RAD KLUBA U PROGONSTVU

Nakon strahovitog ratnog vihora i siline agresora 1991.g. na ovim prostorima se dogodila velika podjela stanovništva, neki su otišli preko Dunava i Save na istok, a drugi su našli svoj put na zapad, Zagreb, Trst, Bec, Munchen, dok se mali dio suprotstavio sili koja je nadolazila s istoka sa svim nedacama rata.
20.11.1991.g. zamire svaki otpor branitelja ostavljenih na milost i nemilost srpskom agresoru, koji se potrudio naplatiti u krvi sve ono što je izgubio. Ubijaju i masakriraju, a veliki dio preživjelih odlazi u logore, dok manji dio ima srece da nakon nekoliko dana vožnje autobusima dolazi na teritorij Republike Hrvatske.
Dolazili smo iz zatoceništva jedan po jedan i odmah se povezali i nalazili na Trgu bana J.Jelacica, razgovarali, raspitivali se za ostale, pokušali uspostaviti kontakt s njima, koji su bili diljem Hrvatske, pa i Europe.
Preživjeli dio Uprave kluba sastaje se u Klubu Vukovaraca i prijatelja Vukovara u Zagrebu i po važecim propisima donosi odluku o zamrzavanju kluba do povratka u grad Vukovar. Preživjeli igraci dobivaju naputak da se ukljuce u novoosnovani klub NK "Vukovar 91" i NK "Croatiju" Bogdanovci u Zagrebu, ili u klubove u mjestima progonstva.
Predsjednik Viktor Mikulic dogovara sastanke u Klubu Vukovaraca i prijatelja Vukovara u Zagrebu, kako bi se saznalo što više o ostalim clanovima kluba.
Utvrdili smo da se za dio onih koji su branili Vukovar ne zna, jesu li su ubijeni ili negdje zatoceni u SRJ. Na svaki su sastanak donošene informacije o kontaktima s obiteljima nestalih i svima onima koji su bili zadnji s njima, ali prava istina nam je bila nedostatna. Kolale su svakojake informacije, skupljali smo ih, ali nismo znali koja je prava i što se sve dogodilo ?
U progonstvu su se pojedini clanovi teško razboljeli, da li zbog doživljenih šokova i tortura doživljenih za vrijeme zatocenja i boravka u srpskim koncentracijskim logorima? Neki nisu preživjeli i docekali povratak na igralište.
Prolazile su godine, a nama je sve teže bilo u mislima da se necemo nikad vratit na naše igralište. Prošli su Bljesak i Oluja, a Vukovar je nedirnut i u njemu stoluje srpski agresor, a nama su i posljednje nade pale u vodu. Svi su pricali vratit cemo Vukovar, ali od toga ništa.
Napokon 1997.g. i mirna reintegracija i lagan ulazak Hrvatske u Vukovar. Odmah su nam porasli apetiti i želje za povratkom i ponovnim pocetkom rada kluba.
1998.g. organizira se Skupština kluba u Klubu Vukovaca i prijatelja Vukovara Zagreb, Trg bana J.Jelacica 6/4. Izabran je Upravni odbor kluba, koji donosi odluku o preregistraciji kluba po Novom Zakonu o udrugama i odluku o povratku i pripremi za što skorije oživljavanje i rad kluba na prostoru s kojeg smo protjerani 1991.g.
2000.g. vraca se veliki dio Uprave i clanstva kluba, te pocinje rad na oživljavnju kluba.

