zgradu skupog privatnog liječenja u specijaliziranim klinikama, žele dokinuti javne penzione fondove u korist privatnih institucija, podređenim bankama, upošljavati radnike isključivo na određeno vrijeme, te javne službenike otpustiti i uputiti na privatne poslodavce; žele uvesti dosad neviđenu slobodu - slobodu da kad god zažele otpuste koga god hoće bez ikakvog razloga! To je taj famozni član 18 Radničke povelje, oko koga se sada lome koplja i troše snage u Italiji. No, slavodobitni pohod desnice očekuje cijelu Evropu. Tako će vjerojatno tokom ove godine socijal-demokracija pasti i u Njemačkoj, a njemački će Heider biti opasniji od Heidera Austrijanca. (Uostalom, iako je Hitler bio Austrijanac, njegove su ideje prvo zadobile Njemačku, a tek potom je posegnuo za domovinom Austrijom). Jospinovoj birokratskoj ljevici u Fran-cuskoj već puše za vratom poduzetna desnica otjelovljena u ličnosti predsjednika republike, a i Belgija je pod snažnim pritiskom. A taj "Neiz-drživi uspon gospodina Artura Ui-ja" ime Brechtovog kaza-lišnog komada, koji je zapravo aluzija na uspon Hitlera, omogućile su i utrle mu put politike ljevica kavijara i šampanjca, koje su prve inaugurirale bezobzirne neo-liberističke političke mjere uniš-ta-va-njem javnih dobara u korist svega privatnog, razgradnjom socijalnih elemenata u državi u korist "slobodnih" i "ugovornih", učinile rad nesigurnim, zapošljavanje iznimnom srećom, a sve to u korist "mobilnosti" i "fleksibilnosti" (u klečanju pred pos-lodav-cem), opravdavajući (kolonijalno) izvoženje cijelih grana industrije u bivše kolonije, gdje je radna snaga gotovo badava, a sve to uz bestidno dodvo-ravanje i majmunsko imitiranje angloameričkog modela (kapitalističkog) društva, mada su kod kuće raspolagale bogatim socijaldemokratskim tradicijama i zamjetnim dometima na polju građanskih sloboda, te si-gurnosti radnog mjesta... U ime slobode (kapitala) uništili su slobodu i dostojanstvo milijuna ljudskih života u Evropi i šire. A tko je učinio sve to? Ljevica kavijara i šampanjca, koja brblja laži po televizijskim kanalima i novinama "što formiraju javno mijenje" - kao što su rimska Repubblica ili pariški Le Monde. Ona izdaje apokrife, u kojima komunistički totalitarizam uspoređuje s Hitlerovim nacizmom, optužuje za milijunska pogubljenja, zabo-rav-ljajući pomor što su ga širom svijeta izazvale ne samo diktature ili vladavine desnice, koje su dovele do ratnih katastrofa, već i pošasti koje je uzrokovala i uzrokuje ona sama - ta tobožnja ljevica, koja to ustvari nije... Nije potrebno sjećati se građanskog rata u Španjolskoj, ubojstva Allendea i ljevičara u Čileu ili trideset tisuća odvedenih torturiranih ljevičara, nestalih u Argentini: dovoljno je pogledati što se dogodilo za vladavine soci-jal-demokracije u posljednjih nekoliko godina u Evropi i šire. Počnimo s tretiranjem takozvanih "ekstra-komunitaraca" u samoj Evropi - ti jadnici čine više od polovice zatvorske populacije Italije i Francuske, sjetimo se bombi prosutih po Jugoslaviji i bačenih u Jadransko more, bezrazložnog lupanja po Iraku i izraelsko-palestinskog građanskog rata u predsoblju Evrope, u kojem je žrtva postala krvnikom, a teroristi žrtvom, pa se doista tu više nitko ne može snaći, ni Likud, ni laburisti, ni Evropljani, ni Ame-rikanci. Sjetimo se i svih drugih umjetno i namjerno izazvanih građanskih ratova od Afrike do Južne Amerike. I tako, uz kavijar i šampanjac, dok se i sama izvrsno zabavljala, evropska je ljevica otvarala put desnici paštete od guščje jetre: omogućavala masne zalogaje talijanskim skorojevićima, potpaljivala apetite neofašista, davala zadovoljštinu austrijskom rasizmu i ksenofobiji i vratila dug katolicizmu Španjolske. A to je samo manji dio nedjela koje je ta španjolska ljevica prouzročila, jer ima i drugih i većih. Jedno od njih je i to, da između te i takve ljevice "kučke podtrpezne" gospodara svijeta i svjetskog policajca i desnice guščje paštete za običnog čovjeka i nema baš neke razlike. Drugo je pitanje zašto se nakon pada Berlinskog zida ljevica odrekla svake duhovne veze s mark-si-zmom, nego što je napustila i sva načela ljevice, što je ona tako se ponašajući sjajno zara-đivala novac smjelim poduzetništvom i proizvodnjom "virtualne robe" kao što je internet ili nova telefonija - te prodajom trećerazrednih proizvoda u zemljama evropske periferije (čitaj bivšim socijalističkim zemljama) kao i smjelom burzovnom igrom i financijskim operacijama u bankama s naj-češ-će nepostojećim kapitalom, ali zato vrlo postojećom i realnom pljačkom zemalja trećeg svijeta.
I kad se sve to zbroji, što to ustvari razlikuje ljevicu kavijara i šampanjca od desnice guščje paštete? Baš ništa! To gore po ljevicu i po izborne rezultate. Tako će Evropa, izgleda, skinuti svoju blijedo ružičastu opravu i presvući se u sivo, a zaboravljene, marginalizirane i ojađene mase i tako zvane (radničke) klase njezinih zemalja uvježbavat će stezanje kaiša i pišanje krvi i ponovo in corpore vili - na živom mesu - abecedu marksizma...
