Sotin (u staro doba zvao se je Zatha) je ubavo mjesto u srijemskoj županiji, u duljini nekih 10 kilometara od Vukovara, prema jugoistoku na visokoj obali Dunava, te na glavnom drumu, koji se pod Sotinom razilazi: desni vodeći u Mitrovicu, a lijevi u Ilok i Petrovaradin. S Dunava je prekrasan vidik prijeko u Bačku, gdje u ravnici i medju šumama izmiljaju sela i mjesta poput sivih golubova. Na istoku se bjelasaju Šarengrad i Ilok, te čaran pogled seže tja do opjevanih fruškogorskih planina.

  Sotin je bilo valjda važno mjesto za vrijeme Rimljana jer se u njemu još i dan danas iskapaju znamenite rimske starine: grobni spomenici s natpisima, grobne svijetiljke, rimsko posudje; svakovrstno starinsko oružje, nakiti, prstenje, ogromne peći i kamenje, te sva sila raznovrstnog novca počam od Julija Cesara; zatim naslovi od malne sviju rimskih careva, sve do Teodosija II. (god. 408-450 p. l.).

  Premda je današnji Sotin samo sjena nekadanje slave i velebja svoga, ipak je jedno od ljepših podunavskih sela. Kuće su mu lijepe i čiste, a u pol je sela udobno, malo šetalište, usrijed kojega se ističe umjetnički izgradjen kip Presv. Trojstva koji je na vječnu uspomenu ugotovio, kipar Donegani iz Djakova. Stanovnika imade oko 1899 i to Hrvata i Nijemaca. Kuća imade oko 300.

  Kada se već malo upoznasmo sa Sotinom, hajde da čujemo, kako je ovamo prispio dragulj ove knjižice i amanat sotinske crkve: čudotvorna Gospina slika.
  Poznato nam je iz povijesti, da su 1739. oteli Turci Biograd austrijskoj vojsci.
  Tom kobnom zgodom ondašnji Franjevci umakoše iz Biograda u naše krajeve, ponesavši sa sobom čudotvornu sliku Majke Božje.
  Upravitelj sotinske župe, Andrija Didović umoli svoje goste, pribjegle franjevce iz Biograda, koji su se slučajno u Sotin navratili, da mu podare Gospinu sliku. O. Andrija je namjesti u svojoj sobi, buduć da drugih odaja nije imao.

  Njegov nasljednik, o. Mihajlo Jelašić, namjesti je u obližnju sobicu, ali je čutio vazda neku tjeskobu u srcu, što se ta sveta slika drži u jednostavnoj sobi: dakle na mjestu zapravo nedostojnu. Umalo da nije pomahnitao od duševne boli. On će je postavit iza oltara u ondašnjoj sotinskoj kapelici, ali ponovno nema mira ni danu ni po noći. Stoga se zaputi u vukovarski samostan, da upita svoju braću franjevce, šta da čini sa slikom.
  Braća mu savjetovahu, da izloži Gospinu sliku javnome štovanju vjernog, katoličkog puka. Kad je to o. Mihael g. 1747. izvršio, uživao je mir na duši, da je bio sav preporodjen.
  Iste godine na Markovo - veli stara sotinska kronika - vraćajuć se o. Bernardin Jugović s blagoslova žita, te klečeći pred Gospinom slikom, zamijeti, da se je slika B. D. M. znojila, te konačno zarumenila.
  To je posvjedoćio i o. Antun Tomašević.
  Ista kronika kaže, da se je 1749. pomenutome o. Mihajlu Jelašiću, vrlomu redovniku, ukazala Gospa Pomoćnica, kakova je bila na oltaru, te je izjavila, da želi, da je što više puk štuje, te da će moćno pomagati štovaoce svoje.
  To je posvjedočio pomenuti o. Bernardin Jugović i čitava sotinska župa: jer je to javno u kapelici o. Mihael kod svoje propovijedi iskazao. Poglaviti svjedoci medju sotinskim župljanima bili su: Gjuro Didović, star 80 g., Antun Klarić, star 70 g., Živko Marinković, star 76 g., te Marko Žuškić, star 50 g.
  G. 1753. Ivan Penić, biskupov vikar u Slavoniji (vicarius forraneus), usprotivi se proti javnom štovanje čudotvorne Gospine slike, te se je zbog toga potužio i pečujskom biskupskom namjestniku (za onda je Sotin spadao pod pečujsku biskupiju) Aleksandru Fonjo-u i samome pečujskom biskupu Gjuri Klimo, da toj stvari stanu na put.
  No raspitavši se biskup podrobno o svemu, nije ništa poduzeo proti štovanju Gospine slike.
  Potonji upravitelj sotinske župe, o. Mihael Antolović, uznastojao je, da što jače raširi štovanje Čudotvorne Gospe, tim više, što su mnogi na zagovor Njezin ozdravili. Tako su se razni grozničavi riješili te ljute boli, mnogi, koji su patili na: očima, zubima, nogama, zadobili su potpuno zdravlje na zagovor Gospin bez ikakove liječničke pomoći.
  To su najbolje posvjedočili neizbrojivi darovi od srebra i drva, zatim štapovi i sličice, koje su zahvalni bolesnici vješali pod slikom Gospinom.
  Pečujski biskup Klimo, deseč se za kanoničke vizite u Sotinu, sve je to odobrio; dapače mu je i milo bilo ovo javno štovanje Gospino.

