Izvod iz knjige ZIVOT ZA DOMOVINU (Danijel Rehak prof.)

Ovdje mirno prolazi Dunav zapljuskujuci obalu kao da želi reci "Budite mirni i spokojni!". Prolaze godine i sve više se zaboravlja rat u kojem su sudjelovali naši djedovi i roditelji. Cuje se po koja prica iz ratnih dana, kao prica djeda unuku, da bi povijest bila prenošena s koljena na koljeno da se ne zaborave svi oni kojih nema, a koji su dio naših obitelji, našeg naroda.
Možda su to bile samo price, koje nama nisu budile nikakvu pozornost. Nismo bili svjesni svega što su prošli svi oni koji su nam pricali o ratu. Dogadaji, strahote, paljenja , ubijanja, kao da su oni to gledali na filmu, a ne doživjeli. Bili smo mladi i nismo mogli shvatiti, jer smo ucili u školi o cistoci " partizanskog" rata i herojima koji su se borili protiv "fašizma i nacizma". Partizani kao "nad ljudi", po njihovim pricama su cinili herojstva, skakali u bunkere, probijali obruce i slicno, kako bi narod obranili od napasti "fašizma i nacizma".
Rasli smo, družili se, završavali škole, ženili se, radali djecu, zaklinjali se jedni u druge, borili se za bolju buducnost, a na kraju je puklo.
Kroz glavu nam prolaze sve one price naših djedova i oceva, nije moguce, zajedno smo provodili, ne dane, vec godine. Sve se svodi na to da su uvijek na jednoj strani bili oni, a na drugoj mi. Tko je sve to režirao i kako je moguce da se cijelo vrijeme radilo o lažnom prijateljstvu, ljubavi, životu i svemu što nas je okruživalo.
Pocelo je s barikadama, presretanjima. Ništa nam nije bilo jasno! Što se to dogada, tamo negdje na Plitvicama, Kninu? Slušali smo radio i gledali televiziju, sve neka oprecna prenošenja dogadaja. Tad smo shvatili pricu naših djedova i oceva, gledajuci slike naoružanih "cetnika", koji govore o krvi, klanju i ubijanju "ustaša" - hrvatskih policajaca. Dalje se ovdje igra nogomet, te se pocinje pojavljivati u srpskim selima na utakmicama "cetnicka ikonografija". Iz dana u dan smo slušali i gledali o tužnim dogadajima ljudi koji su stradali na barikadama, a potom se dogodio pokolj u Borovu selu. Prestala su natjecanja u nogometu i umjesto lopte sve traženije su bile puške i ostalo oružje, kako bi se suprotstavili srpskoj agresiji, koju potice i podržava JNA.
Na zadnjem sastanku u klubu smo dogovorili da cemo svi krenuti u obranu protiv srpskog agresora i JNA i svi smo se ukljucili u jedinice koje su se formirale u mjesnim zajednicama. Nije bilo nikakvog naoružanja. Pojedinci su donosili svoje osobno oružje, pištolje, noževe, lovacke puške, kako bi se te postrojbe koliko toliko naoružale, stražarilo se, da bi se izbjegle nemile situacije oko vitalnih objekata u mjestima koji su se nalazili u regiji Mjesne zajednice. Ljudi su prodavali stoku i dio imovine kako bi osigurali novac za kupnju oružja, jer su shvatili da je ovo nestabilni dio u Republici Hrvatskoj. Shvatili smo da nam nitko ne može pomoci. Iz tog razloga smo poceli kupovati oružje od raznih preprodavaca, koji su se iznenada pojavili na ovom prostoru. Na rubnim dijelovima Borova naselja i Vukovara prema srpskim selima koja su pocela oružano djelovati na Borovo n. a potom i grad Vukovar, postavljale su se straže, koje kad su odlazile predavale su oružje onima koji su preuzimali stražu. Jedni druge smo bodrili, jer ovo što se dogada za nas je strano, o tome smo samo slušali i gledali u kinima.
To je sad naša stvarnost i umjesto lopte lete metci, mine, granate i avionske bombe.
Gledali smo kako nam ruše kuce, ranjavaju obitelji, prijatelje, susjede, a potom putem radija i televizije izjavljuju da je to tek pocetak onoga što nas sve ceka.
Rodio se u nama inat, inat, koji je jaci od bilo koje sile, oružja i smrti. Zaklinjali smo se dok smo živi da nece proci i nisu prolazili. Neki naši su se poceli kolebati, jer su znali o kakvoj se sili radi. Odlazili su posjetiti svoje obitelji, koje su bile izvan ratnog djelovanja srpske agresije i iz straha se nisu vracali.
