Test za utvrđivanje alkoholizma

Info

U 2003. godini klub slavi
35 godina
postojanja i uspešnog rada

Knjiga utisaka

ČASOPIS br. 3

za život bez alkohola
DOBRODOŠLI U KLA "Grbavica"
početna strana
Tekstovi iz časopisa
English version

PRAVILA PONAŠANJA U APSTINENCIJI
(Dr Snežana Nedić)

Uspevaju samo oni koji su dovoljno istrajni i dovoljno pošteni
u odnosu prema sebi i odnosu prema lečenju

    S vremena na vreme treba se podsetiti tzv. osnovnih pravila. Na osnovu našeg iskustva, dosta pacijenata se ne pridržava baš svih pravila. Znači, postoje nekih osam osnovnih pravila od kojih je uzimanje "Tetidisa" glavno i njega se pridržava velika većina pacijenata tj. onih koji iskreno žele da se leče, dok su ostali skloni malom zaobilaženju. Sa jedne strane terapeuti su skloni da tim ostalim pacijentima ne pridaju dovoljno važnosti, da gledaju pacijentima kroz prste, i da samim tim što uzimaju Tetidis i apstiniraju smatraju da je to dovoljno. Zna se da su alkoholizam i narkomanija hronične recidivne bolesti. Sama ta reč RECIDIV postoji u definiciji. Recidiv je jedna česta, neprijatna komplikacija same bolesti i znamo da sa recidivom nema apstinencije, a apstinencija je ono osnovno u početku lečenja i mora biti apsolutna. Znači, ona ideja da svaki alkoholičar može posle izvesnog vremena umereno, kontrolisano piti je prevaziđena. I zbog toga primarni cilj je apstinencija i suzbijanje recidiva. Ova pravila upravo tome i služe.

    1. Pravilo - Potrebno je potpuno prekinuti odlazak na neka stara mesta gde se ranije pilo. Ovo može, na prvi pogled, da deluje potpuno banalno, ali, na žalost, veoma mnogo pacijenata se ovog ne pridržava. Oni čak, naprotiv, uzimajući Tetidis i pridržavajući se glavnog pravila, odlaze na stara mesta, sede u svojoj staroj kafani, sa starim društvom i piju sok. Oni čak dolaze i hvale se time pošto smatraju da će na taj način očvrsnuti i pokazati se boljim nego što jesu. Problem je u tome što pacijenti zapravo ne shvataju da je alkoholizam jedan generalizovani problem. Znači, oni još uvek nisu raščistili neke stvari sami sa sobom niti raskrstili sa starim kafanskim društvom. Ono što oni ne shvataju je da poenta ovog pravila nije tako banalna - da ne ideš u tu i tu kafanu i da se ne družiš sa tim društvom, već da je potrebno u potpunosti raskrstiti sa kompletnim načinom života. To je nekad jako teško, naročito kod određene populacije pacijenata, koji su uglavnom usamljeni, žive sami, nemaju svoju porodicu, razvedeni su. Obično su nezaposleni ili na poslu imaju problem alkoholizma, tako da je kafana i to društvo, čime su se oni "bavili" jedino što su radili u toku svog života. Kada od njih neko nešto zahteva oni su potpuno izgubljeni zato što ne znaju šta će sa samim sobom niti sa svojim vremenom, i tako vrlo često zbog tog pravila dolazi do prekida daljeg lečenja. U takvom slučaju moraju se neophodno istražiti neka alternativna rešenja. Potrebno je zajedno sa pacijentom naći neke druge stvari, neke druge preokupacije, hobije ili nešto što je samom pacijentu ranije bilo zadovoljstvo, znači, pre nego što se u potpunosti vezao za neka mesta i dotične ljude. Kod odlaska na dotična mesta je značajno povećana mogućnost recidiva. Bez obzira što neko voli kafanu sa starim društvom, a pri tom je uzeo Tetidis, on svakako, u tom momentu, ima mnogo veću mogućnost za recidiv pošto su svaki recidiv i svaka kriza povezani sa nizom okolnosti. U kafani je dostupnost alkohola velika, raspoloženje je adekvatno, a i okruženje je, da tako kažemo, potpomažuće.

