Test za utvrđivanje alkoholizma

Info

U 2003. godini klub je proslavio
35 godina
postojanja i uspešnog rada

Knjiga utisaka

ČASOPIS br. 5

za život bez alkohola
DOBRODOŠLI U KLA "Grbavica"
početna strana
Tekstovi iz časopisa
English version

MOJ ŽIVOT SA ALKOHOLOM
(Mihailo Kolesar, član KLA "Grbavica")

    Rođen sam u Ruskom Krsturu, 21. I 1967. godine, kao četvrto dete oca Julijana, nastavnika matematike i majke Angele, domaćice. Otac se zaposlio u osnovnoj školi u Veterniku i već u oktobru iste godine dolazimo u Novi Sad. Živeli smo u maloj kući u centru grada gde se i susrećem prvi put sa alkoholom.
    Kada su nam dolazili gosti, otac im je obično nudio neku rakiju, koju oni nisu ispijali do kraja, kako bi on imao opravdanje pred majkom, da još malo gucne, pošto inače nije pio pred nama. Pošto u kući nismo imali astal, piće se obično stavljalo na hoklu, što je meni kao detetu omogućilo da u njihovom odsustvu, dok su ispraćali goste, popijem rakiju, misleći, onako žedan, da je to voda. To me je ošamutilo, te sam pao i trenutno zaspao. Nakon toga, nisam imao kontakt sa alkoholom sve do prve pričesti. Od tada pa do srednje škole, pričešćivao sam se par puta godišnje.
    Od malih nogu nisam u društvu bio nešto naročito prihvaćen, jer sam se razlikovao od okoline zbog rusinskog porekla, sviranja na violini, nošenja naočara, te mojeg religioznog vaspitanja.
    U srednjoj školi, ubrzo sam doživeo i prvo prekomerno pijenje, koje mi je ''kupilo kartu'' za druženje... Društvo me je tada prihvatilo, što je meni mnogo značilo. Imao sam potrebu da se dokažem kao zdrav i odrastao muškarac. Mislio sam da će mi alkohol u tome pomoći. Sakrivali smo flaše u školi, te na odmoru odlazili da malo ''liznemo''. Posle nastave smo nastavljali na raznim mestima. Bila su to groblja, parkovi i plaže, pa kućne i školske žurke, izleti, a ubrzo smo krenuli i po kafićima. Sećam se da smo čak bili i ispitivani od jednog profesora u kafani, iako smo u nju pobegli od ispitivanja. Pilo se često i mnogo, ali uvek u nekom društvu.
    Ne mogu da se požalim, od tada u svim društvima sam bio vrlo dobro prihvaćen. Bila su to društva u KUD - ovima, gde sam svirao violinu, glumio i pevao, crkvenim horovima u Novom Sadu i Đurđevu, crkvi arhistratiga Mihajila u Gospođincima, gde sam i danas pojac, foto klubu, akademskom orkestru, filharmoniji, operi i drugim orkestrima. Kada sam se zaposlio, polako sam počeo da osećam potrebu da pijem i kada sam sam. Nakon tri godine umro mi je otac, te sve češće pijem sam. To za par godina prerasta u običaj, što dovodi do toga da mi se dešavaju razne stvari, kao na primer: lomljenje tri rebra, malog prsta leve šake i violine. Pored toga izgubio sam i onu violinu koju mi je otac kupio. Izgubio sam i pozajmljenu violinu! Sve to mi je govorilo: prestani da piješ, prestani se opijati, urazumi se! Sve to me je zabrinjavalo, ali ja jednostavno nisam imao snage da prestanem sa pijenjem.
    U poslednjoj godini sa alkoholom, primetio sam još nešto - bio sam razdražljiviji nego ranije! Namerno sam opekao prijatelja cigaretom u grudi, počeo sam da se svađam sa ljudima, samo što se još nisam počeo sa njima i fizički obračunavati! Shvatio sam ozbiljnost situacije tek kada su mi Filharmoničari zahvalili na saradnji. Pomislio sam, šta ako mi se sutra isto tako zahvale i u SNP-u? TO me konačno nateralo da potražim pomoć lekara, te sam 24.VII 2003. godine, započeo lečenje u Vršcu.
    Danas znam da želja da budem zdrav i odgovoran muškarac može da mi se ostvari ako živim i radim valjano svoj posao isključivo BEZ alkohola.


povratak na vrh strane
copyright © 2002-2004 manolo

1