POVRATAK, OBNOVA I POCETAK RADA

Rehak Danijel Predsjednik

Nakon svih obilježavanja desete godišnjice stradanja hrvatskog naroda u srpskoj agresiji i padu Vukovara, ovo je danas radanje novog života, ovo je naša buducnost, naša radost.
Vratimo se u prošlost, u dane kada je od ideje SOFK-e Vukovar da se osnuje Opcinska nogometna liga, zbog velikog pritiska svih mjesta opcine. Tako je iz ovog dijela Borova naselja - Vukovar ta ideja ostvarena i 28.08.1963.godine osnovan NK "Radnicki" (Trokut) Vukovar.
Kako nije posjedovao svoje nogometno igralište, utakmice je igrao na pomocnom igralištu NK "Borovo", tzv. "RIU". U proljece 1964.godine napravljeno je nogometno igralište na ovim istim prostorima, ali bez svlacionica.
1966.godine napravljen je objekt s dvije prostorije koje su služile kao svlacionice. Kako su igraci NK "Radnicki" Vukovar postizali izvanredne rezultate i izborili status "zonaša" - rang današnje trece Hrvatske lige, pojavila se potreba da se poboljšaju uvjeti za daljnje napredovanje. Pocetkom 80-desetih objekt se proširuje i dobiva današnje konture.
Ovdje se uvijek vodilo racuna o mladim igracima, koji su bili buducnost kluba i nositelji kvalitete igara i tradicije NK "Radnicki" Borovo n.-Vukovar.
1991.godine 80% clanova se ukljucuje u obranu Republike Hrvatske od srpske agresije. Za vrijeme Domovinskog rata i padom Vukovara živote je izgubilo dvadeset šest naših clanova-prijatelja:
Lovro Barbir, Zlatko Kopic, Ante Marendic, Luka Pleckovic, Ivan Ivišic, Luka Sablic, Zlatko Plazibat, Vlado Marovic, Zvonko Radic, Ante Bobeta, Ðura Jozicic, Zvonimir Miljak, Zvonimir Mijatovic, Ivica Kapoši, Mijo Jurcic, Vladimir Hincak, Miroslav Gojun, Stjepan Turkalj, Ivan Kunac, Ðuro Martinovic, Josip Draganic, Milan Radivojevic, Milan Vrgovic, Željko Batarelo, Nikola Rašic, Tomislav Šestan,

Nikada ih neèemo zaboraviti
2002.godine podignut im je spomenik za sve ucinjeno za HNK "Radnicki" Borovo n.- Vukovar, kao i ugradnju svojih života u temelje Republike Hrvatske.
1998. godine sazivamo osnivacku Skupštinu i vršimo preregistraciju po Zakonu o udrugama i sportskim organizacijama.
U Borovu naselju listopad 2000.godine u restoranu "Dom" okupljamo clanove i prijatelje HNK "Radnicki" Borovo naselje-Vukovar gdje se dogovaramo o planu i programu rada. Pocinjemo dobrovoljnim radom, te se ukljucuje pedeset clanova kluba, a radi se na pripremi obnove igrališta i objekta. Pošto je vrijeme bilo izuzetno nam naklonjeno pocinjemo s obnovom objekta i igrališta.
01.srpnja.2001. godine ovdje u Vukovaru u ovim prostorima održavamo Izbornu Skupštinu HNK "Radnicki" Borovo n. Vukovar.
Danas 01 prosinca 2001.godine otvaramo ovaj objekt i poklanjamo ga Vukovaru - Gradu Heroja i prognanom hrvatskom narodu.

