dr. Phineas Parkhurst QUIMBY

osnivač "Nove misli"

natrag na početnu stranicu

Dr Phineas Parkhurst Quimby bio je urar rođen 1802. god. u New Hampshiereu.

Obolio je od tuberkuloze, ali su ga razočarale metode liječenja koje mu je propisivao liječnik i izgubio je nadu u oporavak. Prijatelj mu je savjetovao da se bavi nekakvom aktivnošću izvan kuće, npr. jahanjem, kako bi mu se popravilo stanje. Pošto ga je teška fizička slabost spriječila da prihvati njegov savjet, Quimby je pokušao nešto najbliže tome - vožnju kočijom. To je proizvelo izvrstan rezultat i njegov oporavak ga je ponukao da o tome puno razmišlja. Uvidio je mentalne i placebo efekte u kojima um ima moć nad tijelom kada su lijekovi koje je prepisao Burkmar, bez ikakve fizičke vrijednosti, izliječili pacijente od bolesti. Kao zaključak na ova proučavanja, Phineas Quimby je razvio teorije o mentalno potpomognutom iscjeljivanju i otvorio ordinaciju u Portlandu, Maine, 1850. god.

Bit ove metode, kaže Quimby, je osjetiti nečiju bolest, stvoriti sliku koja prestavlja klijentova uvjerenja o njoj, promijeniti sliku i "poslati je natrag", ponavljajući ovo sve dok pacijent ne promijenit svoja uvjerenja o svojoj bolesti. Quimby je ovom metodom "izliječio" mnoge ljude u jednom tretmanu, iako su neki pacijenti trebali ponovljene tretmane tokom nekoliko mjeseci.

Što je zapravo činio kad je liječio ljude, dr Quimby opisuje riječima: "Sva bolest, sva nelagoda je rezultat uvjerenja, u biti, laž koju pojedinac vjeruje o sebi ili svom životu. Pronađite koja je njihova laž, recite im istinu i vratili ste im zdravlje. Istina je uvijek lijek."

Dr Quimby nikada nije tražio novu religiju. Izbjegavao je i organiziranu religiju i organiziranu medicinu, okrećući se, kao što je to činio Isus, Bogu kao Izvoru iscjeljivanja. Čak i danas, Nova Misao zadržava minimalistički kredo ostavljajući pojedincu slobodu da se direktno poveže s Bogom.

Više o samoj metodi iscjeljivanja dr Quimbyja možete pročitati ako kliknete ovdje.

Quimbyjeva tehnika

Horatio Dresser, jedan od najplodnijih pisaca Nove Misli, proučavao je djelo dr Quimbyja. On primjećuje da primjenjivati Quimbyjevu tehniku za korist drugih znači doći u intuitivni dodir s pacijentovim mislima, vidjeti što te misli otkrivaju i koja je negativna identifikacija, kao što je pogrešno zamjenjivanje boli za bolest. Drugi korak je radikalno okretanje od pacijentove sekundarne osobnosti čineći sebe prijemčivim za Mudrost u dva aspekta: s obzirom na božanski ideal zdravlja, slobode, snage kao standarda po kojem smo svi stvoreni; i s obzirom na pacijentove posebne potrebe, posebni uvid u tu osobu, stavljenu usred sukobljenih sila. Quimby je bio neobično uspješan u mjenjanju smjera svog uma, spajajući svoja duhovna osjetila s onim što je za njega bila temeljna stvarnost i istina. Njegova spoznaja Istine ili Znanosti bilo je dovoljno snažno tako da je pacijentov um u tome sudjelovao, od njega je došao poticaj, iako su prvi rezultati bili podsvjesni. Pod "spoznajom" misli se na pozitivan život ili moć osjećajući ju, pretvarajući spoznaju u iskustvo. Tu se ne radi o molitvi.

Tihi tretman bio je samo dio tehnike. Jer nitko se ne može potpuno osloboditi od greške dok ju ne uvidi. Pošto je dokazano da je tiha aktivnost učinkovita, Quimby je počeo svoja objašnjenja kako bi "srušio sturkturu zvanu bolest" i pokazao kako je bila sazdana. Vidjeti kako smo je pogrešno stvorili i pogrešno usmjerili znači shvatiti učinkovitost snage koju nismo ni znali da posjedujemo. Sad konačno možemo zaokrenuti u pravom smjeru.

