Test za utvrđivanje alkoholizma

Info

U 2003. godini klub je proslavio
35 godina
postojanja i uspešnog rada

Knjiga utisaka

ČASOPIS br. 5

za život bez alkohola
DOBRODOŠLI U KLA "Grbavica"
početna strana
Tekstovi iz časopisa
English version

DIJAGNOSTIKA ALKOHOLIZMA
(dr Snežana Nedić)

    Dijagnosticiranje alkoholizma veoma je važno za nas doktore koji radimo ambulantno, jer pacijenti koji se primaju u bolnicu su uglavnom već dijagnostikovani. Prošli su lekara opšte prakse, psihijatra i to su pacijenti koji ne mogu da ostvare apstinenciju u otvorenoj sredini.
    Osnova svake bolesti je njena definicija. Mnogi od vas znaju razne definicije alkoholizma, ali ja ću vam spomenuti neke najosnovnije. Onu glavnu, koju je donela Svetska zdravstvena organizacija i njen potkomitet za alkoholizam 1952. godine, koja kaže da je alkoholičar svaka osoba koja zbog prekomernog konzumiranja alkohola postaje psihički i fizički zavisna od njega, što dovodi do progresije duševnih, telesnih i društveno-ekonomskih komplikacija. Mnogi se kasnije nisu složili sa ovom definicijom, smatrajući da ona nije adekvatna, jer je prilično sociološki obojena i što u sebi nema ništa što govori o nastanku bolesti. Na taj način alkoholičari su nezasluženo dobili status bolesnika koji imaju za posledicu razne društvene beneficije. Da bi se ova dijagnoza malo približila praksi, američki psihijatar Jerinek je doneo četiri nova kriterijuma pri čemu, da bi se neka bolest dijagnostikovala kao alkoholizam, potrebno je da budu zadovoljena bar dva.
    Prvi kriterijum je postojanje psihičke i fizičke zavisnosti, drugi je progresija neuroloških, psihijatrijskih, telesnih i društvenih komplikacija, treći je gubitak kontrole nad pićem i četvrti je nemogućnost apstinencije. Ovi kriterijumi su i danas osnova svih medunarodnih važećih i priznatih normi. Sve druge definicije, da se tako izrazim, ”vode vodu na svoju vodenicu”. U svim definicijama, psihijatrija ima svoju koje se mi danas držimo i koja, naravno, priznaje alkoholizam kao bolest, jer je ona hronična intoksikacija, zatim želja za pijenjem koja može nekad imati intenzitet opsesivno-konfuzivne potrebe, koji je jedan od psihijatrijskih simptoma. Zatim alkoholizam je vrlo često udružen sa nekim drugim psihijatrijskim bolestima, ili mu prethode ili su mu pratilac i na kraju, tu je veliki deo komplikacija koje prouzrokuje alkoholizam, opet se vraćamo medicini, bilo telesnoj bilo psihijatrijskoj. Psihijatrija dobija da leči veliki deo alkoholnih komplikacija.
    Iz ovih osnovnih dijagnoza razvili su se i dijagnostički kriterijumi, jedinstveni svuda u svetu. Da bi se to sprovelo u praksi, Svetska zdravstvena organizacija je postavila medunarodnu klasifikaciju bolesti i povreda. Trenutno je na snazi deseta revizija i u toj klasifikaciji svaka povreda je posebno šifrirana i dijagnostikovana.
    Objašnjavajući zbog čega je to važno, dr Nedić je rekla da se na taj način zdravstveni izrazi svuda na svetu razumeju.
    “Zato ako napišete, nastavila je dr Nedić, šifru koja prati alkoholizam, razumeće vas svuda u svetu. Inače, nije poenta šifri samo u tome, već i u saradnji po pitanju statističkih podataka, naučno-istraživačkom radu…
    U medunarodnoj klasifikaciji deo koji potpada u psihijatriju, koji se bavi mentalnim poremećajima označen je slovom “F”. Alkoholizam se označava sa F-10 što znači samo mentalni poremećaj ili poremećaj ponašanja izazvan upotrebom alkohola, F-11 opijatima, F-12 marihuanom… do F-19.
    Ova grupa F-10 je velika, ima devet podgrupa od kojih ćemo spomenuti tri najznačajnije, jer su najčešće i jednostavno predstavljaju osnovu cele priče o dijagnostici alkoholizma. To su:
    1. Akutna intoksikacija alkoholom se označava sa F-10.0. To je šifra za osobu koja je došla u takvo stanje a ne mora da se radi o alkoholičaru. Radi još detaljnijeg odredivanja dodaje se i četvrta brojka npr. F-10.00 je jedno nekomplikovano akutno stanje. Menjanjem četvrte brojke F-10.01, F-10.02… odredujemo o čemu se radi: pijanstvu sa povredom, patološko pijanstvo, pijanstvo koje se završilo komom, epi-napad…
    2. Štetna upotreba alkohola, abuzus, se označava sa F-10.1. Abuzus je pijenje u odredenim vremenskim periodima koje može biti jednom mesečno, nekoliko puta godišnje ali koje prvenstveno oštećuje zdravstveno stanje osobe: gastritis, hepatitis, amnezije u toku pijanstva, depresivne epizode nakon pijanstva… U našoj praksi da bi neko bio dijagnostikovan ovom šifrom mora postojati još neki poremevćaj sem zdravstvenog i to su najčešće poremećaji socijalnog tipa – porodični ili bračni problemi, finansijski i problemi na radnom mestu.
    3. Sindrom zavisnosti koji se obeležava sa F-10.2 i kome možemo dodavati četvrtu brojku. Recimo F-10.20 je sindrom zavisnosti kada je pacijent u apstinenciji. Dodavanjem te četvrte brojke označavaju se razni slučajevi kao što su: pacijent u apstinenciji, u apstinenciji u zatvorenoj sredini, na terapiji blokirajućim sredstvima (Esperal, Tetidis…), pacijent kontinuirani konzument alkohola, dipsomansko korišćenje alkohola…