Govor Predsjednika Kluba (Rehak Danijel) 1.12.2001

ANDRIJA AMBRINAC

Davne 1979. ili 1980.godine posjetio me Pero Pecina i nagovorio da se ukljucim u rad NK "Radnicki". Rekao mi je tada da želi u klub dovesti što više Hrvata, koji su bili utjecajni u tadašnjem životu Borova naselja - Vukovara. Htio je stvoriti klub s dominantnim hrvatskim karakteristikama. To je uspio, jer su nas osamdesetih godina prozvali "ustaškim klubom".
U slijedece dvije godine tu su se našli Ivan Marendic, Martin Sablic, Viktor Mikulic, Danijel Rehak, Lovro Barbir, Ante Tilic, koji su cijelo desetljece uspješno vodili ovaj klub.
Na športskom planu bilo je i uspona i padova, ali klub je uspješno radio. Medutim, mislim da je veci uspjeh pozitivan utjecaj kluba na okupljanje mladeži, ali isto tako i starijih žitelja koji gravitiraju ovoj lokaciji. Divno je bilo vidjeti brojne navijace nedjeljom prije podne na igralištu, na borovskom "trokutu".
Idilu je prekinuo rat i srpska agresija na Republiku Hrvatsku, ali ne zadugo. U progonstvu se ubrzo okupljamo i pokrecemo neke akcije koje su pripremale teren za nastavak rada nakon povratka u Vukovar.
Koncem 1999.godine pocinjemo se ponovno okupljati u Borovu naselju i dogovarati akcije za oživljavanje rada kluba.
Iako su teren i prostorije kluba bile u ocajnom stanju, svi smo s optimizmom gledali na buducnost.
Odmah smo poceli organizirati radne akcije za obnovu kluba. Odaziv ljudi bio je iznenadujuci. Za pojedine akcije znalo se okupiti i 50-tak ljudi.
Rezultati nisu izostali. Vrlo brzo, uz pomoc sponzora i donatora, te uz velik doprinos clanova kluba, obnovljene su prostorije i teren, te formirane ekipe u svim dobnim skupinama.
Uz zdrave odnose u klubu i pod vodstvom agilne uprave postignuti su dobri rezultati u športskom smislu, ali i u društvenom. Osniva se škola nogometa koja okuplja stotinu djecaka i mladica.
Društvena prostorija je uvijek puna. Lijepo je vidjeti svake veceri 20 - 30 automobila parkiranih ispred kluba.
Planovi Uprave kluba su da se nastavi uspješan niz na športskom planu, ali i dalji napredak na razvoju infrastrukture ( izgradnja tribine, terena za male športove, bocališta, ogradivanje terena, …)
Nije sve išlo baš glatko i bez problema. Bilo je i subjektivnih i objektivnih poteškoca, ali i destruktivnog djelovanja ljubomornih i jalnih pojedinaca izvan kluba, ali i onih bliskih klubu, nazovi prijateljima. To nas je ponekad usporilo u radu, ali nikad nije sprijecilo da idemo naprijed. Mislim da smo postigli da HNK "Radnicki" danas za vecinu clanova i prijatelja kluba predstavlja važnu tocku u životu.
Na kraju što još reci ?
Da nema HNK "Radnickog" trebalo bi ga izmisliti !

Andrija Ambrinac Dipl. Ing

.