    2. Pravilo - Ne držati alkohol u kući. Ovo takođe, na prvi pogled, deluje banalno i takođe, kao i kod prvog pravila, pacijenti se toga uglavnom ne pridržavaju. Ovde se upliće jedna druga stvar, a to su naši običaji i naše tradicije. U našem društvu je skoro nedopustivo da dođe neko ko vam je blizak, da li je to komšija, rođak, prijatelj, i da ga vi ne počastite nekim alkoholom. Naravno, postoji gradacija da li se radi o nekoj svakodnevnoj poseti, o rođendanu ili o događaju koji po tradiciji ima još veću vrednost, kao što je svadba ili smrt nekog člana. U takvim situacijama skoro je uvredljivo da gost ne bude ponuđen alkoholom. Znači, potrebna je jako velika saradnja porodice, ali isto tako, potrebna je velika hrabrost. Mora se prevazići taj period kada se upravo okolina - znači komšije, prijatelji, rođaci bune i vređaju sve dok jednog dana dobit te porodice ne stave ispred tradicionalnih očekivanja. I za ovo pravilo važi, kao i za prvo, da se pacijenti često hvališu. Znači imaju potpuno isti mehanizam, jer se uzdaju da će očvrsnuti.

    3. Pravilo - Uzimanje Tetidisa svaki dan. Uzimanje Tetidisa je glavno pravilo. Uzimaju ga svi pacijenti koji žele da se leče. Donekle se pridržavaju, s obzirom da je neuzimanje, zaboravljanje, preskakanje, i menjanje sa nekim drugim tabletama praktično je skoro siguran korak u recidiv. Još 1947. godine su naučnici Hand i Jakobson pronašli supstancu koja se naziva Disulfiram i dali su joj naziv Antabus. Mi je znamo pod raznim nazivima koji zavise od fabrike: Tetidis, Anta-Ethil, Esperal. Oni u kontaktu sa alkoholom izazivaju disulfiramalkoholnu reakciju koja za posledicu ima sve ono neprijatno što se dešava: crvenilo, uglavnom lica i gornjeg dela tela, osećaj toplote, preznojavanje, osećaj gušenja, slabost, malaksalost, muke, povraćanja, kardiovaskularne komplikacije. Znači, smrtonosne komplikacije kod uzimanja alkohola na Tetidis su retke, ali postoje. Tetidis je dobar i loš. Naravno, dobar je zato što omogućava tu neku psihološku blokadu uz pomoć hemije. Dobar je zato što tu psihičku energiju koja bi bila upotrebljena da čovek ne pije, znači, tu volju, kojom bi se on branio da svaki dan ne uzima alkohol, sada može da koristi za neke druge stvari: za popravljanje porodičnih odnosa, odnosa sa decom, odnosa na radnom mestu itd. Dalje, Tetidis na neki drugi način, vraća mir u porodicu, angažuje saradnika u lečenju i obezbeđuje taj neki minimum, od godinu dana, pošto je dokazano da osobe koje uzimaju Tetidis imaju mnogo veću šansu da apstiniraju nego oni bez njega. Negativne strane Tetidisa su što on nije lek - on ne leči alkoholizam. On je samo neka vrsta stege i neka vrsta blokade. Zatim, on ipak može da izazove neke neželjene efekte svojim dugotrajnim uzimanjem. I na kraju, postoji čitav niz ljudi, pacijenata, kojima se Tetidis ne sme prepisati. To su uglavnom oboleli od teških kardiovaskularnih komplikacija, jetrene insuficijencije, što je za nas pogotovo važno, jer je oštećenje jetre, skoro uvek, redovan pratilac alkoholizma. Takođe se ne preporučuje obolelima od epilepsije, kod retardacije, kod trudnoće itd.