A LUČONOŠE
Crveni lučonoše ili kako ih blažena majka Crkva naziva crveni luciferi još nikako nisu izumrli, već postoje i teku, doduše više ne u širokoj rijeci, već u tisuću malih potočića i žubore u sitnim slapo-vima, tješeći se različito. jedni govore kako su komunisti sol zemlje, pa iako je soli malo, puno je i nije potrebno. Ali bez soli jelo je nemoguće bljutavo. Drugi su se opet veoma obradovali masovnom transverzalnom pokretu mladih, poznatim pod imenom No global i utrošili more tinte i papira u raspravama, da li oni idu ka tom pokretu (nešto poput hoda u narod ruskih narodnjaka) ili da tom pokretu navlače vlastitu košulju, da bi konačno došli do zaključka kako je u borbi protiv najnovije i najopasnije faze imperijalizma potrebno ići u što širem savezu, kakav je na primjer bio širok front antifašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu, a pri tome nikome ne treba nametati vlastiti idejni identitet, niti ga zbog toga mijenjati. Logično stanovište... a ipak... Ima ih koji se veoma vrijeđaju na nadobudne mlade ljude koji starijim drugovima, komunistima osjedjelim u političkoj i društvenoj borbi, bezobzirno i grubo dovikuju: Maknite se s puta! Marš! Nemamo volje da vas slušamo i gle-damo!
Ma kako bilo drsko ovakvo ponašanje, treba ga razumjeti. Nitko ne voli poražene i kukavne, a mladi ljudi ne mogu živjeti u prošlosti. Mladi žive za budućnost. A budućnost i sadašnjost što smo im pripremili i nije baš sjajna. Zato oni, koji se poput Homerovog Odiseja u špilji (kapitalizma) bore s divovskim jednookim Kiklo-pom, koji svojom gvozdenom šakom gnječi i uništava ljude i njihove živote ne treba da se obaziru na uvrede, već da uporno i neumorno dokazuju mladima i svim drugima, da je iza Kiklopove špilje ho-ri-zont ipak obasjan rumenim suncem socijalizma.
A da Kiklopa treba savladati. Kako? Umijećem, kaže potkomandant meksikanskih Chiapasa, Markos. I priča: Michelangelo, čija je slava i umjetnost bila ravna rastrošnosti njegove nesretne porodice i nesrećama svadljive braće, našao se jednog dana s vrlo malo sredstava, a morao je raditi - stvarati već naručeno djelo. Sa to novca što je imao uspio je kupiti samo jedan izbrušen i okrnjen komad mramora iz Carrare. Michelangelo je bio velik majstor i iz toga je oštećenog komada mramora uspio načiniti najljepšu i najsjajniju skulpturu - divnog Davida, što i danas stoji pred ulazom u gradsku vijećnicu firentinske državne palače. Toj sjajnoj skulpturi ni danas nema premca! Ukoliko ljevičari budu vladali umijećem i ukoliko postanu epohalni stvaraoci znat će i od ovako upropaštenog svijeta i u ovako nezavidnoj situaciji napraviti sjajno djelo trajne vrijednosti i ljepote. Uostalom, tom velikom stvaralačkom činu i nema alternative. Jer, svima je jasno, da nas divljanje kapitalizma vodi ravno u propast...

KUDA VODI "RAT PROTIV TERORIZMA"?
Dr. Mojmir Križan

Kada sam 11. rujna 2001. godine u rano poslijepodne na inter-netu pogledao najnovije vijesti - BBC News, Večernji list - bio sam iznenađen viješću da je na njujorški World Trade Center (WTC) upravo izvršen teroristički napad avionom punim putnika i ke-rozina. Kasnije sam na video snimio nekoliko sati različitih infor-mativnih TV-programa, koji su taj nesvakidašnji događaj prikazali iz svih mogućih - ne samo vizuelnih, već i političkih - perspektiva. Ubrzo se pokazalo da je njegovim počiniteljima uspjelo ne samo nadmašiti spektakularnost mnogih znanstveno-fantastičnih filmova, već i vodstvo Sjedinjenih Američkih Država (SAD) navesti na brzoplete i politički štetne reakcije.
Bez oklijevanja, predsjednik SAD George W. Bush objavio je - kako se to lijepo kaže na engleskom: to whom it may concern - "rat protiv terorizma". Prilično neočekivano, jedna od prvih "kola-te-ralnih žrtava" ovog "rata" bio je čuveni njemački kompozitor mo-derne muzike Karlheinz Stockhausen: on je, u okviru jednog muzi-čkog festivala, na čijem su programu bile i njegove kompozicije, izjavio da je rušenje WTC na njega djelovalo poput izvanrednog umjetničkog djela, nakon čega je uprava festivala njegove kom-pozicije skinula s programa. Ja sam pak nekoliko tjedana kasnije jednoj prijateljici, koja je bila doputovala iz SAD, rekao da bih, da sam dragi bog, poginulima i ranjenima vratio život i zdravlje, ali bih stanovnike i političare SAD ostavio u šoku, u nadi da će ih to potaknuti da promisle i revidiraju vanjsku politiku svoje države. A evo o čemu bi trebali razmišljati:
SAD KAO GLOBALNI POLICAJAC?
Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine SAD su ostale jedina velesila sposobna da istovremeno vojno intervenira na više mjesta u svijetu. Zbog toga su ih mnogi vidjeli u ulozi globalnog policajca. U svijetu koji više nije sleđen od straha pred mogućim nuklearnim obračunom dviju supersila i u kojem lokalni ratovi izbijaju češće nego ranije, nije na odmet imati policajca koji će se brinuti za red i mir.