  Kada su g. 1758. Franjevci carskom naredbom napustili upravu sotinske župe, prvi svjetovni župnik u Sotinu, Ivan Penić, pobrinu se svojski, da se sagradi nova župska crkva. Stoga zamoli upravitelja vlastelinskih dobara grofa Eltza, Antuna Pera od Rosentala (Pheer de Rosenthall), da priskrbi potrebitu gradju za novu crkvu.
  Župnik Penić započme graditi crkvu tik bivše sotinske kapele. U to ga zateče nemila smrt, te tako ostavi svome nasljedniku Bartolu Orebiću, nedogradjenu još crkvu.
  Orebić nastavi gradnju crkve, ali i njega uskoro pokosi smrt.
  G. 1765. bude ustoličen za sotinska župnika, bivši župnik u Nijemcima, Andrija Jakovac, koji si je čvrsto preduzeo, da već jednoć sotinsku crkvu dovrši. G. 1766. pokrio je crkvu i toranj, a iduće godine dovrši kor i skaline do kora, te je čitavu crkvu iskrečio i iznutra dogotovio. Budući da je trebao za posvemašnju izgradnju crkve mnogo novaca, obrati se u nuždi na svoga patrona, grofa Anselma Kazimira Eltza, i na pečujskoga biskupa, pod kojega je za onda potpadala sotinska župa.
  Od grofa je dobio 400, a od biskupa 200 forinti. Tako mu je ipak malo odahnulo.
  Iste je godine novi upravitelj dobara grofa Eltza, Mihael Čeh, nabavio za sotinsku crkvu veliki oltar iz gipsa, koji je stajao 1.100 forinti.
  Ljetopisac tvrdi, da tako lijepa oltara nije bilo na daleko, te da je za onda bio najskupocjeniji oltar u čitavoj Slavoniji i Srijemu. Samo pozlata i nakiti stajali su svojih 300 for. Kada je bio glavni oltar - kod kojega su bila čitavu godinu tri majstora zaposlena - te čitava crkva iznapolja i iznutra gotova, vrijedni župnik Jakovac odredi, da se posveta crkve svečano proslavi 15. svibnja 1768. t.j. šeste nedjelje poslije Uskrsa, ili u nedjelju u osmini Spasova, kao na dan prijenosa čudotvorne slike Gospine, te je na tu svečanost pozvao samoga pečujskog biskupa, Gjuru Klimu.