VIKTOR MIKULIC

Velika cast mi je što mogu sudjelovati u predstavljanju cetrdeset godina postojanja i rada Hrvatskog nogometnog kluba "Radnicki" Borovo n.-Vukovar.
Razvojem proizvodnih snaga društva, dolazi do razvoja gradova, naselja i sela a time i do potrebe za društveno-športskim aktivnostima. U prvoj polovici šezdesetih godina na podrucju Vukovarske opcine šport je zahvatio sva naseljena mjesta, a narocito se razvijao nogomet.
Širenjem proizvodnje u kombinatu "Borovo" dolazi do sve veceg broja zapošljavanja mladih ljudi, kao i za njihovim potrebama za slobodnim aktivnostima.
U Vukovarskoj opcini, u to vrijeme, skoro u svakom ruralno naseljenom mjestu postoji nogometni klub, a pri kombinatu "Borovo", "Vuteksu" i samom gradu Vukovaru postoje klubovi za bavljenje raznim vrstama športa. Tako, u samom naselju Borovo postoji preko dvadeset i pet raznih športskih društava.
S rastom prigradskih naselja pojavljuje se potreba za osnivanjem nogometnog kluba i u mjesnoj zajednici "Braca Radic". Nekolicina mjesnih aktivista pokrece postupak i osniva 1963.g. nogometni klub "Radnicki", koji te godine pocinje pripreme za natjecanje.
Ime "Radnicki dobiva po tome što u njemu igra najviše radnika i njihove djece. Do dobivanja zemljišta za izgradnju nogometnog igrališta i prostorija kluba od kombinata "Borovo", igraci su se pripremali na improviziranom igralištu na lijevoj obali rijeke Vuke. Uz pomoc kombinata "Borovo" i dobrovoljnim radom lokalnih stanovnika, završava izgradnja nogometnog igrališta i prostorija potrebnih za rad kluba, te pocinje nesmetan rad i razvoj NK "Radnicki".
U ovoj mjesnoj zajednici iznikli su igraci koji su kroz drugo ligaško i trece-zonsko natjecanje, pa i prvoligaško natjecanje, pronijeli slavu u tadašnjoj Jugoslaviji a igraci su : braca Nikola i Ðuka Jaric, braca Ivan (Cigo), Miroslav (Suljo) i Vilko Gotal, braa Milan (Mico) i Rudolf (Dido) Relic, Ivan (Macak) Horvat, Jure Jurcic, Savo (Pekara) Mikulesku i Minda Markovic.
Kasnije im se pridružuju mladi naraštaji : Ante (Baja) Marendic, Slavko (Ser) Corak, Milan (Zele) Žanko, Zlatko Kopic, Vlado (Suljo) Marovic, Ante i Ivica Tomljenovic, braca Mirko (Brko) i Milivoj (Floki) i necak Zvonko Putnik, Željko Mažar, Željko Pocrnja i mnogi drugi, koji su proslavili ovu mjesnu zajednicu i NK "Radnicki".
Iz njega su odlazili u vece klubove, ali su mu se uvijek vracali, ili pri kraju svoje karijere ili kao treneri.
U godinama koje slijede klub radi, u skladu sa svojim mogucnostima na formiranu pionirske i juniorske ekipe, koje takoder pocinju s natjecanjem u svom rangu i imaju vrlo uspješne rezultate. Održavanjem nogometnih turnira pionira, juniora prvoligaških ekipa tadašnje Jugoslavije, te omladinskih reprezentacija tadašnje Jugoslavije pocinje se koristiti nogometni teren NK "Radnicki", a kombinat "Borovo" omogucuje nam uredenje, kako igrališta tako i proširenje prostorija za još nesmetaniji i bolji razvoj kluba.
Da bi se ekipe mogle pripremati što kvalitetnije, pocinje izgradnja gledališta sa sjeverne i istocne strane, te pomocnog igrališta za male športove i bocanje, kao i ogradivanje cjelokupnog športskog kompleksa. Postavljanjem propagandnih panoa, kako uz rub igrališta, tako i na ogradi kompleksa, klub dolazi do dijela novcanih sredstava, te uz donatore dovršava dogradnju klupskih i društvenih prostorija.
Naši stariji igraci koji su izrazili želju za trenerskim pozivom, klub im omogucuje školovanje uz 50 % priznatih troškova. Oni preuzimaju rad s mladim uzrastima i time smo trasirali put za kvalitetnu igru i u višem rangu natjecanja.
Politicke prilike 1991.g. to nam nisu dozvolile, jer su pojedinci pocetkom natjecateljske sezone (jesen 1990.g.), poceli napuštati klub i odlaziti u seoske klubove pod izlikom da ih oni financijski pomažu. Proljetni dio natjecateljske sezone nekako je završio, bez onih koji su nas napustili, a zašto su otišli pokazat ce nam pripreme za slijedecu natjecateljsku sezonu 1991./92.g.
Situacija se na ovom podrucju nije smirivala, vec je iz dana u dan bivalo sve gore, jer se sve više i cešce nastavilo s granatiranjem i bombardiranjem kako grada, tako i nogometnih terena. Dolaskom igraca na dan zakazan za pocetak priprema naredne sezone, na igralištu se na prozivci nije javio niti jedan igrac srpske nacionalnosti, nego su najvjerovatnije obukli SMB odoru, te nam u njihovo sjecanje poslali nekoliko minobacackih granata po igralištu i klupskim prostorijama, cega su svjedoci svi prisutni na prvoj prozivci. U ovakvoj situaciji, Uprava kluba s trenerima donosi odluku da se pripreme odgadaju dok ne budu sigurniji uvjeti za rad.
Prestankom priprema, igraci se u svojim mjesnim zajednicama ukljucuju u obranu Domovine, svojih obitelji i domova, izvršavajuci tako svoju obvezu prema novo osnovanoj Republici Hrvatskoj. U vrijeme ratnih dana, odnosno agresije srbije i JNA na ovo podrucje klub prestaje, po višoj sili, s radom u maticnom mjestu. Za vrijeme progonstva preživjeli dio Uprave kluba sastaje se u Zagrebu u "Klubu Vukovaraca" i donosi odluku, po važecim propisima, o zamrzavanju statusa NK "Radnicki" do povratka u grad Vukovar. Igracima se predlaže da se ukljuce u novo osnovani klub "Vukovar 91" ili u klubove u mjestu progonstva.
Povratkom prognanika u Vukovar, te osnivanjem Županijskog nogometnog saveza , izvršeno je odmrzavanje kluba. Klubu je dodijeljeno novo ime Hrvatski nogometni klub "Radnicki" Borovo n.- Vukovar i izabrana je nova Uprava kluba s predsjednikom gospodinom Danijelom Rehakom. Pristupilo se pripremama za natjecanje seniora, juniora i veterana, a otpocela je škola nogometa za pionire.
Kao višegodišnji predsjednik kluba prije rata, te kao predsjednik zamrznutog rada kluba i danas kao pocasni predsjednik kluba, novoizabranoj upravi i igracima želim uspjeh u radu, kako u športu tako i u životu.
Clanovima uprave i igracima koji su poginuli u Domovinskom ratu, te umrlim predsjednicima i igracima laku Hrvatsku zemlju, uz osobnu želju da im se imena nikad ne zaborave.