Policija to, međutim, mora činiti u okviru važećeg - u ovom slučaju međunarodnog - prava. Tko, međutim, odlučuje o pravu? U demokratskim državama zakone donose izabrani parlamenti, u diktaturama diktatori, a u suvremenoj međunarodnoj politici to čine države međusobnim ugovorima i u okviru naddržavnih organizacija poput Ujedinjenih naroda. SAD, žele li biti prihvaćene u ulozi globalnog policajca, moraju, dakle, poštovati međunarodno pravo, pa čak i raditi na njegovom jačanju. Čine li to SAD?
Pogled u povijest pokazuje da to SAD ne čine, da često ne prihvaćaju međunarodne sporazume koje prihvaća većina ostalih država i da u svijetu interveniraju i kada su takve intervencije u suprotnosti s međunarodnim pravom, pa čak i s Ustavom SAD. Evo nekoliko primjera:
- U srpnju 1998. godine u Rimu je potpisan sporazum o osni-vanju Međunarodnog kaznenog suda u Den Haagu za suđenja ista-knutim političarima i vojnim zapovjednicima za ratne zločine i zločine protiv čovječanstva, dakle suda čija je zadaća slična onoj Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, ali koji je nadležan za čitav svijet. Sporazum je prihvatilo 120 zemalja, krajem 2001. godine ga je - kao 42. država - službeno potpisala i Velika Britanija, dok SAD sporazum odbijaju.
- Ekonomske sankcije nametnute Iraku 1991. godine na snazi su sve do danas voljom SAD, a protiv volje Vijeća sigurnosti UN; u međuvremenu su uzrokovale smrt možda čak i milijun ljudi, u prvom redu djece.
- 1989. godine SAD odbijaju potpisati aneks Međunarodnog sporazuma o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine, kojim se ukida smrtna kazna, posebno kažnjavanje smrću osoba mlađih od 18 godina. Tako se SAD, u društvu sa Saudijskom Ara-bijom, Demokratskom Republikom Kongo, Iranom i Nigerijom, nalaze u grupi od samo pet država koje su i dalje spremne ubijati zločince mlađe od 18 godina.
- 1973. je uz pomoć SAD srušena demokratski izabrana soci-jalistička vlada Salvador Allendea u Čileu, jer je odlučio dati prednost obrazovanju i blagostanju Čileanaca pred interesima američkih vlasnika u Čileu investiranog kapitala.
- Međunarodni sporazum o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. godine SAD su potpisale tek 11 godina kasnije, a ratificirale ga nisu sve do danas.
- 1953. Central Intelligence Agency (CIA) u Iranu ruši demo-kratski izabranu vladu predsjednika Mosadika, jer je ovaj na-mjeravao nacionalizirati industriju nafte.
- Još gori utisak ostavljaju otvoreni ratovi SAD. Dovoljno je spomenuti rat u Vijetnamu između 1965. i 1973. godine, bom-bardiranje Kambodže 1969/70. godine i rat protiv Iraka 1991. U ovim ratovima nije nedostajalo masovnih ubojstava tepih-bom-bardiranjima, cluster-bombama i bombama teškim i po nekoliko tona. A tu je i iračko-iranski rat između 1980. i 1988., u kojem su SAD otvoreno pomagale Irak u cilju slabljenja islamističkog režima u Iranu, ali potajno ili preko Izraela i Iran, u cilju slabljenja cijele regije bogate naftom.
Ali čak i tamo gdje su se pridržavale međunarodnog prava, SAD su to činile pristrano, za što je najočitiji primjer bliskoistočni konflikt između Izraela i Palestinaca.
Simbol ove politike može biti slijedeći događaj: 12. svibnja 1996. godine novinar CBS-a Lesley Stahl u okviru emisije "60 minutes" intervjuirao je tadašnju ministricu vanjskih poslova SAD Madeleine Albright, upitavši je, između ostaloga, i slijedeće: "Čuli smo da je (zbog sankcija protiv Iraka) umrlo pola milijuna djece. Mislim, to je više djece nego što ih je poginulo u Hirošimi. Pa ... znate, isplati li se plaćati toliku cijenu?" Odgovor gospođe Albright: "Mislim da je to vrlo težak izbor, ali cijena ... mi mislimo da se isplatilo platiti tu cijenu".
PODRIVANJE LIBERALNE DEMOKRACIJE KAO "KOLATERALNA ŠTETA"?
Ubrzo nakon objavljivanja "rata protiv terorizma" pokazalo se tko će biti njegova prva žrtva: liberalna demokracija i pravna država. U SAD je Bushovim odlukama, posebno onom od 13. rujna 2001. godine, koja ide korak dalje od u oktobarskog "USA PATRIOT Act-a", omogućeno izvođenje sumnjivih stranaca pred tajne vojne sudove, koji se čak nisu obavezni ravnati prema "Uniform Code of Military Justice", koji pripadnicima oružanih snaga SAD osigurava barem približno nepristran proces. Ti sudovi mogu izricati i smrtne kazne, a okrivljenima nije osigurana niti obrana, niti mogućnost priziva višoj instanci. O tome tko će se naći pred takvim sudom - i to možda platiti glavom - odlučuje Bush osobno. Radi se, doduše, o civilima, a ne o vojnicima, ali u "ratu protiv terorizma" svi "neprijatelji" zaslužuju vojno suđenje, zar ne? Uostalom, Bushova odluka i nije civilna uredba, već vojna zapovijed vrhovnog zapo-vjednika vojske. I što je najporaznije: krajem 2001. godine ovu je zapovijed podržalo čak 64% građana SAD. Stranci među već uhap-šenih preko tisuću sumnjivih osoba "arapskog izgleda" ne mogu, dakle, biti sigurni da se neće naći pred ovim sudom.