  Biskup se je rado odazvao, tim više, što je odlučio da dijeli u sotinskoj župi, 15. svibnja 1768. sv. potvrdu. Stoga pozove u svojoj biskupskoj okružnici na tu rijetku svečanost vjernike iz obližnjih župa; zatim iz Osijeka, Djakovo, Bača, Petrovaradina, Novog sada, u jednu riječ: iz čitavog Srijema, Slavonije te iz susjedne Ugarske.
  Biskup se zaputi u Sotin u pratnji dvaju kanonika: glavnog svog namjesnika i prepošta pečujskoga, Andrije Orsaga, te čuvara pečujske katedrale i župnika u Pečuhu, Josipa Pethö-a.
  Idući u Sotin navrati se u Vukovar k upravitelju vlastelinstva Elcova, Mihaelu Čehu, koji ih srdačno ugosti, a odavle se odputiše ravno u Sotin.
  Učestnici te rijetke slave spominju se: srijemski podžupan, Ivan Frank, zatim županijski činovnici: Emerik Koco, Matija Janković, Emerik Jančo, i Ivan Ricofi. Od svećenstva pako: kanonik i biskupov vikar u Slavoniji (vicarius forraneus) dr- Stjepan Agjić, zatim nijemački župnik, Franjo Franković, otočki župnik, Matija Gjurić, županjski paroh, Antun Šarić, cernanski župnik, Matija Sokolić, štopski, vinkovački župnik, Filip Stanković, te morovički župnik, Ivan Turković.
  Sutradan u 10 sati do podne kod svečane ceremonije, moleći svećenstvo s pukom litanije lauretanske, poslije "Sveta Marijo, moli za nas", uručio je župnik Janković, kod bivše kapele Gospinu sliku pomenutim kanonicima, koji su je nosili okole crkve, buduć da je onda slučajno bilo u Sotinu veliko blato.
  Uz gruvanje mužarâ unijeli su je u staklenom okviru u novu crkvu, te je župnik postavi na glavni oltar, gdje i dandanas stoji.
  Iza toga je biskup tronutim glasom otpočeo: "Tebe Boga hvalimo", te zaredaše propovijedi i svečana služba Božja.
  15. svibnja bila je svečana procesija, koju je uz neizbrojan narod iz čitavog Srijema, Slavonije i susjedne Ugarske vodio pečujski biskup Gjuro Klimo.
  Njega popratiše njegova dva kanonika, zatim svjetovno svećenstvo i redovnici Franjevci, te biskupovi ceremonari: Stjepan Salaj i Ivan Koler.
  Takodjer je prisustvovalo toj rijetkoj svečanosti cjelokupno županijsko i vlastelinsko činovničtvo.
  Tom je zgodom hrvatski propovijedao: kanonik dr- Stjepan Agjić, župnik tovarnički i županijski skupštinar, a njemački, župnik iz bačkog Novog sela, Ivan Mecer (Metzer).
  Kad je biskup služio svečanu misu uz dva infulirana (koji nose biskupsku kapu, mitru) kanonika, te uz brojnu asistenciju svećenika i redovnika, narod se je upravo zapanjio od čuda. U koru je pjevalo osmoro Franjevacâ: svećenici i klerici. Svijet nije mogao da se dosta načudi, što biskupovoj opravi, što mnoštvu svećenika: ponajpače pako skladnom pjevanje Franjavacâ u koru. Umilni glas starca biskupa pogotovo je zadivio narod.
  Ne znaš pravo hoćeš li da se nagledaš te sjajne asistencije, ili da se ušima naslušaš pjeva još nečuvena!
  Ljetopisac, župnik Jaković u čudu se pita: -Koji bi advokat ili govornik mogao da opiše ovu velebnu svečanost, te udivljenje pobožnog puka?
  Narod je motrio brojno svećenstvo od "glave do pete", pa kada je još istom biskup svojim umilnim glasom zapjevao: "Gloria in Ekscelsis Deo", sve je bilo ganuto do suza...
  Zato pomenuti pisac i kliče: -živio dobri biskupe, ukrasu, branitelju i oče domovine svoje!
  Kod ručka je tom zgodom bilo 68 gostiju. Medju odličnicima spominje se u prvom redu srijemski župan, barun Balaša.
  Isto poslije podne, te sutra dopodne podijeljivao je biskup sv. potvrdu.
  16. svibnja otputi se Presvijetli u Lovas, da pohodi ondje novu crkvu, zatim u Novak, da posjeti bivšeg upravitelja Elcovih dobara, Antuna Rosentala.
  17. svibnja, kao na dan prijenosa Gospina, služio je biskup svećanu službu Božju, kod koje se je poslanica i evangjelje pjevalo hrvatskim jezikom - po starom "iliričkom" običaju (Illiyrico idiomate canentibus pro vetustissimo Illyris more) - što se je biskupu osobito svidjelo.
  Poslije podne otputi se biskup u Vukovar u pratnji vlastelinskog upravitelja i županijskog bilježnika, te uz brojno svećenstvo. Odavle se zaputi preko Beremenda u Pečuh († god. 1777. u Pečuhu).
  Na uspomenu svoje velepastirske vizite u Sotinu, pokloni sotinskoj crkvi 100 forinti, te krasno misno ruho.
  Ljetopisac kliče zanosno: -Oče nebeski, koji si izbavio nevinu Suzanu od krivokletnih njenih napasnika i Daniela iz ralja lavskih, uzdrži nam našeg blagog pastira na dugo vedra i čila!
  Kod te se je vanredne svečanosti zgrnulo naroda sa sviju strana: isprijeka iz Bača, Novog sela, Bukina, Palanke, Hodžaka i Plavne. Zatim iz Kukujevaca, Tovarnika, Lovasa, Šarengrada, Vukovara, Jankovaca, Tordinaca; Tenja, Osijeka, Petrijevaca, Valpova, Dolnjeg Miholjca; Virovitice, Djakova, Vinkovaca, Ivankova, Cerne, Županje, Drenovaca, Nijemaca i Morovića.
  Takodjer je bilo svijeta iz Petrovaradina, Novog Sada i dapače tja iz Temišvara. Zastava je bilo kako ističe sam očevidac čitava šuma, a naroda kao mrava.
  Za ova tri svečana dana preko 8000 duša primilo je sv. potvrdu (krizmu).