Uz športski pozdrav
Viktor Mikulic

VJEKOSLAV KARAULA

Nakon progonstva i povratka u Vukovar, pored obnove kompletnog objekta, jedan od prioritetnih zadataka je oformiti seniorsku ekipu i ukljuciti se u redovan sustav natjecanja.
Formiranjem seniorske ekipe, uz velike poteškoce pri okupljanju, HNK "Radnicki" ukljucuje se u natjecanje 2.županijske nogometne lige.
Upravni odbor na mjesto trenera seniorske ekipe postavlja Zorana Capana. Cilj takmicarske sezone je da se osigura ostanak u 2.županijskoj nogometnoj ligi, obzirom da je ovo prvo natjecanje nakon obnove kluba.
Nakon pripremnog perioda i nekoliko odigranih prvenstvenih utakmica za trenera seniorske ekipe imenuje se Vjekoslav Karaula.
Na kraju natjecateljske sezone cilj je ostvaren, osvojeno je sedmo mjesto u natjecateljskoj sezoni 2001./2002.godina.
Tijekom prijelaznog perioda kvalitetno se pojacava igracki kadar i uz kvalitetan strucni rad u natjecateljskoj godini 2002./2003. cilj je osvojiti prvo mjesto i prelazak u viši rang natjecanja.
U ovom pripremnom periodu ukupno je odigrano 14 utakmica i od toga je ostvareno 9 pobjeda, 3 neriješene utakmice i samo jedan poraz uz gol razliku 45:22.
Odigrane su i dvije kup utakmice u kojima su ostvarene pobjede.
Nakon prve natjecateljske polusezone odigrano je 15 prvenstvenih utakmica i ostvareno 11 pobjeda, 1 neriješena utakmica i 3 poraza. Nakon prve polusezone ekipa ima osvojena 34 boda, te se nalazi na 1. mjesto uz gol razliku 54:27.
Sveukupno u pripremnom periodu i po završetku prve polusezone odigrana je 31 utakmica i ostvarene su 22 pobjede, 4 neriješena rezultata i 4 poraza, a ostvarena gol razlika je 112:52.
Sad smo pred pocetkom drugog dijela natjecateljske sezone, puni optimizma i vjere da cemo uspjeti ostvariti planirani cilj.