Rat je najvece zlo koje je covjek izmislio, a mi smo njegovi sudionici i doživljavali smo sve ono što nismo ni u snu mogli zamisliti. Rat je uzimao danak, a posebno od nas koji smo oružjem i tehnikom bili slabiji, kao borba "Davida i Golijata". Prva ranjavanja i prve pogibije su bile strašne. Svi smo plakali kad je poginuo Ivica, pa Luka. Poslije postaješ sve manje sentimentalan i sve to primaš kao normalno. Kod ranjavanja pomažeš, kao da si završio fakultet medicine i to ti je rutinski posao.
Nema se vremena za suze i jadikovanja, nego pomaži onima kojima je najteže u žestokim okršajem sa srpskim agresorom.
Žestine napada su bile tolike da je dan pretvoren u noc, a neprijatelj nije mogao probiti naše položaje. Nestajali su krovovi, cjele kuce pa cak i stambene zgrade od siline bombardiranja JNA i srpskog agresora. Sve je gorjelo, danima se nije gasio plamen na pogonima tvornice "Borovo". Od siline bombardiranja stradali su civili i branitelji, ali se nije posustajalo u obrani. Tih dana nam je u ušima odzvanjalo svako ime naših clanova, koji su izgubili život ili bili teško ranjeni.
U tišini sumraka teških ratnih okršaja, javlja se sjecanje na one koji su poginuli, a bili su s nama. Jesu li patili, što su mislili? O Bože uzmi ih u svoje krilo!
Što je s klubom, igralištem ?
Ne možeš, a da ne odeš i vidiš što je s njim, jer s njega je krenula naša mladost da se suprotstavi srpskoj agresiji. Gledamo objekt bez prozora, s novim otvorima od granata, sve razrušeno, razbacano od eksplozija. Ništa više nije kao što je bilo, to nije više mjesto na kojem se sastajalo i igralo nogomet, to je sablasno mjesto, preorano od granata. Ipak je to naše mjesto, gdje smo proveli dio svoje mladosti i družili se, a sada otišli baš s tog mjesta u obranu svog grada i Domovine. Gledaš, a ne možeš govoriti. Svaki dio kao da ti prica svoju pricu, ovdje ste to, a ovdje to…
Granata, eksplozija, bacamo se na zemlju. Ne daju nam mira, kao da nas vide i žele nam razbiti sjetu na našu prošlost, koja nas je prožimala tog trenutka.
Svaki dan je bilo sve teže, sve žešci napadi, a nas sve manje, jer nitko nije mogao nadoknaditi one koji su poginuli ili bili ranjeni. Jurišali smo s jednog mjesta na drugo, kako bismo odbili napad JNA i srpskog agresora. Nitko nije razmišljao da nas oni mogu poraziti.
Radovali smo se svakom susretu naših clanova na bilo kojem dijelu grada, grlili se, a krenula nam je koja suza od srece ili sjecanja na naše poginule. Ima nas još uvijek i dalje pružamo otpor ne žaleci ni jednog trenutka sebe i svoj život.
Naši clanovi kluba su se izuzetno iskazali u tim teškim borbama. Neki su bili po više puta ranjavani, ali su ostali i dalje kako bi branili svoju Domovinu. Iz dana u dan bivalo je sve teže, a sve manje ljudi i oružja, s kojim bi se mogli suprotstaviti, a izvan okruženja nije stizala pomoc ni u ljudstvu, ni oružju, ni sanitetskom materijalu. To je pocelo slabiti otpor branitelja, koji su bili bez oružja, desetkovani i premoreni od višemjesecnih neprekidnih borbi.
Nema više cesta, drveca, kuca, igrališta. Sve je srušeno, uništeno, te djeluje kao grad strave i užasa Cuje se po koja eksplozija, rafalno pucanje i tupi koraci branitelja koji i dalje brane sablasni grad, da krvolocni srpski agresor ne nacini svoj pir u njemu.
Teški su to trenuci i sve više pritišce agresor, a mi smo sve slabiji. Dolazi trenutak, kad više nema snage za otpor i tu je kraj. Kraj jednoj prici koja je zadivila cijeli svijet. Šacica branitelja se oduprla velikoj sili i branila do posljednjeg metka, a tada ju je snašla strašna odmazda srpskog agresora, koji je krvlju naplatio sve svoje neuspjehe za višemjesecno opsjedanje grada. U toj odmazdi nestaju i naši clanovi , a devetorica se i danas vode kao nestali.
Možemo biti sretni što se toliki broj naših clanova ukljucio u obranu Domovine i dijelom doprinio stvaranju Republike Hrvatske. Iz ovog malog kluba u obranu Domovine ukljucilo se 113 clanova: 27 ih je ranjeno, 26 je poginulo i nestalo, a 67 ih je završilo u srpskim koncentracijskim logorima.
Neka se ne zaborave oni koji su ranjeni, poginuli, ubijeni i nestali, jer oni su naša svjetlost koja sja za bolju buducnost.