Neki stručnjaci za ustavno i međunarodno pravo ove su odluke okarakterizirali kao "državni udar protiv ustava SAD" koji, budući da je praćen mnogim drugim mjerama kontrole i špijuniranja, može rezultirati "policijskom državom". One u svakom slučaju krše Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima, čiji su SAD potpisnik, a i druge slične ugovore. Jedne njemačke novine im se podruguju slijedećim hipotetskim scenarijem: postalo je moguće da se, primjerice pred Hamburgom, pojavi ratni brod SAD, iskrca četu vojnica specijaliziranih za brze antiterorističke akcije, ova uhapsi nekog osumnjičenika i prebaci ga na brod, gdje ga vojni sud osudi na smrt, a osuda bude smjesta izvršena.
Indikativna je i rasprava o mučenju, koju je pokrenuo Jonathan Alter svojim članom u Newsweeku od 5. studenog 2001. godine. Na početku članka stoje slijedeće rečenice: "U ovoj jeseni gnjeva, čak se i jednom liberalu može dogoditi da pomisli na ... mučenje. U redu, ne baš na šiljke za tjeranje stoke ili gumene šlauhove, barem ne ovdje u Sjedinjenim Američkim Državama, ali svakako na nešto što će pokrenuti zapelu istragu o najvećem zločinu u američkoj povijesti. ... Zar ih ne bismo mogli podvrgnuti barem psihičkom mučenju kao što su glasovi umirućih zečeva ili preglasna rap-glazba? (Vojska je to činila u Panami i drugdje.) Kako bi bilo pokušati sa serumom istine ...? Ili deportacijom u Saudijsku Arabiju, zemlju u kojoj se odsijecaju glave?". U daljnjem tekstu Alter navodi nekoliko primjera uspješnog mučenja. A poznati liberalni profesor prava na Harvardu, Alan M. Dershowitz, izražava mišljenje da bi mučenje moglo biti legitimno ako dobije sudski blagoslov.
Podrivanje liberalne demokracije i pravne države, iako manje intenzivno nego u SAD, u toku je i u Evropi. Dovode se u pitanje principi jednakosti pred zakonom, nezavisnosti sudaca, javnosti istražnih i sudskih procedura, prava optuženih na uvid u akte i na slobodan izbor branitelja, princip in dubio pro reo, princip od-vo-jenosti policije i tajnih službi, zaštita građana od uhođenja, neute-meljenih hapšenja i dugotrajnog istražnog zatvora, te zabrana nekih metoda ispitivanja osumnjičenika, tj. već spomenuta zabrana mu-čenja. Štoviše, postaje moguće i kažnjavanje samo na temelju sumnje, naime preventivno protjerivanje stranaca za koje se posu-mnja da su u vezi s terorizmom. Pri tome je terorizam definiran tako široko, da je njegovu definiciju moguće protegnuti i na demon-strante koji, primjerice, blokiraju neku javnu prometnicu ili vojni objekt.
Te promjene ostavljaju dojam da su mnogi političari i građani principe liberalne demokracije i pravne države nadomjestili sli-je-dećim, znatno jednostavnijim pravilom: ti principi su zgodna stvar, ali samo tako dugo dok nisu na putu "ratu protiv terorizma", ratu u kojem su svi sumnjivi, te stoga sve treba i stalno nadgledati i uhoditi. Koga smeta da mnoge nove odredbe proturječe važećim garancijama ljudskih prava, a neke čak i povelji Magna Charta Libertatum iz 1215. godine?! Ili da totalitarizam, u odnosu na pravnu državu, karakterizira zamjena pretpostavke da je građanin nevin dok god mu nije dokazana krivica, obratnom pretpostavkom da su krivi svi koji ne uspiju dokazati svoju nevinost, tj. zamjena principa in dubio pro reo principom da sumnja uvijek govori protiv optuženika.
SAVEZ PROTIV TERORIZMA ILI PROTIV ISLAMA I SIROMAŠNIH?
Prve reakcije predsjednika Busha, vlade i stanovništva SAD na napad na WTC - napad koji im je razbio iluziju o nepovredivosti države u kojoj žive -, djelovale su poput priprema na showdown u stilu jeftinih western-filmova ili na brutalnu krvnu osvetu. Nepo-sredno nakon napada Bush se u javnosti pojavio u vojničkoj uni-formi kamuflažnih boja i na pitanje, treba li Osama Bin Laden - osoba navodno odgovorna za taj napad - biti ubijen, citirao poznatu formulaciju s potjernica iz western-filmova: "Traži se - mrtav ili živ ...". S druge strane, objava "rata protiv terorizma" ostavila je i utisak krvne osvete, s tim da se osvetnik, ne obazirući se ni na među-narodno pravo, ni na tradicionalna pravila krvne osvete, sveti svima koji su u bilo kakvoj vezi s onima za koje naslućuje da su sudjelovali u napadu.
Bush se, međutim, nije - poput svog prethodnika Bill Clintona - zadovoljio s ispaljivanjem nekoliko desetaka krstarećih raketa na ciljeve u Afganistanu, zemlji u kojoj je boravio Bin Laden. Ubrzo su se po svijetu razmiljeli njegovi emisari s namjerom da na brzinu skucaju međunarodni savez za taj rat. Najlakše su pridobili već postojeće saveznike, članove NATO-saveza. NATO je u Bruxellesu deklarirao "slučaj savezništva", tj. prihvatio Bushovu tvrdnju da je napad na WTC istovjetan s vojnim napadom na SAD, zbog čega su svi njegovi članovi dužni sudjelovati u "ratu protiv terorizma". Učinio je to zbog toga što su se i ostale njegove članice uplašile terorizma, i jer je postojala opasnost da se, u obrnutom slučaju, savez raspadne. Savezu protiv terorizma su se pridružile i brojne druge zemlje.