PETAR PECINA

NK Radnicki je bio prepoznatljiv, i to na osnovi osoba i segmenata koji su taj klub cinili : clanovi uprave, igraci, navijaci, simpatizeri, treneri, oružari i pocasni clanovi su svojim poštenim odnosom i besprijekornim radom s puno odricanja i na amaterskoj osnovi svih nas zajedno. U klubu smo se radovali uspjesima, tugovali s porazima i pored toga svega ugodno se osjecali, jer smo imali svoj NK Radnicki i u tome smo potpuno uspjeli. Bez obzira na postojece razlike u stavovima i mišljenjima mi smo se medusobno vrlo dobro poznavali, uvažavali i poštivali, što je sve skupa cinilo jednu zdravu i karakternu sportsku atmosferu.
Naš klub i njegove prostorije, sve osobe koje su ga cinile imaju mnogo vece znacenje od sportskog natjecanja. Mi smo se tako znalacki organizirali i koristili postojeci potencijal svih nas zajedno da smo uzajamno pomagali sami sebi i svojim clanovima, riješili mnoga životna pitanja i probleme. Pronašli smo slobodna radna mjesta i zapošljavali naše nezaposlene clanova kluba, potom smo pomagali u rješavanju slabih ocjena u školama pojedinih naših clanova. A što je najvažnije i smisao bavljenja športom, jacali smo zdrav duh u zdravom tijelu mladih osoba, te ih tako osposobljavali psihicki i fizicki za sve napore koji ih ocekuje u životu. U slobodnom vremenu smo se dosta medusobno družili, odigrali zajedno mnogo partija bele, proslavljali mnoge rodendane i imendane, pomagali jedni drugima u radu vikend kuca, domova, poslovnih prostora, pojeli zajedno mnogo cvaraka, kobasice, krvavice, šunke, pogacica, krafni i popili dosta vina, soka i vode.
Svi dobro znamo da je postojala uprava kluba, pocasni clanova kluba, igraci, treneri u klubu od pionira, juniora, seniora, veterana, oružari kluba i konacno naša publika i simpatizeri kluba. Imali smo svoju boju, znacku, grb, zastavu, statut kluba, svoje prostorije. Svaki od tih segmenata je posebna prica za sebe. Sam rad u upravi kluba može se podijeliti na dva segmenta i to : na rad clanova kluba, trenera i igraca prije i poslije donošenja Statuta kluba. Prije donošenja Statuta kluba upravu kluba su sacinjavali uglavnom domaci starosjedioci, aktivisti SKJ, koji su imali donekle utjecaj u mjesnoj zajednici, imali smo svoje predstavnike u OSIZ-u i SIZ-u za šport i tjelesni odgoj. Uglavnom, rad u klubu se svodio na predsjednika kluba, tajnika kluba, trenera prve momcadi i oružara. Nakon jednog sastanka u klubu kojem sam bio predsjednik, a Rehak mi je doslovce rekao : "… Pero, daj da otkacimo te glupane ! Vidiš ti, da oni nemaju pojma, ni znanja da vode klub. Oni se prakticki iživljavaju s nama, rade malo ili gotovo ništa, jer smatraju da su kao clanovi SKJ Bogom dani, a mi poslušni kunici izvršavamo sve, a oni vode politiku po kljucu. Daj da napravimo Skupštinu i napišemo Statut i izaberemo prave ljude, koji mogu i znaju kako se vodi klub". Dakle, ta ideja bila je vidovitost, dugorocni rad, stvaranje Športskog društva "Radnicki" s više razlicitih športskih klubova u raznim športskim disciplinama. Nakon napravljenog Statuta kluba, održali smo Skupštinu kluba u školi i predložili za clanove Uprave kluba ljude s kojima smo razgovarali. Svi su prošli na Skupštini. Stvara se nova situacija u klubu i brzi napredak kako u radu s igracima, tako i u poboljšanju uvjeta za bavljenjem nogometom. Tim potezom, radom i znanjem Uprave kluba donijeli smo i osmislili preporod u klubu i rad na duge staze. Željeli smo podici klub na jedan viši nivo ravan profesionalnom pogonu kad je u pitanju Statut kluba i njegov rad. Tadašnje originalne ideje su nezaboravne, kao npr.:
- kad smo imali problem naplate ulaznica, ideja je bila da napravimo ogradu oko igrališta s dva ulaza - naplatna mjesta.
- da napravimo klupske prostorije s društvenom prostorijom, od koje bi klub mogao imati novcane koristi.
- da napravimo prostorije za karantenu iznad postojecih klupskih prostorija
- da napravimo tribine za gledatelje, a ispod tribina poslovne prostore i trim kabinet.
- da napravimo igralište za male sportove, s gumenom podlogom što smo dobrim dijelom i napravili.
- da napravimo stazu za bocanje
- da napravimo Statut kluba po uzoru na profesionalne klubove
- da dovedemo u klub poznate i priznate osobe. koje hoce i mogu pomoci klubu.