    4. Pravilo - Svaki dan bez alkohola treba posmatrati kao kapital. Kad se to ovako kaže onda pacijenti smatraju da se to odnosi na neku finansijsku korist koja svakako postoji, jer neuzimanje i ne kupovina alkohola sigurno potpomažu finansijsku dobrobit porodice, ali se to zapravo ne odnosi na to. Odnosi se na sve ono što se desilo, sve ono što se popravilo u toku apstinencije, i minimalni korak i pomak, da li je to u porodičnim odnosima, u odnosima sa decom, u odnosima sa prijateljima, na radnom mestu itd. Treba jako uvažavati i brojati te svoje male uspehe, jer će ti mali uspesi biti motiv za dalji rad i dalje uspešno lečenje. Ako toga nema, onda je sama apstinencija pasivna - jedan kapital koji je mrtav i koji će se vrlo brzo potrošiti.

    5. Pravilo - Neophodno je da svaki apstinent pomaže drugom apstinentu i drugom članu, pogotovo ako je on u krizi. Ovde postoje dve stvari, jedno je resocijalizacija koja je kod alkoholičara jako važna. Zna se da je svaki alkoholičar u doba dok je pio, jednostavno pogubio sve svoje veze i da se družio sa istima kao što je on. Znači da je pogubio veze sa nekim treznim prijateljima, da su ga napustili i da je jedino pravo društvo bilo ono društvo u kafani. Alkoholičari nisu uopšte društveni pošto ta njihova, navodna, društvenost počinje i završava se u kafani. Traje sve dok neko ima para da okreće runde. To je jedna lažna društvenost gde ni jedan od tih članova nije zapravo duboko zainteresovan za probleme onog drugog. Znači, to sve treba ispraviti - neophodno je da se svaki apstinent sada vrati u društvo i da ponovo uspostavi neke zdrave, društvene reakcije. Treba ponovo, ako je to moguće, da obnovi odnose sa svojim treznim prijateljima, da pronađe druge, da na taj način postane, zaista, društven - da duboko saoseća i da je duboko zainteresovan za probleme drugih ljudi, da pokušava da učestvuje u rešavanju problema tih drugih ljudi. Još jako davno ljudi su se, čak možda i pre nekih ideja o lečenju alkoholizma, udruživali na nekoj bazi pomoći i samopomoći jedni drugima. Tako od početka 20. veka postoje razna udruženja koja su zasnovana upravo na samopomoći alkoholičara. Ona su uglavnom bila religijskog karaktera i prvi put je 1935. godine osnovano udruženje "Anonimni alkoholičari"(AA). Oni su bili organizovani na bazi samopomoći i okupljali su samo alkoholičare, smatrajući da im stručna pomoć ne treba. To je sasvim razumljivo jer medicina tada alkoholizam nije priznavala kao bolest. Lečenje nije postojalo. Ako je postojao neki vid lečenja, to su bile razne represivne mere.

    6. Pravilo - Neophodno je javno priznavati svoj alkoholizam. Naravno, tu treba imati mere. Ne znači da o tome treba pričati svakom i na svakom mestu. Kada kažemo javno priznavati svoj alkoholizam, onda mislimo prvenstveno na zaista bliske osobe - od porodice, preko rodbine, komšiluka i kolega na radnom mestu. Svako će načiniti svoj spisak i odrediti koje će to osobe biti upoznate sa problemom dotičnog apstinenta. Ovo je važno iz dva razloga. Prvo, zato što se na taj način mogu preduprediti razne neprijatne situacije tipa - "uzmi samo jednu neće ti ništa biti" sa jedne strane, a sa druge, na taj način svaki apstinent će imati jednu svoju malu, zaštitničku vojsku koja će mu jednog dana, nadamo se, pomagati. Ovo je pogotovo važno kod nas, jer je kod nas društvo jako sklono maksimalnoj toleranciji na alkoholizam i maksimalno sklono da minimizira značaj i potrebu lečenja, a prepuno je nekih potpuno pogrešnih stavova o lečenju, koje se sprovodi (smanjuju se doze, a posle izvesnog perioda apstinencije može se ponovo piti i sl.). Ovo je jedno pravilo koje je dosta teško za samog apstinenta. Javnim priznanjem svog alkoholizma apstinent je zaista razrešio neke stvari sam sebi, pobedio je neke svoje odbrane i izborio se sa nekim svojim stavovima i ponašanjima u čijem je okrilju dugo, dugo vremena živeo.