Čitav proces na djelu u "tihom tretmanu" bio je doista tih jer je Quimby otkrio da može raditi direktno s pacijentovom podsvješću, da se može obratiti duhu u njemu, zapravo da to mora učiniti prije nego što bi pacijent mogao surađivati. Pravo stanje pacijenta bilo je puno dublje nego što je to bilo očito bilo kome osim terapeuta jer uključuje emocionalne dubine, sputanosti, potiskivanja i konflikte grupirane u analizi pod terminom "kompleks".

Ništa manje važna nije bila Quimbyjeva moć "udaljavanja", kako je on to zvao, od negativne identifikacije, te stoga i dijagnoze, koja je dovela pacijenta u ropstvo. Stoga je prebacivanje pozornosti s dijagnoze na spoznaju bila prekretnica. Quimby je napravio ovaj prijenos snage zato što se mogao intenzivno koncentrirati. Istina o pacijentovoj stvarnoj osobnosti (dijelu koji ne može biti bolestan) bila u središtu razmatranja: istina je bila utemeljena u Božjoj mudrosti ili planu. Kvalifikacija da dio nas nije i ne može biti bolestan nije bila slaba nego jaka, u suprotnosti s kvalifikacijom koju obično činimo. Tako se Quimby mogao predati ovom uvjerenju svom snagom svojeg dugog iskustva u otkrivanju unutrašnjeg života. Stvarni čovjek u svakom od nas je naravno spreman biti oslobođen. Ali mi živimo u relativnom mraku. Potreban je dolazak duhovnog svjetla, "svjetla koje osvjetljava svakog čovjeka rođenog u ovaj svijet", svjetla koje može probiti sav mrak kakvih god bilo sputanosti. Quimby je otkrio da on može donijeti ovo svjetlo. Otuda različite primjedbe u njegovim spisima na "tamna mjesta" kojima je otkrio da su se njegovi pacijenti okruženi. Njegovi pacijenti, božanskim pravom po rođenju, posjedovali su potrebnu snagu "otvorenosti" ili prijemčivosti kroz koju je mogla doći mudrost odozgora. Kad im je bilo dano to prosvjetljenje, stara identifikacija mogla je ustupiti mjesto novoj.

Iako je princip identifikacije na drugom mjestu, on je vrlo važan, jer um, pošto je ograničenog vidokruga, može aktivno djelovati samo u jednom smjeru u određenom vremenu. Stoga "smjer uma" može stvarati razne stvari (jednu po jednu) realne kao što je život sâm. Dani "smjer" nosi identifikaciju s jim, jer uključuje proces poznat kao pozornost koji je središnji ljudskom umu.

Ova usmjerenost ne samo da podrazumijeva promjenu misli, promjenu mantalnih slika, pošto jedan objekt ustupa mjesto drugom; smjer nosi aktivnost (kao silu) u sebi, tako da čitav um postaje apsorbiran onim što je dotad prihvaćeno.

Spoznaja duboko i istinski postaje iskustvo, novo iskustvo božanske prisutnosti. Na toj razini postoji mir, mir koji ne zna ni za kakve smetnje ili strah. Na ovoj razini je prožimajuća ljubav, podstičuće vodstvo. Djelotvornost nije u ograničenoj misli, ljudskoj volji, čak niti zamišljanju ili sugestiji koja pomaže učiniti spoznaju konačnom: moć počiva kod Boga kao Mudrost. Jer nema snage ni u čemu ljudskom što u najdubljoj istini nema udjela u božanskoj moći.

Teško je vidjeti snagu ovog učenja osim ako ne zauzmemo poziciju na razini s koje možemo gledati odozgora na igru života (na, kako Quimby kaže, "zabavu Mudrosti") gdje čovjek sebe greškom shvaća kao biće od krvi i mesa, stvarajući nevolje zloupotrebom svog uma. Na gornjoj razini čovjek je netaknut, potpun kao duh, sa svim potrebnim moćima tako da bi, u slučaju smrti, bio odgovarajuće opremljen za postojanje u duhovnom svijetu. Quimby je sazrio do ovog uvjerenja kroz iskustvo s bolesnima u kritičnijim slučajevima kad je pacijent zapravo bio spašen od bliske smrti, pogotovo kad se već djelomično dogodilo odvajanje duše od tijela. Čovjek je uistinu potpuni duh jer je neovisan o tijelu što se tiče njegove izdržljivosti. Dobiti ovaj uvid znači na njemu temeljiti čitav svoj pogled na život, uvijek držeći duh središnjom stvarnošću.