Ideje da kupimo igracima zlatne lancice s privjeskom, a druge godine rucne satove s ugraviranim imenom kluba bile su originalne. Od trenera, a bilo ih je mnogo. Ja bih izdvojio Rehaka, pokojne Martina Sablica i Zlatka Kopica.
Klub je imao svoju boju, grb, znacku i zastavu. U onom sistemu crvena boja je bila priznata kao komunisticka boja. Pravoslavna strana je bila zadovoljna, a Hrvatska je govorila da su to komunjare. Osobno nisam imao ništa protiv toga, doduše nisam to nikad glasno govorio, ali sam dobro znao da naša zastava pocinje s crven, bijeli, plavi i da naš grb pocinje s crvenobijelom kockicom. Tako da mi je to osobno odgovaralo pa mi je cak bio i ponos. U Hrvatskim selima mi smo bili komunjare kod primitivnijih osoba, a u srpskim selima su nas zvali ustašama zbog sastava naše ekipe. Iako je ta rijec ustaša za srbe rugalica, mi Hrvati znamo da je to covjek ustanik koji je spreman braniti svoj dom.
Ima jedna zanimljivost vezana za klub. Slucaj je htio da sam i ja bio u sastavu ekipe. Poslije Hrvatskog proljeca mi smo odigrali jednu utakmicu u Iloku s grbom kluba, ali bez petokrake. Organizator je bio Lackovic Ðuro, a grb su napravili od kože Skoko Tomislav i Vidlanovic Ante, koji su bili igraci. Mi smo taj dan došli autobusom u Ilok, razgledali Tvrdavu i grad odigrali utakmicu, a Ilocani su nam pripremali veceru i pice po sistemu jedi i pij, koliko hoceš. Epilog svega je bio da je Skoko dobio otkaz i otišao je iz Borova u Zagorje.
Bilo je mnogo igraca koji su zaslužili da ih se spomene, ali ja bih ipak izdvojio Željak Pocrnja i Željko Mažar. Željko Pocrnja poceo je igrati nogomet u Radnickom i ostao mu vjeran do kraja nogometne karijere, odnosno Domovinskog rata. Bio je kapetan ekipe. Imao je mnogo ponuda da napusti boje Radnickog i pristupi nekom drugom klubu, ali to nije nikad ucinio.
Nisam osoba koja se voli hvaliti i pisati o svom radu, ali ipak sam radio puno u klubu. Radio sam zato što sam to volio i nisam radio zbog zahvalnice, iako mi je ona draga, jer je došla u prave ruke. Drago mi je da sam bio predsjednik kluba u vrijeme kad smo napravili velike pomake u kvaliteti rada kluba. Bio sam predstavnik kluba osam godina u OSIZ-u Borovo i cetiri godine u SIZ-u Vukovar za šport i tjelesni odgoj. Bio sam i predsjednik kluba 4 godine prije donošenje Statuta kluba i dvije godine poslije donošenja Statuta kluba.
Moja obaveza je bila nabaviti sredstva za rad kluba ( prijevoz autobusom, osigurati pranje rublja u praonici, po mogucnosti nabaviti sportsku opremu). Pošto sam bio clan školskog odbora, po mogucnosti sam trebao osigurati školsku sportsku dvoranu u zimskom periodu. Vario sam i pravio ogradu, kabine za igrace i delegate, organizirao rušenje zgrade na Kudeljari i prodavao materijal. Golove je vario još moj pokojni otac, a ja sam popravljao vodovodne instalaciju, slao cesto radnike iz tvornice da rade u klubu i još puno toga.
Radnicki mi je dio obitelji i pokušao sam mu dati najviše što sam mogao, a da sam mogao više, dao bih mu i to. Sretan sam što sam dio njegove povijesti, njegovog radanja, rada, napretka i ponovnog budenja, te nastavka velikim koracima prema buducnost.