    7. Pravilo - Ako dođe do krize treba se odbraniti organizovanim sistemom odbrane. Ovo deluje kao jedna vojna doktrina, što zapravo, na neki način, i jeste. Svi znamo šta je kriza i da može nastati, ali i ne mora. Možda će neko imati jednu krizu, neko nema ni jednu, a neko ih opet ima često. Ono što je važno znati je to da su krize, skoro uvek, neki terapijski propust. Mogu biti otvorene i zatvorene tj. kamuflirane. Otvorene su one krize koje se lako prepoznaju. Od one, kada apstinent jednostavno ima želju da popije, koja se lako razrešava, odnosno koja se lako uoči (ako je dovoljno iskren da to prizna), preko onih čuvenih snova o pijenju - da su mu podmetnuli, da je popio na Tetidis, da ga teraju da pije. Kamuflirane krize su teže za prenoznavanja. One mogu imati razne psihičke simptome u smislu napetosti, nervoze, razdražljivosti, nesanice ili su to telesni simptomi koji mogu biti šaroliki: muka, gađenje, povraćanje, bolovi u nogama, rukama, glavobolje itd. Naravno, problem su ove druge vrste krize, pogotovo telesno kamuflirane krize zato što one mogu zaista biti simptom neke druge bolesti, sa jedne strane. Sa druge strane, kada se apstinentu to predoči on vrlo često ima otpor i ne želi da dovede to u vezu sa svojim alkoholizmom, ne želi da prizna da je u krizi. Kriza može nastati nenadano, odjednom, sa nekim banalnim događajem, tipa - da se apstinent podsetio događaja iz vremena kada je pio ili da se sreo sa drugom iz kafanskih dana. Međutim, te situacije su retke. Mnogo češće su situacije da se apstinent uspavao, da se uljuljkao u svojoj apstinenciji i, do sada, postignutim uspesima i da se na taj način vratio na neke oblike svog bivšeg alkoholičarskog ponašanja, odnosno na suvo pijenje. U krizi je izuzetno važan saradnik u lečenju. Čak od presudne važnosti. Ona odbrana, koja je u ovom pravilu, sastoji se iz nekoliko delova. Prvo, neophodno je prepoznati krizu. To je naročito važno za saradnika u lečenju. Drugo, potrebno je predočiti pacijentu da je u krizi, ukoliko on sam toga nije svestan što je neobično važno za svakog apstinenta. Treće, potrebno je svim dosadašnjim znanjem odbraniti se od tog prvog naleta krize, odnosno napetosti koju ta kriza donosi. Naravno uz pomoć, ponovo, našeg hemijskog "anđela". Znači dodati, ako je pacijent već na Tetidisu, dodatno razmućeni Tetidis. Ako je isteklo nekih godinu dana apstinencije i nije ugrađen Esperal onda je potrebno ponovo uvesti Tetidis na neko kraće vreme. Dalje, što je veoma važno, potrebno je sa saradnikom u lečenju, obično suprugom, vrlo iskreno i otvoreno analizirati sve ono što se događalo u poslednje vreme. Znači, svi oni događaji, sva ona osećanja, svi konflikti i sve što se dešavalo i sve ono što bi eventualno moglo da bude uzrok krize. Ukoliko saradnik i apstinent sami nisu u stanju da taj slučaj detaljno izanaliziraju onda se uvek treba obratiti široj grupi. To se obično radi u klubu lečenih alkoholičara i u krajnjem slučaju uz pomoć terapeuta.