Što je, onda, svjesnost? To je razmjena aktivnosti između duha, uma i tijela kroz koju postajemo svjesni aktivnosti u kojima živimo. Mislimo i krećemo se najdirektnije s Mudrošću kad mislimo iz duha, mislimo s duhom. Tako misliti znači slijediti ono što dolazi, što je dano: ne nametati naše vlastite ideje, ne pokušavati usmjeravati ili kontrolirati. Ta vrsta misli je od božanske slike i prilike, a ne od ljudske izmišljotine. Ponavljam: Qimby nije, dok je usmjeravao svoju pozornost na pacijenta, pokušavao na njega prenijeti svoje vlastite misli ili slike. Vjerujući da je božanska slika-prilika (Ljubav i Mudrost) latentna i može postati aktivna, on je imao ulogu buditelja ili lučonoše. Vjerovao je u direktnu vezu ili kontakt jer je iskustvom mogao razlikovati prijenos misli na mentalnoj razini i iskustvo zajedničkog djelovanja s Mudrošću na duhovnoj razini. Nadalje, njegovo iskustvo u pomaganju bolesnima dovelo ga je do uvida da taj uvijek-prisutan život, kada liječi, djeluje kroz organizam do točke koja je potrebna, npr. u rastapanju i odnošenju tumora kroz proces koji je nazivao "kemijskom promjenom".

Dresser o Quimbyju

Nekoliko odlomaka iz spisa Horatia Dressera o Quimbyjevoj tehnici liječenja:

"- Njegova duhovna veza s pacijentima kretala se oko uvjerenja da je čovjek duh, stvoren na sliku i priliku Mudrosti, s nepromjenjivim istinskim identitetom.

- Nitko nije svjesno mislima izazvao vlastitu bolest.

- Quimby nije tražio da osobe vjeruju u njega ili njegove metode i nije čak tražio niti određenu dozu receptivnosti. Otkrio je da sjedeći pokraj osobe može otkriti unutrašnji život u njegovom središtu, s njegovim ozračjem. To ozračje odaje stanje brige, straha, uzbuđenja, depresije, potiskivanja i sl. Razlučiti ga značilo je ući u trag obrascima bolesti, medicinskim mišljenjima, religioznim dogmama i bilo kojim drugim stegama koje su držale čovjekom um u podaništvu.

- Slijed uzroka koji je doveo do sadašnjeg problema bio je manje značajan nego otkrivanje značenja pacijentovih stega, iako u 'objašnjenju' koje je trebalo biti 'lijek' (tako je to Quimby nazvao) u konačnici je zaista bilo važno pokazati da je pacijent držan u podaništvu kao da je duša jedva nešto više od zarobljenika u tijelu. Još važnije je da pacijent uvidi da time što se identificira s faktorima svojih nedaća zapravo pomaže u njihovom stvaranju. Središnja ideja ovdje je identifikacija. Čovjekov lažan ili negativan identitet je ono 'ja', za koju vjeruje daje on sâm, koje ga drži u ropstvu mišljenja. Quimbyjevi eksperimenti s hipnozom su ga naučili da štogod um prihvati kao istinito, postaje stvarno tom umu dok god on to prihvaća.

- Pitanje je, kad je dana vlast nekoj grupi negativnih slika koje se okupljaju oko obrasca bolesti, kako je moguće odvojiti dušu od njenog 'lažnog identiteta'? Kako bismo odgovorili na ovo pitanje moramo slijediti Quimbyja u njegovom sljedećem koraku nakon što je svoju točku gledišta promijenio s mentalne na duhovnu.

Pojednostavljeno, ako su intuicija, pod krinkom duhovnih osjeta, moć direktne receptivnosti i moć duha da se projicira na drugi duh, latentni u svakom od nas, postoji zajedničko područje duhovnih snaga u našem primarnom 'ja'. Kod Quimbyja je taj primarni 'ja' postao aktivan tako da je mogao vidjeti um pacijenta na svim njegovim razinama, otkrivajući represije i uzorke kao i potencijale. Mora postojati neki način da se probudi latentno primarno 'ja' u pacijentu. To se ne može postići naredbom (kao u hipnozi). Stvarno 'ja' se ne može probuditi samo sugestijom. Na njega se treba apelirati Istinom, onim što je Quimby nazvao Znanost, s njenom moći da rasprši mišljenje. Moć ovog duhovnog apela ne može biti ništa manje nego Mudrost (Bog ili Duh). Mudrost je zajednički temelj našeg postojanja kao duhovnih bića. U toj Mudrosti mi živimo, krećemo se, postojimo. Kroz Mudrost smo intimno povezani: duh može dodirnuti duh.