Međutim, mnoge su njegove članice, posebno islamske zemlje, prilično nepouzdani saveznici. Ta nepouzdanost posljedica je široko rasprostranjene antipatije prema SAD kao zemlja koja ne samo omalovažava međunarodno pravo i vodi nepravedne ratove, već i po svijetu širi vulgarnu kulturu - the American way of life - u kojoj dominiraju bezbožništvo, rasipništvo, seksualna permisivnost i pornografija, alkoholizam, zabranjene droge, sveprisutnost plitke zabave itd. U islamskim zemljama posebnu težinu imaju dva daljnja razloga: jednostrana podrška Izraelu i uništavanje Iraka - točnije: iračkog stanovništva - ekonomskim sankcijama i stalnim bom-bardiranjima. Potvrda snažne antipatije u islamskom svijetu su demonstracije protiv SAD 12. rujna 2001. godine., dan nakon napada na WTC, u Kuvajtu, dakle u zemlji koju su SAD oslobodile od iračke okupacije. Treba, međutim, naglasiti da je nezadovoljstvo u islamskim zemljama uzrokovano i razlozima za koje SAD nisu neposredno odgovorne. To je prvenstveno siromašenje kao pos-ljedica sporog privrednog i brzog populacijskog rasta - iako pri-vredno zaostajanje nije teško dovesti u vezu s "globalizacijom", tj. s ekonomskom politikom na kojoj inzistiraju upravo SAD.
Siromašenje, nezaposlenost mladih i kolaps socijalnih sistema otvorili su socijalni prostor islamističkim ustanovama - udrugama za socijalnu pomoć, školama i bolnicama -, koje nisu uključene u svjetsko tržište i ne potiču "globalizaciju", već svoju učinkovitost zahvaljuju vjerski utemeljenoj solidarnosti. Zahvaljujući njima, islam u svakodnevnom životu stanovnika ovih zemalja igra sve veću ulogu, što povećava privlačnost organizacija koje se protiv "velikog sotone" SAD bore terorizmom.
Savezništvo mnogih islamskih zemalja sa SAD je stoga samo izraz oportunizma u njima vladajućih oligarhija, dok njihovo stano-vništvo uglavnom vjeruje da SAD ratuju za izvore nafte, jeftinu radnu snagu i svoju hegemoniju, a time i protiv islama koji se suprotstavlja ovako shvaćenoj "globalizaciji". A budući da je islam na putu da postane vjera/ideologija ugnjetenih i siromašnih - što pokazuje uspjeh islamističkih organizacija ne samo u islamskim zemljama, već i u SAD-u, nije daleko pomisao da je "rat protiv terorizma" u krajnjoj liniji rat protiv siromašnih koji se suprot-stavljaju ekonomskoj "globalizaciji" i izvozu "novog svjetskog poretka", tj. dominaciji bogatih nad siromašnima. Ako se, međutim, SAD upuste u takav rat, njihova moć će se neminovno naći na silaznoj putanji. Povijest je pokazala da imperiji nisu vječni, čak niti oni koji su svojevremeno izgledali mnogo "globalnije" i "vječnije" nego što je to danas slučaj sa SAD.
Ali ni savezništvo Evropljana nije uvjerljivo. Evropske države su nezadovoljne odbijanjem SAD da pristupe brojnim međunarodnim sporazumima, tj. da se ponašaju kao primus inter pares, a ne kao samovoljni hegemon. Njemački kancelar Gerhard Schröder, pri-mjerice, uvjerava SAD u "neograničenu solidarnost" Njemačke, ali istovremeno zahtijeva striktnu komandnu odvojenost mirovnih trupa u Afganistanu, u kojima sudjeluje i njemačka vojska, od borbenih trupa, i zadatak njemačkog mirovnog kontingenta ogra-ničava na održavanje reda i mira u Kabulu. A posebni razlozi Rusije da pristupi savezu protiv terorizma su najvjerojatnije slijedeći: veća sloboda u unutarnjoj politici, posebno kod brutalnog gušenja ustanka u Čečeniji, veća ekonomska pomoć Zapada i nada da će se SAD u Afganistanu, a možda i u okolnim državama, uplesti u dug i iscrpljujući gerilski rat i tako znatno oslabiti.
A KAKVE SU PERSPEKTIVE "RATA PROTIV TERORIZMA" ...
I SAMOG TERORIZMA?
Temeljno obilježje dosadašnjeg toka "rata protiv terora" je razmetljiva agresivnost: George W. Bush prijeti da će pokrenuti "križarski rat" protiv islamskih terorista. U Washingtonu je sas-tavljena lista od preko 60 država u kojima SAD naslućuju pripadnike Bin Ladenove Al Kaida organizacije - koje, prema tome, mogu računati s vojnom intervencijom SAD. Zamjenik ministra obrane SAD Paul Wolfowitz izjavljuje da treba "izbrisati države koje po-mažu terorizam" - iz čega se može zaključiti da vodstvo SAD gubi iz vida da je kompromis sa terorističkim organizacijama nekada uvjet preživljavanja nestabilnih država, tj. sredstvo da se spriječi njihov krvav raspad. Cinična instrumentalizacija i izigravanje Organizacije ujedinjenih nacija i njezinog Vijeća sigurnosti se nastavljaju. Nakon što je u Kabulu srušena vlast talibana, ali se Bin Ladenu izgubio svaki trag, američki generali 19. prosinca 2001. godine doslovce izjavljuju da se "od sada radi o lovu na ljude" - na Bin Ladena i njegove pristaše. Da bi potaknule taj lov, televizijske stanice prikazuju video-snimku njegovog razgovora sa suradnicima o organizaciji napada na WTC i o broju žrtava. A u Afganistanu SAD ratuju uz pomoć Sjevernog saveza, konglomerata plemenskih rat-nika, čiji se odnose prema ljudskim pravima jedva razlikuje od onog talibana ili Bin Ladena. Itd.
Drugim riječima: pokazala se jalovom moja nada, da će napad na WTC u glavama građana i političara SAD potaknuti promišljanje i reviziju njihove dosadašnje politike. Njihovo uvjerenje, da se vojnim nasiljem i politikom divide et impera mogu postići željeni politički ciljevi, prije je ojačalo nego oslabilo.