ANTUN TOMLJENOVIC

Osnivanjem kluba 1963.g. okupilo se društvo športskih radnika i športaša i poceli su se natjecati u Opcinskoj ligi. Prve natjecateljske godine bili su drugi, a formiranjem Vukovarskog podsaveza, automatski su ukljuceni u taj rang natjecanja.
NK "Radnicki" uvijek je bio jak nogometni protivnik ekipama na podrucju Vukovara, pa i šire. Na podrucju Vukovara bilo je dobrih ekipa Sloga (V), Sloga(B), Sremac (B), Vuteks (V), Fruškogorac (I) i to su bile poslastice za gledatelje kad je gostovao NK"Radnicki" na njihovom igralištu ili oni na Radnickom igralištu. Bilo je i jacih ekipa, kao drugo ligaš NK "Borovo" i NK "Dinamo" (V), koji su na našem terenu teško odnosili pobjede.
U samim pocecima, vec nakon tri godine ( 1967.g.), iako financijski najslabiji od gore navedenih ekipa smogli smo snage i izborili natjecanje u Slavonskoj zoni. Ipak smo voljom i upornošcu dokazali da smo najbolji u Vukovarskom nogometnom podsavez na celu s Maleticem, koji su nas ignorirali i odbijali sve naše zahtjeve. Kad smo se natjecali u Slavonskoj zoni, nitko nam iz nogometnih struktura nije želio pomoci, kako bismo osposobili naše igralište, vec smo morali igrati na tudim terenima.
Ali je naš "dišpet" i zajedništvo pobijedilo. Dokazali smo da možemo i umijemo, kao i da medu nama ima kvalitetnih i vrijednih ljudi, koji su prije Domovinskog rata stvorili ono, o cemu smo mi u samim pocecima kluba mogli samo sanjati. Dokazali smo to i ucešcem u obarani Republike Hrvatske. Dokazujemo to i danas i radimo za našu djecu, unuke i sve generacije koje dolaze, a vrijeme ce provoditi baš ovdje. Na kraju sve je ovo vidljivo od klupskih prostorija do rezultata koje NK "Radnicki" postiže na svim poljima

Povijest Vukovara || Povijest HNK"Radnicki" || Domovinski rat 1991||  Poginuli članovi kluba || Igraci 1963 - 1991 ||

Igrači 2000 - 2003 || Vodstvo Kluba || Prijatelji Kluba || Vremeplov  || Povratak Kluba || Iz Tiska  ||Sponzori Kluba ||

©2003 -Copyright Birindzic G.

My Page