    8. Pravilo - Ako dođe do recidiva treba se što pre javiti terapeutu. To je drugo pravilo koga se pacijenti, uglavnom, pridržavaju. Postoji recidiv, a postoji i propijanje. Recidiv je obično kratkotrajan. Nekada, ako je zaista trajao jako kratko, ako se pacijent odmah javio, praktično nema neke velike štete i lečenje se može nastaviti odmah, tamo gde je i stalo. Međutim, ako dođe do propijanja koje je trajalo mesecima tada znamo da je veliki deo terapijskog efekta srušen i da je ponovo došlo do vraćanja u ono staro alkoholičarsko ponašanje, da su se ponovo prihvatili stari mehanizmi odbrane i da tu praktično sada treba kretati iz početka. Ono što je bitno znati je da recidiv nije smak sveta i da se on može jako dobro terapijski iskoristiti. Recimo, jedan od takvih primera je ako imate apstinenta koji apstinira godinu dana, pridržavao se svega, prošao je svu terapiju i milion puta mu je rečeno da neće moći posle toga umereno da pije. Međutim, on ipak negde, bez obzira što na intelektualnom planu i racionalno on sve to svata i sve prihvata, u dubini duše ne može to da prihvati, i on posle godinu ili više dana, ipak popije. Posle jako kratkog vremena, naravno, izgubi kontrolu nad količinom i kvantitativno i kvalitativno i samim tim shvati na sopstvenom primeru, da to pravilo, na žalost, važi i za njega. Tada se ta činjenica može vrlo dobro iskoristiti za dalji nastavak terapije i naravno za dalju apstinenciju.

    To bi bila ta osnovna pravila. Svi apstinenti do godinu dana treba da se pridržavaju ovih pravila, ako je moguće, striktno. Kasnije, pravila nisu sveto pismo i treba ih menjati, modifikavati i prilagoditi svakom apstinentu, svakoj porodici, svakoj životnoj priči pojedinačno. Pravila postoje zato da se spreči recidiv, da se apstinencija održi i da se samim tim vrši lečenje. Lečenje je jako bitno jer se lečenjem od alkoholizma veoma mnogo dobija. Ako počnemo od samog fizičkog oporavka, pacijenti se osećaju bolje, mnoge bolesti su ili sanirane ili barem zaustavljene na nekom nivou na kome su se našle kada je lečenje započeto. Porodični odnosi su popravljeni, ako su supružnici naučili, u toku svoje terapije, da neguju svoje odnose, svoju komunikaciju, da iznose otvoreno svoje emocije, da zajedno ukazuju jedno drugom na probleme i da zajedno rade na rešavanju tih problema. Ako oni to zadrže i dalje, dok je cela porodica u apstinenciji, onda će ta porodica biti mnogo konstruktivnija i zdravija nego neka koja, možda, nije ni imala problem sa alkoholizmom. Naravno, ova zdrava porodica će obezbediti i zdrave odnose za rast i razvoj svoje dece. Deca će biti srećnija. Sam apstinent, a samim tim i cela porodica mogu da napreduju u nekim svojim životnim aktivnostima, da napreduju u poslu i da se dalje školuju. Zatim, svaki apstinent, a ponovo i porodica, više nisu izolovani i okreću se ili nekim starim ili nekim novim aktivnostima, hobijima, druženjima i prijateljima. Postoji milion razloga zašto treba ljude lečiti od alkoholizma i veoma mnogo ljudi to pokušava. Međutim, na žalost, ne uspevaju svi. Uspavaju samo oni koji su dovoljno istrajni i dovoljno pošteni u odnosu prema sebi i odnosu prema lečenju. A svako lečenje ima svoja, pravila.

Z.M.


povratak na vrh strane
copyright © 2002 manolo

1