     Šta je zavisnost?

    Ona je po medunarodnoj klasifikaciji skup simptoma i tu postoji šest osnovnih dijagnostičkih kriterijuma. Da bi se konstatovala zavisnost mora biti prisutno bar tri simptoma u poslednjih godinu dana.
    Prvi simptom je jaka želja za uzimanjem odredene supstance ili osećaj prinude u odnosu na uzimanje te supstance.
    Drugi je poremećaj kontrole u odnosu na uzimanje supstance. On se odnosi na početak, završetak i količinu.
    Početak: “Uopšte ne želim da pijem ali to je jače od mene.”
    Završetak: “Odlučio sam da ću popiti jednu a završio sam posle 5-6.”
    Količina: “Odlučio sam da popijem jedno piće ali popio sam mnogo više.”
    Jednostavno ne postoji kontrola ni količine, ni početka, ni trajanja ni završetka uzimanja supstance.
    Treći simptom je pojava apstinencionalnog sindroma. On je direktna posledica fizičke zavisnosti i nastaje kada se smanji ili potpuno prekine sa upotrebom odredene supstance. Na neki način se zavisnost leči ponovnim uzimanjem iste supstance ili njenog ekvivalenta. Ovo se, naravno, najčešće odnosi na slučajeve narkomanije.
    Četvrti simptom je promena tolerancije. U početku tolerancija raste a potom su za isti efekat potrebne sve veće i veće količine, kasnije stagnira da bi u poslednjoj fazi toksikomanskog alkoholizma pada. To je prinudna odbrana organizma od stalne navale alkohola.
    Peti simptom je zanemarivanje nekih drugih, alternativnih zadovoljstava: porodična, profesionalna, rekreativna. To znači da je nabavljanje i uzimanje te supstance jedini cilj života takve osobe. A vremenski oporavak od uzimanja supstance je sve duži i duži.
    Šesti simptom je poremećaj svesnosti o posledicama. Drugim rečima “Ja znam da mi šteti ali ipak uzimam, nisam više u stanju da se kontrolišem iako znam posledice.”
    Postoje ljudi, ne pacijenti, koji konzumiraju alkohol a ne mogu se svrstati ni u stetnu grupu niti su zavisnici. Oni se dijagnostikuju na drugi način a to je tzv. problemsko pijenje koje može a ne mora da šteti toj osobi i ta šifra ne spada u “F” deo (psihijatrijski) nego se tretira kao rizičan stil života.
    Vrlo su važne za dijagnostiku alkoholizma, osim ovih strogih pravila kojih se moramo pridržavati, dve faze: pretoksikomanska i toksikomanska.
    Pretoksikomanska faza se karakteriše porastom tolerancije i psihičkom zavisnošću. Porast tolerancije je stanje kada je neko već istreniran iz prosle faze i sada mu treba sve više i više alkohola da bi postigao iste efekte. Psihicka zavisnost se definiše kao jedna opsesivna želja i potreba za uzimanjem odredene supstance. Ljudi se u takvim slučajevima, bez alkohola, ne osećaju kompletnim.
    Pored svega što je rečeno postoji autodijagnostika gde su najznačajnija dva testa. Jedan je onaj koji se sastoji iz već čuvena četiri pitanja: da li imam potrebu da prekinem da pijem alkohol, da li me nervira kada me drugi kritikuju da pijem, da li se osećam krivim što pijem i da li imam potrebu ujutro da pijem? Drugi test je kada neko šest nedelja ne pije i ukoliko nema želje da pije, a da se pri tome ne pojavi ni jedan jedini znak apstinecijalne krize onda se verovatno ne radi o zavisnosti od alkohola.
    Završavajući predavanje dr Snežana Nedić je naglasila: “Svaki pacijent mora da prode žestoku obradu od strane lekara, socijalnog radnika i psihologa uz saradnju sa porodicom i radnom organizacijom, da bi se na osnovu svih tih podataka a držeći se osnovnih dijagnostičkih principa, bolest mogla dijagnostikovati”.


povratak na vrh strane
copyright © 2002-2004 manolo

1