Teroristima se, dakle, mora priznati da su postigli svoj cilj: u SAD, a u nešto manjoj mjeri i u zapadnoj Evropi, izazvali su opsje-dnutost terorizmom, histeričan strah od brutalnih terorističkih napada, raspirivši time neprijateljstvo prema islamu. Pokrenuli su i proces podrivanja građanskih prava i sloboda bezbrojnim zako-nima i izmjenama zakona, čija je navodna svrha "rat protiv tero-rizma", dok im je stvarni cilj jačanje položaja vladajućih oligarhija, i time Zapad učinili manje atraktivnim. U islamskim su pak zem-ljama ovom politikom pojačali antipatije prema Zapadu i simpatije za islamiste raznih boja.
Kakva se reakcija na ovaj razvoj događaja može očekivati od protivnika Zapada, spremnih na teror? Napad na WTC će postati mjerilo njihovih budućih terorističkih akcija. A kako mogu postići sličan ili još veći učinak u smislu broja ubijenih i medijske spek-takularnosti, kako da nastave započeti "megaterorizam"? Tako da se posluže sredstvima koja je razvila suvremena tehnologija, pr-venstveno ona zapadna. Primjerice, da otete avione usmjere na nuklearne elektrane, što napadači na WTC namjerno nisu učinili - poznato je da zaštitni omotači njihovih reaktora ne mogu odoljeti udaru nekoliko stotina tona teških putničkih aviona. Ili da se posluže kemijskim, biološkim ili nuklearnim oružjem. Nuklearnu baby bomb je na mjesto eksplozije moguće dovesti putničkim automobilom ili čak donijeti na leđima. A tu je i pseudo-nuklearno oružje, tj. bombe u kojima klasični eksploziv raspršuje neku jako radioaktivnu sup-stancu i njome onečišćuje velik teritorij.
Iako zapadni političari i mediji u svojim izjavama osciliraju između podrugivanja teroristima i islamistima, i - u strahu su velike oči - njihovog opisivanja kao fanatičnih monstruma, stvarnost je drugačija. Bernard-Henry Lévy, putujući francuski filozof poznat i u državama-nasljednicama bivše Jugoslavije, ukazuje na bes-mis-lenost tvrdnji da su oni bezobzirni ubojice, vjerski fanatici, mrzitelji demokracije ili čak kukavice. Po njemu su to askete koji su pre-vladali elementarni strah svakog živog bića, strah od smrti, što im daje izvanrednu moralnu snagu, koju stavljaju u službu terorističkih ciljeva. A od individualnih terorista spremnih na smrt nije se moguće obraniti visokom tehnologijom, primjerice štitom za obranu od raketa (missile defense shield), a ponajmanje masovnim bom-bardiranjem ove ili one države koja ih je navodno štitila.
Zbog toga vodeći političari u SAD istovremeno vode "rat protiv terorizma" i pričaju da treba i nadalje - između ostaloga i zbog tog "rata" - računati s terorističkim napadima. Za to se vrijeme talibani u brdima Afganistana - i tko zna gdje još - spremaju na gerilski rat. A "terorizam" je samo drugo ime za "gerilski rat".

GOSPODARI RATA I MIRA

Obogaćen praktičnim iskustvom nakon ratne vježbe na tlu Savezne Re-pu-b-like Jugoslavije, NATO širi svoje djelovanje na drugi kontinent - Aziju. U pr-vom slučaju napad je u medijima prikazan kao "humanitarna kriza", a NATO je samo povlačio crtu - spojku između Mađarske i Grčke koje su već članice tog vojnog sa-veza. U drugom slučaju, napad na Afganistan opravdava se hvatanjem terorista, a radi se o spajanju istočne crte od Turske i Izraela do Tajvana. Krajnji cilj ovih akcija je okruženje bivšeg komunističkog neprijatelja - Rusiju u "prijateljski zagrljaj".
Afganistan i SR Jugoslavija su se našli u sličnim okolnostima, kako bi to fino Amerikanci rekli, da "stanje u zemlji i stanje u globalnim, svjetskim okolnostima" pogoduje realizaciji plana. Amerima su ratovi potrebni osim zbog proizvodnje i usavršavanja oružja, da kao "mirovne snage" ili "osloboditelji" budu fizički prisutni na nekom području. Jer, zna se, neki je teritorij osvojen tek kada vojnička čizma ugazi na neko tlo. Sve smo već vidjeli: područje se dobro izbombardira iz zraka, isproba se novo oružje izvan vojnih poligona na živim metama uz red pregovora i red rata. Svi su američki napadi za njih opravdani, jer ih štite visoki "nacionalni interesi". Ratni zračni napadi prei-me-novani su u "zračne kampanje" ili "mirovne misije". Rat više nije rat već je "rat za mir". Broj poginulih civila se umanjuje, a vijesti o stradanjima proglašavaju se zlonamjernima i dezinformacijama. Zemlje se razruše napadima, a da bi se održala ovisnost i olakšali budući ekonomski i politički pritisci daju se "krediti za obnovu". Budući leševi nekad se nahrane bačenom hranom.
Rat je postao nepogoda iz zraka. Stradavate od napada, a ne vidite lice vojnika. Vojnik-pilot može biti bilo tko pa i iz država "saveznika". Zato će se, pretpostavljam, sve više mladića školovati u vojnim školama kao piloti, letjet će širom svijeta u najmodernijim avionima, a pucat će i ubijati kao u filmovima rata zvijezda. Gospodari će ustupiti (vjerojatnije - prodati) ratnu tehniku, a piloti će dati svoje živote za tuđe interese, zato što je netko potpisao ugovore o vojnom savezu. Život je u zemlji gospodara skup: jedan naspram pet, jedan naspram deset... On je toliko vrijedan da se njihovim zločinima ne može suditi. Gospodari će započeti rat, a nastavit će ga i financirati drugi, a najbolje je kad to čine "domaće" snage u ratom zahvaćenim zemljama: međusobno se bolje poznaju, a oružje se može prodati svim stranama u sukobu.