Otkrio je da život ili snaga kojom je njegov duh došao u dodir s višom razinom aktivnosti nije bila energija koju je on kontrolirao ili pokušao kontrolirati: to je bila Mudrost prema kojoj se otvorio kad je razlučio identitet prirodnog čovjeka od identiteta duhovnog čovjeka. Tražeći vodstvo Mudrosti i surađujući s njom nije pokušavao utisnuti svoj um na pacijentov. To ne bi bilo ništa bolje od hipnoze. Njegov cilj je bio uzdići se s razine prirodnog uma na razinu božanske kreacije, tako da slike i djelotvornost savršenog zdravlja potpuno rasprše uznemirujuće obrasce, potisnute emocije i druge nepovoljne mentalne faktore.

Najveći korak koji je Quimby učinio u razvoju svoje tehnike bilo je shvaćanje da primarno 'ja' - stvoreno na sliku Mudrosti za zdravlje i slobodu, duhovni život i duhovni napredak - nije bolesno, nije rob kakvim se čini. Istinu je moguće probuditi shvaćanjem istinskog čovjeka. Razmišljajuće, voljno, aktivno 'ja', za koje pacijent misli da je to on sâm (dok nije prosvijetljen), mora se uskladiti s ovom istinom o istinskom čovjeku. Ovaj proces uključuje isključivanje pacijentovih 'prirodnih osjeta' - njegove pažnje, razmišljanja, volje, emocija; njegove težnje za slobodom i samoostvarenjem, dugo držanom u ropstvu - od vanjskih stvari i priključenje njegove svjesnosti za 'istinu', koja raspršuje ono što je lažno. Ovo je osnovna promjena dok druge faze terapeutske aktivnosti slijede.

- Quimby je bio daleko od toga da kaže da je 'Materija samo nestvarna iluzija'. Oprezno je skretao pozornost na ono što čovjek misli da materija jest samo u određenim vezama, jer je čovjek u tim vezama u ropstvu mišljenja. To jest, do iluzije dolazi zbog pogrešnog razumijevnja, kao kad nastane osjećaj pritiska pa se čini da se radi o bolesti srca. Ali pogrešno nazvana stvar još uvijek ostaje činjenica na koju treba računati kad stječemo znanje koje se stvarno primjenjuje. Čovjek izmišlja nebrojene mentalne svjetove. Ali oni nisu područje prirode u prostoru i vremenu. Niti su oni nebesa duhovnog svijeta. Priroda nije maya (iluzija), kako tvrde hinduski filozofi, niti je u osnovi avidya (neznanje). Neznanje svakako uništava sve nas. Ali ono nije svemirska snaga."

Horatio W. Dresser, objasnio je Quimby'jeve ideje u listi od sedam elemenata:

1. Sveprisutna Mudrost, topao Otac pun ljubavi za sve nas, Stvoritelj čitavog svemira, čija djela su dobra, čija bit je nevidljiva stvarnost.
2. Stvarni čovjek, čiji život je vječan u nevidljivom kraljevstvu Boga, čija osjetila su duhovna i djeluje neovisno od tvari (materije).
3. Vidljivi svijet, koji je Dr. Quimby jednom okarakterizirao kao "sjenu igre Mudrosti", tj. priroda je samo vanjska projekcija ili manifestacija unutrašnje aktivnosti koja je daleko stvarnija i stalnija.
4. Duhovna tvar, ili fina prožimajuća tvar, direktno odgovara na misli i podsvjesno utjelovljuje u tijelu strahove, uvjerenja, nade, pogreške, i radosti uma.
5. Bolest nastaje zbog pogrešnog mišljenja o osjetima, koja čovjek nesvjesno razvija utiskujuci pogrešne misli i mentalne slike na podsvjesnu duhovnu tvar.
6. Pošto je uzrok bolesti pogrešno mišljenje, onda je uzrok zdravlja znanje o istini. Kako bi se trajno riješili bolesti, neophodno je znati uzrok, grešku koja je do nje dovela. "Objašnjenje je lijek."
7. Znati istinu o životu je, stoga, najdjelotvorniji lijek za sve bolesti. Tu istinu je Isus došao objaviti. Isus je znao kako je liječio i Dr Quimby, bez da je sebi pripisivao to otkriće, vjerovao je da razumije i prakticira istu veliku istinu ili znanost.

natrag na početnu stranicu

On-line zapisi:

http://www.ppquimby.com/articles/list_chron.htm

Horatio Dresser: "The Quimbys Manuscripts" - http://cornerstone.wwwhubs.com/tqmtitle.htm

Horatio Dresser: "Quimby's Technique" - http://cornerstone.wwwhubs.com/quimby3.htm

designed by:
www.alt-web-design.com