  Za gradnju sotinske crkve sakupilo se je od god. 1760.-1768.

  Jošte je preostalo duga 836 forinti.

  Po zagovoru Gospe Sotinske ozdravljaju bolesnici te dobivaju razne milosti. (Pobilježeno od g. 1750.-1769. u povijesnici župe sotinske).
  Po pismenom svjedočanstvu bivših upravitelja župe sotinske oo. Mihaela Jelašića, Ivana Jankovića i Vida Perasinovića, te svjetovnih župnika i kapelana sotinskih: Franje Frankovića, Ivana Turkovića, Matije Gjurića, Andrija Jakovca, te konačno kanonika i župnika tovarničkoga dr- Stjepana Agjića, mnogi su bolesnici od čitavog svijeta ostavljeni te već očajali zadobili na moćni zagovor Majke Božje Sotinske, žudjeno zdravlje.
  Da navedemo samo interesantnije slučajeve:

Ostali, koji zadobiše zdravlje na zagovor Gospe sotinske, nabrajaju se redom u povijesti župe sotinske od godine 1750. do 1769.

Marija Marziković iz Kukujevaca, Antun Šijaković iz Ilače, Jelena Žabarović iz Cerne, kćerka Jelene Gradinac iz Otoka, Franjka Majer iz dolnjeg Osijeka, Ivan Ištoković iz gornjeg Osijeka, Barbara Felingerin iz dolnjeg Osijeka, Petronila Kobavčević iz Sota, Anastasija Penavić iz Vukovara, Marin Trenšić iz Kopanice, Tadija Gašić iz Ivankova, Uršula Kovač iz Ilače, Marta Sudarić iz Ilače, Jelena Kotolazović iz Kukujevaca, Ivan Fridinger iz Rume, Ivan Franštajn ribar iz Vukovara, Luka Bošnjaković iz Vukovara, Ivan Petz iz Sotina, Ana Delin iz Nijemaca, Petar Terzić iz Novog sela, Marija Mihaljević iz Novaka, Petar Šajnović iz Privlake, Djuro Mandić iz Privlake, Luka Skelegjić iz Iloka, Ilija Filipović iz Sotina, Ana Šimunović iz Bodjana, Katarina Marković iz Bodjana, Ana Turković iz Kukujevaca, Jelena Verdovčević iz Vukovara, Marta Kadić iz Novog sela, Antun Filipović iz Jankovaca, Magdalena Gjukić iz Slavkovaca, Franjka Čolić iz Privlake, Marija Bastić iz Sotina, Marija Krnić iz Mitrovice, Katarina Mikinac iz Gradišta, Luka Hegeduš iz Vukovara, Lovro Mikinac iz Gradišta, Ana Rajniš iz Zombora, Nikola Pranda iz dolnjeg Osijeka, Karlo Ernold iz Novog sela, Jelisava Pejaković iz Novog Sada, Ivan Čosić iz Vrbanje, Katarina Spilerin iz Osijeka, Leonard Fidrich iz Novog Sada, Antun Božić iz Vinkovaca, Ivan Kolter iz Petrovaradina, Gertruda Schreidingerin iz Petrovaradina, Margareta Haberin iz Novog sela, Matija Gjurić iz Rajevog sela, Antun Gjurić iz Rajevog sela, Antun Čolaković iz Podgradja, Magdalena Harentović iz Kukujevaca, Šandor Markajser iz Bukina, Terezija Funštajnin iz Petrovaradina, Magdalena Štapačka iz Rajevog sela, Magdalena Brezošević iz Kukujevaca, Anastazija Šunić iz Petrovaradina, Margareta Golubić iz Petrovaradina, Anastazija Ladjar iz dolnjeg Osijeka, Marta Georgj iz Osijeka, Getruda Štajdingerin iz Novog Sada, Antun Oberstaršić iz Šašinaca, Antun Gjurašević iz Nijemaca, Marija Petrović iz Ivankova, Djuro Premirnić iz Novog sada, koji je uslijed zadobivenog zdravlja na zagovor sotinske Gospe, prešao s greko-iztočne vjere na katoličku vjeroispovijest, Ana Krstinica iz Lovasa, Gjuro Antić iz Valpova, Németi, poreznik iz Vukovara, Ivan Gjaja iz Mitrovice, Filip Kovačević iz Kukujevaca, Katarina Gjurić iz Kukujevaca, Šandor Ilešfi iz Petrovaradina, August Hajduković iz Berka, Katarina Ull iz Petrovaradina, Mijo Jurašević iz Nijemaca, Katarina Tomašević iz Podgradja, Tomo Marinić iz Lipovaca, Julija Bertić iz Ilače, Gjuro Magjar iz Vukovara, Ilija Gijović iz Nijemaca, Ana Vorgić iz Tovarnika, Ana Milerin iz Rume, Marta Bašlić iz Sotina, Ivana Tropf iz Osijeka i Franjo Borez iz Karlovaca.