Kakvo je bilo "stanje u zemlji" Afganistanu? Vlast se nije sviđala Ameri-ka-ncima: vjerski fanatizam, nacionalizam, fundamentalizam... "Stanje u svjetskim okolnostima": pogodite za koju bi državu Rusi dali pristanak za napad Amerima? Naravno,za onu iz koje su se morali uz poraz povući - Afganistan. Amerikanci, nastavljajući tamo gdje su Rusi stali, postajući prijatelji po poznatoj formuli "neprijatelj mojih neprijatelja je moj prijatelj". Slijedeće pitanje: preko koje države bi prelazili američki zračni napadi da u Pakistanu nije izvršen vojni udar? Usporedba: preko koje države bi prelazili NATO-vi zračni napadi na SRJ da se Hrvatska nije osamostalila i da se okolne zemlje, članice ili buduće članice NATO-a, ne nadmeću u pružanju pomoći gospo-da-rima? Kao što su Amerikanci procijenili da je Poljska najslabija karika u bivšim socijalističkim zemljama pomažući sindikat "Solidarnost" da dođe na vlast, tako su valjda sagledali da napad na Afganistan pruža velike mogućnosti širenja krize: istočno je Tibet gdje su "veoma ugrožena ljudska prava", zapadno je Kašmir gdje Pakistanci i Indijci često ratuju, Irak nije daleko, nalazišta nafte su velika. Na Bliskom istoku ratuju Ameri preko Izraelaca sa Arapima već pola stoljeća po formuli - red rata red pregovora ne dopuštajući Arapima da djeluju složno, jer bi to ugrozilo "američke nacionalne interese", a i manje bi se zarađivolo na nafti. potrebna napetost na Bliskom istoku lako se poveća po prokušanom receptu: Palestinci kao svaki čas trebaju proglasiti svoju državu, a onda na njih navale izraelski tenkovi i buldožeri.
Sjeća li se netko pokreta nesvrstanih? Je li bi ovi napadi bili mogući prije dvadesetak godina? Brojni nesvrstani bi digli veliku galamu u Ujedinjenim narodima. Već u kolovozu 1978. godine savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost je rekao: "Na međunarodnom planu treba i dalje cijepati pokret nesvrstanih". Proteklih desetljeća, dakle, radilo se temeljito, uspješno i prema planu. Naravno da je za jednu od predvodnika - osnivača nesvrstanih, bivšu državu Jugoslaviju, u svjetskoj borbi protiv komunizma postojao "akcioni program utjecaja SAD-a" (objavljen u Slobodnoj Dalmaciji prije jedanaest, a prije više od četrnaest godina u splitskoj omladinskoj Iskri): "Ukloniti komu-nis-tičku vladavinu u bilo kojoj formi", "pomagati sve separatističko - nacio-nalističke snage", "angažirati razne nacionalističke tendencije", poticati nova zaduženja kreditima i povećati ionako velike dugove koji bi postali "izuzetno pogodno sredstvo ekonomskog i političkog pritiska"...
Nekadašnju borbu protiv komunizma SAD zamjenjuju borbom protiv terorizma koja je postala tako široki pojam da je odmah uvrštena u globalne strategije. Ukratko i pojednostavljeno rečeno, teroristi bi bile sve one države i pojedinci koji ne prihvaćaju SAD za gospodara.
Kakav bi svijet bio bez rata? Što bi rekli vlasnici vojne industrije? Planeri ratova ostali bi bez posla. Možda je za spriječavanje budućih ratova i ubistava potrebno da sve ostale zemlje SAD-u dopuste izbor svojih predsjednika, vlada i društveno-političkog uređenja, ili da se Ujedinjeni narodi pravno reor-ga-ni-zi-raju i presele u npr. Švicarsku?
B. F., Zagreb

KISTOM I DLIJETOM PO ŠUMAMA I GORAMA
(riječ na otvorenju izložbe slikara i kipara - partizana u siječnju 2002. godine u Zagrebu)

S Titom otišlo je u šumu ono najbolje iz naših naroda!, kazao je nitko drugi nego Đilas, tada već u statusu disidenta i apostata. Uistinu, što bi bio partizanski pokret bez svoje intelektualne, umjetničke komponente? Bio bi jedna neprozirna fantazma, jedno tko-će-koga u dubokim pozadinama svjetskih bojišta i razbojišta. No partizanski je pokret, a o tome svjedoči upravo ova izložba sudionika NOB-a, boraca X. korpusa s nekim poja-čanjima, imao i svoju umjetnost. U njezinim vrhuncima ona u evropskom antifašizmu nema premca. Goranova Jama, s Murtićevom i Pricinom "li-kovnom potporom", ogroman je umjetnički događaj - usporediv možda jedino s Goyinim Nesrećama rata, s Picassom, s Guernicom, a možda se čak ni to ne može usporediti.
Hrvatski antifašizam iskazuje, između ostaloga, i ovim vernisažom koji će sada uslijediti, da je kulturno i civilizacijski superioran onim silama koje je antagonizirao protiv sebe i koje mu, do dana današnjeg, neće oprostiti baš to što ih je pobijedio: ne samo vojnički, već baš kao kulturno i civilizacijski superioran pokret. Baš je u partizanskom ambijentu moglo rasti ono "jako-binsko drvce slobode" bez kojega nema umjetnosti, i baš je zahva-ljujući toj komponenti hrvatska kultura i umjetnost mogla srazmjerno lako preboljeti, to jest upravo preživjeti staljinska ideološka posvajanja. Sigurno je par-tizanski pokret, u užasu goleme konfrontacije s premoćnim protiv-nikom, i sam bio jedna fantazma - ali od one vrste koja nastaje iz pro-duktivne nervoze za boljim svijetom. Osnovna inspiracija partizanskog pokreta i osnovna inspiracija velike umjetnosti jest jedna te ista. I baš je ta superiorna civi-lizacijska komponenta ona koja je u novije doba najžešće, a s najmanje stvarnog prava i razloga, osporavan.Tomu ima razloga: najbolji su "iz naših naroda", kako se izrazio Đilas, otišli u šumu, kao što se odlazi na onu stranu, pa pomalo i na onaj svijet, živeći svoju odluku da se "s ove strane", na strani relativnog građanskog prosperiteta i sigurnosti perina i točnih obroka, više ne može, a u aspektu Jasenovca, ili onoga što je kao vijest stizalo iz Jasenovca, čak i ne smije. Kako pisati poeziju nakon Auschwitza?, pitao je Adorno. Ja pitam: kako pisati poeziju, kako slikati, kipariti, isto-dobno s događajem Auschwitza i Jasenovca. Evo kako. O tome je ova izložba. To je dakako moguće, štoviše to je i civilizacijska obaveza. No mnogi to nisu razumjeli, a danas se, zato što to nisu razumjeli, pokušavaju osvetiti putem krivotvorina o vlastitim i, što je još nemoralnije, tuđim životima, o vlastitim opor-tu-nističkim izborima i o tuđoj hrabrosti koju ne žele vidjeti, niti oprostiti. Što bismo mi, bez ove tradicije, ovješene ovdje na zid, i čini se danas i opet stjerane uza zid, uopće imali? Tko to ne razumije, taj radi na tome, kako je nedavno rekao predsjednik Mesić, da hrvatska prošlost opet postane hrvatska budućnost.
Slobodan Šnajder

PREDRAG VRANICKI
(1922 - 2002)

Umro je u Zagrebu istaknuti povjesničar (marksističke) filozofije: Predrag Vranicki.
Rođen je 21. siječnja 1922. godine u Benkovcu. Sudionik je Narodnooslobodilačkoga pokreta. Pošto je diplomirao iz filozofije postao je asistent, a potom je bio profesor povijesti filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu do 1976. godine.
Nakon toga nastavio je raditi kao samostalni istraživač.
Doktorirao je s disertacijom O problemu općega, posebnoga i pojedinačnoga u klasika marksizma, kod profesora Dušana Nedeljkovića, u Beogradu.
Napisao je knjige propedeutičkoga i informativnoga karaktera: Dijalektički i historijski mate-rijalizam te Misaoni razvitak Karla Marxa. Prijevodi Historije marksizma na mnoge jezike svjedoče o osobitoj vrijednosti tog u svijetu gotovo jedinstvenog individualnog historijskog prikaza one filozofije za čiju se kreativnu i hu-manističku dimenziju zauzimao sam Vranicki u plejadi (hrvatskih) filozofa, a koja je, u među-narodnim razmjerima, potvrdila kulturne mo-gu-ćnosti vlastita naroda.
Korčulanska ljetna škola i Praxis najodličnije su i njegovo očitovanje.
I u onome što je u njihovu korijenu značajan je Vranickijev angažman: u časopisima Pogledi i Naše teme, u Hrvatskom filozofskom društvu, kojeg je bio jedan od osnivača i predsjednik od 1959. do 1961. godine, u osnivanju sveučilišnih znanstvenih instituta, u osnivanju studija socio-logije i politologije,
Kao jedan od urednika u Naprijedu, poticao je izdavanje kapitalnih djela među kojima su neka prevedena na hrvatski prije nego na najveće svjetske jezike.
Bio je dekan Filozofskoga fakulteta 1964. - 1966. i rektor Sveučilišta u Zagrebu 1972. - 1976. godine. Bio je član Jugoslavenske (Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti.
Vranickijevo zanimanje za svaku filozofsku upravljenost među kojima - u dijalogu kao filo-zofskom načelu - marksizam može odrediti svoje primjereno mjesto, osvjetljava knjiga Filozofski portreti, zacijelo i Filozofske rasprave, u kojima je, prije svega, riječ o filozofskom pristupu druš-tvenim problemima.
Vranicki u knjizi Marksizam i socijalizam striktno razlučuje staljinizam i autentični soci-jalizam koji se temelji na Marxovoj baštini.
U knjizi Samoupravljanje kao per-ma-nen-tna revolucija riječ je o dosljednosti demo-kra-cije, koja se, u pravoj mjeri, očituje u pravu rad-nika na upravljanje rezultatima vlastita rada.
Impozantnom studijom Historija filozofije historije, za koju je Čovjek i historija ishodna točka, Vranicki je, eto, završio svoj opus koji je započeo zanimanjem za otkrivanjem smisla povi-jesti i mogućnostima čovjeka u njezinu uspo-stavljanju.
Više sam puta razgovarao s profesorom Vra-nickim. Bio je ogorčen zbog toga što su se neki filozofi suprotstavili svojoj prvotnoj inte-lek-tu-alnoj upravljenosti stavljanjem na raspolaganje politici nacionalnog fundamentalizma i ekspan-zionizma. Zbog toga je istupio iz Srpske akade-mije nauka, optužujući stanovite njezine članove za ta-kvu "orijentaciju" i upozoravajući na njezinu pogubnost. Bio je vrlo kritičan prema sličnim zbivanjima u Hrvatskoj. Vranicki je potvrdio konstantu praksisovske filozofije da je zbiljski patriotizam moguć samo u emancipiranju sva-koga čovjeka na osnovi njegovih proizvodnih i stvaralačkih mogućnosti.
Na pitanje što misli o dijabolizaciji onoga na čemu je cijeli život nastojao, odgovorio bi da su historijski zastoji kadšto neminovni, međutim, da će se, ipak, pokazati vrijednost filozofije (mark-sizma) u povijesnom prekoračenju njihova krat-kog dosega.
Vinko Grgurev

Hosted by www.Geocities.ws