  Darovi, koji prinesoše zahvalni vjernici Gospi sotinskoj:

  Rečene je godine supruga kirurga Grubića iz Vukovara, podarila Gospi svoje zlatne naušnice i verižice, koje su privjesili na sliku Gospinu.
  Godine 1769. Emerik Schmittel, provizor vlastelinstva Eltzova, prikazao je crkvi sotinskoj 6 svijetnjaka iz bronca. Stoga mu harni očevidac dovikuje: "On živi i neka jošte živi. (Qui vivit et vivat!)"

  Za sadašnjeg, revnog župnika Aleksandra Aneta, renovirana je g. 1905. troškom patronata (grofa Eltza), čitava crkva izvana, te je iste godine iznutra bojadisana troškom od 2000 K. po Leopoldu Vaneku iz Mitrovice.
  Pobožni župljani nabavili su od tvrtke Moroder (Gröden) u Tirolu:

Gospine pjesme

O autoru

  Placido Belavić (Marko) - pisac i prevoditelj (*Karlovac, 23. III 1868. - †Vukovar, 17. II 1957.). Osnovnu školu pohađao u Turnju i Karlovcu, gimnaziju u Karlovcu. U Beču je 1888. postao član franjevačke provincije Sv. Ivana Kapistranskoga. Studirao je teologiju u franjevačkoj bogoslovnoj školi u Baji (1889-1892), a u Kalocsi je zaređen za svećenika (1892). Bio je 1892-1895 kapelan u Našicama, Iloku i Šarengradu, te 1898-1912. vjeroučitelj u osnovnim i srednjim školama u Vukovaru, Slavonskom Brodu, Karlovcu i Našicama. Od 1912. do 1924. dušobrižnik je hrvatskih iseljenika u SAD (New York, Chicago, Milwaukee, Lackawanna, Bethlehem i Clinton). Osnovao je hrvatske župe u New Yorku i Milwaukeeju 1917. Po povratku u domovinu bio je župnik u Šarengradu (1924-1926, 1927-1929) a 1926-1957. boravio je u samostanima u Vukovaru, Našicama, Subotici, Čakovcu, Virovitici, Cerniku, Slavonskom Brodu i Kloštru Ivaniću.
  Istraživao je prošlost gradova i samostana u kojima je boravio te je objavio niz povijesno-kroničarskih zapisa. Govorio je više jezika i prevodio je s engleskog i japanskog. Objavljivao je i pripovjetke, crtice i eseje poučnog i nabožnog karaktera u više listova.
  o. Placido Belavić objavio je više djela, neka su radi popularnosti doživjela više izdanja. Najveći broj djela tiskan je u Vukovaru:

  Franjevac Placido Belavić nerazdvojni je dio starog Vukovara. Vukovarci su ga znali kao vjeroučitelja i pisca, kao nekog svog, ali nisu znali mnogo o zavidnom opsegu njegovih djela. S druge strane otac Placido, iako vezan pravilima svoga reda, izgleda da je posebno volio Vukovar, gdje je i završio svoj životni put.

Autor WEB stranice pokušao je u dobroj namjeri u izvornom obliku prenijeti povjesničku crticu oca Placida na temelju pretiska s pogovorom izdavača Gradskog muzeja Vukovar u progonstvu, izdanog 1995. godine u Zagrebu. Ovim se autor stranice zahvaljuje na uloženom trudu predstavnici izdavača, Ružici Marić; suizdavačima, Franjevačkom samostanu Vukovar u Zagrebu i župnom uredu Sotin; glavnom organizatoru, Vladi Horvatu, organizatoru, Anti Ljubasu, pripremačici pretiska, Stani Radošević; lektorici, Snježani Radovanlija; prevoditeljima, Vedrani Cetinić i Željki Zappalorto; tiskari, PRINT Kocijančić iz Zaprešića; te svim ostalima koji su pripomogli pripremi i izdavanju pretiska.